Nakon današnje izjave episkopa CS Metodija da će spomenik koljača Pavla Đurišića na čijim je zločinačkim rukama krv više od deset hiljada nevinih ljudi unijeti u crkvu u kojoj će se, kako veli, ljudi okupljati u Pavlovo ime niko se više ne može praviti mutav i neznaven kad je u pitanju zločinačka misija Crkve Srbije. Da, Crkve Srbije a ne Srpske pravoslavne crkve, jer je prilikom otkrivanja spomenika monstrumu Đurišiću i faktičke najave njegove beatifikacije intonirana himna države Srbije.
U hrišćanskim crkvama, u monoteističkim hramovima uopšte, ljudi se okupljaju u ime Božije. Na poziv ne koga drago no na poziv episkopa Crkve Srbije ljudi će se u beranskoj crkvi okupljati ne u Božije ime no u ime koljača Pavla Đurišića, čije su zasluge: etničko čišćenje muslimana, brutalna borba protiv antifašista boraca i njihovih jataka, služenje nacistima i fašistima te rad na utapanju Crne Gore u Veliku Srbiju kao konačni cilj četničkoga pokreta.
Postupak episkopa Metodija svjedoči o tome da Crkva Srbije nije hrišćanska nego četnička, suštinski antihrišćanska i antiteistička jer krši makar četiri od ukupno deset Božijih zapovijesti. Pritom uvodi antiteističko idolopoklonstvo čovjeku koji spada u sâm svrh svjetskih zlikovaca Drugoga svjetskoga rata.
Građani Crne Gore koje je godinama zavodila ta satanistička sekta koja količinom prolivene nevine krvi za Veliku Srbiju mjeri martirstvo svojih svetaca i velikomučenika moraju osvijestiti misiju te pseudohrišćanske religijske institucije i makar joj prezirom iskazati odnos koji joj Crna Gora duguje. U suprotnom, saučesnici ste promotera zločina, genocida i etničkoga čišćenja, pastva ste crkve koja se okuplja ne u Božije no u Pavlovo ime, kako to reče jedan od prvosveštenika - Metodije Ostojić.
Hitnu reakciju na njegove izjave treba tražiti od svih političkih faktora - kako onih koji su juče, s pozivom na zakon a ne na istorijske činjenice, tražili uklanjanje spomenika tako i čelnika bezbjednosnog sektora iz reda Demokrata koji su izgleda biber sprej potrošili uoči trinaestojulskoga protesta pa nemaju čime razagnati rulju koja podriva ustavne temelje crnogorskoga društva i slavi heroje nestanka crnogorske države.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Neophodna je hitna reakcija povodom djelovanja episkopa CS Metodija

Śećate li se argumenata kad je Draško Đuranović oćeran iz Pobjede? Da je slaba čitanost, da vuče previše resursa a da nema marketinšku prođu, da joj ipak treba redefinicija. I što smo dobili? Gojka Perovića za kolumnistu! Da, onog Gojka, četničkog apologetu, mrzitelja crnogorske nacije i predstavnika manipulatorske popovštine koja izvrće istorijske činjenice. Zato pitamo vlasnika kuće, gospodina Statisa- diže li vam Gojko čitanost?!
Ne pada mi napamet da ulazim u detaljnu analizu Gojkove revizionističke čorbe, bilo bi to ravno (da iskoristim riječi jednog talijanskog olimpijca, velikog srpskog prijatelja, odlikovanog od strane Kraljevine Jugoslavije zbog zasluga u Prvom svjetskom ratu, najvećeg zaštitnika četnika u Crnoj Gori – generala Pircija Birolija) – „oranju mora“. Samo ću mu na svaku njegovu tezu o potrebi revizije istorije odgovoriti:
<h3>Na konto toga da je kraljevska jugoslovenska Vlada bila protiv nacifašizma</h3>
Vlada je stupila na snagu pučem, tek nakon što je Jugoslavija odlučila da pristupi Trojnome paktu. Vlada nije smijenjena zbog antifašizma, no zbog nekoliko faktora: učešća engleske obavještajne službe, nezadovoljstva unutar vlasti politikom namjesnika Pavla Karađorđevića. Koliko je nova vlada bila spremna za rat s fašizmom, vidi se po tome što je na dan bombardovanja Beograda, premijer bio zakazao vjenčanje svoje ćerke.
Potom, takvi falsifikatori kao Gojko još uvijek pripisuju kralju Nikoli Petroviću-Njegošu što je napuštio Crnu Goru 1916. godine, i to nakon pune dvije godine krvavih borbi s austrougarskom vojskom. A Gojkov kralj i njegova vlada utekli gotovo čim je rat počeo.
Treće, koliko je kraljevina Jugoslavija bila poštena i uređena država, viđeli smo na osnovu njene vojske koja je počivala na „genijalnosti“ svojih uspostavitelja, srpskih generala iz Prvoga svjetskog rata na „ofanzivnoj doktrini manevra“, a završila rat za 11 dana, rascijepana, odrpana i ponižena.
<h3>Kako kaže Gojko: Crna Gora, SPC i fašizam?</h3>
U ovoj tački padre Gojko jezičcima svog revizionističkog ognja, pokušava da spali kolaboraciju predstavnika srpske crkve u Crnoj Gori s talijanskim i njemačkim okupatorom – pa veli, ne gledajte što je radio „mučenički lik“ Joanikija Lipovca, no gledajte patrijarha Gavrila Dožića? A što da radimo s Joanikijem i njegovim sveštenstvom koji su dočekivali fašiste i naciste kao što su to radili simpatizeri ustaša ili Banderovaca? Što da radimo s činjenicom koju kovač lažne istorije Perović stalno prećutkuje – da je jedina bogoslovija SPC koja je radila na prostoru Jugoslavije tokom cijelog Drugoga svjetskog rata, bila Cetinjska bogoslovija! Da to nije zaslužila kolaboracijom, ne bi joj Talijani i Njemci to dozvolili. Trebamo li pominjati da je gro Joanikijeva sveštenstva učestvovao u propagandnom ratu protiv partizana, a da su pojedini predavači Bogoslovije poput Vlajka Vlahovića širili antisemitizam i optuživali Jevreje za svjetsku zavjeru?
<h3>Ako laže Gojko, ne laže Bog</h3>
Treća teza Gojkočeskua bavi se geopolitikom u kontekstu Drugoga svjetskog rata pa ponavlja one otrcane teze – đe je bio SSSR do juna 1941? Što se oni nijesu borili protiv Hitlera? Niti sam fan Sovjetskoga Saveza, niti komunizma, ali to ne znači da ne poštujem istorijsku istinu – SSSR je do 1941. godine bio u paktu s Hitlerom, i de jure i de facto, dijeleći s njim Poljsku, vodeći imperijalističku intervenciju u Finskoj, okupiravši pribaltičke zemlje. Razlog tih sovjetskih akcija bilo je nepovjerenje u Zapad, koji je 1938. godine kumovao likvidaciji Čehoslovačke, 1939. likvidaciji Austrije. Ako su puštili tako lako Centralnu Evropu, što bi tek radio s nama, pitali su se Staljin i drugovi?
Eto Gojko, ovo se doslovno uči u osnovnoj školi, ne pravi se od toga topla voda i senzacionalističko otkrovenje sa snebivajućim pozivanjem na „dragog Boga“. Ali, nemojmo zaboraviti da iako je Komunistička partija Jugoslavije pratila Sovjetski Savez, zahvaljujući genijalnoj Titovoj intuiciji, partijsko članstvo bilo je pripremano za potencijalni rat s nacizmom. Ako Gojko malo izađe iz četničkog mikrokosmosa, saznaće za čuveni Titov i Krležin razgovor, ili pak, za brojne akcije skupljanja oružja i vježbe pucanja koje su budući partizani organizovali ilegalno mjesecima prije rata u Jugoslaviji. A taj Dražin gerilski pokret na koji se poziva Gojko je 1943. godine izbačen sa spiska savezničkih vojski! Još 1942. godine, predstavnici britanskih i američkih vojnih misija u Crnoj Gori su zabilježili da su bradonje „balkanskog Robina Huda“ rame uz rame s okupatorom. Ne završava se rat 1941, očuše istorije.
<h3>Istorija nije švedski sto, veli Gojko, a onda uzima iz antifašizma što mu volja</h3>
Ako neko mnogo laže, taj se na kraju i zapetlja. U svojoj papazjaniji o. Gojko kaže da antifašizam nije švedski astal pa da se s njega uzima po volji, da bi potom, u istome tekstu, tvrdio kako Joanikije Lipovac nije kanonizovan zbog saradnje s nacifašistima, već što je brinuo o gladnome narodu! Kako onda dalje s ovom pometinom argumenata? Kunem vam se, čitati Gojkove tekstove jednako je čišćenju sabirne (obično koristimo prikladnije ime) jame u glinenom području – najsizifovskijem poslu postmitološkog doba. Jer što raditi kad pročitate nategnute i predimenzionirane analize „martovskih pregovora“, koje je još i komunistička istoriografija detabuizirala. Mnogo veći umovi od Gojka su se suočili s komunističkim greškama, kao npr. Branko Petranović, koji je nakon sloma jednopartijskog sistema dekonstruisao mnoge tabue, tako da ove Gojkove akrobatike u Pobjedi dođu kao seminarski radovi ambicioznih, zelenih bogoslovskih suplenata.
<h3>Spisak</h3>
Na kraju teksta, Gojko je senzacionalistički obznanio (po ko zna koji put do sad objavljen) spisak ubijenih popova SPC u Drugome svjetskome ratu. Pitamo Gojka, zašto za svakoga nije naveo ratnu biografiju? Zašto nije naveo i spisak popova i bogoslova koji su podržavali partizane? I pitamo ga zna li nešto o jednom spisku popova koje je 1944. godine publikovalo pronacističko glasilo Crnogorski vjesnik?
Ako odgovori na ova pitanja, možemo u dalju raspravu.

Jesu li iz Pobjede smijenili Draška zbog čitanosti? Spavate li mirno, g. Statise?

