Borba za crnogorski jezik je od početka borba za crnogorsku emancipaciju

Borba za crnogorski jezik za profesora Adnana Čirgića nikada nije bila samo filološko pitanje. Ona je, kaže, od početka borba za crnogorsku emancipaciju, za pravo jedne zajednice da sama imenuje svoju istoriju, kulturu i politički subjektivitet.

Istovremeno, upozorava da je na djelu „lažna retradicionalizacija“ kojom se upravlja izvan Crne Gore.

- Umjesto otvorenoga pritiska koji je ovđe uvijek rezultirao jakim i zasluženim odgovorom, na sceni je perfidna borba zaogrnuta EU narativom i navodnom borbom za jednakost prava - kaže Čirgić.

U razgovoru za Antenu M, koji se vodi uoči obilježavanja 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore, Čirgić govori o jeziku kao pitanju identiteta i državnog kontinuiteta, pritiscima na FCJK, ćutanju dijela akademske zajednice i procesu koji vidi kao dugotrajnu kulturnu i političku asimilaciju Crne Gore.

ANTENA M: Profesore Čirgiću, posljednjih godina često upozoravate da se u Crnoj Gori ne vodi samo politička borba, već i duboki identitetski i kulturni preobražaj društva. Kada danas pogledate stanje u obrazovanju, jeziku, kulturi i javnom prostoru, koliko je taj proces odmakao?

ČIRGIĆ: Politička borba koju pominjete skopčana je s kulturnim i identitetskim preobražajem. Ta borba traje punih 150 godina, istina s različitim intenzitetom koji je uvijek uslovljen širim društvenim kontekstom. Bila je ona mnogo surovija no što je danas, poput recimo perioda između dva svjetska rata, ali nije nikad bila perfidnija od današnje. Taj proces jeste odmakao, ali ne u nepovrat. Ako kažem da je stanje u obrazovanju i kulturi poražavajuće, neću reći ništa ni novo ni nepoznato. Naša je kulturna scena vašarska. Naši su udžbenici takvi kao da je Crna Gora i dalje dio jugoslovenske federacije i kao da spoznaja o crnogorskoj naciji ne smije izaći iz nenaučnoga ideološkoga okvira kojim ju je jednim novinskim člankom prije 80 godina omeđio Milovan Đilas. Treba reći i da takvo stanje nije samo odraz društvenih promjena nastalih klerikalnom kontrarevolucijom 2020. Litijaška kontrarevolucija ne bi trijumfovala da je politička elita koja je obnovila Crnu Goru bila spremna da se suoči s krucijalnim problemima ovoga društva. Umjesto suočavanja s problemom prihvatana su bajagi kompromisna rješenja kojima se samo odlagala šteta, jednako onako kako su to činili i komunisti koji su povratili Crnoj Gori subjektivitet koji joj je silom oduzet 1918. Međutim, za razliku od Makedonaca i Hrvata, i u poslijeratnom periodu i u periodu nakon najnovije obnove, crnogorska politička, kulturna i intelektualna elita nije demonstrirala državničku spremnost da povrati izgubljeno niti da Crnu Goru konstituiše kao moderno građansko društvo koje je svjesno svojih kulturnih posebnosti.

ANTENA M: Da li Vam danas izgleda da Crna Gora prolazi prije svega političku krizu ili krizu sopstvenog identiteta?

ČIRGIĆ: Na djelu je lažna retradicionalizacija kojom se upravlja izvan Crne Gore. Tradicionalisti u Crnoj Gori, bez obzira na vjersku pripadnost, nameću tuđu tradiciju i kroz nju nameću zapravo tuđi identitet. U toj retradicionalizaciji možete naći svašta, samo u njoj nećete naći ništa prepoznatljivo crnogorsko. Je li to plivanje za krst u lednim i nabujalim januarskim rijekama, je li to „pomoz bog“ ili „selam alejkum“, sasvim svejedno, jer se nameću tuđe tradicijske prakse kao navodna obnova sopstvenoga identiteta. Pritom se komunistički period koristi kao alibi za retradicionalizaciju jer se obnavlja ono što je navodno silom potisnuto i zaboravljeno u tome „bogoboračkom“ periodu. I tako se u Crnoj Gori uspostavljaju prakse iz suśedstva i sprovodi asimilacija stanovništva koje predvode neuki ili od okolnih država angažovani politički i vjerski predstavnici. Religijska pripadnost koristi se kao osnov za novo nacionalno, dakle i kulturno i jezičko, raslojavanje, a onda se za tu novu nacionalnu pripadnost traže tobožnji objektivni istorijski korijeni. Onđe đe ih je nemoguće domaštati u pomoć se priziva bajagi nametnuti zaborav iz jugoslovenskoga perioda. Neupućenost građana u sopstvenu prošlost, pa i onu nedavnu, odlična je osnova za kalemljenje tuđih identiteta. Jer jeftina propaganda ne bi davala rezultate da postoji jasna svijest o prošlosti, npr. svijest o tome da je baš zahvaljujući ateističkoj komunističkoj vlasti u Crnoj Gori obnovljen ogroman broj sakralnih objekata, pa čak i prenešen Pivski manastir, što je bio poduhvat svjetskoga ranga. S druge strane, malo je koji vjerski objekat koji su obnovili navodni borci za tradiciju u potonjih dvadesetak godina nakon obnove sačuvao obilježja tradicijske arhitekture. Naprotiv, obnovom je uklopljen u tuđu tradiciju. Riječ je, dakle, i o političkoj i ideološkoj i o identitetskoj preobrazbi čiji krajnji cilj treba da bude svođenje pod tuđu kapu.

