​Vjerski nacionalizam kao posljedica duhovne bijede

Početkom 2000. godine, nakon smrti Franja Tuđmana (1922-1999) i promjene vlasti u Hrvatskoj, hrvatski katolički teolog Bono Zvonimir Šagi (1932-2020) objavio je u katoličkoj obiteljskoj reviji Kana esej u kojem poziva Crkvu i društvo na duhovnu i moralnu obnovu: „Završila je državotvorna faza, sada je pred svim važnim čimbenicima u društvu otvorena zadaća stvaranja nove humane i moralne kvalitete višestranačke demokracije, da se uspostavi moralno-pravna sigurnost i razvije povjerenje u nužnu funkciju bitnih državnih institucija i uz normalne smjene putem proceduralnih demokratskih postupaka.“

Teolog Šagi, pažljivi i pronicljivi promatrač crkvenih i društvenih procesa, upozoravao je da se „duhovna“ obnova zaplela u bespuća sakraliziranja, spomeničkog mitologiziranja hrvatskih povijesnih stremljenja i događanja, a „moralna“ u socijalno-etički nepromišljene modele pretvorbe društvenog vlasništva i privatizacije provođene na štetu radnika, što je završilo u teškom razočaranju većine i u korupciji „izabrane“ manjine.

Kritizirao je i vjerske tiskovine i krugove katoličkih laika koji su se bavili pronalaženjem i ozloglašivanjem „lijevih tendencija u Crkvi“, umjesto da su u evanđeoskom svjetlu kritički promišljali politiku i aktualne društvene procese. „Izmislili su, piše Šagi, etiketu 'lijevi kler' (kao da bi neki 'desni kler' bio više crkven) da bi vjernicima ogadili sve što je zvučalo kritički glede postojećeg stanja u društvu, a svako upozorenje na potrebu političke promjene prikazali katolički sumnjivom.“

Katolici koji su se u politici takvima deklarirali nisu bili u stanju aktualizirati katolički socijalni nauk: „Umjesto jasne kritike postkomunističkog grabežljivog kapitalizma, i načina stvaranja nove kapitalističke elite, upotrijebili su socijalni nauk kao parolu za sijanje straha od tobožnjeg komunizma.“ Crkva, apelirao je Šagi, mora osmišljavati i tražiti putove moralne obnove: „To joj je sada nanovo otvorena mogućnost, pa zato i neodložna zadaća.“

Šagi je dovoljno dugo poživio da se mogao i sam uvjeriti kako ove njegove riječi neće imati nikakvog odjeka u Crkvi, iako je riječ o teologu kojega su cijenili u Crkvi. Štoviše, duhovno stanje u Crkvi 2025. godine gore je nego što je to bilo 2000. godine. To potvrđuju i propovijedi hrvatskih biskupa i svećenika, primjerice propovijed zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše na misi zadušnici za žrtve Jazovke, propovijed hercegovačkog provincijala fra Joze Grbeša na groblju u Bilima, propovijed sinjskog gvardijana fra Marinka Vukmana na svetkovini Velike Gospe, ali i mnoge druge propovijedi i javni istupi biskupa i svećenika.

Za sadašnje duhovno i moralne stanje hrvatskog naroda veliku odgovornost snosi Katolička crkva. Svoj privilegirani položaj u društvu nije iskoristila kako bi pripadnike hrvatskog naroda u evanđeoskom duhu obraćala, suočavala sa zlima iz prošlosti i ukazivala na zablude sadašnjosti, nego je, zloupotrebljavajući oltar i vjeronauk u obrazovnom sustavu onemogućavala duhovnu i moralnu obnovu. Nacionalističko ludilo koje se rasplamsalo ovog ljeta velikim dijelom ide upravo na dušu Crkve koja je desetljećima pod krinkom domoljublja njegovala nacionalizam i njime trovala mlade ljude.