U moru skandala kojima nas svakodnevno obasipa aktuelni marionetski režim u Crnoj Gori, gotovo da je neprimijećeno prošla još jedna, ovaj put međunarodna provokacija u režiji Demokrata. Ministarstvo odbrane Crne Gore, na čijem je čelu Dragan Krapović, odbilo je zvanični poziv Republike Hrvatske da pošalje vojnu delegaciju na obilježavanje 30-godišnjice vojne operacije Oluja.
Zašto je ovo prvorazredni međunarodni skandal?
1. Crna Gora je danas članica najsnažnije vojno-bezbjednosne alijanse na svijetu – NATO. Dakle, Crna Gora i Hrvatska danas su saveznice pa bi to trebalo da znači da ne samo da dijele zajedničke odbrambene interese već i poštuju zajedničke principe i vrijednosti. Jedan od tih principa je i nepovredivost državnih granica te obaveza svih članica Alijanse da u slučaju spoljnjega napada na neku od članica sve države članice reaguju.&nbsp;
Da su, recimo, 1991. godine Hrvatska i Crna Gora bile članice NATO, Crna Gora bi bila u obavezi da se uključi u odbranu državnoga suvereniteta i teritorijalnoga integriteta Hrvatske, čiju je gotovo trećinu teritorije tokom 1991. godine okupirala Jugoslovenska narodna armija, mimo svih zakona i Ustava tada odumiruće SFRJ. Nažalost, uloga Crne Gore u agresiji na Hrvatsku 1991. godine bila je sramna, budući da je savezništvom sa zločinačkom politikom Slobodana Miloševića legitimisala agresiju i – napadom na Dubrovnik, u kojem su učestvovale pretežno jedinice mobilisane u Crnoj Gori – na sebe preuzela ulogu agresora.&nbsp;
Zbog te i takve uloge današnja Crna Gora morala bi iskazivati posebnu senzibilnost prema onima koji su u toj agresiji bili žrtve i nikako ne pristajati na reafirmaciju propagandnih matrica Miloševićeva režima. Nasuprot tome, dio režima, u prvom redu Demokrate,danas svakodnevno obnavljaju Miloševićev legat – istorijskim revizionizmom, guranjem prijedloga da se ratnim zločincima poput Pavla Bulatovića dodijele ulice, submisivnim odnosom prema promoterima velikosrpskog hegemonizma ili aktima koje se u Hrvatskoj mogu tumačiti kao neprijateljski, kao što je tzv. Rezolucija o Jasenovcu.&nbsp;
Kad iz punih usta govore o pogubnoj politici „bivšega režima“, Demokrate zapravo isključivo misle na epohu od 1997. do 2020. godine, premda je upravo period od 1990. do 1997, godine najmračniji dio novije crnogorske istorije, vrijeme kad se Crnom Gorom upravljalo s kanabea zločinca Slobodana Miloševića, kad je uvučena u tri rata, kad je kriminal zaposio ulice, privreda razorena a društvo inficirano virusom neofašizma.&nbsp;
Ponikli u omladinskom pogonu SNP-a, partije koju je u Crnoj Gori instalirao Milošević, Demokrate se danas s nostalgijom priśećaju toga perioda, čineći s pozicije moći sve da obnove njegove tekovine, što im – zasad, doduše, bez ratova – lijepo polazi za rukom. I danas se, naime, Crnom Gorom upravlja s kanabea beogradskoga autokrate, i danas se crna hronika svakodnevno puni novim „uspjesima“ Demokrata, privreda se razara a virus novofašizma nanovo prijeti da opustoši crnogorsko društvo.
2. Nakon što je tokom 1991. godine Jugoslovenska narodna armija – stavljajući se pod komandu Slobodana Miloševića – vojnom agresijom zapośela gotovo trećinu teritorije Republike Hrvatske, uz razaranje Vukovara, Dubrovnika i brojnih drugih gradova, s okupiranih teritorija djelova śeverne Dalmacije, Like, Banije, Korduna, Slavonije i Baranje proćerano je, po podacima tužilaštva Suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, oko 220.000 građana Hrvatske nesrpskoga porijekla.&nbsp;
U avgustu 1991. godine pod pokroviteljstvom Savjeta ministara Evropske ekonomske zajednice formirana je Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznata pod imenom Badinterova komisija, koja je tako nazvana po njezinom predśedniku Robertu Badinteru, predśedniku Ustavnoga savjeta Francuske. Zadatak Komisije bio je da rješava pravne sporove u vezi s raspadom SFRJ.&nbsp;
Već krajem novembra 1991. godine Badinterova komisija konstatovala je da je SFRJ u procesu raspada, a u mišljenjima koja su uslijedila konstatovana je i nepovredivost granica republika bivše Jugoslavije, čime je otvorena mogućnost da bivše republike, u skladu s mišljenjima koja su formulisana za svaku od njih pojedinačno, ostvare nezavisnost u granicama koje su imale u SFRJ. Sve članice Evropske unije priznale su nezavisnost Hrvatske 15. januara 1992. godine, a hrvatska se zastava 22. maja 1992. godine zavijorila i pred śedištem Ujedinjenih nacija na Ist Riveru.&nbsp;
O marionetskoj paradržavi Republici Srpskoj Krajini, koju je Milošević uspostavio na dijelu teritorije Hrvatske, najbolje govori to što su dva njezina predśednika – Milan Babić i Milan Martić – od strane Međunarodnoga suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osuđena na višedecenijske kazne za ratne zločine kao dio udruženoga zločinačkoga poduhvata koji je „imao za cilj stvaranje jedinstvene srpske države putem nasilnog ukljanjanja nesrpskog stanovništva koje je nastanjivalo područja pod njegovom kontrolom“. Treći krajiški predśednik Goran Hadžić preminuo je tokom suđenja.&nbsp;
Danas nema nikakve sumnje da je paradržavna tvorevina koja je tri i po godine postojala na trećini teritorije Hrvatske bila instalirana te finansijski i logistički održavana iz Beograda. Uostalom, oficiri Srpske vojske Krajine platu su primali s posebne budžetske linije Vojske Jugoslavije, a učešće Službe državne bezbjednosti Srbije u agresiji dokumentovano je i presudom Međunarodnoga rezidualnog mehanizma (MMKS) za krivične sudove u Hagu tadašnjim čelnicima SDB-a Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.
Stanišić i Simatović tvorci su tzv. crvenih beretki, jedinice koja je pod njihovom komandom a pod raznim imenima i s različitim lokalnim komandantima učestvovala u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.&nbsp;
3. Operacija Oluja legitimna je vojna akcija kojom je jedna međunarodno priznata država obnovila suverenitet na dijelu svoje okupirane teritorije. Sprovedena je nakon što su iscrpljena sredstva za mirno rješavanje spora, budući da je vojni i politički vrh tzv. Republike Srpske Krajine odbio Plan Z-4 koji je srpskoj manjini u Hrvatskoj nudio izuzetno visok stepen autonomije.&nbsp;
Hrvatska danas s pravom obilježava događaj koji joj je omogućio povratak suvereniteta na okupiranim teritorijama u Dalmaciji, Liki, Kordunu i Baniji te omogućio da se otvori proces mirne reintegracije Baranje i Istočne Slavonije. Time je, tri i po godine nakon što je stekla međunarodno priznanje Republika Hrvatska potvrdila svoj teritorijalni integritet, u granicama u kojima je i priznata.&nbsp;
Rezultati operacije bili su povoljni i za Bosnu i Hercegovinu, budući da je bihaćka enklava koja je od proljeća 1992. u izuzetno teškim prilikama opstajala u potpunom okruženju Srpske vojske Krajine i Vojske Republike Srpske, avgusta 1995. prestala biti u neprijateljskome obruču. Tokom operacije Oluja, nažalost, poginuo je legendarni heroj odbrane bihaćkoga džepa – general Izet Nanić. Dok vojni i politički segment operacije nije moguće osporiti, ostaje otvoreno pitanje njezinih demografskih i humanitarnih posljedica. Činjenica je da je najveći dio srpskoga stanovništva tokom operacije napuštio svoje domove.&nbsp;
Po procjeni UN-a riječ je o 150.000 do 200.000 stanovnika. No, isto tako, činjenica je i da je naredbu o evakuaciji stanovništva s prostora śeverne Dalmacije i Like 4. 8. 1995. godine u 16:45 donio tzv. predśednik Republike Milan Martić. Miloševićeva marioneta koja je učestvovala u pobunjivanju srpskoga stanovništva u djelovima Hrvatske, osoba koja je od strane Međunarodnoga tribunala pravosnažno osuđena na 35 godina za ratne zločine nad nesrpskim stanovništvom, potpisala je i naredbu o evakuaciji srpskoga stanovništva, pokrećući tako humanitarnu katastrofu širokih razmjera.&nbsp;
Presudom Međunarodnoga suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije 2012. odbačena je optužnica protiv generala Anta Gotovine i Mladena Markača za učešće u zločinačkome poduhvatu, čime je skinuta hipoteka s Oluje kao organizovane akcije iseljavanja i likvidacije srpskoga stanovništva iz Hrvatske. Brojnim zločinima počinjenim u toku i nakon operacije bavi se hrvatsko pravosuđe.&nbsp;
Do 2012. godine, kad je izrečena oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču, za djela protiv imovine, masovno paljenje, ubistva i ratne zločine na sudovima u Republici Hrvatskoj osuđeno je 2380 osoba, no pitanje posljedica operacije zahtijeva puni angažman pravosudnih vlasti na otkrivanju nestalih te procesuiranju zločina.
Ako je Crna Gora danas okrenuta u punom kapacitetu ispunjenju uslova za pristupanje Evropskoj uniji, onda je jedan od ključnih izazova pred kojim se nalazi – suočavanje s prošlošću. Suočavanje s negativnom ulogom države u prvoj polovini 90-ih godina i njezina nedvosmislena osuda jedan je od neophodnih koraka u tome procesu.&nbsp;
No aktuelni režim, zaklanjajući se iza parola o EU integracijama, poseže za suprotnim procesom forsirajući gotovo svakodnevno istorijski revizionizam te relativizaciju ili slavljenje ratnih zločinaca i zločina kao poželjne društvene vrijednosti. U tom poslu svoju podmuklu ulogu igra upravo Miloševićev podmladak okupljen u Demokratama, pa iz toga ugla treba čitati i Krapovićevu odluku da umjesto razvijanja dobrosuśedskih i partnerskih odnosa s Republikom Hrvatskom posegne za ignorisanjem poziva i otvorenim provokacijama.&nbsp;

Kako Demokrate obnavljaju legat Slobodana Miloševića

Izvjesni Brdža, odbornik Andrije Mandića u Glavnome gradu sa samo srednjom školom i vozačkom B kategorije u zvaničnoj biografiji, što mu zbog poštovanja prema muzi Clio nećemo dozvoliti da bude pomenut imenom i prezimenom, briljirao je svojim poznavanjem istorije na śednici lokalnog parlamenta. Kakav je to lokalni parlament đe se divani o istoriji, najbolje bi možda opisala _Dior_ papuča gradonačelnikove supruge - skupa, a beskorisna (misli se na boroletu).
Nego, Brdža, u stilu nekog vehementnog brdžanina, pokazao je zamašno znanje iz povjesnice Drugoga svjetskog rata, ili što bi IN4S (na kojem ćete, siguran sam, pored mog horoskopa čitati i ovu kolumnu) rekao - "povesnice". Kaže on kako su Trinaestojulski ustanak dizali četnici, iako četnički pokret u CG toga doba još nije bio formiran. I to ga je, veli, digao Jakov Kusovac, na Cetinju! kao da nije bilo drugih organizatora. Pa nabraja kao heroje sve vrle i gadne četničine od strašljivca i zlikovca koji je plakao na suđenju, Draže Mihailovića, do koljača Pavla Đurišića, lažova Blagoja Jovovića, vojnika ubice i sadiste Jakova Jovovića, te Đorđija Lašića, koji je zbog rane zadobijene od partizana najveći dio rata proveo u krevetu i van stroja. Za ove nesrećnike koji na duši imaju toliko civila, naročito žena i đece, kao prośečna Ajnzac grupa SS po Ukrajini, traži Brdža ulice i spomenike. Oće, kaže, muzej Blagoja Jovovića, da ne ide u Srbiju da se klanja četničinama.
E pa, Brdža, ti si zapravo napravio kopernikanski obrt u odnosu na svoju partiju, jer nećeš u Srbiju! Možda nije najsrećniji povod, ali je svakako prvi korak ka izbavljenju duše, katarzi, oslobođenju od četničkih zabluda, nazovi kako hoćeš, koje su mračnjački zarobile Srbiju posljednjih decenija. Ne ići tamo danas pravo je bogatstvo jer je današnja Srbija pokvarena vremeplovska mašina - čovjek kad tamo ulazi, kao da ulazi u paralelni Treći Rajh.
Drugi korak je definitivno da umjesto što sluša popovsko retuširanje prošlosti i prolazi kroz vid revizionističke lobotomije (naživo), pođe do Državnog arhiva Crne Gore i pogleda dostupna dokumenta o Drugome svjetskome ratu. Tu kuću sad vode kadrovi Demokrata bliski Crkvi Srbije, pa je objektivnost dokumenata zagarantovana, sigurno nije kominternovsko-ustaška, ili gore - komitsko-zelenaška, talijansko-kopiladska izmišljotina i ujdurma. Tamo će naći pregršt dokumentata koji svjedoče o četničkim zločinima, svakojega od njegovih izmaštanih heroja. Liše o jednom - Blagoju. Blagoje Jovović, inače zemljoradnik, bio je nepoznati član četničkoga pokreta. Zajedno s krvolokom i masovnim ratnim zločincem Jakovom Jovovićem, koji je direktno i otvoreno sarađivao s nacistima, pobjegao je za Argentinu.
Tek nakon raspada Jugoslavije Blagoje se vrnuo u Crnu Goru. Tada se sreo s glavnim druidom za istorijsko mađijanje i maštanje. Znate na koga mislim, sigurno - onoga što je Dukljana veziva za Vezirov most, a Arkana dočekivao u manastiru. Ne znam s čim su se natapali, ali su nakon susreta obojica obznanili halucinacije da je Blagoje ubio Anta Pavelića (ne zubara) u Borhesovoj domovini! Da je tada postojao Netflix, stari vrač je garantovano mogao prodati priču za ekranizaciju.
Vratimo se sad na Brdžu i proces njegove rehabilitacije. Dakle, Brdži nakon izlaska iz Arhiva predlažemo terapiju čitanja srpske istoriografije. Prvo Bojana Dimitrijevića, koji je kazao da srpska istoriografija nije imala saznanja o Blagojevom atentatu na Pavelića. Ili Dubravku Stojanović, koja kaže da je u pitanju izmišljotina. Bilo bi to ljekovito i za Brdžu i za Crnu Goru.
Tako gledano, Blagoje Jovović bi zaista trebao dobiti muzej koji bi se zvao, recimo, "Muzej iluzija", u kojem bi se izložile sve četničke laži, počevši od lažnih izvještaja Draže Mihailovića zapadnim saveznicima da se bori s nacistima, što mu je omogućilo da ga privremeno nazovu "prvim gerilcem Evrope" (a što je s Poljacima i Česima Brdža, valjda su i oni imali neke gerilske i diverzantske skupine, ovi drugi su čak ubili trećeg po hijerarhiji nacistu, za razliku od Čiče koji je lizao okupatorske tepsije), pa do lažavine Gojka Perovića, koji uporno ponavlja jedne te iste manipulacije u pokušaju da četnicima dâ legitimitet.
Taj bi muzej učinio više no prosvjetni sistem CG od 1945. naovamo!

