Provodnici, proroci i ostali slučajni recitatori

Kroz teška je vremena naša Crna Gora stvarala svoje hiljadugodišnje istorijsko trajanje. Neka od njih su bila takva da je opstati i ime sačuvati bilo sasvim neobjašnjivo iz ove savremene perspektive. Između mita i stavarnosti, fakata i fantazije ovaj narod pisao je svoju istoriju. Mitološku u svom nevjerovatnom davanju i žrtvi, a stvarnu i istinitu kao kod rijetko koga đe drugoga.

Pokoljenje za pjesmu stvoreno

vile će se grabit o vjekove

da vam v'jence dostojne sapletu

vaš će primjer učiti pjevača

kako treba s besmrtnošću zborit

I, dobro je što su baš takvi Crnogorci i Crnogorke stvarali ovu državu, jer iako bih volio da vjerujem, iskreno sumnjam da bi ova naša, današnja generacija, bila kadra sve to izdržati i izboriti se protiv jedne od najvećih vojnih sila koje je Evrope zapamtila. Protiv sile, a pomeđu bratskih naroda i susjeda koji su nam vječiti prijatelji i dobromislitelji sve do onog trenutka dok nam glavu mogu slomiti.

Rijetko su koja zemlja i narod na ovome svijetu na svojoj koži, i to više puta, stravično spoznali onu veliku istinu da na svijetu nema bratskih naroda i vjekovnih prijatelja, već samo interesa. Nekada bratskih, a nekad i vjekovno bratskih.

No, ima jedan moment koji nije samo nama svojstven, već je utkan u vaskoliko ljudsku prirodu i predstavlja animalni refleks u čovjeku. To je da se usljed velike opasnosti koja nadolazi ili se nadvija nad nama mi pokažemo bratske osobine. Ujedinimo se, zbijemo, ponašamo poput jednog i borimo se za opšte dobro. Pa u toj vjekovnoj borbi za opstanak upravo smo bili takvi. Jaki u svom jedinstvu i pravični u odlukama – jer dugačije se nije moglo opstati.

Svaka pozicije u toj i tadašnoj Crnoj Gori dobijala se žestokim zalugama koje su se uvijek i iznova sticale i potvrđivale samo na jednom mjesto – na stratištu, prsa u prsa, pa što ko ponese. I, tu nije bilo prevare i podmetanja. Na tom mjestu đe se u trenu stiče i slava i vječna sramota nije se moglo trgovati. Tamo se nisu kupovale diplome, lažno zaklinjalo i nezasluženo uzdizalo. Tamo su se istinski planine pomjerale, ali ne snagom volje ili nekom mantrom, već snagom jedinstva i bratske ljubavi.

Takvi su nas Crnogorci predvodili, a nećete vjerovati iz ove današnje prespektive, tada je i crkva bila uz narod, uz svoj narod, ne neki tuđi, tuđu sreću i iz tuđeg korita – bila su to viteška vremena.

Uvijek smo mi znali i umjeli da se borimo protiv neprijatelja za kojeg znamo da je neprijatelj. No, protiv ovih „prijatelja” to nikada nismo naučili.

Ne bojim se vražijega kota,

Neka ga je ka' na gori lista,

No se bojim od zla domaćega.

A, zla domaćeg se nakotilo taman ka' na gori lista. Do te mjere da su prestali i da se sakrivaju. Valjda ih je u masi manje strah, poput onih junačnih zabjelske „kristalne noći”. I možda je tako i bolje, da se pogledamo u oči i vidimo ko je đe, sve ostalo će biti lakše.

U ovim danima kada slavimo neponovlji um pjesnika i filozofa, kojeg brat od nedostojnog Mićovića nazva provodnikom, gledamo kako svako, za svoj groš, tumači njegove misli. Od znavenih do ovih drugih (ili prvih u ovom pasusu), svako kako mu odgovara. Neki, poput Bečića prošle godine, vole da njegove stihove javno izgovore i umetnu u svaku moguću priliku. A kakve prilike, takvi i recitatori.

Podsjetimo se:

Tvrd je orah voćka čudnovata,

Polomi mi ga al' zube na slomi.

I nije, čini mi se, ovaj lapsus posve slučajan, ima on u sebi toliko simbolike i istinitosti da može predstavljati paradigmu današnje Crne Gore i onoga šta žele napraviti od Njegoša. Polomiti „orah” (Crnu Goru) a sačuvati zube i lijep osmijeh za narod i svijet je izgleda upravo ono čemu se teži i što je konačni cilj.

A u lomnjenje Crne Gore i Njegoša bi prvo preko mauzoleje. Da njega prvo sruše, pa će poslije sve ići samo od sebe, tako ih je valjda „đedo” učio dok je sebi za života podizao mauzolej.

No, gospodo, ima tu jedan problem. Svi putevi do Lovćena, sa ove ili one strane, vode preko Cetinja i Stare Crne Gore. A tuda, do njega nikada nije moglo!