Prošle nedjelje, skupili smo se u Podgorici, da u okviru konferencije koja se bavi sudbinom Milivoja Katnića, bivšeg specijalnog tužioca Crne Gore: čovjek je u pritvoru već šest mjeseci, bez optužnice i mogućnosti da se brani. Štrajkovao je glađu, a u zatvoru je zbog osvete sadašnje vlasti, postavljene uz ozbiljnu superviziju Srpske pravoslavne crkve i priličnu daljinsku kontrolu iz Beograda.

Sve to, dakako, pomno prati Moskva, a nas nekolicinu u Forum za ljudska prava Milivoja Katnića, organizovao je između ostalog Crnogorski PEN, uz, naravno Helsinški komitet Crne Gore. Lica su vam, otprilike, poznata: psiholog Žarko Korać, bivši potpredsjednik Vlade Srbije za vrijeme Zorana Đinđića, Nenad Čanak, notorni Vojvođanin i expredsjednik Lige socijaldemokrata, jedan od prvih ljudi koji su i institucionalno i izvan toga pomogli pad Slobodana Miloševića, novinarka Tamara Nikčević, crnogorski pisac i predsjenik PEN-a Milorad Popović, jedan od arhitekata promjene kursa Mila Đukanovića od srpskog vazala do glavnog čovjeke za ostvarivanje nezavisnosti Crne Gore, zatim Tarik Gunersel, turski književnik, Boris A. Novak nam se trebao javiti video linkom, ali je bio spriječen, poznati novinar Vlado Vurušić, malenkost pisca ovih redaka i tako dalje i tako dalje. Moglo bi se reći, ugledno društvo koje baš niko puno i ne zarezuje, ali koje je stalo uz čovjeka koji je obavljao specijalne zadatke, što je prosrpskoj vlasti očigledno bio trn u oku.
Katnić je, između ostalog, vodio istragu protiv Svetozara Marovića, nekada nominalno drugog čovjeka Crne Gore, i predsjednika unije te zemlje i Srbije, čija se imovina procjenjuje na nekoliko desetina miliona eura. U jednom trenutku, Marović je bio skoro moćniji od Đukanovića, ali je optužen za malverzacije, korupciju i nezakoniti sticanje dobiti. Marović se branio sa slobode, što je iskoristio za bijeg, prvo u Švajcarsku (vjerovatno obezbijediti novce), a onda – u Srbiju.
Bez optužnice i bez dokaza, ad hoc, orijentalno, surovo, balkanski, vlast koja je na izborima 2020. srušila trideset godina dugu vladavinu Mila Đukanovića, zatvorila je bivšeg specijalnog tužioca. Koji je četiri godine ranije, 2016. vodio operaciju osujećivanja državnog udara koji su, među ostalima, spremale i stranke koje će četiri godine kasnije doći na vlast. Scenario je bio, uglavnom, ruski, izvođači su trebalo biti srpski, a stvar je trebala početi kao što je krenula 1992. u Sarajevu ili prije par godina u Kijevu. Trebalo je da ubačeni specijalci obuku uniforme crnogorske policije i krenu pucati po prosrpskim demonstrantima ispred Parlamenta. To bi bilo jezivo bratsko krvoproliće nesagledivih posljedica: u tom smislu, a moglo bi se reći da kao Neko iz Sarajeva onaj što ovo piše nešto zna o počecima ratova na Balkanu, očigledno nije bilo lako pronaći nekoga ko bi bez savjesti, i bez emocija, potegao obarač prema nenaoružanima koji govore njihov jezik. I „zastupaju“ iste ideje.
Nova vlast tvrdi da je sve inscenirano, ali teško je vjerovati onima koji uz pomoć helikoptera, specijalaca i kriminalaca „isporučuju“ vladiku Joanikija u manastir na Cetinju. A upravo to se u septembru 2021. uz suzavac i proteste: vladika Joanikije, nasljednik Amfilohija Radovića, jedne od namračnijih prikaza balkanskih devedesetih je, protiv volje stanovnika Cetinja, „isporučen“ u manastir. Cetinjani ga tako i zovu – „Isporučeni“, i tvrde da su bili spremni uzvratiti vatru, ako bi iz manastira otvorili vatru. Tada je ta zemlja, vjerovatno, bila najbliže ratu. Uz pomenute događaje iz 2016. Na svu sreću oružani sukob se nije dogodio. Moguće i zato što se iz lekcija iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske nešto naučilo.
I za to je, očigledno, bio zaslužan i Milivoj Katnić. No, na Balkanu ne postoji dobro djelo koje neće biti kažnjeno. Tehnički gledano, vanjska politika srpskog hegemonizma, učinila je puno grešaka u ostvarivanju svojih ciljeva. U Hrvatskoj su, sa više od 12 odsto stanovništva, pali na ispod tri odsto, i nisu dobili nikakvu teritoriju koju bi kontrolirali. U Bosni su, zahvaljujući engleskom ultimatumu i neposobnosti bosanskog rukovodstva da se snađe u okolnostima pritiska u datom trenutku, dobili skoro pola teritorije. I to je, u ovom trenutku, valjda jedina teritorija u u Evropi gdje imenima ratnih zločinaca možete nazivati ulice, škole ili bolnice. 
Jedina stvar koja je skoro sasvim uspjela u vojno-obavještajnom domenu iz Beograda, je sukob Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane 1993., što je rezultiralo ratnim zločinima, i presudom u kojoj su vođe takozvanog projekta Hrvatska zajednica Herceg Bosna kažnjene sa oko 140 godina zatvora. Od tada, iako Bošnjaci i Hrvati zajednički tvore Federaciju BiH, usađeno je nepovjerenje, koje rezultira privatnim talovima na nivou „političke“ manipulacije, i duboke segregacije koja se provodi na većini mjesta gdje Hrvati i Bošnjaci žive jedni pored drugih.
Prema svjedočenjima nekih od glavnih ljudi srbijanske obavještajne službe, koji su procesuirani u Hagu, u toj operaciji su njihovi kadrovi imali značajan udio. Onog trenutka kad hrvatsko vodstvo u BiH to prizna, a bošnjački narod to prihvati, i suoči se sa svojim zločinima, moći će se se govoriti o uzajamnom povjerenju i poštovanju. Do tada, gledaće se iza zamišljenog nišana, i čekati novu priliku za osvetu. Omiljeni sport na Balkanu kad je u pitanju „rješavanje“ političkih konflikata.

