Uljarević: Javni prostor otrovno radikalizovan, opozicija pasivni posmatrač bez strategije

Pet godina je od političkog zemljotresa 30. avgusta 2020. godine, a akteri na svim polovima crnogorske političke scene, i nakon promjene uloga, pokazali su se nedoraslima da u interesu države i njenih građana vode političko-društvene procese. 

Bezbjednosni sektor je izbušen još dolaskom Dejana Vukšića na čelo Agencije za nacionalnu bezbjednost u decembru 2020. godine, permanentno se narušavaju odnosi sa susjedima, a godinama unazad agenti BIA-e značajno i subverzivno utiču na društveno-političke procese u državi. Govor mržnje je u usponu, Crna Gora medijski je okupirana, sloboda medija sve više upitna, dok se čini da su jedini segmenti društva koji jačaju vjerske organizacije - dominantno Crkva Srbije.

Sa druge strane nekadašnja vlast nije se snašla u ulozi opozicije. Više puta je pokazala nemoć i odsustvo svježih ideja. U više navrata je, kako se to kaže, „prosula“ energiju građanskog nezadovoljstva i otpora –od protesta povodom nasilnog ustoličenja Joanikija u Cetinjskom manastiru, preko potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora, do demonstracija protiv neustavnih izmjena Zakona o predsjedniku koji su se održavali od sloganom „Ima nas“, dok se „otpor“ promjeni identiteta Skupštine Crne Gore završio lijepljenjem stikera preko loga „Zetske banovine“.

Institucije poligoni partijskog plijena

Izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević u razgovoru za Portal ETV kaže da je 30. avgust 2020. veoma važna tačka u političko-društvenoj istoriji Crne Gore, jer je unio koncept smjenjivosti vlasti u savremenu crnogorsku političku praksu. 

- Posebna vrijednost je što je do toga došlo mirnim putem, iako se suštinski radilo o svojevrsnom političkom zemljotresu. Za mnoge je 30. avgust bio i simbol nade da Crna Gora može postati funkcionalna demokratija u kojoj se vlast ne samo mijenja, već i odgovara građanima i građankama i posvećeno radi u javnom interesu – kaže Uljarević. 

Međutim, kako kaže, umjesto obećane i očekivane  konsolidacije institucija, svjedočili smo njihovom daljem urušavanju i zarobljavanju, samo sada kroz nove partijske i partikularne interese. 

- To jasno pokazuje da smjenjivost vlasti sama po sebi ne znači i demokratizaciju, ako nema političke volje i vizije da se institucije izgrade kao stubovi opšteg dobra, a ne poligoni partijskog plijena – kaže ona.

Mnogo je bilo priče o tome kako u Crnoj Gori nijesmo dobili „promjene“, vać samo „zamjene“. Uljarević smo pitali da li je to baš tako, te što je suštinski drugačije i sa kojim novim fenomenima se suočava crnogorsko društvo.

- U ovoj prvoj petoljetki nije bilo suštinskih i kvalitativnih promjena, jer je logika odnosa prema institucijama i javnim resursima ostala ista – i dalje se tretiraju kao poligon za jačanje partijskih infrastruktura i zadovoljenje privatnih interesa. Dodatno, sada imamo zabrinjavajuću i otrovnu radikalizaciju javnog prostora, ideološki revizionizam usmjeren na mijenjanje nekih temeljnih vrijednosti, kao i nedopustiv upliv crkve u procesima donošenja političkih odluka, i uticaj susjedne Srbije, za čiju vlast je Crna Gora samo privremeno izgubljena teritorija – ističe Uljarević.

Dodaje da je, iako su se promijenili akteri, model ostao isti, ali u mnogo čemu ogoljeniji, agresivniji i beskrupulozniji, sa sve slabijim institucijama i sve dubljim društvenim podjelama.

Komentarišući poruke Andrije Mandića iz predsjedničke predizborne kampanje kada je govorio kako mu sopstveni potezi iz prošlosti, koji su dijelili društvo, „leže na duši“ uz obećanje da će uraditi sve „da se pomirimo“, Uljarević kaže da su te poruke bile providan marketinški trik, a ne iskrena namjera. 

