Policajci Nenad Šuškavčević i Boško Raspopović svjedočili su na suđenju bivšem direktoru Uprave policije Slavku Stojanoviću i saopštili da im je vozač kamiona Igor Baćović saopštio da u kamionu ima oko 120 paketa cigareta.
Stojanović se tereti da je 2018. godine izdao naređenje da policija pusti vozača kamiona njegovog prijatelja a u kojem su se nalazile cigarete bez potrebne dokumentacije.
Svjedok Šuškavčević ispričao je da ga je Dežurna služba &nbsp;2018. godine uputila u Zetu, jer je u toku pretovar cigareta.
- Vozač Baćović mi je rekao da su u jednom dijelu kamiona pivske ambalaže, a u drugom dijelu cigarete. Baćović nije htio da kaže gdje je trebalo da ih vozi i kome da ih preda. O svemu smo obavijestili dežurnu službu - rekao je Šuškavčević.
On je dodao da mu je Baćović saopštio da u kamionu imao od 100 do120 paketa cigareta, ali ako je u zabilješci napisano oko 120 onda je toliko. On je ukazao da je mnogo godina prošlo od događaja.
I policajac Raspopović &nbsp;je takođe naveo da je vozač kamiona saopštio da u kamionu ima oko 120 paketa cigareta.
Danas je pred sudijom Igorom Đuričkovićem iskaz dao i policajac Luka Stojović. Ostao je pri službenoj zabilješci koju je sačinio.
On je rekao da je sa kolegama pošao u Zetu da su zatekli kamion u kojem su bili neki paketi ali da detalja više ne može da se sjeti.
Stojanović se, prema navodima optužnice SDT, tereti da je oštetio državnu kasu za 126.000 eura.
Suđenje se nastavlja 14. februara.

Marija Žižić

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Svjedoci: U kamionu bilo oko 120 paketa cigareta

Više državno tužilaštvo u Podgorici podiglo je optužnicu protiv albonskog državljanina E.B. zbog ubistva njegovog sunarodnika Kabasija Binaka kod crkve Svetog Đorđa ranio sunarodnika i krivičnog djela nedozvoljeno držanje i nošenje oružja i eksplozivnih materija.
Kako je saopšteno iz Višeg državnog tužilaštva, optužnica je dostavljena Višem sudu u Podgorici na postupanje.
E.B. se stavlja na teret da je 29. maja u Podgorici, na javnom mjestu, ispalio više projektila iz pištolja prema Kabasiju i B.B.
Jedan projektil je pogodio B.K, nakon čega je preminuo, dok je ispaljivanjem više projektila doveo u opasnost i živote B.B, S.G i R.R, koji su se nalazili u blizini stradalog.

Podignuta optužnica protiv albonskog državljanina zbog ubistva sunarodnika kod Crkve Svetog Đorđa

Evropska unija zadovoljna je zbog napretka u pregovorima oko mirovnog plana za Ukrajinu, rekli su predstavnici EU institucija nakon vanrednog sastanka Evropskog saveta.
Jučerašnji sastanak u Ženevi između SAD, Ukrajine, EU institucija i predstavnika EU označio je značajan napredak. Razgovori su bili konstruktivni i postignut je napredak oko nekoliko tema”, rekao je predsjednik EU Saveta Antonio Košta.
On je rekao da je ostalo “svega nekoliko pitanja koja je potrebno riješiti”, dodajući da je pravac razgovora “pozitivan”, ali nije govorio o detaljima.
Iako je pohvalio rad timova SAD i Ukrajine, Košta nije krio zadovoljstvo ulogom EU u pregovorima o trajnom miru u Ukrajini.
- Jasno je da pitanja koja se tiču direktno EU, kao što su sankcije, proširenje ili zamrznuta sredstva, zahtijevaju punu uključenost i odlučivanje EU. Spremni smo da nastavimo da podržavamo ovaj proces, radeći zajedno i u pažljivoj koordinaciji sa Ukrajinom, SAD i NATO, kao partneri koje ujedinjuje zajednički cilj – zaustaviti rat, zaustaviti ubijanje ljudi i zaustaviti agresiju protiv Ukrajine i osigurati pravedan i trajan mir za građane Ukrajine - naglasio je Košta.
On je ponovio da je EU obećala da će nastaviti diplomatsku, vojnu i ekonomsku pomoć Ukrajini i dodao da će samit lidera EU u decembru donijeti konkretne rezultate kad je u pitanju ekonomska podrška.
- U oktobru smo obećali pomoć, a u decembru ćemo donijeti odluku o tome. Mir ne može biti privremeno primirje, već trajno rješenje. Ukrajina je odabrala Evropu i Evropa će stajati uz Ukrajinu - naglasio je predsjednik EU Savjeta.
Ulogom EU u mirovnim pregovorima zadovoljna je i predsjednica EU Komisije Ursula fon der Lajen, koja naglašava da će Ukrajina sama donositi odluke o sopstvenoj budućnosti.
- Ukrajinska teritorija i suverenitet moraju biti poštovani. Samo Ukrajina kao suverena zemlja može donijeti odluke o svojim oružanim snagama. Njihova sudbina je u njihovim rukama - rekla je ona naglašavajući centralnu ulogu EU u oblikovanju budućnosti te zemlje i najavljujući dalju podršku u okviru takozvane “Koalicije voljnih”.
Ona je akcenat stavila i na povratak otete Ukrajinske djece, dodajući da je ta tema snažno uticala na EU lidere.
Podsjetimo, u nedjelju su u Ženevi pregovarači iz Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Italije, EU, Ukrajine i Sjedinjenih Država razgovarali o mirovnom planu od 28 tačaka koji su predložile SAD u različitim formatima.
Kontroverzni originalni mirovni plan predviđao je da će Ukrajina ustupiti Rusiji teritorije koje je branila, ograničiti svoje vojne kapacitete, kao i da će se NATO odreći svakog daljeg širenja. Nasuprot tome, Rusija bi morala da napravi samo relativno manje ustupke, među kojima je npr. odustajanje od državne imovine zamrznute u EU. Ta imovina bi zatim bila iskorišćena za obnovu Ukrajine.
Taj plan je kritikovan kao izuzetno povoljan za Rusiju i praktično kapitulacija za Ukrajinu.

