„Narod“ nema adresu, potpis ni odgovornost

Suštinu tzv. Podgoričke skupštine, kao prelazne etape Načertanija, ogleda se izjavi Sava Fatića (potpredśednika Podgoričke skupštine, inače predstavnika socijalista, u stvari, bijelih komunista): „Ja ve molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njezine političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juče i od juče. Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi!”. Ovom famoznom izjavom faktički je dat start za završne radove dugo pripremanog procesa asimilacije i potpunog uništenja Crne Gore - ocijenio je u intervjuu za Antenu M publicista, kulturolog i istoričar književnosti Dragan B. Perović.

On je, u prvom dijelu razgovora za Antenu M govorio o tajnim mrežama političkog uticaja u Crnoj Gori - agentima i povjerenicima, pridobijanju uticajnih ljudi novcem i položajima i školovanju crnogorske đece u Srbiji kao dugoročnoj političkoj strategiji, a u drugom dijelu ta politika izlazi iz tajne prepiske i dobija javno lice.

Godine 1867, dok se knjaz Nikola nalazi na putu za Pariz, u Crnoj Gori se pojavljuje proglas navodnog „Srpskog narodnog društva“. Društvo nije postojalo, ali proglas govori u njegovo ime i saopštava što navodno želi čitav narod: „Sav narod crnogorski jednodušno želi da se sa Srbijom spoji i sjedini.“

- Narod nema adresu. Nema potpis. Nema odgovornost - kaže Perović.

Od tog primjera vodi nas kroz propagandni rat protiv knjaza Nikole, Petrovića i samog „crnogorstva“, do falsifikovanog tajnog ugovora Crne Gore i Austro-Ugarske, a zatim do dokumenata iz 1918. koji govore o novcu, političkoj organizaciji, uputstvima i postavljanju „naših ljudi“ na mjesta nove vlasti.

Ipak, Perović ne svodi slom Crne Gore samo na djelovanje spolja. Jedno od najneugodnijih pitanja ovog razgovora ostavlja Crnogorcima: „Šta su Crnogorci radili sami sebi?“

Kada tajne operacije koje organizuje Srbija dobijaju javno lice?

- Godina je 1867. Knjaz Nikola odlučuje da otputuje u Pariz. U Crnoj Gori vlada kolera. Spoljnopolitička situacija je složena.

Nikola pokušava da ojača veze sa Francuskom i da otvori pitanje crnogorskih granica i položaja Hercegovine.

Upravo tada pojavljuje se proglas navodnog „Srpskog narodnog društva“ u Crnoj Gori.

Problem je samo jedan. Takvo društvo nije postojalo.

Ali tekst govori u njegovo ime. I ne govori oprezno. Knjaz Nikola se optužuje da je izdao narod. Da troši narodni novac. Da je Crnu Goru ostavio u bolesti i gladi. Da vlada tiranski. Da radi protiv „srpskog opšteg interesa“.

I na kraju dolazi ključna poruka: „Sav narod crnogorski jednodušno želi da se sa Srbijom spoji i sjedini.“

To je školski primjer političke propagande.

Prvo napravite organizaciju. Zatim toj organizaciji date ime koje zvuči kao da predstavlja narod. Onda u njeno ime proglasite šta narod navodno želi. I na kraju sopstveni politički cilj predstavite kao spontanu volju stanovništva.

U pamfletu se ne napada Nikola samo kao čovjek. Napada se njegova politička legitimnost. To je ključna razlika.

Da je proglas sadržao samo uvrede na račun knjaza, bio bi još jedan primjer dvorske i dinastičke borbe. Ali ođe je struktura mnogo ozbiljnija.

Prvo se tvrdi da vlast ne poštuje narod. Zatim da je ekonomski upropašćen. Zatim da vladar izdaje „opšti interes“. A onda se nudi rješenje: Crna Gora treba da se sjedini sa Srbijom.

Drugim riječima, nezadovoljstvo pojedincem pretvara se u argument za promjenu državnog položaja zemlje. To je propagandno mnogo efikasnije. Jer ako ubijedite ljude da problem nije samo loš vladar nego sama politička konstrukcija države, onda ste već promijenili predmet rasprave.

Koliko je za političku propagandu važno da se određeni zahtjev predstavi ne kao stav pojedinca ili političkog centra, već kao spontana volja „naroda“?

- Pamflet se ne potpisuje imenom konkretnog autora jer bi tada to bilo samo mišljenje jednog čovjeka. Mnogo je snažnije kada govori „narod“.

Narod nema adresu. Nema potpis. Nema odgovornost. Ne možete ga pozvati na saslušanje. Ne možete ga pitati ko ga je ovlastio da govori u ime svih.

Zato propaganda veoma voli kolektivnog autora.

„Narod traži.“ „Narod želi.“ „Narod je ogorčen.“ „Narod više neće da trpi.“

Takve rečenice zvuče moćno, čak i kada ne postoji nijedan dokaz da iza njih stoji većina ljudi.

Upravo to vidimo 1867.

Pamflet izgovara politički zahtjev u ime „svega naroda“. A iza kulisa pojavljuju se sasvim konkretni ljudi.

Knjaz Nikola sumnjao je da iza pamfleta stoje ljudi povezani sa politikom Srbije. Posebno je sumnjao na Nićifora Dučića. Ta sumnja nije bila bez osnova.

U feljtonu „Špijunski rat između Srbije i Crne Gore“, objavljivanom još 1990/91, naveli ste prepisku Nićifora Dučića i Ilije Garašanina. Šta nam ta dokumenta otkrivaju o načinu političkog djelovanja prema Crnoj Gori?

- Dučić poslije sukoba sa knjazom Nikolom napušta Crnu Goru i obraća se Garašaninu. U pismima govori da će nastaviti da djeluje protiv Nikoline politike i da će „mudro i predostrožno“ raditi na tome da ljudi u Crnoj Gori budu usmjereni prema Srbiji.

Garašanin mu zauzvrat daje jasne instrukcije: Treba djelovati na Hercegovinu; Treba djelovati na ljude u Crnoj Gori; Treba im govoriti da dolazi trenutak kada će se „svo Srpstvo“ sliti u jedno; Treba „pribrati žice“ i biti spreman da se njima povuče kada dođe odgovarajući trenutak.

