Osloboditi državu od aparata koji je služio vlasti

Piše: Nikola Lunić

Mirna pobjeda građana nije revolucija u klasičnom smislu. Ali može postati revolucija svijesti ukoliko počnemo da mijenjamo aparat koji je decenijama služio vlasti i navike koje su ga hranile.

Pobjeda Studentske liste jeste, u političkom smislu, preokret kakav Srbija decenijama nije viđela. Lista je osvojila nešto više od 53 odsto glasova, naspram nešto manje od 39 odsto za listu „Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija“, i apsolutnu većinu u Skupštini. Poredak koji se četrnaest godina činio neprikosnovenim pokazao je da je ranjiv, i to onako kako smo najmanje vjerovali: glasačkim listićem.

Ali, da li je to revolucija? U klasičnom smislu – nije. Nije bilo nasilnog rušenja poretka, nije bilo osvajanja vlasti silom, niti je narod tražio novog gospodara umjesto starog. Bilo je to nešto važnije: mirna, masovna i uporna mobilizacija društva radi oslobađanja zarobljene države. Pokret je izrastao iz masovnih protesta, a pobijedio je na platformi borbe protiv sistemske korupcije.

Pobjeda koja mijenja okvir

Međutim, ova pobjeda je revolucija samo ako je razumijemo kao revoluciju svijesti. Građani su pokazali da ne pristaju da država bude privatni posjed, da institucije budu produžetak jedne stranke, niti da strah bude normalno stanje društva.

To nije bila pobjeda jedne generacije nad drugom. To je bila pobjeda građana nad kumstvom i vezama; pobjeda odgovornosti nad poslušnošću; pobjeda javnog interesa nad partijskim.

Zato je njen značaj veći od broja mandata. Vlast više nije nešto što se dobija na poklon i zadržava do kraja života, već nešto što se mora zaslužiti i stalno opravdavati. Tek kada to postane opšte uvjerenje, a ne parola sa transparenta, može se reći da je okvir zaista promijenjen.

Đe je država najdublje zarobljena

Sada nas čeka teži dio, a on ne počinje svuda podjednako. Sud koji strahuje od prisluškivanja nije nezavisan. Tužilaštvo koje zna da ga neko nadzire nije samostalno. Novinar koji sumnja da mu se poruke čitaju ne piše slobodno. Zato prva promjena mora da se dogodi u bezbjednosnom aparatu. Ne zato što je on važniji od sudova i medija, već zato što je uslov svega ostalog.

Srpske službe nose nasljeđe modela iz SFRJ: aparata stvorenog da štiti sistem od sopstvenih građana, a tek potom državu od spoljašnjih prijetnji. Kada je 1966. godine pao Aleksandar Ranković, uslijedio je kratak period liberalizacije i obećanja da će službe biti reformisane. Reforma je ostala nedovršena, pa je vremenom i poništena.

Mijenjale su se zastave, ustavi i imena – UDBA, SDB, DB, BIA – ali se nijesu mijenjale kadrovska logika i kultura političke lojalnosti. Nakon 2000. godine ponovila se ista priča, kada smo imali priliku za istinsku reformu, ali je nijesmo iskoristili do kraja.

Promijenili smo formu, ne i suštinu, a cijenu te polovičnosti plaćamo do danas. Veliki dio operativnog kadra preživio je promjenu vlasti tako što se prilagodio novim gospodarima, a služba koja se prilagođava gospodarima ne služi građanima.

Zakon se mijenja za dan, kultura aparata za generaciju. Zato je ta reforma prva i najteža.

Posljedica je država koja odlično zna ko se s kim viđa po beogradskim kafićima, a slabo razumije što se odlučuje u Briselu, Vašingtonu ili Ankari i kako te odluke utiču na nas.

Srbija i dalje nema službu sa nacionalnim obavještajnim kapacitetima koja bi sistematski pratila političke...

Što je, dakle, prvo? Prije svake reorganizacije treba zaustaviti curenje tajnih podataka, obezbijediti dokumentaciju od uništavanja i udaljiti kadrove koji ne zadovoljavaju ni elementarne stručne i moralne kriterijume.

To nije čistka, već karantin, bez kojeg će novi sistem naslijediti bolesti starog.

Potom dolaze sudska kontrola svake mjere tajnog nadzora, skupštinski odbor sa pristupom povjerljivim podacima i stvarnim ovlašćenjima, kao i imenovanja prema stručnim biografijama, a ne partijskim knjižicama.