Drugi veliki „uspjeh“ duboke, tamne strane srpskoga društva, koja je zadnjih dvadesetak godina, uglavnom, pozicija, je resrbizacija Crne Gore. Od osamostaljenja te države 2006. godine, činilo se da je svijest ljudi narastao dovoljno da je država na jugu Balkana, jadransko – planinski konglomerat epske svijesti i lirskog izričaja, konačno stao na noge i upisao se u ne najsretniju, ali relativno mirnu porodicu nazvanu Evropa Nacija. To je stara porodica u kući čiji krov stoji naizgled relativno čvrsto, ali su sobe iznutra neprovjetrene, a kako se ide
prema podrumu pronalaze se sve mračnije tajne. Nove prostorije koje se dodaju toj zgradi pune su slabih konstrukcija, nastalih kao rezultat dugotrajnih grešaka u vođenju, odnosno građenju tih entiteta.
U tom smislu, Crna Gore je jedna takva, mala i slaba montažna kuća koju je jedan veliki vojni Savez (dakako, NATO) prihvatio kako bi je zaštitio od rušenja koju bi preuzeo njegov dugogodišnji arhineprijatelj, koji već nekoliko stotina godina preko Crne Gore želi izaći na toplo more. Majka Rusija. U tom smislu sudbina Milivoja Katnića - iako se svaki dio njegove karijere može posmatrati u različitom svjetlu - je arhetipska: ako on ostane u ovoj situaciji, ako ga zadrže u ovom statusu, bez mogućnosti da mu se obezbijede normalni uslovi opstanka, ili barem da se protiv njega podigne validna optužnica protiv koje se sa svojim saradnicima može odbraniti, to je uvod u završetak procesa u kojem je u Crnoj Gori moguće da Crna Gora postane druga Republika Srpska. To je, u krajnjoj konsekvenci, i na dugi rok nemoguće, ali nije li problem svih iluzija upravo u manijakalnom provođenju njihovih iracionalnih motiva?
Svjedočimo, dakle, slučaju u kojem se leđima jednog čovjeka treba slomiti sudbina cijele jedne epohe, i na njemu „utjerati“ dug cijelog jednog naroda. U čemu se trenutni predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović ponaša vrlo nečasno, govoreći da četničkom vojvodi, što je titula koju nosi današnji predsjednik Parlamenta Crne Gore, i njegovim saradnicima, nije trebalo uskraćivati ulaz u Hrvatsku. Uz sve to, manipuliše se i činjenicom da protiv Katnića, koji je na početku devedesetih bio poručnik u vojnom odsjeku koji je slao regrute u napad za Dubrovnik, hrvatsko pravosuđe nije podiglo optužnicu. A Crna Gora, pak, nije podigla optužnicu ni protiv koga ko je pošao gađati Dubrovnik, Vukovar ili Mostar. Prosrbijanskoj vlasti sasvim bi odgovaralo da se bivšem tužiocu Katniću fakturiše - sve. Konferencija nam je relativno uspjela, govornici su pokazali zavidno poznavanje prilika, ali provladinih medija, pripadnika političkih stranaka i izaslanika ambasade Velike Britanije i Sjedinjenih američkih država – nije bilo.
Tu, ipak, trebate izabrati stranu. Jer, iz vizure zapadne diplomatije može se reći da je, praktično, vladavina Srpske pravoslavne crkve, tek epoha u razvoju tamošnje demokratije. Ali, ako stvar gledate u oči, na terenu – to nije tako. Jer, je na sceni – regresija. Baš kao što reče ugledni podgorički advokat Nikola Martinović: „Zapamtimo se dobro mi koji smo danas bili u ovoj dvorani. Jer, za nekoliko mjeseci će biti desetine ljudi koji će tvrditi da su bili ovdje s nama jer ni Karadžić, ni Mladić ni Milošević nisu mogli ni sanjati da će završiti u Hagu, a desilo se upravo to. (…) Ovolika količina nepravde, zlobe i mržnje u Crnoj Gori nije viđena od 1948., i vladavine Aleksandra Rankovića“. Toliko, dakle o „oslobođenoj“ zemlji. 
Čekajući rasplet ove situacije, sjetio sam se naših prvih dolazaka u Crnu Goru. Bilo je to početkom, kako se to danas lijepo kaže, milenija, kad smo od Cetinja došli u Podgoricu i održali nešto što se moglo zvati književnom večeri, a bio je zapravo skup prilično nemoćnih zavjerenika koji su tu došli podržati prijatelje i kolege čija je sudbina čista literatura. Imena Filipa Davida, Ivana Lovrenovića, Miljenka Jergovića, Nenada Popovića, znana su južnoslavenskoj književnoj publici, ali sudbina crnogorskih kolega je zaista prvorazredna priča.
Jer, šta je kad u svojoj zemlji, na svome jeziku pokušavate ubijediti svoje sunarodnike da pripadaju svojoj, a ne nekoj drugoj državi? Gdje je to zamislivo? Dobro, na Bliskom istoku. Dvadeset godina kasnije, opet smo se tu, u nešto izmijenjenom sastavu, ali s praktično istim poslanjem: da pokušamo samima sebi, i drugima, objasniti da Kotor, ipak, nije Kragujevac, iako je Budva, građevinski postala Zlatibor na moru.
Čudno je samo da ljudi koji to naglas govore bivaju progonjeni, proskribirani, čak i zatvarani. I u tom smislu je sudbina Milivoja Katnića duboka stvarnost, ali izrasla iz mita o lažnoj veličini.
I izrugivanju sudbine jednog čovjeka pred masom. U tom smislu ne treba imati dilemu. Mora se biti na strani čovjeka. Bez obzira na kojoj ste strani istorije.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Na kojoj strani istorije?

