Crna Gora danas - formalno suverena, stvarno porobljena

U kakvu smo to državu pretvoreni? Ima li ovome kraja, ima li ovoj zemlji spasa?

Sve je ovdje izgubilo smisao. Pravila ne važe. Država je klonula pod teretom onih koji bi za još jedan dan u fotelji prodali i narod i državu. Vode nas politički diletanti, zaslijepljeni sitnim interesima, koji se prepucavaju kao učenici petog razreda, dok narod gleda – zgađen i nemoćan.

Svjedočimo scenama gdje zatvorenike žele da saslušavaju u Skupštini, gdje ministar maše papirima bez pokrića, a direktor policije prijeti nevidljivim “dokazima”. Bezbjednost nam je postala rijaliti program, a institucije karikature.

Premijer odbija da odgovori na pitanja poslanika. Ministar iz Vlade želi da nas izbaci iz UNESCO-a. Državne nagrade dodjeljuju se ljudima koji negiraju postojanje iste te države. Pomirenje nam propovijeda četnički vojvoda, a evropski put zastupaju glasnogovornici svetosavske ideologije.

Licemjerje je metastaziralo – o “prevelikoj slobodi” govore oni što su do juče kampovali u šatorima i pekli jagnjad po gradskim trgovima. Danas crtaju mete svakome ko se usudi da misli drugačije, a one koji djeluju – targetiraju, prijete, tuku i gone.

Turista nema. Izolovani smo avionski, ekonomski, politički. Cijene rastu  kao pečurke poslije kiše – samo što mi ni njih, ni voće više ne možemo da priuštimo. Pijemo tuđu vodu, a sopstvenu preziremo. Maštamo o Evropi, a nismo sigurni ni gdje smo,  ni kuda idemo.

Kažu – bezbjedno je, dok u oči gledamo ubicama. Pancire još ne nosimo, ali ne zato što ne treba – već zato što prkosimo strahu.

Obećavaju nam puteve, mostove, bulevare – a nesposobni su da osposobe ni običan semafor na raskrsnici.

Premijeru vjeruje jedva 10 odsto građana –  ali s obzirom na sva lažna obećanja, i to je nerealno i previše. 

Godinama vijećaju o kapelama, o Prizrenu, o pitanjima koja samo dižu tenzije i skreću pažnju sa bijede, nepravde i poniženja.

Crna Gora – formalno suverena, stvarno porobljena – danas je vođena od strane onih koji tu suverenost ne priznaju. Ponovo se doziva zajednica sa Srbijom. Ponovo se gazi sve crnogorsko, dok kormilo navodno evropske budućnosti drže oni koji sanjaju o Moskvi, a mole se Beogradu.

Vlada potpuni besmisao. Revizionizam je postao zvanična politika. Sloboda, koja se nekada branila puškom, sada je luksuz – a oni koji se drznu da je čuvaju, proglašeni su neprijateljima države.

Crno je, da crnje ne može biti.

Ali, ako smo rođeni pod ovom kapom slobodni, ako nam sloboda nije samo riječ već srž, krv i kost – onda još nije gotovo. Neka barjaci polete, neka baklja otpora ide iz ruke u ruku.

Jer ako sad zaćutimo – zaćutaćemo zauvijek.