Napravite muzej četniku Blagoju Jovoviću, da Brdža ne ide u Beograd; Neka spasi dušu

U vremenu krize identiteta, istorija nije samo nauka koja proučava prošlost ljudskog društva, ona je važno bojno polje političkih sukoba. Upravo zbog toga se savremena Crna Gora suočava s intenzivnim pokušajima revizije istorijske istine. Ne radi se, međutim, o akademskoj debati ili novim naučnim uvidima, već o organizovanom političko-kulturnom projektu s ciljem mijenjanja karaktera države.
Kao što su nekadašnje ancien régime strukture imale tapiju nad istorijskom „istinom“, tako i današnje vlasti teže žele kontrolisati prošlost. Kad je Staljin uspostavljao totalitarizam u sovjetskoj Rusiji, među prvima je udario na istoričare.
Jer istorija je moćna. Ukoliko se njena reinterpretacija ne vrši u skladu s naučnom metodologijom, već postane oruđe političke agende, neminovno dolazi do identitetske i kulturne aproprijacije - prisvajanja tuđe istorije i teritorije. Dva rata koja danas potresaju svjetsku politiku - u Ukrajini i Palestini - pored vojno-strateških, imaju i duboke kulturno-istorijske i identitetske dimenzije. U multietničkim društvima, kulturna aproprijacija je posebno opasna. To je instrument koji razara tkivo zajednice jer napada temeljne vrijednosti na kojima se gradi kolektivni identitet. Upravo to se dešava u Crnoj Gori danas.
<h2>Identitet pod opsadom</h2>
Danas institucionalnim aparatom države upravlja politički front koji je 2006. godine bio protiv obnove crnogorske nezavisnosti. Oslanjajući se na izborni legitimitet, ali bez stvarne demokratske odgovornosti, ova struktura pokušava da izmijeni politički kurs Crne Gore i njeno građansko biće. A da bi se promijenio karakter Crne Gore uspostavljen 2006. godine, neophodno je konstruisati narativni okvir u kojem ta država nikada nije imala istorijsku opravdanost, te da njena nezavisnost nije proizvod istorijskog kontinuiteta, već greška savremenosti (bivše vlasti u Srbiji, kako to smatra Aleksandar Vučić), što je drži u konstatnoj stezi neizvjesnosti. U toj strategiji ključnu ulogu ima revizija prošlosti.
Revizija, kako je sprovodi aktuelna vlast pod političkim nadzorom Andrije Mandića i operativnog aparata beogradske nacionalističke agende, ne podrazumijeva korekciju istorijskih narativa na osnovu novih izvora i metodoloških pristupa. Naprotiv, riječ je o „sistematizovanom falsifikovanju“ istorijskih fakata, naročito onih koji se odnose na Drugi svjetski rat, skup događanja koji i dalje snažno oblikuje svjetsku i crnogorsku sadašnjicu.
<h2>Zašto Drugi svjetski rat?</h2>
Crna Gora je 1943. godine, kroz odluke Drugog zasijedanja AVNOJ-a, povratila svoju istorijsku subjektivnost koja joj je nasilno oduzeta 1918. godine. Iste godine, crnogorski borci i borkinje protiv nacifašizma, kao dio jugoslovenskog Narodnooslobodilačkoga pokreta, postali su priznati kao dio velike svjetske koalicije koju su predvodile SAD, Velika Britanija i Sovjetski Savez. Zato je antifašističko nasljeđe direktno uzidano u statiku savremene crnogorske državnosti - jer da nije bilo 1943, ne bi bilo 2006. godine. No, kako bi se promijenio identitetski karakter savremene Crne Gore, neophodno je omalovažiti antifašističko nasljeđe i svesti ga isključivo na „komunističko“, čime se otvara prostor za rehabilitaciju kolaboracionista i zločinaca iz Drugog svjetskog rata – primarno Draže Mihailovića i Pavla Đurišića.
U toj misiji, vlast u Crnoj Gori ima podršku i zvanične i „duboke“ srpske države, sa svim njenim propagandnim i podrivačkim kapacitetima: finansijskim, medijskim, vjerskim, obavještajnim i kulturnim. Ključne figure ovog projekta u Crnoj Gori, pored političkog pola koji predvodi Mandić, a programski uobličuje rektor Univerziteta Crne Gore (UCG), Vladimir Božović, su i visoki velikodostojnici Crkve Srbije (SPC): mitropoliti Joanikije i Metodije, te sveštenik Gojko Perović – svi dosljedni doktrinarni sljedbenici četničke ideologije, koji ovom projektu daju vjersko-kulturnu, pa i mesijansku dimenziju. Njihov cilj je jasan: delegitimizacija antifašizma kao temelja savremene Crne Gore i uspostavljanje novog ideološkog poretka, zasnovanog na nacionalističkom pravoslavlju, negaciji četničkih zločina i asimilaciji. Najotrovniji među njima svakako je Perović, koji ljudskopravaškom retorikom svjesno prikriva kolaboraciju četničkog pokreta i sveštenstva SPC-a u Crnoj Gori tokom talijanske i njemačke okupacije, dajući čitavom projektu fasadu legitimnosti.
<h2>Negacija zločina kao nacionalna politika</h2>
Revizionistička matrica se ne zadržava u okviru 1941-1945. godine. Ona ima direktne implikacije i na tumačenje ratova iz devedesetih. Isti političko-ideološki krug danas negira genocid u Srebrenici, relativizuje agresiju na Hrvatsku, obesmišljava masovne grobnice na Kosovu, promovišući teze o „građanskom ratu“ bez jasno definisanih agresora i žrtava. Time se dodatno truje crnogorsko društvo, koje ostaje „zarobljeno u konfliktu“, duboko podijeljeno po etnonacionalnim linijama i stavovima o ključnim činjenicama iz novije prošlosti. Jer kad jednoj zajednici uzmete prošlost, uređujete joj sadašnjost – a to pomenuta nomenklatura intenzivno radi već pet godina.
U tom kontekstu, jasno se pokazuje proročanska misao britanskog istoričara Erika Hobsbauma koji je upozorio da će istorija identiteta u ovom vijeku biti zloupotrebljavana kao heroin. Mi to gledamo uživo: istorija se ne koristi kao alat za razumijevanje i zbližavanje, već kao oružje za dominaciju. Najfreškiji primjer toga bila je resimbolizacija Trinaestojulske nagrade.
<h2>Otpor kroz civilni sektor</h2>
Aktuelna situacija nameće dužnost da postavimo suštinska pitanja: što da radimo i kako da se suprostavimo revizionizmu, kad su institucije okupirane, obrazovni sistem podložan paralelnim narativima, a mediji i kulturne ustanove pretvoreni u oruđa ideološke indoktrinacije? Jedina preostala brana jeste civilno društvo. Građanske inicijative, nevladine organizacije i nezavisni pojedinci i pojedinke imaju odgovornost da se suprotstave istorijskom inženjeringu i da afirmišu potrebu za istinskim suočavanjem s prošlošću.
Bez iskrenog suočavanja i prihvatanja odgovornosti, Crna Gora će ostati zaglavljana u limbu stagnacije - bez šanse za demokratsku obnovu i evropsku budućnost.
Primjer postratne Njemačke jasno pokazuje koliko je odgovornost transformativna. Nakon poraza 1945. godine, njemačko društvo se u više navrata - krajem četrdesetih, šezdesetih i devedesetih - odlučno suočavalo sa svojom nacističkom i komunističkom prošlošću. Bez tog procesa, Njemačka nikada ne bi mogla postati stub Evropske unije kakav je danas. Isto važi za nas: ako ne prihvatimo odgovornost za četničke zločine u Drugom svjetskom ratu i ulogu u ratovima devedesetih, Crna Gora ne može ni moralno ni politički pristupiti EU.
<h2>Kosti slobode nisu za potkusurivanje</h2>
Borba protiv revizionizma nije samo borba za istorijsku istinu. To je borba za očuvanje Crne Gore kao demokratske, građanske zajednice utemeljene na antifašističkoj borbi. U vremenu kad se "prebiranje kostiju" koristi za legitimizaciju novih političkih poredaka, ne smijemo zaboraviti da su upravo te kosti temelj slobode koju danas imamo, i koju možemo lako izgubiti ako je damo onima koji te kosti rovare, ispiraju vinom i traže „drugo poluvrijeme“!
Autor je istoričar, građanski aktivista i profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost (FCJK).
Kolumna je objavljena kroz projekat Razumijevanjem prošlosti do izgradnje povjerenja i tranzicione pravde, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO). Projekat se realizuje uz podršku regionalne inicijative Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu, koju finansira EU a sprovodi UNDP. Sadržaj ove kolumne isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove CGO-a, EU-a ili UNDP-a.

Prebiranje kostiju: Ko i zašto vrši reviziju istorije u Crnoj Gori?