Ono što slijedi jeste jasna podjela nadležnosti: spoljnim svijetom bavi se jedna služba, unutrašnjom bezbjednošću druga, dok praćenje komunikacija smije da sprovodi samo tijelo koje postupa po sudskom nalogu i ostavlja trag koji se može provjeriti.

Kada je nešto svačiji posao, onda nije ničiji – a za ničiji posao niko ne odgovara.

Savjet za nacionalnu bezbjednost i Biro za koordinaciju službi, danas samo zakonska tijela koja zavise od volje većine, trebalo bi ustavno utemeljiti, kako ih bilo koja naredna vlast ne bi mogla ukinuti ili pretvoriti u ukras.

Iskušenje pobjednika

Najopasniji društveni trenutak nije poraz stare vlasti, već pobjeda nove. Iskušenje je jednostavno: aparat ne reformisati, nego preuzeti.

Služba koja je poslušna novoj vlasti ostaje partijska, samo sa drugim imenima na vratima. Pravi test nije u tome hoće li pobjednici zamijeniti ljude, već hoće li pristati da ograniče moć koju su upravo osvojili.

Država se ne oslobađa smjenom nadzornika, već ukidanjem nadzora bez zakonskog osnova.

Zakon koji danas štiti od zloupotreba političkih protivnika, sjutra će štititi i od zloupotreba sopstvenih. Zato institucije moraju da se grade prema logici sistema koji će nadživjeti svaku vlast, a ne prema ličnostima koje ih trenutno vode.

To važi i za one koji su juče bili podvrgnuti nadzoru i za one koji će sjutra njime upravljati.

Isto važi za sudove, tužilaštvo, javni servis, univerzitet i javna preduzeća.

Oslobađanje institucija ne znači samo smjenu ljudi na rukovodećim mjestima. Znači vraćanje nezavisnosti institucijama koje su godinama služile vlasti, a ne građanima, i spremnost da se izborna volja čuva do kraja – ne kao slogan, već kao svakodnevna dužnost.

Promjena prije svega u nama

Ipak, najveća promjena ne može se izglasati.

Ako se nakon izbora vratimo starim navikama – ako tražimo vezu, zaštitnika, partijsku preporuku; ako poslušnost zamijenimo novom poslušnošću; ako od javne funkcije ponovo napravimo ličnu službu – promijenićemo samo imena na vratima, a ne prirodu sistema.

Kumstvo, poltronstvo, poslušništvo i partokratija nijesu samo osobine vlasti. Oni su, nažalost, i navike društva.

Jednom zauvijek treba da se odreknemo ideje da je država tu da nagrađuje vjernost, a ne da obezbjeđuje jednaka prava.

Treba da naučimo da se ne plašimo drugačijeg mišljenja, da ne tražimo zaštitnika tamo đe treba da tražimo pravo i da svoju vrijednost ne mjerimo blizinom vlasti.

Ko to ne nauči, prije ili kasnije će savijati kičmu i pred novom vlašću.

Budućnost ne čeka

Prijetnje savremenog doba ne čekaju da završimo domaće razmirice: dezinformacije koje ciljaju demokratske procese, ranjiva energetska i digitalna infrastruktura, ekonomski pritisci kao geopolitičko oružje, sajber prostor kao nova linija fronta.

Hibridni akteri ne traže pukotine u državnoj strukturi – oni koriste one koje smo sami napravili, kroz izgubljeno povjerenje u institucije.

Država kojoj građani ne vjeruju nije samo neefikasna, već i ranjiva. A evropski put kojim Srbija formalno ide vodi upravo kroz civilnu i demokratsku kontrolu službi.

Ako ostanemo zaglavljeni u nezavršenoj balkanskoj istoriji – u obračunima, strahovima, podjelama i nostalgiji za nekontrolisanom moći – unaprijed smo izgubili budućnost, dok svijet ide dalje, sa svojim tehnologijama, demografskim pritiscima, klimatskim izazovima i novim oblicima nejednakosti.

Zato ova pobjeda ne smije postati samo slavlje. Ona mora postati obaveza: prema onima koji su izašli na izbore, prema onima koji su se plašili, a ipak glasali, prema mladima koji su pokazali da se može drugačije.

Izbornu volju smo sačuvali. Državu tek treba osloboditi – od aparata koji je služio vlasti i od navika koje su taj aparat godinama hranile.

To je revolucija koja se ne završava izbornom noći, već njome počinje.

To će biti najvažnija promjena u savremenoj istoriji Srbije, ali samo ako od nje napravimo trajnu promjenu društva.

I, naravno – nas samih.