EU zadovoljna napretkom mirovnih pregovora: Ukrajina je odabrala Evropu i ona će stajati uz nju

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski pozdravio je danas napredak poslije razgovora u Ženevi između zvaničnika SAD, Ukrajine i Evrope, ali je naglasio da je potrebno "mnogo više da bi se postigao pravi mir sa Rusijom".
Sastanak evropskih lidera o Ukrajini biće održan danas u glavnom gradu Angole, prije samita EU-Afrika.
Razgovori u Ženevi bili su zasnovani na planu od 28 tačaka američkog predsjednika Donalda Trampa, za koji se smatra da je povoljniji za Moskvu, a čiji je cilj okončanje sukoba koji je počeo ruskom invazijom na Ukrajinu prije gotovo četiri godine.
- U koordiniciji sa američkom stranom, uspjeli smo da uključimo izuzetno osjetljive tačke. To su važni koraci, ali da bi se postigao pravi mir, potrebno je mnogo više - rekao je Zelenski tokom virtuelne konferencije u Švedskoj.
Ukrajinski predsjednik je pozdravio mjere, uključujući potpuno oslobađanje svih ukrajinskih zatvorenika po formuli "svi za sve" i civila, kao i povratak "sve ukrajinske djece koju je otela Rusija".
- Naravno, svi nastavljamo da radimo sa našim partnerima, posebno sa SAD, i da tražimo kompromise koji nas jačaju, a ne oslabljuju - dodao je ukrajinski predsjednik, rekavši da se njegova zemlja nalazi u "kritičnom trenutku".
Kremlj je sa svoje strane danas saopštio da nije dobio nikakve informacije poslije razgovora u Ženevi, dodajući, međutim, da je svjestan da su napravljene modifikacije američkog prijedloga.
Prvobitni tekst, koji je pohvalio ruski predsjednik Vladimir Putin, uključivao je nekoliko ključnih zahtjeva Moskve, kao što je ustupanje ukrajinskih teritorija, što je izazvalo strah u Kijevu od prisilne kapitulacije.
Poslije konsultacija u Ženevi između Vašingtona i Kijeva, obje strane su u nedjelju uveče potvrdile da "budući sporazum o miru mora u potpunosti da poštuje suverenitet Ukrajine".
Američki državni sekretar Marko Rubio rekao je u nedjelju da je veoma optimističan u pogledu mogućnosti postizanja sporazuma, iako ostaje mnogo nepoznanica.
Tramp je prvobitno dao Zelenskom rok do 27. novembra da odgovori na njegov plan, a kasnije je pojasnio da njegov plan neće biti "konačna ponuda".

Zelenski pozdravio napredak u pregovorima, ali kaže da pravi mir zahtijeva mnogo više

