U sklopu desetog Internacionalnog sajma knjiga koji se trenutno održava u Podgorici upriličena je prezentacija italijanskog izdanja romana "Tim Lavlje srce" crnogorskog književnika Čeda Vukovića, povodom 10 godina od njegove smrti. Prezentacija je okupila veliki broj učenika koji su se podsjetili ili tek upoznali sa uzbudljivom i maštovitom pričom o životinjskom fudbalskom timu koja je od sada dostupna i na italijanskom jeziku.&nbsp; Okupljenima se na početku obratila VD generalne direktorice Direktorata za predškolsko i osnovno obrazovanje i vaspitanje, Svetlana Drobnjak istakla je vrijednost prevođenja crnogorskih pisaca na strane jezike.&nbsp; - Svaki prevod našeg književnog djela na bilo koji svjetski jezik predstavlja priznanje ne samo za tog pisca i za to djelo, već i za književnost zemlje iz koje dolazi. Uz ovaj prevod na italijanski jezik bogatiji smo za još jedno kulturno, književno izdanje i radujemo se da će neka nova djeca uživati u avanturama iz ovog romana. Kao predstavnica Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija željela bih da poručim da ćemo razmotriti mogućnost da ovaj roman bude jedna lijepa podrška u izučavanju italijanskog jezika da u 8. ili 9. razredu vaši nastavnici iskoriste dijelove ovog romana ako ne kao obaveznu lektiru, onda sigurno kao štivo koje će vam pomoći da, ako već niste, zavolite italijanski jezik - navela je Drobnjak.&nbsp; Zamjenica ambasadora Italije u Crnoj Gori, Silvia Staffa istakla je zadovoljstvo što sa ovim prevodom knjige Ambasada Italije u Crnoj Gori učestvuje na Internacionalnom sajmu knjiga u Podgorici.&nbsp; - Cilj nam je da istaknemo značaj prevođenja i uloge koju prevodioci imaju u omogućavanju da se knjigama pristupi i na drugim jezicima. Prevođenje je neka vrsta mosta koji omogućava da čitate knjige na bilo kom stranom jeziku - navela je Staffa.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241004171056_61d9c7f825c169ac8dcb6fc8a84f57a3ce047a75bacbe1a28b08df12c7e6d203.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20241004171056_61d9c7f825c169ac8dcb6fc8a84f57a3ce047a75bacbe1a28b08df12c7e6d203" data-rendition-name="original" width="1920" height="1080" loading="lazy" alt="Tim lavlje srce"> </figure>  Kćerka Čeda Vukovića, Vesna nažalost nije mogla prisustvovati današnjem događaju, te je njeno pismo prisutnima pročitala književna kritičarka Tereza Albano. - Zahvaljujem se profesorici Terezi Albano i Ambasadi Republike Italije u Crnoj Gori koja je pored svakodnevnog posla i obaveza realizovala ovaj projekat prevoda knjige. Tako se crnogorska literature za djecu približava mladim italijanskim čitaocima. Ove godine se navršava ne samo 104 godine od rođenja, već i 10 godina od smrti mog oca. Moj pokojni otac je veći dio života proveo u Crnoj Gori, njegova književna djela obrađuju teme iz Crne Gore, bilo da se radi o Drugom svjetskom ratu, porodičnim temama ili mitologiji. Ne samo da je volio djecu, već je bio veliki ljubitelj fudbala - navodi se u Vesninom pismu.&nbsp; Posebni gost današnje promocije bio je Mateo Sabato, predstavnik izdavačke kuće Besa Muci koji je mnogobrojnoj okupljenoj djeci prepričao radnju djela “Tim Lavlje srce”.&nbsp; - Uvjeren sam da priče kada su lijepe, kada govore o nama, kada nam daju mogućnost da se prepoznamo, da se suočimo sa određenom krizom jer nam predstave realnost drugačije od onoga kako je mi vidimo, drugim riječima – kada nas ne ostavljaju ravnodušnima onda nam se i te priče svide i one nam daju i želju i volju da otkrijemo i druge takve priče. Zato mislim da bismo mogli da poklonimo djeci mogućnost da se sretnu sa različitim pričama. Na međunarodnom nivou postoji predivna dječja književnost koja nije samo italijanska i crnogorska. Mi smo izdavačka kuća otvorena za svjetsku književnost i samim tim znamo koliko lijepih priča postoji svuda i naš zadatak kao odraslih je da pomognemo da te priče imaju susret sa djecom - naveo je Sabato.&nbsp; Sabato je napomenuo da je "Tim Lavlje srce" prva knjiga nekog crnogorskog autora za djecu koja je publikovana na italijanskom jeziku. Knjiga je prije tačno nedjelju dana stigla u knjižare.&nbsp; &nbsp; &nbsp;

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Predstavljeno italijansko izdanje romana "Tim Lavlje srce"

