U piperskom naselju Đurkovići buknuo je danas požar velikih razmjera, a na licu mjesta su, pored vatrogasnih kola, i dvije Bemax cistijerne koje stalno dopremaju vodu.&nbsp; U jednu cistijernu može da stane 22 kubika vode. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2FX_KThiBPHQI&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div>Video: Tamara Klikovac </div> &nbsp; <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2FARvl8zV5ipc&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div>Video: TAMARA KLIKOVAC </div> &nbsp; <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2FgREl-KFy8aM&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div>Video: TAMARA KLIKOVAC </div> <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2FB336uL9N-5w&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div>Video: Tamara Klikovac </div> &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025081118088_fea20e983423b3e0049c86176de9ef8c4690be05eb8fa487a224cdb132d37c99.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="2025081118088_fea20e983423b3e0049c86176de9ef8c4690be05eb8fa487a224cdb132d37c99" data-rendition-name="original" width="1600" height="1100" loading="lazy" alt="Punjenje cistijerne "> <figcaption>Punjenje cistijerne (Photo: Tamara Klikovac )</figcaption> </figure>

Tamara Klikovac

original

viewImage

baseImage

400x240

400x203

thumbnail

(VIDEO) Bemax cistijerne dopremaju vodu kako bi se ugasio požar u Piperima

U znak sjećanja na tragično stradale u Medovini prije dvije godine, zastave na ulazu u Cetinje i na svim institucijama spuštene su na pola koplja, saopšteno je iz Prijestonice Cetinje.&nbsp;
- Danas se navršavaju tri godine od velike tragedije koja je pogodila naš grad, u kojoj je ugašeno deset nevinih života, među njima i dvoje djece, dok je šest naših sugrađana ranjeno. Naše nevino stradale sugrađanke i sugrađane zauvijek ćemo čuvati od zaborava - dodali su u objavi na Iks mreži.&nbsp;

Zastave na Cetinju na pola koplja

Koliko je važna održiva urbana mobilnost, a koliko je zaživjela, pitamo Blaža Crvenicu iz Nevladinog udruženja Biciklo.me.&nbsp;
Priču o humanosti Rotary kluba Budva donosi Anđela Borilović, od koje ćemo čuti i kako je osmišljen 15. Rotary Summer Party i Nacionalni dan Rotarija u Crnoj Gori. Da je život ljepši i kvalitetniji uz klasične zvuke dobro zna pijanista, Simo Šišević, koji će biti naš gost.&nbsp;
Ne propustite zanimljive recepte za tople, ljetnje dane kuvara Srđana Garića.&nbsp;
Budite uz Ljetnji program Televizije E od osam do 10 sati!&nbsp;

U jutarnjoj emisiji Ljetnjeg programa priče o humanosti, klasičnoj muzisi, biciklizmu, kulinarstvu…

