Pop Gojko - crnogorski Vinston Vulf

U kultnom Tarantinovom filmu Petparačke priče Harvi Kajtel briljira u ulozi Vinstona Vulfa - lika koji stiže na poziv i rješava probleme. U Petparačkim pričama problem je leš u urnisanom automobilu koji nakon Vulfove intervencije izgleda besprijekorno. U crnogorskom crkveno-političkom životu (ili obratno, simbioza je toliko jaka da se ova složenica izgleda ničim ne može odlijepiti) ulogu Vinstona Vulfa konstantno tumači isti glumac - pop Gojko.

Tako je i ovih dana naš Vinston Vulf uskočio da počisti bazdeljavi narativni leš Joanikija II o Pavlu Đurišiću kao velikom junaku i pravednom stradalniku.

A evo kako pop Gojko, opremljen neprobojnim pancirom pasivne agresije, čisti Mićovićeve pripovjedne lješine: "Mediji će prenijeti govor mitropolita Joanikija o Pavlu Đurišiću, a neće prenijeti bezbrojne primjere saradnje SPC i Islamske zajednice, pa i muslimanskih porodica u Crnoj Gori.

Za par dana ćemo imati Markovdansku litiju u kojoj ćemo, između ostalog, obići porodicu pokojnog Halida Đečevića, po višedecenijskoj praksi ustanovljenoj krajem prošlog vijeka. Da li će vaš medij govoriti o tome? Ni aktuelni govor mitropolita Joanikija nije prenijet integralno. Govorio je i o četničkim zločinima, i o potrebi da se svi zločini svih strana ispitaju. Da ni jedan zločin ne ostane sakriven."

Po popu Gojku, dakle, nije problematično slavljenje nositelja Hitlerovog gvozdenog krsta i osvjedočenog ratnog zločinca - to je u najgorem slučaju "prenaglašeno i neprimjereno", već je problematično to što mediji tobože vade iz konteksta. Popu Gojku je dakako normalno to što se veliča Pavle Đurišić, monstrum koji je odgovoran za ubistvo oko 15.000 muslimana na tromeđi Bosne, Crne Gore i Srbije, pri čemu sâm u jednom od izvještaja pominje 8.000 žrtava civila - žena, đece i staraca.

Kantarom Beogradske patrijaršije kojoj postojano služi naš Vinston Vulf Pavla Đurišića baš to kandiduje za titulu velikog junaka "nepobjedivog karaktera". Jer nijesu li baš te žrtve genocida, riječima Mićovićevog predšasnika - koji je prvo znao zapaliti masu a potom kobajagi braniti džamiju od bijesa kojim je naoružao nišče duhom - lažni ljudi lažne vjere. Ali, vidite, nije to sve baš tako crno-bijelo.

Nakon što ucijepe u svijest pastvi mrzilačke poruke o stranom tkivu, "gubi iz torine", onda se kao vrhunski odraz "saradnje SPC i Islamske zajednice, pa i muslimanskih porodica u Crnoj Gori" ima tumačiti to što nijesu tragom svog obožavanog velikog junaka Đurišića pozvali - a to im se može kad god zatreba - na neke nove Šahoviće ili Srebrenicu, već uredno na Markovdan obilaze Đečevića mahalu i njene stanovnike dobrohotno podśećaju da su tu na tuđem, na manastiru koji pripada Beogradskoj patrijaršiji i da im trebaju biti zahvalni što ih Đura nije tukao, a eto mogao je, osobito te 1992. kad su se u atmosferi linča i straha prošetali Mićenom i pokucali Đečevićima prvi put na prozor, pa sad žrtve stokholmskog sindroma poturaju kao blistavi primjer multikulturalnosti i suživota.

Veli uza sve to naš Vinston Vulf da su mediji izostavili - a nijesu - to da je Joanikije govorio i o četničkim zločinima. I odmah pomislite da je, eto, našao za shodno da pomene onih 15000 muslimana ili pjesnika Ivana Gorana Kovačića ili, pak, žrtve četničkog terora u Lazinama (koji su bili prinuđeni zaustaviti merhametu tradicionalno neskloni oficiri Vermahta), ali ništa od toga. Četnički su zločini eto tako, uzgred pomenuti, ne bi li Joanikije demonstrirao mimikrijske namjere opšteg nivelisanja.

