Mjesec nakon američkog upada u Venecuelu: Pojedinci strahuju od nove invazije, a društvo već doživljava promjene

Vrijeme u Venecueli kao da se istovremeno kreće prebrzo i presporo. Stubovi samoproglašenog socijalističkog sistema zemlje ruše se vrtoglavom brzinom ili pak nedovoljno brzo, a i ekonomsko olakšanje je konačno na horizontu, odnosno sada već stiže prekasno.

Trideset dana nakon američkog upada i zarobljavanja tadašnjeg predsjednika Nikolasa Madura, što je uzdrmalo Venecuelu, i odrasli i djeca i dalje nisu sigurni šta se zapravo dešava oko njih. Dok se početni šok pretvara u mješavinu neizvjesnosti, nade i razočaranja, sveprisutan strah od novog napada ili pojačane represije vlasti i dalje visi u vazduhu.

U glavnom gradu Karakasu, gdje billboardi i grafiti koje finansira vlast traže od SAD-a da oslobodi Madura, mnogi stanovnici se pitaju ima li njegova nasljednica, vršiteljka dužnosti predsjednice Delsi Rodrigez ikakvu autonomiju ili se potpuno povinovala zahtjevima Bijele kuće. Je li ona Maduro pod drugim imenom i, što je ključno za njihove neposredne potrebe, mogu li vjerovati njenim najavama da je dugoočekivano povećanje plata na pomolu? U međuvremenu, odavno utišani opozicioni lideri konačno su se pojavili i počeli govoriti javno.

- To je važna promjena, svakako, ali sve je isto, sve. Imam osjećaj kao da se nije desilo ništa posebno - kaže penzioner Hulio Kastiljo (74) o svrgavanju Madura s funkcije.

Vlada Venecuele i njeni pristaše hvatanje Madura i prve dame Silije Flores smatraju otmicom. Rodrigez i visoki zvaničnici obećali su da će se boriti za slobodu ovog para otkako je američki predsjednik Donald Tramp u ranim jutarnjim satima 3. januara objavio da su zarobljeni.

Vladajuća stranka organizirala je demonstracije kako bi pokazala lojalnost Maduru, kojeg je vatreni Hugo Čavez, prije nego što je preminuo 2013. godine, označio kao nasljednika svoje samoproglašene socijalističke revolucije. Vlast je, istovremeno, prilagodila svoju retoriku, a od prijetnji ratom protiv SAD-a nalik Vijetnamu prešla je na priznanje da je vojno nadjačana i da mora transformisati odnose s ovim "Golijatom".

Pristalice, kojih je sada manje nego u masama koje su pratile Čaveza, Delsi Rodrigez vide kao osobu bez potpune slobodne volje, ali vjeruju da ona može iznijeti Čavizam, njihov politički pokret, kroz narednu diplomatsku bitku.

- Venecuelanska država i Venecuelanci, prihvataju ovu novu situaciju u kojoj djelujemo pod prisilom. Oni su oteli našeg komandanta. I mi moramo popustiti jer moramo živjeti za neku narednu bitku - kaže Hoze Vivens, lojalista Madura, komentarišući odluku Rodrigez da dozvoli administraciji Donalda Trampa kontrolu nad prihodima od venecuelanske nafte, glavnog pogonskog motora zemlje.

Vivens, mirovni sudija, bio je na parkingu svoje zgrade u Caracasu kada je u noći napada čuo jak fijuk, a zatim zaglušujuću eksploziju. Sagnuo se iza svog automobila, a kada je podigao pogled, helikopteri su letjeli zastrašujuće blizu njegove zgrade.

- Izvršilu su invaziju na nas - bila mu je prva misao. Ne baš, saznao je nekoliko sati kasnije da je elitna jedinica američke vojske zarobila Madura u obližnjem kompleksu i ukrcala ga u helikopter.

Rodrigez je na javnim događajima i sastancima s privatnim sektorom u Venecueli pokušala uvjeriti sve koji slušaju da ona, a ne Trampova administracija, upravlja ovom južnoameričkom državom, iako kasnije priznaje da ima zajedničku agendu sa SAD-om, što je do prije nekoliko sedmica bilo nezamislivo.

- Narod Venecuele ne prihvata naređenja nijednog vanjskog faktora. Narod Venecuele ima vladu, i ta vlada sluša svoj narod - poručila je Rodrigez na sastanku s naftnim izvršnim direktorima na kojem se razgovaralo o potpunoj izmjeni energetskog zakona.