Priroda ponovo pokazuje svoju surovu stranu na Adi Bojani.
Jaki udari južnog vjetra, praćeni višemetarskim talasima, tokom jučerasnjeg i današnjeg dana direktno su ugrozili smještajne kapacitete HTP „Ulcinjska rivijera".
Voda je prodrla do same linije bungalova, a pješčana plaža, koja je nekada služila kao prirodna barijera, gotovo je nestala pod naletima mora. ​Fotografije sa terena prikazuju sablasne prizore: talasi zapljuskuju temelje apartmana, dok su terase i prilazi objektima prekriveni pijeskom.
Iz uprave „Ulcinjske rivijere" upozoravaju da su temelji pojedinih kućica ozbiljno ugroženi potkopavanjem, što može dovesti do trajnih oštećenja. ​Problem je dodatno usložen činjenicom da zaštitne vještačke dine, koje su se ranijih godina pokazale kao djelimično rješenje, ove sezone nisu postavljene na vrijeme ili nisu izdržale silinu prvih ozbiljnijih oluja. ​
Ovo nije prvi put da se Ada Bojana bori za opstanak. Decenijama unazad, kombinacija prirodne erozije i ljudskog faktora (smanjen dotok pijeska iz rijeke Bojane) dovodi do drastičnog povlačenja obale.
Prije pet godina dogodio se jedan od najtežih udara, kada su talasi potpuno uništili kultni restoran „Maestral" i nekoliko apartmana. Nakon toga je ​uz pomoć Vojske Crne Gore i preporuka eksperata iz Italije, počelo je postavljanje privremenih pješčanih dina.
Ove mjere su tokom 2022. godine uspjele da sačuvaju objekte, ali su mještani i stručnjaci tada upozoravali da su to samo "flasteri" na dubokoj rani. Prema podacima HTP „Ulcinjska rivijera", Ada je u posljednjih pola vijeka izgubila oko 10% svoje teritorije. ​
Dok se nižu kratkoročni projekti, poput postavljanja napera (zaštitnih brana) na ušću, Ada Bojana nastavlja da se smanjuje.
Stručnjaci ističu da je jedino trajno rješenje revitalizacija plaže kroz ozbiljne infrastrukturne projekte koji zahtijevaju milionska ulaganja i međudržavnu saradnju sa Albanijom. ​Do tada, radnici „Ulcinjske rivijere" i lokalne službe ostaju u stanju pripravnosti, nemoćni pred snagom juga koja svakim novim talasom briše dio jednog od najljepših turističkih simbola Crne Gore.

Ada Bojana: Jugo i talasi ugrožavaju objekte HTP "Ulcinjska rivijera"

Ambasador Srbije u Švajcarskoj Ivan Trifunović izjavio je 4. januara za N1 da je porodica potvrdila da je jedan srpski državljanin među poginulima u požaru u diskoteci u Kran Montani.
- Imamo potvrdu od porodice. Nemamo još zvaničnu potvrdu policije, ali porodica je sigurna. Zvanično, četiri povrijeđena su srpski državljani - dvojica su prebačena u Njemačku, jednoj porodici smo pružili logističku pomoć - naveo je Trifunović.
On je ukazao da svi pogođeni mogu da se obrate Ambasadi za informacije i kontakt lokalnih švajcarskih vlasti.
U Švajcarskoj je u toku petodnevna žalost nakon što je u Novogodišnjoj noći u požaru u diskoteci u alpskom skijalištu Kran-Montana poginulo 40 ljudi, dok je više od stotinu povrijeđeno.