Povećanje kvota za žene u politici na 40 odsto predstavlja važan korak naprijed, ali ne i kraj borbe za stvarnu ravnopravnost, jer se ona može postići tek kroz promjene u partijskim strukturama, društvenim stavovima i kvalitetu političkog liderstva u Crnoj Gori.
To je poručeno u prvoj epizodi podcasta „Bez filtera“ čija je tema bila „40 odsto još uvijek nije ravnopravnost“, koji je realizovao Centar za monitoring i istraživanje (CeMI).
Predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost u Skupštini Crne Gore, Jelenka Andrić, ocijenila je da povećanje kvota za žene u političkom životu na 40 odsto nije krajnji cilj, već važan korak ka postizanju stvarne ravnopravnosti u društvu.
- Nikada nijesam rekla da je 40 odsto dovoljno. To je samo alatka, prelazna faza do prave ravnopravnosti o kojoj govorimo već godinama - kazala je Andrić, podsjećajući da su kvote uvedene još 2011. godine i da su dale značajne rezultate.
Prema njenim riječima, da nije bilo kvota, danas ne bi bilo 23 poslanice u Skupštini Crne Gore.
- Iako se nekome može učiniti da su razlike od deset odsto beznačajne, kada pogledamo unazad, jasno se vidi koliko su te promjene važne. U skupštinskom sazivu iz 2006. bilo je svega šest do devet poslanica, a tek nakon uvođenja pravila da jedna od četiri osobe na listi mora biti žena, došli smo do približno 30 odsto zastupljenosti žena u Parlamentu - istakla je Andrić.
Podsjetila je da samo tri evropske države: Španija, Francuska i Belgija imaju zakonski propisanu kvotu od 50 odsto, dok se Crna Gora sa kvotom od 40 odsto sada svrstava uz Italiju, Luksemburg i Irsku.
- Ovo nije kraj, već početak. Rješenje je bilo rezultat kompromisa i pokazalo je koliko su i poslanici i poslanice bili spremni da podrže korak naprijed. Važno je istaći da sam imala snažnu podršku premijera, kao i kopredsjedavajućih Odbora za sveobuhvatnu izbornu reformu, gospodina Čarapića i gospodina Rakočevića - kazala je Andrić.
Govoreći o ravnopravnosti u društvu, Andrić je naglasila da ona još uvijek nije postignuta, kao i da ne možemo govoriti o ravnopravnosti „dok god u medijima gledamo snimke pretučenih žena i čitamo komentare u kojima se traži njihova krivica“.
- Ne možemo govoriti o ravnopravnosti ni dok u upravnim odborima državnih pre duzeća gotovo da nema žena - istakla je Andrić.
Ona vjeruje da će nova zakonska rješenja natjerati političke partije da ozbiljnije promišljaju o svojim listama.
- Ako žele da učestvuju na izborima, moraće da se potrude da nađu kvalitetne kandidatkinje. Tu zapravo leži ključ demokratizacije društva - ocijenila je Andrić.
Govoreći o političkom otporu kvotama, Andrić je podsjetila da je povećanje kvota rezultat kompromisa između svih partija, a ne pojedinačne inicijative.
- Kvote nijesam uvela ja, niti su podignute zato što je to Jelenka predložila. To je bio politički kompromis koji su morale prihvatiti i vlast i opozicija, uprkos snažnim otporima iza zatvorenih vrata - kazala je Andrić.
Rekla je da vjeruje u snagu novih generacija političarki, navodeći da će žene koje dolaze donijeti promjene.
- Na izborima 2027. godine očekujem još veći broj žena u Parlamentu, jer su trendovi jasni, broj poslanica raste, posebno kada se muške kolege povuku u izvršnu vlast - navela je Andrić.
Smatra da se partije često bune „jer ih vode muškarci“.
- Svaka žena u politici, u Parlamentu ili u partijskom organu, znači jedno muško mjesto manje. I oni to tako doživljavaju - kazala je Andrić.
Ocijenila je da se stvarna ravnopravnost ne može postići bez društvene promjene u širem smislu.
- Civilizacijsko dostignuće bi bilo da nemamo potrebu za kvotama, da nemamo ovoliko nasilja nad ženama: fizičkog, psihičkog, ekonomskog ili onlajn nasilja. Da nemamo stopu siromaštva koja pogađa svako treće dijete, da imamo predsjednicu države, premijerku, više žena na čelu lokalnih samouprava i državnih preduzeća. To je moja vizija - Crna Gora koja poznaje i živi demokratiju. Za sada, nažalost, još nije tako - zaključila je Andrić.
Profesorica na Fakultetu političkih nauka i aktivistkinja za rodnu ravnopravnost Olivera Komar smatra da usvajanje kvote od 40 odsto žena na izbornim listama predstavlja značajan napredak, ali i da je borba za istinsku ravnopravnost u Crnoj Gori daleko od kraja.
- Mislim da žene nijesu imale previše izbora. Ovo jeste još jedna dobijena bitka, ali borba i dalje traje - kazala je Komar, podsjećajući da je put do sadašnjeg rješenja bio dug i ispunjen otporima.
Komar je podsjetila na razvoj kvotnog sistema u Crnoj Gori:
- Sjećam se perioda kada je sama ideja da bude više žena u politici djelovala avangardno. U početku su kvote bile postavljene reda radi svaka treća kandidatkinja, ali na samom kraju liste. Zatim se izborila formula "jedna u četiri", pa se rješavalo pitanje zamjena i manipulacija sistemom. Ova nova kvota od 40 odsto samo je još jedan korak u toj dugoj borbi - navela je Komar.
Istakla je da nova rješenja nijesu važna samo zbog evropskih standarda, već i zbog ostvarivanja nacionalnih ciljeva.
- U Nacionalnoj strategiji održivog razvoja iz 2016. navodi se cilj od 40 odsto žena u zakonodavnim tijelima. Možda nećemo odmah dostići taj procenat, ali ovim se približavamo njegovom ispunjenju“, objasnila je Komar.
Upozorila je da će političke partije imati problem da ispune zakonsku obavezu jer nemaju dovoljan broj aktivnih članica.
- Partije sada moraju imati 40 odsto žena, ali ih suštinski nemaju u svom članstvu. To će dovesti do dodatnog napora da se liste popune, pa postoji rizik da će na njima biti žene koje ‘ne talasaju’ i koje ne predstavljaju stvarnu snagu - rekla je Komar.
Prema njenim riječima, položaj žena u partijama mnogo je lošiji nego što spolja izgleda, jer i dalje nemaju finansijsku ni organizacionu podršku.
- Iako postoji dobra zakonska odredba o finansiranju ženskih foruma, sredstva se neravnomjerno i netransparentno koriste. Žene i dalje nemaju realnu moć unutar partija ni u predsjedništvima, ni u ključnim odborima. Najčešće ih na funkcije postavljaju partijski lideri, a ne biraju ih same žene - kazala je Komar.
