Blumberg: Rat u Iranu pokazao najveću slabost zemalja Zaliva – nedostatak pitke vode
Rat u Iranu ukazao je na jednu od najvećih slabosti zemalja Persijskog zaliva – veliku zavisnost od postrojenja za desalinizaciju morske vode, čije bi uništenje u slučaju eskalacije sukoba moglo izazvati ozbiljnu humanitarnu i ekonomsku krizu, piše Blumberg.
U analizi se navodi da zemlje Zaliva nemaju dovoljno prirodnih izvora slatke vode za snabdijevanje rastućeg stanovništva, industrije i poljoprivrede, zbog čega već decenijama koriste energetske resurse za preradu morske vode u pitku.
Oko polovine svjetskih kapaciteta za desalinizaciju nalazi se u šest država članica Savjeta za saradnju arapskih država Zaliva – Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Bahreinu, Kataru, Omanu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a približno 60 miliona stanovnika tih zemalja u velikoj mjeri zavisi od vode dobijene tim postupkom.
Prema podacima Francuskog instituta za međunarodne odnose, postrojenja za desalinizaciju obezbjeđuju oko 90 odsto slatke vode u Kuvajtu, 86 odsto u Omanu, 70 odsto u Saudijskoj Arabiji i 42 odsto u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Iran je manje zavisan od desalinizacije, jer najveći dio vode dobija iz rijeka, akumulacija i podzemnih voda, ali se posljednjih godina suočava s teškim sušama.
Ukoliko bi sukob dodatno eskalirao, a postrojenja za desalinizaciju bila uništena ili teško oštećena, to bi moglo dovesti do ozbiljne nestašice vode, humanitarne krize i velikih ekonomskih posljedica.
Zemlje Persijskog zaliva spadaju među područja s najvećim nedostatkom vode u svijetu. Zbog brzog razvoja velikih gradova, poput Abu Dabija i Dohe, vlasti se sve više oslanjaju na desalinizaciju kako bi obezbijedile dovoljne količine pitke vode.
Ta tehnologija, prema navodima Blumberga, omogućila je državama Zaliva razvoj poslovnih i turističkih centara u pustinjskim uslovima, sa golf terenima, zatvorenim skijalištima i data centrima.
Postrojenja za desalinizaciju najčešće se nalaze uz elektrane, jer im je za uklanjanje soli i drugih nečistoća iz morske vode potrebna velika količina električne energije, što ih čini dodatno ranjivim na napade usmjerene na energetsku infrastrukturu.
Takva postrojenja bila su meta i tokom Zalivskog rata 1990–1991. godine, kada su iračke snage uništile dio kapaciteta Kuvajta za desalinizaciju i ispustile sirovu naftu u Persijski zaliv, čime je zagađena morska voda. Kuvajt je tada bio prinuđen da se snabdijeva vodom iz hitnih rezervi koje su obezbijedile, između ostalih, Saudijska Arabija i Turska.