Potresna ispovijest humanitarke o paklu života u Gazi: "Nema ništa gore nego kad vam djeca kažu da žele umrijeti"

Rosalia Bolen, nizozemska stručnjakinja za komunikacije pri UNICEF-u, provela je šest mjeseci u ratom pogođenoj Gazi - od oktobra 2024. do kraja marta 2025. godine. Tamo je svjedočila svakodnevnom hororu, dubokoj ljudskoj patnji i snazi nade koju i dalje nose oni najmanji: djeca, piše Slobodna Dalmacija.

Bolen je jedna od rijetkih međunarodnih humanitaraca koji su boravili u Gazi u ovom najdužem i najdestruktivnijem sukobu u novijoj istoriji Pojasa Gaze, koji traje neprekidno od 7. oktobra 2023. godine. Toga dana militantna skupina Hamas izvršila je iznenadni napad na Izrael, ubivši oko 1.200 ljudi i uzimajući više od 250 talaca.

Izraelski odgovor bio je trenutna i masovna vojna operacija u Gazi, koja se pretvorila u jednu od najtežih humanitarnih katastrofa savremenog doba. U tom je razdoblju ubijeno više od 38.000 ljudi, prema podacima Ministarstva zdravlja Gaze, a više od dva miliona ljudi - gotovo cjelokupno stanovništvo prisiljeno je na raseljenje. Više od 70 odsto poginulih čine žene i djeca, a stotine hiljada ljudi žive bez osnovnih uslova za život.

Već na samom početku svog boravka, Rosalia je upoznala slijepog dječaka koji je u naletu granate izgubio cijelu svoju porodicu. Dječak, iako ne vidi, crtao je ono što je zapamtio iz svog doma prije nego što je srušen - krevetić, igračke, balkon s kojeg je slušao zvukove grada. 

- To dijete mi je slomilo srce. On ne vidi, ali osjeća da mu je djetinjstvo uzeto - rekla je Bolen ranije u jednom intervjuu.

Krajnje nehumani uslovi 

Trenutno se nalazi u svojoj domovini, Nizozemskoj, i čeka priliku za povratak. 

- Da, planiram se vratiti u Gazu - kaže Bolen za Slobodnu Dalmaciju.

UNICEF-ova misija za nju nije samo profesionalna dužnost već duboka lična obaveza. Prije rada u Gazi, djelovala je i u kriznim žarištima poput Afganistana, Jemena i Haitija. Ima više od 15 godina iskustva u humanitarnim krizama, a njen rad karakteriše snažan fokus na pričanje priča iz perspektive djece.

- Ulazak u Gazu nije jednostavan. Krenemo iz Amana, glavnoga grada Jordana, autobusom zajedno s drugim humanitarnim radnicima iz UN-a, međunarodnih organizacija i Crvenog krsta. Putujemo preko Alenbi mosta - granice između Jordana i Izraela - gdje nas prvo pregledavaju jordanske, a zatim izraelske vlasti. Nakon toga nastavljamo prema prelazu Kerem Šalom, između Izraela i Gaze, gdje ponovno prolazimo kontrole - opisuje Bolen.

Iako je udaljenost između Amana i Gaze oko 150 kilometara, put često traje i do 14 sati. 

- Krećemo ujutro, a stižemo u naše smještaje u Gazi tek naveče - dodaje Bolen.

Život u Gazi je svakodnevna borba za preživljavanje. Bombardovanja su stalna, čak i u područjima u koja su ljudi upućeni da se presele. 

- Osnovne stvari za preživljavanje ne postoje. Ljudi nemaju dovoljno hrane, teško pronalaze čistu vodu. Žive u vrlo trošnim, improvizovanim šatorima, bez struje, bez tekuće vode. Život je izuzetno težak, a ono što ti ljudi proživljavaju gotovo je nezamislivo. Već 20 mjeseci žive u krajnje nehumanim uslovima - upozorava Bolen.

Bolnice, kako ističe, jedva da više i izgledaju kao bolnice.

- I one su bile bombardovane. Kad uđete u bolnicu, na zidovima se vide tragovi gelera, meci, ponekad i ogromne pukotine. Često su prozori razneseni, pa zapravo ni nema pravih prozora. Unutra ulaze insekti i razne druge životinje. Bolnice su jako pretrpane. U jednoj sobi namijenjenoj za dva pacijenta, vidite njih osam ili devet. Mnogi spavaju na podu - navela je Bolen. 

U šest mjeseci boravka Bolen je razgovarala s desecima djece, roditelja i učitelja. 

- Djeca su me pitala zašto još traje rat, ko ga može zaustaviti, kada će završiti. Ne razumiju zašto moraju živjeti u šatorima, zašto nemaju vodu, zašto im je rođendan opet tokom rata. Što se tiče priča koje su me posebno pogodile - ima ih jednostavno previše. Mnoge koje mi sada ne izlaze iz glave su zapravo intervjui koje sam vodila s trudnicama. Posebno u martu, tada sam razgovarala s tri trudne žene. Bile su u tom trenutku trudne četiri, pet i sedam mjeseci. Ne mogu a da se ne pitam kako su te žene danas. Moraće roditi u vrlo nehigijenskim, rekla bih i okrutnim uslovima. Jako sam zabrinuta za te žene. Teško je ne misliti na njih - ističe Bolen.

Lišeni domova, ali i dostojanstva

Roditelji osjećaju napuštenost svih na svijetu. 

- Tražili su me pomoć u obrazovanju. Iako nemaju ni hrane ni ljekova, mole da njihova djeca ponovno počnu učiti, igrati se, biti djeca - priča Bolen.

Neki su je molili da pomogne organizovati rođendansku proslavu za njihovu djecu. 