ANTENA M: Mnogi su prije nekoliko godina Vaša upozorenja o pokušajima posrbljavanja Crne Gore smatrali pretjeranim. Da li danas mislite da se ono o čemu ste govorili vidi mnogo jasnije?

ČIRGIĆ: Mislim da je to bilo sasvim jasno i prije 20 godina. Proces posrbljavanja Crne Gore traje od polovine XIX vijeka i u tome procesu učestvovali su mnogi – svjesno i nesvjesno. Nije pitanje što rade oni koji posrbljavaju Crnu Goru no što je crnogorska politička i kulturna elita učinila da se suprotstavi tome procesu. Śetite se samo ispraznoga milionskoga projekta „Crna Gora u eri kompetitivnosti“ koji je rezultirao višetomnim besadržajnim knjigama, među kojima je jedna koja nosi naslov, čini mi se, „Kulturno okruženje“ jer nacionalna akademija očito nije imala što reći o sopstvenoj nacionalnoj kulturi unutar toga okruženja. Postreferendumska kulturna elita (mislim na onu u čijim je rukama bila moć upravljanja kulturom), umjesto da pronađe rješenje da se suoči s višedecenijskom kulturnom asimilacijom i izradi nacionalnu strategiju čiju će realizaciju prepuštiti ljudima bez mrlje i s jasnom željom da afirmišu crnogorsku kulturu, finansirala je opskurne „stručnjake“ i institucije, bilo da je to CANU ili kakva univerzitetska katedra za proizvodnju bjelaško-četničke pameti, bilo da je to Radomir Uljarević kojemu je bio povjeren Međunarodni sajam knjiga u Podgorici, bilo da je to Dragan K. Vukčević koji je spram svoje pameti i svoje vizije Crne Gore dijelio 13-julske nagrade i sprovodio izbore za nacionalnu akademiju nauka i umjetnosti. Śetite se samo kako je neslavno završilo spajanje CANU i DANU, kad je grupa petrificiranih tradicionalista iz CANU, koja decenijama funkcioniše kao lokalna filijala SANU, demonstrirala nadmoć u odnosu na državu odbivši prijem akademika DANU, čija je jedina krivica bila to što su afirmisali crnogorsku kulturu kao državni, nacionalni entitet a ne kao kulturni fenomen kulture iz suśedstva. Bilo je, dakle, to sasvim jasno i godinama unazad. Danas nejasno može biti samo onome ko ne želi da zna. Svi znaju da se crnogorski vladar i svetac zvao Vladimir, kao što se svi stariji od 30 godina mogu śetiti velikosrpske propagande protiv crnogorske prošlosti dukljanskoga perioda. Kad je srpska propaganda shvatila da postoji svijest o toj prošlosti, onda ju je jednostavno posvojila. Tako je Sv. Vladimir Dukljanski postao Sv. Jovan Vladimir. Druga ličnost s drugim svojstvima. Oni za koje je on Jovan Vladimir ne zovu ga tako zato što ne znaju da on nije Jovan no Vladimir nego zato što su izabrali da vjeruju srpskoj (klerikalnoj) propagandi čiji je cilj asimilacija Crnogoraca. Prosvjetni sistem i kulturna produkcija nijesu se mnogo potrudili da faktima djeluju protiv propagande. Naprotiv, čak je i predśednik CANU crnogorskome vladaru tepao onako kako mu SPC tepa.

ČIRGIĆ: Šta je po Vama najopasnije u procesu koji danas prolazi Crna Gora, otvoreni politički pritisci ili tiho mijenjanje kulturnog i vrijednosnog obrasca društva?

