Pljuvanje uvis

Nije svaki zločin krvav. Ne sadrže svi oni fizičku bol, mučenje i smrt. Nisu svakom zločincu ruke krvave. Ne, ali su proklete. Baš oni koji svoje zločine čine u rukavicama, bijelim košuljama i frakovima su mnogo gori od ovih drugih, jer njihov zločin nije prema pojedincu ili grupi, već prema generaciji i generacijama koje dolaze – to je zločin protiv kulture.

Naiđoh prije neki dan na istinski nadahnuto recitovanje Novaka Adžića, pjesme koja u sebi osim neopisive boli sadrži i poduke koje bi svi trebali učiti i ponavljati. Uči nas o zločincima, o izdajnicima, ali i o onima kojima je dato da brane ovu slobodu koja nam je poklonjena.
„... Zar ćeš moći slušati mirno
Nepobjedni lave stari,
Kad te budu robom zvali
Jučer turski izmećari?
Il te tvoja prošlost slavna
Tako brzo ostavila?
Il je hrabrost opjevana
Izmišljena priča bila...

... Neka oko sokolovo
Smrt raznosi tankom puškom.
Nek krv onu staru svjetlost
Dade našoj novoj zori
Da se ovaj poklič ori
U slobodnoj Crnoj Gori” – Sekula Drljević

Ali ođe danas se ne radi o stvarnom roblju. Ovo su robovi mentaliteta, robovi kulture, znanja, duše. I uvijek robovi ličnosti i istine. Oni su u svojim perifernim životima zarobljeni u cjeloživotnim ulogama nekog drugog, stranog, ne svog i ne sebe. Robovi tuđina u svijetu globalnih interesa koji često nesvjesno, zaneseni i zatrčani za onom šargarepom na štapu, zakorače bespovratno u tuđe, u svijet koji nije njihov i koji ih ne voli, i u svijet đe ih oni nekada njihovi preziru – u svijet izdajnika.

Danas, na sreću, nema više živih lomača na kojima je, poput familije Petra Zvicera, zapaljena cijela jedna porodica jer im otac i đed nije htio spuštiti glavu, pokloniti se okupatoru i pljunuti na svoju davno datu zakletvu. Nema, ali se moramo pitati ima li onih kojima je ta žrtva ostavljena na nauk i nezaborav.

Ovih dana smo imali mogućnost da gledamo kako se neki kvazi istoričari na srpskom javnom servisu utrkuju ko će jače i lažljivije pljunuti na nas. Nije prvi put. Neće, bojim se, biti ni potonji, ali ovoga puta se desilo nešto posve novo... Nego, krenimo prvo od toga šta za nas, braću svoju, srpsku Spartu, kolijevku Nemanjinu, 23. izbornu jedinicu, južnu srpsku pokrajinu i tako dalje, i tako dalje, kažu... 

Gospoda su ustvrdila, pozivajući se na neke nepostojeće tekstove i ličnosti i izvrnute fragmente poslanica crnogorskih vladika, sljedeće: Crnogorci nisu imali osjećaj pravde i pravičnosti. Njihove tri osnovne odlike koje ih karakterišu, odnosno tri idola kojima se klanjaju su: preljubništvo, srebroljublje i otimačina. Dalje, simpatični gospodini kažu, dok se ekranom vrte AI generisani rukopisi, kako među Crnogorcima nema mjesta za poštenog i dobrog čovjeka.

Dakle, ukratko da ne citiram sve jer nije baš da papir može sve da istrpi, gospoda tvrde da su Crnogorci, i to baš oni stari koji im priskočiše na Mojkovac i Bregalnicu, preljubnička ološ, plaćenici, silovatelji i propalice.
Ne pomenuše nijednom da li su im dedovima kojima je obezbijeđena odstupnica za Albaniju i kasnije Grčku na Mojkovcu, čime se sačuvala srpska, a uništila crnogorska vojska, tražene kakve pare? Da li su im ti nevaspitani srebroljupci tog studenog januara 1916. zaiskali kakvu paru za prolazak, ti nepošteni otimači i silovatelji? Jesu li im šta pričali dedovi o tome?

Ovako lijepo ni Gebels nije zborio o Jevrejima. Nije, jer iako je bio iskonski zločinac, imao je makar zrno njemačke kulture u sebi.

Vi biste sada očekivali da na ovo reaguje naša diplomatija. Pa realno, kada će ako ne sada jer ovo nije bilo na nekom Informeru, Happy-ju ili Trećem oku, već na državnom javnom servisu u prime time-u. I reagovali su. Ne Ervin Ibrahimović, otkako je DNP izašao iz Vlade, ne može da se odbrani od rođaka koji zovu za posao. Ne ni Maida Gorčević jer ni ona nije imala vremena ili je, kao i premijer, u inozemstvu. Reagovao je treći nam ministar zadužen za diplomatske odnose Crne Gore, Filip Ivanović. I to tako što je bio integralni dio te emisije. 

Tako je, ministar Ivanović je dao nemjerljiv doprinos toj divnoj emisiji iz kulture tako što je između ovih izliva mržnje, fašizma i bljuvotina prema njegovoj državi, on pomalo „pljuckao” dajući političkim idiotima legitimitet za ono šta rade. Pa umjesto da diplomatskim sredstvima reaguje na ovaj gnusni sadržaj, on je odlučio da mu da puni doprinos tako što će i on ponešto „lijepo” reći o sebi i svojima. 