- Uostalom, i nakon te kampanje u kojoj je Mandić neuvjerljivo glumio pomiritelja imali smo niz postupaka kojima je pokazao da mu je zapravo cilj osnaživanje podjela, uz nametanje jedne ideologije. Njegova politička snaga ne počiva na pomirenju, već upravo na održavanju konflikta i priču o ugroženosti jednog naroda, jer bez njega nema ni njegove političke relevantnosti – ističe ona.

EU agenda

Osvrćući se na činjenicu da je sve očiglednije da današnja vlast, makar velikim dijelom, nije iskreno evropska, već da se EU koristi kao paravan za sprovođenje raznih partijskih agendi, Uljarević kaže da se Crnoj Gori, zbog međunarodne konstelacija odnosa, otvorila izvanredna šansa. 

- Naime, EU je, u svojoj želji da revitalizuje politiku proširenja, u mnogo čemu počela da favorizuje Crnu Goru, kako bi motivisala i stimulisala vlasti da proces pristupanja dinamiziraju. Vlasti to zloupotrebljavaju, od poklonjenog IBAR-a do mnogih drugih prednosti, stalno testirajući strpljenje institucija EU i država članica – kaže ona. 

Prema njenom mišljenju, to, naravno, nije dugoročno održivo, i zato sve češće kroz izvještaje različitih institucija EU imamo vrlo kritički ton, ali i to vlast bagateliše. ž

- Problem je što aktuelna vlast živi u iluziji da se legitimitet može beskonačno održavati pukim simuliranjem reformi i lokalnim trikovima. Takva politika ne približava nas EU, a Crnu Goru može, kada se međunarodne okolnosti promijene, skupo koštati i gurnuti nas unazad – smatra Uljarević.

Na pitanje da li je EU, kroz pritiske i intervencije, jedini pravi garant da Crna Gora ne sklizne u potpunu autokratiju, te koliko je ispravan pristup da crnogorsko društvo čeka na tu vrstu „vanjske intervencije“, posebno kada imamo u vidu najsvježiji primjer u slučaju sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović - da mišljenje Venecijanske komisije na kraju nije rezultiralo nikakvom konkretnom akcijom, odnosno rješenjem – Uljarević kaže da EU jeste ključni akter, ali nikako ne i garant Crna Gora neće skliznuti u nedemokratski režim. 

- Spoljni pritisci i preporuke su dragocjeni, ali bez unutrašnje energije i spremnosti na otpor oni ostaju mrtvo slovo na papiru. Mišljenje Venecijanske komisije u slučaju sutkinje Đuranović to je najbolje pokazalo - bez unutrašnje volje za akcijom, spoljne preporuke ne mijenjaju realnost.

Znači, presudan je građanski duh, odvažnost, dosljednost i stalna budnost i rad onih koji brane demokratske vrijednosti. Ako društvo čeka da Brisel obavi njegov posao, onda smo već na klizavom terenu, jer se demokratija gradi i brani iznutra – ističe Uljarević.

Tačka bez povratka?

Na pitanje da li je crnogorsko društvo, nakon pet godina od političkih promjena, došlo do „tačke bez povratka“ kada se u obzir uzmu činjenice o urušenom bezbjednosnom sektoru, narušavanju odnosa sa susjedima, porastu govora mržnje, ugrožavanju medijskih sloboda i građanskih aktivista, te zabrinjavajućem rastu uticaja crkve, ili je ipak taj proces reverzibilan, Uljarević kaže da još uvijek nismo na tački bez povratka, ali da se krećemo u lošem pravcu.  

- I to nije samo subjektivna ocjena, empirijski podaci to potvrđuju. Po CG pulsu, istraživanju koje CGO i Institut DAMAR periodično sprovode, početkom ove godine oko 45% građana i građanki ocijenilo je da se Crna Gora kreće u pogrešnom smjeru, dok je manje od 36% smatralo da ide u dobrom, a gotovo petina nije imala stav. Podsjećanja radi, 2020. godine, neposredno pred smjenu vlasti, 35.5% je vjerovalo da zemlja ide u pogrešnom, a 34.7% u pravom pravcu. Dakle, nakon prve petoljetke od promjene vlasti, percepcija da država ide pogrešnim putem značajno je porasla – kaže Uljarević.

Izvršna direktorica CGO ističe da je opasno i što institucionalni vakuum sve češće popunjava crkva, koja želi da preuzme ulogu regulatora društvenih i političkih procesa. 