Nikada neće zacijeliti rane desetina cetinjskih porodica čije najmilije su u smrt odnijela dvojica sumanutih ubica – dvadeset troje mrtvih u dva masovna zločina za nepunih godinu i po. Među ubijenima su četvorica dječaka, po dva rođena brata u oba masakra. A teško da će ikada zacijeliti i sramota Države Crne Gore zbog postupanja policije u ova dva slučaja, kao i zbog činjenice da su familije žrtava i preživjeli bukvalno ostavljeni sami i prepušteni svome bolu. Sramota državnih vlasti je i što te porodice preživljavaju i svojevrstan državni zločin upornim odbijanjem institucija da pruže odgovore na brojna pitanja, prije svih o odgovornosti bezbjednosnog sektora, kako institucinalnoj, tako i pojedinačnoj. Velika je bruka vlasti da niko od policijskih zvaničnika nije ni pomislio da preuzme, ako ne objektivnu, makar moralnu odgovornost i činom ostavke pokažu da osjećaju bar nelagodu za dva masovna zločina u crnogorskoj prijestonici – prvi 12. avgusta 2022. i drugi 1. januara ove godine. <h2>UŽAS MEDOVINE</h2> Treća je godišnjica masakra u Medovini. Mještanin Vuk Borilović tog kobnog 12. avgusta počeo je krvavi pir u svojoj kući. Meta mu nije bila njegova porodica, nijesu bili tu, već podstanari Martinovići. Nataša (35) i njena dva sina Mašan (11) i Marko (8). Miloš Martinović koji je toga popodneva poslom bio u Budvi u telefonskim razgovorima sa suprugom svjedočio je tragediji svoje familije, bespomoćan da im pomogne. A onda ga je nazvao i Borilović, kada mu je pobio porodicu. - ...ja sam ga pitao - đe su mi đeca, a on mi kaže: „Nema ni moje ni tvoje đece, sve sam ih pobio“ – isječak je potresnog svjedočenja Miloša Martinovića u istraživačkom dokumentarnom serijalu „Masakr odgovornosti“, novinarki Svetlane Đokić i Milice Babić emitovan na Televiziji E 2023. godine U Cetinje je iz Budve stigao za 13 minuta, ali već je bilo kasno. Ne sluteći da hrli ka smrti u Medovinu je toga popodneva dojurio i Borilovićev ujak Goran Đurišić (54) vjerujući da će uspjeti da urazumi sestrića, ali ga je ovaj hladnokrvno ubio, kao i Milana Mitrovića (37), kuma Martinovića, koji je pohitao da pomogne kumovskoj familiji. Upadao je Borilović u kuće svojih komšija i pucao na svakoga koga je zatekao. Ubio je Dimitrija (78) i Danicu (74) Drecun u njihovom domu, a njihovog sina Rajka (56) na kućnom pragu. Smrtonosne hice ispalio je i u sestre Aleksandru (52) i Milu (51) Radunović u njihovoj kući. Petoro komšija iako ranjeni, preživjeli su - Filip Đurković, Aleksandar Drecun, Slavica Zvicer, Mileva Ramadanović, Darinka Čelebić. Perživio je i policajac Ljubiša Maksimović, koji se među prvima pojavio u Medovini, ne sluteći razmjere tragedije. Supruga i četvoro djece Vuka Borilovića nijesu toga dana bili na Cetinju. Prema nezvaničnim informacijama, nekoliko dana ranije otišli su van grada. Vuk Borilović masakr je počinio svojom lovačkom puškom, za koju je imao dozvolu, iako je godinu ranije uhapšen zbog brutalnog nasilničkog napada na svoga šefa, u dvorištu njegove kuće, zbog čega je i osuđen. Osim što ga je teško povrijedio, demolirao mu je autobil i kamenjem gađao u prozore kuće. Policiji, nažalost, to nije bio alarm da mu oduzme oružje.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250812070840_bc3345cc819703dfc074b04bf80d420843f292e4ba6674e977ba16e54068654d.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250812070840_bc3345cc819703dfc074b04bf80d420843f292e4ba6674e977ba16e54068654d" data-rendition-name="original" width="1920" height="1280" loading="lazy" alt="Paljenje svijeća "> <figcaption>VUK BORILOVIĆ POBIO 10 OSOBA: Paljenje svijeća Cetinje 2022. godine (Foto Stevo Vasiljević/Pobjeda)(Photo: Pobjeda/Stevo Vasiljević)</figcaption> </figure>  <h2>KRIVIČNE PRIJAVE</h2> - Pokrenuli smo krivične postupke protiv šefova cetinjske i podgoričke policije, a u međuvremenu je Osnovno državno tužilaštvo pokrenulo krivični postupak protiv funkcionerke MUP-a Olivere Krivokapić, zbog nesavjesnog rada u službi. Ona 13 mjeseci nije od Vuka Borilovića oduzela oružje, odnosno pokrenula proceduru, iako je dobila obavještenje od kriminalističke policije Cetinja da je protiv njega pokrenut krivični postupak zbog nasilničkog ponašanja. Na taj način direktrno je prekršila član 50 Zakona o oružju, jer je licu koje je izvršilo takvo krivično djelo i po Zakonu i po internim aktima policije oružje moralo da bude oduzeto. Godinu kasnije, on je sa tom puškom za koju je imao dozvolu i izvršio masakr na Medovini – kaže za Portal ETV advokat porodica žrtava i preživjelih Zdravko Đukanović. Nažalost, ističe on, tragedija na Cetinju se ponovila 1. januara ove godine, za što smatra da odgovornost snose institucije. - Jedan od ključnih razloga za ponavljanje ovakve tragedije je okolnost da protiv odgovornih lica u policiji zbog neadekvatne reakcije na Medovini nije pokrenut krivični postupak, nego tek u martu ove godine. Uvjeren sam da je takav postupak pokrenut ranije protiv svih odgovornih lica sigurno bi se ozbiljnije pristupilo kontroli bezbjednosne situacije u Crnoj Gori, pa i na Cetinju i da je na taj način, moguće, i ova druga tragedija mogla da bude izbjegnuta – smatra Đukanović. Poručuje da ovakve tragedije društvo mora da percipira „kao posljednju opomenu i nauk da svi odgovorni za propuste u svom radu moraju biti kažnjeni u skladu sa zakonom“.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250812070840_6b90b288a8312ffa0db177dbe206792ea670df7fe0afeadcc68d3428a64c30eb.webp" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250812070840_6b90b288a8312ffa0db177dbe206792ea670df7fe0afeadcc68d3428a64c30eb" data-rendition-name="original" width="900" height="556" loading="lazy" alt="Medovina "> <figcaption>Neprihvatljivi propusti policije tokom akcije u Medovini</figcaption> </figure>  - Izbjegavanje, odugovlačenje i nezakonito vođenje postupaka je velika šteta za društvo. Porodice žrtava i ja kao njihov zastupnik bez izuzetka nećemo odustati od gonjenja svih onih za koje se utvrdi da su odgovorni za ovu tragediju svojim činjenjem ili nečinjenem - bez razlike – zaključio je Đukanović. On je krivično procesuirao načelnika Centra bezbjednosti Podgorica Gorana Jokića i tadašnjeg šefa cetinjske policije Dalibora Šabana, zbog sumnje da su počinili krivično djelo nesavjestan rad u službi. U vrijeme masakra u Medovini na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova bio je Cetinjanin Filip Adžić, funkcioner Ure, koji nije ni pomislio na ostavku iz moralnih razloka, kao ni tadašnji direktor Uprave policije Zoran Brđanin. Nijesu na odgovornost pozvali ni Jokića i Šabana.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250812070844_f140e545612795b3273b93741f2cbadecbe09f7951cc2a73ac55a78adc8cdbcc.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250812070844_f140e545612795b3273b93741f2cbadecbe09f7951cc2a73ac55a78adc8cdbcc" data-rendition-name="original" width="1118" height="745" loading="lazy" alt="Kuća Borilovića"> <figcaption>Kuća Vuka Borilovića, kao simbol zla, porušena 31. decembra 2023. godine</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250812070844_1158a69635843af8ca5ebc978688e59c7dd13d7f0e6812043df6f6a0101b4386.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250812070844_1158a69635843af8ca5ebc978688e59c7dd13d7f0e6812043df6f6a0101b4386" data-rendition-name="original" width="1636" height="921" loading="lazy" alt="Filip Adžić i Zoran Brđanin"> <figcaption>BEZ OSTAVKI: Filip Adžić i Zoran Brđanin</figcaption> </figure>  <h2>BEZOČNA STIGMATIZACIJA</h2> Da crnogorsko društvo i vlastodržci nijesu naučili lekcije iz dva užasna masakra u Prijestonici, nažalost, potvrđuju i neki nedavni događaji, a pogotovo sramni pokušaj parlamentarne većine da Skupština usvoji prijedlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima i javnim priredbama. Jedini cilj ove inicijative bio je da se onemoguće porodice žrtava u Medovini i građanke i građani Cetinja da organizuju svakodnevne proteste, odnosno blokadu magistralnog puta na Kruševom ždrijelu, kao legitmni pritisak na vlasti da im pruže odgovore i da odgovorni preuzmu odgovornost. Zasipali su javnost sramotnim stranačkim saopštenjima i izjavama partijskih funkcionera. Najbeskrupulozniji je istup izvršnog direktora Pokreta Evropa sad Vlada Bojovića koji se čak usudio da kaže kako je blokada saobraćaja na Kruševom ždrijelu „namjerna opstrukcija turističke sezone“, te da su među učesnicima „rođaci funkcionera DPS i potraživanih BIL lica“?! Pod pritiskom opozicije, civilnog društva, medija i intelektualaca koji su alarmirali međunarodne adrese upozoravajući da se ovim aktom krše temeljna prava crnogorskih građanki i građana, prijedlog izmjena zakona je povučen iz skupštinske procedure. Dio našeg društva, nažalost, bez obzira na sve, nastavlja sa stigmatizacijom porodica žrtava dva cetinjska masakra, pa je partija predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića i 7. avgusta zatražila reakciju policije „na višemjesečne blokade saobraćaja koje ometaju funkcionisanje čitave države i