To više nije pretpostavka o političkom raspoloženju. To je organizovani rad.

Najzanimljiviji dio dolazi kada se javni proglas uporedi sa povjerljivim pismima. Poruke su gotovo iste.

U oba slučaja Nikola je predstavljen kao čovjek koji djeluje protiv šireg interesa. U oba slučaja samostalna politika Crne Gore tretira se kao problem. U oba slučaja rješenje se vidi u čvršćem vezivanju za Srbiju. U oba slučaja Crnogorcima se objašnjava da je njihova budućnost u većoj zajednici.

Iz svega ovoga jasno možemo zaključiti da između sadržaja prepiske i pamfleta postoji toliko podudarnosti da je teško govoriti o slučajnosti.

Kada se tajna instrukcija i javni proglas podudaraju, onda se više ne radi samo o nezadovoljstvu naroda. Radi se o proizvodnji političke poruke.

Je li ovaj proglas bio usamljen slučaj ili se isti obrazac ponavlja i u drugim propagandnim tekstovima tog vremena?

- Gotovo istovremeno pojavljuje se i drugi tekst. Ovoga puta navodno se Bugari obraćaju Crnogorcima.

Poruka je ponovo slična. Crnogorci ne treba ništa samostalno da preduzimaju. Treba da gledaju prema Srbiji. Treba da čekaju znak. Treba da povežu svoje interese sa interesima Srbije.

Sve ostale velike sile predstavljaju se kao nepouzdane ili neprijateljske. A Srbija se postavlja kao prirodni politički centar cijelog procesa.

To je već razvijen propagandni obrazac. Jednom govori „narod u Crnoj Gori“. Drugi put govore „Bugari“. Ali politička poruka je ista. Crna Gora ne treba da vodi sopstvenu politiku. Treba da se uklopi u politiku koju vodi Srbija.

Zato se kao najopasniji crnogorski spoljnopolitički grijeh smatra samostalnost.

U tekstovima i prepisci iz tog perioda stalno se ponavlja ista stvar. Problem nije samo u tome šta Nikola radi. Problem je što djeluje samostalno.

Ako ide prema Parizu, sumnjiv je. Ako pokušava da ojača veze sa Francuskom, sumnjiv je. Ako hoće da sam pregovara o Hercegovini i granicama, ugrožava „opšti interes“.

To je možda najvažniji element cijele propagandne matrice.

Samostalna politika Crne Gore unaprijed se predstavlja kao izdaja šireg interesa.

Dimo Vujović, čiji rad smo koristili, upravo tako sažima tadašnju situaciju: svaki samostalni spoljnopolitički korak knjaza Nikole osuđivan je kao neprijateljski prema Srbiji i kao izdaja zajedničke stvari.

To je veoma efikasan politički mehanizam. Jer država više nema pravo na sopstveni interes. Čim ga pokaže, ona postaje sumnjiva.

Rusija i Srbija djeluju u istom pravcu, ali sa različitim interesima?

- U ovoj epizodi ne pojavljuje se samo Srbija. Pojavljuje se i Rusija. I to je važno.

Crnogorski politički mit dugo je počivao na predstavi o Rusiji kao prirodnom, gotovo bezuslovnom zaštitniku.

Dokumenti pokazuju mnogo složeniju sliku.

Ruski konzuli imaju sopstvene interese. Srbija ima svoje. U pojedinim periodima ti interesi se podudaraju. A Crna Gora tada lako postaje predmet zajedničkog pritiska.

Dučić održava veze sa ruskim konzularnim predstavnicima. Prima podršku. Istovremeno je povezan sa Garašaninom. Njegov rad odgovara i jednoj i drugoj strani.

To je još jedna pouka koju Crna Gora teško prihvata. Velike države ne djeluju iz ljubavi. Ni kada koriste jezik bratstva. One djeluju iz interesa.

I vojvoda Mirko je prepreka koju treba ukloniti iz jednačine?

- U pamfletima se posebno napada vojvoda Mirko. To nije slučajno.

Već smo viđeli da ga Piroćanac smatra jednom od glavnih prepreka politici Srbije u Crnoj Gori.

U proglasima protiv Nikole i Mirka koriste se krajnje teške optužbe. Mirko se predstavlja kao tiranin. Kao čovjek koji tlači narod. Kao neko čije uklanjanje postaje preduslov političke promjene.

A onda u avgustu 1867. umire. Zvanično - od kolere. Ali već tada postoje sumnje.

Francuski konzul Vijet smatrao je da okolnosti smrti ostavljaju prostor za drugačije tumačenje i prenio je sumnju da je Mirko mogao biti otrovan.

Tu treba biti veoma oprezan. Nema osnova da se kao utvrđena činjenica tvrdi da je vojvoda Mirko otrovan.

Postoji istorijska sumnja. Postoji diplomatsko svjedočenje. Postoje politički interesi kojima je njegova smrt odgovarala.

Ali između sumnje i dokazane činjenice postoji velika razlika. Ozbiljna istorija mora da je sačuva.

Kako je politička poruka koja dolazi spolja postajala uvjerljiva unutar same Crne Gore?

- Najveća vrijednost ovih dokumenata nije u tome što pokazuju da je neko iz Srbije ili Rusije pokušavao da utiče na Crnu Goru. To nije istorijska senzacija. Sve države pokušavaju da utiču na druge.

Mnogo je važniji metod.

Poruka spolja postaje mnogo efikasnija kada dobije domaćeg prenosioca. Ako istu tvrdnju izgovori strani ministar, ljudi su sumnjičavi. Ako je izgovori domaći sveštenik, glavar, emigrant, profesor ili navodno „narodno društvo“, zvuči autentično.

Zato je domaći posrednik presudan. On daje stranoj političkoj ideji lokalni glas. Tada propaganda prestaje da izgleda kao propaganda. Počinje da izgleda kao unutrašnji politički stav.

Kako se krajem XIX vijeka mijenja priroda propagande prema Crnoj Gori? Da li se sa napada na knjaza Nikolu i dinastiju Petrović prelazi na nešto mnogo šire - osporavanje crnogorske političke i istorijske posebnosti, pa čak i samog „crnogorstva“?