Upozorila je i na ozbiljan problem nasilja prema ženama u politici.
- Političarke su danas postale meta različitih oblika nasilja, najčešće na internetu. Ono što je posebno porazno jeste da to nasilje rijetko pogađa njihov javni rad, već cilja njihovu privatnu sferu: porodicu, djecu, lični život. To je izuzetno bolno i destimulišuće za žene koje razmišljaju da se politički angažuju - rekla je Komar.
Smatra da formalne kvote neće biti dovoljne bez promjene načina na koji političke partije funkcionišu.
- Bez stvarne moći unutar partija, foruma žena i mladih, teško je govoriti o ravnopravnosti. Politika se zasniva na pregovorima, dogovorima i raspodjeli uticaja. Ako žene nisu dio te dinamike, njihova zastupljenost na listama ne znači i realnu moć - navela je Komar.
Upozorila je i da Crna Gora ulazi u period u kojem teme rodne ravnopravnosti postaju „blago nepopularne“.
- Do skoro je bilo neprihvatljivo javno biti protiv ravnopravnosti, a danas postaje moderno isticati otpor. Taj trend, koji već postoji u svijetu, dolazi i kod nas. Mislim da je to posljedica nerazumijevanja šta rodna ravnopravnost zapravo znači - kazala je Komar.
Ona smatra da je potrebno drugačije komunicirati ove teme, pojašnjavajući da rodna ravnopravnost nije samo pitanje žena, već borba za pravednije i ravnomjernije društvo.
- Nažalost, i među mladim ženama danas je popularno reći "nisam feministkinja". To samo pokazuje da nijesu razumjele suštinu feminizma - kazala je Komar.
Prema njenim riječima, društvo se u posljednje vrijeme retradicionalizuje na loš način.
- Žene se suptilno potiskuju nazad u privatnu sferu. To se dešava pod maskom tradicije, ali zapravo znači gubitak prostora koji su teško izborile - ocijenila je Komar.
Poručila je da bi istinsko dostignuće bilo društvo koje ne zazire od razgovora o jednakosti.
- Voljela bih da živimo u društvu u kojem se ljudi ne gnušaju tema o ravnopravnosti, u kojem razgovor o jednakim šansama ne izaziva podsmijeh. U kojem biti feministkinja nije demode, nego normalno. I voljela bih da dočekam dan kada će muškarci sa ponosom reći – ja sam feminist. To bi bila naša prava pobjeda - zaključila je Komar.
Predsjednik Upravnog odbora CeMI-ja i ekspert za izbornu reformu, Zlatko Vujović, ocijenio je da glavni izazov u političkom sistemu Crne Gore nije samo broj žena u politici, već i kvalitet političara, odnosno lidera spremnih da preuzmu odgovornost.
- Kvote su instrument. One su podsticaj ženama da uđu u politiku, ali cilj nije samo kvantitet, već kvalitet, da imamo liderice sposobne da unaprijede društvo - kazao je Vujović.
Podsjetio je da raniji problemi nisu bili do zakonskih rješenja, već nesprovođenje istih, posebno na nivou opštinskih izbornih komisija.
- Sa formiranjem centralne izborne komisije očekujemo da se riješe truli, klijentalistički dogovori na lokalnom nivou. Centralna komisija će moći da preuzme nadležnosti opštinskih komisija ako one ne budu sprovodile zakon, čime se jača integritet izbornog procesa - rekao je Vujović.
Ukazao je i na problem institucionalne slabosti političkih partija.
 - Partije u Crnoj Gori su nedovršene organizacije, s nedovoljno razvijenim procedurama i članstvom koje nije dovoljno angažovano. To otežava ulazak kvalitetnih kadrova u politiku, ne samo žena, već i muškaraca. Čak i ako neko ima stručnost, pitanje je da li će se izložiti političkoj javnosti i cijeni koja dolazi s tim - kazao je Vujović.
Naglasio je da kvote unutar partija trebaju da budu sredstvo da se kroz proces selekcije kandidata obezbijedi kvalitet, a ne samo broj.
- Ne radi se samo o odnosu muškaraca i žena, već o tome da li su ljudi spremni da ulažu u politički rad i preuzmu odgovornost - kazao je Vujović.
Ukazao je na primjer Kosova, gdje kvote služe kao zaštitni mehanizam, ali žene često osvajaju mandate i na osnovu preferencijalnih glasova birača.
- Na posljednjim izborima, kandidatkinja koja je dobila najveći broj glasova bila je žena. Kvote nisu jedini razlog njene izborne pobjede, već su birači prepoznali kvalitet njenog rada. To je model kojem težimo. Kvote osiguravaju ravnopravnost, ali liderstvo dolazi iz kompetencije - rekao je Vujović.
Za Vujovića, ideal je Crna Gora sa više liderki, nezavisno od kvota.
- Želim da vidim Vladu sa premijerkom ili bar 50 odsto žena u kabinetu. Važno je da imamo Parlament sastavljen od stručnih i sposobnih ljudi, gdje će žene imati priliku da preuzmu stvarno liderstvo, a ne samo simbolične pozicije - smatra Vujović.
Podsjetio je da je Crna Gora u posljednjih 20 godina prošla kroz velike pozitivne promjene, od prvih prajdpva do demokratizacije javnog života.
- Možda nismo potpuno zadovoljni trenutnim stanjem, ali transformacija je očigledna. Kvote i zakonodavni instrumenti trebaju da nas zaštite od regresije i omogućavaju dalji napredak“, istakao je Vujović.
Ocijenio je da su kvote važan mehanizam zaštite, ali da je cilj stvoriti liderice i lidere sposobne da vode Crnu Goru.
- Bez kvalitetnih kadrova, bilo muškaraca ili žena, ne možemo očekivati stvarne promjene. Naša odgovornost je da kroz zakonske norme, partijske procedure i javnu participaciju izgradimo funkcionalnu, ravnopravnu i kompetentnu politiku - zaključio je Vujović.
Da je politička realnost paradoksalna, podsjetila je i moderatorka razgovora, članica BiEPAG-a Jovana Marović, pozivajući se na podatke Monstata za 2023. godinu: žene suvećina u populaciji, ali i dalje manjina u politici. Zbog toga, smatra ona, moramo početi od retorike – novo pristajanje na neravnopravnost ne može biti civilizacijski iskorak, a dostizanjepune jednakosti je svakodnevna borba i misija svih nas.
Prva epizoda podcasta Bez filtera realizovana je u okviru projekta ,,Prevazilaženje rodnih predrasuda i jačanje političke participacije žena u Crnoj Gori kroz javno informisanje, obuke za jačanje kapaciteta i zagovaranje rodne zastupljenosti“ koji CeMI sprovodi uz finansijsku podršku Kanadske ambasade, kroz program Kanadskog fonda za lokalne inicijative (The Canada Fund for Local Initiatives – CFLI).
Stavovi iznijeti u podcastu ne odražavaju nužno stavove Kanadske ambasade.