Optužnica protiv bivšeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića poslije šest mjeseci još nije podignuta, što govori o najgrubljem kršenju njegovih osnovnih ljudskih prava - istakao je predsjednik Crnogorskog helšinskog odbora Miodrag Vlahović.
On je, na panelu "Hajka" na Međunarodnoj konferenciji „Politički zatvorenici I progon novinara i pisaca u Crnoj Gori“, koju organizuju Forum za zaštitu ljudskih prava Milivoja Katnića, Crnogorski Helsinški odbor za ljudska prava i Crnogorski PEN centar, rekao i da je zahtjev specijalnog tužioca Miloša Šoškića prema Pobjedi, kojim traži da se dostavi spisak svih tekstova koji su vezani za Zorana Lazovića i Katnića u periodu dok je Draško Đuranović bio glavni i odgovorni urednik, iskaz neprofesionalnog i nezakonitog odnosa SDT-a prema medijima.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 170px; position: relative;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fvip%2Ftuzilac-soskic-ponovo-targetira-i-pokusava-da-ucutka-novinara-duranovica&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
- Takva komunikacija nije takva da se dobiju podaci, nego se radi o eklatantnom pokušaju da se zastraši, da se targetira, da se izvrši brutalni pritisak na slobodu javne riječi, na medije i istraživačke novinare koji bi mogli doći na "suludu ideju" da pišu o ovom slučaju. Ta vrsta intervencija SDT-a je sve samo nije profesionalna, sve samo ne zakonita, nema nikakve veze sa postupkom i procesom kao takvim - rekao je Vlahović.
CHO će, kako je dodao, nastaviti svoju misiju direktnog, javnog, neposrednog bavljenja ovim slučajem zato što, kako je istakao, nije vezan samo za ličnost Katnića, već je paradigmatičan za odnos prema svima koji se korektno, odgovorno i pošteno bave svojim poslom, a "na ovaj ili onaj način" su se zamjerili novoj vlasti.
Predsjednik hrvatskog PEN centra Tomica Bajsić rekao je da je ovo što se dešava u Crnoj Gori, ali i u Bosni i Hercegovini pokušajem odvajanja entiteta Republika Srpska, opasno za sve zemlje bivše Jugoslavije za koje, prema njegovim riječima, neće biti mira dok ne uđu u Evropu sa svojim granicama.
<h2>"'Državni udar' bio organizovani puč"</h2>
Srpski političar i psiholog prof. dr Žarko Korać ocijenio je da u slučaju Katnića ima psihičke torture.
- Katnić ima svoju profesionalnu biografiju, ali nema nikakve sumnje da će njegovo suđenje za pokušaj puča 2016. godine biti centralni dio njegove biografije zato što je to jedan od odlučujućih trenutaka u istoriji Crne Gore - rekao je Korać.
On smatra da to jeste bio organizovani puč.
- U njemu jeste učestvovala ruska obavještajna služba i u njemu je učestvovao i dio ljudi iz Srbije. Sasvim je druga tema što se u jednom trenutku pokazalo da je to batina koja ima dva kraja - kazao je Korać.
Dodaje da Katnića ne ganjaju kao ličnost, nego kao simbol predmeta iz kog je jedan od optuženih sada predsjednik Skupštine Crne Gore.
- U ovom slučaju Katnića imate jedan od najružnijih motiva - osvetu. Ne radi se samo o emocijama ovih na vlasti, nego o strahu da bi se prethodnici mogli vratiti na vlast - naveo je Korać.
Komentarišući to što se dio prijedloga za produženje pritvora odnosi na to što je Katnić razgovarao sa eminentnim novinarima upitao je je li on rob.
- Sloboda govora je osnovno ljudsko pravo. Ljudi u zatvoru koji su optuženi imaju pravo da pričaju sa kim god žele, a protiv njega čak nije podginuta ni optužnica. Ovo što se dešava je ubjedljivi dokaz da Crna Gora ne ide u dobrom pravcu, ali to je na građanima da odgovore sebi na to pitanje - istakao je Korać.