ČIRGIĆ: Srbija ovog puta ne ponavlja greške iz prošlosti. Umjesto otvorenoga pritiska koji je ovđe uvijek rezultirao jakim i zasluženim odgovorom, na sceni je perfidna borba zaogrnuta EU narativom i navodnom borbom za jednakost prava. Očito je – dobro je analiziran i mentalitet Crnogoraca (mislim na crnogorske građane, bez obzira na freška nacionalna raslojavanja), pa se uz pomoć uslužne kulturne i političke „elite“ postiže mnogo više no što bi se postiglo objavom rata. Dugo kovana strategija rezultirala je pojavom da bez zazora u vlasti koaliraju Bošnjaci i Albanci s baštinicima četničke ideologije čiji je cilj, kako je poznato, nestanak i Bošnjaka i Albanaca. Od nekadašnje borbe za multikulturalnost (kako je u Crnoj Gori od starta naopako tolkovano građansko društveno ustrojstvo i kulturni pluralitet) došlo se do borbe za sopstveni etnički udio pa i do sve češće promocije tobožnjih drugih matičnih država autohtonome stanovništvu u Crnoj Gori. Nova politička scena stvara i nove idole, pa su u zemlji s viševjekovnom slobodarskom tradicijom sve popularniji domaći izdajnici, neprijateljski kolaboranti i ratni zlikovci iz ratova XX vijeka. Politička hapšenja nepodobnih javnih službenika, medijska i druga hajka, dehumanizacija te progon kritičara vlasti, novinara, intelektualaca i građanskih aktivista jasna su poruka svima koji ne pristaju na potenčeni fašizam u Crnoj Gori.

JEZIK SIMBOL IDENTITETA

ANTENA M: Kažete da je pitanje jezika uvijek i političko pitanje. Zašto je jezik toliko važan svakom nacionalnom i državnom projektu?

ČIRGIĆ: Jezik je važan svakom nacionalnom i državnom projektu zato što nije samo sredstvo sporazumijevanja no i simbol kolektivnoga identiteta i političkoga legitimiteta. Zato borba oko standardnoga jezika nikad nije samo lingvistička. Kad neka zajednica traži pravo na vlastiti jezik, ona zapravo traži pravo da sama definiše svoju istoriju, kulturu i politički subjektivitet. A kad se nekom jeziku osporava status, često se ne osporava samo naziv jezika, nego i legitimnost naroda ili države koja iza njega stoji. U slučaju Crne Gore pitanje jezika postalo je centralno upravo onda kad je obnovljena državna nezavisnost i kad je Crna Gora počela da razvija sopstvene institucije. Crnogorski jezik za jedne je predstavljao potvrdu državnog i kulturnog identiteta, a za druge prijetnju dotadašnjim političkim i ideološkim obrascima. Pri tome se crnogorski jezik često pokušavao predstavljati kao politički projekat, dok se srpski u Crnoj Gori prikazivao kao nešto prirodno i neutralno. A upravo je status srpskog jezika u Crnoj Gori najbolji dokaz koliko su jezička pitanja zapravo politička pitanja.

ANTENA M: Može li država dugoročno opstati ako relativizuje ili potiskuje sopstveni jezik?

ČIRGIĆ: Crna Gora je dokaz da može. Iako su u lingvističkome pogledu četiri štokavska standarda zapravo jedan jezik, iako među govornicima tih jezika nema komunikacijskih prepreka (čemu je svakako doprinijelo i jugoslovensko državno zajedništvo), svaki od njih ima svoje prepoznatljivosti pa i bez filološkoga obrazovanja svako može na osnovu jezika prepoznati iz koje države potiče koji štokavski govornik. Dakle, jezik je važno obilježje državne (nacionalne) pripadnosti. Danas je on među štokavcima odraz prepoznatljivosti u mjeri u kojoj je to nekad bila nošnja. I baš zato traje tako jaka i duga borba kojom se crnogorski jezik nastoji predstaviti kao dijalekatski fakt srpskoga jezika. Ta bi borba bila beznačajna da sve vrijeme nije vođena uz pomoć uslužne crnogorske ruke. Tako se još krajem XIX vijeka, pod uticajem školstva i srbovanja kralja Nikole i podložne mu elite, naporedo s tradicijskim nazivom naški počeo uspostavljati naziv srpski jezik (iako sva etnografska literatura o Crnoj Gori potvrđuje isključivo naziv naški jezik kao narodni naziv). Nije samo nametnuto srpsko ime jezika, nametnuta je i norma, a 90-ih godina minuloga vijeka bilo je i pokušaja (poput onih iz međuratnoga perioda) da se na zamišljenome srpskom kulturnom prostoru uspostavi i ekavica. Uprkos tome, Crna Gora je opstala. Država, bez sumnje, može opstati i bez svojega jezika. Može opstati i ako prihvati tuđi jezik umjesto svoga, tuđu kulturu umjesto svoje. Pitanje je što će kome takva država bez ikakve prepoznatljivosti, koja služi kao tuđi kavez za sopstvene građane.

ANTENA M: Da li se danas crnogorski jezik pokušava svesti na privatno osjećanje i folklor, umjesto da bude temelj državnog i kulturnog identiteta?