Povećanje kvota za žene na 40 odsto važan korak, ali stvarna ravnopravnost zahtijeva promjene u partijama i društvu

Prava slika današnje Crne Gore je „kulturna“ politika vlasti koju najlakše definišemo riječju postavgustovska. Kriterijumi po kojima se postavljaju čelni ljudi kulturnih ustanova sve su samo ne renomiranost i kompetentnost. Jedini kriterijumi su partijska, vjerska i nacionalna pripadnost. Da ne zaboravimo učešće u opskurantnim (pogledaj rječnik) litijama, retrogradnim manifestacijama svega najprimitivnijeg što Crna Gora može da izbaci. Da je to temelj i ontološko biće postavgustovske vlasti svjedoče namjere da se podižu spomenici lideru tih primitivnih uličnih metanija, koje namjeravaju da podižu širom Crne Gore, kao simbole mržnje prema Crnoj Gori, svemu crnogorskom, „brozomorno-montenegrinskoj ideologiji, koja se temelji na dukljanskoj mitologiji“. Ograđujem se ako nije tačno, ali sam čuo da su se dijelile i potvrde o učešću u litijama, kao buduće ulaznice za avanzovanje. Spomenici jednom popu diljem Crne Gore i jesu najbolja potvrda sunovrata Crne Gore, koja ne podiže spomenike znanju i nauci, već mantijašima i mraku.&nbsp; Biti dio civilizacije podrazumijeva poznavanje prošlosti na osnovu istorijskih artefakata, a ne guslarske mitomanije i popovskih izmišljotina. Aleksandar Solženjicin piše: „Da bi uništio jedan narod, moraš prvo saśeći njegove korijene“. Milan Kundera u „Knjizi ljubavi i zaborava“ piše nešto slično: „... prvi korak k uništenju jednog naroda jeste brisanje njegovog pamćenja … nađi nekoga da napiše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu istoriju. Ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila“.&nbsp; <h2>NEDODER NACIJA</h2> Nekadašnja slobodarska Crna Gora danas je poprimila kmetski karakter i čeka da joj neko drugi vrati ime i dostojanstvo. Ponavljači, vlasnici lažnih diploma, pridošlice iz raznih crnogorskih i okolnih pripizdina pišu nam istoriju, uče nas jeziku predaka, onima kojima je jezik prepun turcizama smetaju crnogorski italijanizmi, poklanjaju sebi crnogorske nacionalne nagrade za trivijalna i lažna, nepostojeća djela, preuzimaju nam nacionalne institucije praveći od njih seoske domove kulture. Prvi predśednik Crnogorskog centra PEN kluba, profesor Pavle Mijović, kada je uhapšen i ispitivan u zatvoru u Dubrovniku od policije zbog Belvederskih demonstracija 1936. ostavio je zapisano kako mu je policajac koji ga je ispitivao rekao: „Možda se zakon promijeni i dozvolimo rad vaše komunističke stranke, ali, ukoliko i dalje nastavite da se zalažete za crnogorsku naciju sve ćemo vas istrijebiti“. Meša Selimović je napisao da čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. Pokazalo se, ipak, da je crnogorska nacija nedoder i da kad su se prvi put Crnogorci mogli nacionalno izjasniti na popisu 1948. godine, oni su to masovno uradili. Problem sa bilo kojim identitetom je što se on stalno mora zalivati od strane političkih i društvenih elita. Ako vi to ne činite taj prostor će ispuniti drugi i, što kaže Kundera, ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila. Crnogorski komunisti su se ponašali kao da je vrijeme stalo i da će vječito ostati takvo, da sve imamo u drugoj republici, da zato Crnoj Gori ne trebaju ni fakulteti, ni mediji, ni klinički centri, ni naučne ustanove, niti da je religija bilo kakav faktor u društvu. Padom socijalizma ostavili su Crnu Goru na izvolte uticaju velikopsrpskog nacionalizma i njegovom glavnom promoteru – Crkvi Srbije. Crkva Srbije sve vrijeme radi na tome da svetosavlje bude zajedničku teološka perspektiva crnogorskog društva, a srpski identitet istorijski kontinuitet. Kad se pogledaju podaci od popisa do popisa dobije se mjera njihovog uspjeha kroz period potonjih tri i po decenije. Ili, ako hoćete, pokazuje se inferiornost crnogorskog društva, nedostatak samopoštovanja i provincijalni karakter.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c" data-rendition-name="original" width="1200" height="710" loading="lazy" alt="Biblioteka"> <figcaption>„ESTETIKA“ PORTALA IN4S: Biblioteka „Radosav Ljumovićetv</figcaption> </figure>  <h2>ZADRUŽNI DOM</h2> Po statističkim podacima u Podgorici stanuje bezmalo pola Crne Gore. Za Podgoricu su dvije kulturne institucije uvijek imale veliki značaj, ako ne računamo nacionalno i gradsko pozorište. Biblioteka „Radosav Ljumović“ i KIC. Ako vi na čelo Biblioteke „Radosav Ljumović“ izaberete Slavicu Ilinčić, koja je sama po sebi antiteza kulture i promoter ideologije srpstva i svetosavlja kao temelja Crne Gore, koja je u biblioteku uvela „estetiku“ portala IN4S, a na čelo KIC-a harmonikaša, koji svojim vokalnim interpretacijama zasmijava čitav region, onda ste dvije više nego značajne institucije pretvorili u zadružni dom u Lebanama. I tu nema nikakve slučajnosti. Ideja i jeste da se sve institucije Crne Gore prilagode „estetici“ braće Mićović, Metodija i Krnje Jele, da se sroza na nivo najseljačkije pučke zabave najprimitivnijeg soja u Crnoj Gori, koji buja iz godine u godinu. Pa nama „Zavetnica“ vodi Filmski centar Crne Gore, zaboga?