Gerasimenko: Cetinje pokazalo da podrška Ukrajini nije bila prolazna emocija, već moralni stav

Način na koji će se završiti ovaj rat odrediće buduću bezbjednosnu arhitekturu Evrope. To je posebno važno za sve države, i velike, i male: ako se dopusti da sila mijenja granice i ukida suverenitet, nijedna država ne može biti potpuno bezbjedna. Ako agresija bude zaustavljena i kažnjena, biće potvrđeno da međunarodno pravo štiti sve države, bez obzira na njihovu veličinu - kaže u razgovoru za Pobjedu ambasador Ukrajine u Crnoj Gori Oleg Gerasimenko.

Uoči 24. avgusta, Dana nezavisnosti Ukrajine, Gerasimenko kaže da taj datum nije samo proslava onoga što su stekli 1991. godine već to je i dan zahvalnosti svima koji tu nezavisnost brane i svima koji su pomogli da je sačuvaju.

Cetinje je tokom prvih 100 dana ruske invazije svakodnevno, a potom mjesecima redovno, pružalo podršku Ukrajini; ti protesti i marševi nastavili su se na mjesečnom nivou. Koliko Vam je ta podrška građana Cetinja značila i da li je Crna Gora, uprkos unutrašnjim podjelama, zaista položila test solidarnosti sa Ukrajinom?

GERASIMENKO: Veoma dobro pamtim prve snimke sa Cetinja. Ukrajina je tada već živjela u izuzetno surovoj stvarnosti – pod raketama, sa kolonama ljudi koji su napuštali svoje domove i sa hiljadama porodica koje nijesu znale da li će ponovo vidjeti najbliže. A na Cetinju su građani svakog dana izlazili sa ukrajinskim zastavama, po kiši i suncu. Za nas je to bilo izuzetno snažno.

Nijesu to činili samo nekoliko dana, dok je rat bio glavna svjetska vijest, nego punih 100 dana. Nakon toga nastavili su da se okupljaju svakog mjeseca. U savremenom svijetu pažnja javnosti brzo prelazi sa jedne krize na drugu, pa je upravo ta istrajnost bila posebno dragocjena. Pokazala je da podrška Ukrajini na Cetinju nije bila prolazna emocija, već svjestan moralni stav.

Ukrajina je prepoznala šta je taj grad učinio i koliko se u njegovom odnosu prema našoj borbi ogleda vlastita slobodarska istorija vaše zemlje. Za mnoge Ukrajince koji možda ranije nijesu mnogo znali o Crnoj Gori, Cetinje je postalo simbol prijateljstva i solidarnosti.

Crna Gora je položila test solidarnosti. Smjenjivale su se vlade i parlamentarne većine, ali su ostali politička podrška Ukrajini, sankcije protiv Rusije, konkretna pomoć i zaštita za ukrajinske građane. Crna Gora se uključila u evropske i NATO mehanizme podrške, kao i u Međunarodnu koaliciju za povratak ukrajinske djece.

Za mene je važno i to što je podrška postojala na različitim nivoima: od Vlade i državnih institucija do opština, nevladinih organizacija, medija i običnih građana. Hiljade Ukrajinaca ovdje su pronašle sigurnost i ljudsku toplinu. Mnogi Crnogorci pomagali su ljudima koje ranije nijesu poznavali, bez velike buke i bez očekivanja zahvalnosti.

Test solidarnosti ne znači da svi u jednom društvu moraju imati isto mišljenje. On pokazuje da li država i većina njenih građana u presudnom trenutku prepoznaju razliku između agresora i žrtve. Crna Gora je tu razliku prepoznala, a Cetinje je toj podršci dalo posebno snažno i ljudsko lice.

Kakva je danas realna situacija na frontu? Da li ukrajinska vojska uspijeva da preuzme inicijativu ili Rusija i dalje ima stratešku prednost?

GERASIMENKO: Moramo govoriti otvoreno: situacija na frontu je i dalje teška. Rusija na pojedinim pravcima zadržava taktičku inicijativu i pokušava da iskoristi prednost u ljudstvu, artiljeriji i vazdušnim sredstvima. Pritisak je gotovo neprekidan, posebno na istoku zemlje. Ipak, bilo bi pogrešno iz toga zaključiti da Rusija ima odlučujuću stratešku prednost ili da je blizu pobjede.