Iskreno se nadam da su ga platili za ovaj uradak i time dokazali, makar u tom jednom/jadnom primjeru, da smo srebroljupci. Za supruge i đevojke ne brinite, tu zaista ne bi trebalo da bude problema.

Dok nam Crnu Goru, njenu kulturu i istoriju, brane ovakvi poput ministra Ivanovića, u zemlji nam kulturno blago, arhivsku građu, artefakte i ostavštinu predaka kradu i prekrajaju agenti u crkvenim mantijama. I sve ovo pod pokroviteljstvom prijestonog nam grada, čiji čelnici bi da budu velji Crnogorci na državnom (na kojem se nizašta ne pitaju) i korisne posrbice na lokalnom nivou đe im mandat čuvaju URA i Demokrate.

I sve ovo u mjesecu u kojem bi, da ima đe Crnogoraca, obilježili 534 godine od kako smo, dok smo, kako kažu, odmarali od fukarluka, krađe tuđih žena i otimačine, štampali prvu knjigu kod Južnih Slovena.

Opkoljeni sa tri carstva, egzistencijalno ugroženi i u nemaštini, Crnogorci su štampali knjige. Četiristo godina kasnije, 1893, opet uprkos ratovima i neposrednoj opasnosti, Crna Gora i njen suveren slave taj datum jer znaju da je on bitniji od ma čega drugoga. Znaju da je kultura iznad svega i da samo ona može sačuvati i uzdići jedan narod. Slaveći tih 400 godina, knjaz Nikola je na Cetinje pozvao tadašnju diplomatsku, novinarsku i kulturnu elitu Evrope. Čitajte i dobro zapamtite šta su tada pisali o nama. Zapamtite i dobro uporedite sa ovim ponorom u kojem se danas nalazimo. 

Čitaj i ti, ministre Ivanoviću, možda ti bude što valjalo kada sljedeći put budeš pozvan da gostuješ u nekoj emisiji radnog naslova: „Pljuni na Crnogorce”!

"Delegati iz Londona, Pariza, Beča, Rima i Petrograda doputovali su brodovima u Kotor. Odatle su, baš onim cik-cak putem, na konjima i u kočijama kretali uz planinu. Za mnoge profesore sa Oxforda ili Sorbone, to je bio prvi put da vide takav krš, a s vrha Lovćena su gledali Jadran kao na dlanu. U dvorani Zetskog doma bila su izložena prva izdanja Oktoiha iz 1494. godine. Naučnici su satima sa lupama pregledali kvalitet štampe, ne vjerujući da je to nastalo u planinskom manastiru dok je ostatak Balkana padao pod Osmanlije.
Predstavnici najstarijih evropskih univerziteta držali su govore na latinskom, nazivajući Crnu Goru „bastionom hrišćanske kulture“.

Kralj (tada knjaz) Nikola je priredio banket za stotine zvanica. Kažu da je tadašnji izaslanik sa Oxforda rekao da je došao da vidi „divlja plemena", a da je našao „najstariju gospodu Evrope“. 

Londonski The Times (Britanija)
„Postoji nešto gotovo nadrealno u činjenici da jedna mala planinska kneževina, koja je provela vjekove u neprekidnom ratu za opstanak, slavi četiri vijeka pismenosti. Dok su veće i bogatije nacije u 15. vijeku još uvijek oklijevale pred Gutenbergovim izumom, Crnogorci su u svojim nepristupačnim gudurama već štampali knjige. To je narod koji je topovsku đulad topio da bi izlio slova“. 

Le Figaro (Francuska)
„Cetinje je ovih dana prijestonica svjetske inteligencije. Nevjerovatan je prizor vidjeti profesore sa Sorbone kako koračaju pored CRNOGORSKIH GORŠTAKA koji nose jatagane o pojasu, a u džepu primjerak 'Gorskog vijenca'. Ova proslava je dokazala da Crna Gora nije samo 'Sparta Balkana', već i njegova Atina“. 

Neue Freie Presse (Austrougarska)
„Možemo osporavati njihove političke težnje, ali ne možemo osporiti njihovu kulturnu baštinu. Izložba inkunabula na Cetinju pokazuje da su CRNOGORCI POSJEDOVALI NIVO CIVILIZACIJE KOJI JE BIO DALEKO ISPRED NJIHOVIH SUSJEDA, pa čak i nekih zapadnih naroda u to mračno doba 1494. godine". 

Golos (Rusija)
„Crna Gora je upalila svjetlo prosvjete na istoku Evrope u trenutku kada se činilo da će sve prekriti otomanska tmina. Njihova štamparija nije bila samo tehnički pogon, već duhovna tvrđava koja je ostala neosvojena“.

Mnogi američki listovi su prenijeli vijest sa naglaskom na paradoks:
„Najmanja država u Evropi drži lekciju iz istorije cijelom svijetu. Proslava na Cetinju podsjeća nas da sloboda i kultura idu ruku pod ruku. Narod koji je znao da štampa knjige dok se borio za goli život, zaslužuje vječno divljenje civilizovanog svijeta.“ (Preuzeto sa stanice Vuci gorski)