uništavaju njenu ekonomiju“. Ovo su poručili nakon što su institucije naložile uklanjanje spomen obilježja, odnosno kipa ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, saradniku nacista, masovnog ubice Pavla Đurišića koji su postavili na privatnom posjedu u selu Gornje Zaostro nadomak Berana. Đurišićev kip, ipak je, očekivano, završio na sigurnom - u lokalnoj crkvi Crkve Sebije, a novoimenovani mitropolit ove vjerske zajednice Metodije Ostojić poručio je policiji da dođe ako smije?! <h2>VEZE SA CRKVOM</h2> Oba zločinca koji su počinili masakre na Cetinju, ispostavilo se, bili su vjernici ove crkve. Cetinjanke i Cetinjani tvrde da su imali i istog takozvanog duhovnika, odnosno svještenika kojem su se ispovijedili i sa njim dijelili svoje tajne. U nedavnom razgovoru za dnevne novine Pobjeda te informacije potvrdila je i Vesna Pejović, koja je u Medovini izgubila kćerku i dva unuka. Kazala je da je ta informacija poznata i nadležnima, ali da ona ne zna da li je taj svještenik ikada saslušan. Uvjerena je i da su oba masovna zločina na Cetinju teroristički akt. A zbog upornog odbijanja nadležnih da komuniciraju s javnošću i predoče apsolutno sve detalje dva masovna zločina, Prijestonica je tri godine „zarobljena“ prepričavanjem raznih verzija okolnosti pod kojima su se dogodile tragedije, šire se poluistine, ali ulazi i u zonu opasnih teorija zavjere. Crnogorske vlasti i institucije pokazale su se nedoraslim i nezrelim da pruže adekvatan odgovor na ova dva događaja, već su uporno plele mrežu laži, pokušavajući da se riješe bilo kakve odgovornosti, toliko da se više ne umiju nositi sa neistinama kojima smo bili zasuti. I zato ćute. Jer, sve što kažu suprotstavljeno je onome što su ranije rekli. - Blokade Kruševog ždrijela na Cetinju se nastavljaju i sigurno se nećemo pomjeriti dok ne budu procesuirani oni koji treba da budu, a moralnu odgovornost su pokazali – poručila je nedavno u glavnoj informativnoj emisiji Televizije E „24 sata“ Vesna Pejović. Bila je jasna – iako nadležni ponavljaju da je na istragu o Medovini stavljena tačka i da je završena, da to nije tako. - ...ni korak nijesu napravili, jer sve dok se bude žmurilo na činjenice koje sam im u sto primjera donijela, onda se ne može zaključiti Medovina tek tako - rekla je Pejović i apelovala da se sprovede „međunarodna istraga“ tog zločina. Ona se za pomoć obratila i Europolu, ali i briselskoj administraciji, jer od ovdašnjih institucija više nema očekivanja. <h2>INSTITUCIONALNI MUK</h2> Pejović i građanke i građani okupljeni na protestima na Kruševom ždrijelu nade ne polažu ni u aktuelnog ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića i v.d. direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića. Traže njihove ostavke. Sve ono što se pokazalo ka ozbiljan problem u funkcionisanju crnogorske policije u kriznoj situaciji tokom policijske akcije u Medovini 2022. godine, ispostavilo se, nije ni pokušano da se ispravi, već su pravljene istovjetne greške. Kao i njihovi prethodnici, Šaranović i Šćepanović, međutim, bježe od bilo kakve odgvornosti i isto tako pletu mrežu laži. Što je sve saopšteno na sjednici skupštinskog odbora za bezbjednost i odbranu, krajem maja, na kojoj je tema bila postupanje policije u tragedijama na Cetinju 12. avgusta 2022. i 1. januara ove godine javnost ne zna, jer je održana u „gluvoj sobi“. U javnom dijelu sjednice Šćepanović je kazao da je „bezbjednosni sektor naslijeđen i nije bio spreman za velike izazove sa kojima se suočavala policija“. Maltene isto je konstatovao i ministar Šaranović rečenicom da je „korijen problema bezbjednosna politika i način kako je vođena Uprava policije u prethodnom periodu“. Porodice žrtava zločina u Medovini vjeruju da do drugog masakra ne bi došlo da je usvojen „Markov i Mašanov zakon“, odnosno njihova inicijativa da se uvedu najstrože kazne za nasilnike, obavezna psihološka vještačenja za one koji posjeduju oružje, oduzimanje oružja osobama koje predstavljaju prijetnju sebi ili drugima... Umjesto toga, jedino što je učinjeno u ove tri godine je odluka da se sruši kuća Vuka Borilovića u Medovini, simbol zla. Porušena je 31. decembra 2023. Kao da se država nadala da će u ruševinama porodičnog doma ovog zlotvora ostati zakopana i pitanja. Ali, previše ih je da bi se mogla sakriti.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250812070844_f372f69ed00f88cab69f2648822be518c590c8c1a75b6f7261caf667c3dd57d4.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250812070844_f372f69ed00f88cab69f2648822be518c590c8c1a75b6f7261caf667c3dd57d4" data-rendition-name="original" width="1600" height="1066" loading="lazy" alt="Danilo Šaranović, Aleksa Bečić, Lazar Šćepanović"> <figcaption>NE OSJEĆAJU ODGOVORNOST: Danilo Šaranović, Aleksa Bečić, Lazar Šćepanović</figcaption> </figure>  <h2>PITANJA</h2> Zašto je Vuk Borilović posjedovao oružje s uredno izdatom dozvolom, iako je bio pravosnažno osuđen za nasilničko ponašanje? Zašto niko u policiji nije pozvan na odgovornost zbog neprihvatljivo neprofesionalnog postupanja i loše koordinacije kriznom situacijom tog 12. avgusta 2022. godine, pogotovo u svjetlu činjenice da je Borilović i nakon dolaska policije, dok su nemoćno posmatrali, pobio i ranio neke ljude? Zašto se u Medovinu nije zaputila policijska ekipa koja od Cetinjana čuva Cetinjski manastir, iako je Aleksandar Drecun, teško ranjen, dojurio do njih tražeći pomoć? Do danas odgovorni odbijaju da kažu ko je rukovodio akcijom u Medovini, iako se to neformalno zna, odnosno da li je to bio načelnik Jokić i da li je situaciju tretirao kao talačku krizu? Ćute i na pitanje zašto je tadašnji komandir Protivterorističke jedinice Miloš Rakonjac tek šest minuta pošto je obaviješten o dešavanjima u Medovini izdao nalog jedinici da krene iz Podgorice?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250812070848_cc762c42eabc2ee08d70d82f65fdd52f684de629a8749fb138edbe6f0f7e9605.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="20250812070848_cc762c42eabc2ee08d70d82f65fdd52f684de629a8749fb138edbe6f0f7e9605" data-rendition-name="original" width="747" height="498" loading="lazy" alt="Goran Jokić"> <figcaption>KO JE KOMANDOVAO: Goran Jokić</figcaption> </figure>  Samo ovih nekoliko pitanja na koja crnogorska javnost do danas nije dobila odgovore pokazuju koliko je neprofesionalno i neozbiljno rukovođeno policijskom akcijom i da je Borilovićev krvavi pir u Medovini trajao neprihvatljivo dugo i naočigled policije nespremne da ga zaustavi. Ubijen je skoro sat pošto je krenuo u masakr, tek pošto se nekolicina Cetinjana samoorganizovala, svjesni da policija ne reaguje, pa su odlučili da oni pomognu sugrađanima. Obdukcijom je utvrđeno da ga je usmrtio policijski metak. Specijalna policijska jedinica, obučena za ovakve intervencije – Protivteroristička jedinica u Medovinu je stigla kada je sve završeno. Zastrašujući zaključak koji se izvodi iz svega što je javnost mogla doznati u prethodne tri godine je da je do masakra u Medovini doveo niz institucionalnih propusta, od jula 2021. godine kada je upao u dvorište porodične kuće svoga šefa i divljački ga napao, do 12. avgusta 2022. kada je počinio masovni zločin. Da je policija, kao što to čini i za mnogo bezazlenije incidente, pretresla njegovu kuću i oduzela mu lovačku pušku i municiju, da je sud naložio obavezno psihijatrijsko vještačenje Borilovića, a onda i liječenje, da ga je policija „držala na oku“ tragedija je, možda, mogla biti izbjegnuta. Isto, kao što je možda mogao da se ne dogodi masakr 1. januara ove godine, da su u policiji ozbiljno i odgovorno analizirali svoje greške u slučaju Medovine. Nažalost, nesposobnost, neznanje i nestručnost rukovodnog policijskog kadra, pokazali su se i u kriznoj situaciji u januaru. <ul> <li>A tada je otvoreno još jedno ozbiljno pitanje za crnogorske institucije i državne funkcionere – da li je masakr u Medovini bio podsticaj, okidač za novi masovni zločin koji se toga dana dogodio u Prijestonici. Da li je zločinac Aleksandar Martinović ohrabren institucionalnim mukom i nečinjenjem u slučaju Medovine bio ohrabren da i sam krene u krvavi pohod Cetinjem?</li> </ul> Martinović je ubio 13 osoba, među kojima dvojicu dječaka, rođenu braću Jovana i Vukana Vuletića. Ubio je i svoju rođenu sestru Zoricu Vuletić. Martinovićeve žrtve bili su i Mirko Vuletić, stric ubijenih dječaka, zatim njegovi kumovi Radovan i Radmila Martinović i njihovi sinovi Miloš i Marko, te Dragana Drašković, Branislav Mudreša, Radivoje Marković, Jošo Otašević i Dejan Kokotović.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250722170732_e1aa48c78afb6f21752a2116437105380969d3cd740f808349f8c3753b57a5fc.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="20250722170732_e1aa48c78afb6f21752a2116437105380969d3cd740f808349f8c3753b57a5fc" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="Kruševo ždrijelo/poslanici DPS-a "> <figcaption>NEĆE ODUSTATI: Protesti na Kruševom ždrijelu svakodnevni(Photo: Portal ETV/Duško Mihailović)</figcaption> </figure>

