Veting za ljudska prava (II)

Piše: advokat Veselin Radulović

Nije prošlo mnogo vremena od kada sam pisao o fenomenu koji sam nazvao „veting za ljudska prava“ - procesu u kojem se u praksi provjerava ne integritet nosilaca vlasti, već otpornost građanskih prava na političke potrebe, policijski PR i povrijeđene sujete funkcionera.

Novi slučaj iz Pljevalja potvrdio je da problem nije bio izolovan incident, već obrazac postupanja koji postaje sve vidljiviji. Prema informacijama koje su saopštili policija i ministar unutrašnjih poslova, pretres kuće odbornika DNP-a uslijedio je nakon prijave koja je policiji dostavljena poštom, a u kojoj se navodno tvrdilo da posjeduje nelegalno oružje. Pretres je izvršen, a rezultat je bio očekivano porazan – nije pronađeno ništa što bi potvrdilo navode prijave.

Ono što je uslijedilo nakon toga možda je još zanimljivije od samog pretresa.

Naime, po prvi put gledamo situaciju u kojoj se vrh bezbjednosnog sektora javno pravda zbog sprovedene policijske akcije. Po prvi put je ministar Šaranović osjetio potrebu da detaljno objašnjava kako je do pretresa došlo. Po prvi put je policija javno saopštila okolnosti koje su prethodile akciji. Razlog je očigledno jer ovog puta predmet pretresa nije bio običan građanin, već politički funkcioner, a reagovala je i njegova politička partija.

Time je otvoreno pitanje koje građani godinama postavljaju bez odgovora. Koliko je bilo sličnih pretresa nad ljudima koji nijesu imali političku zaštitu? Koliko je bilo ulazaka države u domove građana na osnovu sumnjivih ili lažnih prijava, neprovjerenih informacija ili famoznih „operativnih saznanja“? Koliko puta nakon takvih pretresa nije pronađeno ništa? I zašto tada niko nije smatrao potrebnim da javnosti objašnjava zakonitost postupanja?

Ako danas saznajemo da je cijela akcija pokrenuta na osnovu prijave dostavljene poštom, a da se istovremeno otvara pitanje krivične odgovornosti zbog eventualnog lažnog prijavljivanja, onda je nemoguće izbjeći ključno pitanje: kakva je provjera izvršena prije nego što je od države zatraženo da primijeni tako ozbiljnu mjeru kao što je pretres stana?

Ima tu još važnih pitanja poput toga na osnovu čega su tužilac i sudija zaključili da postoje zakonski uslovi za pretres? Da li bi se pretres inicirao i da li bi isti tužilac i sudija odlučili isto da je neko poštom poslao prijavu da Lazar Šćepanović, Danilo Šaranović ili Aleksa Bećić posjeduju nelegalno oružje? Na prvo pitanje odgovor ne znaju ni tužilac, ni sudija koji su postupali. Na drugo odgovor zna svaki građanin Crne Gore.

Kada se nakon pretresa stana ne pronađe ništa, odgovornost ne snosi policijski rukovodilac koji je inicirao akciju. Ne snosi je tužilac koji je dao saglasnost. Ne snosi je ni sudija koji je izdao naredbu. Umjesto toga, javnost dobija nova saopštenja, nova opravdanja i nove političke poruke.

A posebno je zanimljivo što upravo isti ljudi koji stoje iza nezakonitih pretresa godinama pozivaju na veting u pravosuđu. Gotovo da ne prođe sedmica bez novih zahtjeva da se sudije i tužioci dodatno provjeravaju, preispituju ili „čiste“ od navodnih ostataka starog sistema. Međutim, praksa pokazuje da problem nije u onim sudijama koje odbijaju neutemeljene zahtjeve policije. Problem je upravo u onima koji takve zahtjeve odobravaju bez dovoljno kritičke provjere.

Zato se sve češće nameće zaključak da bi, prije nego što se nastavi sa političkim kampanjama protiv pravosuđa u cjelini, trebalo otvoriti pitanje odgovornosti unutar vrha bezbjednosnog sektora i kod sudija i tužilaca koji bez ozbiljne provjere služe kao protočni bojler za inicijative bezbjednosnog sektora. Jer, ako se pretresi sprovode na osnovu informacija koje se kasnije pokažu kao potpuno neutemeljene, ako se ne pronalazi ništa zbog čega je pretres naređen, ako niko za to ne odgovara, a jedina reakcija sistema bude potraga za osobom koja je poslala prijavu, onda je jasno na kojim adresama je problem.

Zbog svega navedenog ovaj slučaj ne govori samo o jednom pretresu u Pljevljima. On govori o stanju sistema. O sistemu u kojem se odgovornost gotovo uvijek traži na pogrešnoj adresi. O sistemu u kojem se sudije koje odbijaju politički poželjne zahtjeve proglašavaju problemom, dok se sudije koje ih bez pogovora potvrđuju smatraju poželjnim partnerima.

I zato možda najveća ironija današnje Crne Gore nije u tome što ovako nesposoban vrh bezbjednosnog sektora stalno govori o vetingu. Najveća ironija je što se svakim novim ovakvim slučajem pokazuje da bi veting upravo trebao početi od vrha bezbjednosnog sektora. Jer njihovim neodgovornim postupanjem nije ugrožena samo zakonitost nekog pojedinačnog pretresa. Njihovim zloupotrebama su ugrožena prava svih građana.

A to je, u suštini, ono što već neko vrijeme gledamo – kontinuirani veting za ljudska prava.