Zašto staviti 90-e u muzej?

Posljednja decenija XX vijeka za savremenu Crnu Goru i region je period bez premca. Godine raspada države, ratova, zločina, razaranja, izbjeglica, ekonomskog kolapsa, poniženja, bijede i redova za osnovne namirnice. Iako su ratovi, ratni zločini i razaranja najizraženiji dio kolektivnog pamćenja, ekonomske i kulturne posljedice tog perioda podjednako su duboke, oblikujući i danas živote miliona građana. Generacije rođene nakon 1995. ili 2000. godine često nesvjesno žive u svijetu ograničenja koja im je stvorila ta decenija.

 Možda i najmračnija faza te decenije za Crnu Gori i Srbiju, period hiperinflacije, uništio je životni standard i ušteđevine građana. Osnovne namirnice postale su luksuz, a UN sankcije gotovo potpuno izolovale zemlju. Scene praznih polica i redova postale su svakodnevnica. Fabrike su stale, radna mjesta nestala ili fiktivno održavana, dok se industrija koja je povezivala republike raspala u haosu. Milioni ljudi su potražili spas u inostranstvu, a odliv kvalifikovanih radnika i intelektualaca usporio je obnovu i razvoj. Dijaspora se rasula širom svijeta, noseći priče, sjećanja i kulturu koja je polako brisana sa zajedničkog prostora.

 U haosu i borbi za preživljavanje, ispod radara je prošla činjenica da je kulturni život pretrpio teške udarce. Zajednički jugoslovenski kulturni prostor se fragmentisao, a mediji, književnost i umjetnost preplavili su nacionalistički narativi. Finansiranje univerziteta, pozorišta, muzeja i filmskih produkcija gotovo je nestalo, dok su mnogi umjetnici i nastavnici napustili zemlju. Biblioteke, arhivi i kulturna dobra su uništeni ili opljačkani, nestajali su dijelovi zajedničke istorije... Čak su i simboli poput muzike, festivala i običaja reinterpretirani kroz etničku prizmu, produbljujući podjele i nepovjerenje.

 Ekstremizam se spojio sa nacionalnim tumačenjima obnovljene vjere, dok se nasilje sa fronta relativno brzo prelilo na ulice. Nemaština i kriminal amputirali su generacije od osnovnih vrijednosti ljudskosti i zajednice. Trauma se neprimjetno uvukla u svaki aspekt života. Djeca su odrastala okružena nasiljem, oskudicom i propagandom, stvarajući „izgubljenu deceniju“ u obrazovanju i društvenoj povezanosti. Decenijama građeno povjerenje među etničkim grupama nestalo je za par mjeseci, dok su nacionalizam i vjerski fanatizam oblikovali politiku i identitet.

 Ipak, iz najtežih perioda rađali su se i najsvjetliji primjeri junaštva, otpora i stvaralaštva, a 90-e nijesu izuzetak. Od umjetničkog izraza do političkih pokreta, brojni su bili otpori ludilu i nasilju. Mnogi segmenti današnjih društava koji njeguju, i dalje manjinsku, zdravorazumsku politiku potekli su upravo iz borbe protiv mržnje i agresije tog doba.

 

Nažalost, najtrajnije nasljeđe posljednje decenija XX vijeka jesu ideje koje su uvele šest republika, a danas sedam država, u rat. One i dalje dominiraju, držeći društva u nacionalizmom izazvanoj anesteziranoj tranziciji.  Osnovna zabluda većine, u Crnoj Gori i regionu, jeste uvjerenje da su 90-e prošlost, a istina ne može biti dalje.

 Iste političke strukture, ili njihovi nasljednici, koje su vladale u 90-im suštinski vladaju i danas. Iste politike, populizam i medijske manipulacije. Razlika je što određene kočnice koje su nekad postojale, čak i tokom ratova, danas ne postoje. Populizam i ekstremizam postali su društvene norme, dok partitokratija i kleptokratija bujaju uz minimalan otpor. Ovaj period je rodno mjesto otvorene simbioze nacionalističke propagande, vjerske manipulacije i medijskog i kulturnog zatupljivanja – oruđa koje već tri decenije održava tranzicionu pljačku.