SRAMOTA VLASTI: Tri godine od prvog masovnog ubistva u crnogorskoj prijestonici institucionalni muk i drsko neprihvatanje odgovornosti policijskih zvaničnika

Milatović: Ko misli da je četništvo vrijednost, ne poštuje ovu zemlju

Otkrivanju spomenika ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću prekjuče je prisustvovao i Vladimir Janković iz Beograda, član Zemunskog klana, saradnik Vojnobezbjednosne agencije Srbije i Bezbjednosno-informativne agencije, pišu Vijesti pozivajući se na izvore iz bezbjednosnog sektora.
Da je Janković prisustvovao događaju, vidi se i na fotografijama fotoreportera tog lista Borisa Pejovića, koji je u subotu u popodnevnim satima, nakon uklanjanja spomenika, maltretiran, dok je njegov kolega Stevo Vasiljević iz Pobjede fizički napadnut.
Janković je, kako pišu Vijesti pozivajući se na izvore iz bezbjednosnog sektora, porijeklom iz beranskog sela Dapsiće.
Ranjavan je u Budvi 2007. godine, u bašti restorana „Jadranska straža“. Tada su ubijeni ukrajinski državljanin Adalbert Šut i Vladimir Rakočević.
Navodno je Vladimir Janković bio i vođa (Team Leader) za obuku ozloglašene ruske plaćeničke grupe Vagner u Angoli.
Na svojoj Fejsbuk stranici objavio je veliki broj fotografija pravoslavnih crkava i manastira koje je obilazio po svijetu i Crnoj Gori, među kojima su i fotografije s pokojnim mitropolitom Amfilohijem, kao i njegovim nasljednikom Joanikijem, zatim sa tivatskim parohom Mijajlom Backovićem, sveštenikom Jovanom Plamencem kod crkve na Rumiji...
Jankovića, koji se prethodno prezivao Ćorac, je u objavi na Fejsbuku pomenuo i Slavko Perošević, jedan od vođa blokada puta koje je u Šavniku organizovala lokalna opozicija. Perošević se juče pohvalio da je poslije 84 godine postao „prvi četnički vojvoda koji je položio zakletvu“ u Crnoj Gori.
- Zakletvu sam položio pred mitropolitom Metodijem i sveštenstvom, kao i pred četničkim vojvodama Miletom Pavićevićem Čičom, Stankom Magudom, Gigom Božovićem, Slavkom Labovićem i Ćorcem... - napisao je Perošević koji je bio jedan od učesnika prosrpskog protesta u Nikšiću 13. jula 2022. godine, na kojem je došlo do nasilnih incidenata.