&nbsp; A onda nam Raonikije, tri puta sudski osporavani direktor RTCG, na mala vrata uvodi kampanju kako od malih mogu indoktrinirati buduće generacije ideologijom svetosavlja, srpske Sparte i junaštvom Pavla Đurišića. Pa još doveo svetosavskog stručnjaka za satanizam sa nesretnog Pravnog fakulteta. I to onaj isti Raonikije koji mi onako sa prosvijećenih visina održa lekciju da je on učinio više za demokratiju u Crnoj Gori i od mene i od Mila i od Ranka i čitave tadašnje vlasti. Biće da je u međuvremenu evoluirao od liberala i demokrate u protođakona Javnog servisa, jer je evolucija kod Crnogoraca postala nacionalni sport. Što reče onaj na televiziji „ja kad mi treba kažem da sam Srbin, a kad mi treba Crnogorac“! Eto, dotle smo stigli, sve se udarajući u junačke grudi, dičeći se sopstvenom junaštvu i čojstvu u prošlosti. <h2>&nbsp;PRODANE DUŠE</h2> Pošto ni mnogo veće države ne mogu izdržati toliki broj prodanih duša, riješio sam svaki put da poklonim po koju crticu iz istorije, nakon što sam predočio da su nam preci ginuli na Mojkovcu nizašto, jer nije bilo više nijednog Srbina kojem bi čuvali odstupnicu, već im je smješteno iz razloga koje napisa komandant Glavnog štaba crnogorske vojske, srpski pukovnik Petar Pešić, u beogradskoj „Pravdi“ od 9. maja 1925. godine: „Odnosno tvrđenje mojih kritičara, da sam savetovao pokojnom Kralju Nikoli da zaključi mir sa Austrijom, napominjem, da sam izneo u 'Ratniku' celu istoriju tog pitanja i nemam potrebe da ga ponovo izlažem. Sem toga nalazim da bi to bilo izlišno, jer su oni suviše slabi da shvate vojno-politička pitanja toga obima. Ali moram im postaviti ovo pitanje: jesu li ma kad razmišljali o tome, kakava bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da je na Solunskom frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola?“ Ponavljaću vam ovo sve dok ne shvati i posljednja fukara kakve su namjere bile prema Crnoj Gori!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4" data-rendition-name="original" width="1086" height="1579" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Petar Pešić tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  Ne znam znate li ko je Jovan Đonović? On je uz Marka Dakovića jedan od najogorčenijih protivnika kralja Nikole od beogradskih studenata iz Crne Gore, učesnik u organizaciji više atentata na knjaza/kralja Nikolu. E pa taj Jovan Đonović piše, takođe u „Pravdi“: „On, koji misli, da nije Kralj Nikola uputio depešu Franji Josifu ne bi se kompromitovao u očima saveznika i svog naroda, da bi izveo nešto vojske i postavio je na Solunski Front i najzad sa njom ušao u Crnu Goru, - morao je, prirodno, utrošiti prilično vremena i spremiti dosta činjenica da se to desi. Idući za njegovim pisanjem ulazimo u njegovu misao, da je jedinstvo Crne Gore i Srbije bilo moguće: ako Kralj Nikola osramoti Crnu Goru predajom vojske, a sebe uprlja izdajstvom“. Čak je i on shvatio na koji način se jedino moglo izvesti „ujedinjenje“, kako ga zovu stručnjaci iz SNP-a, kad piše: „„Zar, onda nije jasno i laiku, da se g. Pešić nije mnogo starao da se ne desi sa crnogorskom vojskom ono, za šta se bojao da se ne dogodi srpskoj“?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143" data-rendition-name="original" width="530" height="829" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Jovan Đonović tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  <h2>&nbsp;ODA CRNOGORCIMA</h2> Što se tiče Marka Dakovića, po kojem se zove orden koji predśednik Rajo dodjeljuje sopstvenim „velikanima“, on je bio poznat po učešću u atentatima na knjaza/kralja Nikole i po tome što je nakon Podgoričke skupštine ćerao po ulicama građane da pjevaju pjesme srpskom kralju Petru, ukoliko ne bi htjeli ubijao ih hicima iz pištolja. Pravi heroj uz Pavla Đurišića.&nbsp; Malo da se taknemo i francuske štampe, obzirom na sramnu ulogu Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore. „La Revue Diplomatique“, Pariz, 30. novembra 1919. g. donosi tekst „4.000 Crnogoraca u srpskim zatvorima“: „Konferencija Mira optužuje neprijatelja za zločine, a u isto vrijeme dozvoljava da Srbija iste zločine vrši u Crnoj Gori ... Francuski narod i njegovo javno mnjenje su uz Crnu Goru. Ali, zašto neko u francuskoj vlasti ne uzvikne: Dosta je, prekinite sa davljenjem Crne Gore!? Ako je Francuska prijatelj Srbije, ne mora biti neprijatelj Crne Gore. čast Francuske je u pitanju... Naš je zahtjev: Francuska treba da učini da se Srbija evakuira iz Crne Gore i da Crna Gora bude Crnogoraca. ... Dičite se Crnogorci, jer plemeniti i civilizovani svijet i danas vidi i sa divljenjem i simpatijama prati vašu borbu i podvige protivu nebratske i izdajničke Srbije Karađorđevića, kao što je nekad slavio i divio se djelima vašim i vaših predaka kad se ginulo 'za krst časni i slobodu zlatnu'“. Eh, kao što je nekad ....