ČIRGIĆ: Upravo je svijest protivnika crnogorskoga državnog i kulturnog identiteta o crnogorskome jeziku kao temeljnoj činjenici toga identiteta proizvela negativan stav o njemu. Nažalost, toga nijesu bili svjesni oni koji su obnovili crnogorsku državnost prije 20 godina, inače ne bi prihvatili nakaradno i u stvarnosti neutemeljeno rješenje o crnogorskome kao službenom i bosanskome, hrvatskom, srpskom i albanskome kao jezicima u službenoj upotrebi. Prihvatanje toga rješenja, međutim, nije poslužilo kao odraz demokratičnosti i fleksibilnosti države no kao platforma za razdržavljenje. Nema nijednoga društvenog segmenta u Crnoj Gori koji je naučno obrađen u mjeri u kojoj je to jezik. Jezik u Crnoj Gori spada čak među najbolje proučene slovenske jezike. Sva naučna istraživanja pokazuju da današnja nacionalna raslojenost (čiji korijeni ne sežu dalje od kraja XIX vijeka) nema odraza u jeziku, tj. da svi štokavci u Crnoj Gori govore jednako ma kako se nacionalno izjašnjavali. Dakle, svi oni govore crnogorskim jezikom, jezikom države Crne Gore. Relativizacija te činjenice isuviše je stara i razuđena, a u naše doba manifestuje se na više načina. Najstariji je onaj tvrdokorni stav po kojemu se u Crnoj Gori govori srpskim jezikom jer je sva Crna Gora samo dio srpske kulturne regije. Tome stavu u pomoć pritiče stav da Bošnjaci i Hrvati u Crnoj Gori govore bosanskim i hrvatskim jezikom, kao da je riječ o bosanskoj i hrvatskoj dijaspori a ne o autohtonome crnogorskom stanovništvu. Najperfidniji je ipak stav da crnogorski jezik ima pravo na sopstveno ime, ali ne i na svoju normu jer je njegova norma udešena u Novome Sadu 1954. i brušena do u naše doba u srpskim kulturnim centrima. To je zapravo norma tzv. srpskoga jezika ijekavskog izgovora, namijenjena izvornim ijekavcima, nesrbima, koji žive na prostoru koji je još od Ilije Garašanina projektovan kao srpski prostor. Tu tezu je u doba standardizacije crnogorskoga jezika zastupala srpska kulturna i filološka agentura u Crnoj Gori i gomila samozvanih stručnjaka koja im je pružala medijsku podršku. Upravo su oni nanijeli najveću štetu namećući pseudoelitističku svijest o tome kako prepoznatljivo crnogorski govore neobrazovani ljudi dok je tzv. srpska ijekavska norma pod imenom crnogorskoga jezika obilježje elite.

ANTENA M: Koliko je opasno kada institucije same počnu da izbjegavaju ili relativizuju termin „crnogorski jezik“?

ČIRGIĆ: Institucije čine ljudi. A naše institucije uglavnom nijesu stvarali ljudi velikoga kalibra, no birokrate bez svijesti i znanja koje je bilo neophodno za utemeljenje valjanih institucija. Zato je 2020. Crna Gora tako neslavno pala. Treba reći i da je stvaranje institucija kod nas poslovično povjeravano takvima. Da nije tako, ne bi Univerzitet Cne Gore i Crnogorska akademija nauka i umjetnosti bili takvi kakvi jesu, a nije da su juče formirani. To su ustanove u kojima nije bilo mjesta ili nije bilo adekvatnoga mjesta za ljude koji su utemeljili svijest o crnogorskoj kulturi – za Radoja Radojevića, Vojislava P. Nikčevića, Radoslava Rotkovića, Danila Radojevića, Sretena Perovića, Branka Banjevića, Dragoja Živkovića itd. Zato naše ustanove ne liče na one koji su utemeljili crnogorsku kulturologiju, no na ljude koji su utemeljili te ustanove. Otud nema čuđenja ne samo relativizaciji naziva crnogorski jezik no i relativizaciji svih vrijednosti obnovljene Crne Gore. Relativizacija crnogorskoga jezika samo je dio ukupne relativizacije ustavnih vrijednosti ovoga društva.

ANTENA M: Imate li osjećaj da se danas vodi sofisticiraniji oblik asimilacije nego ranije, ne kroz zabrane, nego kroz administraciju, obrazovanje i medije?

ČIRGIĆ: Naravno. Da je Srbija 2020. godine objavila rat Crnoj Gori, izgubila bi taj rat kao što je izgubila sve „oslobodilačke ratove“ koje je vodila na bivšemu jugoslovenskome prostoru. Miloševićevi jungeri u Srbiji i Crnoj Gori, za razliku od svoga nekadašnjega patrona, nijesu ovoga puta ulagali u vojsku, no u strategiju i infrastrukturu. I dobili su bitku, premda mi se ne čini da su dosad postigli željene rezultate. Istina je da obilato koriste i medije i državni aparat kako bi reinterpretirali crnogorsku prošlost i projektovali drugačiju budućnost od one u koju smo bili zagledani prije 20 godina. Istina je i da u tome poslu imaju i pomagače među političkim predstavnicima Bošnjaka i Albanaca u Crnoj Gori – iako i budalastome mora biti jasno da i Albance i Bošnjake u Crnoj Gori čeka sudbina Crnogoraca, kakva gođ ona bila. Istina je isto tako da na tome putu prave povelike greške koje makar kod jednoga dijela stanovništva utvrđuju svijest o sebi i izazivaju otpor kolaborantskoj politici aktuelne crnogorske vlasti.

