U Budilniku na Televiziji E provjeravamo kakvo je interesovanje za vakcinaciju protiv gripa i ko su najugroženiji. 
Razgovaramo i o tome može li stroža kontrola antimikrobne rezistencije zaustaviti porast otpornosti na antibiotike kod životinja. 
Pitamo može li vatrogasna služba sa smanjenim budžetom biti spremna i efikasna, kakve su posljedice i šta nam, manje novca za vatrogasce, govori o odnosu države. 
Tema Budilnika biće i koliko su bezbjedni stambeni liftovi i ko je odgovoran za njihovo održavanje.
Pratite Budilnik na Televiziji E od sedam do devet sati.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

400x240

400x203

thumbnail

U Budilniku o vakcinaciji protiv gripa, smanjenom budžetu za vatrogasce, bezbjednosti liftova...

U Budilniku na Televiziji E razgovaramo o stagnaciji turizma u Crnoj Gori i analiziramo podatke iz Bijele knjige stranih investitora.
Obilježavamo Svjetski dan televizije i govorimo o njenoj ulozi u 21. vijeku.&nbsp;
Provjeravamo kada građani crnogorske dijaspore mogu očekivati priznavanje vozačkih dozvola i koji su koraci na putu ka međusobnom priznavanju sa Njemačkom.
U fokusu je i konferencija “Klik sa djecom 2.0”, o prepoznavanju potreba djeteta na vrijeme, prevenciji i podršci razvoju najmlađih.
Na kraju donosimo priču o studentskoj umjetnosti u Crnoj Gori i vizijama koje oblikuju budućnost kroz kreativnost mladih.

Budilnik na TV E: Stagnacija turizma, uloga televizije u 21. vijeku, studentska umjetnost...

To što je Crna Gora u Ujedinjenim nacijama glasala protiv rezolucije kojom se osuđuju nacizam, neonacizam, rasizam i istorijski revizionizam nije iznenađenje za generalnog sekretara SUBNOR-a Dragana Mitova Đurovića. Gostujući u jutarnjem programu Budilnik, na Televiziji E, Đurović pojašnjava da, ako Crna Gora podiže spomenike onima koji su bili protiv Crne Gore, crnogorske nacije i crnogorskog jezika, onda je to – najblaže rečeno – put prema fašizmu i vjetar u leđa onima koji bi svim silama da izvrše reviziju istorije.
– Opet se pokušava prodati da 1918. godina nije bila ono što je bila – teror nad Crnom Gorom, pa je i ponašanje crnogorske delegacije u UN-u očekivano – kaže on.
Antifašizam je sloboda za svakog čovjeka, narod i naciju, a Crna Gora, baštineći antifašizam, baštini slobodu već, kako kaže, deset vjekova. Od 13. jula 1941. godine, podsjeća Đurović, kada je Crna Gora u porobljenoj Evropi prva podigla svenarodni ustanak u borbi protiv fašizma, prepoznata je po antifašizmu.
– Antifašizmu je kolijevka Crna Gora, stoga je većinska Crna Gora antifašistička i crnogorska trenutna vlast, odnosno naša delegacija, po mišljenju SUBNOR-a Crne Gore, bila je obavezna da glasa Rezoluciju, bez obzira što znamo i ko je Rezoluciju podnio i koliko je zemalja glasalo i koje su bile protiv i koje su bile suzdržane. Antifašistička većinska Crna Gora i SUBNOR su protiv agresije na Ukrajinu i protiv rata u Gazi, kao i protiv svih ratova koji se vode na planeti. Naš slogan je na nedavnom kongresu bio „Mir za sve, sve za mir”, zato smatramo da je obaveza crnogorske delegacije, bez obzira na interese, bez obzira na velike sile, bila da glasa za pomenutu Rezoluciju – rekao je Đurović.
Ukazuje da je takav stav crnogorske delegacije politička kalkulacija vođena interesima, što za Crnu Goru, smatra on, ne može biti i nije opravdanje.
– Ugled crnogorskog antifašizma se ne može uništiti, on trenutno može biti nekim političkim odlukama doveden u pitanje, odnosno da blago izgubi sjaj, ali uništen biti ne može – poručio je Đurović.
Predloženi Zakon o zabrani fašističkih i nacionalističkih organizacija i njihovih simbola dobio je samo jedan glas u Odboru prije tri godine, podsjeća Đurović i dodaje da to govori o aktuelnoj vlasti i njenom odnosu prema antifašizmu.
– Antifašizam nije samo prošlost i ne treba stanovati u prošlosti, ali jeste poruka za sadašnjost i za budućnost. Crna Gora je antifašistička bila, jeste i ostaće – zaključio je Đurović.

500x500

Đurović: Ponašanje crnogorske delegacije u UN-u očekivano

Roditelji, kako male djece, tako i adolescenata, moraju razumjeti koji su rizici za nasilje kada su u pitanju njihova djeca i moraju ublažiti te rizike. Takođe je neophodno raditi sa školama, obučavati nastavni kadar i savjete, uvesti psihosocijalnu podršku i medijaciju u školama – rekao je, gostujući u jutarnjem programu Budilnik na Televiziji E, šef predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori Mikele Servadei.
Svjetski dan djeteta obilježava se 20. novembra, a ove godine pod sloganom „Moj dan moja prava“.
Društvo treba da čuje svu djecu, kaže Servadei, da ih naglasi i radi za njih, jer svako dijete, ističe on, treba doživljavati kao malu odraslu osobu sa svojim pravima i obavezama, kao pojedinca, i njihov glas je, kako kaže, zaista važan u društvu.
– Druga stvar je inkluzija, da uključimo svu djecu, što znači da uključimo i najranjivije kategorije djece. Treba da imaju svi iste prilike, dakle i djeca iz romske zajednice i djeca sa invaliditetima, odnosno posebnim potrebama i ostale kategorije djece. Mislim da je Crna Gora bila vrlo uspješna u smislu rada sa djecom, deinstitucionalizacije, rada sa reformom obrazovanja, predškolskog obrazovanja, takođe imate i jako snažan Savjet za prava djeteta, puno stvari je urađeno u tom smislu. Sada radimo istraživanje da prikupimo podatke o djeci, tako da puno dobrih stvari se uradilo, ali i nekih loših stvari. Postoji četiri ili pet stvari na kojima vjerujemo kao UNICEF da još uvijek možemo raditi zajednički, a na vašem putu ka Evropskoj uniji, odnosno ka ciljevima održivog razvoja. Prva takva oblast je obrazovanje. U smislu obrazovanja mislim da su reforme snažne, imate snažne strategije sada, postoji nekoliko stvari koje se odnose na ravnopravnost u obrazovanju, moramo reformisati curriculume, radimo sa Ministarstvom na tome i moramo se postarati da imamo vještine za 21. vijek, moderne vještine u nastavnim planovima i programima. Takođe, zbog nešto nižih postignuća djece u školama nego u ostatku Evrope potrebno će biti da se tu poboljšamo, što uključuje i djecu iz ranjivih zajednica, djecu sa posebnim razvojnim potrebama. Kada je u pitanju rano djetinjstvo, odnosno rane intervencije, takođe puno smo radili, ali nedostaje zakon o intervencijama u tom ranom uzrastu, govorim o djeci sa posebnim razvojnim potrebama, odnosno smetnjama u razvoju – rekao je Servadei.
Ukazuje i na potrebu unapređenja kadrovske politike u dijelu intervencija u ranom djetinjstvu, te da se obezbijede specijalizovani stručni radnici.
– Želim da naglasim i ono što se odnosi na zaštitu, odnosno nasilje, koje je u porastu, kao što znamo, uključujući nasilje u porodici i društvu. Moramo napraviti platformu za djecu i njihove porodice, koja će im biti na raspolaganju. Jedna od stvari koje radimo sa Ministarstvom socijalnog staranja, brige o porodici i demografije jeste taj program koji će pružiti djeci žrtvama nasilja multisektorske usluge – naglasio je Servadei.
Naglašava porast vršnjačkog nasilja kako u cijeloj Evropi, tako i u Crnoj Gori, te smatra da za taj negativni fenomen postoji nekoliko uzroka.
– Mnogo je veći pristup digitalnim alatima uz nizak nivo digitalne pismenosti, dok se manje fokusa stavlja na probleme u obrazovnim programima. S druge strane, roditelji nijesu previše svjesni ovog problema, tako da postoji zanemarivanje kada je u pitanju praćenje djece u online okruženju, a takođe i određeni servisi koji treba da pruže odgovor, kao što su SOS linije, imaju prostora tu za napredak. Nasilje se dešava i u školi i u digitalnom svijetu. UNICEF radi studiju o nasilju u digitalnom svijetu i objavićemo rezultate veoma brzo, a rezultati su alarmantni jer pokazuju koliko je djece izloženo nasilju u tom mladom uzrastu, naročito su djevojčice izložene praksama vrbovanja i ucjenjivanja. Sve je to razlog za bojazan – zaključio je Servadei.

