Pet godina oslobobođenja od Crne Gore

Tako to izgleda kad država padne u ruke onima koji nijesu željeli da ona uopšte postoji. A većinu im namiču oni kojima su lične frustracije iznad interesa domovine. Samo je politički duduk mogao očekivati da će frulica svirati drugačiju muziku.

Možda se na operativnom nivou i desilo ponešto neočekivano. Na strateškom baš ništa. Prijetnja novom Crnom Gorom "na koju ćemo se morati navići" najispunjenije je obećanje što ga je zvanični Beograd dao u posljednjih 30-ak godina.

Kažem zvanični Beograd iako su (mu) glas i prste pozajmile ovdašnje marionete i masa koja je te noći orgijala u anticrnogorskom, a bogami i u anticivilizacijskom transu. Kažem najispunjenije jer je, prosto, tako! Ovo što je, nakon pet godina, ostalo od Crne Gore nema mnogo veze sa onim prije toga i sve je bliže onome što je planirano da bude.

Bilo bi, danas, pretjerano reći da se Crnoj Gori desila repriza Podgoričke skupštine, 102 godine nakon "premijere". Ali da stvari idu u tom smjeru, očigledno je. Konačan cilj još nije zakucan i u formalnom smislu, jer Crna Gora još postoji. Zakucavaju se, i to macom, posljednji ekseri suštine do koje treba da dovede pretvorba koja teče - Crna Gora treba da postane srpska. Država, regija, 27. izborna jedinica... zavisiće od okolnosti u trenutku kad bude sviran kraj. Nijanse konačnog rješenja, međutim, neće biti mnogo bitne.

Brzinom realizacije projekta autori mogu biti zadovoljni. Na petu godišnjicu "oslobođenja" litijaškom kontrarevolucijom, Crna Gora je država ograničenog suvereniteta, ugroženog identiteta, razorenog bezbjednosnog sistema, neodržive ekonomije, rastućeg klerošovinizma, nenaučne revizije bliže i dalje prošlosti, estetike prostakluka i izopačenog sistema vrijednosti.

Svim ovim elementima i ukupnom procesu snažan zamajac daje činjenica da je Crna Gora, de facto, i medijska kolonija. Što omogućava da se razaranje države i društva obavlja prijevarno, pod maskom obračuna sa lošim nasljeđem starog sistema i režima. Nije baš jedinstven paradoks, i kod nas i u inostranstvu izdaja se često najbolje podvaljivala kao patriotizam.

Mudri i pokvareni Baja Pašić, notorni mrzitelj svega crnogorskog, znao je da su Crnogorci "gladnovi gladni" ne samo imovine nego i velikih ideja. I da im je potreban alibi za izdaju, nešto što će ih učiniti subjektivno ponosnim na objektivno sramotan odnos prema otadžbini. Zato im je, lako i efikasno, uz kese dukata i položaje, savjest anestezirao tlapnjama o zaslugama za ujedinjenje srpstva i sl.

Proces uspješno teče i zato što mu na ruku ide politika Vašingtona i Brisela. SAD i EU, glupošću ili zlom namjerom, pet godina saučestvuju u obračunu sa Crnom Gorom pod firmom obračuna sa Demokratskom partijom socijalista. Realno, teško da je neko baš toliko glup da ne vidi kako kažnjavajući političku stranku/koaliciju - kažnjava državu. I njene istinski prozapadno orijentisane građane.

Istine radi, ne svi iz EU, ali svakako svi najuticajniji. Plus Velika Britanija. Što zaključak da niko manje od Kvinte nije zainteresovan za ustrojstvo Crne Gore na zapadnim vrijednostima čini tačnim i trajnim. (Preciznije na izvornim zapadnim vrijednostima, jer sa Donaldom Trampom u Bijeloj kući od njih ne ostaje ni obucak.)

Pa, ipak, Crna Gora ima većih problema i od bivših "zapadnih prijatelja", i od susjeda sa imperijalnim ambicijama, i od njihove domaće posluge. Najveći problem Crne Gore je neotpornost suverenista na metode i instrumente agresorske "meke moći". Ogromna je i odvratna naša mentalitetska predisponiranost za nasijedanje na propagandne obrasce kojima se prljavi stvarni cilj, kamuflira zašećerenim populističkim narativom. Montenegrinski apetit za konzumiranje praznih parola - veting je najnovija, nezasit je kroz istoriju pa nije veliko čudo šta i danas halapljivo guta sve što mu se servira.

Otud je, i nakon pet godina recikliranja istog demagoškog sadržaja, previše građana koji ne žele zlo Crnoj Gori, sklono da više vjeruje svojim ušima nego svojim očima. I da ne zamara mozak obradom audio-imputa. Od zaglušujuće buke o borbi protiv kriminala i korupcije iz vremena stare vlasti, ne (žele da?) vide razaranje svoje države i društva. Tačnije, društva i države. Jer, planeri su ovoga puta pametno okrenuli red poteza i ispravno zaključili da, kad zbune i slude društvo, kad ga udese po matrici Pinka i popova, država će im pasti u ruke po zakonu političke gravitacije.

