Sadržaj forme

Prije svega, želim reći da bih se radovao ako se pokaže da sam bio u krivu oko ishoda najnovije inicijative za smjenu predsjednika crnogorske Skupštine Andrije Mandića. Njegova izjava saučešća porodici osuđenog ratnog zločinca iz pozicije lidera zakonodavne grane vlasti je u suprotnosti sa svim principima koji definišu moralni i pravni okvir javnog djelovanja i vođenja države. Na žalost, to nije bilo prvi, a bojim se da neće biti ni posljednji iskorak političara u Crnoj Gori u zonu ideološkog sumraka.

Stoga je zahtjev za njegovom smjenom opravdan.

Problem je što nam iskustvo govori da je najnovija inicijativa još jedna od političkih stilskih vježbi parlamentarnih stranaka.

Na početku predizborne groznice i u ovoj fazi crnogorskog pridruženja Evropskoj Uniji, svakoj partiji odgovara pokretanje inicijative koja nema praktičnih šansi da bude usvojena. Ovo je već viđeni scenario političke halabuke sebe radi, a ne sela radi.

Da ne bi bilo zabune, ponoviću da smatram da bi nakon javno potvrđenog odnosa prema pokojnom osuđenom genocidnom ratnom zločincu, R.M., predsjednik crnogorske skupštine i svi oni koji su iznova veličali bestijalnost ovog izvršioca genocidnog plana trebalo da budu zakonski sankcionisani.

Odgovorna društva poštuju i sprovode sopstvene zakone i sankcionišu slučajeve podrške osuđenim ratnim zločincima.

Crna Gora nije nikada bila odgovorno društvo, a njene vlasti su uvijek selektivno primjenjivale zakone, pa mislim da se uprkos mojoj želji ova neophodna smjena neće desiti.

Opšte mjesto crnogorske domaće politike je partijska kalkulacija i partijski interes. To je bio i ostalo primarni modus operandi svih parlamentarnih stranaka, ali i glavni razlog zašto im građani na izborima ukazuju povjerenje.

Mada razlozi za pokretanje pitanja povjerenja predsjedniku skupštine zbog veličanja osuđenog ratnog zločinca mogu biti specifično partijski podastriti, svaka parlamentarna stranka jednako pomno vodi računa o dvije fundamentalne stvari.

Primarna briga je stabilizovanje biračkog tijela i učvršćivanje partijskih izbornih pozicija.

Partijske koristi od višegodišnjeg koaliranja na lokalnom i državnom nivou zahtijevaju da se suštinski ne poremete profitabilni sporazumi.

Inicijative poput ove o smjeni predsjednika skupštine omogućavaju da inicijatori ceremonijalno zakorače na visoko moralno postolje kako bi se homogenizovalo njihovo partijsko biračko tijelo.To je, međutim, iskorak koji sobom ne donosi promjenu stanja. S ovog postolja partije mogu da morališu o osudi zločinca i poštovanju njegovih žrtava, dok sa njegovim ideološkim sljedbenicima vrše vlast. I vuk sit, i ovce na broju.

Istovremeno se učvršćuje pozicija predsjednika skupštine u njegovom biračkom tijelu, jer njegovi glasači sada još čvršće zbijaju redove oko svojeg lidera koji je napadnut.

Stoga smatram da je neutemeljena i teza o trenutnoj slabosti predsjednika skupštine jer je privremeno zahladnio odnose sa srpskim autokratom A. V. Ne treba zaboraviti činjenicu ko, u stvari, ima vlast u Crnoj Gori.

Sekundarna briga je reakcija briselske administracije, odnosno, servilnost prema strukturi koja ostvaruje značajnu kontrolu nad političkom situacijom u Crnoj Gori.

Diskurs EU integracija je iz Brisela i od strane domaćih političkih aktera predstavljen u apsolutnoj kategoriji - kao biti ili ne biti - pa svaka partija mora pažljivo da se odnosi prema domaćem političaru kojeg administracija u Briselu vidi kao svojeg omiljenog EU entuzijastu.

Ovo je razlog zašto se u svojoj osudi veličanja osuđenog ratnog zločinca komesarka Kos fokusirala na Srbiju i nije pomenula crnogorsku vlast. Iz istog raloga se nije oglasio ni Ambasadror EU u Crnoj Gori.

Parlamentarna opozicija je svjesna ovih činjenica.

Stoga je inicijativa za smjenu predsjednika skupštine simbolički politički akt na unutrašnjem i na spoljnopolitičkom planu za opoziciju, ali ona dobro zna da to nema prođu.

Kao i više puta do sada, forma i političke kalkulacije dominiraju nad suštinom.