1250x600

1084x550

Servadei: Crna Gora ostvarila napredak u poštovanju dječijih prava

U novom izdanju emisije Budilnik na Televiziji E, povodom Svjetskog dana djeteta, razgovaramo o tome da li su djeca u Crnoj Gori dovoljno zaštićena i uključena u društvene procese, te koliko država čini da unaprijedi njihov položaj.
Bavimo se i pitanjem zbog čega je Crna Gora glasala protiv UN rezolucije kojom se osuđuju nacizam, neonacizam, rasizam i istorijski revizionizam – i šta ta odluka znači za međunarodni imidž naše države.
Posebnu pažnju posvećujemo Evropskoj nedjelji testiranja na HIV i hepatitise, uz akcenat na značaj pravovremene prevencije i ranog otkrivanja infekcija.
Na kraju emisije govorimo o tome šta Crnu Goru čini sve poželjnijom turističkom destinacijom i koji trendovi utiču na rast interesovanja stranih posjetilaca.
Gledajte "Budilnik" na Televiziji E.

Emisija "Budilnik": Jesu li djeca u Crnoj Gori dovoljno zaštićena? Zašto je Crna Gora glasala protiv UN rezolucije o nacizmu?

U Budilniku na Televiziji E pitamo da li bi trebalo izmijeniti Zakon o zaštiti prirode i šta nedostaje da bi sistem zaštite bio efikasniji.&nbsp;
Pitamo i ko je odgovoran za nekontrolisano odlaganje životinjskog otpada i koliko takva praksa ugrožava životnu sredinu i zdravlje ljudi.&nbsp;
Analiziramo i šta odluka da u Nikšiću neće biti organizovanog dočeka Nove godine govori o kulturnoj politici grada i kako se definiše njegov kulturni identitet.&nbsp;
Na kraju ćemo govoriti i o tome zašto sve češće koristimo anglicizme u crnogorskom jeziku i šta to znači za jezičku kulturu.

Budilnik na TV E: O zaštiti prirode, anglicizmima u našem jeziku, odluci Nikšića da ne organizuje doček za Novu godinu...

U Budilniku na Televiziji E pitamo da li društvo dovoljno čini na prevenciji seksualnog zlostavljanja djece.&nbsp;
Razgovoramo i o tome kako trauma u djetinjstvu mijenja mozak na molekularnom nivou.&nbsp;
Analiziramo ko podstiče, a ko treba da zaustavi rast netrpeljivosti na utakmicama.&nbsp;
Donosimo odgovor i na pitanje na koji način će se uklanjati havarisana i napuštena vozila sa crnogorskih ulica. Gledajte&nbsp;
Gledajte Budilnik od sedam do devet sati na Televiziji E.

Budilnik na TV E: Da li društvo čini dovoljno na prevenciji seksualnog zlostavljanja djece

U Budilniku na Televiziji E pitamo šta u svijetu ubrzanih promjena znači biti student. Povod je Svjetski dan studenata.&nbsp;
Govorićemo i kako izgleda životna borba prijevremeno rođenih beba i koliko je važna podrška sistema.&nbsp;
U mjesecu borbe protiv zavisnosti otvaramo pitanje da li postoje efikasniji načini podrške osobama koje se bore sa zavisnošću.&nbsp;
A kroz najavu EU kviza provjeravamo koliko građani znaju o Evropskoj uniji.

Budilnik na TV E: O Svjetskom danu studenata, EU kvizu i načinima podrške zavisnicima

U Budilniku na Televiziji E analiziramo da li crnogorska ekonomija može izdržati trenutne pritiske i šta to znači za standard građana.
U susret Danu Prijestonice pitamo koliko Cetinje danas živi duh svog istorijskog značaja, a kroz Njegoševe dane govorimo o odnosu između kulture sjećanja i savremenih vrijednosti.
&nbsp;Pitamo i da li Crna Gora napokon gradi održiv sistem podrške za osobe sa autizmom, kao i o na koji način loša oralna higijena može uticati na cjelokupno zdravlje.

''Budilnik'' na TV E: O ekonomiji, Njegoševim danima i kulturi sjećanja

Prema procjenama Ujedinjenih nacija, 2050. godine ćemo imati populaciju za 97.000 manju u odnosu na posljednji popis, što govori da ćemo biti populacija koja lagano gubi svoje stanovništvo – rekao je gostujući u jutarnjem programu Budilnik, na Televiziji E, demograf Miroslav Doderović.
Po podacima Eurostata, stopa rađanja u Crnoj Gori je nešto viša od evropskog prosjeka, ali je i dalje ispod nivoa potrebnog za zamjenu generacija, jer je ukupan fertilitet u 2023. godini iznosio 1,76 djece po ženi.
Zadovoljavajući fertilitet, kaže Doderović, trebao bi da bude 2,1 po ženi u reproduktivnom periodu, da bi došlo do obnove populacije.
– Dobar podatak u ovoj situaciji jeste da smo mi bolji u odnosu na evropski prosjek. Evropa se inače nalazi u jednoj lošoj demografskoj situaciji i poziciji, ona je zahvaćena fenomenom nedovoljnog rađanja i problemima starenja stanovništva. Ovaj podatak istovremeno govori da smo mi u prethodnom periodu, od 1980. godine, ako uzmemo kao reprezent, imali fertilitet 2,55 po ženi, znači da smo mi otprilike tridesetak posto svoga fertiliteta u odnosu na te godine izgubili, što znači da smo doživjeli jedan radikalni pad. Taj pad govori o tome da smo mi u dubokoj demografskoj krizi, pad fertiliteta je doveo do toga da smo se daleko udaljili od 2,1. Mi jesmo poslije Kosova najbolji u regionu, ali isto tako to govori da smo zajedno sa Kosovom u bivšoj SFRJ bili dio populacije koja je imala najveće stope prirodnog priraštaja – rekao je Doderović.
Kao jedan od najvećih problema Doderović ističe iseljavanje, jer su crnogorski iseljenici posljednjih decenija uglavnom mladi ljudi u najboljim reproduktivnim godinama, pa je posljedica tog procesa, smatra on, smanjen fertilitet.
– Kako se približavamo Evropskoj uniji, iseljavanje se povećava i tek će se povećavati. Drugi veoma važan detalj jesu socioekonomski uslovi koji se pogoršavaju. Mi imamo tu situaciju da smo dugo u demografskoj krizi i da ne preduzimamo potrebne mjere. Vidjećemo i da je u Srbiji došlo do blagog oporavka poslije 2018. godine, a isto tako ćemo da vidimo da je BiH u dubokoj demografskoj krizi, da su tamo vrijednosti oko 1,45 ili 1,46. Takođe se i Hrvatska nalazi u toj zoni stabilnog fertiliteta posljednjih godina. Ipak, ako pratimo ekonomsku situaciju, vidjećemo da se pozicija žene kod nas nije mnogo poboljšala. Bez obzira na sve statističke parametre, mi smo i dalje opterećeni razvodima, abortusima, porodičnim nasiljem, lošim položajem žene u društvu, tako da svi ti faktori direktno ili indirektno utiču na odnose kad su u pitanju te demografske strukture – zaključio je Doderović.