- Pamfleti su bili samo početak. Kako se razvijala štampa, razvijao se i novi prostor političkog rata.

Krajem XIX vijeka kampanja protiv knjaza Nikole i dinastije Petrović postaje mnogo šira. Pojavljuju se novine. Brošure. Pamfleti. Politička emigracija. I cijela industrija diskreditacije.

Posebno je značajno djelo „Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma - skupio i izdao Glavni odbor crnogorske emigracije (1898)”. (https://plus.cobiss.net/cobiss/cg/cnr_latn/data/cobib/2858512/cnbct ) Djelo je štampano u Osijeku, najvjerovatnije „o trošku generalisima Milana Obrenovića (a možda vlade i režima)” i pod nadzorom tajne službe srpske vlade. Zamišljena kao višetomno delo (ova knjiga nosi oznaku sveska 1), izašla je samo jedna knjiga.

U tom tekstu nije napadnut samo Nikola. Napadaju se svi Petrovići, odnosno Crna Gora i sve ono što je „autentično crnogorsko”. Detaljnije o ovome djelu može se upoznati preko tekstova Marijana Maša Miljića „Crnogorska politička emigracija do I svjetskog rata” (https://montenegrina.net/crnogorska-politicka-emigracija-do-i-svjetskog-rata-marijan-miljic/ ) i Vladimira Jovanovića „CRNOGORSTVO – Od Njegoša do naših dana” (https://www.antenam.net/clanak/76972-crnogorstvo-od-njegosa-do-nasih-dana-1 ).

Izdvajamo samo par navoda iz ovoga emigrantskog „albuma“. „Zašto da mu (Nikoli, prim. D. B. P) dozvoljavamo više da svojoj neopravdanoj gramzivosti žrtvuje srpske interese, i svojim intrigama da staje na put prisajedinjenju Crne Gore uz Srbiju!?

Po njihovom mišljenju Nikola ne zaslužuje mjesto vladara, a Sveti Petar Cetinjski je lažni „šareni svetac bez nosa”, koji je od strane Njegoša, po uputima Sima Milutinovića Sarajlije, na bezbožan način proglašen za svetitelja.

Petrovići su od strane autora počašćeni sljedećime epitetima: "Narodna kuga", "božja kazna", "Pilati", "otrovi", "zvjerad u čovječjoj koži", "otuženi i prepredeni zlikovci" koji su krv "zločinački na svako crnogorsko ognjište prosuli", "sramotna i hajdučka kuća"…

Petar II je "grobar srpskog imena", "krvožedni i gadni mitronosac", "franzovi krvolok", "krivokletnik".., "glava pod bradom bez obraza", "glava pod mitrom bez časti", "glava pod mantijom bez pojma o bogu", "najsramotniji hrišćanski sveštenik, koji je do sada zemlju gazio", "franzavi bezakonik u mantiji", "vtori Aleksandar Bordžija"… Ni Njegoševo veličanstveno djelo „Gorski vijenac” nije bolje prošlo: „Izgleda Visočanstvo, kao da Vi, odviše zaboravljate da se "Gorski vijenac" pisao u ono vrijeme, kad je uopšte svaki Crnogorac manje - više glup, prost i fanatik bio, te nije znao ni umeo da ocijeni šarlatanstvo, laži i zločinstva vladike Rada, koji je pokušao da pisanjem "Gorskog vijenca", ukrije od potomstva svoja gnusna izdajstva i nevaljalstva".”                                                

Povrh svega, Njegoš je optužen da je začetnik ubitačnog crnogorskog separatizma! Zato su i poručili vladici Radu: „Neka počiva na Lovćenu, jer zbilja, kao da mu je sam Bog naredio da na samrtnom času izabere to mjesto za vječiti boravak među zvjerovima i na tom svijetu, kao što je sam bio zvijere i razvratnik na ovome.”

Vojvoda Miljan Vukov Vešović za emigrante je “žbir Petrovića” koji je napravio od Vasojevića “crnogorske čivute”.

U jednom trenutku meta više nije samo knjaz Nikola i njegova politika, već i samo „crnogorstvo“. Kada i zašto ono postaje predmet napada?

- Navodeći srpske veličine, vitezove i junake, emigranti imperativno zahtijevaju od knjaza Nikole I (kojega su na nekom svom suđenju bili osudili na smrt) sljedeće: „Na koljena, pigmeju, pred ovim veličinama!”                               

Na kraju pitaju Nikolu: „A šta je i šta znači to Vaše izmišljeno ‘CRNOGORSTVO”? Za njh je „Crnogorstvo“ „kobni i izdajnički izmišljeni naziv”, jer je Crna Gora „jedna časna srpska provincija”.

Vjerovatno je to bila reakcija na tekstove u „Glasu Crnogorca“, koji se odnose na Crnogorstvo! Uprošćeno se to svodilo na poruku: „Ko Crnogorstvu ne bio vjeran, Bogom i ljudima svuđ bio ćeran!“

Tekst o Crnogorstvu, kao najavi državnog programa - „Crnoj Gori je životno načelo Crnogorstvo“, objavljen je u broju 5, u neđelju 29. januara 1884, na naslovnoj stranici Glasa Crnogorca. U uvodu se najavljuje da bez Crnogorstva kao životnog načela Crna Gora ne bi mogla živjeti. Ostale bi stijene, krši i šume, možda bi moglo biti i više naroda, možda bogatijeg i čak prosvjetljenijeg – „ali to više ne bi bila Crna Gora, kad u njoj ne bi bilo Crnogorstva“. „Što se tiče Crnogorstva, ono nije samo junaštvo nego i čojstvo (humanost). U njemu su, dakle, dva elementa, koji, samo kad su u slozi, sastavljaju ideal Crnogorstva.“

I samo „crnogorstvo“.

To je novi nivo. Više se ne tvrdi samo da je aktuelni vladar loš. Sada treba dokazati da je cijela istorijska vertikala Crne Gore pogrešna.

Napada se prošlost da bi se promijenila budućnost?