U Crnoj Gori će se, prema njegovim riječima, pokazati da imamo kukavičku i jako slabu vlast.
- Kao na vjetru, da li će ostati, neće, koja se boji da će stara vlast da se vrati, pa će preko Katnića da pokažu kako je prethodna vlast kriminalna. Od toga neće biti nikakve koristi, ali na ovakav način pokušavati da ostvariš političke poente, ali i ovoliko se bojati da ćeš i ti sići s vlasti, a ovo ostavljaš kao političko nasljeđe, nije pametno - zaključio je Korać i dodao da je "jako opasno igrati se s ljudskim dostojanstvom".
<h2>Politička i identitetska kriza</h2>
Hrvatski novinar Vlado Vurušić ocijenio je da se Crna Gora, nažalost, ponovo nalazi u velikoj političkoj i identitetskoj krizi kroz kakve je već prolazila, posebno u posljednjih sto godina.
- Crna Gora je sada pod velikom udarom otvoreno prosprskih i proruskih opcija koje joj rade o glavi i koje, ako već od nje ne mogu stvoriti "Srbiju na moru", pa onda od nje da naprave srpsku Bjelorusiju - naveo je Vurušić.
Crna Gora malo više liči na ono što se događa u Gruziji, odnosno da Vučić prema Putinovom receptu u toj državi želi Crnu Goru izolovati od evroatlantskih integracija, izolovati je od saveznika i susjeda koji bi joj mogli pomoći na putu prema Evropi, gdje Crna Gora, kako je naveo, sigurno pripada.
- Nažalost, Crna Gora je zapravo na neki način Gruziji najsličnija zahvaljujući sadašnjoj vlasti, jer imamo situaciju da u Crnoj Gori postoji politički progon neistomišljenika, što potvrđuje da je Crna Gora pod velikim udarom i da je njen opstanak kao države i nacije u pitanju - istakao je Vurušić.
<h2>Sloboda</h2>
Srpski političar Nenad Čanak kazao je da je pendrek na kome piše pravda ono o čemu danas razgovaraju.
- Sloboda, a to je riječ koja se stalno pominje, nije besplatna, nije jeftina, može da bude skupa toliko da je nikad ne dočekamo, ali je nikad neće biti ako na njoj ne radimo - rekao je Čanak.
Novinar, pjesnik, prevodilac i prozaist Ahmed Burić naveo je da se zahvaljujući Katniću 2016. nije desio puč.
- Na Balkanu ne postoji dobro djelo koje neće biti kažnjeno. Tehnički gledano, vanjska politika srpske hegemonije napravila je veliki broj grešaka u prethodnih 30 godina. U Hrvatskoj su od 12 odsto Srba pali na ispod tri odsto,. U BiH su izgubili tamo gdje su bili glavni i tamo gdje je bilo najbolje, a to su dolina Neretve i Sarajeva, a jedina stvar gdje su profitirali, zbog nesposobnosti BiH da se odupre, jeste da su dobili polovinu Bosne - Republiku Srpsku. To je jedina teritorija u Evropi gdje ulice, škole, trgovi i obdaništa možete nazivati imenima ratnih zločinaca i da vam zbog toga ne spadne dlaka s glave - istakao je Burić.
Smatra da ako Katnića zadrže u ovom statusu, bez mogućnosti imanja normalnih uslova suđenja i validne optužnice, biće to uvod u završetak procesa kojim je Crnoj Gori namijenjena sudbina Republike Srpske.
<h2>Od heroja do mučenika</h2>
Crnogorski novinar, pisac, scenarista, režiser, producent, antiratni aktivista i borac za ljudska prava Šeki Radončić kaže da svi znaju da je hajka na Katnića krenula 2016. kada je spriječio puč.
- Do tada je on bio heroj kada je procesuirao Svetozara Marovića. On je u tom trenutku slavljen i hvaljen, od Zapada, nevladinog sektora i medija. No nakon 2016. počinje brutalna hajka i princijepelni Katnić postaje meta zapadnog faktora, srpske i ruske propagande, medija i nevladinog sektora. To je taj puta od heroja da mučenika - rekao je Radončić.