Njen prijedlog izmjena zakona, koji su poslanici brzo usvojili, a ona ga u četvrtak potpisala, otvara naftni sektor zemlje za privatizaciju, čime se napušta jedan od ključnih stubova Čavizma.

Rodrigez ga je predstavila nakon što je Tramp ustvrdio da će njegova administracija preuzeti kontrolu nad izvozom venecuelanske nafte i oživjeti posrnulu industriju privlačenjem stranih investicija.

Mnogi u opoziciji dugo su očekivali da će Madurovo svrgavanje, posebno ako ga predvodi Tramp, odmah dovesti do toga da neko od njih preuzme vođenje zemlje. Trampova odluka da sarađuje s Rodrigez, umjesto s opozicionom liderkom i dobitnicom Nobelove nagrade za mir Marijom Korin Mačado i dalje ih zbunjenuje.

Međutim, dok pristalice Mačado i dalje traže signale da će je Bijela kuća suštinski uključiti u svoje planove za njihovu zemlju, ljudi u Venecueli su počeli testirati posvećenost Rodrigez onome što je nazvala "novim političkim momentom" za Venecuelu.

Danima desetine ljudi dežuraju ispred zatvora tražeći oslobađanje voljenih osoba za koje vjeruju da su pritvorene iz političkih razloga, uključujući novinare, aktiviste za ljudska prava i pripadnike vojske. Nekoliko opozicionih lidera koji više od godinu nisu viđeni u javnosti u Venecueli niti su davali izjave, ponovo se obratilo javnosti.

- Vjerujem da sudbina Venecuele ne može biti naftni sporazum i diktatura na čijem čelu je Delci Rodrigez, jer bismo to jednostavno mogli definisati kao nastavak diktature - rekao je opozicioni lider Andres Velakez novinarima, pojavivši se nakon više od godine skrivanja.

Privatna televizijska stanica s nacionalnom frekvencijom u srijedu je čak emitovala snimak Mačado kako se obraća novinarima u Vašingtonu. Ni javni ni privatni mediji u zemlji godinama nisu prikazivali slične sadržaje.

Ipak, mnogi Venecuelanci i dalje se autocenzurišu, jer ih je duboko strah od represije vlasti. Njihovi postovi na društvenim mrežama ne spominju politiku. U pisanim ili glasovnim porukama na Vacapu (WhatsApp) ne kritikuju vlast. Neki videopozivi uključuju pisanje i brisanje poruka kao dodatni sloj zaštite.

Nije bilo masovnih demonstracija koje bi pozvale na novu vladu ili predsjedničke izbore. Niko se nije usudio javno slaviti Madurovo zarobljavanje, čak ni oni koji su dugo željeli vidjeti ga s lisicama na rukama.

Mnogi opozicioni lideri i dalje su u egzilu. Potjernice za Edmundo Gonzalezom, opozicionim kandidatom na predsjedničkim izborima 2024. godine, i dalje vise na aerodromima i u vladinim institucijama.

Sin Margaret Garsija danima nije mogao spavati nakon 3. januara. Nije želio ni da se vrati u školu, jer ga je bilo strah da neće znati šta da radi ako se dogodi novi napad.

- Mislili smo da ćemo umrijeti - kaže Garsija, prisjećajući se trenutka kada je njena porodica čula kako helikopter otvara vatru u blizini njihove zgrade od 15 spratova, nedaleko od mjesta gdje je Maduro uhvaćen.

Strah njenog sina nije bio usamljen slučaj. Neki Venecuelanci i dalje strahuju od drugog napada ako vlada Delsi Rodrigez ne ispuni očekivanja SAD-a, iako Vašington poručuje da ne planira daljnju eskalaciju.

Garsija, koja radi kao učiteljica, kaže da ne može razumjeti kako iko može osjećati zadovoljstvo zbog američke operacije u kojoj su poginule desetine ljudi. Ipak, vjeruje da bi pod vodstvom Rodrigez zemlja mogla vidjeti trajna ekonomska poboljšanja kojima se radnici nadaju već više od decenije.

Poput Garsije, mnogi radnici u javnom sektoru preživljavaju s oko 160 dolara mjesečno, dok je prosječna plata u privatnom sektoru prošle godine iznosila oko 237 dolara. Mjesečna minimalna plata u Venecueli od 130 bolivara, odnosno oko 0,35 dolara, nije povećavana od 2022. godine, što je svrstava znatno ispod UN-ove linije ekstremnog siromaštva od 2,15 dolara dnevno.

- Vidimo da nam je jedan negativan trenutak donio pozitivne stvari - kaže ona, komentarišući potencijalne promjene koje, prema porukama Rodrigez, dolaze s očekivanim naftnim boomom.