Nasilje je ušlo u prostor javnog dijaloga, a fantomke su postale novo lice kukavičluka

Momcima s fantomkama smeta što Dani srpske kulture uopšte postoje. I to još u novembru. U novembru Hrvatska ulazi u kolektivni grč. Pred očima su nam nerazriješeni Vukovar, nepreboljena Škabrnja, nestali za čijim se kostima još traga i zločinci koji nikad nijesu procesuirani. Ta bol je stvarna. Istorijska je, lična i nacionalna.

Nasilje je ušlo u prostor javnog dijaloga. Nikako drukčije ne može se opisati sramota, najprije Splita, a zatim i Zagreba, kojoj smo svjedočili proteklih dana zbog srpskih kulturnih manifestacija. Kad se pojavi grupa momaka s fantomkama, jasno je da nijesu došli da razgovaraju. Došli su da zastraše. Lica skrivaju samo zlikovci i kukavice, a privedeni Splićani i legitimisani Zagrepčani sami najbolje znaju kojoj grupi pripadaju. I ne, nema veze što su to inače dobri momci, pa ni to što su neki od njih prije trideset godina krvarili za domovinu. Nema veze ni to što je novembar. Ono što su učinili jeste zločin iz mržnje. Namjera određuje kvalifikaciju. Težina situacije ne može se umanjiti činjenicom da nije bilo razbijenih boca ni glava. Fizičkog nasilja možda nije bilo, ali zastrašivanje jeste nasilničko ponašanje. I duboko je pogrešno to zamijeniti s legitimnim načinom izražavanja građanskog neslaganja.

To nije bio protest protiv programa manifestacije kakav smo ljetos vidjeli u Benkovcu, pa ni protiv toga da se „tuđa kultura“ finansira iz naših džepova. Momcima s fantomkama smeta što Dani srpske kulture uopšte postoje. I to još u novembru. U novembru Hrvatska ulazi u kolektivni grč. Pred očima su nam nerazriješeni Vukovar, nepreboljena Škabrnja, nestali za čijim se kostima još traga i zločinci koji nikad nijesu procesuirani. Ta bol je stvarna. Istorijska, lična i nacionalna.

Da, tri decenije nakon rata, među nama i dalje žive ljudi čija se tijela ukoče kad čuju srpski naglasak. Neprijatni višak osjećanja koji nije imao gdje da ode učinio je svoje na najgori mogući način. Ali unutrašnji proces potonuća u sve dublji mrak ne može i ne smije biti opravdanje da nanosiš bol drugome. Taj dio je promakao počiniocima. Možda zato što mržnji ne treba istina, nego meta.

Navlačenjem fantomki samo su potvrdili da svjesno i namjerno čine nešto pogrešno, a i da za svoja nedjela ne planiraju da odgovaraju. Izgubljene dječake komad platna na licu pretvara u superheroje koji uzimaju pravdu u svoje ruke. „Ti više nijesi čovjek, ti si sila“, šapće im fantomka. A najveća laž u koju su se uvjerili jeste da ne mrze, nego da brane ono što vole. Ti mladi muškarci nijesu došli da brane ništa sveto ili uzvišeno. Došli su da razbiju sopstvenu nemoć. Došli su da dokažu da su živi tako što će nekoga drugog učiniti manjim.

Mržnja uvijek obećava snagu, ali joj je jedini plod osušenost duše. Najprije ubija sliku svijeta, zatim sliku drugoga, a na kraju sliku samoga sebe. Duhovnim očima gledano, to je trenutak u kojem čovjek odbacuje Božju sliku u drugome, ali i Božju sliku u sebi. Zato je mržnja smrtni grijeh, jer razara sposobnost za ljubav. Ukradena ti je sposobnost da budeš čovjek koji vidi drugog čovjeka. A kad više nijesi osoba, postaješ sopstveni najmračniji nagon.

Tim putem nasilje je ušlo u javni prostor. A da bi ga se propisno deložiralo, neophodno je hitno prekinuti svaku retoriku koja ga normalizuje, opravdava ili podstiče. Protest Torcide koji podržavaju i boračke organizacije tu ne pomaže. Iako je riječ o povratku na demokratske metode izražavanja nezadovoljstva, u suštini je to prebacivanje odgovornosti.

U pozivu na protest poručuju: „Hrvatske branitelje zatvarate i određujete im istražne zatvore, dok oni od kojih su nas branili imaju dozvolu da u novembru, mjesecu kada s tugom i ponosom oplakujemo svoje žrtve, šire svoju propagandu i politiku.“

Niko nije zatvorio „hrvatske branitelje“, nego devetoricu konkretnih ljudi koji su počinili konkretno kažnjivo djelo. Niko nije dao „dozvolu srpskoj propagandi“, nego se održava kulturni program manjine čije postojanje proizlazi iz Ustava. Novembar nije ničiji rezervat. I tim je više sramotno da se mjesec sjećanja pretvori u mjesec zastrašivanja potomaka onih koji su nas povrijedili. To mora važiti čak i onda kada je zaista riječ o provokaciji.

Poziv na protest dakle nije samo netačan, on je namjerno oblikovan tako da amnestira nedjelo. Jer ako smo mi branili Hrvatsku, mora li Hrvatska da brani nas i kad smo u krivu? Nemušta logika. „Nećemo ćutati na nepravdu“ ovdje zapravo znači: „Nećemo priznati da smo pogriješili.“

Neće to priznati ni druga strana. Svi oni koji su od ljeta vikali o fašizaciji Hrvatske sad su došli na svoje. Svoju zluradost prikazaće kao proroštvo – „vidjeli smo mi još na Hipodromu kuda to vodi“. Mržnja se uvijek hrani prizorom onoga što najviše prezire.

Mjesecima se u javnom prostoru uporno izvlačila riječ „ustašizacija“ kao najjeftiniji mogući politički okidač. Svaki put kad se spomenuo Vukovar, Tompson ili domoljublje, neko s lijeva pobjegao bi u rječnik četrdesetih, kao da u Hrvatskoj postoje kolone koje marširaju i režimi koji se vraćaju, umjesto stvarnih ljudi koji nose stvarne, nerazriješene rane.

Nijesu valjda mislili da će to histerisanje imati učinak hlađenja? Ulje se dolijevalo na vatru do tačke usijanja u kojoj mogu ponosno ustvrditi: „Jesmo li vam rekli!“ Njima, međutim, promiče da je mržnja i odluka da nekoga svedeš na ono što najviše prezireš. Fašistu, recimo.

Kad nekome ko je već povrijeđen i osjetljiv kažeš da je fašista, on neće odjednom postati razuman. Ukopaće se u svoje stavove još tvrđe i dublje, jer si ga time ponizio i prezreo. To uvijek, a naročito u Hrvatskoj, proizvodi prkos. Dišpet.

Zato svako ko olako izgovara riječ „fašizam“ mora biti svjestan da time ne opisuje stvarnost, nego je stvara. Poštovanje je dvosmjerna ulica, a toga manjka u oba smjera. Nije tu pitanje ko je bio u pravu, nego kome će prvome prestati da treba neprijatelj.