- To je možda najvažnija tačka cijelog ovog pregleda.

Da biste ukinuli jednu državu, nije dovoljno napasti njenu sadašnjost. Mnogo je korisnije napasti njenu prošlost.

Ako uvjerite ljude da njihova država nema stvarnu istorijsku legitimnost, onda njeno ukidanje više ne izgleda kao gubitak. Izgleda kao ispravljanje istorijske greške.

Zato propaganda protiv Petrovića nije samo dinastička propaganda.

Kada su Petar I, Njegoš, knjaz Danilo i Nikola predstavljeni kao prepreke „opštem interesu“, tada se ruši i simbolički temelj crnogorske državnosti.

Kada se posebna crnogorska politika nazove separatizmom, onda se Crna Gora više ne posmatra kao država koja treba da odlučuje o sebi. Posmatra se kao dio nečega većeg koji odbija da prihvati svoje „prirodno“ mjesto.

A kada se to ponavlja dovoljno dugo, propaganda počinje da izgleda kao istorija.

Kako se početkom XX vijeka mijenjaju metode propagandnog rata protiv Crne Gore?

- Pamflet može da uvjerava. Novinski tekst može da napada. Ali dokument ima posebnu moć. Dokument izgleda kao dokaz.

Zato će sljedeća faza propagandnog rata biti još opasnija. Više neće biti dovoljno reći da je kralj Nikola izdajnik. Trebaće pokazati „dokaz“.

Tako će se početkom XX vijeka pojaviti navodni tajni ugovor Crne Gore i Austro-Ugarske. Dokument koji nije postojao.

Ali koji će godinama biti korišćen kao da je autentičan.

Ponavljaće se u štampi. Preštampavati. Prevoditi. Slati u inostranstvo. Koristiti za kompromitovanje Crne Gore i njenog vladara.

I upravo tu propaganda prelazi svoju najopasniju granicu.

Od političke interpretacije ide ka proizvodnji činjenice koja nikada nije postojala. A kada se takvoj propagandi pridruže novac, organizacija i vojna sila, približavamo se 1918.

Znači da 1918. nije počela 1918?

- Kada se danas govori o 1918. godini, lako se stvara utisak da se Crna Gora našla pred iznenadnim izborom.

Kao da je završio Veliki rat, narod se okupio, odmjerio dvije političke mogućnosti i odlučio.

Istorija je bila mnogo složenija.

Do novembra 1918. iza Crne Gore su već bile decenije političkih sukoba, dinastičkog rivalstva, agenturnog djelovanja, propagandnih kampanja, pokušaja pridobijanja glavara, rada sa omladinom i emigracijom, kao i sistematskog predstavljanja svake samostalne crnogorske politike kao prepreke „opštem“ nacionalnom cilju.

Zato 1918. nije moguće razumjeti ako počnemo od Podgorice.

Treba početi mnogo ranije.

Jer ono što se te godine dogodilo na političkom planu imalo je dugu predistoriju u borbi za to kako Crnogorci treba da razumiju sebe, svoju dinastiju, državu i budućnost.

Kada propaganda protiv knjaza Nikole prerasta u pokušaj kompromitovanja same Crne Gore kao države?

- Do kraja XIX i početka XX vijeka propagandni rat protiv knjaza, kasnije kralja Nikole, više nije bio sporadičan. Postao je sistem.

Politička emigracija u Srbiji, novine, pamfleti i različiti politički krugovi sve intenzivnije predstavljaju Petroviće kao prepreku ujedinjenju.

Nikola nije samo loš vladar. On postaje „separatista“. Crnogorska dinastija nije samo konkurentska dinastija. Ona postaje prepreka „narodnom jedinstvu“.

A Crna Gora nije više predstavljana kao država koja odlučuje o svojoj budućnosti.

Sve češće se tumači kao dio šire cjeline koja tek treba da prihvati ono što joj se predstavlja kao istorijska sudbina.

Kada se jednom prihvati takva početna pretpostavka, sve ostalo postaje lakše.

Ako Crna Gora nije politički subjekt nego privremeno odvojeni dio „cjeline“, onda njeno ukidanje više nije ukidanje države.

Postaje „ujedinjenje“.

Pomenuli ste navodni tajni ugovor Crne Gore i Austro-Ugarske. Kako je taj dokument korišćen protiv kralja Nikole i crnogorske državne politike?

- Propaganda ima ograničenje. Možete godinama tvrditi da je neko izdajnik. Možete ga optuživati da radi za Austriju. Možete njegovu državnu politiku proglasiti separatizmom. Ali u jednom trenutku javnost traži dokaz.

Tada se pojavljuje mnogo opasniji instrument. Falsifikovani dokument.

Jedan od najvažnijih primjera u materijalu koji sam istraživao jeste navodni tajni ugovor između Crne Gore i Austro-Ugarske.

Prema utemeljenom istraživanju Rista J. Dragićevića, objavljenom 1968. godine, takav ugovor nije postojao.

Ipak, početkom XX vijeka u javnosti je plasiran tekst kojim je trebalo dokazati da kralj Nikola vodi tajnu politiku sa Bečom. Taj nepostojeći dokument, sastavljen sa znanjem srpske vlade, vjerovatno je koordinisan sa Rusijom. Ruski poslanik na Cetinju je „povjerljivo“ obavještavao saveznike o postojanju „Ugovora“. Potvrdu tome nalazimo u podatku da je ruski poslanik na Cetinju 1913. godine otkrio da postoji plan za proćerivanje kralja Nikole iz Crne Gore!

Navodna konvencija objavljena je 1912. godine i godinama je korišćena za kompromitovanje crnogorske politike i njenog vladara.

Ođe dolazimo do najopasnije faze propagande. Lažna tvrdnja može biti osporena. Ali kada joj date izgled dokumenta, ona dobija autoritet arhiva.

Kako je moguće da laž tako lako postane „istorijska činjenica“?

- Mehanizam je jednostavan.

Jedan list objavi dokument. Drugi ga preuzme. Treći navede prvi kao izvor. Zatim se tekst prevede. Pojavi se u drugoj zemlji. Onda se iz te druge zemlje vrati kao „strani izvor“. I poslije nekoliko krugova više niko ne zna đe je nastala prvobitna tvrdnja.