ANTENA M: Šta za Vas lično znači činjenica da se i dalje osporava pravo jednog naroda da svoj jezik naziva svojim imenom?

ČIRGIĆ: To znači da je taj narod izložen procesu asimilacije. No za mene lično poraznije je odsustvo želje za spoznajom osobito danas kad je do nje lakše doći nego prije pojave svima dostupnoga interneta. Dobrovoljno pristajanje na asimilaciju, na izvrtanje činjenica, na reviziju prošlosti, pristajanje na sakralizaciju zločinaca itd. doživljavam kao čin dostojan najdubljega prezrenja.

ANTENA M: Da li je današnja borba za crnogorski jezik u suštini borba za politički i kulturni kontinuitet Crne Gore?

ČIRGIĆ: Nije to samo današnja borba. Borba za crnogorski jezik zapravo je od početka borba za crnogorsku emancipaciju. Nije to odraz težnje da se standardizuje jezik po kojemu ćemo se razlikovati od ljudi iz okruženja. To je borba da se ono po čemu smo se razlikovali ne tretira kao naša greška no kao naša specifičnost koja nije ni bolja ni gora od specifičnosti jezički nam srodnih suśeda, ali na koju imamo pravo jer je naša. Jer ako u Crnoj Gori recimo svi kažu đed, zašto bismo oblik djed prihvatali kao jedino ispravan, kako je to stajalo u svim ranijim pravopisima?

FCJK KAO META

ANTENA M: Fakultet za crnogorski jezik i književnost je od osnivanja izložen napadima i osporavanjima. Kada ste prvi put shvatili da će Fakultet postati politička meta?

- Onoga trena kad je postalo izvjesno da će biti osnovan. Uvjerili smo se u to čim je u Službenome listu objavljena odluka o osnivanju Instituta za crnogorski jezik i književnost 2010. godine, još i prije no smo započeli rad. Znali smo kroza što su prošli naši prethodnici, oni koji su utemeljili montenegristiku, pa nijesmo bili iznenađeni. U istome taboru našli su se tada zadrigli velikosrpski nacionalisti i dio naših kolega sa Studijskoga programa za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, predvođen Rajkom Glušicom, koji su tvrdili da je tadašnji ministar prosvjete gdin Slavoljub Stijepović osnovao ICJK kako bi ugasio katedre za srpski i crnogorski jezik u Nikšiću. Kao što znate, osnivanje naše ustanove nije ugrozilo postojanje nikšićkih katedri. Ali je znakovito da je baš Rajka Glušica, kao predvodnica tadašnje medijske propagande protiv ICJK i kasnije FCJK, nakon desetak godina imenovana od Vlade Zdravka Krivokapića za predśednicu Upravnoga odbora Univerziteta Crne Gore koji će na čelo te ustanove postaviti ruskoga agenta Božovića za rektora.

ANTENA M: Zašto jedna naučna i obrazovna institucija izaziva toliko otpora?

ČIRGIĆ: Zato što podriva temelje vijek i po duge srpske asimilatorske propagande protiv Crne Gore. Nema manjega kolektiva u Crnoj Gori da je izazvao veću medijsku pažnju i protiv sebe motivisao tako raznorodne protivnike kao što je to slučaj s FCJK. Od osnivanja do danas ustanova smo koja djeluje samostalno, odluke donosi autonomno, ne priklanja se stavovima vlasti i preispituje uvriježene stavove, makar iza njih stajali naučni ili politički autoriteti. Takve ustanove nijesu uobičajena pojava u Crnoj Gori. Pritom niko od nas nije stasavao pod mentorstvom profesora koji su umrli žaleći što im je sudbina uskratila mogućnost da se ostvare na beogradskim ili novosadskim katedrama. Za nas su crnogorski jezik, crnogorska književnost, crnogorska kultura fakat države Crne Gore. A onda smo – koliko smo umjeli i mogli – pristupili izradi onoga u čemu je Crna Gora kaskala za regionom decenijama. Izrađena je višetomna istorija crnogorske književnosti, pokrenut međunarodni časopis, pokrenut međunarodni simpozijum Cetinjski filološki dani koji svake druge godine okuplja najznačajnija slavistička imena iz regiona, Evrope i svijeta, objavljeno je na desetine monografija, zbornika, knjiga. Naravno da je takva ustanova morala izazivati ili krajnji otpor ili krajnju privrženost.

