Otvoreno pismo predśedniku Crne Gore: Jakove Milatoviću, Lovćen Vas pita đe je javni interes?

Bliži se 13. jul, predśedniče Crne Gore. I ove godine imaćete salve topovskih paljbi, klicaćete identitetu, državnosti, slobodi, danu kada je Crna Gora ustala u svijetloj i časnoj borbi protiv okupatora. Govoriće se o časti, slobodi, istoriji, antifašizmu, o onome što je Crnu Goru učinilo većom od njene teritorije i snažnijom od svake sile koja je na nju nasrtala. Naravno, ne pišem Vam zbog toga. Pišem Vam zbog Lovćena.

Zbog one svete planine koju Vi, kao i mnogi drugi političari, tako rado pominjete u svečanim govorima. Lovćen se tada naziva duhom Crne Gore, vječnom zubljom, simbolom slobode, gorskom zakletvom, oltarom države. Usput se doda malo Njegoša, malo Petrovića, malo krša, malo istorije, malo velikih riječi i sve to lijepo zvuči dok se izgovara sa govornica, pod zastavama i kamerama.

Ali, predśedniče, Lovćen danas nije ugrožen u metafori. Lovćen je ugrožen stvarno. Ugrožen je više nego ikad.

I zato Vam pišem, ne kao čovjek koji ne zna šta Lovćen znači, nego kao neko ko ga svakodnevno gleda, obilazi, brani i ośeća. Kao neko ko zna da je to živa planina, duhovni prostor, prirodno i istorijsko jezgro Crne Gore.

A Vi, gospodine Milatoviću, nijeste samo sadašnji predśednik Crne Gore. Vi ste i bivši ministar ekonomskog razvoja u Vladi Zdravka Krivokapića. Vi ste, 15. decembra 2021. godine, kao ministar ekonomskog razvoja, potpisali Ugovor o izgradnji žičare Kotor–Lovćen. Zato Vaša odgovornost nije mala. Ona je velika. I ne može se sakriti iza sadašnje funkcije, protokola, kabineta i svečanih obraćanja.

Zato Vas pitam: jeste li skoro bili na Lovćenu?

Ne službeno. Ne u pratnji savjetnika, protokola i obezbjeđenja i pred kamerama. Ne da izgovorite nekoliko unaprijed pripremljenih rečenica o Crnoj Gori.

Nego onako kako mora otići čovjek koji je svojim potpisom otvorio vrata jednom od najkrupnijih zahvata u prostoru svete planine. Jeste li viđeli žičaru? Jeste li viđeli kako danas izgleda Lovćen? Jeste li vidjeli pristupne puteve, probijene pravce, tone betona, ranjene vrtače, planinske padine, prosśečene terene, privremene objekte koji se vide i iz aviona, a kamoli sa lica mjesta? Jeste li viđeli kako se jedna sveta planina pretvara u kulisu privatnog interesa, dok se javnosti sve to godinama predstavljalo kao veliki razvojni projekat?

Vi ste, kao ministar ekonomskog razvoja, morali da vodite računa o ekonomskom boljitku Crne Gore. Zato Vas pitam: jeste li se ikada zapitali šta je sa lokalnom zajednicom? Šta je sa mještanima Lovćena, Njeguša, Konaka, Bajica? Što je sa ljudima koji su vjekovima čuvali taj prostor, koji su živjeli sa tom planinom, koji su je nosili u sebi i onda kada država nije imala ni snage ni sluha da ih vidi? Je li to cijena ekonomskog napretka da se lokalna zajednica marginalizuje, ponižava i dovodi na ivicu opstanka zarad privatnog, a ne javnog interesa?

Je li to taj veliki razvoj koji ste slavodobitno najavljivali?