Moskva ni poslije četiri i po godine sveobuhvatne invazije nije ostvarila svoje osnovne ciljeve. Nije uništila ukrajinsku državnost, nije slomila našu vojsku, nije zauzela Kijev i nije pokorila ukrajinski narod. Za veoma ograničena pomjeranja na frontu Rusija plaća ogromnu cijenu u ljudstvu i tehnici. Od februara 2022. godine Rusija je izgubila skoro 1,5 miliona vojnika, poginulih i teško ranjenih. Ovo su šokantne brojke. Ta cijena pokazuje koliko se stvarna slika rata razlikuje od pobjedničkih izvještaja ruske propagande.

Ukrajinske snage na najtežim pravcima vode aktivnu odbranu, brane položaje, stabilizuju kritične dionice fronta i, kada se stvore uslovi, prelaze u protivnapad. Odnos snaga ne može se procjenjivati samo prema tome koliko se linija na karti pomjerila tokom jedne sedmice. Važni su i stanje jedinica, logistika, sposobnost popunjavanja gubitaka, kvalitet komandovanja i tehnološka prednost. A na nekim sektorima vraćamo svoju zemlju. Tako su od januara ove godine Oružane snage Ukrajine uspjele da oslobode 745 kvadratnih kilometara na spoju Donjecke i Zaporoške oblasti i da praktično u potpunosti istjeraju Ruse iz Dnjepropetrovske oblasti.

Ukrajina nastavlja da se prilagođava. Razvijamo vlastitu odbrambenu industriju, povećavamo proizvodnju dronova i koristimo iskustvo koje naša vojska stiče svakog dana. Udari na rusku vojnu logistiku, skladišta, komandne centre, aerodrome, kao i na naftnu i energetsku infrastrukturu koja neposredno podržava ratnu mašinu, smanjuju sposobnost Moskve da širi agresiju. Rusija ima više resursa, ali to ne znači da ih može neograničeno trošiti bez posljedica.

Mnogo će zavisiti od naše izdržljivosti i mobilizacije unutrašnjih kapaciteta, ali i od pravovremenosti pomoći partnera. Municija, protivvazdušna odbrana i naoružanje velikog dometa potrebni su onda kada mogu promijeniti situaciju, a ne mjesecima kasnije. Ukrajina je već mnogo puta pokazala da može preokrenuti nepovoljnu dinamiku kada dobije potrebna sredstva i slobodu da ih efikasno koristi.

Rusija posljednjih dana pojačava raketne i dron napade na ukrajinske gradove i infrastrukturu. Da li očekujete novu veliku rusku ofanzivu i koliko je Ukrajini trenutno kritična protivvazdušna odbrana?

GERASIMENKO: Ruska ofanziva, zapravo, već traje. Pitanje je koliko će Moskva pokušati da je proširi i koliko će dodatnih snaga uputiti na front. Prema podacima ukrajinskih obavještajnih službi, Rusija priprema novu mobilizaciju nakon septembarskih izbora za Državnu dumu. Zbog toga ozbiljno razmatramo mogućnost daljeg povećanja pritiska i pripremamo se za različite scenarije.

Napadi na ukrajinske gradove nijesu odvojeni od događaja na frontu. To su dva dijela iste strategije. Kada ruska vojska ne uspije da ostvari odlučujući prodor, Kremlj pokušava da terorom nad civilima oslabi ukrajinsko društvo, izazove umor i izvrši pritisak na naše političko rukovodstvo. Posebno se gađaju energetika, bolnice i stambene četvrti, željeznica.

Samo tokom prethodne sedmice Rusija je upotrijebila 62 rakete različitih tipova (uglavnom balističke), više od 1.550 udarnih dronova i 1.560 vođenih avio-bombi. Takav intenzitet pokazuje da je riječ o sistematskoj kampanji. Uoči nove zime možemo očekivati nove pokušaje da se ošteti energetski sistem i milioni ljudi ostave bez struje, grijanja i vode.

Zato je protivvazdušna odbrana trenutno jedna od najkritičnijih potreba Ukrajine. Potrebni su nam dodatni sistemi Patriot i drugi elementi slojevite zaštite, ali prije svega dovoljan broj raketa-presretača. Nijedan sistem, koliko god bio savremen, ne može zaštititi gradove ako za njega nema dovoljno municije.