Među stradalima u Kran Montani i državljanin Srbije

Američka intervencija u Venecueli samo je početak nove ere odnosa na zapadnoj hemisferi, a ono što smo vidjeli u Venecueli početak je primjene (nove) strategije Donalda Trampa za nacionalnu bezbjednost koja se zasniva na doktrini predsjednika Džejmsa Monroa iz 1823. godine, ocijenio je u intervjuu za Jutarnji list poslanik HDZ-a u Evropskom parlamentu Davor Ivo Štir.
"Ovo je tek početak, Sjedinjene Države nastaviće da grade svoju hegemoniju na cijelom američkom kontinentu, kao što su SAD to radile i u 19. vijeku", rekao je.&nbsp;
Kao iskusni diplomata koji je rođen u Buenos Airesu, Štir je jedan od najkvalifikovanijih sagovornika u Hrvatskoj kada je riječ o političkim odnosima u Latinskoj Americi i odnosima tih zemalja sa Sjedinjenim Državama koje, kako Štir kaže, namjeravaju da potisnu Kinu sa južnoameričkog kontinenta i ponovo nametnu svoju hegemoniju.
Kako gledate na pravnu i političku legitimnost i zakonitost američke operacije na teritoriji Venecuele?
– Sasvim je sigurno da je riječ o operaciji koja je zbog legitimnosti izazvala velike rasprave u svijetu, ali i u samim SAD-u. Činjenica je da za takvu intervenciju nije bilo prethodne saglasnosti Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, ali je isto tako činjenica da je Savjet bezbjednosti UN-a već duže vrijeme blokiran u svom radu. Smatram da će čak i u ovakvoj situaciji – gdje je SAD demonstrirao silu – ipak biti potrebna određena razina legitimizacije. To znači da bi trebalo priznati da je legitimni predsjednik Venecuele Edmundo Gonsales Urutija, koji je pobijedio na posljednjim izborima, ali nije postao predsjednik jer je Maduro te izbore očigledno pokrao. Mislim da je i unutar same Venecuele ključno da Gonsales Urutija ima takav legitimitet.
SDP i Možemo! žestoko su osudili Trampovu akciju. Smatraju da ona krši međunarodno pravo i pitaju se da li je Grenland sljedeća meta.
– Volio bih da su bili jednako glasni i kada je Maduro pokrao predsjedničke izbore. Nažalost, evropska ljevica imala je određene odnose sa tim i takvim Madurom, a tek su se u kasnijoj fazi njegove vladavine distancirali od njega i njegovog režima. Do posljednjeg trenutka evropska ljevica nije htjela da prizna da je Edmundo Gonsales Urutija bio pobjednik tih izbora, iako su svi dokazi o krađi izbora bili jasno vidljivi i dokumentovani. Isto tako, važno je reći da Evropa mora jasno naznačiti da je nedopustiva bilo kakva povreda autonomije i suvereniteta Grenlanda od bilo koje velike sile, pa tako i SAD-a.
Da li vas je iznenadila izuzetno mlaka reakcija institucija Evropske unije koje nastavljaju da „pažljivo prate razvoj situacije“, dok situacija, čini se, izmiče kontroli?
– Ne bih rekao da situacija izmiče kontroli, barem kada je riječ o sprovođenju onoga što je američki predsjednik Donald Tramp naumio da uradi. Ono što smo vidjeli u Venecueli početak je primjene njegove (nove) strategije nacionalne bezbjednosti koja se zasniva na doktrini predsjednika Monroa iz 1823. godine.
Dakle, možemo li očekivati Trampove intervencije i u drugim zemljama Latinske Amerike? Da li je kubanski režim prvi na redu?
– SAD se vratio Monroovoj doktrini, koja je bila koncipirana na ideji da se evropske kolonijalne sile izbace sa američkog kontinenta. Danas je ta doktrina koncipirana na ideji da se iz Latinske Amerike izbace ruski i kineski interesi. Ovo je tek početak. Da, Sjedinjene Države nastaviće da grade svoju hegemoniju na cijelom američkom kontinentu, kao što je to SAD radio i u 19. vijeku. A što se Kube tiče, ona nije jedina. Tu je i Nikaragva, a mislim da će (Trampova administracija) pokušati da spriječi i kineski strateški projekat izgradnje željezničke pruge koja bi povezivala Brazil sa Čankajem, golemom lukom koju je Kina izgradila u Peruu. Takođe, SAD će učiniti sve kako bi ograničio kineski uticaj na tom kontinentu, jer je danas Kina najveći spoljnotrgovinski partner gotovo svih južnoameričkih zemalja.
Imate li saznanja kako „dišu“ građani Venecuele nakon Trampove otmice Madura?
– Većina građana je na prošlim predsjedničkim izborima odbila Madura i izabrala opozicionog kandidata Gonsalesa. Možemo, dakle, zaključiti da je većina zadovoljna time što je Maduro svrgnut s vlasti. Građane najviše brine to što ne znaju kako će politička tranzicija u Venecueli izgledati i što još uvijek nije jasno hoće li se ljudi iz Madurovog režima zadržati na pozicijama moći. Ne mislim tu samo na Madurovu potpredsjednicu, već i na ministra unutrašnjih poslova i ministra odbrane. To je trio koji drži sve poluge moći u tom režimu.

Štir: Venecuela je samo početak, SAD se vraćaju Monroovoj doktrini

U Crnoj Gori je svečano obilježena Turistička nova godina, uz okupljanje turističkih radnika iz svih krajeva zemlje. Na tradicionalnom dočeku, u organizaciji Crnogorsko turističko udruženje, upućene su poruke zajedništva i spremnosti sektora da se aktivno uključi u rješavanje izazova koji očekuju turističku privredu u narednoj godini.
Predsjednik Udruženja Žarko Radulović poručio je da je pred Crnom Gorom izuzetno važna godina, posebno u kontekstu evropskih integracija.
– Ovo je ključna godina, 2026, iz više razloga. Na ulasku smo u Evropsku uniju i moramo se maksimalno angažovati kako bi taj proces bio uspješno završen. U ime turističkog sektora nudimo Vladi ne jednu, već obje ruke – tu smo da pomognemo koliko god možemo – kazao je Radulović.
On je ukazao da, uprkos znanju i iskustvu koje Crna Gora ima kao turistička destinacija, postoje ozbiljne prepreke u fiskalnom i administrativnom okviru koje usporavaju investicije i otežavaju poslovanje.
– Država nikada nije upravljala turizmom – mi upravljamo turizmom. Od države očekujemo ambijent u kojem ćemo lakše i bolje dovoditi turiste, ostvarivati prihode i puniti budžet. Međutim, zbog mjera poput povećanja PDV-a, programa „Evropa sad“, najava skraćenog radnog vremena, investicije su već zaustavljene – rekao je Radulović.
Podsjetio je i na odluke koje su, kako je naveo, direktno uticale na pad prihoda tokom prethodne godine. Posebno je izdvojio uvođenje viza za građane Turske, što je, prema procjenama, dovelo do gubitka od oko 50 miliona eura samo po osnovu PDV-a, kao i povećanje poreza na smještaj sa sedam na 15 odsto u trenutku kada su aranžmani već bili ugovoreni.
Uprkos izazovima, iz turističkog sektora poručuju da iskustvo, znanje i spremnost na saradnju ostaju njihova najveća snaga. Ističu da su za stabilan i održiv razvoj turizma neophodni institucionalna podrška, predvidivo poslovno okruženje i zajednički pristup svih aktera u ovoj ključnoj privrednoj grani.