Svi su, tako, pravili zločine i svi su, dakle, krivi pa ih sad sve đuture treba izmiriti, ali uz detaljan ekspoze o onima koji su krivlji i onima koji su stradalnici, zapravo - o partizanskim zločinima i četničkom mučeništvu. A za one što ipak nijesu skloni Joanikijevim podlim revizionističkim sofizmima, tu je pop Gojko da priskoči i objasni da nije do Joanikijevog slavljenja (pro)fašista, no do zlih medija koji tendenciozno prenose.

Klasičnim manirom mazanja očiju naš je The Wolf (u jagnjećoj koži) pokušao da slavljenje jedne od najsramnijih ličnosti crnogorske povijesti, zločinca Pavla Đurišića, prikaže kao odavanje počasti stradanju "velikog broja nevinih ljudi koje je vojska Pavla Đurišića bezuspješno pokušala da spase", aludirajući na nesretnu kolonu koju je Đurišić poveo na zli put, prvo im ućerujući strah da će stradati od partizana, a potom ih ostavljajući na ćedilu svojim manevrima na Lijevče polju, kad je nakon izdaje ustanka ali i kralja stupanjem u kolaboraciju s fašistima potkraj '41. pa izdaje Draže Mihailovića u jesen '44. napokon izdao i naci-fašističkog kolaboranta Sekulu Drljevića s kojim je koji dan ranije sklopio sporazum da svoje trupe - kojih se tad već odrekao i kralj Petar II pa se ne mogu zvati "kraljevom vojskom", kako bi htio pop Gojko - pretvori u tzv. Crnogorsku vojsku.

No pop Gojko, ali ni drugi komentatori Joanikijevog sramotnog istupa, nije našao za shodno da prokomentariše još jednu od bestijalnih laži mitropolita Beogradske patrijaršije koji administrira manjim dijelom Crne Gore. Pored niza drugih i komentarisanih podmetačina Joanikije je ustvrdio i da je Trinaestojulski ustanak koji su po njemu predvodili potonji četnički zločinci "srušio nacističku tvorevinu – Nezavisnu državu Crnu Goru pod Musolinijevom Italijom", krivotvoreći da to nije bio ustanak protiv okupatora, no protiv "Nezavisne države Crne Gore".

Nasuprot ovoj otrovnoj konstrukciji stoje istorijske činjenice da je odluka o pokretanju ustanka protiv okupatora (upravo tako - protiv okupatora) donešena na śednici Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak 8. jula 1941. u Stijeni Piperskoj. Bilo je to četiri dana prije Petrovdanskog sabora kojemu je iz prvoga reda nazočio i onaj po kojemu je Jovan Mićović uzeo kaluđersko ime a kojega je Beogradska patrijaršija proizvela u sveca - kolaboracionist i slavitelj Vermahta Joanikije I Lipovac.

Premda profesionalno osposobljen i za čišćenja pizdarija najvećih razmjera, ono što čak ni crnogorski Vinston Vulf ovih dana ne može ukriti svojim verbalnim eskapadama jeste da i iza slavljenja fašista u režiji Beogradske patrijaršije i iza ogavnih napada na građane koji na Kruševu ždrijelu traže elementarnu odgovornost za urušavanje bezbjednosnog sistema i iza udara na novinare i pojedince koji razotkrivaju nepočinstva režima ali i iza predatorskih namjera otuđenja najvrednijih prirodnih i ekonomskih resursa u Crnoj Gori stoji dobro uvezana toksična kleromafiokratska klika na vlasti koja od ove države kani napraviti duhovno mržnjom osakaćenu i ekonomski opušćelu baruštinu u kojoj će do posljednjega vremena a za interese genocidnih velikodržavnih projekata iz suśedstva pop Gojko i družina ribariti duše potčinjenih i obespravljenih.