Zato se, iz ugla premalog broja onih koji se bore za njenu slobodu i vrijednosti, Crna Gora, grubo je i tužno ali istinito reći, doima kao onaj kukavički gradić iz vesterna "Tačno u podne", čiji stanovnici iza spuštenih škura gledaju kako se Gari Kuper sam suprotstavlja bandi koja je došla da ubija i pljačka. Premalo ljudi brani, da budem i pomalo patetičan, pravo, čast i slobodu Crne Gore nakon 30. avgusta. A previše kibicera čeka da im drugi sačuvaju državu, antifašizam i pravo na identitet. I da im donesu slobodu u kafanu, u kojoj triput dnevno junački ginu za crnogorsku stvar, u najboljem maniru operisanih nedavača Kosova.

I opet je to stvar, koliko svijesti, toliko mentaliteta. Da je neko na Crnu Goru krenuo tenkovima, nema sumnje da bi bilo skroz drugačije. Barem bi korisni idioti odbili kolaboraciju. Ovako, svaka mrtva uš može ih demotivisati peckanjem da brane tuđe pare, a državu niko neće ponijeti u Čačak.

Možda, ipak, ne treba prestrogo suditi propagandom prepariranim mozgovima suverenista, kad glavata gospoda iz Brisela i Vašingtona ubrzano potonuće Crne Gore u klerošovinizam sa sve krupnijim natruhama klerofašizma, vide kao siguran korak ka Evropskoj uniji. I ne pominju potrebu reformisanja obožavalaca lika i djela ratnih zločinaca, starih i novih, Putina ponajvećma, iako ta struktura dominira aktuelnom vladajućom većinom. Vaistinu cirkus - što se više realno dajkoizujemo, to nas evropskijim percipiraju. 

Odužio se tekst pa je vrijeme da se postavi pitanje: koliko ovo može da traje i ima li načina da mu se doskoči?

Legitimno je proces oročiti na izbore 2027. Pogotovo ako još ima naivnih da vjeruju kako bi Crna Gora do tada mogla zatvoriti sva poglavlja i samo čekati da države EU odrade procedure za prijem nove članice.

Pametnije je, po mom skromnom mišljenju, vrijeme koje dolazi razumjeti kao presudni period, ne mnogo dug, u kojem će se trkati i sukobljavati dva procesa: jedan za dokusurivanje, jedan za odbranu Crne Gore. Cilj je, najdalje, pomenuta 2027. Godina predviđena za izbore na svim nivoima.

Dakako, važnije je pitanje kako u tom opitavanju neravnopravnih totalni autsajder može da pobijedi? Grijeh pretencioznosti na dušu autora, evo kako...

Za početak, utuviti u suverenističke glave da Crna Gora nema u koga da se uzda osim u sebe samu. Čekanje da Satler i Ranke izbave Crnu Goru iz kaveza Srpskog sveta lišeno je smisla i nedostojanstveno. (Do dostojanstva se, nekad, ovđe jako držalo.) Smisleno je stvaranje fronta koji će pružiti otpor mirnodopskom kidisanju na multietnički karakter i nezavisnost Crne Gore.

A, da bi takav front bio formiran, neophodno je osvijestiti neke fundamentalne činjenice. U ovakvim okolnostima, u kojima je odnos snaga 20:1 na našu štetu, najprije se treba spremiti na izlazak iz zone komfora. Crnogorci, srećom, danas ne treba da ginu da bi odbranili državu, ali bi, za početak, mogli da pokažu spremnost da u toj borbi pokisnu, nazebu ili progutaju malo biber spreja i suzavca.

U svjetlu polazne činjenice da nas je "malo i sa mrtvima", mudro je ne otežavati iskreno iskupljenje onima koji su Crnu Goru 2020. doveli do ovoga, ali su, potom, shvatili šta su uradili. Čak ni Urašima, koji su počinili i ponovili magnum crimen, 30. i 03. avgusta. Mislim da je već neko vrijeme, ne samo brojnim tadašnjim glasačima, nego i nekim sadašnjim visokim funkcionerima, pogotovo bivšim poslanicima, jasno u šta se izrodilo njihovo paktiranje sa litijaškim pokretom. Ko je svjestan da je pogriješio, ko se opametio i iskreno pokajao - što se mene tiče - bujrum. (Makar mi neumoljivi Đorđe Šćepović posvetio śutrašnju kolumnu.)  Uz važnu napomenu - Dritan Abazović nije pogriješio! On je sve uradio i radi sa umišljajem!