Doderović: Pad fertiliteta je doveo do toga da smo u dubokoj demografskoj krizi

Je li javje od sna smućenije? 
Ime česno zasluži li na njoj, 
on je ima rašta polaziti; 
a bez njega – u što tada spada?
Na zgradi Filozofskog i Filološkog fakulteta nekada je stajao citat koji je najviše ličio na „Budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu“ – Gandijeva misao koju je neko pripisao Sokratu. Kako god, poruka je univerzalna, građanska, okrenuta prema pojedincu i budućnosti. Neposredno pred „Njegoševe dane“, pak, pojavio se mural s Njegoševim likom – u poznatoj neinspirisanoj varijanti – navodno urađen „u okviru Festivala urbane kulture“. Promjena poruke na zidu zgrade koja udomljava humanističke nauke, djeluje naglom. Odjednom smo se od univerzalne etičke ideje okrenuli istorijsko-nacionalnom simbolu. Ovo je izazvalo uznemirujuće pitanje: Da li se radi o gestu simboličke borbe za prostor?
Vrijeme izrade murala odaje da se radi o političkom i identitetskom činu. Oslikati ovaj mural baš pred „Njegoševe dane“ ne znači spontani kulturni doprinos. Ukoliko ovome dodamo nedavna dešavanja – opterećena retorikom o „Turcima“, „izdajnicima“, „čišćenju“, strah koji je preživjela turska zajednica u zemlji, uvođenje viza za građane Turske, pogotovu u društvu koje je već duboko identitetski podijeljeno – istaknuti lik koji je već simbol jedne interpretacije nacionalnog identiteta (i često korišćen u političkoj retorici) ne može biti neutralan čin. To je poruka, šćeli mi to priznati ili ne. Ali kakva? Da li se radi o odavanju počasti ili demonstraciji moći?
Istina je, citat ispod lika sam po sebi može biti univerzalan, ali niko ne bira citate bez znanja o istorijskom i aktuelnom okruženju u kojem će oni odjeknuti.
Mjesto na kojem je mural postavljen nije bilo kakva zgrada. Ona bi, da je sreće, trebalo da bude mjesto intelektualnog pluralizma, kritičke rasprave i dijaloga. No, javnih beśeda povodom oslikavanja fasade nije bilo, dijalog se nije ostvario, pluralizam mišljena je apstrahovan – svi mislimo isto. Može li to biti moguće? Ne, jer na takvoj zgradi mural ne može biti dekoracija. Mural je simbol. Simbol je postavljen bez prethodnog razgovora, prema tome akademski prostor je tiho zauzet. Ili preuzet? Od koga je preuzet? Od potencijalnih budućih Gandija koji se očigledno u toj zgradi neće stvarati. Ko ga je preuzeo? Onaj koji ima moć da oduzima prostore i odlučuje o simbolima u akademskom prostoru? Tj. onaj koji ima moć da apstrahuje sva ostala mišljenja – kao i stilove. Kao što Štulić reče, ako stil određuje karakter, a karakter sudbinu, onda nas tiha i tužna sudbina čeka.
Svedimo ovaj argument. Nijesmo mi u nedoumici da je Njegoš u Crnoj Gori i šire figura snažnog istorijskog i nacionalnog identiteta. Ali, njegovo pojavljivanje u javnom prostoru –posebno na licu obrazovne institucije – nosi implicitnu poruku: „Ovo je važan dio našeg kulturnog i istorijskog sjećanja!” Takođe, vremenski okvir oslikavanja murala učvršćuje osjetljivi nacionalni (nacionalistički) okvir. Dakle, problem se pojavio kada rečena simbolika nije debatovana. Ponavljamo, murali nijesu neutralni, oni artikulišu vrijednosti, pripadnost i politički stav. Koja je to politika? Vrlo ekskluzivna i vrlo nametnuta – u društvu koje već odavno samo maše parolama inkluzije i pomirenja.
Kratka crtica o strukturaloj ironiji: Dok se mural oslikava tišina je vrlo glasna. Zgrada fakulteta je pod skelama. Miris svježeg cementa miješa se sa kišom. Radnici u fluorescentnim prslucima pojavljuju se na kratkim pauzama. Ne razumiju jezik oko sebe i gotovo ništa ne znaju o lokalnoj politici, podjelama, mitovima. Škripi metal na skelama ispod gigantskog lica.
Umjetnički i u/s/rbani aspekt murala posebna je priča. Njegova tehnička prozaičnost automatski ga čini kontroverznim i šalje poruku da humanističke nauke u toj zgradi nijesu sposobne da realizuju osnovno umjetničko istraživanje. Mural je, prema tome, čin označavanja prostora. Isto kao što su i đêdove cerade i poruke koje pod njima stoje (ođe na prvom mjestu imamo u vidu šovinističku ceradu na zgradi koja stoji preko puta fakulteta – a koju ni jedan član ove akademske zajednice ni jednom javno nije doveo u pitanje – kao da je potpuno normalno učiti đecu da treba da se pridruže vojsci koja se vraća na Kosovo – humor koji izaziva asocijacija na epsku pjesmu takođe nećemo razvijati da bismo izbjegli sarkazam). U konfliktnom društvu, zapravo, ne govorimo o estetici i možda niko nije imao namjeru da nekoga povrijedi, ali efekat je ponižavajući i ovaj mural je detonator.
Dakle, pošto smo učeni da u umjetnosti stil i tehnika nose jednako značenje kao motiv i sadržaj, zaključujemo da je ođe „jednostavnost“ pragmatična i politička – poruka mora biti čitljiva i neupitna.
No, zar nikome iz oblasti humanističkih nauka (koje su u srećnim zemljama već akademski preispitale savremene &nbsp;diskurse fluidnosti, otvorenosti, pluralizma, procesualnosti identiteta) simbolika muške glave, monumentalne i dominante u kombinaciji sa jednostavnošću slike ne djeluje kao agresivno obilježavanje teritorije (ili kulturna refleksija dolazi iz nekog davnog patrijarhalnog ratničkog društva). Pojasnimo, na ovoj slici muška (Njegoševa) glava je fiksirana, nepokretna, stabilna, vertikalna, autoritativna, hijerarhijska, vezana za ideju heroja, vođe, istorijske moći, kontrole i neupitnog autoriteta, konačnog, nepromjenjivog oblika. Na fasadi fakulteta humanističkih nauka ona je simbolički kontrapunkt trenutnom duhu vremena i samome Njegošu i njegovome djelu.
Reprezentativna naučna institucija ne smije prihvatiti odsustvo pluralizma i simboličku ekskluziju. Ona mora da predstavi višeglasje savremenosti. Njegoš je veliki ali zašto samo on, a ne i neka žena autorka, savremeni autor, multimedijalni rad, rad studenata? Dakle, umjesto dijaloga imamo nametnutu hijerarhiju vrijednosti – jedina kultura koja vrijedi da bude monumentalizovana jeste ovaj mural.
Ali, fakultet nije mjesto za propagandu. Zid fakulteta nije platforma za političko predstavljanje identiteta. Da li ovaj mural, stoga, šalje poruku da je fakultet izgubio autonomiju i pretvorio se u dekor za tuđe ciljeve. Zar to nije napad na samu ideju univerziteta? Antikritički čin u samom srcu kritičkog mišljenja!
mural što viče klanjaj se smjerno
na fakultetu đe mišljenje bijaše moderno
Dakle, kada humanistika globalno danas – u uspostavljenoj temporalnosti ostatka Evrope (svjesni smo da postoji i kosovska temporalnost) – dekonstruiše patrijarhalne, nacionalne, etnocentrične i ostale autoritarne narative, insistira na pluralitetu glasova i reprezentaciji marginalizovanih identiteta, neko je izabrao da ponovo uspostavi upravo takvu simboličku strukturu – u vidu lica (jednog) muškarca/heroja (oca, đêda) koji dominira prostorom.