Saradnik BIA prisustvovao otkrivanju spomenika Đurišiću

Povampirene velikosrpske i četničke falange nemaju problem sa razumom i logikom. Razuma kod njih manjka od samog starta, jer da se javlja makar u česticama, ne bi danas novočetnici jednako voleli saradnike nacista (četnike, JVuO) i potomke dela onih koji su nacizmu stali nogom za vrat (Ruse, odnosno Putina).&nbsp;
Na logici tek padaju. Tvrde da su poštovaoci "prvog gerilskog antifašističkog pokreta u Evropi", misleći na formacije Draže Mihailovića. I dok su Mihailovićeve četničke formacije imale bar neke dve istorijski potvrđene bitke protiv nacista, pre nego što su postale njihova verna pomoćna vojska i koljači civila, današnji simpatizeri pokreta DM ne vide contradictio in adjecto čak ni u činjenici da sebe nazivaju antifašističkim pokretom, a podižu spomenik fašisti koga je odlikovao Adolf Hitler.
Ta bi zbrka u glavama pojedinaca bila lako rešiva na nivou Toponica ili Kovin u Srbiji, odnosno Dobrota u Crnoj Gori, da nosioci političke vlasti u ove dve države ne igraju "stiskavac" upravo s baštinicima tih retrogradnih ideja. Trljkajući se znojavim telima s dlakavim četništvom u ritmu "drma mi se na šubari cveće", političari u stvari plešu s najprimitivnijim i najzaostalijim, shodno tome i najkrvoločnijim, delom biračkog tela.&nbsp;
Tim trulim kompromisom trenutno obezbeđuju sebi glasove, ali istovremeno guraju obe države u živi pesak velikosrpskog šovinizma, iz koga se u ranijim, ne tako davnim prilikama, izlazilo teškom mukom i uz velike žrtve. I kako sada vidimo - samo privremeno.
No, pisali smo već o minornom intelektualnom i moralnom kapacitetu ljudi koji su se, u tranzicionom periodu i usled prirodnog nezadovoljstva nedovoljnim napretkom dvaju država pod demokratskim vlastima, dočepali političke vlasti. Njihov je učinak - u Srbiji od 2012, a u Crnoj Gori od 2020. - merljiv vekovima: države su civilizacijski i ekonomski vratili u XVIII, a građane mentalno i logički u XIII vek.
Danas ćemo se pozabaviti njihovim drugim trulim kompromisom, erotski vrućim plesom s organizacijom koja je poslednjih godina pedantno očistila svoje redove od svih progresivnih, slobodnomislećih i zdravorazumskih ljudi. Onom koja upravo ovih dana u Beogradu završava javni inkvizitorski obračun s poslednjom dvojicom teologa koji su se usudili da je kritikuju: s Vukašinom Milićevićem i Blagojem Pantelićem. Dakle, pozabavićemo se organizacijom koja sebe naziva "Srpska pravoslavna crkva", dočim je u međucrkvenoj komunikaciji to Crkva Srbije.
Iako je već od početka devedesetih SPC korisno poslužila balkanskom kasapinu Slobodanu Miloševiću u nastojanju da ratom i etničkim čišćenjem zadrži "sve Srbe u jednoj državi", ta je crkva tek od demokratskih promena 2000. godine postala zaista država u državi. Ne samo da ne plaća nikakav porez na svoju razgranatu privrednu delatnost, nego država pokriva doprinose sveštenika za penziono i zdravstveno osiguranje. Najzad, malo-malo Vlada opredeli neka sredstva za gradnju ili renoviranje hramova, izdaju se i obavezne doplatne poštanske markice, a stižu i bogate donacije iz inostranstva, najviše od ruske države i crkve.
<h2>ĆAR ZA VAJDU</h2>
Kako neki čitalac ovakvog pisanja uvek kaže ono čuveno "da, ali", da ga predupredimo: slične privilegije u Srbiji imaju i ostale verske zajednice. Ipak, slika davanja i uticaja biće potpuna tek kada kažemo da se po popisu 2022. u Srbiji čak 81,1 odsto građana izjasnilo kao pravoslavac, dok sve ostale verske zajednice i ateisti i agnostici zajedno čine preostalih 18,9 procenata.&nbsp;
Doduše, u praksi, većina deklarativnih vernika ne ponaša se kao vernik, pa crkve zvrje prazne. SPC zato od ideje da živi od parohijala, a ne od državnih davanja i oprosta troškova, beži kao đavo od krsta. I tu da bacimo dodatno svetlo podsećanjem na činjenicu da je u deset godina koje su prethodile tom popisu, u Srbiji izgrađeno oko hiljadu crkava, i samo 13 škola.
Dakle, davanjima pravoslavnoj crkvi, političari obezbeđuju njenu podršku, a s obzirom na razgranatost crkvenog sistema i veliki uticaj u narodu, to je možda i investicija s najbržim povratom u poslovnom okruženju. Iako je Ustavom crkva odvojena od države, normalizuje se neformalni političko-crkveni brak iz interesa, i tako sveštenstvo podržava galantnost trenutne vladajuće političke opcije, podržavajući njenu politiku.
U praksi, bar u Srbiji, popovi SPC postali su vrhovni autoritet za sve. Od abortusa do dogmatizovanog Kosova, od vaspitanja dece do nacionalnih pitanja koja su, od 2012. posebno, izgrađena na velikosrpskom šovinizmu i težnji za hegemonijom. Iako bi državne institucije morale da budu laičke, svaki državni organ ili opština imaju slavu, vojska se koristi u verskim ceremonijama, vreme se meri po verskom kalendaru, politički funkcioneri pokazuju svoju religioznost u svakoj situaciji, nema manifestacije kojoj vrh crkve nije gost, a redovno se ide kod patrijarha po duhovni savet.&nbsp;
U Crnoj Gori, opet, svedoci smo posebnog apsurda. Crkva koja zvanično ne priznaje postojanje čitavog jednog naroda (što sadrži i elemente krivičnog dela), koja teritoriju Crne Gore tretira kao teritoriju Srbije, aktivno učestvuje u političkom životu, "komanduje" političkim strankama i njihovim liderima, javno demonstrirajući prezir prema svakom obliku državne vlasti i državnim simbolima Crne Gore. Nema bolje ilustracije za to od odnosa Ljubiše Ostojića - Metodija prema podizanju spomenika ratnom zločincu i saradniku okupatora, kojom je prilikom intonirana i himna strane države, Srbije. Tim stavom, on nije samo bacio pod noge i hrišćanstvo i moral, on je bacio pod noge državu, i tu, u stvari, dolazimo do suštine problema.
Ne postoji, niti u modernom demokratskom društvu sme da postoji, verska ili bilo kakva druga organizacija, koja je "starija" od države. Ne po godini osnivanja, koja je nebitna, već po statusu. Ono šta je ključno je da je država po svojoj suštini zajednica svih njenih građana, dok je crkva - kao i svaka druga uža organizacija (udruženje, klub, savez...) - zajednica tek jednog dela stanovnika države. I u tom je smislu država "starija": zakoni države (moraju da) se primenjuju (i) na crkve i na vernike, crkveni "zakoni" važe samo interno, za one koji su "članovi" crkve i time njene "zakone" prihvataju.
Ne postoji, i ne sme da postoji, nekakav "temeljni ugovor" ili bilo kakav drugi akt ili dokument, koji pripadnicima jedne organizacije (verske, ili bilo koje druge), daje veća prava i manje obaveza nego ostalim građanima. Odnosno, ako tako šta postoji, Ustavni sud mora da reaguje i obezbedi jednakost svih pred Ustavom.
<h2>ISKAČE OSIGURAČ</h2>
Naravno, treba imati u vidu i činjenicu da su svojim ustavima i Srbija i Crna Gora definisane kao sekularne, odnosno, da je crkva odvojena od države. Otuda je u obe zemlje nedopustivo - a da je demokratske i parlamentarne svesti bilo bi i politički kažnjivo - svako koketiranje političara sa religijskom (ili najzad i bilo kojom drugom) organizacijom, kojim se jedan deo društva favorizuje. Jer, političar - posebno onaj na vlasti - obavlja funkciju od javnog interesa i predstavlja i zastupa jednako sve građane, a ne samo svoje simpatizere i ne samo vernike "svoje" crkve. Vera je, kao i kod svakog drugog građanina, njegova privatna, intimna stvar. I ona, u stvari, ostaje na vratima verskog hrama i privatnog doma.
Treba li, najzad, uopšte naglašavati da religijska pravila dotiču samo vernike i da ni u kom obliku i ni na koji način ne smeju da postanu uobičajena za celo društvo, a nekmoli opšteobavezna? Treba li pominjati da crkvi nije mesto u politici, ni u kom obliku ili formi?
Srbija i Crna Gora, na žalost, prečesto i previše se manifestuju kao prepolitička društva. Lično konjukturno i opšte moderno u ove dve države su izgleda uobičajeni motivi delovanja. Interes države i nacije je uvek u senci lukrativnog. Kako se svojevremeno pohrlilo u kom-partiju zarad vajde, sada se trči u religiju zbog ćara. Vera i versko se potežu u cilju jačanja nacionalizma i pravdanja nepočinstava koja se rade, ili tek planiraju.
Pravo verništvo i "snaga vere" u obe države bi se lako izmerili ukidanjem državnih sredstava verskim organizacijama (sem za verske objekte pod zaštitom države, kad važe posebna pravila) i uvođenjem parohijala. Što će reći: ako si član crkve, to članstvo moraš da platiš; koliko članova, toliki je i crkveni guber.&nbsp;
Do tog momenta je, međutim, još dalek put. Na njemu se crkva pruža onoliko koliko joj politika, vođena sopstvenim sebičnim ili na drugom mestu isplaniranim interesima, dopušta. Nekad uspe da "ukoči", svesna sopstvenih religijskih i moralnih normi, ali u poslednje vreme sve češće "iskače osigurač". A to onda nije samo unutarcrkveno pitanje, to je pitanje dalekosežnih i krupnih posledica.
Crkva mora da se vrati u pravni poredak i u okvire suštine sopstvenog postojanja. Ako to nije moguće, zabrana delovanja - bar tamo gde nije u matičnoj državi, plus ispitivanje poslovanja, odgovornost za narušavanje zakonom zaštićenih verskih objekata, pa čak i krivično gonjenje crkvenih velikodostojnika, uprkos odredbama nekakvih ugovora, uopšte nisu nerealna opcija.