U savremenim demokratskim društvima, sloboda medija podrazumijeva ne samo pravo na izvještavanje, već i obavezu odgovornog, istinitog i etičkog odnosa prema javnoj riječi. Kada se medijski prostor pretvori u poligon za širenje mržnje, targetiranje neistomišljenika i brutalnu propagandu autoritarnih ideologija, tada više ne govorimo o medijima već o propagandnim mehanizmima sa zadatkom da obesmisle istinu, demonizuju kritičko mišljenje i relativizuju osnovna ljudska prava.
Takvu ulogu u Crnoj Gori, već godinama unazad, besprizorno i sistematski obavlja portal IN4S. U proteklim danima, ovaj propagandni servis poznat po agresivnoj promociji velikosrpske i proruske političke agende, orkestrirao je još jedan brutalni napad - ovoga puta na profesora FCJK Adnana Čirgića, predśednika Crnogorskoga PEN centra. Povod za ovu hajku bilo je saopštenje PEN-a kojim se traži poštovanje ljudskih prava bivšeg Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, koji se, prema dostupnim informacijama, nalazi u krajnje teškom zdravstvenom stanju zbog sovjetske prakse tužioca Šoškića i uprave UIKS-a.
Zamjerka koja se Čirgiću i njegovim kolegama stavlja na teret jeste to što se usuđuju da dignu glas protiv institucionalne represije i za poštovanje osnovnih ljudskih prava. IN4S, međutim, u maniru najgorih autoritarnih režima, reaguje upravo onako kako se u prošlosti reagovalo na moralni autoritet: pokušajem njegove kompromitacije, javnim linčom i sistematskom demonizacijom.
Ono što posebno zabrinjava jeste metodologija napada. Tekstovi IN4S-a nijesu puke kritike, oni predstavljaju oblik digitalnog linča, oblikovanog u skladu s obrascima poznatim iz ruskih i srpskih propagandnih brloga: difamacija, ruganje, iskrivljavanje stvarnosti, te organizovana dehumanizacija mete. Ne treba zanemariti ni dugoročnu kampanju protiv FCJK i svih koji se zalažu za crnogorsku jezičku, kulturnu i političku samobitnost, jer za njih, svaki oblik evropske orijentacije i građanske demokratije predstavlja neprijateljsku ideologiju.
Važno je takođe razobličiti iluziju da se ovim sadržajima upravlja isključivo iz krugova koje simbolizuje rektor Božović. Medijski inženjering koji IN4S sprovodi godinama unazad ima jasne političke, ideološke i bezbjednosne korijene, a Gojko Raičević, koji bradom i stomakom stoji iza tehničkog i uređivačkog aparata ovoga glasila, samo je jedan od vidljivih eksponenata tog agenturnog sistema finansiranog od crnih fondova duboke srpske države koja rovari mir na Balkanu. Njegov javni i ideološki profil, izgrađen na ekstremnom nacionalizmu i šovinističkim obrascima, razotkriva prirodu propagande koju IN4S proizvodi.
U tom smislu, IN4S je više od medijske aberacije, on je simptom duboke političke patologije koja ne priznaje pluralizam, ne priznaje ljudska prava, ne priznaje civilizacijski okvir moderne Crne Gore. U njegovim tekstovima ne nalazimo tragove novinarstva, već mehanizme javnog huškanja koje podśeća na najgore propagandne prakse iz XX vijeka. Nije preuveličano povući paralelu sa ozloglašenim Völkischer Beobachterom (da nam se ne naljuti polupismeni g. Simunović iz NSD) nacističkim glasilom koje je označavalo "neprijatelje naroda", pripremajući ih za društvenu i fizičku eliminaciju.
Zato je nužno da se akademska, medijska i civilna zajednica u Crnoj Gori suprotstavi ovakvom govoru mržnje i političkoj instrumentalizaciji medija. Jer ćutnja pred ovakvim pojavama nije neutralnost, to je saučesništvo.
Ako se ne usprotivimo danas, śutra će se ova logika nasilja preseliti i na druge sfere društva, produbljujući polarizaciju i otvarajući prostor za novu autoritarnu regresiju. A cijena koju će društvo platiti za taj istorijski pad biće previsoka.
P. S. Svjetska PEN porodica se prvi put globalno ujedinila kao antifašistička akcija, posredstvom velikana poput Tomasa Mana. I to je očigledno ono što anonimnim autorima još jedne hajke na Adnana Čirgića posebno smeta, demaskirajući njihovu u osnovi fašističku prirodu. Zato im poručujemo - nema te sile koja će PEN centar skrenuti s antifašističke staze niti tog anonimnog huškača koji će ućutkati slobodomisleće građane poput Adnana Čirgića!

Medijska patologija kao instrument političke represije: slučaj IN4S i napad na Adnana Čirgića

Opravdanost paralela - pitanje je sad
Uprkos tome što se na prvi pogled može učiniti da je poređenje između partija Adolfa Hitlera i Andrije Mandića prećerano ili senzacionalističko, neke strukturalne paralele i istorijske analogije, otkrivaju bizarne sličnosti između uspona njemačkog nacionalsocijalizma i dugotrajne, metastazirajuće političke uloge koju u savremenoj Crnoj Gori ima &nbsp;Nova srpska demokratija. U oba slučaja, govorimo o ideološkim pokretima koji nijesu tražili samo vlast, nego dušu naroda. A onda su napali silom.
Vajmarski kompleks u Crnoj Gori: kad se pušti čudovište u hodnik
Njemci su 1933. godine bili svjedoci političkog oportunizma koji je presudno doprinio dolasku nacista na vlast. Umorna, kompromitovana i anemična vajmarska elita smatrala je da će "češki kaplar" (kako je Hitlera podrugljivo nazivao predśednik Hindenburg) biti lakše kontrolisan ako mu se dozvoli ulazak u strukture vlasti. Ubrzo su Hitlerovi jurišni odredi (SA) pokazali što znači to "smirivanje" - ulica je postala produžetak partijske volje, a batina nastavak političkog programa. Njemački državni aparat zauzet je gotovo preko noći.
Crna Gora, u grotesknoj analogiji, prolazi kroz sličan trenutak. Proevropski politički establišment u dijelu vladajuće većine, pa i oni "procrnogorski" elementi koji su 2020. kumovali smjeni DPS-a, naivnim su uvjerenjem da se ekstremizam može institucionalizovati i time pacifikovati, uveli su NSD (DF) u državni sistem. Rezultat je da danas imamo Andriju Mandića za predśednika Skupštine i gotovo ključnu političku figuru vlasti. Umjesto pacifikacije došlo je do instalacije ideološkoga i operativnog epicentra velikosrpske, klerikalne i autoritarne politike u samo srce Crne Gore.
Hitlerova NSDAP i Mandićeva NSD: simbolika slova nije slučajna i još ponešto
Nacistička partija imala je akronim NSDAP. Nova srpska demokratija nosi akronim NSD. U prvom slučaju "AP" je skraćenica za radničku partiju. Ironija je gotovo dramaturški savršena - NSD je godinama u koaliciji s Radničkom partijom.
Od simbolike imena, ima nešto još znakovitije. Firer se ponosio svojim rovovima po Flandriji i Francuskoj te bio opśednut ratnom legitimacijom; njegovi govori su često počinjali podśećanjem na učešće u Prvome svjetskom ratu. I lider NSD je vojno iskustvo integrisao u mitologiju njegove partije i podržavalaca: śetite se samo koliko su se promoteri NSD ponosili njegovim ratovanjem protiv NATO saveza 1999. godine.
Nije zgorega primijetiti da je politički ekstremizam NSDAP izrastao iz poniženja koje je Njemačka doživjela nakon poraza u Prvome svjetskom ratu, a da politika NSD korijene vuče iz ratnog poraza velikosrpskoga projekta Slobodana Miloševića u ratovima devedesetih. Oba slučaja nose zajednički psihološki obrazac: poraz koji se interpretira kao zavjera, pa se traži "drugo poluvrijeme" i "ispravljanje nepravde".
Nacistička opśednutost militantnim, vidna je i kod lidera Nove srpske demokratije. Svoje ratne drugove i veterane Hitler je okupio u SA odrede, njegovu pretorijansku gardu - paravojnu formaciju zaduženu za ulični teror, ućutkivanje opozicije i demonstraciju sile. S druge strane, Mandić je svoje veterane iz zloglasnog Sedmoga bataljona pretvorio u svoje jurišnike. Ova nekad paravojna jedinica koja je tokom devedesetih maltretirala muslimane i Albance, služila je kasnije u "civilnom ruhu" ne samo kao fizički oslonac politike NSD, nego i kao simbol spremnosti na nasilje u ime ideala koji su duboko suprotstavljeni temeljnim vrijednostima savremene Crne Gore.
Propaganda + teror = nacizam
Nacizam nije bio samo ideologija. On je bio i praksa, kako to primijeti E. Nolte - spoj primitivne propagande i sistematskog terora. Njemačka nacistička elita bila je sastavljena od nedoraslih intelektualaca, teoretičara zavjere, okultista, frustriranih umjetnika, alkoholisanih ratnih veterana i sitnih kriminalaca. Svi su oni našli svrhu u dogmi koja je svoje neprijatelje demonizovala, a nasilje legitimisala.
Crnogorski kontekst, koliko gođ dalek od njemačkog međuratnog perioda, nudi slične figure: budimirealeksiće, bećirevukoviće i želidragenikčeviće - govornike i pisce uličnog resentimana, ljude bez intelektualne supstance, ali sa viškom frustracije, mržnje i nacionalizma. Ono što ovu primitivnu kohortu povezuje s nacističkom matricom jeste način djelovanja: njihovi politički protivnici ne dobijaju kontraargumente, već propagandna strijeljanja i dehumanizaciju. A iz śene, njihove kriminalne grupe prebijaju neistomišljenike, poput zadnjeg napada na gradonačelnka Budve. Kad gođ izostane snaga riječi, kod takvih je "argument" sila. I to ne iz moralne panike, već iz programirane potrebe da se širi strah. Teror je sredstvo kontrole, baš kao što je bio u Njemačkoj.
Mitovi, zavjere i primitivizam kao politički alat
Hitler je vjerovao i širio mit o "jevrejskoj zavjeri" protiv njemačkog naroda, što je bila ideološka osnova za antisemitizam, represiju i konačno, genocid. Kod krugova bliskih NSD-u taj se narativ varira u tezi o "zavjeri Zapada" protiv njihovog naroda, mitu o "ugroženosti" njihovog identiteta te neprekidnom djelovanju stranih ambasada i "NVO agenture" protiv (staviću četiri tačke, a vi čik pogodite protv koga) ....
Nacizam je konstantno zahtijevao promjenu granica i ujedinjenje svih Njemaca u jednu državu. Politika NSD zagovara "integralizam" srpskoga naroda na Balkanu, ne poštujući suverenost suśednih država. De fakto, riječ je o političkom programu promjene granica, samo u sporijem, institucionalizovanijem ritmu. Zato je lider NSD (i predśednik Skupštine) česti pośetilac narodnih sabora na kojima se crtaju nove mape Balkana.
Kao i nacisti, NSD-ovci instrumentalizuju prošlost. Njihovi narativi se zasnivaju na kulturnoj aproprijaciji crnogorske baštine, negiranju crnogorske nacije, falsifikovanju istorijskih činjenica i pokušaju da se svaki crnogorski simbol rekodira kao "njihov". Građanska zajednica se pretvara u "folk" zajednicu. A takvi kao čelnici NSD ne nastavljaju tradiciju – oni je izmišljaju, baš kao što je Hitler izmišljao germansku arijevsku mitologiju, tako Mandićeva klika sa svojim instrumentima i bliskom vjerskom zajednicom fabrikuje nekakvi regionalni naaarodni identitet.
Na kraju, tu je ipak ono što se ne može sakriti ni najboljom retorikom i što pokazuje da navedeni primjeri imaju logike - primitivizam. Nacizam je bio sirov, antiintelektualan, zasnovan na krilaticama i kultaškom autoritetu. Mandićeva politika nosi istu logiku. To nije konzervativizam, to je antiintelektualizam, baš kako ga vjerno oličavaju neki đurovići, šubare i vučurovići.
Kad riječ ustupi mjesto batini
U ovom trenutku, Andrija Mandić više nije samo politička figura, on postaje mehanizam. On se više i ne trudi propovijedati uvježbane obmane iz scenarija "Dalaj Lame", njegovi već biju građane i političku opoziciju. Njegova ideologija, negatorska prema crnogorskoj nezavisnosti, rasistička prema Crnogorcima i zapaljiva po regiju, ne može se više tretirati kao dio legitimnog političkog spektra. Jer kad se ideologija počne širiti pomoću batine, više nije riječ o politici, to je početak žestokih nestabilnosti i nemira.
Ne uvijek oružanih, ali uvijek destruktivnih.
Odstranjivanje političkog karcinoma ili smrt države
NSD definitivno nije politički protivnik, ona je politički tumor. Njeno prisustvo u institucijama ne simbolizuje pluralizam, nego metastazu crnogorske bolesti. Nova srpska demokratija nije demokratsko ogledalo srpskog identiteta u Crnoj Gori, već njegov najekstremniji, destruktivni eksces, opasan, naoružan i finansiran.
Crna Gora neće preživjeti svoj evropski put dok je u vlasti ono što je najviše koči. A politički projekt koji predvodi NSD je upravo to, kočnica, protivteža, otrov - agilni produžetak agresivnog, imperijalnog sna koji nije okončan prije dvadeset godina, a koji zahvaljujući slabosti sistema i moralnoj kompromitovanosti crnogoske referendumske elite, i dalje čvrsto stoji. Ukoliko mu ne stanemo na put, sudbina Nikole Jovanovića, gradonačelnika Budve, čeka svakoga građanina koji se suprotstavi četničkoj agendi.
Borba protiv tog zla biće pitanje opstanka Crne Gore kakvu je znamo od 2006. godine. Još nije kasno da se izliječimo.
P. S.
Da nas ove paralele ne zavaraju da živimo u hodnicima paralelnih epoha, potrudila se jedna istorijska činjenica. Ipak postoji bitna razlika između NSDAP i NSD - lider prve bio je vegetarijanac i nije mogao jesti koljenicu.