Kolegama, stoga, postavljamo sljedeća pitanja: Šta znači biti čovjek? Šta znači biti nacija? Šta znači biti pripadnik društva koje se raspada oko identiteta? A šta znači pripadati bez dominacije? Kad se uputimo prema zgradi koja će nam dati odgovore na ova pitanja – u kojoj profesori drže predavanja o kritičkom mišljenju, u kojoj se na katedrama govori o identitetu, etici, pluralizmu, studenti uče o empatiji i humanizmu – pojavljuje se zid koji umjesto njih automatski odgovara: „Ja sam taj lik. Ja sve znam. Ja sam autoritet. Evo vam fiksirani identitet.“ &nbsp;
Da li ponovo govorimo o psihologiji utočišta?
Pošto smo uklonili citat o individualnoj odgovornosti u građenju boljeg društva, našem istorijskom, filozofskom i književnom velikanu – Njegošu – odrekli smo veličinu na još jedan način – tako što smo ga postavili u prostor koji stvara disonancu, čineći od njegovog lika i djela poruku o identitetskoj rigidnosti, dok smo, istovremeno, nešto što je vrlo privatno pretvorili u prostor javnih rasprava. Da li je to namjerna poruka univerziteta? Kritički promišljena poruka kojom se afirmiše kolektivni identitet? Promišljena poruka koja treba da produbi polarizaciju? Deklarativna afirmacija podijeljenosti i ekskluzivnosti? Proklamacija o simboličkoj moći? U prostoru znanja!?
Zbog čega nema poruke od akademske i intelektualne zajednice? Zato što je ćutanje politički stav. Kada je mural proglasio nacionalnog heroja bez šire rasprave, prostor fakulteta je prestao da bude neutralan i postao je politički označen (zapišan) instrumentalizacijom murala (umjetnosti?). Da li zbog toga akademska zajednica ne traži javnu diskusiju (ili čak dekonstrukciju značenja murala)? Da ne uprlja svoja delikatna elitistička čula? Razmatranjem nepotrebnog „nacionalističkog“ gesta u prostoru obrazovanja? Murala koji „nenamjerno“ postaje „ikona rasprave“ o identitetu, politici i umjetnosti u javnom prostoru.
Koja je, uopšte, bila inicijalna ideja autora? Da li to neko može da nam kaže? Da stvori još goru napetost između univerzalnih vrijednosti i nacionalnog identiteta? Da poruči da je prostor dva fakulteta postao mjesto simboličke borbe za interpretaciju kulture i istorije? Ili možda baš da raskrinka „latentne“ konflikte u društvu i pruži nam priliku za javnu refleksiju i dijalog!? Pomirenje?
Naša zapitanost doseže vrhunac uz još jedan interesantni sloj transnacionalne simbolike – činjenice da je mural oslikala izvjesna čačanska firma. Dakle, ovdje se ne radi samo o lokalnoj inicijativi ili umjetničkoj intervenciji, nego o naručenom djelu koje dolazi izvan lokalnog kulturnog konteksta. Ne pojačava se time kod nas ośećaj da nam je nešto nametnutno – ma kakvi! Mi se pitamo imade li iđe ikog u gradu pod Trebjesom, Gospodinu gradu, da umjetnički dočara savremeno iskustvo Njegoša u Crnoj Gori, bez ovog dodatnog „uvoza kulturno-umjetničkog autoriteta“.
Vratimo se sada sitnicama. Jedna od njih je nedostatak proceduralne legitimnosti – u akademskom prostoru to je zaista sitnica – jer tamo se zna i ko zna i ko imenuje. U izvankosovkoj temporalnosti netransparentno donošenje odluka podriva povjerenje u instituciju. U ovom slučaju nije organizovana javna savjetodavna rasprava, nije sproveden javni umjetnički konkurs, akademska zajednica nije bila konsultovana (ili jeste?), studenti nijesu učestvovali (ili jesu, a da ne znamo). Sve ovo stvara ośećaj zagušljive privatizacije javnog prostora.
Nasuprot tome, etika javnog prostora podrazumijeva da javni prostor pripada svima. Stoga je postavljanje murala bez refleksije o mogućoj traumi, podjelama ili ranama neetično, društveno neodgovorno, kulturno nasilno, jer umjetnost (?) koja zanemaruje kontekst u (post)konfliktnom društvu jeste agresija.
Ponovimo, tehnička skromnost murala nije slučajna. Svi znamo da što je ikona jednostavnija, poruka je direktnija. Zatvorena za interpretacije. Nema umjetničke ambivalencije, kritičkog tumačenja, estetske refleksije. Njegoš je postao slogan. SLOGAN NIJE DIJALOG.
<h3>Instrumentalizovali smo kulturnu baštinu i Njegoša kao književnika i filozofa koji zaslužuje kompleksno kritičko čitanje lišili značenja, sveli na propagandnu i ideološki marker. Izbacili smo Njegoša iz područja mišljenja.</h3>
Na kraju, u filozofski nabijenom tekstu koji je ispisan ispod murala – „Što je čovjek, a mora bit čovjek! Tvarca jedna te je zemlja vara, a za njega, vidi, nije zemlja.“ – Njegoš istražuje paradoks ljudske egzistencije. Čovjek je prisiljen da bude ono što jeste, ali ga svijet varljivo okružuje; zemlja ga ne podržava, a ipak mora da opstane i djeluje. Da li autori murala šalju poruku o nemoći individue u odnosu na društvo ili sistem? Kakvo je to onda društvo? Totalitarno.
U kojem je „javje od sna smućenije“? Ili baš nije tako, nego je nekome sasvim jasno i neko je sasvim smišljeno proizveo dodatne sumnje, nesigurnosti, pa i egzistencijalne dileme. Jer neko je nekog isključio iz ovog „obrednog“ čina, učino ga neprepoznatim, nepostojećim. Uključujući samog Njegoša.
Za domaći zadatak zaokružite najmanje tri od navedenih filozofskih, političkih i „estetskih“ tvrdnji koje su vam najbliže. Kad to uradite, odgovorite na pitanje ispod teksta.
<ul>
 <li>Neko je donio odluku iza zatvorenih vrata.</li>
 <li>Preko umjetnosti se sprovodi politika.</li>
 <li>Zid fakulteta pretvoren je u poligon za identitetsko nadmetanje.</li>
 <li>Privatno je pretvoreno u teren obilježavanja.</li>
 <li>Dostojanstvo intelektualnog prostora je odrečeno.</li>
 <li>Znanje i institucija instrumentalizovani su u funkciji identitetske</li>
 <li>Prostor za teorijsku fluidnost zamijenjen je ikonografijom stabilnosti i jednosmjernog identiteta.</li>
 <li>Misija humanističkih nauka jeste oživljavanje predmodernih mitova.</li>
 <li>Umjetnost je mogla biti most, a postala je instrument podjele.</li>
 <li>Umjetnost ne podstiče razgovor o čovjeku nego o naciji.</li>
 <li>Umjetnost ne postavlja pitanje nego pečat.</li>
 <li>Njegoš je mit.</li>
 <li>Niko nije odgovoran za produbljivanje sumnje i straha.</li>
 <li>Vizuelni gest koji prati državni praznik i njegovog protagonistu savim je slučaja</li>
 <li>Mural je urađen „u okviru Festivala urbane kulture“.</li>
 <li>Milan Milosavljević, beogradski muralista („Darkos“), je odabran putem međunarodnog ili nacionalnog konkursa otvorenog tipa i na osnovu umjetničkih</li>
 <li>Ovo nije</li>
 <li>Ovo jeste mural.</li>
 <li>Njegoševo djelo luča je crnogorska.</li>
</ul>
„a bez njega – u što tada spada?“

