Kako je Njujork Tajms pisao o bolnici Koševo 1996. godine: Noćni vrisci majke iz Srebrenice budili su sve

Američki Njujork Tajms je 1996. godine objavio članak o prvim danima nakon rata u bolnici Koševu gdje su razgovarali s doktorima koji su prvi put nakon četiri godine dobijali platu i godišnji, ali i sa izazovima u postratnom periodu u liječenju brojnih posljedica rata, prenosi Klix.ba.

- Na traumatološkom odjeljenjuu bolnice Koševo ovdje više ne padaju granate, a prvi put nakon četiri ljeta doktori i medicinske sestre idu na godišnji odmor. Voda i struja sada dolaze redovno. Kad Biljana Jandrić, bibliotekarka, poželi šoljicu kafe više se ne mora šuljati u mrtvačnicu, gdje su snažni dezinficijensi gorjeli bolje od većine stvari za kuhanje vode - započinje tekst na Njujork Tajms.

- Mir za nas je jako lijep - rekao je doktor Ismet Gavrankapetanović, ortopedski hirurg koji je tri godine manje-više živio unutar bolnice, izvodeći stotine amputacija među hiljadama operacija dok su on i malo, prezaposleno osoblje doktora njegovali gotovo sve ljude, više od 50.000, ranjenih u opsadi Sarajeva koju su vodili bosanskih Srba. Ipak, rat zapravo nikada nije napustio Koševo. Kao što je i istina oko Bosne u gotovo svakom kutku života, mir je donio svoje probleme.

Na dječjem odjeljenju koji nadgleda, doktor Gavrankapetanović brinuo se o natučenom i jaučućem dječaku starom oko pet godina, glave zašivene na nekoliko mjesta, ruke i noge u zavojima.

- Potreban mu je odmor, ali ne smije zaspati - kazao je doktor.

Drugi dječak, Maid Bucman, (7) naslanjajući se na štake, gledao je.

Prvog dječaka, rekao je doktor, udario je automobil, nešto što je sve češće ovih dana dok Sarajlije jure ulicama, nenaviknuti na vožnju nakon gotovo četiri godine ostavljanja automobila u skladištu. Drugom dječaku je u Mostaru od protivpješačke mine raznesena lijeva noga.

Povrede od mina najčešće su teške povrede koje se vide u bolnici otkako su borbe i granatiranja prestale krajem prošle godine.

- Bojim se da ćemo u budućnosti toga imati još više - rekao je doktor Gavrankapetanović.

Možda nijedno mjesto u Bosni nije svjedočilo većem broju ratnih užasa od bolnice Koševo, ogromnog kompleksa "kutijastih" zgrada na brdu u sjevernom Sarajevu koje se nalazilo u jasnom pogledu na položaje bosanskih Srba koje su granatirali.

Same cifre su nevjerovatne. Doktor Fuad Šišić, ovdašnji glavni hirurg, ove je godine (1996.) objavio sumorno ilustriranu knjigu o umijeću ratne medicine.

U njemu je sastavio statistiku za prve tri godine. Tako je 1992. godine u bolnici liječeno 22.549 ranjenika. To znači 1.879 ljudi mjesečno, 62 ljudi dnevno. Najgori dan te godine bio je 8. juna, kada su stigle 332 ranjene osobe.

Cifre ne pokazuju da su hirurzi često radili sa svjetiljkom na podovima koji su ostali izbrazdani krvlju jer niko nije želio potrošiti dragocjenu količinu vode da ih očisti.

Doktor Mufid Lazović, zamjenik direktora Klinike za traumatologiju, kaže da se jedan dan posebno istakao. Godine 1992. u minobacačkom napadu na staru gradsku jezgru Sarajeva poginulo je osam, a više ih je ranjeno. Operirao je nekoliko djevojčica, sve užasno osakaćene. Ispostavilo se da ih je sve poznavao.

- Svi su oni bili moji susjedi. Nisam ih prepoznao. Nakon operacije došli su roditelji i raspitivali se za svoju djecu, tada sam shvatio ko su - rekao je doktor Lazović, govoreći isprva s odmakom, a zatim s narastajućim emocijama.