- Time se slabi autoritet države i produbljuju podjele, a Crna Gora rizikuje da umjesto demokratije dobije teokratizovanu politiku i permanentnu nestabilnost. Ipak, na pozitivnoj ravni - društvo pokazuje otpornost. Građanski protesti, inicijative civilnog sektora i sve jasniji zahtjevi građanstva za nezavisnim institucijama i vladavinom prava potvrđuju da postoji potencijal za otpor autoritarnim tendencijama – navodi ona.  

Opozicija – čekanje bez strategije

Komentarišući bivšu vlast u ulozi opozicije, Uljarević navodi da je prvi mandat u opoziciji bivša vlast uglavnom provela u lamentiranju i niskom startu, čekajući da se okolnosti „same od sebe“ promijene i vrate ih na stare pozicije. 

- Taj trend se, nažalost, nastavlja i danas: bez proaktivnosti, bez nametanja tema u javnosti i bez potrebne agilnosti da svakodnevno prate i koriste slabosti novih vlasti.  Umjesto da se transformišu u odgovornu i konstruktivnu opoziciju, ostali su zarobljeni u narativu „vlasti u egzilu“. Time ne grade novi politički kapital, već ga rasipaju u čekanju bez strategije, pretvarajući se u pasivne posmatrače umjesto u relevantne aktere političkih procesa – kaže Uljarević.

Opozicija, kako kaže, nije znala da kanališe energiju građanskih protesta i građanskog otpora u održiv politički proces. 

- Protesti su korišćeni ad hoc, često bez vizije, plana i jasne strategije, pa su se pretvarali u kratkotrajne performanse koji nijesu ostavljali trajniji politički trag. Time je potrošena dragocjena energija građana i građanki koji su bili spremni da se bore za principe, a njihova volja obesmišljena kroz improvizaciju i simboličke geste, umjesto ozbiljne političke artikulacije – ističe Uljarević.

Prema njenom mišljenju, do sada je opozicija propuštala šansu da od spontanog otpora stvori organizovan pokret za promjenu, a to je nerijetko vodilo razočaranju i pasivizaciji dijela građanskog korpusa. 

- Vidjećemo da li je iz toga izvukla neke lekcije – kaže Uljarević.

Na pitanje kako objašnjava to da opozicija nikada nije prihvatila prijedloge određenih intelektualnih krugova o formiranju vlade u sjenci, te što se, potencijalno, moglo postići takvim djelovanjem i da li se na to može gledati kao na propuštenu priliku, ili se ipak radilo o ispravnoj odluci, Uljarević kaže da je „presudno bilo da opozicija pokaže rad i posvećenost, a to je izostalo“. 

- Nije suština u formi - da li se ona zove „vlada u sjenci“ ili drugačije - već u tome da se kroz konkretan angažman, stručne prijedloge i dosljedno praćenje vlasti, građanima i građankama ponudi uvjerljiva alternativa i pokaže spremnost za preuzimanje odgovornosti. Umjesto toga, opozicija se uglavnom zadržala na sporadičnim kritikama, što je premalo da bi se izgradila ozbiljna politička snaga, jer građani i građanke očekuju da vide spremnu alternativu, a ne samo opoziciju koja reaguje iz defanzive – ocjenjuje Uljarević.

Aktivno građanstvo

Na pitanje gdje građani danas mogu tražiti izlaz – u novim političkim pokretima, u civilnom društvu ili u pasivnom otporu, ako ni vlast ni opozicija nijesu ponudile suštinsku alternativu, izvršna direktorica CGO kaže da je jedini stvarni izlaz aktivno građanstvo. 

- To je dug i zahtjevan proces, ali nema prečica - demokratija se ne gradi čekanjem na spasioca, već time što svaki građanin i građanka preuzimaju svoj dio odgovornosti i daju konkretan doprinos da izabrani predstavnici budu u punoj mjeri odgovorni – kaže Uljarević.

To, kako kaže, znači: tražiti transparentnost, podržavati inicijative koje jačaju vladavinu prava i slobodu medija, a ne povlačiti se u apatiju ili pasivni otpor. 

- Nova politička energija može doći i kroz građanske inicijative, društvene pokrete i civilni sektor, ali samo ako građani i građanke ostanu istrajni i pokažu da ne pristaju na politiku bez sadržaja i bez odgovornosti. Tek tada se otvara prostor za istinske promjene – zaključuje Uljarević.