Jesmo li izbacili Njegoša iz područja kritičkog mišljenja?

U Crnoj Gori danas će biti umjereno do potpuno oblačno, uglavnom u popodnevim satima na jugozapadu i zapadu uslovi za kišu.&nbsp;
&nbsp;Krajem dana i tokom noći u većem dijelu zemlje kišovito, u južnim i centralnim predjelima i pljuskovi praćeni grmljavinom.&nbsp;
&nbsp;Vjetar južni, tokom dana u pojačanju, umjeren do jak, u višim predjelima na sjeveru i ponegdje na primorju na udare i veoma jak.&nbsp;
&nbsp;Jutarnja temperatura od minus četiri do šest, najviša dnevna od tri do 15 stepeni.

Danas umjereno do potpuno oblačno, do 15 stepeni

Uprkos obećanjima izvršne vlasti o unapređenju uslova, Prijedlogom budžeta za narednu godinu, sredstva opredijeljena za sektor zaštite i spašavanja umanjena su za 1,4 miliona eura. Da planirana izdvajanja ne omogućavaju adekvatno funkcionisanje, poručuju razočarani pripadnici tog sektora. Podsjećajući na minulu požarnu sezonu, koja je pokazala sve slabosti sistema.
<h2>ZANEMARENI</h2>
Penzionisani vazduhoplovni inspektor Predrag Boljević kaže da su obećanja aktuelne vlasti šarene laži.
- Da bi spremni dočekali sljedeću požarnu sezonu i da bi svi vazduhoplovi bili raspoloživi u vremenu kada bude trebalo, trebalo je povećati budžet i obezbijediti sredstva, što za tehnički dio, što za pilotski kadar za ta dva vazduhoplova koja trenutno avio-helikopterska jedinica nema - kazao je Boljević za TV E.
Na terenu, rame uz rame sa domaćim službama, kroz sistem međunarodne pomoći djelovale su jedinice iz Švajcarske, Austrije, Češke. Njihova oprema i solidarnost bili su neprocjenjiva podrška, ali i poziv na buđenje – koliko smo nezaštićeni bez savremene opreme.
- Nažalost, mi smo pribjegli pozivima za pomoć iz inostranstva i to su ljudi uz svu zahvalnost poslali, a suština problema koji se javlja u sitemu zaštite i spašavanja je u tome da je svu pomoć koja je došla sa strane, trebalo da imamo spremnu u Crnoj Gori, odnosno za slučaj požarnih sezona koja je vladala - kazao je za TV E predsjednik Strukovnog sindikata vatrogasaca Goran Tripković.
Smanjenje budžeta pogađa i Avio-helikoptersku jedinicu MUP-a. To posebno zabrinjava imajući u vidu da je od ukupno pet MUP-ovih letjelica za gašenje požara, četiri požarnu sezonu dočekalo u hangarima, čekajući rezervne djelove.
- Za pet godina od jednog od lidera u kapacitetima što se tiče samog gašenja iz vazduha, došli smo na samo dno, ne samo Balkana, nego i čitave Evrope.Vi znate kakva je bila ova požarna sezona, znate da u dijelu zaštite od požara, govorim samo u tom segmentu i to onom segmentu koji se tiče avio-helikopterskih jedinica, imali smo 20ak odsto kapaciteta za ovu požarnu sezonu, uz obećanje da će ova naredna biti u ful kapacitetu - podsjeća Boljević.
<h2>OBEZBIJEDITI USLOVE SRAZMJERNE ULOZI</h2>
Planirana izdvajanja, upozoravaju sagovornici TV E, ne omogućavaju adekvatno reagovanje na elementarne nepogode, modernizaciju opreme, održavanje postojećeg sistema, obuke zaposlenih. To otežava i potencijalne posljedice vanrednih situacija.
- Treba ulagati u ljude, u opremu, treba krenuti u izradu novih i, prije svega, napraviti odličan temelj. Treba napisati nove sistemske zakone koji bi ovaj sistem uredili tako đe bi se znalo – ko šta radi, koliko treba da se izdvaja i koje su posljedice ukoliko se ne ispune zakonske obaveze, propisane sistemskim rješenjima - poručio je Tripković.
Država je u obavezi da obezbjedi uslove, srazmjerne njihovoj ulozi. A svaki uloženi euro, kaže Tripković, višestruko vrate dok svakodnevno štiteći živote i imovinu, često rizikuju sopstvene. Podsjetnik na to je i požrtvovanost i solidarnost Dejana Božovića, pripadnika Vojske Crne Gore, koji je tragično stradao tokom angažovanja na gašenju požara u avgustu ove godine.