Radulović: Bez stabilnog ambijenta nema investicija u turizmu

Imali smo san o državi u kojoj će nosilac suvereniteta biti građanin čije etničko porijeklo, jezički identitet ili nacionalno i vjersko samoodređenje neće biti iznad principa jednakih prava za sve koji poštuju njezin Ustav i zakone, njezin građanski i multikulturni karakter. Imali smo san o državi u kojoj ćemo doseći iskustva zapadnih liberalno-demokratskih društava, državi vladavine prava i socijalne pravde, državi snažnih institucija koje će baštiniti tripartitnu podjelu vlasti, državi u kojoj će preporuka za posao biti stručnost a ne partijska, nacionalna ili vjerska pripadnost.
Velim, imali smo san koji je prvi politički artikulisao Liberalni savez Crne Gore prije tri i po decenije. Na jesen 1991. godine imali smo prvu veliku priliku da taj san ispunimo. Jugoslavija se faktički raspala, jedina njezina preživjela ustanova, Jugoslovenska narodna armija, postala je razorni mehanizam u rukama beogradskoga autokrate Miloševića, za disciplinovanje neposlušnih, prvo Slovenije, potom i Hrvatske, krčkalo se uveliko i u Bosni i Hercegovini.&nbsp;
Na Konferenciji u Hagu 18. 10. 1991. godine, uz prethodno pribavljenu saglasnost Skupštine Crne Gore, crnogorski predśednik Momir Bulatović prihvatio je prijedlog lorda Pitera Karingtona za mirnu disoluciju Jugoslavije. Taj su prijedlog prihvatila petorica predśednika republika bivše Jugoslavije. Protiv njega je glasao samo Slobodan Milošević.&nbsp;
Braneći odluku o prihvatanju Karingtonova plana Bulatović je u Skupštini Crne Gore izgovorio profetske riječi: „Ako je kriterijum dobre vlasti u Crnoj Gori i od naroda prihvaćene vlasti poslušnost i apsolutna identičnost s onim što dolazi iz Beograda, onda ovom narodu ne treba vlast.“ Ni dvije neđelje kasnije Bulatović je povukao svoj potpis, odnosno zatražio amandmane koje mu je izdiktirao Milošević (kako to tvrdi tadašnji bliski Miloševićev saradnik Borislav Jović) i time poništio posljednji napor da se izbjegne krvavi rat. Podgorički trijumvirat – Momir, Milo &amp; Sveto – čelnici jedinstvenoga DPS-a, tako su postali (ne)voljni saveznici Miloševićevog paklenog projekta koji će bivšu Jugoslaviju odvesti u katastrofu, uzrokujući oko 150000 mrtvih i oko 4 miliona raseljenih, razaranje gradova, etnička čišćenja i genocid.&nbsp;
Crne Gora je time navukla na sebe težak teret saučesnika u zločinu, suočivši se istovremeno s gubitkom suvereniteta, ekonomskom propašću, izolacijom od svijeta, bujanjem kriminala, eskalacijom nacionalšovinizma i posvemašnjom društvenom degradacijom. Umjesto ekonomskih reformi i ubrzanog puta prema Evropskoj ekonomskoj zajednici koje je tih dana crnogorskome premijeru Đukanoviću nudio talijanski ministar vanjskih poslova Đovani de Mikelis, podgorički trijumvirat izabrao je budžak balkanske mržnje i primitivizma.
Kad je 1997. godine dio tadašnjega DPS-a djelimično prigrlio program LSCG-a, otrgao se iz kandži Miloševićeva projekta i okrenuo Crnu Goru prema vrijednostima Zapada, učinilo se za trenutak da bi onaj san o državi mogao biti ostvaren. Ono što tadašnja politička elita nije razumjela bilo je da za ostvarenje toga sna nije bilo dovoljno izboriti mirnu obnovu nezavisnosti 2006. godine, otvaranje pregovora s EU i ulazak u NATO.&nbsp;
Sve su to, zapravo, morali biti preduslovi, nulte tačke iz kojih se moralo krenuti u stvaranje države po mjeri Ustava iz 2007. godine, snaženje ustanova, suštinsku, a ne paradnu podjelu vlasti i vladavinu prava, suzbijanje svih oblika antidržavnoga djelovanja, uspostavljanje društvene kohezije i inkluzije na vrijednostima proklamovanim Ustavom, utemeljenje pluralnoga društva, (re)izgradnju nacije ne kao zajednice etnički ili vjerski predisponiranih, već kao skupine državljana koji prihvataju zajedničke vrijednosti i sl.&nbsp;
Umjesto toga, ondašnja politička elita usvajajući prozapadnu spoljnopolitičku orijentaciju, na unutrašnjem planu bila je zauzeta nerijetko sumnjivim privatizacionim aranžmanima, stvaranjem „ekonomske elite“ iz kruga srodnika i politički lojalnih, „ekonomskim razvojem“ koje kao da je diktirao Sir Oliver („Cijena? Prava sitnica!“), koketiranjem s ključnim nosiocem antidržavnoga djelovanja – Beogradskom patrijaršijom, pothranjivanjem i finansiranjem njihovih po društvo razornih ambicija i sl., bez vizije razvoja institucija i snaženja države.
Da ništa nijesu naučili ni nakon pada vlasti, potvrđuju i najnovija dešavanja u Budvi, đe su odbornici DPS-a, uz stupidna pravdanja da nijesu anticrkvena organizacija, poklonili 1.000.000 € ustanovi čija je jedina stvarna misija ne širenje evanđeoske misli no desuverenizacija Crne Gore i razgradnja građanskoga društva.&nbsp;
