Dobrosusjedstvo i EU: Jesu li rješivi problemi Srbije sa Hrvatskom i Kosovom?

Na putu ka Evropskoj uniji (EU) najveći teret neriješenih problema sa susjedima ima Srbija koju prije eventualnog članstva čekaju komplikovani razgovori sa Hrvatskom, ali i još teža rješenja vezana za Kosovo koje Srbija još uvijek smatra svojom južnom pokrajinom. 

Neriješena pitanja granica, manjinskih naroda, nasljeđa iz rata opterećuju sve balkanske zemlje koje, više ili manje, imaju aspiracije da postanu članice EU. O primjeni principa dobrosusjedskih odnosa i problemima koje imaju Crna Gora i druge susjedne države pisali smo dva navrata. Ovoga puta bavimo se bilateralnim problemima koje imaju Srbija, Sjeverna Makedonija i Kosovo.  

Srbija ima najtežu situaciju

Od svih svojih balkanskih susjeda, Srbija je jedino sa Sjevernom Makedonijom u potpunosti riješila pitanje razgraničenja. Srbija ima specifičnu situaciju da je sa više strana okružena članicama EU.

Granice sa Mađarskom, Rumunijom i Bugarskom utvrđene su još početkom dvadesetog vijeka, i oko njih nema teritorijalnih sporenja. 

Granični spor između Hrvatske i Srbije jedan je od najdugotrajnijih i najosjetljivijih bilateralnih problema u regionu. On se odnosi na razgraničenje duž toka rijeke Dunav, a dvije države imaju drugačija stanovišta. 

Srbija se poziva na Federalni zakon o razgraničenju iz 1945. i odluku Skupštine Vojvodine iz 1946, prema kojima bi granica trebalo da ide sredinom riječnog korita (princip talvega). Hrvatska, nasuprot tome, insistira da granica slijedi katastarske linije iz austrougarskog perioda (1877–1891), kada je Dunav imao drugačiji tok.

Predmet spora obuhvata oko 11.000 hektara zemljišta, od čega se približno 10.000 hektara nalazi na teritoriji pod kontrolom Srbije, dok je s hrvatske strane sporno svega oko 1.000 hektara. Napori da se problem riješi kroz komisiju za razgraničenje ostali su bez uspjeha.

Iako je Hrvatski sabor 2011. godine usvojio deklaraciju kojom se obavezao da bilateralne sporove neće koristiti kao instrument pritiska u procesu proširenja, uporedna iskustva (Hrvatska je već dva puta blokirala otvaranje poglavlja Srbiji) upozoravaju da bi Hrvatska mogla neriješeno pitanje Dunava koristiti kao političku polugu u kasnijim fazama pregovora  Srbije sa EU. 

Problemi veći od granica 

Odnosi Srbije sa Hrvatskom su, što je očigledno ali i konstatovano u Izvještaju Evropske komisije su opterećeni povremenim tenzijama i razmjenom oštrih izjava, a jedan od najvećih “tegova” su pitanja statusa nacionalnih manjina. 

Dok Hrvatska ukazuje na probleme s kojima se suočava hrvatska manjina u Srbiji - uključujući nedovoljnu zastupljenost u javnim institucijama, ograničen pristup obrazovanju i udžbenicima na hrvatskom jeziku, te, prema tvrdnjama, pokušaje „razbijanja“ hrvatskog nacionalnog korpusa kroz institucionalno favorizovanje bunjevačke zajednice Srbija kontinuirano ukazuje na položaj srpske zajednice u Hrvatskoj.

Srbija tvrdi su Srbi u Hrvatskoj izloženi diskriminaciji, nedovoljnoj institucionalnoj zaštiti i pritiscima lokalnih nacionalističkih struktura. Posebno se ističe pitanje ograničene službene upotrebe ćirilice u opštinama sa značajnim srpskim stanovništvom, što Beograd vidi kao kršenje ustavnih garancija i međunarodnih standarda.

Iako su Srbija i Hrvatska odustale od međusobnih tužbi za genocide ratni problem i dalje opterećuju njihove odnose. 

Jedno od najsloženijih pitanja jeste sudbina nestalih osoba i ratnih zarobljenika. Tokom godina su formirane zajedničke komisije i razmijenjeni podaci između nadležnih tijela Srbije i Hrvatske, ali značajan broj slučajeva ostaje neriješen, uz obostrane prigovore – Srbija traži bržu identifikaciju žrtava srpske nacionalnosti, dok Hrvatska insistira na pronalaženju preostalih lokacija grobnica na teritoriji Srbije. Prema usaglašenim podacima iz 2015. godine, traga se za 1.606 osoba hrvatske i srpske nacionalnosti.

Nova mimoilažena došla su kada je Srbija usvojila zakon kojim svojim organima daje nadležnost za procesuiranje ratnih zločina na području cijele bivše SFRJ, bez obzira na državljanstvo žrtve i počinioca, što Hrvatska osporava kao „arbitrarno proširenje jurisdikcije“ na zločine počinjene na njenoj teritoriji. 