 Zašto treba 90-e staviti u muzej? Obrazovni i politički sistemi većine država nijesu uspjeli da odvoje društva od nasljeđa 90-ih. Neprestane „reforme“ dovele su do stanja bez stvarnih promjena, uskraćujući generacijama šansu da grade novi sistem. Muzeji, inače, treba da budu mjesta čuvanja i preispitivanja istorije. U ovom slučaju, muzej 90-ih bio bi prozor kroz koji možemo da vidimo tešku prošlost i ogledalo njenog ružnog, ali i svijetlog nasljeđa.

 U nedostatku slobode da se 90-e objektivno prikažu izvan magle ratne traume i nacionalističkih narativa, ali i zbog kompleksnosti samog perioda, muzej je najbolji medij za njihovu prezentaciju. Suprotno uvriježenom mišljenju,  muzej nije samo skladište predmeta, već i prostor dijaloga, obrazovanja i novog doživljaja.

 Muzej 90-ih, kao nezavisna produkcija, otvoren je u Beogradu 1. jula 2025. godine, nakon godina rada, privremenih postavki, foruma i interakcije sa publikom iz regiona. Zadržavši formu lavirinta, uspio je u svojoj stalnoj verziji da spoji inovativnost i smjelost da zadrži provokativnu kompleksnost sadržaja i ideja. Teško je opisati samu postavku koja obuhvata skoro sve aspekte života 90-ih, kombinujući koloritnost života i kulture sa političkim, građanskim i medijskim nasljeđem, uz stručni prikaz ključnih istorijskih događanja, ličnosti i zločina.

 Za mlađe generacije, Muzej 90-ih predstavlja uvod u razumijevanje svijeta u kojem žive. Anegdota o izjavi studenata, koji već godinu protestvuju na ulicama Srbije, da nijesu skoro ništa nisu znali o velikim studentskim protestima 90-ih dovoljno pokazuje njegovu svrhu. Ostaje nada da će makar neke crnogorske školske ekskurzije koje se upute ka Beogradu posjetiti muzej umjesto obilaženja vulgarnog tranzicionog nasljeđa poput Cecine kuće.

 Nakon Sarajeva, crnogorska premijera ove izložbe organizovana je u Muzeju grada Podgorice 13. maja ove godine i trajala je do 13. septembra, dok su manje verzije bile izložene u Budvi i na Cetinju. Svaka izložba nosi lični pečat, ali su i kreirane i predstavljene objektivno, bez prikrivanja činjenica, manipulacija ili eufemizama koji ublažavaju odgovornost bilo koje strane.

 Kako su izložbe organizovane tokom opšte revizionističke, a u pripremnom periodu antiturske histerije, makar kratko su kreirana razumna ostrva koja su prepoznala iste šablone djelovanja istih politika iz 90-ih. Pokazala su da kontinuirano pokretanje određenih tema, od rehabilitacija četnika do negiranje Srebrenice, drže društvo u stalnoj napetosti, dok se ne rješavaju problemi uništene socijalne „sigurne mreže“, stabilnosti i standarda.  Izložbe su novim generacijama omogućile da uoče sveobuhvatni napad na društveni napredak, čak i kroz održavanje „mejnstrim“ muzičke i kulturne scene zasnovane na najprizemnijim porivima.

 Stavljanje 90-ih u muzej treba da simbolizuje društvenu evoluciju koja podrazumijeva prekid veza sa političkom klasom i njihovim nasljednicima. Konačan izlaz iz tranzicije ne mogu voditi oni koji ne shvataju pogubnost nasljeđa ove decenije, a takva se sjenka, kako pokazuju događaji proteklih dana, makar djelimično krije u svima nama.