Treba zaista biti lišen elementarne pameti i skrupula pa vjerovati da je mjera stvari u Crnoj Gori njihova kakva bilo participacija u vlasti, a da su tu vlast 2020. izgubili zbog sukoba s Beogradskom patrijaršijom, a ne zbog činjenice da su u njedrima države decenijama njivili antidržavnu Organizovanu (pseudo)klerikalnu grupu (OKG). Ništa bolje ne stoje stvari ni s Evropskim savezom koji jeste glasao protiv ovoga štetnog aranžmana, ali bez preispitivanja svoje pozicije u budvanskoj vlasti.
Paradoksalno, ali je upravo sitno kalkulantstvo DPS-a i djelova današnjeg Evropskog saveza, a ne neka istorijska vizija, omogućilo Crnoj Gori na proljeće 2022. godine još jednu priliku da iskorači iz balkanskoga brloga i ubrzano se uputi ka društvu najrazvijenih država Evrope. Premda sam pripadao grupi od svega nekoliko suverenista kritičara formiranja Dritanove vlade, i tih dana, nakon Putinove agresije na Ukrajinu, bilo je kristalno jasno da su geopolitičke prilike servirale Crnoj Gori novu šansu.&nbsp;
Imao je Dritan svu podršku SAD-a i probuđene Evropske unije, imali smo jasne najave ubrzanog ulaska u EU od strane Brisela, imali smo Ministarstvo odbrane, ANB, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo za evropske integracije u rukama ljudi koji su svoj profesionalni angažman posvetili evropeizaciji Crne Gore, ali smo imali i premijera koji je radio po direktivama istog onog centra koji je krajem oktobra 1991. godine izvršio pritisak na Momira Bulatovića da odustane od evropskoga puta.&nbsp;
Da je Dritan Abazović 2022. godine napravio minimalni napor, Crna Gora bi, u ovakvoj geopolitičkoj konstelaciji, već 2026. mogla postati nova članica Evropske unije. Ali to nije mogao uraditi neko ko je delegiran da postupa po instrukcijama Vučićevih službi bezbjednosti, kojima ni danas nije otkazao poslušnost, lažno se batrgajući u opozicionim klupama ne bi li zavrijedio novu priliku poslodavaca da ga vrate na pozicije moći.
Danas je pred nama treća šansa. Da nas je ko kleo, ne bi nam u ovome istorijskom trenutku poželio ovakve čelnike izvršne, sudske i zakonodavne vlasti. Uprkos njima, ipak, šansa postoji, no da bismo dosegli novu nultu tačku, ulaskom u EU, potrebno je makar malo vizije i mnogo posla.&nbsp;
I za viziju i za posao potrebno je detektovati koje nam to tačke vlasti svakog dana nude teme-svađalice, koji to agenti stranih uticaja manipulišu građanima Zete organizujući pobune i prijeteći krvoprolićem ili najavljuju secesiju Pljevalja, ko nam to nameće izmjene Ustava i proglašenje srpskoga jezika službenim (iako je on i sada, istom formulacijom kao i u Ustavu Srbije, „jezik u službenoj upotrebi“, sa svim pravima koje imaju i drugi Ustavom obuhvaćeni jezici) kao perfidnim pokušajem razgradnje građanske države, ko nam najavljuje skrnavljenje spomenika kulture na Lovćenu i izgradnju objekta koji simbolizuje nestanak Crne Gore, ko manipuliše srpskim nacionalnim interesima jer nesumnjivi je interes nacionalnih Srba u Crnoj Gori da žive u državi koja je članica EU i koja će im garantovati sva individualna i kolektivna prava a ne u kolonijalnom provizoriju u kojem će im centar moći izvan Crne Gore usađivati mržnju prema vlastitoj državi i paranoidnu svijest o vječitoj ugroženosti od Drugog, ko rehabilituje i slavi ratne zločince, ko pravi partijsku vojsku i policiju, ko predśednici Ustavnoga suda diktira da ne postupa po zakonu no po partijskim interesima i sl.
Ako aktuelni premijer zaista ima ambiciju da, takav kakvim ga je Savaot načinio, nezasluženo uđe u istoriju i uvede Crnu Goru u EU, one koji podstiču toksične narative i zagovaraju razorne, antievropske politike mora isključiti iz procesa odlučivanja, politički ih izolovati i time spriječiti sabotažu EU puta u njegovoj finalnoj fazi. Za tako što može imati dovoljno podrške i u Parlamentu i u javnome mnjenju.&nbsp;
Isto tako, morao bi razumjeti da u EU ne ulazi njegov kabinet, nego kompletno društvo, pa je njegova obaveza konsultovati i uključiti što širi krug aktera koji su spremni pomoći ostvarenju generacijskoga cilja ulaska u EU, ne samo iz politike već i iz redova akademske zajednice i civilnoga sektora. Prepusti li ovaj proces stihiji kojom će rukovoditi njegovi koalicioni partneri zagledani u Moskvu i Beograd, završiće potrošen i odbačen poput Momira i Dritana, a mi ćemo izgubiti još jednu istorijsku šansu da pripremimo temelje za izgradnju boljega i pravednijeg društva. Moguće i posljednju.