Vrele igre pod mantijom

Pamflet istorijskog revizionizma, poluistina, prećutkivanja, propagandnog falsifikovanja, u formatu dokumentarnog filma o 13. julu, kojim se normalizuje velikosrpska mitologija, osvanuo je sredinom jula na Jutjub kanalu prosrpske Demokratske narodne partije (DNP), a premijerno je prikazan na Adria Televiziji.
Neskriveni i ključni cilj lažnih istorijskih konstrukcija u ovom uratku jesu otvorena delegitimizacija crnogorske borbe za obnovu državnosti, osporavanje autentičnosti antifašističkog ustanka iz 1941. godine, ali i da se zatomi istina o okupaciji Crne Gore 1918. godine Podgoričkom skupštinom i nametne narativ da su Crnogorci zapravo Srbi koji treba da se vrate sebi.
<h2>TAJNI PODACI O AUTORSTVU</h2>
Transparentnih podataka o režiji, produkciji i autorstvu nema, ali je mnogo toga jasno - a prije svega da je film u javnost plasiran u jeku sve intenzivnije revizije istorije u Crnoj Gori i dok politička vladajuća struja koristi svaki mogući alat - od institucionalne moći do medijske propagande - kako bi poništila crnogorski istorijski i identitetski kontinuitet.
Film od samog početka ne krije da ima političko-revizionističku agendu pošto naratorka u prvim minutima govori o tome da „Crna Gora ima dvije zastave, himne, dva imena, dva pravca ali i dvije istorije“ - tako otvoreno afirmišući „istoriju“ napisanu iz velikosrpskog ugla.
To nije samo ulazna tačka u pokušaj da se gledaoci ubijede da su „dvije istorije“ ravnopravne - da se ne radi o sukobu činjenica i političkoj propagandi, nego i priznanje da autori filma, ko god oni bili, ne prihvataju zvaničnu, međunarodno priznatu i utemeljenu istoriju Crne Gore.
<h2>KLJUČNA ZAMJENA TEZA</h2>
Tako se, pored ostalog, italijanska okupacija iz 1941. godine koristi kao zgodan izgovor da se prikriju mnogo dublji i trajniji ožiljci - poput onih iz 1918. kada je Crna Gora anektirana, a Karađorđevićima omogućeno da pod maskom „volje srpskog naroda“ sebi pripoje novu teritoriju - da bi Srbija, proširena Crnom Gorom i Makedonijom, tvorila kraljevinu tri naroda - Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tada su srpski agenti poslati u Podgoricu, proglašeni „velikom narodnom skupštinom“ i, uz prismotru srpske žandarmerije, izglasali brisanje države Crne Gore - odnosno rezoluciju koju je srpska vlast napisala na Krfu, a kojom se okupacija Crne Gore prihvata proglašenjem pripojenja Srbiji.
U tom trenutku je postojala redovna crnogorska narodna skupština, i to po tadašnjem ustavu jedina koja je mogla raspolagati sudbinom ove države, ali desilo se što se desilo.
Uslijedio je Božićni ustanak, spaljivanje hiljada crnogorskih domova, progon komita, ubijanje onih koji su bili vjerni crnogorstvu i državnoj slobodi. Dvadesetak godina kasnije, a pošto je narod bio za to da zajednica bude organizovana tako da sve zemlje budu slobodne i ravnopravne - a što su srpski politčari odbijali, desio se Petrovdanski sabor na kojem su federalisti, na čelu sa Sekulom Drljevićem, uz Italijane proglasili nezavisnost.
No, ovako posloženih fakata u DNP-ovom i Adrijinom uratku nema. Oni, bez bilo kakvog detaljisanja, konstatuju da je u tom periodu Crna Gora bila dio Zetske banovine, što prati i dalje navođenje da je parola crnogorskih komunista bila „srpstvo, slovenstvo, sloboda“ ili, kako naratorka kaže: „tadašnje rukovodstvo crnogorskih komunista je sebe i te kako smatralo Srbima. Čak i oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci nijesu na srpstvo gledali kao na nešto što je strano, nametnuto ili neprijateljsko“.
Sve to vodi do njihove suštine - tvrdnje da je „ustanak 13. jula 1941. bio borba za zajedničku jugoslovensku državu“, odnosno, po njihovom poimanju, za crnogorsko zajedništvo sa Srbijom, a da je deklaracija donijeta 12. jula bila težnja ka separatizmu koja je idućeg dana dobila odgovor.
Ovo je ključna zamjena teza jer je ustanak 13. jula, prije svega, bio antifašistička odbrana dostojanastva naroda koji nije zaboravio ni Podgoričku skupštinu, niti prihvatio ideju da mu se ponovo o sudbini odlučuje „odozgo“. Crna Gora se borila za slobodu - od fašizma i hegemonije, zato je jasno da se plasiranjem narativa o trinaestojulskom ustanku kroz prizmu „jugoslovenskog patriotizma“, a ne i crnogorskog otpora dugotrajnoj fašisitčkoj manipulaciji identitetom, pokušava zbrisati srpska prljava uloga okupatora, a samim tim i crnogorski subjektivitet u Trinaestojulskom ustanku.
<h2>POKUŠAJ DEMONIZACIJE SUPROTSTAVLJANJA SRPSKOJ HEGEMONIJI</h2>
Dodatno, karakterisanjem deklaracije koja je donijeta 12. jula „težnjom ka separatizmu“ između redova se opasno implicira da je svaki zahtjev za crnogorskom nezavisnošću sam po sebi fašistički, a ta teza im služi i za diskreditaciju savremenih crnogorskih državotvornih ideja.
Pored toga, Sekula Drljević, politički lider crnogorskih federalista i separatista koji je isprva svoje djelovanje bazirao na protivljenju srpskoj aneksiji Crne Gore 1918. godine, u filmu se poredi sa Antom Pavelićem - vođom ustaškog pokreta koji je predvodio genocidni režim NDH koji je odgovoran za smrt stotine hiljada ljudi - i to uz tvrdnju da je bio zamišljen kao crnogorski pandan ustaškom poglavniku, tj. da je Crna Gora 1941. trebalo da bude fašistički protektorat sličan NDH.
Kolaboracija Drljevića sa fašistima ostaje fakat - ali se on u ovom filmu demonizuje kao ustaški pandan - iako nikad nije imao oružane snage, niti sprovodio represiju nad bilo kakvim civilima - dok su, sa druge strane, mnogi četnički komandati, poput Pavla Đurišića i Draže Mihailovića, sarađivali sa Italijanima i nacistima - i to ništa manje - nego mnogo više.
Samim tim je jasno da je Drljević, koliko god bio sporan, tvorcima ovog filma poslužio isključivo da bi zalaganje za crnogorsku državnost prikazali kao oličenje fašizma - što im onda i omogućava pravdanje narativa u kojem je jedino čista opcija prosrpska - a sve drugo izdajničko. Zato njegovo poređenje sa Pavelićem služi samo kao alat za brisanje legitimiteta crnogorskih političkih pokreta koji su se suprotstavili srpskoj hegemoniji.
Svime time se pokušava zatvoriti prostor za bilo kakvu diskusiju o crnogorskoj državnosti - jer ako je svaka priča o nezavisnosti fašizam - onda je, valjda, jedina antifašistička opcija ostanak u velikosrpskoj dimenziji.
<h2>,,PRANJE“ ČETNIČKOG POKRETA&nbsp;</h2>
Iako su saradnja četničkog vođe Draže Mihailovića sa okupatorskim silama i masovni zločini nad civilima koji su se suprotstavljali kolaboraciji neupitni, nepobitni i jasni, u filmu se pokušalo ,,pranje” četničke biografije, predstavljajući kolaboraciju četnika Pavla Đurišića sa Italijanima kao - „reakciju na komunističke zločine“.
Tako naratorka kaže da su komunistički zločini „prouzrokovali odluku četnika da sklope ratni sporazum sa Italijanima - sa ciljem uništenja komunista“. Koji su to zločini komunista 1941. godine natjerali četnike na kolaboraciju sa fašistima Pircija Birolija - nije objašnjeno. Očito jer nije se mogla isfabrikovati ,,nova istorija”.&nbsp;