Jasmina Beharovic

Radončić: Hajka na Katnića krenula 2016. godine; Vurušić: Crna Gora pod velikim udarom

Za 11 mjeseci 2025. godine, 73 maloljetnika u Crnoj Gori osumnjičena su za 48 krivičnih djela, na štetu 59 maloljetnih žrtava, dok su 102 maloljetnika počinila 83 prekršaja protiv 85 maloljetnika, saopštila je Uprava policije na upit Portala RTCG.&nbsp;
Sagovornice Portala RTCG saglasne su da zvanična statistika ne prikazuje stvarni obim vršnjačkog nasilja među djecom u Crnoj Gori, te da bez sistemske pomoći i rada sa porodicama, teško da možemo da očekujemo promjene. Ako želimo da vršnjačko nasilje zaista bude rjeđe, neophodno je graditi društvo koje nasilje ne prihvata kao normalno, opravdano ili poželjno, što je odgovornost cijelog sistema.
Magistrica socijalne politike i socijalnog rada Ivana Raščanin-Radičević ocjenjuje da su podaci Uprave policije značajni jer pokazuju da sistem evidentira i reaguje na prijavljene slučajeve, ali upozorava da oni ne obuhvataju veliki broj nasilnih ponašanja koja ostaju neprijavljena.
- Statistika Uprave policije je važna jer pokazuje da sistem bilježi i reaguje na prijavljene slučajeve vršnjačkog nasilja. Međutim, ona ne daje potpunu sliku, jer obuhvata samo slučajeve koji su formalno prijavljeni i procesuirani - kazala je Raščanin-Radičević.
Kako navodi, iskustva iz prakse i istraživanja ukazuju da je stvarni obim nasilja znatno veći, naročito kada je riječ o emocionalnom, digitalnom i seksualnom nasilju, koje djeca rijetko prijavljuju zbog straha, srama, nepovjerenja ili zato što ga često ne prepoznaju kao nasilje.
Posebno, kaže Raščanin-Radičević zabrinjavaju istraživanja prema kojima gotovo polovina mladih, njih oko 46 odsto smatra da se konflikti trebaju rješavati nasiljem, dok se nenasilni stavovi doživljavaju kao slabost.
- To nam govori da problem nije samo u broju slučajeva, već i u kulturi i sistemu vrijednosti koji u određenoj mjeri normalizuju nasilje - kazala je Raščanin-Radičević.
Sličan stav ima i Kristina Mihailović iz udruženja Roditelji.me, koja ukazuje da institucije i dalje ne prave jasnu razliku između nasilnog ponašanja i vršnjačkog nasilja, koje podrazumijeva namjerno, ponavljano i dugotrajno ugrožavanje djeteta ili grupe djece. Zbog toga, kako ističe, ne postoji ni kvalitetna evidencija, niti adekvatne mjere koje bi odgovorile na ozbiljnost problema.
Mihailović smatra da se društvo već dugo bavi pitanjem statistike i prebacivanjem odgovornosti, umjesto da prihvati činjenicu da je nasilje među djecom ozbiljan i rasprostranjen problem. Svakodnevni primjeri nasilja, kako među djecom tako i nad njima, pokazuju da je situacija alarmantna, ali da reakcije institucija nijesu dovoljne.
Svakodnevni slučajevi nasilja među djecom u Crnoj Gori pokazuju da je situacija alarmantna, ali da su reakcije institucija i dalje nedovoljne, smatra Mihailović.
Najčešći oblici vršnjačkog nasilja, kaže Mihailović su socijalno, psihičko i nasilje na internetu, dok je fizičko nasilje rjeđe, iako se o njemu najviše govori kada dođe do težih posljedica.
Prema njenim riječima, posebno zabrinjava to što se uzrocima nasilja gotovo uopšte ne bavimo, već isključivo njegovim posljedicama.
- Volimo da kada se nešto desi, onda komentarišemo šta je trebalo, nije trebalo, šta bi trebalo da uradimo nakon toga, ali sve ono što jeste uzrok vršnjačkog nasilja i dalje nije u predmetu pažnje, što bi rekli, onih koji donose odluke. Zašto? Zato što vjerovatno ne želimo da preuzmemo našu odgovornost kao odraslih - kazala je Mihailović.
Odgovornost se najčešće prebacuje isključivo na porodicu. Iako postoje problemi u porodičnim odnosima, u postavljanju granica i dosljednosti u vaspitanju, Mihailović smatra da država gotovo da nema razvijene servise podrške porodicama.
- Vi imate apsolutno nedostatak servisa podrške porodicama, rada sa porodicama, to manje više nigde ne postoji, izuzev u nekim situacijama kad neko ima mogućnost to da finansijski plaća, kad neko može da obezbijedi taj vid podrške, ali kada pričamo o servisima koji su dio sistema, apsolutno ne postoje i onda naravno da nema ko da radi sa porodicama - ukazuje Mihailović.
Bez sistemske pomoći i rada sa porodicama, teško je očekivati promjene.
Dodatni problem je nesklad između onoga što djeci govorimo i onoga što vide u ponašanju odraslih, javnom diskursu, medijima i kroz javne ličnosti, što dodatno utiče na njihovo ponašanje.
Kao hitne korake, Mihailović ističe potrebu da se počne sa dosljednom primjenom već postojećih zakona i mjera, uspostave sistemi podrške porodicama i jasno definišu mehanizmi odgovornosti za sve aktere – roditelje, škole i institucije.