ANTENA M: Da li je problem u tome što FCJK proučava crnogorski jezik ili u tome što je postao simbol otpora i kritičkog mišljenja?

ČIRGIĆ: Proučavati crnogorski jezik može samo onaj koji je spreman na otpor i na kritičko mišljenje. U suprotnom, suočiće se s političkim pritiscima, s nebrojenim publikacijama koje jezik u Crnoj Gori tretiraju kao srpski, u novije vrijeme i s nebuloznim tvrdnjama koje i jezičku i nacionalnu identifikaciju baziraju na religijskoj pripadnosti itd. Uostalom, da nije bilo kritičkoga mišljenja nekolicine hrabrih koje sam ranije djelimično pomenuo, ne bi bilo ni FCJK. Jer oni su još od 1968. utirali put njegovu stvaranju. Oni su postavili pitanje ako postoji crnogorska nacija, kako to da ne postoji nacionalna crnogorska književnost, ili – ako govorimo zajedničkim jezikom s više varijanata, zašto Crnogorci nemaju pravo na svoju varijantu u okviru toga zajedničkoga jezika. Bila je to jeres u onovremenoj Crnoj Gori i oni su imali društveni status jeretika.

ANTENA M: Posljednjih šest godina često govorite o sistemskim pritiscima na Fakultet. Kako ti pritisci konkretno izgledaju? Da li je bilo pokušaja da se FCJK institucionalno oslabi ili simbolički ponizi?

ČIRGIĆ: Već sam rekao da je FCJK meta raznih pritisaka od osnivanja što zbog naše osnovne misije – afirmacije montenegristike, što zbog javne kritike društveno neprihvatljivih pojava. Od pokretanja litija naovamo ti su pritisci sve jači i učestaliji jer smo za razliku od najvećega dijela crnogorske akademske zajednice smatrali da nemamo pravo na ćutnju. Teško bi bilo navesti sve vidove pritiska kojima smo izloženi prethodnih godina – od institucionalnoga, kad su recimo Fakultetu bile blokirane finansije, preko dehumanizacije u vlastima uslužnim medijima do pokretanja krivičnih postupaka i sudskih procesa protiv pojedinih profesora FCJK ili lanjske odluke Vlade, koja je istoga dana preinačena, da nam se ne dozvoli upis nove generacije studenata, što je bez sumnje poteklo iz kuhinje opskurnoga potpredśednika Vlade, agenta srpske službe, zaduženoga za prosvjetu. Uostalom, nedavno je bivša ministrica Vesna Bratić saopštila kako je za njezina vakta ondašnji ministar a aktuelni premijer gdin Spajić predlagao da se FCJK faktički ugasi. Uprkos svemu tome i dalje trajemo, a ubijeđen sam da smo opstali ponajviše zahvaljujući građanima koji su privrženost i podršku demonstrirali u svakom za nas kritičnom trenutku.

ANTENA M: Da li je ćutanje velikog dijela akademske zajednice možda jednako opasno kao otvoreni napadi?

ČIRGIĆ: Više puta sam o tome govorio, pa teško da što novo mogu reći. Ćutnja crnogorske akademske zajednice nije obilježje samo našega vremena. Ona je ovđe stara koliko i akademska zajednica. Śetite se samo koliko je raspričanih stručnjaka koji su defilovali crnogorskom kulturnom scenom zaćutalo nakon pokretanja litija. Ćutnja je ovđe, ili isprazna prigodna priča, ulaznica za CANU, za članstvo u upravnim odborima, za profesorski ugled itd. Uostalom, za one koji ćute kod nas se tradicionalno kaže da mudruju. Ne znam je li mudrovanje najvećega dijela naše akademske zajednice jednako opasno kao otvoreni napadi i negacije, ali znam da njihova ćutnja neformalno daje legitimitet retrogradnim pojavama u društvu.

ANTENA M: Kako objašnjavate činjenicu da je upravo FCJK postao jedno od rijetkih mjesta otvorenog intelektualnog otpora u Crnoj Gori?

ČIRGIĆ: S obzirom na konkurenciju, to nam i nije bilo teško postići. Namjera nam nije bila, svakako, postati intelektualnim centrom otpora. Svojom dužnošću smatramo da o društvenim pojavama iznesemo jasan stav. A budući da od osnivanja imamo emancipatorsku misiju, misiju koju su započeli naši prethodnici kojih više nema među živima, ta je misija nespojiva s kalkulisanjem i žmirkanjem na pojave koje su sušta suprotnost našoj misiji i ciljevima. I kad su sve ustanove stupile u prećutnu ili glasnu kolaboraciju, ostali smo jedini institucionalni glas protiv u crnogorskoj prosvjeti, nauci i kulturi. Bilo bi nam lakše da nijesmo jedini.