Možda i najkomplikovanije pitanje iz rata su posljedice po stanovništvo i imovina protjeranih i raseljenih.

Stotine hiljada ljudi, pretežno Srba iz Hrvatske, tokom 1990-ih je protjerano i izbjeglo u Srbiju. Dio se kasnije vratio, ali mnogi i dalje žive u Srbiji sa neriješenim statusom, neobnovljenim kućama ili nerazjašnjenim pitanjima penzija, štednje, stanarskih prava i povraćaja imovine. Hrvatska s jedne strane tvrdi da su ključni institucionalni mehanizmi za povratak i reparacije uspostavljeni i da proces ulazi u završnu fazu, dok Srbija i predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj ukazuju da brojni pojedinačni slučajevi ostaju neriješeni i da se dio povratnika suočava sa ekonomskom i socijalnom nesigurnošću. Dodatnu dimenziju ima i povraćaj kulturnih dobara: tokom sukoba, desetine hiljada muzejskih i crkvenih predmeta iznesene su iz Hrvatske i završile u Srbiji. Značajan dio tih predmeta je vraćen, ali dio i dalje nije, uprkos posebnom protokolu i radu mješovite komisije, što ostaje stalna tačka u hrvatskim zahtjevima prema Beogradu. 

Srbija i Kosovo – najveći i najpoznatiji problem regiona

Najsvježiji izvor nestabilnosti i sporenja na Zapadnom Balkanu ujedno je i problem o kojem se najviše zna.  Korijeni spora između Srbije i Kosova sežu do rata iz 1998–1999. godine, koji je okončan NATO intervencijom SRJ i usvajanjem Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN 1244.

Tom rezolucijom reafirmisana je posvećenost suverenitetu i teritorijalnom integritetu tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, ali je istovremeno uspostavljena privremena međunarodna civilna i bezbjednosna uprava na Kosovu (UNMIK i KFOR) i otvoren proces političkog određivanja njegovog budućeg statusa. Nakon neuspjelih pregovora o budućem statusu, Kosovo je u februaru 2008. jednostrano proglasilo nezavisnost.

 Od tada Srbija i Kosovo nisu problem samo te dvije zemlje već je pitanje međunarodnog priznanja i statusa Kosova postalo je centralni politički problem Zapadnog Balkana. 

EU od 2011. posreduje u dijalogu između Srbije i Kosova što je rezultiralo potpisivanjem Briselskog sporazuma 2013. godine koji je trebalo da bude put u normalizaciju odnosa dvije zemlje. On je predviđao integraciju srpskih policijskih i pravosudnih struktura na sjeveru Kosova u kosovski sistem, te  formiranje Zajednice srpskih opština. Ipak, ključni planovi iz sporazuma nisu ostvareni zbog različitih tumačenja obaveza. 

Makedonija riješila granice, identitetska pitanja najveći teret

Sjeverna Makedonija naslijedila je spoljne jugoslovenske granice sa Albanijom, Bugarskom i Grčkom, koje su već ranije bile utvrđene, a nakon osamostaljenja čekalo je razgraničenje sa tadašnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom, kasnije sa Kosovom i Srbijom.

Ipak, od proglašenja nezavisnosti 1992. godine, Sjeverna Makedonija se suočavala sa duboko ukorijenjenim identitetskim sporom sa Grčkom, koja je osporavala i sam naziv države i pravo njenih građana da se nazivaju Makedoncima. Spor i velika kriza u odnosima sa Grčkom, a samim tim izvjesne blokade na putu ka EU trajale su do 2018. godine kad aje potpisivanjem Prespanskog sporazuma Makedonija postala Sjeverna, a Grčka priznala makedonski jezik. To je omogućilo prijem zemlje u NATO u martu 2020. i odluku Savjeta EU o otvaranju pristupnih pregovora iste godine.

Iako je Bugarska prva priznala makedonsku državnost početkom 1990-ih, ona je trenutno država sa kojom Sjeverna Makedonija ima najviše neriješenih problema. Bugarska osporava postojanje posebnog makedonskog etničkog identiteta i jezika, tvrdeći da imaju bugarsko porijeklo. Bugari su 2019. godine usvojili tzv. „okvirni stav“ kojim su postavili dodatne, stroge uslove za otvaranje pristupnih pregovora Sjeverne Makedonije sa EU. Bugarska negira postojanje makedonske manjine u Bugarskoj, insistira da EU tokom pregovora ne koristi naziv „makedonski jezik“, već „službeni jezik Republike Sjeverne Makedonije“, a u više navrata upotrijebila pravo veta u Savjetu EU i time blokirala otvaranje pregovora ne samo Sjevernoj Makedoniji, već i Albaniji.