Raščani-Radičević navodi da je kroz profesionalni rad bila u kontaktu i sa djecom koja su žrtve nasilja i sa djecom koja ga vrše, te da se u gotovo svakom slučaju radi o složenim situacijama koje uključuju porodične odnose, školsko okruženje, vršnjačke pritiske i društvene poruke.
- Žrtve često nose iskustvo straha, srama, izolacije i osjećaja da su ostavljene same. Sa druge strane, djeca koja čine nasilje vrlo često dolaze iz nestabilnih porodičnih i socijalnih okruženja, bez adekvatne emocionalne podrške, sa nedostatkom socijalnih i samoregulacijskih vještina. Često se dešava da su djeca koja vrše nasilje istovremeno i djeca koja su i sama bila izložena nasilju, bilo u porodici ili u vršnjačkom okruženju. Zato je u svakom slučaju ključna stručna, individualna procjena situacije i dobro osmišljena podrška, jer i žrtve i počinioci jesu djeca kojoj je potrebna pomoć Sistema - istakla je Raščanin-Radičević.
Govoreći o svom iskustvu ona ističe da djeca koja vrše nasilje nijesu djeca „bez emocija“.
- Kod mnogih se, nakon incidenta, javljaju strah, nesigurnost ili zbunjenost, ali često nemaju razvijene emocionalne, socijalne i kognitivne kapacitete da u potpunosti razumiju težinu svojih postupaka i posljedice po drugu djecu - kazala je ona.
Ta djeca, vrlo često dolaze iz rizičnih porodičnih i socijalnih okruženja, gdje su i sama izložena rigidnim, nasilnim ili zanemarujućim obrascima odnosa.
Ona ističe da su uzroci vršnjačkog nasilja su višeslojni. Napominje da postoje porodični faktori, nedovoljno osnažen školski sistem, snažan pritisak vršnjačkih grupa, ali i širi društveni kontekst u kojem se nasilje često vidi kao sredstvo moći, statusa ili „rješavanja problema“.
Prema njenim riječima, posebno zabrinjava istraživački podatak da skoro 60 odsto mladih u Crnoj Gori smatra da kriminal ima određenu vrijednost, odnosno da donosi korist i društveni status.
Raščanin-Radičević podsjeća da je važno istaći da nije svaki sukob vršnjačko nasilje, te da bi nešto bilo vršnjačko nasilje, mora postojati kontinuitet, ponavljanje, neravnoteža moći (stariji prema mlađem, grupa prema pojedincu ili druga vrsta nadmoći), kao i svjesna namjera nanošenja povrede ili štete.
Prema njenim riječima, nasilje nekad predstavlja način da obezbijede moć, kontrolu ili status, a nekad je samo model ponašanja koji su naučili,jer djeca uče po modelu,ono što vide najčešće i reprodukuju.
Zato, kako ističe, pristup počiniocima ne može biti isključivo represivan.
- Potrebna je kombinacija odgovornosti i sankcije sa edukacijom, razvojem empatije, radom sa porodicom i uključivanjem stručnih službi onda kada je to potrebno, jer samo tako možemo spriječiti ponavljanje nasilja i dugoročno promijeniti obrazac ponašanja - ukazuje Raščanin-Radičević.
Raščanin-Radičević mišljenja je da je neophodna jasna, stalna saradnja porodice, škole, Sistema socijalne I dječje zaštite.
Danas se najčešće reaguje tek kada dođe do fizičkog nasilja ili vidljivih incidenata poput uvreda i zadirkivanja, dok se emocionalno i posebno seksualno nasilje prepoznaje kasnije ili ostaje neprijavljeno, iako nosi izuzetno teške posljedice.
Ona podsjeća da u situacijama vršnjačkog nasilja postoje tri grupe djece: dijete koje vrši nasilje, dijete koje je žrtva i djeca posmatrači.
Posmatrači nijesu neutralni jer oni uče da se na nasilje ćuti i da je prihvatljivo.
- Ako sa njima ne radimo, oni postaju rizična grupa, sjutra mogu postati i žrtve ili počinioci. Još opasnije je ako ih naučimo da nasilje posmatraju kao nešto „normalno“, jer dijete koje danas ćuti na vršnjačko nasilje, sjutra neće reagovati ni na nasilje u porodici, već će ga tretirati kao privatnu stvar. Zato je ključno da sistemi sarađuju kroz jasne protokole postupanja, pravovremenu razmjenu informacija, zajedničku procjenu rizika i koordinisanu intervenciju - kaže Račšanin Radičević.
Kao najveći izazov danas ističe nedostatak sistemskih, kontinuiranih i kvalitetnih preventivnih program te da je od velikog značaja prevencija.
- Potrebno je da škole dugoročno rade na razvoju socijalnih i emocionalnih vještina djece, empatije, nenasilne komunikacije i sposobnosti rješavanja sukoba bez nasilja, uz istovremeno jačanje kapaciteta za prepoznavanje i sprječavanje nasilja - kazala je ona.
Takođe, ključno je da servisi pomoći i podrške budu dostupni, profesionalno osnaženi i finansijski održivi, kao i da škole, stručne službe i centri za socijalni rad imaju jasne mehanizme saradnje i dovoljno resursa da reaguju pravovremeno i odgovorno.
- Paralelno s tim, moramo raditi na promjeni vrijednosnih obrazaca mladih, jer dio njih danas nasilje i kriminal vidi kao nešto društveno prihvatljivo i korisno. Ako želimo stvarno smanjenje vršnjačkog nasilja, moramo graditi društvo u kojem nasilje nije normalizovano, nije poželjno i nije opravdano , a to je odgovornost cijelog Sistema - poručuje Raščanin-Radičević.