KIC mijenja ime u KIČ

„Quod ab initio vitiosum est, non producit effectum“ – zapisali su još starorimski pravnici. Veliki Valtazar Bogišić, tvorac crnogorskog „Opšteg imovinskog zakonika“, jedinog građansko-pravnog propisa na ovim prostorima koji nije prost prevod odgovarajućeg dokumenta neke velike sile, latinsku je sentencu formulisao u svima razumljivo „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.&nbsp;
Grbo se rodio i pokušaj Srbije da ima more. Ako ne računamo situaciju da je prvo more pobeglo od Srbije još mnogo pre njenog nastanka – Panonsko more – naredni pokušaj Srbije da ima more zbio se u vreme cara Dušana. Velika ranosrednjovekovna država obuhvatala je skoro ceo Balkan s odgovarajućom morskom vodom, i bila naseljena mnogim narodima, među kojima su tadašnji Srbi (Raščani) bili među najmalobrojnijim. Ta je država propala posle kratkog trajanja u praksi, ali je ostala da živi u šovinističkim mozgovima velikodržavnih ambicija do danas.
Opet nešto moramo da ne-računamo. Dok je Srbija bila Smederevski sandžak Osmanskog carstva, imala je more. Ne jedno, već nekoliko mora. Ali, ni jedno nije bilo srpsko, već Sultanovo. Kao i Srbi. Pa se to ne računa; najzad, ni jedan nedovoljno slavan period srpske istorije ne sme u istoriji ni da prenoći, kamo li da ostane i da se „računa“.
Tričavih pet vekova kasnije, Srbija je opet pokušala da ima more. Osmansko carstvo se raspadalo, posle samo nešto više od 600 godina postojanja (srpsko je trajalo čak devet godina!), pa je svaka balkanska državica poskočila da otrgne koje parče. Srbija se dokopala Drača, i imala more celih četiri meseca: od kraja novembra 1912, do aprila 1913. &nbsp;
A onda, pet godina kasnije, more se ukazalo kao realna šansa. Formirana je Kraljevina SHS, u koje su Kraljevina Crna Gora (ne baš svojom voljom) i Država Slovenaca, Hrvata i Srba (današnje – skoro - Slovenija, Hrvatska i BiH) unele i more. Ali, avaj: ti koji su uneli more u zajedničku državu držali su da je to ulog jednak srpskim planinama i rekama – dakle, zajednički – dok je za drugu stranu sve to bio zasluženi ratni plen. I tako su Srbi imali more, kao što su imali i sve ostale priznate i nepriznate narode od početka kljakave kraljevine, skoro 22 godine. Ko zna šta bi bilo, da velika tragedija svetskog rata nije rasparčala i tu, unutrašnjim mržnjama i nezadovoljstvom onih koji su bili pasivni subjekti srpskog posedovanja, već nagriženu državu.
Naredni pokušaj da more bude zajedničko takođe se završio katastrofom: Srbima su more „oteli“ oni koji i izlaze na more, i čije je i bilo to more uneto u zajedničku državu, tad bratstvo-jedinstvenu SFRJ. Pokušalo se devedesetih da se spasi što se spasiti može, da se zadrže bar „srpski Dubrovnik“ i „srpska Crna Gora“, sa sve pripadajućom slanom vodom, ali avaj: ni Hrvati ni Crnogorci se s time nikako nisu slagali. Onda je proklete 2006. zakucan poslednji ekser u kovčeg prirodnog hegemonističkog prava Srba: „otcepila“ se Crna Gora.
I upravo je u vreme uspešnog crnogorskog referenduma za obnovu državne nezavisnosti Aleksandar Vučić, tada još revnosni Šešeljev radikal, poručio da je crnogorska nezavisnost samo privremena. Što će reći, i da je period Srbije bez mora privremeno stanje.
Od momenta kada je postao potpredsednik srpske vlade, pa do dana današnjeg, Vučić je pozivao građane Srbije da ne letuju na „hrvatskom moru“. Crnogorsko more nije pominjao, a ovih smo dana saznali i zbog čega.
„Lakše bismo odgovorili da imamo more. Zato nemamo more, zato su odvojili Crnu Goru od Srbije, zato Pašiću nisu dali izlaz na more, iako se borio svim srcem“, rekao je Vučić za nešto što se zove medijem u Srbiji.
Dakle, tradicionalna belosvetska zavera protiv Srbije u svim epohama postojanja Planete je dala efekta. Posle onolikih klipova u točkove, ubacivali su nam i klipove u peraja, a od srpskog naroda je i ta istina skrivana. Eh, da Srbija ima more, gde bi joj kraj bio?&nbsp;
Ne bi bilo ni korupcije, ni rasprodaje prirodnih resursa, ni nerešenih ubistava političkih protivnika; ne bi bilo ni rušenja nadstrešnice, ni izbegavanja odgovornosti za to; ne bi se kršio zakon da bi se omogućilo rušenje „Jugoslavije“ ili „Generalštaba“; ne bi se zidali najveći zagađivači u plodnoj ravnici Vojvodine, dočim bi tamošnji veliki gradovi zasigurno imali pitku vodu; ne bi se noću rušilo u Savamali, ne bi niko tražio dva minuta snimka s naplatne rampe, niko ne bi pitao da li je zaista bio pijan pilot srušenog helikoptera; ne bi kriminalci mleli ljude, ne bi „navijači“ divljali, ne bi maskirane barabe „menjale“ policiju u uniformama...&nbsp;
Da ima mora, mislite da bi se osetilo što su nekompetentni duduci i vlasnici pečenjara uništili sistem Elektroprivrede Srbije? Eh, da je mora, ne bi Kinezi u njihovim proizvodnim otrovima zagađenoj Istočnoj Srbiji imali, maltene, svoju državu. Da ima mora, ne bi Kinezi i Rusi iznosili srpsko zlato i druge rude uz simboličnu nadoknadu. Uz more, kako bi Rusi držali špijunski centar u Nišu i kako bi dirigovali srpskim „političarima“ kao pačjom školom? Da ima mora, „Ćacilend“ bi mogao da se baškari i na plaži. Sve to, i još svašta. Samo zbog nemanja mora.
Čak je i onaj kanal Moravom do Egeja ostao negde u brojnim radikalskim planovima kojih je toliko bilo da su, jamačno, neki prosto zaboravljani, a kako bi tek Srbija odgovorila da bar do mora može Moravom. Odgovor bi, ima li mesta sumnji, bio moćan.&nbsp;
I da ne pominjemo Kosovo, tu rak-ranu srpske stvarnosti od Nikolaja Velimirovića naovamo, Kosovo kojeg je Srbija istorijski „imala“ još kraće nego more, ali ga sada zasigurno nema – zato što nema more. Dobro, ima Matiju Bećkovića, i to je nešto.
Na more, koje su im zlikovci uzeli, Srbi, dabome, imaju svako pravo. Kao i na Crnu Goru koja je, kao što je opštepoznato, srpska država, a Crnogorci ne postoje, i svako ko drugačije kaže je Milogorac i kopile iz Titovog Jajca. Poznata je ta doktrina iz „Načertanijem“ zagađenog srpskog uma, koja, opet, postaje sve glasnija kako ovovremena, aktuelna, živuća država Srbija zbog svoje nesposobne i zapadnoazijskim bezbednosnim službama instruisane vlasti doživi kakav politički poraz.
Ruku na srce, imaju Srbi pravo i na grčko more, što zbog Krfa i Soluna, što zbog pokojnog jagodinskog siledžije Palme koji je dobio „srpsko parče“ plaže za „plićak – kolo“ u Paraliji. Muka je, međutim, što je Grčka em daleko, em vojno i politički kudikamo moćnija, pa bi ćar pojeo vajdu. Ne računamo nedavno na društvenim mrežama lansiranu tezu da Srbija, iz nepoznatih razloga, ima pravo na – recimo, autor nije tačno zapamtio - četvrtinu Krita: fantazije u stilu Deretića ipak nisu postale zvanični stav Beograda. Još.
Više je nego zanimljiva ta potreba da se umesto u stvarnosti živi u kompleksima i izmišljenoj istoriji upodobljenoj da opravda svako bivše i buduće nepočinstvo. Nesrećni zbog onog što nemaju i što nije njihovo, zanemaruju ono šta imaju i šta propada jer je tuđe slađe. Ali, to je već stvar one grane medicine koja se bavi psihičkim zdravljem, i, u nekim slučajevima, krivičnog prava.
Ono o čemu može jedan medijski tekst da raspravlja je pitanje niza političkih i ekonomskih neuspeha današnje srbijanske vlasti, koji se maskiraju aktuelizovanjem davno sklonjenih pitanja iz prošlosti ili buđenjem tek zakopanih aveti balkanskih mržnji i sukoba. Nemoć Srbije da se uobroči u sopstveni guber i dvorište, koje u mnogim njenim delovima danas zvrji avetinjski prazno, problem je za komšije koje „imaju more“ ili već nešto što vazda nezasitim radikalima treba. Ali, čini se još više, to je problem za samu Srbiju, koja odbija i izbegava napredak i sreću, jureći rep sopstvenih fantazija i slobodnom rukom pisanih hegemonističkih noćnih polucija.
„Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu“, napisao je odavno Džon Lok. „Nema ničega u intelektu što pre toga nije bilo u čulima“. I možda baš to pokazuje problem s intelektom, ne samo u današnjoj Srbiji već i u nekim drugim državama uspostavljenim na ovom zlosrećnom parčetu Raja – jer im kroz čula nije prošla istina i stvarnost, već frustracijama pogurana izmišljotina, što neverovatnija to za primaoca stvarnija.
Tako i ova priča o moru: mora da prođe kroz čula, kakva-takva, da bi mogla da bude predstavljena kao noćna mora i razlog nekih budućih neuspeha. Ali, noćne more se često završe enurezom. Mislite o tome, Vrhovni komandante.