Doktor Gavrankapetanović, krupan i živahan muškarac sa samo 33 godine, promolio je glavu kroz prozor i pokazao ogromnu rupu u betonskoj strani zgrade u koju je pala srpska granata.

- Gledajte, tu je prvo udarilo - rekao je. Zatim je otvorio vrata sobe 123 kako bi pokazao rupu kroz koju je granata probila na putu niz hodnik, ranivši troje ljudi, ali srećom nikoga ne ubivši.

Oko bolnice postoje spori znakovi oporavka. Tek prošle sedmice radnici su postavili opremu kako bi osigurali stalnu opskrbu vodom svih zgrada, što još uvijek nije slučaj u okolici Sarajeva.

Jedan radnik u mrtvačnici prisjetio se da je njegovog prvog radnog dana, 12. juna 1992. godine, unutra bilo naslagano 250 tijela, s prostorom za hlađenje samo za 10. U prošloj sedmici samo je 13 tijela stiglo da bude tamo pohranjeno, svi ljudi koji su umrli prirodnom smrću.

Gospođa Jandrić, bibliotekarka, izvijestila je da sada ima 64 kilograma, u odnosu na 45 kilograma u najgore vrijeme rata.

- Sada smo debeli, ali tokom rata bili smo jako mršavi - kazala je ona.

Doktori i medicinske sestre konačno su plaćeni, što nije bio slučaj veći dio rata. I, kao što je Koševo iz redovne bolnice naglo moralo preći u ratno odjeljenje, sada se suočava s pitanjem kako se, dok traje mir, vratiti u redovnu bolnicu.

- Ima dosta promjena. Nema više tenzija kao što je bilo. Dakle, promatramo različite vrste problema. Kako se organiziramo? Kakve bismo plaće trebali imati? Idemo iz socijalizma u kapitalizam, iz rata u mir - kazao je doktor Lazović.

Doktor je ustao i brzo prošao kroz odjeljenje. Zaustavio se kako bi porazgovarao s Ostojom Obradovićem (42), bivšim vojnikom koji je prvi put došao na traumatološko odjeljenje u novembru 1994. kada je izgubio veći dio noge od mine. Ali ono što mu je ostalo od noge ponovno je počelo boljeti i bilo mu je potrebno dodatno liječenje.

Drugi pacijent, Ripet Hairić (38) nikada nije dobio odgovarajuću njegu kada mu je prije dvije godine slomljen kuk nakon što je granata pogodila automobil koji je vozio. Sada je ležao čekajući rekonstruktivnu operaciju, s nekoliko igala u boku.

Doktor je stao razgovarati sa ženom koja ima 67 godina, ali je izgledala deceniju ili više starije. Rekao je da su njeni noćni vrisci budili druge pacijente. Ona je muslimanska izbjeglica iz Srebrenice, gdje su bosanski Srbi masakrirali možda 5.000 Muslimana (tekst je iz 1996. godine kada još uvijek nisu bile u potpunosti poznate razmjere genocida u Srebrenici op.a), a sanjala je i svojih pet sinova za koje nikada nije čula, rekao je doktor.

Lazović je rekao da su rat i sva tuga koja je odjekivala koševskim hodnicima promijenila i njega i njegove kolege.

- Možete vidjeti što se u životu stvarno računa. Materijalne stvari nisu toliko važne. Naučiš kako biti sretan - kazao je Lazović.

Doktor Gavrankapetanović je rekao da mu je drago što Sarajevo više nije tako odsječeno, iako još nije uspio pronaći doktore izvan Bosne da mu pošalju nove medicinske knjige, koje ne može pročitati već četiri godine.

- Sada imamo vezu s vanjskim svijetom. Možeš sjesti u auto i otići na selo. Možete ići na obalu, ali nije kao prije rata. Stari smo. Toliko toga znamo. Još se sjećamo stvari koje su se ovdje dogodile. Sva sreća da imamo mozak pa neke stvari možemo zaboraviti - kazao je Gavrankapetanović.

Žena je pozvala doktora Gavrankapetanovića u hodnik i dala mu mali omot novčanica. Bila je to njegova plata, još uvijek dovoljno nova ideja da se široko nasmiješio.

- Da, da - rekao je, gurajući novac u džep na prsima.