ANTENA M: Imate li osjećaj da su napadi na FCJK zapravo pokušaj da se oslabi svaki organizovani otpor promjeni identitetskog karaktera Crne Gore?

ČIRGIĆ: Napadi na FCJK dio su orkestriranih napada i dehumanizacije svega što pruža otpor vlasti. Da smo ćutali, ne bi nas ni napadali. Ali u tome slučaju ne bi imalo smisla ni da postojimo. Klerikalna kontrarevolucija prema FCJK ima isti stav kao i prema svima ostalima koji se nijesu povili kao trske pred orkanom. Cilj je zastrašiti, ućutkati, uhapsiti, proćerati, samo da se suzbije otpor asimilaciji kakvoj danas nije izložen nijedan narod u Evropi. Sasvim je svejedno radi li se to preko uslužnih tužilaca, preko pseudonovinarskih članaka, prepričavanjem prepiski, preko BIRN-a ili utamničenjem u spuškome kazamatu. Cilj je pokazati da se za crnogorski identitet bore samo kriminalci, korumpirani pojedinci ili makar desničari koji bajagi nikakvu drugost ne prihvataju.

STRAH I KOLABORACIJA

ANTENA M: Imate li utisak da se dio crnogorskog društva posljednjih godina povlači i prilagođava novim okolnostima, birajući tišinu umjesto otpora? Jesu li crnogorski intelektualci danas dovoljno glasni?

ČIRGIĆ: Mislim da nije toliki problem što je dobar dio društva odabrao tišinu koliko to što je dobar dio onih koji su do 2020. bili gotovo svakodnevno prisutni na javnoj sceni odabrao tihu kolaboraciju. Nijesmo mi društvo koje ni tradicijski karakterišu prećerano brojni kritički glasovi niti društvo koje želi da čuje takve glasove. Kad izuzmete prilično ograničen broj onih koji se glaskaju iz lične potrebe, iz moralnih pobuda, po pravilu na sopstvenu štetu, ostanu oni koji grakću po nalogu. Unazad 5-6 godina teško je mogla promaći i vijest o zloupotrebi službenoga vozila u privatne svrhe, o izgladnjelome konju na Vrelima Ribničkim, o nepropisno pośečenim čempresima, o nekoliko kubika kamena odvaljenoga podno Ljubovića itd. Oni koji su tada s javnošću glasno dijelili svoje duševne patnje zbog takvih pojava danas uglavnom ćute na svakodnevno kršenje Ustava i zakona, na politička hapšenja, na progon ideološki nepodobnih kroz navodne vetinge, na nebrojene funkcionere s kupljenim diplomama, na izjednačavanje žrtava koje su pale za slobodu ove zemlje i onih koji su ih žrtvovali za potrebe okupatora. Takvi, čini mi se, nijesu odabrali tišinu umjesto otpora, nego u tišini uživaju privilegije koje su stekli utirući put današnjim pojavama. Ima, istina, i onih koji su do 2020. godine obavljali razne savjetničke poslove, koji nijesu silazili s bine, a danas ćute ili sopstvenu krivicu pravdaju stupidarijama poput one da je problem Crne Gore što je kasno konsolidovana nakon oslobodilačkih ratova krajem XIX i početkom XX vijeka. Kao da je od tada do 2020. godine prošlo malo vremena za konsolidaciju. I kao da se i okolne zemlje, poput recimo Hrvatske i Albanije, nijesu ujedinile u to isto vrijeme, pa im to nije smetalo da se u međuvremenu konstituišu kao jake i zaokružene nacije. Crna Gora je u novijoj istoriji propuštila dvije ključne prilike za formiranje jake nacionalne svijesti: jednom nakon 1945. i drugi put nakon 2006. Propuštanje prilike da se trajno adekvatno riješi pitanje jezika i kulturne baštine te pitanje religijskoga uređenja tako što će se obnoviti Crnogorska pravoslavna crkva, a preostale dvije velike monoteističke zajednice – muslimanska i katolička – čvrsto vezati za državu Crnu Goru, onako kako je to urađeno u zemljama regiona, stvorilo je društveni ambijent u kojem danas živimo. Crnogorska nacija morala je biti definisana kao zajednica građana jezički, životno i tradicijski vezanih za Crnu Goru, bez obzira na to je li riječ o Katunjanima, Bjelopavlićima ili Vasojevićima, je li riječ o pravoslavcima, muslimanima ili katolicima, je li riječ o onima koji su u sastav današnje Crne Gore ušli prije ili poslije Berlinskoga kongresa, prije ili poslije balkanskih ratova. Taj propust ide na dušu podjednako i političkoj i kulturnoj eliti. Ovoj drugoj možda i više no prvoj jer je njezina moralna obaveza da utiče na prvu, a ne da joj se priklanja kao što je to kod nas slučaj u svim vremenima.

