Ima ovđe neki nedoder!

Bio je to dan koji puni srce i dušu; pjesma u slavu građanske države; dan skuplji vijeka, da parafraziram velikog pjesnika.  

Da, 21. maj 2026, zaista je donio nešto novo. Kao da je - neđe iz dubine naše istorije, od Vojsilavljevića, Balšića, Crnojevića, Petrovića; od Rovačke republike, komita i komitske borbe, partizana i partizanskih žrtava za slobodu - prokuljalo veliko, istinsko, crnogorsko zajedništvo, kao da je nabujala vjera u ljubav prema jednoj, jedinoj, domovini...

I ko god je bio na Cetinju, u Podgorici, Ulcinju, Danilovgradu, Bijelom Polju i u većini crnogorskih gradova, osjetio je taj ogromni talas energije; kao da je sva mladost Crne Gore, bez obzira na vjeru ili naciju, zajednički zapjevala onaj slogan, onu želju, praktično – zakletvu: ,,Da je vječna...“

KAD PROTIVNICI NEZAVISNOSTI POSTANU – SUVERENISTI?!

Viđelo se to čak i po čelnicima države Crne Gore. I to onima što im je 21. maj 2006. godine nekad bio nalik - danu žalosti. Dvadeset godina kasnije, 21. maja 2026. godine, nekadašnji unionisti obukli su dresove suverenista, makar za ovu, svečanu, priliku.

I bilo ih je interesantno gledati postrojene ispod crnogorske državne zastave, dok Marjan Šarec i Marta Kos klimaju glavom u znak odobravanja dok govori premijer Spajić.  

I baš se te večeri viđelo koliko je moćna ta ujediniteljska sila crnogorskog državnog nasljeđa, koliko je jak taj identitetski trag uvremenu.   

Pa se onda i predsjednik Vlade Crne Gore Milojko Spajić - onaj što je u doba referenduma imao srpsko državljanstvo i krio ga kada je došao na vlast – taj premijer Milojko Spajić se naprasno za 21. maja ogrnuo crnogorskom crvenom zastavom i zaigrao onu komitsku ,,living la vida loka”.  

Pa je onda i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović - onaj što mu je politički uzor bio Momir Bulatović, a uža porodica bila u SNP-u koji se zalagao za zajedničku državu - taj predsjednik Jakov Milatović je, sa dvadeset godina zakašnjenja, otkrio da je 21. maja 2006. godine, citiram, ,,ponosno zaokružio - DA“.

A na kraju balade, u Šipčaniku na svečanom prijemu, pojavio se i predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić - onaj što je bio jedan od čelnika bloka za zajedničku državu i što je prijetio otkopavanjem oružja ako Crna Gora krene u nezavisnost - e baš taj Andrija Mandić pojavio se na svečanom prijemu sa povodom 20 godina obnove nezavisnosti...

Dobro, reći će neko: sve je to bio igrokaz za javnost.  

SNAGA CRNOGORSKE ZASTAVE  

Ali, možda i nije sve bilo predstava. Makar što se tiče predsjednika Milatovića i premijera Spajića.  

Ono, istina je: obojica su 2006. godine bili protiv nezavisnosti, samo što je aktuelni predsjednik Crne Gore Milatović bio toliko iskren, hajde da upotrijebim taj izraz, pa je, sa zakašnjenjem od dvadeset godina, crnogorsku javnost obavijestio da je, eto, ipak bio za suverenu Crnu Goru.  

Spajić je ćutao. Možda je tako i bolje. Jer, kako bi kripto-premijer objasnio javnosti zašto je nepune tri godine nakon referenduma, januara 2009. godine, tražio i dobio srpsko državlajnstvo?

Očito da je tadašnji, dvedesetvogodišnji Spajić, student u Osaki, vjerovao da mu crnogorsko državljanstvo neće biti potrebno i važno kao srpsko.   

