Kad pravda obnevidi
Sudija Miloš Jokanović presudio je da je blaćenje i targetiranje ljudi prihvatljivo, a da Nebojša Mrvaljević, nakon što je oglašen ekstremistom zbog svog antifašizma, treba pride da pokrije i sudske troškove postupka. Jokanovićeva je presuda ogledni primjer izvrnute realnosti kakva nam se servira danomice uz parolu da je to nova Crna Gora na koju se moramo navići
Za Analitiku piše: Aleksandar Radoman
Nebojšu Mrvaljevića upoznao sam neđe s proljeća 2021. godine. Bilo je to vrijeme kad smo se svako malo okupljali na ulicama da izrazimo protest kršenju zakona i Ustava, da se na toj jedino dostupnoj tribini suprotstavimo urušavanju temelja države i fašizaciji društva.
Nekad je povod mogao biti iznenadna odluka vlade o smanjenju kriterija za prijem u državljanstvo, što je trebalo da otvori proces etničkoga i demografskog preoblikovanja Crne Gore; nekad proslava Dana pobjede nad fašizmom; nekad veličanstveno obilježavanje 15 godina nezavisnosti na Ivanovim Koritima, a nekad suprotstavljanje nasilnom ustoličenju arhijereja Beogradske patrijaršije koji negira i Crnu Goru i Crnogorce...
Povoda nije falilo, a uprkos mučnim vremenima počeli smo se na tim protestima prepoznavati i družiti, okupljeni oko istih ideala i zajedničkih vrijednosti. Tako sam, velim, upoznao Nebojšu Mrvaljevića, čovjeka tihe, odmjerene riječi i autoritativnog stava, jednog od onih među nama koji su svojom časnom dužnošću smatrali odbranu vrijednosti građanskog društva.
Krajem 2022. godine Mrvaljević se našao na zloglasnoj BIRN-ovoj listi ekstremista, zajedno s još osam građanskih aktivista i novinara. U biografijama tih ljudi mogli ste naći borbu za ljudska prava, vrhunski profesionalizam, afirmisanje liberalno-demokratskih vrijednosti, beskompromisno suprotstavljanje šovinizmu, promovisanje vrijednosti građanske, multikulturne i sekularne države, dakle, sve ono što je suprotno tretmanu kakav su dobili svrstavanjem u kategoriju radikalnih desničara i ekstremista.
Pred snažnom reakcijom javnosti, usljed raskrinkavanja crnogorske redakcije BIRN-a za koju se ispostavilo da nije koristila profesionalne alate za detekciju ekstremizma, već je ljudima crtala mete u skladu sa zahtjevima političkih moćnika, BIRN je povukao spornu listu, a uslijedile su i tužbe i do danas sedam presuda.
U Bosni i Hercegovini njih pet i svaka osuđujuća po BIRN. U Crnoj Gori, pak, dvije. Jedna u kojoj su autorke crnogorske liste osuđene zbog nesavjesnog postupanja i iznošenja neprovjerenih podataka kojima su povrijedile prava ličnosti na integritet, čast, ugled i dostojanstvo, i druga u kojoj su autorke lažnih optužbi oslobođene odgovornosti zbog navodne slobode izražavanja.
Sudija Miloš Jokanović presudio je tako da je blaćenje i targetiranje ljudi prihvatljivo, a da Nebojša Mrvaljević, nakon što je oglašen ekstremistom zbog svog antifašizma, treba pride da pokrije i sudske troškove postupka. Jokanovićeva je presuda ogledni primjer izvrnute realnosti kakva nam se servira danomice uz parolu da je to nova Crna Gora na koju se moramo navići.
Navići se na laž kao istinu, na klevetu kao slobodu izražavanja, na fašizam kao legitimnu ideologiju, na nesposobnost kao profesionalizam, na gaženje prava kao normu, zaisto nećemo. Dok je pisao presudu u kojoj najogavnije podmetačine kojima se građanski aktivisti stigmatiziraju kao ekstremisti proglašava slobodom izražavanja, sudija Jokanović je morao poći od pravne abecede, a ako ga ne interesuju naši zakoni, morao je imati na umu Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, koja u članu 10 govori o slobodi izražavanja, ali i njezinim ograničenjima koja su „nužna u demokratskom društvu“. A ta se ograničenja, pored ostaloga, odnose na „zaštitu ugleda i prava drugih“.
Pravo i zakoni, zapravo, tome i služe. Jer ako bih, slijedeći bespravnu logiku sudije Jokanovića, za njega napisao – i to ne bilo đe nego u nekom zvaničnom izvještaju uticajne međunarodne organizacije – da je ekstremista nedostojan sudske funkcije, da je lažov i prevarant, a da pritom ničim ne potkrijepim taj sud, to već ne bi bilo moje pravo na slobodu izražavanja. Bila bi to u stvari njegova zloupotreba jer bih tvrdnjama za koje nemam dokaze direktno povrijedio njegov ugled i njegova prava. Onako kako su lažnim optužbama autorke BIRN-ove liste povrijedile ugled i prava devet građanskih aktivista i novinara.
O tome Jokanović očigledno nije mislio pišući presudu, a o čemu je mislio i kome je nastojao ugoditi kad zakonima i pravu nije – teško je reći a da mu zbilja ne povrijedim ugled i prava.
Države bez ustanova nema, a ni ustanova bez pojedinaca s integritetom. Presuda Nebojši Mrvaljeviću, baš kao i vijećanje Ustavnoga suda o spornome sporazumu s UAE, pokazuju koliko su naše ustanove zapravo zarobljene. Strahom, ucjenom, korupcijom ili političkim diktatom, svejedno.
Zato ne smijemo ćutati. Zato moramo biti glasniji nego ikad. Jer država u kojoj nema zakona i prava, u kojoj su oni samo dekor za manipulacije političkih moćnika, postaće batina za disciplinovanje i lijevih i desnih i ove i one nacije i teista i ateista, prije ili kasnije, bez krupne razlike.
A da uprkos moćnicima i filozofiji zarobljene države postoji prostor u kojem se može iskazati profesionalni i lični integritet, a time i odbraniti ustanova od političke zloupotrebe, prethodnih su neđelja pokazali upošljenici Državnoga arhiva, ne dopustivši prvočetniku ustanove, kadroviku najgore od najgorih organizovanih klevetničkih grupa u povijesti crnogorskoga parlamentarizma, da od Državnoga arhiva načini parohijalni servis za reciklažu arhivske građe.
Hvala im na toj lekciji o integritetu, nalik onoj koju nam o dostojanstvu, dignitetu, ljubavi i posvećenosti najboljim vrijednostima svoje države drže Nebojša Mrvaljević i građanski aktivisti koji nijesu poklekli pred prijetnjama ili se polakomili na varljive ponude moćnika.