„Dejzi Čejn Filds“ kao esencija feminizma: Od borbe za žensku pozornicu do ravnopravnosti, boljeg reproduktivnog zdravlja, ekonomske moći svih žena...
Kada Olivija Rodrigo krajem avgusta u Grejt parku u Irvajnu okupi neke od najpoznatijih autorki današnjice, to neće biti samo još jedan muzički festival - jer je „Dejzi Čejn Filds“ zamišljen kao svojevrsni nastavak ideje, već demonstrirane prije tri decenije, da žene u muzičkoj industriji ne bi trebalo da se takmiče jedna protiv druge da bi došle do publike - nego da naprave zajednički prostor
Festival „Dejzi Čejn Filds“ mlade pop-rok zvijezde Olivije Rodrigo, koji je naslonjen na nasljeđe „Lilit Fera“ Sare Meklahlan, a koji će biti održan 29. avgusta u Grejt Parku u Irvajnu, nastoji da već dosanjanu ideju o prostoru za žene na muzičkoj sceni proširi i van pozornice - pa da njihovo zajedništvo donese konkretne promjene u borbi za ravnopravnost, bolje reproduktivno zdravlje, sigurnost, prava i ekonomsku moć žena.
Tako će sav neto prihod od koncerata 14 autorki i ženskih bendova, među kojima su Stivi Niks, Sara Meklahlan i Karen O, ali i Rodrigo, Čepel Rouan, Doči, Micki, Garbidž, Bikini Kil, Di Briders, Santigold i Ketsej, usmjeriti organizacijama koje rade na unapređenju položaja žena, reproduktivnih prava, zaštite od rodno zasnovanog nasilja, zdravlja žena, ekonomske sigurnosti i podrške majkama...
I upravo je u tome esencija feminizma jer ideja zajedništva i jednakosti ne ostaje samo na festivalskoj pozornici - nego dobija konkretnu društvenu vrijednost kroz borbu za rješavanje pitanja koja se tiču svih žena.
Preteča
No, za razumijevanje koncepta Dejzi Čejn Fildsa potrebno je vratiti se u devedesete - kada je već uspješnu kanadsku kantautorku Saru Meklahlan dirnulo što joj rečeno da Paula Kol ne može da bude predgrupa na njenoj turneji jer „publika neće prihvatiti da dvije žene nastupaju jedna za drugom“, te da je to neisplativo.
Meklahlan je, odlučila da pravila industrije zaobiđe i tako je 1996. nastao koncertni događaj koji će godinu kasnije prerasti u „Lilit Fer“ - turneju na kojoj su nastupale isključivo solo umjetnice i ženski bendovi.
Na prvoj turneji 1997. bilo je 69 izvođača, a među njima Fajona Epl, Trejsi Čepmen, Šeril Krou, Džuel, Indigo Grls, Liza Lob i Suzana Vega, a festival je zaradio oko 16 miliona dolara i postao najuspješniji turnejski festival u Sjevernoj Americi te godine.
Iduće godine na Lilit Feru su, između ostalih, nastupale Lorin Hil, Erika Badu, Misi Eliot, Kvin Latifa, Šinejd O'Konor, Boni Rejt, Natali Merčant i Šeril Krou. Godinu kasnije na programu su bile i Di Pretenders, Diksi Čiks, Monika, Maja, Kvin Latifa, Šeril Krou i Indigo Grls. Dakle, festival je od 1997. do 1999. privukao više od milion posjetilaca i ostvario više od 52 miliona dolara prihoda.
Više od deset miliona dolara otišlo je u humanitarne svrhe, uključujući donacije organizacijama koje podržavaju žene.
Kontroverze
Lilit Fer danas ima gotovo mitski status, što ne znači da je prolazio bez kritika, a jedna od najvećih bila je sa samog početka i odnosila se na nedostatak rasne i kulturne raznolikosti. Zbog toga je festival dobijao podrugljive nadimke poput „Lili-Vajt Fer“, uz optužbe da ideja o „festivalu žena“ nije automatski značila da su sve žene jednako zastupljene.
Kasnije je program postajao znatno raznovrsniji. Pojavile su se Lorin Hil, Misi Eliot, Kvin Latifa, Erika Badu, Mišel Ndegeočelo i druge.
Na festivalu su bile prisutne organizacije poput „Plen parenthuda“, zbog čega su pojedini konzervativni aktivisti protestovali, a festival je 1998. čak bio meta prijetnje bombom.
Kritičari su optuživali Meklahlan da festival isključuje muškarce, ali je ona insistirala na tome da cilj nije bio „isključivanje muškaraca“, već stvaranje prostora u kojem žene dobijaju priliku koju industrija nije željela da im pruži.
Industrija i dalje nije ravnopravna
Danas više nije neobično vidjeti žene kao hedlajnere najvećih svjetskih festivala. Tejlor Svift, Bijonse, Lejdi Gaga, Bili Ajliš i druge izvođačice pokazuju da žena na vrhu festivalskog postera može biti ogroman komercijalni uspjeh, ali uspjeh najvećih zvijezda ne znači da je cijela industrija postala ravnopravna.
Prema analizi USC Anenberg inkluzivne inicijative za 2025. godinu, žene su činile 36,1 odsto izvođača na Bilbordovoj godišnjoj Hot 100 listi, dok su žene činile samo 4,4 odsto producenata. Dio žena među tekstopiscima pao je na 14,5 odsto, odnosno na jednu ženu na svakih 5,8 muškaraca sa autorskim kreditom.
Primjer jednog velikog muzičkog sistema u Velikoj Britaniji pokazuje da su žene u izvještajnoj 2025/26. godini imale 25,2 odsto nižu medijalnu satnicu od muškaraca, dok su žene činile samo 30 odsto zaposlenih u najplaćenijoj četvrtini radne snage.
Zato je pitanje Lilit Fer-a od prije 30 godina i dalje relevantno: ko dobija priliku da bude viđen, ko donosi odluke, ko proizvodi muziku i ko od tog posla najviše zarađuje?
A.I.