Imali smo san

Ako hoda kao Demokrata, govori kao Demokrata, izgleda kao Demokrata, onda je Demokrata. Ili, ako računa da su građani Crne Gore lišeni i zrna zdravog razuma, čula sluha i očinjeg vida, onda je bez sumnje Demokrata. Baš to je naša ministarka kulture. Mada sam o Demokratama napisao gomilu tekstova, a prije toga pročitao gomilu tekstova koje su pisale Demokrate, ovaj fenomen, ili, ova patologija od partije, i dalje mi nije u potpunosti jasna. Koliko god da ih gledate, slušate, čitate, opet ste na početku. Opet ste u čudu. Već je minula decenija otkad je nastala partija porođena u porodilištu SNP-a, u skromnoj baraci na obali Morače, a ipak, kao da su rođeni juče. Ni milimetar nijesu odmakli od izvora. Od temelja zidanog na zaostavštini Slobodana Miloševića. Ni nakon deset godina Demokrate nijesu naučile da govore. I danas neumorno, do u beskonačno ponavljaju prve izgovorene riječi. I danas se igraju istim zvečkama i lutkama kojima su se igrali nakon rođenja. Protokom vremena obično evoluira svako. Ali ne i Demokrate. Isti registar, isti narativ, i ista meta. Isti jezik mržnje i laži. Ista sklonost imanentna lošim đacima koji na konkretno pitanje nastavnika sriču jednu jedinu lekciju koju su naučili. Ma što ih pitali, oni će izgovoriti ili napisati samo ono što su učili u centrali. Ono što su učili na partijskim seminarima na kojima je predavač Boris Bogdanović, guru sekte i vrač ovog veselog sela.
Vjerujem da svi pamte gostovanje Alekse Bečića na RTS-u i konkretno pitanje novinarke kojim jezikom govori? Nakon nekoliko minuta očitog mučenja i novinarke i gledalaca, Bečić ipak nije odgovorio na pitanje. Govorio je jedino što zna i jedino o čemu ima dozvolu da govori. Pitanje identiteta je tabu tema, čir na dupetu, koji ne bi trebalo ni pominjati. Znanje stečeno u SNP baraci poput cunamija zapljusnulo nas je s televizijskog ekrana.
Jeftini izliv manipulacija postao je kanon svakog javnog nastupa Demokrata. Da je tako uvjerava nas i naša ministarka kulture. Upitana o Bećiru Vukoviću i Borisu Raoniću, osvjedočenim kršiteljima zakona, naša ministarka, u maniru svojih partijskih šefova, zapravo nije rekla ništa. U stvari jeste, rekla je. Kazala je da RTCG izgleda mnogo modernije, i da ima raznovrsniji programski sadržaj u odnosu na neko prošlo vrijeme. Pretpostavljam da je imala na umu vrijeme diktature i tirjanstva. A onda je ministarka naglasila da to treba podržati i da RTCG nije samo jedan čovjek.
Zaista, nije RTCG samo jedan čovjek. RTCG danas su svi oni koji su svojim nezakonitim radnjama omogućili da nezakoniti direktor Raonić progoni novinare koji su gradili RTCG. Da prima masnu platu, iako je nazakonit. Da revnosno služi režimu, jer, to valjda i jeste svrha jednog nezakonitog direktora. A da je RTCG modernija, jeste. Samo će zlonamjerni reći da direktan prenos sahrane Amfilohija Radovića, usred pandemije kovida, nije u skladu s trendovima i da nije moderno. I samo će zluradi reći da direktan prenos crkvenog vjenčanja Moma Koprivice, ministarkinog partijskog druga, nije u skladu s trendovima i da nije moderno. Vaistinu jeste, moderno i raznoliko, kako nam otkriva ministarka.
O Vukoviću je kazala isto. Takoreći opet ništa. Zapravo jeste, rekla je. Navela je broj katalogizacijskih zapisa u Nacionalnoj biblioteci. Istoj onoj biblioteci koja je ministarki predočila da je Vukovićeva knjiga maštarija, falsifikat. No dobro, to, kaže ministarka, nije u njenoj nadležnosti. Ali u njenoj nadležnosti jeste da nas upozna s "plodnim piscem" Vukovićem i njegovim "ponosom" prilikom dodjele priznanja. Baš tako ministarka dokazuje Vukovićev patriotizam i demantuje zlobnike koji su Vukovićev odnos prema Crnoj Gori, crnogorskome jeziku, crkvi, naciji, ilustrovali samim Bećirom Vukovićem. Njegovim plodnim govorom mržnje. Ali, zašto bi se ministarka bavila takvim banalnostima? Vuković je ponosno primio najviše državno priznanje i pozamašan novčani iznos. Ko ne bi bio ponosan, draga ministarko, ako bi ga nagradili za nešto čega nema? Za laž. A laž je sve u vezi s Vukovićevom knjigom.
Ako već odluka žirija nije u nadležnosti ministarke Vujović, jesu li, možda, u njenoj nadležnosti tv stanice i portali mržnje? Šovinističke pećine iz kojih kulja mrak. Mrak proizveden u beogradskim fabrikama propagande.
Zar nije ministarstvo kulture i medija u obavezi da zauzda vulkan mržnje koji emituju režimski mediji? Ili je i to grijeh onih koji su šest godina opozicija. Je li i to nasljeđe, zasluga svrgnutog tirjanina? Je li javna prijetnja ministarkinog šefa Bogdanovića da će posredstvom svoga direktora policije utamničiti novinare koji mu nijesu po volji u nadležnosti ministarstva kulture i medija?
Mi to onako, ministarko, za sebe, i sebi u bradu. Vaš odgovor već znamo.

