KOMENTAR

O nagrađenima sve najbolje

Piše: Bojan ĐURANOVIĆ

Milatović i Amfilohije (Foto: Kabinet predsjednika Crne Gore/MCP)
Milatović i Amfilohije (Foto: Kabinet predsjednika Crne Gore/MCP)

Siguran sam da je izreku „o mrtvima sve najbolje“ smislila neka bitanga na samrti. Zaista ne znam kako se to drugačije moglo desiti. Vjerovatno je pri spoznaji da se kraj primakao, poželio da mu se nakon smrti zaborave sva nedjela i nepočinstva koja je uradio za života, pa da se makar nakon što ga nestane o njemu lijepo zbori.

Vjerujem da mu je u onom momentu kada je ovaj svijet nestajao, pred očima proletjelo sijaset slika i trenutaka u kojima je, na primjer, svađao ljude, blagosiljao puške koje će pucati na đecu i starce, kleo i u kamen zatucao neistomišljenike, glasno uzviknuo: „O mrtvima sve najbolje!“.

Predśednik Crne Gore Jakov Milatović, koji ovih dana twituje svoje svjetonazore u zavisnosti đe se nalazi i pred kim govori, odlučio je da posthumno dodijeli naveći crnogorski orden Amfilohiju Radoviću. Tom prilikom je rekao: „Mitropolitu Amfilohiju posthumno dodjeljujem najviši državni orden, bio je simbol duhovnog otpora”. Ja se s ovom rečenicom i tvrdnjom ne mogu ne saglasiti. Sve što je u njoj rečeno je potpuna i neprikosnovena istina. Amfilohije je zaista bio simbol otpora prema svemu duhovnome. Sve što je činio i govorio za života bilo je potpuno suprotno od bilo čega duhovnog.

Ukoliko se poslužimo definicijama nekih od najvećih tumača religije i njene korijenske duhovnosti predstavljene kroz Bibliju i druge duhovne knjige onda dvojbe nema.

Toma Akvinski je smatrao da se duhovnost temelji na razumu i ljubavi - to nije samo emocija ili ekstaza, već racionalno i moralno usmjeravanje života prema Bogu.

Dallas Willard vjeruje da je duhovnost postepeno preoblikovanje čovjekove duše da liči na Hristov karakter.

Ukratno, duhovnost u biblijskom smislu označava život vođen Svetim Duhom, u kojem čovjek razvija odnos ljubavi, povjerenja i poslušnosti prema Bogu, i u kojem njegova unutrašnja priroda biva preobražena po uzoru na Hrista, a uvijek zasnovana na ljubavi prema ljudima. Dodaću: svim ljudima bez obzira na njhovu nacinalnu, vjersku, političku, seksualnu ili društvenu pripadnost.

Tako da je Milatović apsolutno u pravu, Radović je bio simbol otpora svemu duhovnome. No, problem je u tome što on to nije tako mislio. Rekao jeste, ali mislio nije. Njegovo poimanje i shvatanje uloge počivšeg mitropolita je sasvim drugačije. Samo mu se omaklo da kaže ovo šta je rekao, inače ne bi ga predložio za najveći državni orden.

Ali, kako kaže ona stara izreka: Kada idu kola, neka idu i volovi. Bilo bi baš bezveze da je samo ta jedna nagrada i titula ostala neunižena. Evo smo dobili i snimak kako ovogodišnji laureat Trinaestojulske nagrade krade telefon. A sve i da nije lopov (unaprijed se izvinjavam i snosim svu odgovornost ako se dokaže da je taj telefon samo pozajmio a ne ukrao), dovoljno je bilo što je nagradu dobio za knjigu koje nema, a za koju kada je napokon izašla je mnogo bolje da je nije ni bilo.

Dočekali smo da u društvo uvaženih kulturnih radnika izaberemo freško osuđenog prestupnika, kao i da nam iz reda istaknutih pravnika u Sudski savjet delegiraju čovjeka koji je prava studiirao dvije decenije... tako da ova jedna manje-više ne znači puno, ili: O nagrađenima sve najbolje”.