A kako to u propagandnim uratcima obično i biva, jedan narativ temelj je za drugi - pravdanje četnika brzo vodi i do rusofilije koja se silu na sramotu predstavlja kao oličenje crnogorskog mentaliteta.
- Važan faktor motivacije među borcima NOB-a, naročito Crnogorcima, bila je privrženost Moskvi koja je, sem iz ideoloških razloga, proisticala iz tradicionalnih i ratničkih spona prethodnih stoljeća. Još od 18. vijeka osnovni elementi crnogorske državnosti obrazovanja i duhovnosti uživali su jedinu podršku u Rusiji. Poznata krilatica „sa Lovćena kliče vila, oj Rusijo majko mila“ bila je dio mentaliteta mladih partizana. Ne treba da nas čudi što je samo u Crnoj Gori ustaljeni partizanski pozdrav „smrt fašizmu sloboda narodu“ dijelom zamijenjen sa „crvena armija je s nama pobjeda je naša“ - navodi naratorka, dramatično falsifikujući istoriju, sve radi predstavljanja Crnogoraca kao „pravoslavnog“ kulturnog i ideološkog svijeta koji prirodno gravitira ka Srbiji i Rusiji.&nbsp;
Time su u ovom filmu zanemareni i zbrisani svi temelji crnogorskog građanskog i sekularnog identiteta, a trenutno stanje u državi i neophodni otpor srpsko-ruskom uticaju između redova upakovani u izdaju sopstvenog karaktera.&nbsp;
<h2>„DRUGOSRBIJANCI“ I „MONTENEGRINI“</h2>
Ne čudi što je jedan od sagovornika u ovom uratku, pored predstavnika Istorijskog instituta i Milana Kneževića i srpski istoričar, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i jedan od ideologa velikosrpskog projekta, Čedomir Antić, koji docira o tome kako u Crnoj Gori „nema drugosrbijanaca“.
- Svi drugosrbijanci su postali montenegrini. To je vrlo zanimljivo i govori da je to jedinstvena zemlja. Bila je srpska, danas više nije. Toliko su netolerantni ti ljudi da ne priznaju srpstvo - govori Antić.
Nijesu anonimni autori ovog filma ni prvi ni jedini koji su pokušali lansirati tezu o tome da je crnogorski identitet tvorevina nekadašnjeg komunističkog vođe Milovana Đilasa.&nbsp;
- U jugoslovenskoj javnosti toga vremena nerijetko je bilo zastupljeno stanovište o Đilasu kao tvorcu crnogorske nacije - neki će reći jedne izrazito anti-srpske pojave i dezintegrativnog faktora u odnosu na srpski nacionalni korpus. Sa današnjeg aspekta, postavlja se pitanje da li je to baš tako. Đilasovo nacionalno opredjeljenje bilo je u većem dijelu života nesumnjivo srpsko. O tome govore njegova centralna literalna djela - navodi naratorka.
Na to se nadovezuje Antić koji ističe da „vidimo da je on drugosrbijanac“, te da je „to srpstvo kod njega jako relativno“.
- Zvaničan stav Komunističke partije Jugoslavije prema crnogorskoj naciji nije bio još uvijek jasno i u potpunosti definisan. Crnogorsku naciju je trebalo, po stavu Komunističke partije Jugoslavije, u perodu pred izbijanje rata tek definisati i naučno objasniti. Iz tog razloga je to pitanje ostavljeno za poslije rata. A onda je ponuđeno najviđenijem Crnogorcu među komunistima da ga definiše i na neki način postavi kao model za novu naciju u novoj državi. Ta ličnost bio je Milovan Đilas...Iskustvo ovog rata govori da crnogorski narod, ne samo što je ustao protiv okupatora, nego je pošao i protiv onih struja koje su htjele da ga odvoje od Srba - govori naratorka.
Suština svih ovih navoda je ista: ubijediti Crnogorce da su zapravo Srbi - a kako to uvjerljivije učiniti nego reći da je upravo „tvorac nacije“ u biti Srbin - koji se samo radi partijskih interesa zalagao za crnogorstvo.
<h2>REHABILITACIJA DEVEDESETIH</h2>
Tokom cijelog filma konstanta je nametanje narativa da su crnogorska nacija i državnost produkt manipulacija i zavjere protiv srpstva - uz osporavanje svakog procesa koji je vodio do emancipacije naše države.&nbsp;
Tako Antić riječima da je „dugoročno pobijedila „nidologija“ koja je imala veliku sreću i u jugoslovenskoj državi učinila sve da odvoji Srbiju od Crne Gore“ samo učvršćuje korijene ratnih devedesetih - čiji krici, kroz pritiske i pokušaje podrivanja suverenosti - što iznutra - to i spolja, i danas odjekuju Crnom Gorom.
Dokaz za to je i tvrdnja da je uplivom hrvatskog nacionalizma u vrh crnogorskog dijela KP u potpunosti je narušen „revolucionarni moral čiji su nosioci bili upravo srpski komunisti“.&nbsp;
I više je nego jasno da se radi o grubom pokušaju kriminalizacije crnogorske državnosti i to kroz rehabilitaciju velikosrpske hegemonije čija je suština uvijek bila, i danas jeste, teza da su svi drugi identiteti na ovim prostorima devijantni, nepostojeći – odnosno izdajnički.
<h2>VELIČANJE AB REVOLUCIJE</h2>
U nastavku filma autori su se dotakli Antibirokratske revolucije nazivajući je „savršenim primjerom sadejstva između crnogorstva i srpstva“ - kao da nije riječ o politički dirigovanom puču tadašnjeg režima Slobodana Miloševića kojim je u Crnoj Gori instalirano njemu odano rukovodstvo radi namjere da kontroliše Predsjedništvo SFRJ - a što se nije moglo bez podrške zvanične Crne Gore.
No, ni ovo nije ništa novo, niti čudi, kada se uzme u obzir da je upravo DNP bio jedan od nosioca nastavka kontrarevolucije - odnosno litija 2020. godine. Obje kontrarevolucije su osmišljene i koordinisane iz Beograda, a nacionalizam i navodna ugroženost crkve iskorišteni za vraćanje Crne Gore u velikosrpski kolosjek i ostvarenje njihovih interesa.&nbsp;
Obje su, u konačnom, imale razarajući efekat po crnogorsko društvo i demokratski razvoj.
<h2>VOZ I ŠINE</h2>
Završni dio filma kulminira otvorenim poricanjem i omalovažavanjem savremene državnosti Crne Gore i referendumske volje.
- Riječi i nedjela Štedimlije i Drljevića referendumski su nadglasale borbu naših predaka koji su živote dali boreći se protiv tekovina 12. jula. Iako je 13. jul i danas Dan državnosti Crne Gore - on je nažalost samo broj na zidnom kalendaru, odmah pored slavske ikone kod onih koji je još uvijek imaju. Nerijetko u narodnoj skupštini i u javnosti možemo da čujemo kako se mnogi pozivaju na narodno-oslobodilačku borbu, istrajavanje na himni koja predstavlja ništa drugo do plagijat ratnog zločinca Sekule Drljevića. Priča o precima koji su se borili za slobodu trebalo bi da nam daju danas zajednički put i pravac kojim treba da idemo - navodi naratorka u završnom dijelu.
Nastavlja dociranjem o odnosu crnogorstva i srpstva.&nbsp;
- U našoj državi se najbolje oslikava kroz metaforu kolosjeka: jedno bez drugog ne može da funkcioniše, odnosno voz ne može da nastavi dalje. Potreban je balans jer zabluda je da vlak može zamijeniti voz i da je povijest važnija od istorije. Moramo biti svjesni riječi naših predaka, ne smijemo doživjeti sudbinu Kajina i Avelja, jer braća su braća čak i kada se posvađaju jer ako se odreknemo prošlosti nećemo imati ni budućnost - govori naratorka.
Ova metafora ne znači nikakvo „pomirenje“ niti simboliše bratstvo - već podređenost. Voz predstavlja Crrnu Goru - koja, prema njihovom poimanju, ne može ići bez šina - odnosno Srbije.
Tako je napravljen puni krug: u samoj završnici je potvrđeno da je glavna vodilja ovog uratka upravo nastavak diskursa i velikodržavnih pretenzija koje su 1918, ali i devedesetih započele oružjem, a u 21. vijeku nastavljene sofisticiranijim sredstvima - prije svega institucionalnom revizijom istorije.