Stručnjaci upozoravaju: Smanjeni budžet za sektor zaštite ugrožava živote i imovinu

Nakon što je natjerao Centar za kontrolu bolesti (CDC) da sa svojih stranica ukloni tvrdnju da vakcine ne izazivaju autizam, Trampov ministar zdravlja i poznati antivakser Robert F. Kenedi mlađi pokušao je i u intervjuu, nekoliko dana kasnije, da objasni svoje rigidne stavove o vakcinaciji.
Istina, priznao je da velike epidemiološke studije o vakcinama protiv malih boginja, zaušaka i rubeole nijesu pronašle vezu sa autizmom, kao ni studije konzervansa tiomersala na bazi žive, ali je ustvrdio da „postoje praznine u nauci vezane za bezbjednost vakcina“.&nbsp;
Dodao je da je naredio CDC-ju da promijeni svoje smjernice dijelom zato što „nijesu sprovedene visokokvalitetne, velike studije koje bi ispitale potencijalnu vezu između autizma i vakcina koje se daju u prvoj godini života“.&nbsp;
To uključuje vakcinu protiv hepatitisa B i kombinovanu vakcinu koja štiti od difterije, tetanusa i hripavca. Po njegovom mišljenju, generalizovane tvrdnje poput „vakcine ne izazivaju autizam“ nijesu dokazane i koriste ih lideri javnog zdravstva da ublaže strah roditelja.&nbsp;
Rekao je da on ne tvrdi da vakcine izazivaju autizam, već da jednostavno kaže da nema dokaza da ga ne izazivaju, jer navodno nijesu „naučno utemeljeni“.
<h2>„Igra na strah roditelja“</h2>
Stručnjaci smatraju da je Kenedi djelimično u pravu kada kaže da određene studije nijesu sprovedene, ali naglašavaju da on traži nivo dokaza koji je u praksi gotovo nemoguće postići. To je objasnio dr Artur Kejplan, koji vodi Odjeljenje za medicinsku etiku na Univerzitetu Njujork, ironično primijetivši: „Ne možete ni dokazati da Koka-kola ne izaziva autizam.“
Većina vodećih autoriteta javnog zdravstva, uključujući zvaničnike Američkog ljekarskog udruženja, bivšeg direktora CDC-ja i predsjednika Zdravstvenog odbora Senata, smatra da je pitanje da li vakcine izazivaju autizam odavno riješeno. Kenedijevi kritičari tvrde da on bira činjenice i traži studije kako bi potvrdio unaprijed formiran zaključak, koristeći svoju funkciju ministra zdravlja da obeshrabri vakcinaciju, što mu je donijelo milione dolara i podstaklo njegovu političku karijeru.&nbsp;
Optužuju ga da igra na strah roditelja od autizma, dok istovremeno ignoriše nepobitne dokaze da su vakcine spasile milione života.
<h2>Traži studije kojima može potvrditi svoje zaključke</h2>
- Postoje snažni dokazi da vakcine ne izazivaju autizam, ali spašavaju živote - rekla je dr Mendi Koen, koja je vodila CDC tokom Bajdenove administracije.&nbsp;
Dodala je da izmjena sadržaja na veb-stranici narušava kredibilitet CDC-ja i „rizikuje da ugrozi djecu smanjenjem stope vakcinacije, ostavljajući ih ranjivom na bolesti koje se mogu spriječiti, poput malih boginja i velikog kašlja“.
Uvođenje rutinske imunizacije djece smatra se jednom od najvećih priča uspjeha javnog zdravstva. Studija objavljena prošle godine u medicinskom časopisu The Lancet procijenila je da je od 1974. godine, kada je Svjetska zdravstvena organizacija pokrenula globalni program vakcinacije, spriječeno 154 miliona smrtnih slučajeva širom svijeta, uključujući smrt 146 miliona djece mlađe od pet godina. CDC je uvrstio vakcine među deset najvećih dostignuća javnog zdravstva 20. vijeka.
Na sve te argumente Kenedi uporno ponavlja da je njegov posao „dati tačne informacije“, ali naučnici kažu da je problem u tome što prvi čovjek američkog zdravstva uporno „bira činjenice i insistira na studijama koje bi potvrdile njegove unaprijed formirane zaključke“.

Kenedi tvrdi da nauka ima „praznine“, stručnjaci uzvraćaju: Nema dokaza ni da Koka-kola ne uzrokuje autizam