Istovremeno razvijamo dronove-presretače i druge jeftinije načine obaranja neprijateljskih bespilotnih letilica, kako skupe rakete ne bismo trošili na svaku metu. Ali protiv balističkih raketa, koje do cilja stižu za svega nekoliko minuta, broj raspoloživih rješenja i dalje je ograničen. Tu nam je pomoć partnera nezamjenjiva.

Naši partneri razumiju ozbiljnost situacije. Ono što sada mora da se poboljša jeste brzina donošenja odluka i isporuka. Rusija ne pravi pauzu dok demokratske države usklađuju procedure. Svaka raketa-presretač isporučena na vrijeme može spasiti desetine života, dok se posljedice kašnjenja, nažalost, vide na ruševinama ukrajinskih gradova.

Moskva govori o miru, dok istovremeno nastavlja napade i traži teritorijalne ustupke. Može li se sa Putinovim režimom uopšte postići održiv mir ili je riječ o taktici kupovanja vremena?

GERASIMENKO: Iskustvo koje Ukrajina ima sa Rusijom od početka agresije u 2014. ne ostavlja mnogo prostora za iluzije. Moskva je ranije sporazume i prekide vatre koristila da obnovi vojsku, pripremi novu agresiju i kasnije postavi još veće zahtjeve. A odnedavno je uopšte odbila da govori o miru dok istovremeno napada naše gradove, priprema mobilizaciju i zahtijeva povlačenje ukrajinske vojske sa djelova Donjecke i Luganske oblasti koje sama nije uspjela da osvoji. Zadnja izjava ministra vanjskih poslova RF Lavrova od 14. avgusta je jarki primjer. On je striktno i jednostavno odbacio bilo koje ponude o prekidu vatre i jasno je prenio poruku da RF i dalje želi da ratuje i uništava Ukrajinu.

Teško je takav stav nazvati mirovnim prijedlogom. Od države koja je žrtva agresije traži se da bez borbe preda dodatne teritorije i otvori agresoru put prema svojim gradovima. Ako bi međunarodna zajednica prihvatila takvu logiku, poruka drugim autoritarnim režimima bila bi da se agresija isplati ako se vodi dovoljno dugo i brutalno.

Ukrajina ne odbacuje diplomatiju. Naprotiv, spremni smo za hitno, bezuslovno i sveobuhvatno primirje. Najjednostavniji test ruskih namjera jeste spremnost Moskve da prestane da puca i da prihvati djelotvoran međunarodni nadzor prekida vatre. Za to nijesu potrebni mjeseci pregovora.

Problem je u tome što trajni mir ne može počivati samo na potpisu Putina. Potrebne su pouzdane bezbjednosne garancije, snažna ukrajinska vojska i mehanizmi koji će Rusiji jasno pokazati da bi nova agresija imala neprihvatljivu cijenu. Ukidanje sankcija takođe ne može biti unaprijed plaćena nagrada za obećanja, već može uslijediti samo nakon provjerljivog ispunjavanja dogovorenih obaveza.

Diplomatija, međunarodni pritisak i vojna podrška Ukrajini nijesu međusobno suprotstavljeni. Pritisak je ono što Rusiju može dovesti do ozbiljnih pregovora. Bez toga bismo vjerovatno dobili samo privremenu pauzu tokom koje bi se ruska vojska pripremala za novi napad. Ukrajina takvu grešku više ne može sebi dozvoliti, a ne bi smjela ni Evropa.

Koliko je danas opasno to što Rusija u ratu sve otvorenije koristi podršku Sjeverne Koreje i drugih saveznika? Da li to pokazuje da Putinov režim ima namjeru da rat produžava bez obzira na cijenu?

GERASIMENKO: Saradnja Rusije i Sjeverne Koreje odavno više nije ograničena na političku podršku. Pjongjang isporučuje artiljerijsku municiju i balističke rakete, a sjevernokorejski vojnici neposredno učestvuju u ratu protiv Ukrajine. Postoje i podaci o pripremama za slanje novih jedinica i dodatnih lansera za balističke rakete.

To je prijetnja koja daleko prevazilazi granice Ukrajine. Sjeverna Koreja u Rusiji stiče borbeno iskustvo, provjerava svoje oružje u realnim ratnim uslovima i dobija mogućnost da unaprijedi raketne sisteme. Zauzvrat može dobiti ruske vojne i svemirske tehnologije, energente i političku zaštitu. Posljedice takve saradnje osjećaju se i u Evropi i u Aziji. U suštini, Pjongjang priprema svoju vojsku za nove bitke i stiče neprocjenjivo borbeno iskustvo rusko-ukrajinskog rata.

