Cerović: Masovno ubistvo na Cetinju ne smijemo posmatrati kao izolovan slučaj, moramo ukazati na opšti trend povišene agresije

Tragedija koja je 1. januara potresla Cetinje i cijelu Crnu Goru, gdje je u masovnom ubistvu koje je počinio Aleksandar Martinović izgubljeno 12 života, ostavila je duboke rane u cijelom društvu. Ovaj stravičan događaj otvorio je brojna pitanja o uzrocima nasilja, psihološkom stanju pojedinaca i zajednice, ali i o tome kako kao društvo možemo raditi na prevenciji sličnih tragedija.

Ovim povodom, za Portal Analitika komunikolog i psiholog Radoje Cerović ukazuje kako da bolje razumijemo psihološke faktore koji mogu dovesti do ovakvih ekstremnih situacija, kakve posljedice ovakvi događaji ostavljaju na društvo, ali koje je korake potrebno preduzeti kako bismo se kao društvo suočili s ovom situacijom i prevenirali buduće slične tragedije.

Koji psihološki faktori mogu dovesti do toga da pojedinac počini masovno ubistvo, kako je izvršio Aleksandar Martinović na Cetinju 1. januara?

Cerović: Prvo ne smijemo zaboraviti da populacija sa psihijatrijskim tegobama nije statistički “opasnija” od onih koji nemaju nikakvu dijagnozu. Naprotiv, kada insitucionalni mehanizmi funkcionišu kako treba ovi slučajevi se mogu predvidjeti i prevenirati mnogo lakše.

Iako nas mentalni poremećaji ili tegobe i ljudi koji se s njima suočavaju često plaše, oni statistički ne predstavljaju veću prijetnju od onih koji nemaju dijagnoze. Ovakvo masovno ubistvo svrstava Martinovića u tzv. “porodične anihilatore”.

Psihologija prepoznaje četiri kategorije ili tipa: 1.”Pravednik”, 2. “Razočaran”, 3. “Anomičan”, i 4. “Paranoidan”.

Iako nemamo u ovom trenutku dovoljno elemenata da znamo u koju kategoriju spada ovaj ubica, svakako je vjerovatno da je posrijedi i neki od sljedećih poremećaja: teška depresija sa suicidnim elementima, paranoidni psihotični poremećaj, kao i teški poremećaj ličnosti poput narcisoidnog ili antisocijalnog poremećaja (sa tzv. tamnom trijadom).

Vjerovatan je i tzv. borderline poremećaj u ovakvim slučajevima, koji karakteriše izostanak kontrole nad bijesom i emocijama uopšte.

Postoje li zajedničke karakteristike ili obrasci ličnosti kod osoba koje počine ovakve zločine? Koji su najčešći signali upozorenja u ponašanju osobe koja bi mogla postati nasilna?

Cerović: Ogorčeni, iritabilni, osjetljivi, s osjećajem usamljenosti ili izolovanosti. Nezadovoljni, često fanatični u svojim uvjerenjima i ideološki ekstremni, znaju biti i poklonici sekti ili ekstremni vjernici, skloni alkoholu ili nekim vrstama psihoaktivnih supstanci.

Znaju da budu opsjednuti oružjem koje im daje osjećaj moći i snage nasuprot osjećaju nemoći i ogorčene bespomoćnosti koju osjećaju.

Na koji način porodica, prijatelji ili zajednica mogu prepoznati i reagovati na ove znakove? Kako se može pomoći osobi za koju postoji sumnja da je potencijalno opasna?

Cerović: Efikasna borba sa ovakvim pojavama podrazumijeva da postoji cijela mreža različitih institucija i mehanizama. Porodice su tu sasvim nedovoljne i nemoćne osim da eventualno aktiviraju institucionalne mehanizme.

Bilo bi vrlo teško opisati ovdje sve te mehanizme, ali u načelu neophodno bi bilo jačanje kapaciteta niza službi (bezbjednosnih, socijalnih, obrazovnih, itd.) kao i uvezivanje u standarne šeme razmjene informacija. Ovaj drugi dio je katastrofalno nerazvijen u Crnoj Gori.

Alarmiranje psihijatrijskih institucija bi trebalo da bude samo početak lanca događaja.

Kakve psihološke posljedice događaji poput masakra na Cetinju ostavljaju na preživjele i zajednicu u cjelini?

Cerović: Opšti nivo instinktivnih mehanizama alarma će biti podignut kod skoro svih, ali će neki imati vrlo konkretne i neprijatne posljedice.

Najtipičnije posljedice su akutne anksiozne forme poput napada panike i fobija, i naravno tzv. PTSD ili post traumatski stresni poremećaj.

Koji su najbolji načini za pružanje podrške preživjelima i porodicama žrtava? Kako zajednica može da se oporavi i povrati osjećaj sigurnosti nakon masovnog ubistva kakvo je zadesilo Crnu Goru prvog dana 2025?

Cerović: Veoma konstruktivni koraci koje su preduzeli kolege psihijatri i psiholozi, iz Klinike za psihijatriju KCCG i Udruženja psihologa su nažalost kap u moru mogućih incijativa.

Ovdje ne postoji jedna stvar - neophodno je strateški sagledati i stvoriti cijeli sistem. Stvoriti solidarno, inkluzivno i empatično društvo je veliki poduhvat kome naši politički lideri nisu dorasli…

U međuvremenu bi bilo od pomoći osnivanje centara za psihološku podršku koji bi bili diskretniji od Domova zdravlja i koji bi uključivali multidisciplinarne timove i višekanalne pristupe; telefonom, videoconference kanalima i lično. Njihova uloga bi morala biti aktivno promovisana i proaktivna, nikako ne bi smjeli da se ograniče na reagovanje u slučaju nevolje.

Koliko društvena izolacija, ekonomski problemi ili društveni pritisci mogu doprinijeti ovakvim tragedijama? Koje su ključne strategije za prevenciju nasilnih činova na individualnom i društvenom nivou?

Cerović: Mi znamo da postoje neki socijalni parametri koji aktiviraju agresivnost i podižu opšte nivoe nasilnosti. Reklo bi se da svjedočimo takvim skupnim fenomenima. Ne smijemo posmatrati ovo ubistvo, koliko god bilo strašno, kao izolovan slučaj već moramo ukazati na opšti trend povišene agresije.

Evoluciona psihologija posebno ukazuje na dva fenomena. Naime, u pitanju je fragmetacija društvenog tkiva. Ona nastaje pod dejstvom dva faktora socijalno-ekonomskog raslojavanja, tj. eksplozije socijalnih razlika i izostanka kompenzacionih mehanizama i politika koje ublažavaju takav jaz i njegove posljedice na pojedince. A tu je i identitetsko cijepanje po vjerama i nacijama kojem obilato pribjegava novo političko rukovodstvo (i zovu ga “pomirenje”).

Uz nedostatak institucionalnih mehanizama kontrole i prevencije ova dva mehanizma objašnjavaju ono sa čim se zadnjih godina suočavamo: vršnjačko nasilje, femicid, nasilje zasnovano na identiteskim podjelama, pa i ubistva… Sukobi OKG i kriminalaca dodaju mračne note ovoj slici, ali su plod djelimično različitih uzročno posljedičnih mehanizama.