Prava slika današnje Crne Gore je „kulturna“ politika vlasti koju najlakše definišemo riječju postavgustovska. Kriterijumi po kojima se postavljaju čelni ljudi kulturnih ustanova sve su samo ne renomiranost i kompetentnost. Jedini kriterijumi su partijska, vjerska i nacionalna pripadnost. Da ne zaboravimo učešće u opskurantnim (pogledaj rječnik) litijama, retrogradnim manifestacijama svega najprimitivnijeg što Crna Gora može da izbaci. Da je to temelj i ontološko biće postavgustovske vlasti svjedoče namjere da se podižu spomenici lideru tih primitivnih uličnih metanija, koje namjeravaju da podižu širom Crne Gore, kao simbole mržnje prema Crnoj Gori, svemu crnogorskom, „brozomorno-montenegrinskoj ideologiji, koja se temelji na dukljanskoj mitologiji“. Ograđujem se ako nije tačno, ali sam čuo da su se dijelile i potvrde o učešću u litijama, kao buduće ulaznice za avanzovanje. Spomenici jednom popu diljem Crne Gore i jesu najbolja potvrda sunovrata Crne Gore, koja ne podiže spomenike znanju i nauci, već mantijašima i mraku.&nbsp; Biti dio civilizacije podrazumijeva poznavanje prošlosti na osnovu istorijskih artefakata, a ne guslarske mitomanije i popovskih izmišljotina. Aleksandar Solženjicin piše: „Da bi uništio jedan narod, moraš prvo saśeći njegove korijene“. Milan Kundera u „Knjizi ljubavi i zaborava“ piše nešto slično: „... prvi korak k uništenju jednog naroda jeste brisanje njegovog pamćenja … nađi nekoga da napiše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu istoriju. Ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila“.&nbsp; <h2>NEDODER NACIJA</h2> Nekadašnja slobodarska Crna Gora danas je poprimila kmetski karakter i čeka da joj neko drugi vrati ime i dostojanstvo. Ponavljači, vlasnici lažnih diploma, pridošlice iz raznih crnogorskih i okolnih pripizdina pišu nam istoriju, uče nas jeziku predaka, onima kojima je jezik prepun turcizama smetaju crnogorski italijanizmi, poklanjaju sebi crnogorske nacionalne nagrade za trivijalna i lažna, nepostojeća djela, preuzimaju nam nacionalne institucije praveći od njih seoske domove kulture. Prvi predśednik Crnogorskog centra PEN kluba, profesor Pavle Mijović, kada je uhapšen i ispitivan u zatvoru u Dubrovniku od policije zbog Belvederskih demonstracija 1936. ostavio je zapisano kako mu je policajac koji ga je ispitivao rekao: „Možda se zakon promijeni i dozvolimo rad vaše komunističke stranke, ali, ukoliko i dalje nastavite da se zalažete za crnogorsku naciju sve ćemo vas istrijebiti“. Meša Selimović je napisao da čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. Pokazalo se, ipak, da je crnogorska nacija nedoder i da kad su se prvi put Crnogorci mogli nacionalno izjasniti na popisu 1948. godine, oni su to masovno uradili. Problem sa bilo kojim identitetom je što se on stalno mora zalivati od strane političkih i društvenih elita. Ako vi to ne činite taj prostor će ispuniti drugi i, što kaže Kundera, ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila. Crnogorski komunisti su se ponašali kao da je vrijeme stalo i da će vječito ostati takvo, da sve imamo u drugoj republici, da zato Crnoj Gori ne trebaju ni fakulteti, ni mediji, ni klinički centri, ni naučne ustanove, niti da je religija bilo kakav faktor u društvu. Padom socijalizma ostavili su Crnu Goru na izvolte uticaju velikopsrpskog nacionalizma i njegovom glavnom promoteru – Crkvi Srbije. Crkva Srbije sve vrijeme radi na tome da svetosavlje bude zajedničku teološka perspektiva crnogorskog društva, a srpski identitet istorijski kontinuitet. Kad se pogledaju podaci od popisa do popisa dobije se mjera njihovog uspjeha kroz period potonjih tri i po decenije. Ili, ako hoćete, pokazuje se inferiornost crnogorskog društva, nedostatak samopoštovanja i provincijalni karakter.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c" data-rendition-name="original" width="1200" height="710" loading="lazy" alt="Biblioteka"> <figcaption>„ESTETIKA“ PORTALA IN4S: Biblioteka „Radosav Ljumovićetv</figcaption> </figure>  <h2>ZADRUŽNI DOM</h2> Po statističkim podacima u Podgorici stanuje bezmalo pola Crne Gore. Za Podgoricu su dvije kulturne institucije uvijek imale veliki značaj, ako ne računamo nacionalno i gradsko pozorište. Biblioteka „Radosav Ljumović“ i KIC. Ako vi na čelo Biblioteke „Radosav Ljumović“ izaberete Slavicu Ilinčić, koja je sama po sebi antiteza kulture i promoter ideologije srpstva i svetosavlja kao temelja Crne Gore, koja je u biblioteku uvela „estetiku“ portala IN4S, a na čelo KIC-a harmonikaša, koji svojim vokalnim interpretacijama zasmijava čitav region, onda ste dvije više nego značajne institucije pretvorili u zadružni dom u Lebanama. I tu nema nikakve slučajnosti. Ideja i jeste da se sve institucije Crne Gore prilagode „estetici“ braće Mićović, Metodija i Krnje Jele, da se sroza na nivo najseljačkije pučke zabave najprimitivnijeg soja u Crnoj Gori, koji buja iz godine u godinu. Pa nama „Zavetnica“ vodi Filmski centar Crne Gore, zaboga?&nbsp; A onda nam Raonikije, tri puta sudski osporavani direktor RTCG, na mala vrata uvodi kampanju kako od malih mogu indoktrinirati buduće generacije ideologijom svetosavlja, srpske Sparte i junaštvom Pavla Đurišića. Pa još doveo svetosavskog stručnjaka za satanizam sa nesretnog Pravnog fakulteta. I to onaj isti Raonikije koji mi onako sa prosvijećenih visina održa lekciju da je on učinio više za demokratiju u Crnoj Gori i od mene i od Mila i od Ranka i čitave tadašnje vlasti. Biće da je u međuvremenu evoluirao od liberala i demokrate u protođakona Javnog servisa, jer je evolucija kod Crnogoraca postala nacionalni sport. Što reče onaj na televiziji „ja kad mi treba kažem da sam Srbin, a kad mi treba Crnogorac“! Eto, dotle smo stigli, sve se udarajući u junačke grudi, dičeći se sopstvenom junaštvu i čojstvu u prošlosti. <h2>&nbsp;PRODANE DUŠE</h2> Pošto ni mnogo veće države ne mogu izdržati toliki broj prodanih duša, riješio sam svaki put da poklonim po koju crticu iz istorije, nakon što sam predočio da su nam preci ginuli na Mojkovcu nizašto, jer nije bilo više nijednog Srbina kojem bi čuvali odstupnicu, već im je smješteno iz razloga koje napisa komandant Glavnog štaba crnogorske vojske, srpski pukovnik Petar Pešić, u beogradskoj „Pravdi“ od 9. maja 1925. godine: „Odnosno tvrđenje mojih kritičara, da sam savetovao pokojnom Kralju Nikoli da zaključi mir sa Austrijom, napominjem, da sam izneo u 'Ratniku' celu istoriju tog pitanja i nemam potrebe da ga ponovo izlažem. Sem toga nalazim da bi to bilo izlišno, jer su oni suviše slabi da shvate vojno-politička pitanja toga obima. Ali moram im postaviti ovo pitanje: jesu li ma kad razmišljali o tome, kakava bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da je na Solunskom frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola?“ Ponavljaću vam ovo sve dok ne shvati i posljednja fukara kakve su namjere bile prema Crnoj Gori!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4" data-rendition-name="original" width="1086" height="1579" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Petar Pešić tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  Ne znam znate li ko je Jovan Đonović? On je uz Marka Dakovića jedan od najogorčenijih protivnika kralja Nikole od beogradskih studenata iz Crne Gore, učesnik u organizaciji više atentata na knjaza/kralja Nikolu. E pa taj Jovan Đonović piše, takođe u „Pravdi“: „On, koji misli, da nije Kralj Nikola uputio depešu Franji Josifu ne bi se kompromitovao u očima saveznika i svog naroda, da bi izveo nešto vojske i postavio je na Solunski Front i najzad sa njom ušao u Crnu Goru, - morao je, prirodno, utrošiti prilično vremena i spremiti dosta činjenica da se to desi. Idući za njegovim pisanjem ulazimo u njegovu misao, da je jedinstvo Crne Gore i Srbije bilo moguće: ako Kralj Nikola osramoti Crnu Goru predajom vojske, a sebe uprlja izdajstvom“. Čak je i on shvatio na koji način se jedino moglo izvesti „ujedinjenje“, kako ga zovu stručnjaci iz SNP-a, kad piše: „„Zar, onda nije jasno i laiku, da se g. Pešić nije mnogo starao da se ne desi sa crnogorskom vojskom ono, za šta se bojao da se ne dogodi srpskoj“?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143" data-rendition-name="original" width="530" height="829" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Jovan Đonović tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  <h2>&nbsp;ODA CRNOGORCIMA</h2> Što se tiče Marka Dakovića, po kojem se zove orden koji predśednik Rajo dodjeljuje sopstvenim „velikanima“, on je bio poznat po učešću u atentatima na knjaza/kralja Nikole i po tome što je nakon Podgoričke skupštine ćerao po ulicama građane da pjevaju pjesme srpskom kralju Petru, ukoliko ne bi htjeli ubijao ih hicima iz pištolja. Pravi heroj uz Pavla Đurišića.&nbsp; Malo da se taknemo i francuske štampe, obzirom na sramnu ulogu Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore. „La Revue Diplomatique“, Pariz, 30. novembra 1919. g. donosi tekst „4.000 Crnogoraca u srpskim zatvorima“: „Konferencija Mira optužuje neprijatelja za zločine, a u isto vrijeme dozvoljava da Srbija iste zločine vrši u Crnoj Gori ... Francuski narod i njegovo javno mnjenje su uz Crnu Goru. Ali, zašto neko u francuskoj vlasti ne uzvikne: Dosta je, prekinite sa davljenjem Crne Gore!? Ako je Francuska prijatelj Srbije, ne mora biti neprijatelj Crne Gore. čast Francuske je u pitanju... Naš je zahtjev: Francuska treba da učini da se Srbija evakuira iz Crne Gore i da Crna Gora bude Crnogoraca. ... Dičite se Crnogorci, jer plemeniti i civilizovani svijet i danas vidi i sa divljenjem i simpatijama prati vašu borbu i podvige protivu nebratske i izdajničke Srbije Karađorđevića, kao što je nekad slavio i divio se djelima vašim i vaših predaka kad se ginulo 'za krst časni i slobodu zlatnu'“. Eh, kao što je nekad ....