S kudikamo više opreza valjalo bi uzeti katkadni zaokret zlatnog medijskog sponzora litija. Nije da ne proizvodi "morbidno zadovoljstvo" kad u glasilu čiji se doprinos uspjehu litija može ravnati sa doprinosom Crkve Srbije, pročitate da baš u toj, partnerskoj im, organizaciji više ne vide "faktor emancipacije" Crne Gore, nego isto ono što Antena M piše decenijama. Ne smeta što su i oni otkrili Marka Parezanovića godinama nakon njegovih tajnih sastanaka sa njihovim i njegovim pulenom Dritanom. O čemu su neki drugi pisali u, što bi se reklo, realnom vremenu... Naglašavam, nemam pretenziju da odlučujem o indulgencijama, samo upozoravam da ima onih kojima je teško vjerovati i kad golom guzicom (a ona im je sve) śednu na vruć šporet.

Ne bih rekao da ima osnova očekivati išta od CANU ili UCG, kao institucija. Kamo sreće da nastave relativno tihovanje. No, uz nekolicinu koja se od prvoga dana hrabro i jasno isprsila pred mašinerijom institucionalne odmazde i integralnog olajavanja, tamo ima dosta samozatajnih pojedinaca koji bi mogli, a bogami i morali, jer je potonja ura, da pobijede strah od oboje (odmazde i olajavanja) i da se i oni isprse poput Olje, dvojice Nemanja, Marka... Vukića Pulevića, Sloba Backovića. Da ne pominjem čitav "roster" FCJK, grupicu istinskih intelektualaca i mali ali poštovanja vrijedan dio NVO sektora.

Pri kraju, ali nikako najmanje važni, na red dolaze politički subjekti...

Ervin Ibrahimović i Nik Đeljošaj morali bi da pošteno odgovore na pitanje: je li do Brisela jedino moguće stići sa Budom Aleksićem kao saputnikom i sa svim ideološkim teretom što ga taj mr(a)čni potpredsjednik Vlade simbolizuje. Da još jednom, nakon sramoćenja države u Gornjem Zaostru, presaberu šta ih dijeli od Andrije Mandića i vezuje li ih išta sa njegovom politikom. Od Adrijana Vuksanovića mogu da nauče kako se ne prave truli kompromisi i foteljom ne gnječe vrijednosti. Ni pod sugestijama, unutrašnjim i spoljašnjim.

Vjerujem da i u Vladi Milojka Spajića i u PES ima poneko kome se stomak okreće od koalicije sa staljinistima i klerošovinistima. Šta, barem oni koji nijesu "više DF od DF-a", rade skupa sa liderima kojima treba staratelj čim kroče u Beograd? Sa onima koji šalju đecu iz Crne Gore u kampove za proizvodnju savremenih janjičara? Sa onima koji orgijaju u slavu Pavla Đurišića po Herceg Novom i Gornjem Zaostru? Što kasnije budu odgovarali na to pitanje, biće im sve teže da odgovore. A jednom će morati. 

Evropski savez je fuzijom tri stranke povukao dobar potez. Sada treba da traži nove kanale i vještine komunikacije, kako bi ostvario ono što realno može - udvostručio procenat podrške.

A DPS? Za početak, čini se da bi pomoglo miru u toj kući kad bi filozofski prihvatili paradoks da ih gro suverenista između dva glasanja urniše kritikama, a na dan izbora očekuje da sam DPS kurtališe Crnu Goru bijede u kojoj je. Jer, zapravo, uopšte nije teško razumjeti tu neobičnu bifurkaciju emocija i smatranja u glavama suverenista, taj paralelizam traženja krivca za posrnuće države i nade u njeno izbavljenje na istoj adresi.

S druge strane, suverenistima ne bi škodilo malo više objektivnog sagledavanja pozicije najjače opozicione stranke. Nije to, odavno, više onaj stari, svemoćni DPS. Ovaj danas nema institucionalnu moć, nema novac, nema medije... jedino čega ima napretek su ostrašćeni neprijatelji i olake optužbe. U takvim okolnostima izborni rezultati te stranke u posljednjih godinu i po naprosto su nenormalno visoki. Što ne znači da DPS, uprkos svemu, ne bi trebalo da se zapita - je li ovo što su dosad uradili kao opozicija najbolje, najjače i najhrabrije što mogu?  

Kvaka, podvlačim na kraju, nije u partiji ili pojedincu, nego u ključnoj riječi - Front. U osmišljenom okupljanju svih kojima je stvarno stalo do Crne Gore na kakvu bismo svi željeli da se zauvijek naviknemo. Frontu onih koji imaju petlju da ne daju na sebe i svoj dom. Onih koji će sa našeg stola skloniti Karađorđevu šniclu (gurmani praštajte na metafori) i servirati naš Mozak s domaćim jajima.