Sada postoji deset mjesta koja jedno drugo citiraju.

U materijalu je upravo tako opisan put navodnog tajnog ugovora. Tekst se objavljuje, prevodi, preuzima preko američke štampe i ponovo vraća u crnogorski i balkanski javni prostor.

To je propagandna tehnika koja djeluje gotovo savremeno.

Danas bismo rekli da je informacija „viralna“. Tada su bile potrebne novine i brošure. Princip je isti. Ponavljanje proizvodi vjerodostojnost.

Kakve je stvarne političke i ratne posljedice imao falsifikovani „tajni ugovor“? Koliko je proizvedena sumnja u kralja Nikolu uticala na odnos saveznika prema Crnoj Gori tokom Prvog svjetskog rata, a koliko su tome doprinijele i odluke samog crnogorskog vladara?

- Falsifikat bi bio samo jedna ružna epizoda političke propagande da nije imao stvarne posljedice.

Navodni tajni ugovor korišćen je i tokom Prvog svjetskog rata da bi se kralj Nikola predstavio kao nepouzdan saveznik i čovjek sklon tajnim dogovorima sa Austro-Ugarskom. Zanimljivo je da je pravi, stvarni tajni ugovor sa Austrijom potpisala Srbija, krajem XIX vijeka!

Kada je počeo rat, protivnici kralja Nikole su čitanjem navodnog tajnog ugovora s Austrijom demoralisali crnogorsku vojsku. „Vlada kraljevine Crne Gore i kralj Nikola nijesu ni mogli pomisliti da u drugoj polovini 1915. godine, kada su i Srbija i Crna Gora bile skoro na izdisaju, baš zbog ovoga falsifikovanog „ugovora” saveznici ne samo što ne šalju pomoć u oružju, municiji, odijelu i hrani za crnogorsku vojsku, već često i ne odgovaraju na njihove mnogobrojne molbe i zapomaganja.”

Tu propaganda prelazi granicu javnog mnjenja. Ulazi u diplomatiju. U rat. U procjenu saveznika.

U pitanje kredibiliteta države. I tada više nije važno samo što građani misle o svom vladaru. Važno je što o njemu misle strane vlade.

Jednom kada je sumnja proizvedena, svaka naredna politička odluka počinje se tumačiti kroz nju.

No, moramo par stvari pojasniti. Uhvaćen na rusku udicu, sa nerealnim ambicijama, Nikola je uz pritisak Rusije napravio nekoliko grešaka. Prvo je, potpisao ugovor o Balkanskom savezu koji su činile: Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska protiv Osmanskog carstva. Zamislite, u ugovoru sa Bugarskom piše: „Crna Gora se obavezuje da prva otpočne rat da bi što više snaga privukla na sebe!” I privukla je.

Kad je počeo Prvi svjetski rat Nikola čini drugu, sudbonosnu, katastrofalnu grešku. Dozvolio je da komandu nad crnogorskom vojskom preuzme srpski pukovnik Petar Pešić (ovo je isto bilo u Piroćančevim instrukcijama, ne dozvoliti da crnogorska vojska sama djejstvuje). Time je „praktično iskopana grobnica crnogorskoj državi“, jer je Pešić ispunio zadatak – odveo crnogorsku vojsku i državu u propast.

Šta se sa crnogorskim političkim pitanjem događa nakon odlaska kralja Nikole i vlade u izgnanstvo 1916. godine? Kada počinju organizovane pripreme za bezuslovno ujedinjenje sa Srbijom i kakvu je ulogu u okupljanju i djelovanju prounionističkih crnogorskih krugova imala srpska vlada?

- Kada je Austro-Ugarska početkom 1916. okupirala Crnu Goru, kralj Nikola i vlada otišli su u inostranstvo. To je bio vojni poraz, ali i politička katastrofa.

Država ostaje bez sopstvenog centra vlasti na teritoriji. Dinastija je van zemlje. Politički protivnici dobijaju prostor. A pitanje budućnosti Crne Gore sve manje se rješava na Cetinju.

Istovremeno, među crnogorskim političkim emigrantima razvija se organizovani pokret za ujedinjenje.

Istoričar Srđa Pavlović navodi da je srpska vlada podržavala političko organizovanje prounionističkih crnogorskih krugova još tokom rata i da je ta aktivnost bila dio priprema za poslijeratni rasplet.

Dakle, ni politička organizacija koja će 1918. tražiti bezuslovno ujedinjenje nije nastala u nekoliko novembarskih dana. I ona ima predistoriju.

Uoči i tokom Prvog svjetskog rata na Crnu Goru se sručila bjesomučna propaganda.

Koliko dokumenti iz 1918. mijenjaju sliku o ujedinjenju kao spontanom izrazu političke volje u Crnoj Gori? Šta nam izvještaji o novcu, uputstvima, organizatorima i postavljanju „naših ljudi“ govore o načinu na koji je pripreman i sprovođen taj proces?

- Tu dolazimo do dokumenata koje je posebno vrijedno čitati.

Batrić Jovanović je, koristeći dokumentaciju o događajima 1918, citirao izvještaje o djelovanju organizatora u Crnoj Gori.

U materijalu koji je pred nama navodi se da je Janko Spasojević u novembru 1918. donio 200.000 dinara za politički rad pristalica ujedinjenja.

Svetozar Tomić izvještava Vrhovnu komandu da rad Izvršnog centralnog odbora napreduje veoma dobro.

U drugoj depeši traži se još novca. Ne desetine hiljada. Milion franaka. I to, zbog hitnosti, avionom.

Nekoliko dana kasnije ponovo stiže zahtjev: „Potreba za novcem sve veća. Molimo da se novac pošalje aeroplanom.“

Ovo su dokumenti koje ne treba zatrpavati komentarom. Treba ih puštiti da govore. Jer pokazuju da se politički proces nije odvijao samo u atmosferi ideala o južnoslovenskom ujedinjenju.

Postojala je organizacija. Postojao je novac. Postojala je logistika. Postojala su uputstva.

