Kada laži postanu pravilo, a Ustav kolateralna šteta

Ovih dana svjedočimo još jednoj otimačini u najavi - od države Crne Gore i njenih građana. Po staroj lošoj navici, plačkaju je oni koji državom upravljaju, ovog puta i naglašeno diletantski i razbojnički. Malo je toga, na ovom prirodnom parčetu raja koji nazivamo domovinom, ostalo neukaljano lošim privatizacijama, skrivenim dogovorima, korupcijom. Sada je, izgleda, na redu najljepši i najduži komad pješčane plaže u  Evropi, jedan od rijetkih prirodnih bisera koji još imamo.

Sporazumi sa UAE koje je premijer Milojko Spajić potpisao, a Skupština ratifikovala, uz veliku žurbu, negodovanje opštine Ulcinj, civilnog sektora, opozicionih poslaničkih klubova i veoma važno – brojnih građana i građanki, među kojima i oko 12, 000 onih koji su potpisali peticiju protiv ovog posla, zelena su karta za desant na Veliku plažu, ali i druge resurse Crne Gore. Zašto bi, inače, pored dva već postojeća sporazuma između Crne Gore i UAE, kako reče poslanik Boris Mugoša, bili potrebni novi? Možda zato što neko od novih funkcionera treba da se u njih ugradi …

Sporazum za investitora, ne za državu

Što omogućava usvojeni kontroverzni Sporazum sa UAE o turizmu i razvoju nekretnina?

Kao prvo, nema u njemu ni 20, ni 30 ni 35 milijardi investicija, kako su to iz Vlade početno obrazlagali. Sam Alabar, očito predodređeni investitor, u medijima je najavio mnogo manje novca i drugačije konstrukcije.  On kaže da planira uložiti oko dvije milijarde, a za ostatak podići kredit. Dakle, Crna Gora će ustupiti zemljište basnaslovne vrijednosti stranom investitoru na 99 godina, koju će on staviti pod hipoteku da bi podigao kredit i sagradio stanove koje će unaprijed prodati i, vjerovatno, nestati kad uzme projektovani novac.

Dodatno, Vlada Crne Gore se obavezala da će, prije svega, pripremiti svu neophodnu infrastrukturu za realizaciju projekta privatnog investitora, čime se on dovodi u privilegovan položaj u odnosu na sve koji žele da nešto investiraju u ovoj državi. Vrijedi podsjetiti na dosta lošu infrastrukturu u mnogim segmentima u Ulcinju na koju se Vlada na osvrće iako bi to bilo u interesu građana Ulcinja. Logično je zapitati se jesmo li mi to mogli sami da učinimo, po našoj mjeri, po našim uslovima, za interese građana i države Crne Gore, a ne tuđe? Zar nije realno sklapati  posao sa najvrijednijim državnim resursima u intresu države, da država iz toga izvuče maksimum a ne privatni investitor? Zar nije logično da se investitor iskoristi da napravi puteve i infrastukturu, da lokalna zajednica, ali i cijela Crna Gora od toga ima koristi? Da se zakonski zaštite prirodna dobra, flora i fauna? Da se najveći dio plaže sačuva, da svaki građanin i građanka Crne Gore mogu i dalje da ga koriste?

Ispod šarenih laža – siva realnost vlasti

Sjećam se kada smo bili djeca, roditelji bi nam govorili ako budeš dobar kupiću ti šarenu lažu. Ne znam za vas, ali ja sam kao naivno dijete zamišljao taj nepostojeći poklon kao plastičnu policu raznih boja i ostajao zbunjen - što bi ja to htio šarenu policu. Baš tako premijer Spajić popunjava police šarenim lažima i praznim obećanjima i ophodi se prema građanima kao prema maloj naivnoj djeci.

30 ili 40 milijardi? Naknadno, reče premijer da nije to iznos investicije, da ga nismo dobro shvatili, već da se radi o mogućem efektu koji investicija može dugoročno proizvesti. A od silnog potencijala najvrijednije plaže u Evropi, mi ćemo je, kako nam i investitor objasni, valorizovati podizanjem prodaje i  uvoza tuđih šampona jer svoje ne proizvodimo?!

