Neka neko javi Mandićevoj službi da autizam nije bolest
U Skupštini su se stavili u red sa brojnim institucijama u svijetu, koje na simboličan način pokazuju brigu prema osobama sa autizmom, iako je jasno da im 18 godina obilježavanja ovog dana, pretek filmova, predavanja, ukazivanja stručnjaka, nije bilo dovoljno da se elementarno informišu i znaju da autizam nije nešto što se liječi i da je sa tim stanjem mnogo teže živjeti kad se pogrešno tumači
Da autizam nije bolest - nego stanje, odnosno neurodivergencija, jasno je svakome ko se ikad za to dovoljno zainteresovao - ali, izgleda, to nije slučaj i sa predsjednikom Skupštine Crne Gore Andrijom Mandićem čiji je PR tim sinoć u saopštenju napisao da se solidarišu sa „oboljelima“ iz ovog spektra.
Svjetski dan osoba sa autizmom obilježava se svakog 2. aprila još od 2007. godine - upravo sa ciljem da se skrene pažnja na stanje sa kojim žive mnogi - i da autizam sam po sebi nije problem koliko društvena neprilagođenost, neprihvatanje različitosti, i jednostavno: neznanje i nemar.
Upravo to su juče, očigledno nesvjesno i nenamjerno, i demonstrirali u zakonodavnom domu Crne Gore kada su saopštili da je njihova zgrada u čast 2. aprila osvijetljena plavom bojom.
Oni su se stavili u red sa brojnim institucijama u svijetu, koje na simboličan način pokazuju brigu prema osobama sa autizmom, iako je jasno da im 18 godina obilježavanja ovog dana, pretek filmova, predavanja, ukazivanja stručnjaka, nije bilo dovoljno da se elementarno informišu i znaju da autizam nije nešto što se liječi i da je sa tim stanjem mnogo teže živjeti kad se pogrešno tumači.
Zato je u 21. vijeku, u najmanju ruku, neprihvatljivo da jedna državna institucija ne barata terminologijom koja tretira ovako važno pitanje, između ostalog, jer je upravo ispravna terminologija most do kolektivnog razumijevanja osoba sa auzimom.
U tome se nijesmo pokazali visprenima, kako sad, tako ni u mnogim javnim izlaganjima u kojima su političari jedni drugima poručivali da su „autistični“. Ipak, važno je da učimo iz sopstvenih grešaka, pa u neki mah i djeluje da je društvo, nakon glasnih kritika ovakvih ispada, shvatilo koliko je pogrešno i uvrjedljivo u negativnom kontekstu koristiti termin „autističan“.
Pošto ne bi valjalo da i ovaj 2. april obilježi samo formalnost i obasjavanje plavog svjetla u centru grada, nije zgorega da još malo promislimo o terminologiji. Bilo bi važno da se, kako u Skupštini, tako i u svakom kutku svijeta, zapitamo je li nesenzibilno govoriti da je dijete ili osoba „autistična“... Možda neko dokuči da je bolja opcija reći „osoba sa autizmom“ - jer je razlika krucijalna: pošto „autistično“ implicira da je poremećaj sve što određuje tu osobu, dok „sa autizmom“ pokazuje da je to samo jedna od stvari koja ga karakteriše.
A kad shvatimo da ljudi sa autizmom nijesu samo statistika - nego mnogo više od dijagnoze, i da svi ponaosob imamo ulogu u tome da im pomognemo da se osjećaju manje „atipično“ u negativnom smislu te riječi - a mnogo više unikatno, posebno i prije svega željeno - ovakvim omaškama nećemo svjedočiti. Onda možda neki idući 2. april neće biti samo puka formalnost - nego najava konkretnih koraka u adekvatnoj podršci koja im je prijeko potrebna.