Šta dokumenti govore o tome kako je na terenu uspostavljana nova vlast u Crnoj Gori 1918. godine?

- Tomić izvještava da je u nekoliko okruga vlast uspostavljena „u smislu ranije izdatih uputstava“ i da su na čelu oblasti i srezova postavljeni: „naši ljudi i pristalice pokreta.“

Ko su „naši“? I čiji je to politički prostor?

Takva formulacija otvara mnogo ozbiljnije pitanje od same podjele na bjelaše i zelenaše.

Pokazuje da se u Crnoj Gori 1918. ne odvija samo spontano izjašnjavanje stanovništva. Odvija se organizovanje političke infrastrukture.

To ne znači da ideja ujedinjenja nije imala stvarnu podršku u Crnoj Gori. Imala je. To je istorijska činjenica koju nema smisla negirati. Mnogi Crnogorci iskreno su željeli zajedničku državu sa Srbijom i šire južnoslovensko ujedinjenje.

Ali postojanje stvarne podrške jednoj ideji ne znači da su načini njenog političkog sprovođenja nevažni. Upravo suprotno.

To je ključno pitanje.

Kako danas, nakon svega što dokumenti pokazuju o događajima koji su joj prethodili, treba posmatrati Podgoričku skupštinu i odluke koje je donijela?

- U novembru 1918. održana je tzv. Velika narodna skupština u Podgorici. Njene odluke bile su radikalne.

Kralj Nikola i dinastija Petrović-Njegoš zbačeni su. Proglašeno je (prisa)jedinjenje Crne Gore sa Srbijom. Nedugo zatim nastaje Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

O karakteru, legalnosti i reprezentativnosti te skupštine vodi se spor praktično od njenog održavanja.

I jugoslovenska istoriografija nudila je različita tumačenja, što je predmet posebnih istoriografskih analiza. Osnovno je, ipak, da je ona bila i nelegalna i nelegitimna, sa stanovišta prava. Suštinski, po načinu sprovođenja i posljedicama odluka, to je bio čin nasilne aneksije Crne Gore.

Međutim, ozbiljan pristup ne bi trebalo da počiva na tvrdnji da su svi učesnici bili agenti ili da niko u Crnoj Gori nije želio ujedinjenje.

To bi bilo jednako pojednostavljeno kao tvrdnja da je skupština bila nesporni izraz volje cijele zemlje.

Pravo pitanje glasi: U kakvim je političkim, vojnim i organizacionim uslovima takva odluka donijeta?

Ispada da nije postojala samo jedna Crna Gora?

- To je posebno važno. Crna Gora 1918. nije bila politički jedinstvena. Postojali su ljudi koji su željeli zajedničku državu, ali uz očuvanje crnogorske državne i dinastičke posebnosti.

Postojale su pristalice kralja Nikole.

Postojali su protivnici njegove vladavine koji nijesu nužno željeli nestanak države.

Postojao je snažan prounionistički pokret.

Postojali su ljudi iscrpljeni ratom kojima su velika politička pitanja bila manje važna od hrane i povratka normalnom životu.

Upravo zato je opasno cijelu istoriju svesti na dvije boje. Bijelu. I zelenu.

Iza njih su bili različiti motivi, interesi i predstave budućnosti. Ali jedna činjenica ostaje. Poslije odluka iz 1918. Crna Gora više nije imala sopstvenu dinastiju, međunarodni subjektivitet ni državne institucije kakve je imala prije rata.

Možemo li, bez pojednostavljivanja istorije i povlačenja prave linije od Načertanija do 1918, ipak govoriti o kontinuitetu određenih obrazaca političkog djelovanja prema Crnoj Gori?

- Sada možemo pogledati unazad. Šta je Piroćanac pisao pedesetak godina ranije? Govorio je o „separatističnim težnjama“ crnogorskog dvora. Predlagao je pridobijanje glavara. Periodične novčane pomoći. Školovanje đece u Srbiji. Uticaj na Brda. Ograničavanje samostalnog političkog djelovanja Crne Gore. Djelovanje na narod mimo vladara.

Decenijama kasnije ponovo nalazimo slične elemente: organizovane političke mreže; novac; ljude na terenu; propagandu protiv dinastije; diskreditovanje samostalne politike; i ideju da posebna Crna Gora predstavlja prepreku višem nacionalnom cilju.

To ne znači da možemo povući pravu liniju iz 1844. do 1918. i tvrditi da se istorija odvijala prema unaprijed napisanom scenariju. Nije. Između su se mijenjale dinastije. Vlade. Međunarodni savezi. Ratovi. Ruska politika. Austrougarska politika. Francuski i britanski interesi. I sami odnosi Srbije i Crne Gore.

Ali obrazac političkog djelovanja vrijedi pratiti.

Jer se pojedini njegovi elementi uporno vraćaju i prisutni su do današnjih dana. U svojoj osnovi nepromijenjeni.

Kada govorimo o slomu crnogorske države, koliko uz djelovanje drugih moramo govoriti i o odgovornosti same Crne Gore? Da li je njen najveći problem bio u tome što nije dovoljno jasno definisala i štitila sopstvene državne interese?

- Vratimo se zato početnom pitanju ovog razgovora. Je li problem bio u tome što je Garašanin imao plan? Ne.

Svaka ozbiljna država pokušava da definiše svoje interese.

Problem Crne Gore bio je mnogo dublji. Naveo bih stav Čedomira Bogićevića: „Nedvosmislen je zaključak da je isključivi krivac za slom Crne Gore - ona sama, bez političko-strategijskih ciljeva ulaska u rat, neracionalnim uvlačenjem u ratnu psihozu od strane Narodne skupštine, te srbovanje kralja Nikole, koje je uništilo sve crnogorske krvavo stečene tekovine, i na kraju stavljanjem slavne crnogorske vojske pod Vrhovnu komandu srpskih vojnih komandanata.”

Prečesto je Crna Gora vjerovala da će tuđi „opšti interes“ automatski uključivati i njen. Prečesto je bratsku retoriku miješala sa državnom politikom. Prečesto je računala da će žrtve koje podnese za druge jednoga dana biti vraćene političkom zahvalnošću.