DNP i Adria TV revizionistički dokumentarni film o 13. julu iskoristili da još jednom nametnu narativ da su Crnogorci Srbi koji treba da se vrate sebi

Javnost s pravom pita: zašto lider GP URA Dritan Abazović nije u petak bio u Beranama? Gdje je nestao čovjek koji je, kao premijer 2022. godine, svojim potpisom na Temeljni ugovor predao dio državnog suvereniteta Crkvi Srbije? Zašto nije bio prisutan da svjedoči posljedicama tog, po mnogima, izdajničkog čina? Zašto nije bio rame uz rame sa onima koji su u objektu Crkve Srbije slavili lik ratnog zločinca i četničkog komandanta Pavla Đurišića? Zar nije prirodno da se pojavi tamo gdje se njegovo djelo slavi – i to s aplauzima? Jer upravo je on – Dritan Abazović – omogućio ovakve scene. Scene u kojima se u crkve unose kipovi zločinaca, a država Crna Gora ne smije ni da pisne bez “blagoslova” Crkve Srbije. Sve to stoji kao posljedica potpisanog Temeljnog ugovora – dokumenta koji je, u tajnosti, bez javne rasprave, bez parlamentarne procedure, dogovoren s Porfirijem i Srbijom i potpisan u Vili Gorica, 3. avgusta 2022. godine. Tako se ne potpisuje ugovor u ime jedne suverene države. Tako se sklapa pakt u korist druge. Čudi što nije Abazović iskoristio priliku da ga – kako je najavljivao velikosrpski ideolog Matija Bećković – srpska omladina nosi na rukama. Podsjetimo se: - Kad bi Dritan Abazović sjutra stigao u Beograd, nosila bi ga srpska omladina na rukama - izjavio je Bećković nakon izbora 2020. Gdje su sada ti “mladi nosioci”? Gdje su srpski aplauzi za “najbolju investiciju velikosrpske politike” u Crnoj Gori? Tu su bili, spremni, ali Abazovića nije bilo. A bilo je za očekivati da Abazović bude među onima koji su slavili – jer on je omogućio sve: i kip zločinca, i crkvenu moć, i državnu nemoć. Omogućio je da se crkveni hramovi koriste kao političke tvrđave, a oltari kao pozornice za reviziju istorije. Možda je trebalo da bude tamo – da ga dočekaju “prepodobni” vjernici, spremni da mu zapjevaju, uz himnu Srbije. Jer da nije bilo njegovog potpisa – ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Da, Dritan Abazović je potpisao Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije – u ime Crne Gore, a bez Crne Gore. Ignorišući pravna upozorenja, protivljenje stručnjaka, akademske zajednice, NVO sektora, političara… Potpisao je ono što nijedan premijer jedne suverene države sebi ne bi smio dozvoliti. Zato pitamo: ako nije imao problem da potpiše, zašto ima problem da se pojavi? Slavili bi ga. Imaju i razloga.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250808090832_0948673d748876542c9af02a2e055b3b9a4997af5d6306faba16fdc81d811951.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250808090832_0948673d748876542c9af02a2e055b3b9a4997af5d6306faba16fdc81d811951" data-rendition-name="original" width="1118" height="745" loading="lazy" alt="Metodije drži liturgiju Pavle Đurišić"> </figure>

Tag: bemax-cistijerne

(VIDEO) Bemax cistijerne dopremaju vodu kako bi se ugasio požar u Piperima

Zastave na Cetinju na pola koplja

U jutarnjoj emisiji Ljetnjeg programa priče o humanosti, klasičnoj muzisi, biciklizmu, kulinarstvu…

SRAMOTA VLASTI: Tri godine od prvog masovnog ubistva u crnogorskoj prijestonici institucionalni muk i drsko neprihvatanje odgovornosti policijskih zvaničnika

Milatović: Ko misli da je četništvo vrijednost, ne poštuje ovu zemlju

PRATITE TVe UŽIVO