Alarmantni podaci o vršnjačkom nasilju: Reakcije institucija i dalje nedovoljne

Kada je riječ o kanalu Mareze, jasno je da se na trasi kanala od osam kilometara nalaze brojni objekti, kako stambenog karaktera, tako i druge vrste poput igrališta koje je izgradio Glavni grad - rekao je za Antenu M šef Kluba odbornika Demokratske partije socijalista u Skupštini Glavnog grada Andrija Klikovac komentarišući izjavu gradonačelnika Podgorice Saše Mujovića da će svi koji su nelegalnom gradnjom ugrozili kanal Mareze biti sankcionisani.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 55.5%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fmujovic-bice-sankcionisani-svi-koji-su-ugrozili-kanal-mareze-i-izdati-nalozi-da-se-uklone-nelegalni-objekti&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Ističe da ga zaista raduje ukoliko će gradonačelnik, zajedno sa nadležnim službama i upravom grada, ukloniti nelegalno sagrađene objekte.
- Tako da vjerujem da će ukloniti i one stambene objekte koji se nalaze na trasi tog kanala. Posebno je zanimljivo, što na osnovu satelitskih snimaka možemo vidjeti da su ti objekti nastali u periodu 2020-2025, a u toku je i nelegalna gradnja nekih od tih stambenih objekata - ukazuje Klikovac.
S druge strane, s obzirom na igralište koje je već uklonjeno, sagovornik Antene M naglašava da se postavlja osnovno pitanje - ko će nadoknaditi štetu od 50 hiljada eura Budžetu građana Podgorice, budući da su, kako podvlači, gradske službe koristile imovinu koja nije u vlasništvu Glavnog grada, već Ministarstva poljoprivrede i Vlade Crne Gore.
- Onda se postavlja pitanje ko će tu štetu nadoknaditi, a takođe ko će biti odgovoran što je šteta nastala. U vezi samog stadiona, oko kojeg se digla cijela hajka direktora lokalnih preduzeća, koji su obično i besposličari i ta preduzeća vode sa velikim minusom, očigledno je jedna zla namjera da je Demokratska partija socijalista uvijek i za sve kriva, pa čak i za njihov nerad. Jer podsjetiću da uprava Glavnog grada već godinu dana zna da je ovaj kanal zatrpan, a direktor Vodovoda i nadležne službe nijesu ništa uradile da očiste kanal - navodi Klikovac.&nbsp;
Pojašnjava da se stadion nalazi na privatnoj svojini, da se gotovo cijeli stadion osim reflektora nalazi mimo kanala, te da je i u Programu privremenih objekata, koji je, kako napominje, usvojen prije dva mjeseca, glasovima odbornika PES-a, koalicije Za budućnost Podgorice, Demokrata i Pokreta za Podgoricu, odnosno većine u lokalnom parlamentu.
- Tako da su oni dobro znali za ovaj stadion, i gdje se nalazi, i kojih je dimenzija i kvadrature, a uz sve to, postoji saglasnost Agencije za zaštitu životne sredine na Program privremenih objekata, što će definitivno reći da ovaj stadion ne ugrožava životnu sredinu. Tako da je zaista u pitanju jedno politikanstvo i opet kažem, jedan jeftini PR pojedinih lokalnih direktora, koji zaista ne znaju ni šta rade, ni kako rade. A vjerujte mi da ćemo u narednom periodu vidjeti da li će sada, kada otiče voda tim kanalom, Mareza biti i dalje zamućena, a ukoliko bude zamućena, da li će direktor Vodovoda podnijeti ostavku - zaključuje Klikovac.

