Abortus: Evropa nije toliko liberalna koliko mislite

Autorke: Hanne Cokelaere, Claudia Chiappa, Mari Eccles

Rejn Belens (Rein Bellens) je nervozno pogledala u retrovizor. Vozila je iz belgijskog grada Genta (Ghent) ka malom primorskom selu Grode (Groede) u Holandiji, a sa njom je bila osamnaestogodišnja djevojka. Vozile su se samo 60 kilometara, ali put je bio od velike važnosti.

Bilo je to krajem 1970-ih, a abortus je u Belgiji tada još uvijek bio protivzakonit. Djevojka je bila silovana i nosila je dijete svog napadača. Obratila se Belens za pomoć, a ova mlada doktorka pronašla je kliniku odmah preko granice.

- Radila sam nešto nezakonito - prisjeća se doktorka, opisujući kako je krišom vozila preko granice, neprestano provjeravajući da li ih policija prati. 

- Ali ipak smo to uradile - kaže ona.

Iako je bila ilegalna, njihova vožnja nije bila rijetkost: u to vrijeme, Belgijanke su činile većinu pacijentkinja holandskih klinika za abortus. Podstaknuta tadašnjim ljekarom iz klinike, Belens je kasnije osnovala prvi centar za abortus u regionu Flandrije, desetak godina prije nego što je Belgija djelimično legalizovala proceduru. Kasnije je zbog toga i krivično gonjena.

Skoro 50 godina kasnije, prava na abortus u Evropi su značajno evoluirala, a većina članica EU dozvoljava prekid trudnoće pod određenim uslovima. Ipak, neke stvari su ostale iste: svake godine hiljade žena i dalje putuju širom EU kako bi obavile abortus — među njima i stotine Belgijanki.

Belens, sada u penziji, i dalje se bori za pravo žena na prekid trudnoće. A dok u mnogim zemljama članicama pristup abortusu stagnira, evropski aktivisti sada traže da EU obezbijedi finansiranje prekograničnih termina.

Evropa u brojkama

Dok ukidanje prava na abortus u SAD-u izaziva strah da bi i evropska desnica mogla krenuti istim putem, brojke o tzv. „abortus turizmu“ pokazuju da su mogućnosti za žene u Evropi već sada ograničene.

U 2022. godini, najmanje 4.500 žena iz Evrope koje su odlučile da prekinu trudnoću, morale su da putuju u Holandiju, Španiju ili Veliku Britaniju.

Holandija, koja je i dalje najčešće odredište, registrovala je 2.762 žene iz Njemačke, Poljske, Belgije i Francuske, kao i manji broj iz Irske, te još 500 iz drugih, neimenovanih zemalja. Španija je primila oko 1.500 žena iz drugih evropskih zemalja, dok su stotine njih putovale u Ujedinjeno Kraljevstvo, prema najnovijim podacima britanske vlade.

Statistika iz 2023. pokazuje sličan trend: 2.708 žena iz Njemačke, Poljske, Belgije, Francuske i Irske potražile su pomoć u Holandiji, zajedno sa 600 iz nepoznatih zemalja. Još 1.775 žena otišlo je u Španiju, većinom iz drugih evropskih država.

Uprkos tim brojkama, danas samo dvije članice EU ozbiljno ograničavaju pristup abortusu: Malta ga dozvoljava jedino kada je život žene ugrožen, a Poljska samo u slučajevima silovanja, incesta ili ugroženog zdravlja majke. Međutim, problemi u vezi s abortusom nijesu ograničeni samo na te dvije zemlje, već postoje i u državama koje se smatraju liberalnijim.

Najviše žena koje su putovale u Holandiju nijesu došle ni iz Malte ni iz Poljske — već iz Njemačke. Više od trećine žena koje su otišle u Španiju bile su iz Portugala, a većina stranih pacijentkinja u Velikoj Britaniji došla je iz Irske.

Teorija protiv realnosti

Kada se govori o abortusu, postoji velika razlika između toga što je zakonom dozvoljeno i što je u praksi dostupno.

Žene iz Poljske i Malte često moraju da krše zakon da bi prekinule neželjenu trudnoću, bilo kroz ilegalne procedure ili putovanjem u inostranstvo.

U Italiji i Hrvatskoj, procenat ljekara koji se pozivaju na „prigovor savjesti“ je toliko visok da je ženama veoma teško da pronađu medicinske radnike koji će obaviti zahvat. U nekim regijama Italije čak 90% ljekara odbija da izvodi abortus.

Čak i u Francuskoj, koja je prošle godine pravo na abortus unijela u svoj ustav, pristup nije ravnomjeran. Prema riječima Kamil Kumar (Camille Kumar), direktorke britanske Mreže za podršku abortusu (ASN), trećina njihovih klijentkinja dolazi upravo iz Francuske.

- One i dalje moraju da putuju jer u Francuskoj postoje ogromne 'pustinje abortusa', stvorene prigovorima savjesti i nedostatkom klinika u pojedinim regijama - rekla je Kumar.

Mnoge druge EU države imaju stroga vremenska ograničenja za zakonit prekid trudnoće, što žene često primorava da rješenje traže van zemlje. U jednoj anketi među ženama koje su putovale u UK, Holandiju ili Španiju, više od polovine saznalo je za trudnoću tek nakon 14. nedjelje — kada je već bilo prekasno.

