Vjerovati Kemu Đečeviću ili sopstvenim očima?

Nakon što je nedavno mitropolit Joanikije proslavio Pavla Đurišića, četničkoga koljača na čijoj duši leži više od deset hiljada zvjerski pobijenih civila, poglavito muslimana ali i drugih koji nijesu htjeli prigrliti četničku ideologiju, i ko zna koliko onih koje je u zimu 1944. naveo na zli put bez povratka iz Crne Gore, pažnju je na sebe skrenuo pop Gojko Perović neuspjelim pokušajem relativizacije Joanikijeva čina.

Kao da ima ikoga kome nije jasno da je Jovan Mićović ime Joanikije odabrao baš u spomen na svoga prethodnika, osuđenoga kolaboranta nacističkoga i fašističkoga okupatora iz Drugoga svjetskog rata. I kao da je slučajno današnji Joanikije svoj pomen Pavlu Đurišiću održao baš onđe đe je prije 30 godina dovršeno ono što je Đurišić započeo prije 80 godina.

Nije ovđe riječ ni o mitropolitu Joanikiju ni o popu Gojku. Nije riječ ni o Pavlu Đurišiću. Djelatnost svakojega od njih odveć je poznata da bi se što novo o tome moglo reći.

Riječ je ovđe o izmišljanju tradicije i lažiranju istorije, i to ne neke daleke, dukljanske recimo, no one koja još uvijek ima žive svjedoke.

Nedavno je u Podgorici održana "dijaloška tribina" u organizaciji SPC, đe su učestvovali Kemal Đečević, predstavljen kao "predstavnik stare podgoričke porodice", predśednica Skupštine Glavnoga grada Jelena Borovinić-Bojović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski pop Predrag Šćepanović, uz moderaciju popa Gojka Perovića.

Sudeći po onome što je saopštio Kemal Đečević, bratstvo Đečevića dogovorno je i jednodušno obnovilo Markovdansku litiju zajedno s ondašnjim mitropolitom Amfilohijem, kojega je Halit Đečević s nestrpljenjem ispred kuće čekao punih pedeset godina!

"Nije bilo lako", veli Kemo Đečević, "1992. godine obnoviti litije, ni nama, ni Mitropoliji. Ono što sam zapamtio je da je nakon toga naboj u gradu nestao. Desilo se jedno druženje, susret, obnova tradicije koja, nema dileme, da tako bude i u buduće." S njim je saglasan i sveštenik Šćepanović koji, podśećajući da je otac Kemala Đečevića Amfilohija dočekao kosovskim božurima, veli: "Podgorica je disala jednim duhom."

I jest istina. Podgorica je disala tada jednim duhom. Duhom velikosrpstva.

Ne ulazeći u to je li bratstvo Đečevića doista jednoglasno odlučilo da zajedno s Amfilohijem obnovi tradiciju koja je, kako Kemo Đečević veli, nepobitno postojala između dva svjetska rata, ovđe bi, možda i bez očekivanja odgovora, trebalo postaviti pitanje i "predstavnicima" drugih starih podgoričkih porodica śećaju li se i oni zbilja kako se tada opučio susret, nastalo druženje, netragom nestao naboj?! Ili možda i dalje pamte kako se tada stvarno obnovila tradicija, ona koja je uspostavljena odmah nakon Prvoga svjetskoga rata i trajala sve do kraja Drugoga svjetskoga rata?

Ne pitam ih za pljačku iz 1918. Možda su propuštili da o tome čuju opljačkane. Možda se nijesu upoznali s rođacima koji su u doba kad je zaživjela tradicija koju Kemo Đečević obnavlja odselili u Skadar, u Sarajevo, ili još dalje, da se više nikad ne vrate. Ne pitam ih, dakle, o tome.

Pitam ih śećaju li se pjesničkoga repertoara koji se opučio nakon obnove tradicije kojoj ovih dana dižemo spomenik. A pjevalo se tada, sve u duhu koji priziva sveštenik Šćepanović "da se volimo, da život kratko traje" ovako nekako: "Ko će drugi, ja ću prvi, da pijemo turske krvi" ili "Muslimani crni vrani, crni su vi došli dani" ili "Leleču turci, kukaju bule" ili "Od Mostara do Jordana neće biti muslimana" i tako redom, sve u duhu zajedništva, bratstva i obnove tradicije.

Današnji Podgoričani stoje pred izborom: vjerovati sopstvenim očima ili Kemu Đečeviću. Mogu se, istina, odlučiti ni za jedno ni za drugo i izguglati ponešto o tradiciji koju nam obnavlja SPC i Kemo Đečević. Guglajući naići će na Arkana, na Amfilohijeve propovijedi o lažnim ljudima lažne vjere koja sije duhovnu smrt. I tako dalje.

Oni pak iz staropodgoričkih muslimanskih porodica koji pristanu na serviranu laž uprkos sopstvenim varljivim očima postupiće sramno i stidno prema svojim prijateljima i komšijama koji su ih, kao ubjedljiva i hrabra manjina, krili i 1918. i 1998, koji su im čuvali kuće, imovinu a nerijetko i život, ne pristajući na tradiciju koju ovih dana za račun aktuelne vlasti i SPC promoviše Kemo Đečević.

To je sramno i stidno i pred sopstvenim precima koji su oslobađali Podgoricu u Drugome svjetskom ratu od izdajnika i četnika koje SPC danas promoviše.