Kada danas uzmete u ruke katoličke tiskovine ili posjetite katoličke portale, imate osjećaj da čitate nacionalnu literaturu, da su to bilteni nacionalne ideologije, ili nekakve stranačke organizacije sa snažnim nacionalnim sentimentom. U crkvenim medijima ponajbolje se ocrtava stanje uma i duha u suvremenoj Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodu: lamentiranje nad patnjama u prošlosti, njegovanje nacionalnih mitova i laži, prokazivanje i progon povijesnih i sadašnjih neprijatelja i svođenje kršćanske vjere na vulgarni i banalni nacionalizam.

To što današnji katolici i Hrvati uzvikuju pozdrav Za dom spremni i nose simbole i obilježja zločinačkog ustaškog režima, nije tek partijanersko ludovanje ili pobuna protiv zakonskih zabrana, ako je i uopće to, nego je posljedica dugogodišnje političke indoktrinacije u kojoj je sudjelovala i Crkva. Da se o davnoj i bližoj prošlosti mladim ljudima govorila istina, u sklopu vjeronauka i općenito pastoralnog rada s vjernicima, broj militantnih i isključivih katolika bio bi zasigurno manji što bi u većinskoj katoličkoj zemlji utjecalo i na društveno i političko stanje. No, to se nije dogodilo, i ne događa se ni danas. Katolička crkva se grozničavo drži uz naciju i nacionalne svetinje u strahu da ne izgubi društveni monopol. Pritom bezobzirno manipulira mladim ljudima i sudjeluje u njihovom duhovnom i moralnom osiromašenju.

Snažno inzistiranje na domoljublju koje se, kao što vidimo ovih dana, lako surva u agresiju i isključivost, u progon neistomišljenika i uskraćivanje ljudskih prava i sloboda, dokaz je da Crkva svoje poslanje ne veže uz Evanđelje Isusa iz Nazareta, nego uz ovozemaljske datosti. Činjenica je da je pripadnost određenom narodu važna ljudima, posebno pripadnicima malih naroda, ali joj ne treba davati značenje koje nema niti ikoga svoditi samo na taj identitet. Pokojni papa Franjo je upozoravao da narod nije nikakva „mistična ili anđeoska kategorija“ i da nekritički odnos prema vlastitom narodu može lako skliznuti u nezdravi populizam, u lokalni narcizam koji je nesposoban zapažati i tumačiti svijet oko sebe. Upravo nas ono globalno i univerzalno, govorio je papa Franjo, štiti od sitničavog provincijalizma, od iskušenja da se zatvaramo u sebe, da podižemo zidove i ograđujemo prostor svoje neslobode i straha.

Kad je riječ o prošlosti, Katolička crkva samo i isključivo govori o stradanjima hrvatskog naroda. To je legitimno i ne bi bilo ni sporno kad bi se govorilo i o stradanjima drugih ljudi za koja su odgovorni pripadnici hrvatskog naroda. Crkva svjesno prešućuje primjere otpora i humanosti u vlastitim redovima u Drugom svjetskom ratu u kojem je na strani partizana u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sudjelovalo 75 katoličkih svećenika, od čega su po nacionalnosti bila 52 Hrvata, 21 Slovenac i dva Poljaka. Kao suradnici partizana poginula su 43 svećenika: 21 Slovenac, 19 Hrvata i trojica drugih narodnosti (navedeno prema I. Goldsteinu, Hrvatska u Drugom svjetskom ratu 1941.–1945.). Taj dio vlastite antifašističke povijesti Crkva u potpunosti prešućuje kao da nije ni postojao, a upravo su ti ljudi sačuvali obraz Crkve koja je velikim dijelom stala uz ustaški režim.

Crkva koja nije univerzalna i otvorena prema različitostima, nije evanđeoska Crkva. Nacionalna Crkva, nesposobna za kritički odnos i distancu prema vlastitom narodu, nužno zapada u uskoće i isključivosti, kojima se hrane nacionalizmi i fanatizmi. Koliko je poguban takav odnos Crkve prema narodu i njegovim vođama najbolje pokazuje upravo vrijeme Drugog svjetskog rata i posljedice koje je za sobom ostavila Nezavisna Država Hrvatska. No, iz toga Katolička crkva u hrvatskom narodu nije ništa naučila i ponavlja pogreške iz prošlosti.