Bećir Vuković i trinaestojulsko nagr(a)dno pomirenje u Crnoj Gori

I vrapci na grani u Crnoj Gori znaju da je termin „književna nagrada“ neophodno staviti u navodnike iz najmanje dva razloga. Prvi je činjenica da nije svaki nagrađeni tekst vrijedan razmatranja za nagradu. Drugi je da vlast uvijek ostavi duboki pečat i mastiljavu brljotinu preko svakog književnog teksta koji nagradi.

Tradicionalno vlastodržačko pečatiranje književnih nagrada, odnosno, njihovo korišćenje u partijske, političke i ideološke svrhe je dostiglo nove visine i nove dimenzije tokom posljednjih pet-šest godina u Crnoj Gori. Kao što vidimo na svakom koraku, trenutna vlast predano radi na produkciji kulturnih sadržaja koji imaju za cilj da redefinišu osnovne postulate državnosti, identiteta i kulturnog bića Crne Gore. 

Takvi kulturni, umjetnički ili edukativni sadržaji, potom dobijaju nagrade, medalje i državne pečate kako bi se premetnuli u konstitutivne elemente novog/starog kanona velikosrpskog integralizma i kleronacionalizma. Tako se među laureatima Njegoševe, Trinaestojulske, Ratkovićeve nagrade, Oktoiha ili Miroslavljevog Jevanđelja mogu naći osuđeni ratni zločinci, njihovi obožavaoci i zaštitnici, negatori genocida, revidirci istorije, pravoslavni ekstremisti, ideološki radiklaci, te čitava plejada mrzitelja crnogorske države i nacije.

Dodjeljivanje Trinaestojulske nagrade Bećiru Vukoviću je najsvježiji primjer formiranja tih konstitutivnih elemenata novog/starog kanona. Istini za volju, nijesam pročitao ni jednu pjesmu ovog autora, ali znam dosta o njegovom ne-stihovnom angažmanu.

Da ne bi bilo zabune, smatram da se ne može odvojiti kreativni rad (književni ili bilo kakav drugi) od ličnosti autora. Razdvajati osobu i njen kulturni prozvod je besmislica zato što kreativni rezultat mora biti baziran na istini o stvaraocu da bi bio vrijedan makar nekoliko krajcara. U protivnom, lažući o svojoj suštini, autor kreira laž za čitaoce, gledaoce i slušaoce. 

Ovogodišnji laureat Trinaestojulske nagrade, Bećir Vuković, najbolje govori o savremenoj Crnoj Gori. Ovakva Crna Gora nije ni mogla dodijeliti Trinaestojulsku nagradu bilo kome osim njemu jer je on, vaistinu, zaradio visoko mjesto u integralističkoj i kleronacionalističkoj hijerarhiji boraca za srpstvo u Crnoj Gori.

Sastav ovogodišnjeg žirija za tu nagradu takođe mnogo govori o crnogorskoj stvarnosti i velikim nedostacima takozvanog suverenističkog pokreta. Ako ćemo pravo, ovogodišnja Trinaestojulska nagrada je ono epsko zrcalo u kojem sebe gleda savremena Crna Gora. 

Imajuci sve rečeno na umu, legitima su i važna slijedeća pitanja. 

Zašto su političke i kulturne vedete suverenističkog pokreta, kakvi su Nikola Rakočević i Danilo Marunović, pristale da učestvuju u radu ovog žirija? 

Zašto su, u vremenu egzistencijalne krize za Crnu Goru odabrali da, de facto, legitimizuju otrovni proces rastakanja državne i kulturne suštine Crne Gore? 

Zašto nijesu dali ostavke na članstvo u ovom žiriju, pa tako opravdali svoja dnevna zaklinjanja na vjernost suvernističkoj ideji?

Ja ne znam odgovore na ova pitanja, ali se nadam da će oni imati priliku da uskoro na njih odgovore. Ono što mogu uraditi jeste da pretpostavim neke od mogućih odgovora i opravdanja, pa da se na to kritički osvrnem.

Pretpostavljam da gospoda Rakočević i Marunović duboko vjeruju da su se i u ovoj prilici svim silama borili za očuvanje države i za spas komadića izlizane moralnosti u koju se grlato i svakodnevno zaklinju. Pretpostavljam da oni sebe vide i kao posljednju branu (svojevrsni moderni Ljubin Grob) nadolazećem kleronacionalističkom talasu iz Srbije.

Ovakve moguće samoprojekcije se, na žalost, brzo i lako razbiju o tvrdu stvarnost i postignuti rezultat. Naime, učešće dvojice suvrenističkih šampiona u ovogodišnjem trinaestojulskom nagradnom i književo/političkom ućumetu garantuje samo jedan rezultat: „pogibiju“ na ovom modernom Ljubinom Grobu i topljenje njihovog ranijeg i, mislim, predimenzioniranog suverenističkog kredita.

Možda oni svoju ulogu tumače kao napor da se izbjegne veće zlo, pa da nagrada ode u ruke nekog većeg mrzitelja Crne Gore? Možda oni vjeruju da je laureat Bećir Vuković manje zlo? Ukoliko je ovo jedno od opravdanja vrijedi podsjetiti na ono što se lako i brzo zaboravlja. Naime, oni koji biraju manje zlo, još uvijek biraju zlo koje je za njih podnošljivo, a potom se dječački pravdaju. 

Možda oni sebe opravdavaju tvrdeći da su glasali protiv? Moram reći da je to sasvim nevažno. Glas protiv predstavlja vrijednu odbranu samo ako takav glas ima kakav-takav izgled za uspijeh. U protivnom, postaje isprazni gest kojim se racionalizuje učešće u nečasnom poslu i pristanak na kompromis.

Takvo opravdanje bi neminovno prizvalo onaj stari vic o đedovom iskustvu s italijanskim vojnicima u Drugom svjetskom ratu. Nakon što je unuku ispričao da su ga doveli u streljački stroj i dali mu izbor da bude stijeljan ili sodomizovan, đed je na unukovo pitanje što su njemu uradili, odgovori: „Mene su strijeljali“.