More i noćne more

Sedamdesetogodišnji Božidar Šundić poginuo je u saobraćajnoj nesreći koja se danas, oko 12:15 sati, dogodila u nikšićkoj Župi, saopšteno je nezvanično iz Uprave policije.
Do nesreće je došlo kada je automobil kojim je upravljao Šundić, iz za sada neutvršenih razloga, sletio sa puta.
Kako prenosi RTCG, riječ je o bivšem generalnom direktoru Javnog servisa. Njegovo vozilo nađeno je pored puta u Župi, a kako prenosi taj medij informacije iz policije, pretpostavlja se da je doživio srčani udar tokom vožnje.
U policiji kažu da utvrđuju uzrok nesreće.
Šundić je bio na čelu RTCG od 2018. godine do 2021. godine.&nbsp;
Šundić je bio diplomirani inženjer, dugogodišnji novinar i urednik više crnogorskih medija.&nbsp;

Nikšić: Poginuo bivši generalni direktor RTCG Božidar Šundić

Bosanskohercegovački novinar i televizijski voditelj Adnan Rondić tvrdi da je postojao "Sarajevo safari", snajperski lov na ljude u Sarajevu devedesetih sa kojim se sumnjiči da je povezan i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te da je sramna činjenica da pred državnim sudom ne postoji nijedna podignuta optužnica za opsadu glavnog grada BiH.
- Duboko vjerujem da je postojalo nešto što se naziva "Sarajevo Safari", ili što bi jedan Sarajlija rekao možda je ispravnije bilo reći "Sarajevo hunting" (Sarajevo lov). Nijesu oni nas samo promatrali i fotografisali kao na safariju, već su nas ubijali. Preživio sam opsadu Sarajeva i ostao sam bez 28 članova porodice, uključujući i moga oca i odlično znam da je ovo što se tvrdi istina i ovo nije prvi put da se pominje "Sarajevo Safari" - rekao je Rondić.
On je napomenuo da državno tužilaštvo nije podiglo nijednu optužnicu za opsadu Sarajeva.
- Imamo četiti haške presude i desetine hiljada dokumenata dokaza. I sam sam dokaz i spreman da svjedočim što su građani Sarajeva proživljavali u te četiri godine krvave opsade. Međuti, Državno tužilaštvo BiH neće, ili ne postoji interes da se stavi tačka barem dijelom na ono što se dešavalo 90-ih i to stvara frustraciju - istakao je Rondić.
Prema njegovim riječima, "Sarajevo safari" ponovo je otvorila rane, aktualizovala teške dane... Živimo, kako kaže, nedovršeni mir ili zamrznuti konflikt koji ne dozvoljava da se krene dalje.
- Treba se nadati da ćemo daći snage i mehamizme da izađemo iz ovog začaranog kruga. Ne smijemo odustati - poručio je Rondić.
<h2>Vrijeme je za reset</h2>
Komentarišući relativizaciju antifašističkog nasljeđa kao i normalizaciju narativa koji veličaju nacionalističke i klerikalne strukture, Rondić kaže da oni nijesu novi.
- Kroz istoriju su se mijenjali njihovi akteri, komunikacijski kanali putem kojih su dolazili do javnosti, ali oni postoje vjekovima, počev od porodice, baštini ih obrazovni sistem, mediji, crkva, akademska zajednica... Postoje i oni koji na takvu vrstu paradigme ne pristaju, ali bojim se da su društva dominantno sklona takvoj vrsti narativa koji ne pospješuju život u ovom dijelu svijeta - istakao je Rondić.
Podsjetio je na nedavni izliv mržnje bivšeg predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika o muslimanima.
- To nije nešto što mu je tom trenutku palo na pamet. "Niko krupno ko Turčin ne laže" zvuči poznato i te kako i u Crnoj Gori. Riječ je o starim narativima - naveo je Rondić.
On ističe da je vrijeme za neku vrstu reseta i da svim ljudi na ovim prostorima, pa i takozvane elite treba da se pogledaju u ogledalo i postave pitanje "Gdje smo mi to sada"?
- Važno je da svi, ako ne iz moralnih, onda iz pragmatičnih razloga pogledamo gdje nas ovakva vrsta narativa vodi. Ja bih bio skloniji da to radimo iz moralnih, etičkih razloga, ali neka za početak iz ugla elita budu praktični razlozi - kazao je Rondić, dodajući da je to proces koji će trajati, ali da ne smijemo odustati.
On je stava da nacionalizam i revizionizam nikada nijesu otišli sa scene. Ponekad se smanji, ali elite, smatra on, koriste tu vrstu narativa jer znaju da takav narativ još nalazi na plodno tlo.
- Imate primjer predizborne kampanje za predsjednika bh. entiteta Republika Srpska - svi kandidati, posebno dvojica glavnih se skoro isključivo obraćaju jednom biračkom tijelu - Srbima. Znaju odakle bi podrška mogla doći. Koriste narative koji ni njima nisu daleki i mrski i onda imamo situaciju kakvu imamo - naglasio je Rondić.
<h2>"Bez značajnih promjena u RS nakon izbora"</h2>
On ne očekuje značajnije promjene u RS nakon ovih izbora, čak i ako kandidat opozicije pobijedio. Međutim, smatra da mogu pokazati određene trendove.
- Bojim se da oko većine ključnih stvari neće biti suštinske razlike. Možemo dobiti umivenijeg, pitomijeg čovjeka na čelu bh. entiteta RS, ali to su samo izbori za čelnu poziciju. Rezultati mogu biti svojevrsni test onoga što može uslijediti na opštim izborima u BiH 2026. godine - rekao je Rondić.
Ima, dodaje on, nekoliko ključnih karakteristika ovih izbora. Ipak je, kako ističe, pobijedila država.
- Onog momenta kada je Milorad Dodik osuđen na jednogodišnju kaznu zatvora rekao je da je neće prihvatiti, kao ni odluku Centralne izborne komisije koja mu je uskratila mandat. Rekao je da neće biti izbora, te da i ako ih bude na njima neće učestvovati. Međutim, prihvatio je presudu suda, platio je jednogodišnju kaznu zatvora, očito prihvatio odluku Centralne izborne komisije i izbori se održavaju i na njima učestvuje kandidat Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Ovo mi je ključna karakteristika i njihova vrijednost - kazao je Rondić.
T.K.

Tag: bosko-raspopovic

Svjedoci: U kamionu bilo oko 120 paketa cigareta

Podignuta optužnica protiv albonskog državljanina zbog ubistva sunarodnika kod Crkve Svetog Đorđa

EU zadovoljna napretkom mirovnih pregovora: Ukrajina je odabrala Evropu i ona će stajati uz nju

Zelenski pozdravio napredak u pregovorima, ali kaže da pravi mir zahtijeva mnogo više

Povećanje kvota za žene na 40 odsto važan korak, ali stvarna ravnopravnost zahtijeva promjene u partijama i društvu

PRATITE TVe UŽIVO