Demokrate i nepodnošljiva lakoća laganja

Da bi se jednom zauvijek srušio mit o „istorijskom jedinstvu“ Crnogoraca i Srba, dovoljno je pročitati nekoliko desetina stranica autentičnog osmanskog arhivskog materijala. Arhivi ne poznaju ideologiju ni propagandu &nbsp;oni bilježe činjenice.
Osmanski defteri, fermani i administrativni zapisi jasno razdvajaju Crnu Goru od srpskih zemalja &nbsp;administrativno, politički i vojno. Dok su srpske oblasti bile duboko integrisane u osmanski poreski i feudalni sistem, Crna Gora je postojala izvan njega: kao poseban, autonoman i trajno nepokoren prostor. Ta razlika nije nijansa, već suština.
Osmanska imperija nikada nije pokušala da poništi crnogorsku nezavisnost, niti da ukine Crnogorsku crkvu. Crnogorska crkva nije nastala po nalogu sultana ili bilo koje strane vlasti, već je bila autentična institucija, neraskidivo vezana za državu i narod.
Sultani, veliki veziri i paše poštovali su Crnu Goru i njene vladare. Najjasniji primjer je knjaz, a potom kralj Nikola Petrović, jedini balkanski vladar koji je dva puta zvanično posjetio sultana Abdulhamida u Carigradu, uz najveće osmanske počasti. Sultan je lično priredio večeru u njegovu čast, u prisustvu najviših paša i velikih vezira, držeći mu čak i čas istorije o Crnoj Gori.
Osim večere, Knjazu Nikoli su darovani dvije jahte, uniforme za Perjanike, poseban konac za dvorske uniforme, i dvorac na Bosforu. Sve to jasno pokazuje poštovanje prema državnosti i vojnoj tradiciji Crne Gore. Posebnu ulogu u ovom priznanju imao je Abdulhamidov zet, Šemsi Paša Biševac, koji je doprinio tome da Knjaz Nikola i Crna Gora budu uvršteni među najpriviligovanije i nezavisne države Evrope &nbsp;položaj koji nijedna druga balkanska država tada nije imala.
Za istraživače istorije, fascinantna je činjenica da su 110–115 miliona perfektno sređenih arhivskih stranica Osmanskog carstva deponovane u Vojni osmanski arhiv u Istanbulu, uključujući podatke o Crnoj Gori i njenom jedinstvenom statusu. Ovi izvori jasno potvrđuju autonomiju, međunarodni ugled i poštovanje koje je država i njen narod uživao.
Uprkos ovim dokazima, kasniji narativi pokušali su da Crnu Goru i Crnogorce svode na „ogranke srpstva“. Kada nema arhiva &nbsp;stvaraju se legende. Kada nema dokaza &nbsp;&nbsp;proizvode se parole. Istorija se ne piše po potrebi, već po izvorima.
Ko god je spreman da čita, moraće da prihvati ono što arhivi pišu: Crna Gora nije bila Srbija, Crnogorci nijesu bili Srbi i nikada im to nije nametnuto. Sve ostalo je politika - ne istorija.