KIC mijenja ime u KIČ

Sedamdesetogodišnji Božidar Šundić poginuo je u saobraćajnoj nesreći koja se danas, oko 12:15 sati, dogodila u nikšićkoj Župi, saopšteno je nezvanično iz Uprave policije.
Do nesreće je došlo kada je automobil kojim je upravljao Šundić, iz za sada neutvršenih razloga, sletio sa puta.
Kako prenosi RTCG, riječ je o bivšem generalnom direktoru Javnog servisa. Njegovo vozilo nađeno je pored puta u Župi, a kako prenosi taj medij informacije iz policije, pretpostavlja se da je doživio srčani udar tokom vožnje.
U policiji kažu da utvrđuju uzrok nesreće.
Šundić je bio na čelu RTCG od 2018. godine do 2021. godine.&nbsp;
Šundić je bio diplomirani inženjer, dugogodišnji novinar i urednik više crnogorskih medija.&nbsp;

Nikšić: Poginuo bivši generalni direktor RTCG Božidar Šundić

Bosanskohercegovački novinar i televizijski voditelj Adnan Rondić tvrdi da je postojao "Sarajevo safari", snajperski lov na ljude u Sarajevu devedesetih sa kojim se sumnjiči da je povezan i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te da je sramna činjenica da pred državnim sudom ne postoji nijedna podignuta optužnica za opsadu glavnog grada BiH.
- Duboko vjerujem da je postojalo nešto što se naziva "Sarajevo Safari", ili što bi jedan Sarajlija rekao možda je ispravnije bilo reći "Sarajevo hunting" (Sarajevo lov). Nijesu oni nas samo promatrali i fotografisali kao na safariju, već su nas ubijali. Preživio sam opsadu Sarajeva i ostao sam bez 28 članova porodice, uključujući i moga oca i odlično znam da je ovo što se tvrdi istina i ovo nije prvi put da se pominje "Sarajevo Safari" - rekao je Rondić.
On je napomenuo da državno tužilaštvo nije podiglo nijednu optužnicu za opsadu Sarajeva.
- Imamo četiti haške presude i desetine hiljada dokumenata dokaza. I sam sam dokaz i spreman da svjedočim što su građani Sarajeva proživljavali u te četiri godine krvave opsade. Međuti, Državno tužilaštvo BiH neće, ili ne postoji interes da se stavi tačka barem dijelom na ono što se dešavalo 90-ih i to stvara frustraciju - istakao je Rondić.
Prema njegovim riječima, "Sarajevo safari" ponovo je otvorila rane, aktualizovala teške dane... Živimo, kako kaže, nedovršeni mir ili zamrznuti konflikt koji ne dozvoljava da se krene dalje.
- Treba se nadati da ćemo daći snage i mehamizme da izađemo iz ovog začaranog kruga. Ne smijemo odustati - poručio je Rondić.
<h2>Vrijeme je za reset</h2>
Komentarišući relativizaciju antifašističkog nasljeđa kao i normalizaciju narativa koji veličaju nacionalističke i klerikalne strukture, Rondić kaže da oni nijesu novi.
- Kroz istoriju su se mijenjali njihovi akteri, komunikacijski kanali putem kojih su dolazili do javnosti, ali oni postoje vjekovima, počev od porodice, baštini ih obrazovni sistem, mediji, crkva, akademska zajednica... Postoje i oni koji na takvu vrstu paradigme ne pristaju, ali bojim se da su društva dominantno sklona takvoj vrsti narativa koji ne pospješuju život u ovom dijelu svijeta - istakao je Rondić.
Podsjetio je na nedavni izliv mržnje bivšeg predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika o muslimanima.
- To nije nešto što mu je tom trenutku palo na pamet. "Niko krupno ko Turčin ne laže" zvuči poznato i te kako i u Crnoj Gori. Riječ je o starim narativima - naveo je Rondić.
On ističe da je vrijeme za neku vrstu reseta i da svim ljudi na ovim prostorima, pa i takozvane elite treba da se pogledaju u ogledalo i postave pitanje "Gdje smo mi to sada"?
- Važno je da svi, ako ne iz moralnih, onda iz pragmatičnih razloga pogledamo gdje nas ovakva vrsta narativa vodi. Ja bih bio skloniji da to radimo iz moralnih, etičkih razloga, ali neka za početak iz ugla elita budu praktični razlozi - kazao je Rondić, dodajući da je to proces koji će trajati, ali da ne smijemo odustati.
On je stava da nacionalizam i revizionizam nikada nijesu otišli sa scene. Ponekad se smanji, ali elite, smatra on, koriste tu vrstu narativa jer znaju da takav narativ još nalazi na plodno tlo.
- Imate primjer predizborne kampanje za predsjednika bh. entiteta Republika Srpska - svi kandidati, posebno dvojica glavnih se skoro isključivo obraćaju jednom biračkom tijelu - Srbima. Znaju odakle bi podrška mogla doći. Koriste narative koji ni njima nisu daleki i mrski i onda imamo situaciju kakvu imamo - naglasio je Rondić.
<h2>"Bez značajnih promjena u RS nakon izbora"</h2>
On ne očekuje značajnije promjene u RS nakon ovih izbora, čak i ako kandidat opozicije pobijedio. Međutim, smatra da mogu pokazati određene trendove.
- Bojim se da oko većine ključnih stvari neće biti suštinske razlike. Možemo dobiti umivenijeg, pitomijeg čovjeka na čelu bh. entiteta RS, ali to su samo izbori za čelnu poziciju. Rezultati mogu biti svojevrsni test onoga što može uslijediti na opštim izborima u BiH 2026. godine - rekao je Rondić.
Ima, dodaje on, nekoliko ključnih karakteristika ovih izbora. Ipak je, kako ističe, pobijedila država.
- Onog momenta kada je Milorad Dodik osuđen na jednogodišnju kaznu zatvora rekao je da je neće prihvatiti, kao ni odluku Centralne izborne komisije koja mu je uskratila mandat. Rekao je da neće biti izbora, te da i ako ih bude na njima neće učestvovati. Međutim, prihvatio je presudu suda, platio je jednogodišnju kaznu zatvora, očito prihvatio odluku Centralne izborne komisije i izbori se održavaju i na njima učestvuje kandidat Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Ovo mi je ključna karakteristika i njihova vrijednost - kazao je Rondić.
T.K.

Rondić: Tvrdim da je postojao "Sarajevo safari", sramna činjenica da ne postoji nijedna optužnica za krvavu opsadu

Maloljetna Nikolina Vulikić (13) iz Podgorice, čiji je nestanak prijavljen sinoć nešto nakon ponoći, pronađena je živa i zdrava, potvrđeno je Portalu ETV iz Uprave policije.
Policijski službenici Odjeljenja bezbjednosti Podgorica, koji su od trenutka prijave intenzivno tragali za djevojčicom, nakon niza preduzetih aktivnosti locirali su je u naselju Preko Morače i bezbjedno vratili porodici.
Nikolina je prethodno posljednji put viđena u okolini Tuškog puta, u blizini zgrade Čelebića, što je pokrenulo hitnu potragu policije i apel građanima da pomognu informacijama.
Iz Uprave policije zahvalili su građanima na saradnji i brzoj reakciji.

Tag: budilnik