Ali, treba – i Spajiću i Milatoviću - vjerovati da danas, kad su godinama na najvišim državnim funkcijama, dobro znaju - a još i bolje osjećaju - sve benefite suverene Crne Gore. Da je opstala savezna država, da je Crna Gora postala dio ,,velike Srbije“ i neka, 27. izborna jedinica, Spajić i Milatović bi možda bili neke ćate u državnoj administraciji ili u nekoj državnoj firmi...  

I zato, kada se danas ogrću crvenom državnom zastavom, a politički žive u koaliciji su četničkim vojvodom i srpskim velikodržavnim strankama, oni šalju jasnu poruku – mogu, koliko sjutra, i sa crnogorskom opozicijom napraviti dogovor o budućnosti Crne Gore. Samo ako je to u interesu opstanka na vlasti i ako im iz Evrope namignu.  

Nije to mali motiv, zato možda i ne treba biti suviše grub i oštar u ocjeni dvojice mladih političara. Uostalom, i Milo Đukanović, neprikosnoveni predvodnik pokreta za nezavisnu Crnu Goru, bio je daleko od suverenističke pomisli dvedesetih godina prošlog vijeka.   

Zato treba vjerovati u promjene.  

MANDIĆEVA IGRA

Ali, teško je povjerovati da je četnički vojvoda, predsjednik Skupštine Crne Gore, promijenio, kako se to kaže, i dlaku i ćud, da je prestao da bude namjesnik ,,srpskog sveta“ u Crnoj Gori.  

Naprotiv: dolaskom na prijem povodom Dana nezavisnosti, Mandić je samo odigrao igru prihvatanja fakticiteta crnogorske nezavisnosti, glumeći evropejca koji je napravio otklon od Beograda i Aleksandra Vučića.  

U realnosti, četnički vojvoda nije, niti će ikada pristati da prihvati identiteski samosvojnu Crnu Goru. I sve je to pokazao. Darujući evropskoj komesarki za proširenje Marti Kos, maketu zgrade Zetske banovine, iz vremena kada Crna Gora nije postojala kao država - Mandić je praktično obznanio za što se bori: za Crnu Goru koja će zvanično biti nezavisna, ali bez crnogorskog identteta i suštinski podjarmljena Srbiji. Kao neka vrsta specijalne izaslanice ,,srpskog sveta“ u Evropskoj uniji.  

I zato je juče, samo tri dana kasnije od one predstave uŠipčaniku, nekoliko stotina kilometara dalje, u Banjaluci, skupa sa Milanom Kneževićem, Nenadom Stevandićem i Miloradom Dodikom, objasnio da oni, kao Srbi, nijesu tek tako u foteljama vlasti. Već da bi otvorili i riješili još mnogo pitanja za srpski narod u Crnoj Gori, od srpskog jezika, trobojke pa na dalje...

Dakle, jasno je: imperijalna politika koja postoji još od Ilije Garašanina, samo mijenja oblike i sredstva. Ta velikosrpska ideja je preživjela duže od 150 godina, i svakako će ,,posagustovski oslobodioci“ predvođeni mandićem i Kneževićem pokušati da je primijene na Crnoj Gori.  

MELEM I MAČ

Pitanje je koliko su tog svjesni, ne samo Milatović i Spajić, nego i crnogorska opozicija koja gleda ka Evropi, a ne posmatra skrivena dešavanja u Crnoj Gori.  

Da nekada treba biti kao melem, a nekad valja biti oštar kao mač. Baš kao što to objašnjava velikan crnogorskog glumišta Veljko Mandić u čuvenom filmu ,,13. jul“ Radomira Baja Šaranovića.   

 - Ima ođe jedan nedoder. Pa, na kraju svaki tudjin izgori u vatri koju je sam potpalio. Đe treba budi melem, đe treba budi mač – savjetuje stari ratnik mladog partizanskog borca.

Da, nakon ovog 21. maja, nakon erupcije do sada pritajene energije, stvarno pomislite da ovđe, u Crnoj Gori, ima neki nedoder. Samo bi valjalo da političari, što baštine crnogorsku državotvornu ideju, znaju kako da iskoriste tu probuđenu energiju.  

Ne radi njihovih partijskih interesa, već zbog zaštite Crne Gore.