Sličan problem predstavlja podrška koju Rusija dobija od Irana, kao i mreže kompanija i posrednika preko kojih dolazi do zapadnih komponenti za rakete i dronove. Zbog toga se ovaj rat više ne može posmatrati samo kao regionalni sukob. Ruska agresija povezuje autoritarne režime koji jedni drugima pomažu da zaobiđu sankcije, proizvode oružje i potkopavaju međunarodna pravila.

Sve to potvrđuje da je Putin spreman da produžava rat ne obazirući se na broj žrtava, uključujući i živote ruskih vojnika. Kremlj računa da će demokratska društva prije izgubiti strpljenje nego što će Rusija iscrpiti resurse. Upravo zato je kontinuitet podrške Ukrajini toliko važan.

Istovremeno, oslanjanje na Sjevernu Koreju pokazuje i slabost Rusije. Država koja se decenijama predstavljala kao samodovoljna vojna supersila danas zavisi od municije, raketa i vojnika drugih totalitarnih režima. Međunarodni pritisak zato mora obuhvatiti ne samo Rusiju već i države, kompanije, banke i posrednike koji joj omogućavaju da nastavi agresiju.

Ukrajina je nedavno predala američkim pregovaračima prijedloge za okončanje rata. Šta bi za Kijev bio prihvatljiv mir, a preko koje granice Ukrajina nikada neće preći kada je riječ o teritorijalnim ustupcima?

GERASIMENKO: Detalji ukrajinskih prijedloga predatih američkoj strani nijesu objavljeni i ne bih želio da o njima spekulišem. Pregovori zahtijevaju određeni stepen povjerljivosti. Naši osnovni principi, međutim, odavno su poznati i u njima nema ničega što bi moglo biti iznenađenje za partnere.

Ukrajina želi mir koji neće predstavljati samo privremeni prekid borbi, već će spriječiti novu rusku agresiju. To podrazumijeva sveobuhvatno primirje, poštovanje našeg suvereniteta i teritorijalnog integriteta, pouzdane bezbjednosne garancije i očuvanje prava Ukrajine da samostalno bira saveze i razvija svoju vojsku. Nijedna odluka o budućnosti i bezbjednosti Ukrajine ne može biti donesena bez Ukrajine.

Dio mirovnog procesa moraju biti razmjena ratnih zarobljenika, oslobađanje civilnih zatočenika i povratak ukrajinske djece koju je Rusija deportovala ili prisilno premjestila. Ne može se govoriti o održivom miru, a zanemariti sudbina desetina hiljada ljudi i odgovornost za ratne zločine.

Kada govorimo o teritorijama, crvena linija je jasna: Ukrajina nikada neće pravno priznati nijedan dio svoje privremeno okupirane teritorije kao dio Ruske Federacije. Linija na kojoj bi eventualno bila zaustavljena borbena dejstva nije isto što i međunarodna granica. Okupacija ne postaje legalna protokom vremena niti zato što agresor posjeduje više oružja.

Ne možemo prihvatiti ni zahtjev da se ukrajinska vojska povuče sa teritorija koje danas kontroliše. Time bismo Rusiji bez borbe predali ono što nije uspjela da zauzme na frontu, izložili nove gradove napadu i doveli civile u opasnost. Takav potez ne bi donio mir, već bi stvorio uslove za nastavak agresije sa povoljnijih položaja.

Predmet pregovora mogu biti modaliteti i redosljed koraka za zaustavljanje rata. Pravo Ukrajine na suverenitet, bezbjednost i postojanje ne može biti predmet trgovine. Na okupiranim teritorijama nijesu samo rudnici, fabrike i zemljište, nego tamo žive naši građani, izloženi represiji, prisilnoj rusifikaciji, mobilizaciji i pokušajima brisanja ukrajinskog identiteta. Država nema moralno pravo da ih proglasi izgubljenima.

Ove godine, 22. avgusta, navršava se 20 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa između Ukrajine i Crne Gore. Vi ste na kraju ambasadorskog mandata. Kako danas ocjenjujete odnose dvije države i po čemu ćete pamtiti Crnu Goru?

