Palanačko licemjerje
Izuzetak koji potvrđuje pravilo precizan je opis ponašanja Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) prema bivšoj ministrici četiri resora, Vesni Bratić. Istina, nakon medijskih natpisa, kao i brojnih dokaza koji ukazuju na staljinistički karakter čistke sprovedene protiv direktora obrazovnih ustanova samo zbog pretpostavke da pripadaju određenoj političkoj struji, u dosadašnjem dijelu postupka nema razlike u odnosu na druge slučajeve. Bar pojavno.
Kontekst je, međutim, presudan – sve se dešava u trenutku kada se SDT, prije svega od strane međunarodnih partnera, sumnjiči za selektivnost. Nesumnjivo je da je sve upravo u funkciji stvaranja kontranarativa koji treba da posluži kao pokriće za nastavak matrice ponašanja koju je već uspostavilo.
Model paradiranja, javnog privođenja i spektakularizacije postupka obrazac je koji se mora zaustaviti. Nesumnjiva je potreba crnogorskog društva da se izdigne iznad primordijalnih instinkata. Tužilaštvo i SPO moraju prestati da podilaze niskim strastima masa, stvaranju gladijatorske arene. Pretpostavka nevinosti i čuvanje dostojanstva osumnjičenih tekovine su civilizovanog svijeta. Te principe, valjda, moramo očuvati i njegovati kao standard. Istini za volju, zakoni koji to regulišu već postoje, uključujući i pravila o stavljanju lisica i fotografisanja ljudi u takvim okolnostima. Jasno je zašto se ciljano i svjesno ne sprovode.
Međutim, slučaj profesorice Bratić otvorio je sajam palanačkog licemjerja, u kojem se jedni lome da kritikuju ono što su do juče slavili, a drugi ga koriste ne bi li demonstrirali sopstvenu moralnu superiornost. Što bi stari Crnogorci rekli – virtue signaling.
Ako ste bili nijemi na postupanje prema Jeleni Perović i drugim profesorima i rektorima, onda današnje tirade o lisicama i privođenjima ostaju degutantan primjer licemjerja koje porađaju intelektualno inferiorne sredine. Istovremeno, skandalozno je i ponašanje vlasti koje prolazi gotovo neopaženo.
Organizuju se protesti, upućuju kritike, drže govori – i to se ne tumači kao pritisak na tužilaštvo. Da sličnu stvar radi opozicija, odnosno nekadašnja vlast, vjerovatno bi se već sada zveckalo klauzulom balansa.
U tom procesu, koji je sprega potrebe tužilaštva da simulira neselektivnost i moralnih čistunaca da se samoaktuelizuju, prenebregava se jedna okolnost: jedina suštinski na meti agresije i kampanje defamacije jeste sutkinja Suzana Mugoša. Tu, valjda, ni pol, a još manje profesija, ne provociraju zaštitu.
Na stranu sve, postoji i fenomen koji otkriva razliku u postupanju velikosrpske opcije u odnosu na crnogorsku. Crnogorska opcija u ovakvim situacijama uglavnom ćuti ili prećuti, kako ne bi bila dovedena u vezu sa osobom, odnosno djelima koja joj se stavljaju na teret. Velikosrpska opcija nema taj kompleks. Ona brani, bez obzira na to da li je Bratić kriva ili nije, jer je simbol. A simboli se ne daju.
Principijelnost se testira onda kada se slučaj kosi sa našim ideološkim svjetonazorima, a ne onda kada ih potvrđuje. Sve drugo je palanačko licemjerje.