Zašto je NSD naličje NSDAP?

Potpredśednik Vlade Filip Ivanović, rukoljub, klerikalac i saradnik promotera četništva, posljednja je pojava koja ima pravo kritikovati crnogorske građane - kazao je istoričar i profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Boban Batrićević.
Podsjećamo, Ivanović je danas, pored ostalog, kazao da oni koji su se decenijama navikavali na privatizaciju i monopolizaciju svega, od prirodnih resursa do same državnosti Crne Gore, nikako da shvate da se bezidejnost i politički porazi ne nadoknađuju bukom i nepristojnošću, a da se ljubav prema zemlji ne manifestuje skrnavljenjem njenog praznika.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fpolitika%2Fivanovic-bezidejnost-i-politicki-porazi-ne-nadoknaduju-se-bukom-i-nepristojnoscu-bunt-protiv-mujovica-dokaz-nemoci&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Batrićević u reagovanju navodi da "ta suvišna funkcija u Vladi i golema nada ruskog agenta rektora Božovića nema nikakvo pravo da vrijeđa učesnike okupljanja na brdu Gorica koji su danas proslavljali Dan državnosti Crne Gore".&nbsp;
- Nazivati građane "karikaturalnim" i unižavati njihovo pravo da iskažu stav može samo sljedbenik politike mraka i antievropejstva. Siguran sam da je gospodin Filip Ivanović umjesto crnogorskih danas htio viđeti ruske i zastave s četiri ocila, a umjesto buntovnog "No pasaran" prema problematičnom gradonačelniku, skrušeno metanisanje i ljubljenje podova. Ali toga filma ovaj anti-NATO promoter neće gledati - istakao je Batrićević.
Poručuje Ivanoviću da će "bujicu narodnog nezadovoljstva od sad svi iz Vlade redom gledati".
- Nećete više moći da radite od Crne Gore kako ste navikli, a da vam se niko ne suprotstavlja. Događaji ispred Vile Gorica i skrnavljenje Trinaestojulske nagrade su pogazili nacionalni ponos građana i sada ćete svi biti "na crvenoj liniji" kako rekoše organizatori današnjeg okupljanja na Gorici. Dobro ćete se od sad znojiti prije nego bilo što kažete i uradite, jer vaše ponižavajuće, četničke i anticrnogorske politike je dosta. Dosta je bilo - poručio je Batrićević.

Batrićević: Rukoljub, klerikalac i saradnik promotera četništva Ivanović posljednja pojava koja ima pravo kritikovati crnogorske građane

1.
Da krenemo od definicije. Hrvatska enciklopedija kaže: "Genocid (geno- + -cid), zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu. Navedena definicija genocida utvrđena je Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je prihvatila Opća skupština UN-a 9. X. 1948."
Do termina genocid dugo se tragalo, prethodio mu je termin "varvarstvo", no taj baš i nije bio najpodesniji da odrazi razmjere uništenja koje genocid podrazumijeva. Ime mu je dao poljski advokat Rafael Lemkin.
2.
Jedini genocid u Evropi koji se desio poslije Holokausta bio je onaj u Bosni i Hercegovini sproveden nad Bošnjacima u Srebrenici jula 1995. godine. Jedna od najcitiranijih misli o logorima istrebljenja i genocidu pripada T. V. Adornu, koji je u svojoj "Minima Moralia" život poslije Aušvica nazvao "oštećenim". 
Na naše jezike još tokom bivše Jugoslavije to djelo je preveo filozof Aleksa Buha. Čovjek koji će samo nekoliko godina kasnije biti ministar vanjskih poslova genocidne tvorevine Republike Srpske, a potom i jedan od glavnih negatora genocida u Srebrenici. Kako to nazvati, maxima paradoxalia?
3.
S genocidom u Srebrenici često se manipulisalo u Crnoj Gori. Navešću samo jedan primjer, iako ih ima sijaset. Jer ovaj je posebno slikovit - slučaj Dritan.
- Dritan Abazović, 2020. godine u jeku svoje izdajničke i anticrnogorske politke (kad su ga ideolozi i promoteri velikosrpske ideje te osvjedočeni negatori genocida u Srebrenici slavili kao heroja jer je smijenio crnogorske partije s vlasti), lansirao je jednu ogavnu, staru i gotovo zaboravljenu, ali opasnu tezu izdinstanu još u eri Slobodana Miloševića: da je Milo Đukanović slao gorivo za tenkove Ratka Mladića u Srebrenici, baš tog zlokobnog jula 1995. godine. 
Srećom po planetu i Bosnu i Hercegovinu što Memorijalni centar u Potočarima ima genijalnog direktora, dr Emira Suljagića, koji je promptno odreagovao i kazao - da je u pitanju neistina, da je gotovo sva dokumenta koja se tiču genocida u Srebrenici, u svim svjetskim dostupnim arhivima pogledao i da niđe nije naišao na upletenost Mila Đukanovića.
Naravno, ova Abazovićeva budalaština i besprizorno olaka instrumentalizacija žrtava Srebrenice za jeftin politički spin nije samo pokazala monstruoznost ovog ulcinjskog đilkoša, već je svjedočila njegovom transformisanju u karikaturu Milorada Dodika. Jer śetimo se 2012. godine kad je mladi, poletni Dritan pregovarao oko lokalne vlasti u Nikšiću i kao jedan od preduslova koalicije postavio pitanje odnosa prema genocidu u Srebrenici, istakavši da s negatorima, njegova tada Pozitivna CG ne može. 
Osam godina kasnije, ne samo da je na državnom nivou napravio vlast s negatorima genocida, nego je doslovno bez riječi kritike 2021. godine propratio direktno negiranje genocida od strane tadašnjeg ministra Leposavića, kojemu je formalno bio šef. Nije mu to smetalo ni 2022. godine da formira svoju Vladu s negatorima genocida niti da svu crkovnu imovinu Crne Gore prepiše na vlasništvo srpske crkve, duhovnog inspiratora negacije genocida u Srebrenici.
Štoviše, čovjek je 11. jula 2022. godine u Potočarima nečovječno relativizovao ideju srpske vojske da agresijom u Srebrenici uništi Bošnjake da ih tu više nikad ne bude izjavivši: "Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Nisu ga počinile vojske, nego politike.”
Svaka sličnost s dodikizmom je slučajna.
4.
Ipak, i od Dritana postoji gori. I veća neznalica. Njegov nekadašnji partner za 21. vijek. Magistar bez originalnog magistarskog rada, beščasnik sa sloganom "časti mi", retorični promašaj, ali doktrinarni relativizator genocida u Srebrenici - Aleksa Bečić, zamjenik šefa Vlade koji je učestvovao u kampanji da Crna Gora nikad ne postane nezavisna i na papiru predśednik političke partije Demokrate.
Taj i takav Aleksa juče je na 30 godina od genocida u Srebrenici, prema riječima Antene M, izjavio: "Bečić je uz poruku da se Srebrenica, kao ni druga stradališta nikada više ne ponove, a da mir, sloga i dobro među ljudima uvijek pobjeđuju, apostrofirao i pitanje krivice za počinjeni zločin. "Podsjećajući na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici koju je usvojila Skupština Crne Gore 2021. godine, kojom je najoštrije osuđen genocid u Srebrenici, ali i "osuđen svaki pokušaj pripisivanja odgovornosti ili krivice srpskom, bošnjačkom, hrvatskom ili bilo kojem drugom narodu za genocid, zločine protiv čovječnosti ili druge zločine, jer odgovornost može biti isključivo individualna, a nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački", danas na 30. godišnjicu obilježavanja genocida u Srebrenici još jednom izražavamo pijetet prema nevinim žrtvama..."
- Prvo, od negatora genocida odvratniji je samo relativizator.
- Drugo, niko nikad nije izjavio da su Srbi genocidan narod.
- Treće, odakle u priči o počiniteljima genocida u Srebrenici Bošnjaci i Hrvati? Aham, tu su jer je Bečić citirao svoje amandmane iz Rezolucije, koji su totalno višak i u njoj i u ovoj nakaradnoj izjavi.
- Četvrto, ovakvim pristupom se izjednačavaju žrtve i dželati. I što je najgore, Bečić iz godine u godinu vrti jednu istu poruku za Srebrenicu. Provjerite njegove izjave od 2021. naovamo, čovjek stalno ponavlja jedno te isto - djelove iz Rezolucije koje je dodala njegova stranka. Vjerovatno je za Bečića i njemu ravne to mjera koju preko 8000 ubijenih zaslužuje.
- Peto, Aleksa Bečić bi bio sto puta moralniji i veći političar da je rekao da ne priznaje genocid. Ovakvo "priznavanje" genocida i usputno dodavanje "ostalih stratišta" nije ništa drugo do aposlutno vrijeđanje žrtava Srebrenice. Ima li ikoga u autoritarnoj stranci Demokrate, a ko je Bošnjak i musliman, da kaže ovim ljudima da prestanu s vrijeđanjem inteligencije građana?
5.
Aleksa Bečić i Demokrate su posebno opasni jer su Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, izglasanu u CG Parlamentu 2021. godine uslovili rezolucijom o izmišljenom genocidu u Velici koja je inače predstavljena kao zločin muslimana nad pravoslavcima (Srbima), iako je kontekst tog strašnog zločina potpuno drugačiji.
Time je želio umanjiti značaj i bolnu težinu svirepoga ubistva više od 8000 Bošnjaka s ciljem istrebljenja čitava naroda s te teritorije te pokazati kako Srebrenica nije jedini genocid u regionu, kreirajući o genocidu sliku jezivog ali gotovo uobičajenog čina u ratnim okolnostima. Zato su, kažem, negatori genocida za ljude poput Alekse persone.
6.
Da se nikad ne ponovi!

Sramotna izjava Alekse Bečića o Srebrenici

Monografija „Istorija crnogorske kulture”, prvo izdanje koje obuhvata cjelokupan razvoj crnogorske kulture od najstarijih vremena do savremenog doba, predstavljena je danas u Kraljevskom pozorištu Zetski dom. 
Djelo, koje je rezultat predanog rada grupe uglednih autora, prema riječima gradonačelnika Prijestonice Cetinje Nikole Đuraškovića, svjedoči o kontinuitetu duha koji se nije dao izbrisati i koji se, uprkos svim pokušajima negacije i potiranja, razvijao, opstajao i koji se danas iznova potvrđuje kroz ovo kapitalno izdanje.
- U svijetlu savremenih geopolitičkih previranja i izazova pred kojima se nalazi Evropa, u vremenu kada se magle revizionizma i relativizacije ponovo nadvijaju nad našim regionom, i u trenutku kada se ideje negacije crnogorskog identiteta ponovno pojavljuju možda i snažnije nego ikada, naša obaveza da branimo i čuvamo sopstvenu kulturu postaje moralna dužnost i pitanje našeg dostojanstva i opstanka – poručio je Đurašković.
Voluminozno i temeljito izdanje, prema riječima direktorice Centra za kulturu Jelene Milošević, vodi nas kroz sve ključne etape kulturnog razvoja Crne Gore – od praistorijske Crvene Stijene pa sve do obnove nezavisnosti 2006. godine.
- U ovom djelu objedinjene su najvažnije teme, artefakti, procesi, epohe, pojave i ličnosti koje su oblikovale kulturni identitet naše države, predstavĪjajući tako ne samo zbir znanja, već i trajni spomenik crnogorskoj kulturnoj samosvojnosti - kazala je Milošević.
Prva knjiga ovoga tipa u kulturnoj montenegristici prema riječima doc. dr Jelene Šušanj, iako ne obuhvata sve sto se pod crnogorskom kulturom podrazumijeva, ne samo da nadomješćuje praznine u našoj nauci nego pruža lakši uvid i stranim kulturolozima koji dosad opisane pojave nijesu mogli naći na jednome mjestu.
- Ona je od posebna značaja u aktuelnome trenutku kad se crnogorska kultura nastoji po starome receptu prikazati kao regionalni dio navodnoga šireg korpusa, srvi znamo kojega, te asimilovati utopiti u taj korpus. Ova je knjiga tu kao bedem koji će sprečavati dalju kulturnu aproprijaciju i reviziju i crnogorske kulture i crogorske istorije – naglasila je Šušanj.
Istorija kulture je mnogo više od naslova, istakao je istoričar Boban Batrićević, bio je to jedan, kako ga je nazvao, ambiciozan projekat.
- Pošli smo iz perspektive da država Crna Gora i njena teritorija, u današnjim granicama, kroz istoriju tvore nešto što se zove crnogorska kultura. Mi smo zaista napravili jedan ambiciozan plan da pokušamo sve segmente ljudskoga duha, koji su na ovoj teritoriji bitisali od Crvene stijene pa neđe do obnove državnosti 2006. pomenemo – objasnio je Batrićević. 
Predstavivši strukturu knjige, urednik Monografije Petar Glendža posebno se zahvalio izdavačima Prijestonici Cetinje, Fakultetu za crnogorski jezik i književnost i Centru za kulturu.
- Oni ovako udruženi šalju jednu snažnu i važnu poruku: Ima ko i na dostojan način da obilježi Dan državnosti Crne Gore – poručio je Glendža.
Monografija, predstavljena povodom Dana državnosti Crne Gore, namijenjena je ne samo naučnoj zajednici, već i široj javnosti, kao trajno svjedočanstvo o bogatstvu i kontinuitetu crnogorskog kulturnog identiteta.