Ozbiljan čovjek se nekad zapita da li Spajić i sam vjeruje u nebuloze koje priča ili, kako to više liči, svjesno se  posprdava sa građanima, izgovarajući sve to sa dozom podsmijeha. Na vlast je došao uz nekoliko brojki u obećanjima, poput sedmočasovnog radnog vremena ili 25% većoj plati za sve, a svi i dalje radimo 8 sati, dok su se većini građana plate povećale sa oko 5%, što je višestruko obezvrijedila galopirajuća inflacija. Još u septembru prošle godine je, po njegovim obećanjima, trebalo da se ceremonijalna lopata upotrijebi za autoput, zatim megalomanski predizborni projekat Velje Brdo i 20, 000 stanova od 2026, a evo nas u 2025. da se ništa oko svega ovog nije ni započelo.

Skupština u funkciji pečat-mašine

Na skupštinskim odborima ponovo smo imali priliku da vidimo ogoljeni manjak demokratskih kapaciteta donosilaca odluka i igranja sa institucijama. Ministarka javnih radova, imenovana samo par dana uoči usvajanja sporazuma u Skupštini, postavljena je, čini se samo sa jednim razlogom - da se sporazumi sa UAE ratifikuju i počnu sa realizacijom. Njen način diskutovanja i argumentacije ilustrativna je slika Vlade, PES-a, ali i ukupne parlamentarne većine koji žive u balonu samodovoljnosti i otuđenosti od građanstva. Ministarka nije dala potrebne odgovore, iako se očito dosta spremala za javne nastupe, ali ne u dijelu sadržaja. Takođe je uživo, pred gledalištem javnog servisa, ponizila poslanike iznoseći tvrdnju da im ne bi ništa pomoglo ni da su imali tačan prevod sporazuma o kojem odlučuju i više vremena da ga pročitaju. Poruka je bila jasna: poslanici parlamentarne većine će izglasati sve što im se servira, oni ne treba ni da čitaju za što glasaju. Takav potcjenivački stav ni vlast DPS-a nije pokazivala ni u svoje najbahatije vrijeme, a koliko je PES pretjerao ukazuje i simulirani otklon DNP-a, kao i kontrolisana odbrana ovih dokumenata od strane drugih koalicionih partnera – onoliko koliko je neophodno da zadrže svoje parče u vlasti ili dodatno naplate taj angažman, kroz poslovično glasanje ali bez žara. Izuzetak su albanske stranke koje nisu glasale, kao ni poslanici URE, SD i DPS, uz to da su neki direktno bili protiv u skupštinskoj sali a drugi (DPS) su je napustili prije glasanja.

Pravni poredak – višak u “poslu vijeka”

Ratifikovani sporazumi sa UAE, preciznije Sporazum sa UAE o turizmu i razvoju nekretnina neusklađen je sa crnogorskim pravnim okvirom. Njegov sadržaj zahtijeva izmjene Zakona o planiranju i izgradnji, Zakona o eksproprijaciji i drugih, zatim suspenduje Zakon o zaštiti prirodne sredine, Zakon o javnim nabavkama, kao i brojne podzakonske akte. Takođe, dovode se u pitanje Ustavom garantovana zaštita od narušavanja i ograničavanja slobodne konkurencije i podsticanja neravnopravnog, monopolskog ili dominantnog položaja na tržištu, devastacije zaštićenog prostora, narušava se koncept ekološke države, a višestruko se prevazilazi i Ustavom propisani predviđeni dugoročni zakup. Sve ovo Crnu Goru izvjesno može dovesti u opasnost od pravnih posljedica, a ne bi bio prvi put da Crna Gora i njeni građani isplaćuju odštetu nekom investitoru zbog neodgovornih vlasti.

Priča o Velikoj plaži i ovom spornom sporazumu sa UAE je danas mnogo više od pitanja turizma. To je pitanje našeg odnosa prema državi, zakonima i budućnosti koju ostavljamo. Zato ovo nije samo bitka za pijesak i more, već borba za pravo da odlučujemo o sopstvenoj sudbini, uprkos neodgovornim donosiocima odluka kojima je samo partikularni interes u fokusu.