GERASIMENKO: Ako moram da izdvojim najveći uspjeh svog mandata, onda je to činjenica da su naši odnosi u izuzetno teškom periodu postali sadržajniji, bliskiji i otporniji. Ove godine obilježavamo dvije decenije diplomatskih odnosa. Njihova snaga danas se ne mjeri samo brojem susreta i sporazuma, već i političkom podrškom, praktičnom pomoći Ukrajini, zaštitom naših građana i sve snažnijim vezama među ljudima.

Posebno cijenimo ulogu crnogorskih medija. Pobjeda je svoju naslovnu stranu posvetila solidarnosti sa Ukrajinom, redovno objavljuje naše intervjue i daje prostor ukrajinskom glasu. Profesionalan odnos većeg dijela medija važan je jer oni u velikoj mjeri oblikuju način na koji društvo razumije rat, razlikuje činjenice od propagande i prepoznaje ko je agresor, a ko žrtva agresije.

Naše narode povezuju slobodarska tradicija i istorijsko iskustvo borbe za pravo da sami odlučujemo o svojoj budućnosti. To je važna osnova i za zajedničku evropsku budućnost. Evropski put ne čine samo pregovaračka poglavlja, zakoni i odluke institucija, već i odnos prema slobodi drugog naroda i spremnost da se brani međunarodni poredak. Dosljednost zajedničkoj vanjskoj i bezbjednosnoj politici EU, uključujući odnos prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, važan je dio tog puta.

Želimo da vidimo Crnu Goru u Evropskoj uniji kao našeg bliskog prijatelja i saveznika. Crnu Goru ću pamtiti prije svega po ljudima: po porodicama koje su otvorile vrata ukrajinskim građanima, po prijateljima koji su ostali uz nas i kada rat više nije bio prva vijest, i po svakodnevnoj ljudskoj toplini koju smo ovdje osjećali. Zato završetak mandata za mene nije oproštaj od Crne Gore.

Ukrajina se odbranila i nastavlja da se brani

- Prije svega, želim da zahvalim Pobjedi na kontinuiranom i dosljednom interesovanju za Ukrajinu i na tome što iz godine u godinu posebnu pažnju posvećuje važnim događajima u istoriji Ukrajine i njenoj sadašnjosti. Za nas je važno da se glas Ukrajine u Crnoj Gori čuje ne samo kada rat dospije na naslovne strane, već i kada govorimo o tome šta branimo, kakvu smo državu izgradili i kakvu budućnost želimo.

Dan nezavisnosti za Ukrajince nikada nije bio samo datum u kalendaru, a danas to osjećamo snažnije nego ikada. Trideset pet godina nezavisnosti predstavljaju put od države koja je tek gradila institucije do zemlje sa snažnim građanskim društvom, konkurentnim izborima i jasnom evropskom orijentacijom. Taj put nije bio pravolinijski niti bez grešaka, ali smo sačuvali slobodu, afirmisali vlastiti identitet i odbranili pravo građana da sami određuju smjer zemlje. Potvrdili smo strateški izbor da je naše mjesto u Evropskoj uniji i NATO-u i, uprkos ratu, nastavljamo reforme i pregovore o članstvu u EU.

Najvažnije je, ipak, to što smo izdržali, jačamo se i idemo naprijed. Rusija je pokušala da uništi ukrajinsku državnost, izbriše naš identitet i vrati Evropu u vrijeme kada su velike sile odlučivale koje nacije imaju pravo na postojanje. Taj plan nije uspio. Ukrajina se odbranila i nastavlja da se brani zato što su milioni naših građana izabrali slobodu i zato što su prijateljske države stale uz nas. Zato Dan nezavisnosti danas nije samo proslava onoga što smo stekli 1991. godine već to je i dan zahvalnosti svima koji tu nezavisnost brane i svima koji su nam pomogli da je sačuvamo.

Način na koji će se završiti ovaj rat odrediće buduću bezbjednosnu arhitekturu Evrope. To je posebno važno za sve države, i velike, i male: ako se dopusti da sila mijenja granice i ukida suverenitet, nijedna država ne može biti potpuno bezbjedna. Ako agresija bude zaustavljena i kažnjena, biće potvrđeno da međunarodno pravo štiti sve države, bez obzira na njihovu veličinu.

Upravo zato za Ukrajinu imaju posebno značenje ljudi, gradovi i zemlje koji su izabrali ispravnu stranu istorije u situaciji najvećih bezbjednosnih izazova za Evropu poslije Drugog svjetskoj rata - kaže Gerasimenko.