Istorija ne poznaje takvu vrstu automatizma. Države ne nagrađuju druge države zato što su bile plemenite. One štite interese.

A ako ih vi ne definišete, neko drugi će ih definisati umjesto vas. To se i desilo!

Kada govorite o odgovornosti same Crne Gore za sopstvenu sudbinu, na koga konkretno mislite i šta je ljude unutar Crne Gore vodilo da učestvuju u politikama koje su išle protiv njene državne samostalnosti?

- Najlakše bi bilo cijelu ovu priču završiti riječima: Za sve su krivi drugi. To bi bilo udobno. Ali ne bi bilo ozbiljno.

Nijedna spoljna politika ne može dugo uspješno djelovati u nekoj zemlji ako u njoj ne pronađe ljude spremne da joj pomognu.

U našoj istoriji takvih ljudi nije nedostajalo.

Neki su djelovali iz uvjerenja. Za njih je ujedinjenje bilo iskreni ideal. Neki iz dinastičkog neprijateljstva. Neki zbog lične sujete. Neki zbog položaja. Neki zbog novca. Neki zato što su vjerovali da mala Crna Gora nema budućnost. A neki vjerovatno nijesu ni razumjeli dugoročnu posljedicu onoga što rade.

U osvit Prvog svjetskog rata neprijateljima su na usluzi bile mnoge prodane duše iz Crne Gore. Srpski akademik Gligor Stanojević pisao je: „Da se Crna Gora ponašala u skladu sa svojom ekonomskom moći davno bi je nestalo sa geografske karte.“ Međutim, nestala je, kada su neki njeni podanici otkrili ekonomsku granu od koje se dobro profitira, a to je izdaja i prodaja sopstvene zemlje. Zanimljivo, baštinici njihovih nedjela, žele danas od „profitera“ napraviti simbole novog, iskrivljenog „rodoljublja“ i iščašene „časti“.

Zato istorijski problem nije samo pitanje šta su drugi radili Crnoj Gori. Mnogo bolnije pitanje je: Šta su Crnogorci radili sami sebi?

| Izvor: Screenshot YT

Kako se dogodilo da jedna interpretacija crnogorske prošlosti vremenom postane gotovo neupitna istorijska istina? Kako se mijenja kolektivno pamćenje do tačke u kojoj se samostalnost može tumačiti kao „separatizam“, a nestanak države kao njeno istorijsko „ostvarenje“?

- Država može nestati za jedan dan. Istorijsko pamćenje nestaje sporije. Prvo se jedna interpretacija ponavlja. Zatim postane školska lekcija. Onda opšte mjesto. Poslije nekoliko generacija više niko ne pita odakle je došla.

Petrovići se mogu predstaviti kao prepreka ujedinjenju. U stvari, Petrovići su ključ. Kad njih pokažete kao problem zajedništvu ili ih „posrbite“, onda je sve ostalo što se tiče crnogorske istorije lako prisvajati i prilagođavati političkom narativu. Tako će retroaktivno i Dukljani biti „otkovani s Vezirova mosta“, prvi svetac otkriven u XIX vijeku, posvojen prvi kralj prije prvog „prvovjenčanog“, prve „srpske“ knjige pečatane od Crnojevića itd. Onda crnogorske vrijednosti i baština mogu poslužiti drugima da svoj manjak istorije nadoknađuju našim vrijednostima.

Samostalnost se predstavlja kao separatizam. Nestanak države kao njeno „ostvarenje“. Otpor kao izdaja zajedničke stvari. A politička odluka kao jedini mogući završetak prethodne istorije.

Tako se prošlost ne briše. Ona se prepisuje. I upravo zato je borba za istorijsko pamćenje mnogo duža od svakog rata.

Šta se poslije 1918. događa sa crnogorskom istorijom i istorijskim pamćenjem? Kako se u novoj državi tumače Petrovići, crnogorska državnost i sam čin ujedinjenja - i koliko su neke od tada uspostavljenih interpretacija preživjele promjene država i ideologija sve do danas?

- Bilo bi pogrešno ovaj dio razgovora završiti tvrdnjom da je sve okončano 1918.

Tada počinje nova faza. Treba objasniti šta se dogodilo. Treba oblikovati istoriju nove države. Treba Petroviće smjestiti u novi narativ. Treba objasniti crnogorsku državnost.

Generacije i generacije su vaspitavane i saznavale ponešto o knjazu/kralju Nikoli kroz par ideoloških floskula, od toga da je bio autokrata i tirjanin, pa do pogrdnih pjesmica. Onda su ga mitomani izvukli iz fioke, mašući njegovim mladalačkim pjesmama i romantičarskim stihovima. Tako je Nikola postao argument kojim se guslarski tuče po Crnoj Gori i negira postojanje Crnogoraca.

Treba protumačiti Božićni ustanak.

Treba odrediti šta je bilo „ujedinjenje“, a šta „prisajedinjenje“.

Poslije 1945. Crna Gora će ponovo dobiti republikanski status, a Crnogorci priznanje kao nacija. Međutim, Savo Fatić dobio je visoko namještenje u novoj državi. On je 1945. godine postavljen za prvog predśednika Vrhovnog suda Crne Gore, ukazom Predsjedništva Crnogorske narodne skupštine! Načertanijevski, „bijeli“ duh, nastavio je da djeluje bez prekida i u novim okolnostima.

Nastavljači takve politike prema Crnoj Gori i Crnogorcima koristili su isti arsenal izmišljotina na diskvalifikaciji svih onih koji su smatrali Crnu Goru kao ravnopravni subjekat u jugoslovenskoj zajednici. Tome je dosta doprinijelo i neznanje vladajućih garnitura u Crnoj Gori, koje su svako traganje za istinom smatrali separatizmom. Ta izmišljotina je mogla naći mjesto u glavama onih koji su bili spremni žrtvovati i narod i državu za nekakve „više ciljeve”, a koji su, u stvari, bili samo vješto prikriveni nastavak starih težnji.

Ali čak ni tada mnoga pitanja istorijskog pamćenja neće biti do kraja otvorena. Preživjeće neke stare interpretacije.

A krajem XX i početkom XXI vijeka vratiće se u gotovo izvornom obliku.