Monografija „Istorija crnogorske kulture”: Bedem koji će sprečavati dalju kulturnu aproprijaciju i reviziju i crnogorske kulture i crnogorske istorije

Odbornik Stranke evropskog progresa u Skupštini Glavnog grada Podgorice, Ilija Mugoša, poručio je da nova/stara vlast pokazuje potpunu neodgovornost jer ne uspijeva ili ne želi da obezbijedi ni elementarni kvorum za rad.
- Oni koji su građanima obećavali transparentnost i brigu o javnom interesu, danas ćute i čekaju – izgleda da dođe kiša da riješi probleme koje su oni dužni da rješavaju - naveo je Mugoša.
On je ocijenio da je nedopustivo da Skupština Glavnog grada ne bude odmah sazvana, posebno u trenucima kada Podgorica prolazi kroz vanrednu situaciju izazvanu požarima, a istovremeno se, kako kaže, „na prevaran i polutajan način pokušava progurati Prostorno-urbanistički plan (PUP) koji direktno ugrožava kvalitet života svih Podgoričana“.
- Podsjećamo da su upravo oni koji danas ćute dali riječ da ovakav PUP neće proći, pa čak i najavljivali izlazak iz vlasti ukoliko se krene u njegovo usvajanje. Umjesto da ispune obećanje, svjedoci smo da se pojedincima trasiraju putevi i mostovi preko tuđih imanja, dok se interes građana gura u drugi plan - kazao je Mugoša.
On je zaključio da građani Podgorice zaslužuju da se o ovako važnim pitanjima odlučuje javno, odgovorno i bez skrivenih namjera, te da je sve drugo – izdaja povjerenja.

Mugoša: Vlast u Podgorici ćuti dok građani prolaze kroz vanrednu situaciju

Pozivamo vlasti da novim zakonskim rješenjima pokažu makar minimalnu odgovornost prema vatrogascima koji su životima branili ovu zemlju - poručili su iz Stranke evropskog progresa.
Dok su požari gutali Podgoricu i okolinu na prvoj liniji odbrane, kako ističu, stajali su ljudi koji nijesu razmišljali ni o satima i umoru, niti o tome hoće li za svoj rad biti plaćeni.&nbsp;
-- Oni su mislili samo na to kako da sačuvaju život i imovinu svojih sugrađana. Njihova žrtva je neprocjenjiva. Zahvaljujemo svim vatrogascima u Crnoj Gori, kolegama iz Austrije i Švajcarske, kao i susjednim državama koje su pomogle helikopterima i kanaderima. Njihova solidarnost pokazala je šta znači istinska pomoć u najtežim trenucima - navodi se u saopštenju.
Ipak, kako dodaju, ne mogu preći preko činjenica da 16 sezonskih vatrogasaca i dalje nema rješenje iako su rame uz rame sa stalno zaposlenima branili Podgoricu i okolinu.
- Svi vatrogasci imaju više od 60 prekovremenih sati, a obećava im se plaćanje svega 32. Dok je više od 20 kuća izgorjelo, hangari nestali, vatrogasci povrijeđeni i ugašen jedan ljudski život, pojedini funkcioneri su se bavili slikanjem, spavanjem i odmaranjem, dok su drugi spremni da preuzmu zasluge koje nisu zaradili - naveli su iz SEP-a.
Podsjećaju da budžet Glavnog grada iznosi 159 miliona eura.&nbsp;
- Nema opravdanja da se ne izdvoje sredstva za: trajno zapošljavanje &nbsp;vatrogasaca sezonskog angažmana, isplatu svakog prekovremenog sata, nabavku novih vozila i specijalizovane opreme za šumske požare, uniforme i zaštitnu opremu koja danas nedostaje - ističu u SEP-u.
Pozivaju nosioce vlasti da hitno počnu izradu Zakona o vatrogastvu, kojim će vatrogasci dobiti status službenih lica, kao i izmjene Zakona o zaštiti i spašavanju, jer aktuelni pravni okvir ne prati realne potrebe i rizike profesije.
- Vrijeme je da se prestane sa političkim kalkulacijama i da se pokaže minimalna odgovornost prema ljudima koji su doslovno životima branili ovu zemlju. Sve drugo bila bi još jedna nepravda u nizu - zaključili su iz SEP-a.

SEP: Novim zakonskim rješenjima pokazati minimalnu odgovornost prema vatrogascima

Jasno je da je usljed požara koji je zahvatio jahtu ispred Starog grada nastupila milionska šteta, ali je nejasno i nedopustivo da jutros građane i turiste nije sačekalo obavještenje i upozorenje da voda na Pizani nije bezbjedna za kupanje, kazali su iz Demokratske partije socijalista (DPS) Budva.&nbsp;
“Oslobođenom” Pizanom širi se, kako navode u saopštenju, nepodnošljivi miris gareži i nafte, a voda se presijava od ulja i goriva, pa se postavlja pitanje zbog čega niko od nadležnih nije postupio savjesno i odgovorno i informisao kupače da, usljed posljedica nemilog događaja, je taj pojas nebezbjedan za kupanje.
Dalje, dodaju, rezultati posttridesetoavgustovskog oslobođenja na državnom nivou, vidljivi su i u Luci Budva, koju su u tom svom oslobodilačkom naletu, oslobodili od znavenih stručnih i odgovornih kadrova, ali i od dugogodišnjih korisnika usluga budvanskog vezišta koje je bilo simbol elitnog turizma u Budvi.
- Takođe, vjerujemo da nije neophodno podsjećati da turizam u Budvi elitnim zasigurno nijesu činile jahte četničkog vojvode, aktuelnog predsjednika crnogorskog parlamenta, Andrije Mandića i njegovog partijskog druga, ugroženog milionera u Crnoj Gori, aktuelnog ministra prostornog planiranja i urbanizma Slavena Radunovića - navode iz budvanskog DPS-a.&nbsp;
Da je nezajažljivost i bahatost mjera politike Nove srpske demokratije, kako ističu, pokazuje i primjer Mladena Mikijelja, sadašnjeg direktora Morskog dobra, koji se bavio prejeftinim PR-om onda kada je pričao da je luka vraćena građanima i uredno prećutao to da, usljed očigledne nesposobnosti onih čija je to odgovornost koji su doveli do toga da Luka nema ni one osnovne uslove, građani treba da se bave pitanjem zaštite plovila i kupača duž cijele Slovenske plaže i Pizane.
- Usljed ove katastrofe, budvanski akvatorijum će definitivno snositi dugogodišnje posljedice, a ekosistem će biti trajno ugrožen. Tim prije što budvanska djeca treniraju na otvorenom bazenu, tražimo hitno uzorkovanje vode kako bi se u najkraćem roku mogle preduzeti mjere za sanaciju zagađenja. Na kraju, nijesu prosuto ulje i gorivo jedino što se nesnosno osjeća danas u Luci Budva. I gore od toga jesu neozbiljnost, javašluk, korupcija i neznanje koji su ušli u svaku poru ovog budvanskog dragulja - zaključuje se u saopštenju.&nbsp;

DPS Budva: Hitno analizirati kvalitet vode na Pizani, Morsko dobro direktno ugrozilo zdravlje ljudi

U saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila danas u Ulici 13. jula u Podgorici, povrijeđen je motociklista koji je prevezen na ukazivanje ljekarske pomoći, potvrđeno je za Portal ETV iz OKC-a.&nbsp;
Kako su kazali iz OKC-a, do nesreće je došlo u 17:10 kada su se sudarili automobil i motor.
O stepenu povreda motocikliste iz OKC nijesu imali informacija.
Uviđaj je u toku.
V.Lj.&nbsp;

Podgorica: U saobraćajnoj nezgodi povrijeđen motociklista

Zaposleni u IT sektoru u Opštini Tivat Đuro Grubišić, inače sestrić poslanika Vladimira Dobričanina, prijavljen je nadležnima pod sumnjom da je hakovao čitav opštinski sistem izrevoltiran procedurom za provjeru njegovog dugotrajnog bolovanja, saznaje Portal ETV.
Izvori Portala ETV kažu da je Grubišić na bolovanju bio duže od godinu, te da je razočaran činjenicom da predsjednik Opštine Željko Komnenović nije zaustavio proceduru koja je protiv njega pokrenuta, hakovao čitav opštinski IT sistem koji je, inače, vodio sa bolovanja.
Prema našim informacijama, sve je uništeno - trezor ruiniran, u arhivi nema jednog dokumenta za posljednjih godinu i po.
Komnenović nije htio da komentariše ovaj slučaj, a jedino što nam je rekao je da je tužilačko-policijska istraga u toku.
To nam je potvrđeno i u kotorskom ODT-u.
- O navedenom događaju je obaviješten dežurni tužilac ovog tužilaštva od strane UP OB Tivat koji je naložio preduzimanje određenih radnji, kako bi se utvrdilo da li u postupanju bilo kog lica ima elemenata krivičnog djela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti - naveli su u kotorskom ODT-u odgovarajući na pitanja Portala ETV.
Ipak, više detalja o istrazi zvanično nijesu mogli da saopšte.
- Radi zaštite od objelodanjivanja podataka koji se odnose na sadržinu preduzetih radnji u pretkrivičnom postupku i dokaza prikupljenih izviđajem, nijesmo u mogućnosti da Vam odgovorimo koje su radnje preduzete, koje ćemo eventualno preduzeti, te o sadržini prikupljenih dokaza - dodali su u kotorskom ODT-u.
Uprava policije do objave ovog teksta nije odgovarala na pitanja Portala ETV povodom ovog slučaja.