Arhivi koji ruše mitove: Crna Gora, Osmansko carstvo i istina koja se prećutkuje

Još 2009. godine, kada je donešen i sada važeći Zakonik o krivičnom postupku (ZKP), napisao sam dvije kolumne sa nazivom „ZKP se piše radi nevinih“. Ovu izreku prvi put sam čuo kao student, od sjajnog profesora, pokojnog Milorada Perovića. To nije bila moja nostalgija za studentskim danima i sjećanje na najboljeg profesora koga sam ikada slušao, već pokušaj upozorenja. Isti profesor učio je studente da je za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda, poslije Ustava, ZKP najvažniji propis u pravnom poretku države. Zato ova izreka važi i za sve druge propise čija primjena utiče na ljudska prava.
U javnosti je krajem prošle godine predstavljen predlog izmjena zakona o unutrašnjim poslovima kojim se, između ostalog, predviđa da se obustavljaju svi disciplinski postupci koji se već vode zbog postojanja tzv. bezbjednosnih smetnji i da svim okrivljenim policijskim službenicima po sili zakona prestaje radni odnos. Takvo rješenje njegovi tvorci javno predstavljaju kao odlučnu borbu protiv kriminala i korupcije. Međutim, iza te populističke parole krije se duboko problematično i opasno odstupanje od osnovnih principa pravne države. Ovo jer zakoni postoje ne samo da bi se sankcionisali krivi, već prije toga da bi nevine štitili od samovolje, greške, zloupotrebe i političkog pritiska.
Predloženo zakonsko rješenje uvodi upravo ono što je zabranjeno i Ustavom i evropskim standardima – pretpostavku krivice. Policijskom službeniku ne prestaje radni odnos zato što je kriv, zato što je odgovornost dokazana i zato što su utvrđene činjenice. Njemu radni odnos prestaje zato što su protiv njega pokrenuli postupak oni koji sada zakonom hoće da ga proglase krivim. I to na osnovu neprovjerenih operativnih informacija, koje same po sebi nijesu dokaz, nijesu sudski provjerene i čak nijesu ni konkretizovane. Drugim riječima: dovoljna je sumnja, bez dokaza, da bi posljedica bila najteža moguća. Izostanak javne rasprave i mišljenja Evropske komisije potvrđuje i loše namjere predlagača.
Ako ovaj predlog bude usvojen, šta bi spriječilo njegove tvorce da u nekom narednom periodu predlože izmjene ZKP-a kojim bi se propisalo da se svi krivični postupci koji se vode za neka krivična djela obustavljaju i da se svi okrivljeni po sili zakona oglase krivim i kazne najtežom propisanom kaznom zatvora?
U javnim istupima, direktor policije energično brani predloženo zakonsko rješenje porukama da u policiji „nema mjesta onima koji sarađuju sa kriminalom“, „piju kafe sa kriminalcima“ ili „rade protiv interesa države“, uz tvrdnju da je to „standard u razvijenim državama“. Oko toga ne postoji spor jer niko razuman i dobronamjeran ne tvrdi da policajci koji su korumpirani, koji svjesno sarađuju sa kriminalnim strukturama ili zloupotrebljavaju službeni položaj, treba da ostanu u službi.
Međutim, to nije tema rasprave o predloženim izmjenama zakona. Tema te rasprave je ko, na koji način i uz koje garancije utvrđuje da je neko „korumpiran“, „saradnik kriminala“ ili „nedostojan službe“. Zato kada se u javnosti govori o „standardima razvijenih država“, mora se reći cijela istina, koju direktor policije ili ne zna, ili je svjesno prećutkuje. Ako se direktor policije poziva na „evropske standarde“, onda se mora pozivati na cijeli standard, a ne samo na njegovu represivnu polovinu. U razvijenim pravnim državama optužba nije dokaz, operativna informacija nije činjenica, sumnja nije krivica, a procedura je jednako važna kao i rezultat.
Nijedna ozbiljna država ne zasniva prestanak radnog odnosa policijskim službenicima isključivo na neprovjerenim, tajnim, operativnim podacima, bez jasne procedure, bez prava na uvid, bez mogućnosti osporavanja i odbrane i bez nezavisne kontrole.
Najopasnija obmana u ovakvim raspravama od strane zagovornika predloženog rješenja je predstavljanje procesnih garancija kao „zaštitu kriminalaca“. To nije tačno jer procesne garancije postoje da bi se razlikovali krivi od nevinih. One ne štite kriminalce — one štite sistem od greške. One štite sistem od kriminalaca koji imaju političku moć. Prava nevinih nikada nijesu bila prepreka borbi protiv kriminala.
Sve što je do sada rečeno vodi ka jednom dubljem i neugodnijem pitanju za tvorce i aplogete ovog predloga: kakvo shvatanje prava stoji iza ovakvog zakonskog rješenja i gdje su oni i od koga učili pravo? Jer predloženi model ne odaje utisak da su njegovi tvorci i najglasniji branitelji vođeni onom pravnom logikom kojoj su generacije pravnika učene — logikom po kojoj je pravo štit od samovolje, a ne njeno oruđe.
Nekada su profesori poput Milorada Perovića studentima govorili izreke, poput „ZKP se piše radi nevinih.“ To nije bila akademska dosjetka, već lekcija o suštini pravne države. Ko je razumio ovu izreku, zna da postupak ne postoji da bi potvrdio već donijetu odluku, zna da sumnja ne može zamijeniti dokaz i zna da represija bez garancija ne proizvodi pravdu, već strah. Generacije pravnika u regionu učile su krivičnopravne predmete iz knjiga profesora poput Zorana Stojanovića, Milana Škulića, Đorđa Ignjatovića. Svi oni su, svako na svoj način, upozoravali studente na isto: najveća opasnost za pravni sistem nije krivac koji izbjegne kaznu, već nevin čovjek kojeg sistem slomi. To su profesori kod kojih se učilo da sumnja nije dokaz, da operativna informacija nije činjenica i da postupak nije smetnja, već jedini legitimni put do istine.
Međutim, tvorci predloženog rješenja nijesu učili pravo od profesora poput Milorada Perovića, Zorana Stojanovića, Milana Škulića, Đorđa Ignjatovića i sličnih. Oni su bili studenti profesora sa sumnjivim diplomama i doktoratima, koji su ih naučili da je dovoljno „znati“ ko je kriv, da je postupak prepreka, da su garancije luksuz, a ljudska prava potencijalna smetnja. Takvo shvatanje nije evropski standard.
Ako se zaboravi da se zakon piše radi nevinih, onda se on neminovno piše protiv nekoga. Danas ga Demokrate pišu protiv „sumnjivih policajaca“, sjutra protiv nekih drugih, a preksjutra protiv svakoga ko se nađe na pogrešnoj strani njihove operativne procjene, odnosno ko ne pripada toj partiji koja kontroliše policiju. Pravni sistem koji ne polazi od zaštite nevinih ne jača državu — on je slabi, jer država nije jaka kada može brzo da kazni, već kada može pouzdano da razlikuje krivicu od sumnje.
Borba protiv kriminala i korupcije je neophodna, ali ona mora biti vođena zakonom, a ne na račun ljudskih prava. Jer država koja unaprijed kažnjava, prije nego što dokaže, na kraju ostaje bez onoga što bi trebalo da joj bude temelj – ostaje bez pravde. Ko god je ozbiljno učio pravo, zna da zakon koji nije pisan radi nevinih, prije ili kasnije postaje oružje protiv njih. A tada više niko nije bezbjedan, ni policajac, ni sudija, ni tužilac, ni bilo koji građanin.
Zakone koji zadiru u osnovna ljudska prava i slobode ne smiju pisati oni koji nijesu naučili čemu pravo služi. Društvo koje dozvoli da loši studenti loših profesora kreiraju i brane norme o odgovornosti, krivici i sankciji, ne rizikuje samo da ima loše zakone, već rizikuje gubitak pravne države. Jer pravo ipak ne postoji radi moći, već radi zaštite — naročito onda kada je najteže razlikovati krivicu od sumnje.

Tag: cedo-vukovic

Predstavljeno italijansko izdanje romana "Tim Lavlje srce"

Ada Bojana: Jugo i talasi ugrožavaju objekte HTP "Ulcinjska rivijera"

Među stradalima u Kran Montani i državljanin Srbije

Štir: Venecuela je samo početak, SAD se vraćaju Monroovoj doktrini

Radulović: Bez stabilnog ambijenta nema investicija u turizmu

PRATITE TVe UŽIVO