Ono šta me fasciniralo jeste da je samo dan nakon što je to predložio, naš posve slučajni predśednik, posjetio Kraljevinu Švedsku. U „istorijskoj” pośeti, kako voli da izjavi za sve svoje radnje, on se sastao i sa švedskim kraljem i saopštio da su imali veoma iscrpni razgovor.

E sada, kako ne znam o čemu su razgovarali pa imam pravo da sumnjam, a i kako sam ubijeđen da Šveđanin nije previše zalazio u dubinu i širininu ko mu dolazi na „čašicu razgovora, već je pročitao par redaka šta je naš „istorijski” predśednik radio u prethodnom periodu – đe je našao i to da je predložio pokojnog vjerskog poglavara jedne od konfesija u Crnoj Gori za orden i spomenik.

I, zamislimo, pita tu on (Karl Gustav XVI) našeg (Jakova I Milatovića) šta je to gospodin Radović uradio da bi mu se dao tako vrijedan orden i podigao spomenik u rodnom Kolašinu?

„Pa vidite, kralju”, odgovara Jakov I, „on je zaslužan za puno stvari, teško je i pobrajti šta je sve uradio za života. Evo ukucajte u ovo moderno sopočalo ChatGPT i on će vam dati cijelu listu”.

Evo i liste, direktno iz najveće baze podatka u svijetu:

  • U ratu na području bivše Jugoslavije, podržavao je srpske snage i posjećivao srpske rezerviste i pozivao na borbu.
  • Svojim djelovanjem je doprinio polarizaciji u Crnoj Gori između „srpskog“ i „crnogorskog“ identiteta.
  • Postavio je na planini Rumiji, bez zakonske dozvole, limenu crkvu i time poremetio dobre viševjekovne odnose između pravoslavaca, katolika i muslimana.
  • Izjavio je da su pripadnici LGBT zajednice „parada smrti, samouništenje, ubistvo i homicid“.
  • Izjavio je i da su muslimani „lažni narod sa lažnom religijom“
  • U vrijeme raspada Jugoslavije i ratova 1990-ih, imao je bliske veze i simpatije prema vođama bosanskih Srba koji su pravosnažno osuđeni za zločine protiv čovjećnosti nad civilnim stanovništvom i genocid.
  • Za Crnogorce, narod iz kojeg je potekao, je rekao da su kopilad i izmišljena nacija
  • Poznat je po tome što je pred velike hrišćanske praznike govorom mržnje (kletvama) govorio o svojim političkim protivnicima".

„Pa, Jakove, ova lista je dosta duga, evo ima i druga strana. Sve je ovo zaista fasicnantno i prosto nevjerovatno za jedan ljudski vijek, ali mi nije jasno šta je od ovoga vrijedno ordena i spomenika. Da li na ovoj listi ima i jedno dobro djelo”.

”Nema, kralju. Odnosno, ima ali nije na listi. Znate, ja sam vam bio odličan student, bio sam, i to svuda ističem i Cum laude”.

Bili ste kum od čuvenog automobiliste Laude?”

„Ma ne, kralju, bio sam najbolji student a to se na latinskom piše Cum laude. Nego nije to bitno, mada se baš ponosim time. Mene vam, kralju, niko nije primjećivao, niko mi nije ponudio da budem neki direktor, šef nečega, ili političar. Nisam pravio pitanje, prihvatio bih bilo šta šta je u mom visokom Cum laude rangu. I, samo se on sjetio, samo me on prihvatio i smjestio u prvu oslobodilačku Vladu u Crnoj Gori. Dobro nije samo on, bila je tu i jedna ili dvije ambasadorke, neke strane službe, ali generalno on je bio taj koji me prepoznao. To mu je najveća zasluga u životu, makar ja tako mislim, kralju”.

„Jakove, evo me izgleda Silvia av Sverige nešto zove, sigurno je ručak. Viđi, zvali bi te ali ne vjerujem da ti voliš ovu našu hranu. Ajde, da se ne pozdravljamo. Vidimo se!”