Oko trećine ispitanica su trudnoću otkrile na vrijeme, ali su ih drugi faktori spriječili da dobiju pomoć, poput nedostatka informacija ili odbijanja ljekara da izvrše zahvat.

U pojedinim državama i regijama EU postoje dodatni zahtjevi: ponovljeni termini, obavezni periodi čekanja, ili savjetovanja. U Mađarskoj, na primjer, žene su zakonom obavezne da slušaju otkucaje srca fetusa prije abortusa. „Sve su to manevri za odugovlačenje“, kaže Belens.

Nemoćna EU

U tom kontekstu, aktivisti širom Evrope pozivaju EU da uspostavi Pan-evropski fond kako bi se ženama koje ne mogu da dobiju pomoć u sopstvenim zemljama omogućilo da putuju tamo gdje je abortus zakonski dostupan.

Inicijativa građana pod nazivom „Moj glas, moj izbor“ već je prikupila preko milion potpisa, što znači da Evropska komisija sada mora razmotriti prijedlog.

- Ako uspijemo u tome, biće to ogroman korak naprijed za pravo na abortus u Evropi - rekla je Veronika Povž, portparolka kampanje.

Međutim, mlaka reakcija evropske komesarke za ovu oblast, Hadže Lahbib (Hadja Lahbib), ne uliva mnogo nade. Ona je za POLITICO izjavila da je Komisija „spremna da podrži države članice u promovisanju seksualnog i reproduktivnog zdravlja, uključujući pristup bezbjednom i zakonitom abortusu“. Ipak, naglasila je da je oblikovanje zdravstvene politike u nadležnosti država članica, sve dok poštuju osnovna prava.

Strah od nazadovanja

Pod uticajem američke borbe protiv abortusa i uspona ekstremne desnice u Evropi, ljekari i aktivisti koji se bave prekidima trudnoće sve su češće meta napada.

- Za mnoge žene koje traže pomoć van svoje zemlje, sada postoji dodatni sloj straha - kaže Kumar. Takođe raste bojazan da će pristup abortusu oslabiti.

Prošlog mjeseca, britanska anti-abortus aktivistkinja koja je prekršila zonu zabrane ispred klinike dobila je podršku iz američkog Stejt departmenta, koji je tvrdio da ona ima pravo na „slobodu izražavanja“. A prije nekoliko sedmica , lider britanske stranke Reform UK, Najdžel Faraž (Nigel Farage), doveo je u pitanje zakone o abortusu, rekavši da je „apsolutno besmisleno“ što je prekid trudnoće moguć do 24. nedjelje.

U Poljskoj, ljekari i aktivisti često su uznemiravani i krivično gonjeni, čak i kad izvode legalne abortuse. Aktivistkinja Justina Vidržinjska (Justyna Wydrzyńska) osuđena je na osam mjeseci rada u zajednici jer je pomogla u prekidu trudnoće 2023. godine. U aprilu 2025, poljski poslanik i predsjednički kandidat Gržegož Braun (Grzegorz Braun) upao je u bolnicu i prijetio ljekaru „građanskim hapšenjem“ zbog izvođenja legalnog abortusa u kasnoj trudnoći.

Već viđeno

U Belgiji, Belens kaže da se ne boji neposrednog nazadovanja — ali joj to nije nikakva utjeha. „Ono što mi želimo jeste liberalizacija.“

Trenutno, Belgija dozvoljava abortus do 12. nedjelje od začeća, ali tek nakon obavezne šestodnevne pauze između zakazivanja i procedure, što Belens smatra „pokroviteljskim i ponižavajućim“.

U prosjeku, najmanje jedna Belgijanka dnevno putuje u Holandiju zbog prekoračenja roka. Belens tvrdi da bi, ako bi Belgija dozvolila abortus do 16 ili 18. nedjelje, žene zapravo obavile procedure ranije — umjesto da gube vrijeme tražeći pomoć van granica.

Iako se belgijski političari uglavnom slažu da je reforma potrebna, već šest godina ne uspijevaju da se dogovore — uglavnom zbog neslaganja unutar vladajuće koalicije.

Podsjetimo, Belgija je djelimično legalizovala abortus 1990. godine, nakon što su poslanici glasali po sopstvenoj savjesti, a ne po partijskim instrukcijama. Tadašnji kralj Boduen (Baudouin) odbio je da potpiše zakon — što je inače bila formalnost — pa je proglašen privremeno nesposobnim za obavljanje dužnosti, kako bi vlada mogla da zakon ipak donese.

Decenijama kasnije, debata o abortusu opet je postala tačka političkog razdora. Tokom 2024, socijalistički poslanici koji su ranije podržavali širenje prava na abortus, glasali su protiv liberalizacije, bojeći se da će to ugroziti koalicione pregovore. Sadašnji koalicioni sporazum predviđa reformu samo ako postoji konsenzus među većinom — u kojoj se nalaze i stranke koje se protive širem pravu na abortus.

- Plašim se da će partijska disciplina opet pobijediti slobodu parlamenta - kaže Belens.

„To je déjà vu . I veoma je žalosno.“