ANTENA M: Postoji li danas građanska energija kakva je postojala devedesetih ili u vrijeme referenduma?

ČIRGIĆ: Osnovno je svojstvo energije neuništivost. Nije pitanje dakle ima li je, nego ko je kontroliše i ko će je iskoristiti u dobrobit ovoga društva.

ANTENA M: Može li se država braniti bez ozbiljne kulturne politike?

ČIRGIĆ: Može. Ali se bez ozbiljne kulturne politike teško može obdržati. Viđeli smo to 2020. godine.

ANTENA M: Godinama ste u samom centru polemika i sukoba oko crnogorskog jezika. Jeste li se ikada umorili?

ČIRGIĆ: Istina je da mi se ponekad čini da sve ovo traje trista godina, ali ne bih rekao da sam se premorio. Bilo je polemika i sa svjesnim lažljivcima, s fukarom, ali i s pristojnim sagovornicima. Bilo je polemika i za koje se unaprijed znalo da se ne može dobiti bitka jer drugu stranu ne obavezuju nikakve skrupule, ali stupanje u takve polemike stvar je akademske, društvene i moralne obaveze. Sve i da takve polemike ne naiđu na razumijevanje ni kod jednoga čitaoca, sve i da budu protumačene kao odraz kičeljivosti, ako se ništa drugo njima ne postigne – makar se olakša duša. To što svjesnoga lažova nećete polemičkim osvrtom naćerati da više ne laže ne znači da ne treba polemisati s njim. Suština poruke svih tih polemika stala bi u nekoliko rečenica: Crnogorci su svi crnogorski štokavci i svi oni govore crnogorskim jezikom ma kako ga zvali. Crnogorski jezik jezik je kojim se govori u Crnoj Gori i njegovu standardizaciju ne obavezuju standardnojezička rješenja kulturnih centara izvan Crne Gore. Ništa u tome jeziku nije ni bolje ni gore ni ljepše ni grđe no u bosanskome, hrvatskome ili srpskome, ali takvo kakvo je – naše je.

ANTENA M: Šta Vas je održalo svih ovih godina?

ČIRGIĆ: Ono što radim ne doživljavam kao žrtvu, no kao izbor za koji bih se opet opredijelio.

ANTENA M: Plašite li se za budućnost crnogorskog jezika i identiteta? Ili vjerujete da identitet koji je preživio vjekove može preživjeti i ovu epohu?

ČIRGIĆ: I jezik i identitet mijenjaju se vremenom. Identitet Crnogoraca XXI vijeka nije isti s identitetom Crnogoraca XX vijeka, da ne govorim o ranijim stoljećima. I dobro je što je tako jer bismo ličili na kakvo anahrono pleme iz vremeplova. Naš je problem što nije riječ o spontanim promjenama no o procesu asimilacije čiji je cilj nametanje tuđega identiteta. Na taj proces nažalost nijesmo imuni.

ANTENA M: Kada biste danas morali mladim ljudima objasniti zašto je važno sačuvati crnogorski jezik, šta biste im rekli u najkraćem?

Ne bih im rekao ništa patetično. Nijesu dužni sačuvati crnogorski jezik zbog toga što su recimo neka od najvrednijih autorskih književnih ostvarenja na prostoru južnoslovenskih jezika potvrđena na tome jeziku ili to što su neka od najuspjelijih usmenoknjiževnih ostvarenja zabilježena upravo na tome jeziku. Ne bih im rekao ni to da je to njihovo najprepoznatljivije svojstvo. Ne bih im rekao ni da je to temeljna vrijednost ove države i nacije ili da je to jezik kojim su govorili njihovi preci. Rekao bih im ono što im inače govorim. To je jezik na kojem najjasnije mogu iskazati svoje misli te da je u jeziku pravilno sve što u njemu postoji, a ne samo ono što pravopisci i lingvisti proglase pravilnim. I onda bih ih uputio na emisije o poljoprivredi, na kojima će naći koju drago neobrazovanu staricu koja – neopterećena kompleksima koje nam decenijama nameće škola – elokventno, bez praznoriječja i zamuckivanja, može pred kamerama pola sata govoriti o proizvodnji sira, o prikupljanju fruta, o uzgoju životinja i sl. onako kako nijedan javni djelatnik ne može govoriti o svome poslu, pa ni filolog o filologiji. Ona nastupa bez stida od sopstvenoga jezika jer joj naš prosvjetni sistem nije usadio svijest o tome da je taj jezik pogrešan. Školovani kod nas ne govore tako jer su umjesto na sadržaj fokusirani na to da treba govoriti onako kako se u Crnoj Gori ne govori. Jer je to kod nas decenijama već mjera pravilnosti.

ANTENA M: I na kraju, vjerujete li da Crna Gora još ima snage da sačuva svoj glas?

ČIRGIĆ: Kad bih izgubio vjeru u to, ne bih više živio ovđe.