Srbija pod novim sankcijama: Povratak u 1992. i stari refleksi nacije

Prije dva dana Sjedinjene Američke Države upozorile su Srbiju da građani, na pumpama obuhvaćenim sankcijama prema Naftnoj industriji Srbije (NIS), ne mogu plaćati račune čak ni nacionalnim DINA karticama. Vlast je uvjeravala javnost da se sankcije ne odnose na domaću karticu, pa se s pravom može postaviti pitanje – koje nas to sljedeće neprijatno iznenađenje čeka iza ugla?

Pored otvorenih, direktnih neistina, režim obilato koristi još podliji oblik komunikacije s javnošću – prećutkivanje.

Povratak na fabrička podešavanja iz 1992.

Dakle, došlo je vrijeme da se srpska politička elita – u suštini isti stranački korpus iz devedesetih, samo s promijenjenim ulogama i imenima – vrati na fabrička podešavanja iz 1992. godine, kada je međunarodna zajednica Miloševićevoj Srbiji uvela sveobuhvatne sankcije.

Iako danas nema onih koji će prkosno poručiti da su „spremni jesti korijenje“ u odbranu srpstva, mediji i analitičari bliski vlasti ubjeđuju građane da će sve biti u redu – bar do kraja godine.

Zmija, gušter i kolektivni refleks

Nove sankcije možda još nemaju dubinu i obim onih prethodnih, ali psihološki efekat samog pominjanja sankcija kod starijih građana, koji ih pamte iz prve ruke, jednako je snažan. Kako narod kaže – koga je zmija ujela, taj se i guštera plaši.

Nećemo se ovoga puta baviti tehničkim detaljima američkih sankcija, već pokušati da identifikujemo mračni unutrašnji mehanizam koji Srbiju, i u miru, iznova dovodi u sukob s cijelim svijetom – ili bar s najvećom svjetskom silom.

Kako smo sami sebi uveli sankcije

Sankcije koje je Savjet bezbjednosti UN uveo 31. maja 1992. bile su posljedica procesa započetog Miloševićevim državnim udarom na ustavni sistem, čime su suštinski izmijenjeni autonomni statusi Kosova i Vojvodine.

Još 1989. uvedene su ekonomske sankcije Sloveniji – što demantuje tvrdnje da Srbija „nikada nikome nije uvodila sankcije“. Tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sankcije su pogađale i neposlušne Srbe s druge strane Drine i Dunava.

Uslijedilo je finansijsko urušavanje štampanjem preko četiri milijarde njemačkih maraka u dinarima, što je bila priprema za rat. Kada je sukob zahvatio i Bosnu, stigle su međunarodne sankcije – koje su Srbiju izolovale u jednoj od najvažnijih decenija u savremenoj istoriji.

Rusija tada i sada – stari refleksi u novom ruhu

Politički akteri tog doba, poput tadašnjeg omladinca Ivice Dačića, kasnije su priznali da je Srbija tada loše procijenila globalne promjene koje je donio pad Berlinskog zida 1989. godine. U trenutku raspada SSSR-a, Milošević je podržao protivnike Borisa Jeljcina, pa je i Jeljcinova Rusija 1992. podržala sankcije SR Jugoslaviji.

Tramp, Putin i konfuzija

Zato današnje sankcije, koje su Sjedinjene Države i Rusija faktički istovremeno nametnule Srbiji, izazivaju konfuziju kod tzv. „trumputinoida“ – onih koji se istovremeno dive i Putinu i Trampu. U slučaju NIS-a, i Moskva i Vašington „drže i nož i pogaču“, a Rusija je hladno reagovala na očekivanja Beograda da će ga zaštititi.

Dodatnu zabrinutost izazvalo je odlaganje potpisivanja povoljnog dugoročnog gasnog sporazuma s Rusijom, koji je sada sveden na samo nekoliko mjeseci.

Ljubavi koje bole: Putin, Tramp i Si

Srbija se sada pita – šta smo pogriješili? Zar Putin i Tramp nijesu bile naše najveće političke ljubavi?

Putinu je, bez nadoknade, prepušten NIS, a zauzvrat nema ni podrške ni razumijevanja. Trampu su mnogi u Srbiji otvoreno navijali u kampanji, iako je uveo jedne od najvećih carina na svijetu. Ni Kina ne pokazuje spremnost da bude siguran saveznik – uprkos „čeličnom prijateljstvu“ koje Beograd često pominje.

Svijet se okreće, a mi stojimo

Pandemija iz Kine, ruska agresija na Ukrajinu i mogući povratak Trampa na vlast promijenili su svjetski poredak. Kao i 1989, srpska politička elita ne razumije zašto joj se svijet ponovo urušava pred očima.

Plačipičkasta strategija i autoimuni sindrom nacije

Strategija oslanjanja na „to na koju će nogu ustati Tramp ili Putin“ vodi Srbiju u novi istorijski i civilizacijski poraz. Rješenje nije u spoljnim okolnostima, već u unutrašnjem suočavanju s vlastitim obrascima ponašanja.

Vrijeme je, možda posljednji put, za potpuno okretanje Zapadu – sa svim njegovim manama – jer to ne znači samo više standarde i bolji život, već i napuštanje autoritarnog ruskog modela koji Srbiju vječno sukobljava s modernim svijetom.

Rusija će, po svemu sudeći, izgubiti ovaj rat – ali tek kad prestane da se puca.

Ostaje pitanje: hoće li Srbija do tada pronaći „antivirus“ za sopstveni autoimuni sindrom koji je razara već 35 godina, ili će nastaviti da luta istorijskim stranputicama – kao Odisej koga više niko ne čeka na kraju puta?