Klikovac: Uprava grada godinu znala da je kanal Mareze zatrpan

Sjedinjene Američke Države „spremne su da pruže pomoć“ iranskim demonstrantima - izjavio je američki predsjednik Donald Tramp, u trenutku kada je, prema navodima aktivista, broj poginulih u protestima širom Irana premašio stotinu.
Dok demonstracije u svih 31 iranskoj pokrajini ulaze u treću sedmicu, vlasti su uvele strogu komunikacionu blokadu, a državni mediji za nerede optužuju „terorističke elemente“ koje navodno podržavaju Amerika i Izrael.
Prema podacima američke organizacije Human Rights Activists News Agency, broj stradalih porastao je sa 65 na 116, dok je najmanje 2.600 osoba privedeno. Ovi protesti smatraju se najvećim u Iranu od Islamske revolucije 1979. godine.
Iranski državni tužilac Mohamed Movahedi Azad poručio je da će svi učesnici protesta biti tretirani kao „neprijatelji Boga“, što u iranskom zakonodavstvu predstavlja teško krivično djelo kažnjivo smrtnom kaznom.
Poluzvanična agencija Tasnim objavila je da je u jednoj opštini u provinciji Teheran uhapšeno oko 100 ljudi. Lokalni guverner naveo je da su privedeni zbog navodnog narušavanja javnog reda i mira, te da su u okrugu Baharestan koristili vatreno i hladno oružje protiv građana, kao i pripadnika policije i snaga bezbjednosti.
U obraćanju javnosti, iranski vrhovni vođa opisao je protivvladine demonstrante kao „vandale i izgrednike“.
Protesti su izbili 28. decembra, nakon naglog pada vrijednosti nacionalne valute rijala, a ubrzo su prerasli u najozbiljniji izazov vlastima u posljednjih nekoliko godina.

Krvavi protesti u Iranu, broj žrtava premašio stotinu, Tramp kaže da su SAD spremne da pomognu

Tržište nekretnina u Evropskoj uniji (EU) zabilježilo je značajan rast u trećem kvartalu prošle godine, pri čemu su cijene stanova skočile 5,5 odsto, dok su stanarine porasle 3,1 odsto u odnosu na isti period prethodne godine.
Prema podacima Eurostata, trend poskupljenja nastavljen je i na kvartalnom nivou, pa su nekretnine u odnosu na drugo tromesečje skuplje 1,6 odsto, a stanarine 0,9 odsto, prenosi Capital.ba.
U periodu od 2015. do kraja prošle godine, cijene stanova u EU su u prosjeku porasle 63,6 odsto, dok je zakup poskupio 21,1 odsto.
Dok su stanarine tokom protekle decenije rasle stabilno i bez većih potresa, cijene stanova su oscilirale, pošto su se smjenjivali periodi stagnacije sa fazama ekstremno brzog rasta.
Kada se posmatraju pojedinačne države članice, Mađarska se izdvaja kao apsolutni rekorder po poskupljenju, pošto su cijene stanova u toj zemlji od 2015. porasle čak 275 odsto.
Pored Mađarske, cijene su se više nego udvostručile u još 11 zemalja, a na vrhu liste nalaze se Portugalija, Litvanija i Bugarska, gdje je zabilježen porast veći od 150 odsto.
Izuzetak na mapi Evrope predstavlja Finska, koja je jedina zemlja u kojoj su cijene nekretnina danas niže nego prije deset godina, odnosno blago su pale za dva odsto.
U pomenutom periodu je rast stanarina zabilježen u svim članicama EU, a situacija je takođe najteža u Mađarskoj, gdje su kirije više nego udvostručene, odnosno skočile su za 107 odsto.
Visok rast troškova stanovanja zabilježen je i u Litvaniji, Sloveniji, Poljskoj i Irskoj, gdje su stanari suočeni sa poskupljenjima od preko 70 odsto, navodi se na veb stranici Eurostata.

Tag: ahmed-buric

Na kojoj strani istorije?

Radončić: Hajka na Katnića krenula 2016. godine; Vurušić: Crna Gora pod velikim udarom

Alarmantni podaci o vršnjačkom nasilju: Reakcije institucija i dalje nedovoljne

Klikovac: Uprava grada godinu znala da je kanal Mareze zatrpan

Krvavi protesti u Iranu, broj žrtava premašio stotinu, Tramp kaže da su SAD spremne da pomognu

Cijena nekretnina u Mađarskoj porasle za 275 odsto

PRATITE TVe UŽIVO