Odmazda za provjeru bolovanja: Grubišić navodno hakovao opštinski IT sistem jer Komnenović nije spriječio pokretanje procedure protiv njega

Dok Crna Gora gori, dok vatrena stihija proždire imanja i kuće, Demokrate tihuju. Nema Alekse, ni Borisa, ni Momčila... Danilo se javio tek kad ga je Spajki podsjetio da bi trebalo da pozove pomoć. Isti onaj Danilo koji je u maju na Momčilov forhend - kako smo se spremili za požarnu sezonu, odgovorio bekhendom - da smo šampioni u regionu. U nespremnosti - definitivno.
Kancer koji proždire sistem bezbjednosti očito požare ne svrstava u domen svojih nadležnosti. Njegove su neke ozbiljnije situacije... Kao recimo ranjavanje Marka Ljubiše u Pržnu. A sve što su mogli su učinili da se ne desi - &nbsp;jasno su koju sedmicu ranije upozorili bezbjednosno interesantne ličnosti da se čuvaju... I to bi, po njima, bilo to. Zamalo pa nevolja bilo je to što se na istoj lokaciji u Pržnom nalazila i štićena ličnost koja je - a šta je drugo preostalo, evakuisana sa lica mjesta.
Vjerovatno će u nekom od sljedećih saopštenja biti preporuka da na plažu štićene ličnosti idu naoružane. Ili da ne izlaze, kao što je preporučeno bezbjednosno interesantnim licima. Tako bi, kako zna da kaže VD direktora policije - građani imali još više sreće potrebne da ne postanu slučajne mete mafijaških obračuna. Na kraju, kako je uopšte došlo do toga da u neposrednoj blizini borave štićena i bezbjednosno interesantne osobe???
Taći u proces koji je od imena pa dalje naopak, Demokrate doživljavju kao prst u oko. U crnogorskoj legislativi još uvijek nije uspostavljen proces vetinga, dakle to je nešto što postoji taman koliko i funkcija pomoćnika (ili zamjenika, ko će ga znati) premijera, koju je sebi dodijelio Alekse Bečića, sveta je stvar za Demokrate. U veting se kunu, zbog njega se pada u trans, čine razne gluposti... I nezakonitosti... I mnogo paniče u posljednje vrijeme.
Posljednji je svoju ličnu i partijsku frustraciju u javni prostor istresao, a ko drugi do glasnogovornik, siva eminencija, stranački ideolog, pravnik sa Megatrenda i čovjek bez supruge - Boris Bogdanović.
Panika. Sllična onoj u nastupu Danila Šaranovića i Lazara Šćepanovića onomad u skupštini. Očigledno, manjak argumenata neumoljivo tuče u glavu. Pa je tako na listu navodnih protivnika vetinga, odnosno formiranja partijske vojske poslušnika od bezbjednosnog sektora dodao i advokata Veselina Radulovića. Koji se, vjerovali ili ne, drznuo da najavi krivične prijave protiv Danila i Lazara, zbog protivpravnog progona njegovih kijenata, biših visokih policijskih funkcionera Darka Mađarića i Tihomira Goranovića.
Nećemo ulaziti u sadržaj Bogdanovićevog saopštenja, znate već - sluge, gazde, tanjiri supe, „šef“ iz noćnih mora, policajci s knjižicama, mafija sa značkama, mediji, cigare, supruga koje nema, lične karte iz prošlog vijeka...
Najava krivičnih prijava protiv Šaranovića i Šćepanovića po Borisu je napad na tekovine likove i djela njegove partijske bratije koju izjednačava sa državom. Kao da je to svršen čin. Kao da nema razmatranja prijave, odlučivanja o osnovanosti, pa tek onda proces, ako za to ima razloga. Vjerovatno su uvjereni u to jer „na trupicu“ procesuiraju profesionalce iz policije, pa mislie da to tako treba. Pravnik sa Megatrenda po ko zna koji put sa pozicije moći, spinuje i vrši pritisak na tužilaštvo ili pravosuđe, čak i prije nego su prijave predate. I dodaje da neće biti ni predate jer advokat Radulović nema hrabrosti za to.
Ali zato se, kaže, oni ne plaše, nikoga... Ne klimaju glavom pred moćnicima, ne povlače se kad neko digne glas, ne boje se prijetnji... Ma nikoga.
Osim izgleda – poštara. Jer kako objasniti da hrabri Boris Bogdanović od februara nije imao petlju da primi tužbu koju je protiv njega podnijela kompanija Bemax zbog kleveta i uvreda, i na koju treba da dostavi odgovor. Kakav je to junak koji nema hrabrosti da se suoči sa sopstvenim tvrdnjama, javno izrečenim.&nbsp;
I iskoristiti priliku da ih javno potvrdi pred sudom. Kako objasniti da javna ličnost ne može biti pronađena, barem na poslu za koji zna vascijela zemlja. Možda ga nije strah poštara, možda je to isti onaj koji evo godinu i više ne može da nađe Vesnu Bratić. Ili tužbu u fioci hrabro čuva Bogdanovićev partijski kolega, prvi poštar Crne Gore, Josip Đurašković. Ko će ga znati.

Čega se plaši Boris Bogdanović

Vatrogasci Crne Gore uputili su otvoreno pismo premijeru Milojku Spajiću, direktoru Direktorata zaštite i spašavanja Miodragu Bešoviću i ministru unutrašnjih poslova Danilu Šaranoviću ukazujući da, između ostalog, za izgaranje na požarištima svih ovih dana i rizikovanje sopstvenih života, nemaju plaćen prekovremeni rad jer im to zakon ne dozvoljava. Jasno su poručili da će znati da se izbore za svoja prava i status koji im pripada, te da su na tu borbu spremni.
Konstatujući da je Bešović šest godina na poziciji direktora Direktorata za zaštitu i spašavanje pitali su ga osjeća li bar malo odgovornosti za stanje u tom sistemu.
- Šest godina je problem 50000 eura da se osposobe helikopteri kako bi bili operativni za gašenje požara. Nijeste bili u stanju šest godina da servisirate i registrujete avione za gašenje požara. Sa budžeta napaćene Crne Gore se daje preko 200 plata zaposlenima u direktoratu na čijem ste čelu. Od svih zaposlenih je samo 10-15 operativaca, a ostalo službenici po kancelarijama, koji ne znaju što im je posao - naveli su vatrogasci u otvorenom pismu u koji je dostavljen Portalu ETV.
Upravo ti, kako su kazali, stručnjaci iz kancelarija se usuđuju da prave zakon koji tretira prava vatrogasaca - ljudi koji ginu na terenu i spašavaju imovinu i živote građana.
- Kaži, Bešoviću, kao jako stručno lice ko su oficiri za vezu sa stranim timovima trenutno u Crnoj Gori. Naravno da i to rade vatrogasci, kako ne bi vaši zaposleni iz kancelarija izlazili na ove visoke temperature i bili izloženi bilo kakvom riziku – dodali su oni.
Pitali su ga smatra li i on da je kompetentan i kadar da zajedno sa ljudima iz kancelarija napravi dobro zakonsko rješenje za vatrogasce.
- Smatrate li da sa sigurnošću znate šta pogađa tu ranjivu kategoriju zaposlenih, kojima je startna zarada 678 eura? Naravno da vas to suštinski ne interesuje, ili vas interesuje isto koliko opremljenost i uniformisanost tih ljudi... Ili vas sve to interesuje koliko i helikopteri i protivpožarni avioni – dodali su oni.
Ocijenili su da je samo nastavio po starom.
- Umjesto da se konačno status crnogorskih vatrogasaca riješi na najbolji mogući način za njih, i njihove porodice, vi nastavite po starom da sistem zaštite i spašavanja tumara i nazaduje, a Vama i vašim službenicima iz kancelarija preporučujemo da nastavite da obilazite najskuplje svjetske destinacije, i želimo vam da se što lakše prilagođavate različitim vremenskim zonama. Nemojte ni slučajno ni Vi ni ministar (Danilo) Šaranović pomisliti da sneste odgovornost zato što sistem ne funkcioniše, i što je veliki broj naših građana ostao bez krova nad glavom – poručili su oni ironično.
Uputili su i otvorenu molbu svim poslaničkim klubovima da se u što kraćem roku pristupi izmjenama zakonskog rješenja o zaštiti i spašavanju i da se konačno vatrogascima-spasiocima da status kakav zaslužuju.
- Da ti ljudi mogu da sa svojim porodicama žive normalno od svog rada, da im se stvori zakonska mogućnost za uvećanje koeficijenata za obračun zarada, jer njihova žrtva to zaslužuje – navelis u oni.
Cijela crnogorska javnost, kako su podvukli, bi trebalo da zna da vatrogasci koji izgaraju na požarištima sve ove dane rizikujući svoje živote, nemaju plaćen prekovremeni rad jer im to zakon ne dozvoljava.
- Uprkos činjenici da gotovo nedelju dana ne miču mlaznice iz ruku, a spavaju na zgarištima – ukazali su vatrogasci.
U konačnom bi, cijene oni, i premijer Milojko Spajić trebalo da bez odlaganja učini sve iz svoje nadležnosti da preispita rad Direktorata za zaštitu i spašavanje i pomogne da vatrogasci dobiju status kakav zaslužuju.
- Status kakav vatrogasci imaju u cijelom svijetu, sem kod nas – dodali su oni.
Biti vatrogasac je, poručuju oni, čast.
- Pomagati drugim ljudima rižikujući svoj život je hrabrost i nešto što društvo ne smije da zanemari. To su ljudi koji za svoj radni vijek nemaju mogućnost da sa svojim porodicama idu na ljetovanje, koji nikada nijesu mirni, i izloženi su stresu 24 sata dnevno - jer nikada se ne zna kakav poziv za pomoć može da uslijedi. Oni moraju biti tu, spremni da odgovore svim izazovima – ukazali su u otvorenom pismu.
Vrlo često, kažu, lokalne uprave čine sve, ali su zbog birokratije i monopola koji drži Direktorat za zaštitu i spašavanje, nemoćne da poboljšaju status vatrogasaca.
- Zvanje vatrogasac spasilac je definisano zakonom kao posebno zvanje, kao takvo postoji i u zakonu o zaradama u javnom sektoru, pa je u odnosu na zarade vazrogasaca spasilaca, kao posebno zvanje lako zakonski djelovati na uvećanje koeficijenata, upravo onako kako se uvećavaju zarade javnim funkcionerima i poslanicima – naveli su oni.
Izguraće, decidni su, sve što se postavi kao izazov - pa i ovu požarnu sezonu.
- Ali isto tako obećavamo da ćemo znati da se izborimo za naša prava i status koji nam pripada. Svi vatrogasci u Crnoj Gori kao i naš komandni sastav smo spremni i na tu borbu. Očekujemo hitnu reakciju svih političkih aktera, uz uvažavanje mišljenja vatrogasaca, a ne nikako ljudi iz kancelarija – zaključili su vatrogasci.

Vatrogasci pisali Spajiću, Bešoviću i Šaranoviću: Za izgaranje na požarištima nemamo plaćen prekovremeni rad, spremni smo na borbu za svoja prava i status

„Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine. Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra – zborio je lider Demokrata Aleksa Bečić 7. aprila 2021, tada predsjednik Skupštine Crne Gore, u pokušaju da pomogne tadašnjem premijeru Zdravku Krivokapiću da odobrovolje ministra pravde Vladimira Leposavića da podnese ostavku. Uzalud. Na kraju je Leposavić smijenjen u Skupštini, a Bečićeve Demokrate bile su uzdržane. Leposavić je platio cijenu negiranja genocida u Srebrenici. <h2>KO KONTROLIŠE KONTROLORE</h2> Bečić je danas potpredsjednik Vlade zadužen za sektor bezbjednosti, a njegovi partijski puleni Danilo Šaranović i Dragan Krapović rukovode resorima unutrašnjih poslova i odbrane. Policijom i vojskom. Oba sistema su u rasulu. Premijer Milojko Spajić uspio je nekako da otme Demokratama tajnu službu i stavi pod svoju kontrolu Agenciju za nacionalnu bezbjednost, iznenadnim imenovanjem Ivice Janovića za direktora. Toliko su mu dozvolili. Ali tek pošto su ovu Agenciju - koja je u posljednjih pet godina postala ispostava ruskih i srpskih službi, opskrbili svojim ljudima – da mogu u svakom trenutku da nadziru njen rad. Nemoć ili nezainteresovanost premijera da se pozabavi sektorom bezbjednosti jasno se pokazala i nakon što je Bečić prošle godine završio na „crnoj listi“ Hrvatske kao persona non grata, zajedno sa liderima nekadašanjeg proruskog i prosrpskog Demokratskog fronta Andrijom Mandićem, aktuelnim predsjednikom Skupštine Crne Gore i Milanom Kneževićem, poslanikom. Istovjetan status sada prijeti i Krapoviću, jer je izazvao bijes Hrvatske izradom znački za školski brod „Jadran“ koji je pod sporom. Hrvati polažu pravo na njega, ali ga Crna Gora smatra svojim... Hrvatska je prošle godine blokirala Crnoj Gori zatvaranje poglavlja 31 - Vanjska, sigurnosna i odbrambena politika, zbog usvajanja u parlamentu takozvane Rezolucije o Jasenovcu. I opet prijeti istovjetna opasnost.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250816160844_fd32711c53395266d0690741d7254f9c112a57fc5a84927331d9a169be52aba2.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250816160844_fd32711c53395266d0690741d7254f9c112a57fc5a84927331d9a169be52aba2" data-rendition-name="original" width="1250" height="600" loading="lazy" alt="krapović"> <figcaption>OPASNA PROVOKACIJA: Dragan Krapovićetv</figcaption> </figure>  <h2>,,SLUČAJ KRAPOVIĆ“</h2> Protestna nota upućena Crnoj Gori nakon niza Krapovićevih poteza, od kojih su značke bile „kap koja je prelila čašu“, sumorno upozorava da opet možemo biti zaustavljeni na evropskom putu. Zahvaljujući sebi. Prema dostupnim informacijama, premijer Spajić spreman je da se riješi Krapovića, a „otvorio je front“ i sa Šaranovićem. No, persona non grata – Bečić - još će neko vrijeme ostati u Vladi, svjestan da će njegove Demokrate na najprljaviji mogući način braniti svoga lidera. Ali i svoj dio ovlasti u Vladi Milojka Spajića: Demokrate su od sektora bezbjednosti u Spajićevoj vladi napravile svoj „zabran“ i ne dozvoljavaju bilo kakvo uplitanje u politike resora kojima upravljaju?! Nakon što je Krapović uspio da Crnu Goru opet „posvađa“ sa Hrvatskom, Spajić se osnažio da u krugovima Vlade najavi njegovu smjenu. Demokrate su, za sada, bez reakcije. Međutim, smetnja evropskom putu naše zemlje je i kontinuirano onesposobljavanje resora unutrašnjih poslova. Šaranović je sa svojim timom organizovao nezapamćenu političku čistku, a na meti su listom iskusni službenici. Uklanjaju svakog nepodobnog. Na što Spajića upozoravaju i međunarodne adrese. <h2>POLICIJSKA NESPOSOBNOST 1. JANUARA</h2> Do danas, međutim, Spajić nije tražio Šaranovićevu ostavku, iako Crna Gora sve više postaje zemlja nebezbjedna za život. Na Cetinju se u januaru dogodio novi masovni zločin, kada je ubijeno 13 osoba, među kojima i dva dječaka, rođena braća. Policija je te kobne noći čitavih šest sati Prijestonicom jurila ubicu, koji se čak jedno vrijeme kretao centrom Cetinja, nesmetano prolazeći pored punktova policajaca?! Nijesu ga uhvatili. Ubio se pred njima. Ovaj masakr uslijedio je nepunih dvije i po godine poslije zločina u cetinjskom naselju Medovina, đe je u avgustu 2022. godine ubijeno 10 ljudi, među kojima i dvojica dječaka, isto rođena braća. Ostao je premijer gluv na zahtjeve građanki i građana Crne Gore i opozicije, poslije drugog cetinjskog masakra, da smijeni Šaranovića, kad već on nije razmišljao o ostavci.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250816160844_f372f69ed00f88cab69f2648822be518c590c8c1a75b6f7261caf667c3dd57d4.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250816160844_f372f69ed00f88cab69f2648822be518c590c8c1a75b6f7261caf667c3dd57d4" data-rendition-name="original" width="1600" height="1066" loading="lazy" alt="šaranović"> <figcaption> „ŠAPA“ NA POLICIJU: Šaranović, Bečić i Šćepanovićetv</figcaption> </figure>  <h2>KAD VLAST NE ŽELI DA ČUJE I VIDI</h2> Nije Spajić od Šaranovića zatražio da se povuče sa funkcije ni poslije niza mafijaških obračuna u zemlji, iako nas Demokrate ubjeđuju kako su baš oni „stali na kraj“ mafiji i kako sada, zahvaljujući njima, svi u Crnoj Gori mogu da se osjećaju sigurno?! A ta ,,sigurnost“ jasno se očitovala kada je mafijaško ubistvo organizovano na jednoj od najprometnijih saobraćajnica u Podgorici, u saobraćajnom špicu i kada samo pukom srećom nije bilo slučajnih žrtava. Ili kada je u julu, u Staroj Varoši, ubijena još jedna, prema operativnim informacijama policije, bezbjednosno interesantna osoba, čovjek koji je samo dva mjeseca ranije preživio pokušaj ubistva. Ispostavilo se da ga je ubio isti mladić koji je na njega pucao i u maju i za kojim je policija Danila Šaranovića i v.d. direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića navodno intenzivno tragala. Kakva je stvarna sigurnost pokazalo se i četiri dana kasnije kada je u mafijaškom ubistvu, u bašti jednog podgoričkog kafića, koja je bila puna gostiju, likvidiran još jedan Podgoričanin. Jedan od ispaljenih metaka je, srećom, samo okrznuo ženu koja je šetala ulicom. Nije to sve: u junu prošle godine, u ubistvu izvedenom aktiviranjem snažne eksplozivne naprave na Cetinju, na prometnom mjestu, u jutarnjim satima u blizini škole, isto tako samo zahvaljujući srećnim oklnostima nije stradao neko od prolaznika. Pa ubistvo bezbjednosno interesantne osobe snajperskim hicem, u dvorištu svoje kuće na Cetinju, pa likvidacija pomorca u ovom gradu... A koliko smo bezbjedni bjelodano je pokazalo i ubistvo brata i sestre, u njihovom porodičnom domu u selu Sokolac nadomak Bijelog Polja... Ubio ih je čovjek za kojim je policija prethodno mjesecima bezuspješno tragala. I nijesu ga ni nakon ovog zločina pronašli naši policajci, već je uhvaćen u Srbiji... Samo je sreća zaslužna i što niko nije poginuo u nedavnom pokušaju ubistva bezbjednosno interesantne osobe na otvorenom bazenu jednog hotela u Budvi, koji je bio pun gostiju... U kojoj mjeri se građanke i građani Crne Gore mogu osjećati sigurno pokazalo je i brutalno prebijanje predsjednika Opštine Budva Nikole Jovanovića iza čega, prema njegovim tvrdnjama, stoji mafija povezana sa državnim vlastima?! I on je napadnut i pretučen pred brojnim svjedocima... <h2>ISTINSKA NEMOĆ MOĆNIKA</h2> U, po standardima Demokrata, bezbjednoj Crnoj Gori nedavno se odigrao i zastrašujući napad na novinarske ekipe Pobjede i Vijesti, u Gornjem Zaostru kod Berana, kada je rulja od nekoliko desetina muškaraca umalo linčovala fotoreportera Pobjede Steva Vasiljevića. Prijećeno mu je i klanjem?! I sve to naočigled dvojice inspektora u civilu?! Pristalice četničke ideologije okupile su se toga dana u Gornjem Zaostru povodom otkrivanja spomenika jednom od četničkih vođa Pavlu Đurišiću, ratnom zločincu, saradniku nacista. Novinari, pogotovo Vasiljević, iz nekoga razloga im nijesu bili po volji. Pa su se odlučili na smovlašće, da se na svoj način obračunaju s njima, a inspektori se nijesu miješali?! Spajić ni poslije ovakvog nezapamćenog skandala nije pozvao Šaranovića na odgovornost. Plaši li se premijer otrovnog jezika Demokrata čiji poslanici u pralamentu demonizuju svakog kritičara, odvratno se obračunavajući s neistomišljenicima. Njihova konstantna meta su i kritički mediji, čak i personalno novinarke i novinari na čiji račun iznose ogavne neistine. <h2>ČOVJEK ZADUŽEN ZA BLAĆENJA</h2>  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250816160848_ecda6b59f86c95b56a2edf5c81e729ea27bb76e0a93d3144330d17c22ba71142.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250816160848_ecda6b59f86c95b56a2edf5c81e729ea27bb76e0a93d3144330d17c22ba71142" data-rendition-name="original" width="1200" height="838" loading="lazy" alt="bogdanović"> <figcaption>TROVAČ: Boris Bogdanović</figcaption> </figure>  Glavnu ulogu za blaćenje nepodobnih ima, poslaničkim imuniteto zaštićeni, generalni sekretar i šef Kluba poslanika Boris Bogdanović koji bez odgovornosti, zazora i stida truje crnogorsku javnost neistinama, bolesnim konstrukcijama, poluistinama. Tako mu se juče na meti našao advokat Veselin Radulović, a nakon što je za Portal ETV najavio krivične prijave protiv Šaranovića i v.d. direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića zbog teže zloupotrebe službenog položaja, jer, kako je, pored ostalog, ocijenio, rukovodstvo bezbjednosnog sektora, pod izgovorom vetinga, sprovodi obračun sa svima koji im ne odgovaraju i od policije prave „partijski odbor Demokrata kojim će rukovoditi osobe bez ličnog i profesionalnog integriteta i časti“. Ekspresno je reagovao Bogdanović i salvom uvreda zasuo Radulovića, a kada mu je ovaj odgovorio, podsjećajući ga na pravničku diplomu sa sumnjivog Univerziteta „Megatrend“, do koje je došao tek u četrdesetim godinama života, i zbog čega sa njim ne može polemisati o ozbiljnim pravničkim temama Bogdanović se razgoropadio i zasuo advokata odvratnim uvredama, nedostojnim javnoga prostora. Naravno, povezujući ga s mafijom. Kao što je s mafijom povezao i studente i studentkinje iz pokreta „Kamo śutra“ koji su nakon masovnog zločina na Cetinju u januaru, na protestima koje su organizovali, tražili ostavke Šaranovića i Bečića.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250816160848_c061d7f1fd43cbc60b1ee8cf0e036649341a254daf70d5d96e948a12ffaf7ff9.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250816160848_c061d7f1fd43cbc60b1ee8cf0e036649341a254daf70d5d96e948a12ffaf7ff9" data-rendition-name="original" width="1442" height="894" loading="lazy" alt="spajić"> <figcaption>STRAH: Milojko Spajićetv</figcaption> </figure>  <h2>SPAJIĆ NA POTEZU</h2> Ako bi Spajić odlučio da se riješi nesposobnih, ali opasnih štetočina u svojoj vladi koji dolaze iz Demokrata, jasno je da bi se žestok otrov iz njihovih usta izlio na njega. Možda premijer i lider Pokreta Evropa sad još nije spreman na takav udar? Pogotovo u svjetlu činjenice da i u svome PES-u, listom sastavljenom od prebjega iz drugih partija, ima nevolja, jer raznolika ideološko-politička skupina ne dijeli iste vrijednosti. A Crna Gora, jasno je, nema još mnogo vremena za čekanje na svom evropskom putu. Kao što je 2022. godine ulazak Crne Gore u EU bio „na dlanu“ tadašnjem premijeru Dritanu Abazoviću, koji je odbio ničim zasluženu ponudu Brisela, tako i Spajić ima priliku da, bez obzira na brojne probleme s kojima se suočava naša zemlja, on bude taj koji će je uvesti u EU. Da bi se to i dogodilo moraće da napravi snažniji otklon od politika koje nas uvlače u velikodržavne projekte, poput „ruskog“ ili „srpskog svijeta“ čiji je cilj slabljenje Evrope i brisanje prava utemeljenih na zapadnim vrijednostima – od demokratije i ljudskih prava, do prava na život. I jasno je da Bečić i njegove Demokrate neće pristati na ostavke, kao što nije ni onaj kojeg je Bečić prozivao te 2021. i pozivao ga na ostavku, zarad očuvanja Vlade i parlamentarne većine, kao čin žrtve zarad opšteg dobra i apelujući da nijedan pojedinac, počevši od njega samoga, ne smije biti iznad tih interesa. Samo nekoliko mjeseci kasnije i sam Bečić je tada ušao u grčevitu borbu za fotelju predsjednika Skupštine Crme Gore. Bezuspješnu. Poslije kratkog opoziciong staža opet je dio vlasti. I, jasno je, nije namjeran da se tako lako odrekne funkcije. Ni za interes Crne Gore u Evropskoj uniji. Smjena ministra Krapovića je izvjesna, smjena ministra Šaranovića sve izvjesnija, ali hoće li se premijer Spajić usuditi da se riješi i Bečića? Balast persone non grata, uz stalne opstrukcije bivših „deefovaca“ u vlasti, zlokobno prijeti Crnoj Gori da je ostavi bez nade za skori ulazak u EU.

Tag: boban-batricevic