Inteziviranje diplomatskih napora dok rastu tenzije između SAD i Irana

Dok se američke snage gomilaju u blizini Irana, a Teheran upozorava na velike posljedice ako izbije rat, u toku su diplomatski napori s visokim ulozima kako bi se spriječio regionalni požar, pošto je Vašington zaprijetio vojnom akcijom zbog smrtonosnog gušenja protesta u Iranu.

Iranski ministar spoljnih poslova Abas Arakči u nedjelju je naznačio mogući pomak, izjavivši da je moguć „fer i pravedan“ sporazum koji bi osigurao da Islamska Republika ne stekne nuklearno oružje – svesno ponavljajući frazu američkog predsjednika Donalda Trampa. Sam Tramp je potvrdio ovu promjenu, rekavši novinarima da Iran „ozbiljno razgovara“ sa SAD.

To je uslijedilo nakon intenzivne nedjelje šatl diplomatije: iranski šef bezbjednosti Ali Laridžani sastao se s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Moskvi 30. januara, dok je Arakči otputovao u Tursku na konsultacije s predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoanom i ministrom spoljnih poslova Hakanom Fidanom.

Zamah se nastavio i sledećeg dana u Teheranu, gdje su se oba zvaničnika sastala s katarskim premijerom šeikom Muhamedom bin Abdulrahmanom el Tanijem, za koga se spekulisalo da nosi poruku iz Vašingtona.

Poslije tih sastanaka, Laridžani je na X naveo da je postignut „napredak u formiranju okvira“ za razgovore. Izvještaji iranskih medija sada sugerišu da bi se direktni sastanak u Ankari između specijalnog izaslanika Bele kuće Stiva Vitkofa i visokih iranskih diplomata mogao održati „u narednim danima“.

Iran je u previranju od 28. decembra, kada su mirni demonstranti počeli da izlaze na ulice u Teheranu, zahtijevajući od vlasti da djeluju kako bi zaustavili spiralnu inflaciju i pad valute.

Zbog prekida internet usluga u Iranu, teško je procijeniti koliko je demonstranata ubijeno tokom masovnih protesta, koji su se, čini se, smanjili posljednjih dana.

Američka organizacija za ljudska prava HRANA, čije podatke RSE redovno citira od početka nasilnog gušenja protesta, kaže da je potvrđeni broj žrtava, uključujući snage bezbjednosti, sada 6.842, dok se još istražuje 11.280 slučaja. Više od 49.000 ljudi je uhapšeno.

Neke procjene zvaničnika, koje su nezvanično citirali različiti mediji, govore da je broj žrtava nekoliko puta veći.

Krajem prošlog mjeseca, Tramp je objavio da se „masivna armada“ kreće ka Iranu, upozoravajući da bi mogla da djeluje „brzo i žestoko“ ako bude potrebno, izražavajući nadu u „fer dogovor“ kojim Iran ne bi imao nuklearno oružje.

Američka vojska je rasporedila pomorsku udarnu grupu, predvođenu nosačem aviona USS „Abraham Linkoln“, kod obale Irana. Neki u Iranu su takođe sugerisali da bi potencijalni dogovor podrazumijevao da se iranske zalihe visoko obogaćenog uranijuma – navodno zakopane pod zemljom poslije američkih udara prošlog juna – prebace u drugu zemlju.

Uprkos javnom optimizmu, analitičari upozoravaju da je put ka sporazumu za Teheran pun unutrašnjih rizika.

Analitičar koji živi u Španiji, Ata Mohamed-Tabriz, rekao je za Radio Farda (Iranski servis RSE) da, dok Ministarstvo spoljnih poslova signalizira fleksibilnost, tvrdokorni elementi unutar Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC) ove pregovore vide kao „obmanjujuću igru“ i „smrtonosni otrov“.

Mimo nuklearnog pitanja

Centralno pitanje ostaje kako zapravo izgleda „fer“ sporazum. Iako Tramp tvrdi da su junski napadi SAD „uništili“ iranski nuklearni program, njegovi zahtjevi su i ranije išli izvan obogaćivanja uranijumom.

Opozicioni aktivista Mehdi Fatapur, koji živi u Njemačkoj, rekao je da bi, da bi bilo koji sporazum zaista zadovoljio Trampovu administraciju i spriječio rat, vjerovatno zahtijevao nešto što bi se svelo na „stratešku predaju“.

Fatapur je za Radio Farda rekao da Vašington može zahtijevati potpuni zaokret u regionalnom identitetu Irana, uključujući kraj njegovog neprijateljstva prema Izraelu i napuštanje njegovih regionalnih saveznika.

Za Islamsku Republiku, to nisu samo političke stvari, već stubovi države, a iranske vlasti su isključile pregovore o bilo čemu mimo nuklearnog programa. Čak i ako se u Ankari postigne dogovor o okviru, on može poslužiti samo kao privremeno olakšanje. Mohamed-Tabriz je sugerisao da bi „minimalni sporazum“ mogao da kupi vrijeme, ali ne može da riješi „masovno nagomilavanje društvenih zahtjeva“ i unutrašnje nezadovoljstvo koje trenutno ključa u Iranu.

Analitičari tvrde da pretnja „regionalnim ratom“ ostaje glavni pregovarački adut Teherana. Predstavljajući sukob kao egzistencijalnu katastrofu koja bi zahvatila cijeli Bliski istok, Teheran je uspješno izvršio pritisak na regionalne posrednike poput Katara i Turske da intervenišu.

Međutim, prema Fatapuru, ako Islamska Republika izabere put „postepenih“ reformi i manjih diplomatskih ustupaka, i dalje bi se mogla suočiti sa žestokom reakcijom javnosti, koja je sve više umorna od sankcija i prijetnji ratom.