- Kažu mi: "Sljedeće sedmice je rođendan moje kćerke. To je druga godina zaredom da joj rođendan pada usred rata. Nikad nisam mislila da će rat toliko dugo trajati. Stvarno joj želim prirediti pravi rođendan. Nemam ništa za napraviti tortu. Nemam ništa što joj mogu pokloniti. Možeš li mi pomoći?". Roditelji su zaista usmjereni na to da svojoj djeci vrate barem neku rutinu, stabilnost i osjećaj normalnog života - naglasila je ova humanitarka.

Prema UNICEF-u, gotovo milion djece u Gazi već je dvije godine izvan škole koje su srušene, a mnoge pretvorene u skloništa. Gotovo 90 odsto obrazovnih objekata je djelimično ili potpuno uništeno.

- U Gazi vidite patnju gdje god pogledate. Ne morate je tražiti. Kad god se vozite okolo, svuda vidite duboku ljudsku patnju i potpunu oskudicu. Ljudi su lišeni svega - svojih domova, električne energije, tekuće vode, ljudskog dostojanstva… Patnja nisu samo ljudi ranjeni u bombardovanjima, već i djeca koja hodaju ulicama s kantama vode koje moraju nositi natrag u svoj šator. To su djeca koja stoje ispred pučke kuhinje ili pekare, nadajući se da će uspjeti dobiti nešto hrane. To su žene koje moraju rađati u neljudskim uslovima - ispričala je Bolen.

Na pitanje kako se osjećaju djeca kojima je ukradeno djetinjstvo odgoara da je to mješavina, te da mališani ne razumiju rat.

- Pitaju se zašto žive u šatoru, zašto im nedostaje njihova soba, igračke, igralište ispred kuće. Osjećaju duboku tugu, bol, tjeskobu, ali još imaju nadu. Žele postati doktori, učitelji, novinari, umjetnici. To je čudna kombinacija velike tuge i nepokolebljive nade - ističe Bolen.

Infrastruktura je potpuno uništena. Ljudi žive u improvizovanim šatorima, u ruševinama bivših domova, ili u školama i bolnicama, često po 25 ljudi u jednoj učionici.

- To je prizor na koji se nisam mogla naviknuti ni nakon šest mjeseci. Nivo razaranja je jednostavno nezamisliv. Uslovi su vrlo teški, nedostaje osnovna higijena, nekoliko toaleta koristi stotine ljudi. Neki ljudi spavaju i po hodnicima i podovima bolnica, vjerujući da su tamo sigurniji. Osjećate sve - strah, frustraciju, nemoć… A ta djeca trebaju sve. Kada uspijemo postaviti inkubator ili organizovati privremeni prostor za učenje, pa se sljedeći dan vratimo i vidimo bebe u inkubatoru, djecu u tom prostoru za učenje, tada shvatite da sve to ipak nije bilo uzalud - kaže Bolen.

UNICEF pruža i psihološku pomoć - individualno i grupno. Kroz umjetnost, muziku i fotografiju pomažu djeci da izraze svoje osjećaje. 

Najveći otvoreni zatvor na svijetu

- Dajemo im siguran prostor za izražavanje i procesuiranje trauma koje su doživjeli. Djeca crtaju, pjevaju, sviraju - kroz te aktivnosti otvaraju se. Ali mnoga djeca se toliko prestraše da prestanu govoriti, prestanu spavati, prestanu se igrati - progone ih ružna sjećanja i misli. Neka djeca počnu nanositi štetu sama sebi, a mnoga druga, i to u vrlo ranoj dobi, govore o tome kako žele umrijeti. Kažu da žele umrijeti kako više ne bi osjećali bol, strah ili glad i kako bi ponovno vidjeli svoju mamu i tatu. Zato sarađujemo s psiholozima kako bismo im pomogli nositi se s nekim od tih simptoma traumatskog stresa. Potrebno je puno truda za sprovođenje takvog programa, a odrasli koji nam pomažu u tim sesijama - psiholozi - i sami su duboko pogođeni gubitkom i tugom. I oni su traumatizovani. Takođe, teško je sprovoditi te programe dok bombardovanja traju. Ali to je, nažalost, stvarnost u kojoj živimo - ističe Bolen.

Ona i njene kolege spavali su u UNICEF-ovu domu za međunarodno osoblje u Rafah Mavasiju. 

- Bilo me strah. Čujete eksplozije, vriske… Pokušavate to ignorisati, ali tijelo zna da nešto nije u redu. Uvijek ste na ivici - rekla je Bolen.

Njen radni dan počinjao je u 6 ujutro. Odlazila bi s kolegama na teren, s inženjerima koji postavljaju vodovod, pedijatrima koji pomažu bolnicama...

- Dokumentovala sam sve i pitala ljude za njihove priče. Oni žele pričati, žele da svijet zna - ističe Bolen.

Što Gaza danas najviše treba?

- Prvo i najvažnije: hitan, trajan prekid vatre. Bombardovanja moraju prestati. Potrebno je osigurati bezuslovno oslobađanje talaca, ali i omogućiti masovan i kontinuiran protok humanitarne i komercijalne pomoći kroz sve granične prijelaze - navela je Bolen.

Upozorava da je više od dva miliona ljudi gladno, a pola miliona doslovno gladuje. 

- Ali to nije sve - Gaza ne može preživjeti ako ostane zatvorena. Potrebno je trajno ukinuti sve zabrane na slobodno kretanje ljudi. Ljudi moraju moći putovati, tražiti liječenje, školovati se, ponovno spojiti sa svojom porodicama. Gaza ne smije ostati najveći otvoreni zatvor na svijetu - poručila je Bolen, hrabra humanitarka velikog srca.