Zato 1918. nije samo datum. To je ogledalo. U njemu se vide i XIX vijek i naša sadašnjost.

Da li se značaj Podgoričke skupštine može razumjeti samo kroz ukidanje crnogorske države? Šta je odluka iz 1918. značila za crnogorski istorijski i kulturni subjektivitet - za način na koji će se ubuduće tumačiti crnogorska istorija, Njegoš, crkva, kultura i na kraju sami Crnogorci?

- Suštinu tzv. Podgoričke skupštine, kao prelazne etape Načertanija, ogleda se izjavi Sava Fatića (potpredśednika Podgoričke skupštine, inače predstavnika socijalista, u stvari, bijelih komunista): „Ja ve molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njezine političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juče i od juče. Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi!”

Ovom famoznom izjavom faktički je dat start za završne radove dugo pripremanog procesa asimilacije i potpunog uništenja Crne Gore. O nasilnim i nelegalnim radnjama tzv. Skupštine, sa podnaslovom Crnogorski narod i njegova kultura još trpe posljedice Podgoričke skupštine, Mijat Šuković naglašava: „Taj fundament je iskazan i u narativnom dijelu Odluke, koji prethodi njenom pravno - regulativnom dijelu. To obuhvata i određenje: crnogorska istorija od tada postaje srpska istorija, crnogorska kultura postaje srpska kultura, crnogorski Njegoš postaje srpski Njegoš. Određenje koje je polazište i putokaz da Crnogorska crkva postane Srpska crkva, što je i ostvareno ukazom regenta Aleksandra Karađorđevića donesenim 17. juna 1920.

Lišena je Crna Gora, dakle, istorijskog subjektiviteta i drugih tekovina koje je vjekovima mukotrpno osvajala, gradila i vajala i legitimnih egzistencijalnih prava koja joj prirodno pripadaju kao istorijski samostalnom subjektu, kao narodnosno-političkoj, kulturnoj, ekonomskoj, ratničkoj, ljudskoj teritorijalnoj zajednici.“

Ima li smisla ponoviti kako su omladinci i „oslobodioci“ poslije 1918. zaveli krvavi „bijeli teror“. Ili ukazati na jedan od prijedloga na tzv. Skupštini da se mošti Svetoga Vasilije Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog sahrane, da se zatucani narod ne bi sakupljao oko starih svečeva i mitova. Ili podśećati na genocidne zakone o zabrani „sijanja ma šta u zemlju“, porezu na prozore, motike, bakreno suđe. O svemu tome je iscrpno pisala beogradska štampa onoga vremena.                                              

Sada nastavljači i baštinici takvih „tradicija“ prelagača ubiraju dobre prihode od ovih svetaca, a da ništa nije na polzu naroda koji poštuje njihov izvorni značaj i uticaj.

Da zaključimo da rat za Crnu Goru nije počeo 1918?

- Počeo je mnogo ranije.

Nije počeo puškom. Počeo je idejom. Zatim je došao agent. Za njim pamflet. Za pamfletom novina. Za novinom falsifikovani dokument. Uz dokument politička mreža. Uz mrežu novac.

A kada su se stvorili međunarodni i vojni uslovi, došla je i odluka koja je promijenila status države.

Ne postoji jedna knjiga, jedan čovjek ili jedan dokument koji može objasniti nestanak Crne Gore 1918.

Istorija je mnogo složenija.

Kada danas pogledate čitav ovaj istorijski proces, od prvih dokumenata koje smo pominjali do savremenog trenutka, šta je njegova najvažnija pouka za Crnu Goru?

- Političko ukidanje jedne države ne mora početi onoga dana kada joj skinu zastavu. Ili kada zabrane nošenje crnogorske kape, kao jednog od važnijih crnogorskih obilježja, nego je i ono moralo biti posrbljeno.

Počinje decenijama ranije, jer se prepuštilo drugima da nas uče što je naša istorija i što smijemo smatrati svojim nasljeđem.

Počinje kada zaboravimo svoje karakteristike, kojima se početkom XIX vijeka divio Vijala de Somijer, kada je o Crnogorcima zapisao sljedeće: „Veoma su odani otadžbini i iznad svega ljubomorno čuvaju svoju nezavisnost.“

Počinje kada nijesmo raskrinkali laži kojima su nas vezali. Mada, u pitanju su vrhunski majstori obmana. Čak je i Amerikanac Vitni Voren, crnogorski prijatelj, zalažući se za pravo i čast Crne Gore na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. rekao: „Loza Karađorđevića nikad ne bi uspjela toliko koliko jeste bez usluga ljudi koji su od intrige napravili pravu umjetnost.”

Počinje kada razaberemo da je Načertanije bilo uvod, a nastavilo je da se dopunjuje radom na terenu, pa preko Moljevićevog programa iz 1941, Memoranduma 1. i 2. SANU, a trenutno zaokruženo „Strategijom o očuvanju i jačanju odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu“.

Počinje kad određeni dio populacije u Crnoj Gori prekine sa stalnom, žalosno podaničkom tendencijom, da se sav crnogorski politički, kulturni i državno-nacionalni život svede i tumači na periode „bratske“ okupacije. Besprimjerno i primitivno posrbljavanje svega i svačega prelazi sve granice dobroga ukusa.

Počinje kad prekinemo imperijalne i asimilatorsko-devastatorske snove SPC koji ne prestaju, uz mitomansko iskrivljenje istorijskih podataka, kojima nastoje dezavuisatii i obesmisliti sva identitetska obilježja Crnogoraca. Sve uz kađenje i religioznu dresuru, daleko od svake prave i iskrene pobožnosti.

Počinje kad prestanemo da se ,,topimo u tuđe nesreće” i budemo „tuđi meci“.

Počinje onoga trenutka kada počne borba da njeni građani drugačije razumiju ko su, čija je njihova prošlost i da li im je sopstvena država uopšte potrebna.

Možda je zato najvažnije pitanje na kraju ovoga razgovora i najjednostavnije:

Jesmo li iz te istorije nešto naučili?

Ili ćemo ponovo saznati koliko vrijedi sopstvena država tek onda kada počnemo da je gubimo?