Je li cijena „ekonomskih benefita“ to da se mještanima Njeguša, mjesta iz kojeg potiče dinastija Petrović-Njegoš, dinastija koja je 222 godine vladala slavnom Crnom Gorom, nude stražarske pozicije i sitni poslovi, dok se nekom drugom daje prostor, infrastruktura, monopol, pogled, pristup i profit? Je li to mjera državne brige? Je li to javni interes? Je li to razvoj Cetinja? Je li to boljitak za Lovćen, Njeguše, Bajice, Konak i Crnu Goru? Preśedniče, iskoristite priliku da se oglasite. Nijedna funkcija nije vječita. Nije ni Vaša. Ali potpisi ostaju. A svaki potpis, naročito onaj koji se stavlja na sudbinu prostora kakav je Lovćen, podliježe odgovornosti političkoj, moralnoj, istorijskoj, a možda jednoga dana i pravnoj.

Zato Vas pitam: đe su danas ti obećani benefiti?

Đe je korist za Nacionalni park Lovćen? Đe je korist za Prijestonicu Cetinje? Đe je korist za mještane? Đe je korist za one koji gledaju devastaciju, a od nje ne dobijaju ništa osim prašine, buke, betona i poniženja? Kako je moguće da Nacionalni park Lovćen nema ni jedan euro prihoda za sve ono što se danas dešava na njegovom prostoru? Za sve devastacije, za degradirana staništa, za pritisak na prirodu, za buku, za promet, za opterećenje prostora, za ono što se više nikada neće moći vratiti u prvobitno stanje?

Spustite se malo među narod. Dođite, ne kao predśednik, nego kao čovjek. Dođite da čujete kako danas izgleda „doživljaj Lovćena“. Dođite da čujete muziku raznih DJ-eva koja urla prostorom Nacionalnog parka. Dođite da vidite šta se dešava u II i III zoni zaštite. Dođite da vidite kako se ono što je predstavljano kao projekat javnog interesa pretvara u privatni režim korišćenja najośetljivijeg prostora Crne Gore.

Da li to znači da je konzorcijum dobio svoje privatno vlasništvo nad Nacionalnim parkom? Da li to znači da za jedne važe zakoni, pravila, zabrane i ograničenja, a za druge ne važi ništa? Kako to, predśedniče, da vječiti i stvarni čuvari Lovćena ne mogu na svojim pośedima obnoviti ni metar starog katuna, kućišta ili pojate, dok konzorcijum žičare može ono što običan čovjek ne bi mogao ni da zamisli? Kako to da čovjek koji je rođen na tom prostoru mora da moli za ono što mu je đedovina, a privatni investitor dobija prostor kao da je Lovćen ničija zemlja?

Hoćete li se jednom udostojiti da odgovorite, ne meni, nego javnosti Crne Gore?

Jer i Vi ste stavili svoj potpis na to.

Evo Vam malo slika za Vaš kabinet da ih držite ispred sebe kada budete govorili o 13. julu, Lovćenu, slobodi, državnosti, Njegošu i Crnoj Gori. Da Vas śete koliko je „lijepo“ ono što se danas radi svetoj planini. Da Vas śete na Vaše izuzetne uspjehe, na Vaš potpis, na Vaše riječi, na sve Vaše borbe za „oslobođenje“ Lovćena kada je u pitanju privatni interes.

A javni interes je danas nešto sasvim drugo. Javni interes je da se Lovćen brani. Sada, odmah više nego ikad. Lovćen je pitanje jesmo li država ili smo samo prostor kojim upravljaju interesi jači od zakona, jači od lokalne zajednice, jači od prirode, jači od od bilo čege i iznad svega.

Predśedniče Crne Gore, buduće generacije će uprijeti prstom u one koji su ćutali, potpisivali, odobravali i pravili se da ne vide. I pitaće ko je dozvolio da se Lovćen ovako ranjava? Na to pitanje neće moći da odgovore topovske paljbe. Neće moći svečani govori. Neće moći državničke fraze. Neće moći pozivanje na Njegoša, Petroviće i 13. jul. Odgovaraće potpisi. A među njima je i Vaš.