Християнство”, pravoslavni bogoslovski portal iz Bugarske (hristianstvo.bg), objavljuje članak „Еклисиологията на изгорената земя” („Eklisiologija spaljene zemlje”) u kojem se analizira saopštenje press-biroa Vanjske obavještajne službe (SVR) Ruske Federacije od 12. januara.
<a href="https://www.antenam.net/clanak/crnogorska-crkva-ima-legitimitet-za-autokefalnost-trezveno-istorijski-pastirski-i-sinodalno-ispitati">„Antena M”</a>, iz svih relevantnih izvora, nastavlja da izvještava o novome ciklusu potresa u Svetoj Pravoslavnoj Crkvi – raskola kakav nije viđen u hiljadu godina.
Slijedi u prijevodu na crnogorski jezik kompletan pomenuti članak „Еклисиологията на изгорената земя” s portala „Християнство” u kojem se, između ostaloga, prepoznaje i pravo na istorijski, pastirski i sinodalni pristup zaliječenju decenijama dugog crkvenooga pitanja u Crnoj Gori…
<div class="embed-block"><div style="max-width: 1836px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.8627%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fstorage-dev.medialib.dev%2Fmedia%2Fantenam%2F2026%2F01%2F19%2F1768811159gt3mtpmzzf3dnvoo.jpg&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
&nbsp;„Черногорският въпрос предшества настоящите спорове с десетилетия и остава канонично сложен и нерешен – точно затова не може да бъде разрешен чрез донос от агенция за държавна сигурност. Въпросът дали Черногорската църква има легитимни претенции за автокефалия изисква трезво историческо, пастирско и синодално изследване”
 
 * * *
Neutralnost pomjesnih crkava se u Moskvi smatra izdajom. Paradoksalna izjava SVR o Vaseljenskoj patrijaršiji nije bogoslovska intervencija. To nije čak ni pokušaj ozbiljne crkvene polemike. SVR je državna špijunska služba koja sastavlja eshatološke denuncijacije – samo to bi trebalo da je diskvalifikuje u glavama svakoga ko ima čak i rudimentarno razumijevanje kako je Pravoslavna crkva istorijski upravljana.
SVR, dakle, nema kompetenciju u kanonskome pravu; nema status u eklisiologiji; niti ovlašćenje da se bavi crkvenim raskolima. Kada naziva Vaseljenskog Patrijarha „Antihristom u mantiji”, ona ne brani pravoslavlje; ona koristi vjerski jezik kao instrument državne vlasti. Ovaj manevar ima dugu istoriju primjene u Rusiji; i nikada se nije dobro odrazio ni na Crkvu ni na državu.
U pravoslavnoj eklisiologiji, raskol se definiše prekidom zajedništva (liturgijskoh opštenja), a ne protestom, odbijanjem priznanja ili jurisdikcijskim neslaganjem. Zajedništvo prekidaju i obnavljaju sinodi i sabori, a ne press-biro. Carigrad ostaje u priznatom zajedništvu sa mnoštvom autokefalnih pravoslavnih crkava širom svijeta.
Kakvi god sporovi da postoje oko obima prerogativa Vaseljenskoga Patrijarha, to su sporovi koje treba riješavati sinodalno, a ne kroz obavještajne službe. Po bilo kojoj dosljednoj kanonskoj mjeri, optužba SVR ne stoji. Ako bi sâmo neslaganje predstavljalo raskol, onda bi Moskva – sa istorijom paralelnih ruskih jurisdikcija i jednostranoga širenja – osuđivala sâmu sebe po sopstvenim standardima.
Baltičke države (Estonija, Letonija, Litvanija) kanonski nijesu produžetak ruske državnosti. Crkveno prisustvo Moskve tamo je ostatak imperije i SSSR vlasti, a ne neotuđivo pravo zasnovano na kanonima. Intervencija Carigrada proizilazi iz zahtijeva lokalnih pravoslavnih zajednica koje traže pastirsku brigu van kontrole Moskve – na osnovu savjesti i pristanka. Osporiti ovo znači usvojiti pretpostavku o vječnom vlasništvu Rusije nad ovim državama. Međutim, ova pretpostavka je političke, a ne crkvene prirode.
Pozivanje u SVR saopštenju na britanske obavještajne službe nije dokaz: to je zamjena za nepredočavanje dokaza. Nijesu predstavljeni dokumenti, nijesu navedene komunikacije, nijesu imenovani svjedoci. Obavještajne agencije se uključuju da rastvore nezgodne crkvene realnosti u poznatu priču o stranoj subverziji. Kada teologija ponestane, teorijom zavjere se interveniše radi popune praznine. Ali to nije uvid u realnost; to je institucionalna paranoja.
Srpska crkva (Сръбската църква) nije ni toliko krhka ni toliko pasivna. Prikazati je kao bespomoćnu žrtvu carigradske agresije je manipulativno i lažno.
Crnogorsko pitanje prethodi aktuelnim sporovima decenijama i ostaje kanonski složeno i neriješeno – upravo zato se ne može riješiti denuncijacijom od strane agencije državne bezbjednosti.
Pitanje da li Crnogorska crkva (Черногорската църква) ima legitimne pretenzije za autokefalnost zahtijeva trezveno istorijsko, pastirsko i sinodalno istraživanje.
Presude koje su izrekle obavještajne službe nijesu eklisiologija; to je zastrašivanje prikriveno kao revnost. Crkvena tradicija insistira na trezvenosti, uzdržanosti i strahu Božjem u riječima koje se koriste. Jezik „Antihrista” i „lažnog proroka” nije samo uvrjedljiv – on je nepravoslavan.
Sveti Oci nijesu iznosili apokaliptične optužbe protiv rivalskih episkopa zbog jurisdikcijskih sporova. Takav jezik pripada sektaškom pamfletizmu, a ne životu Crkve. Činjenica da ga je koristila državna obavještajna služba čini ga još grotesknijim. Kada državna institucija, SVR, itira Beśedu na gori [Sveto pismo] to nije proročanstvo; to je farsa.
Podjela u Ukrajini nije nastala u vakuumu. Moskva je više puta odbijala da prizna post-SSSR crkvene realnosti; i svela je političku lojalnost na crkvenu poslušnost, tretirajući neslaganje kao izdaju, a ne kao pastirsko i kanonsko pitanje. Ovo je važno. Intervencija Carigrada može se osporiti – legitimno i sa dobrim razlogom – ali prikazivanje Moskve kao nevine žrtve je istorijski revizionizam. Zajednička odgovornost nije moralna dvosmislenost; to je elementarna tačnost.
Motivaciju iza intervencije špijunske službe stoga nije teško objasniti. Moskovska patrijaršija u praksi funkcioniše kao civilizacijski i geopolitički aktiv ruske države. Njezine parohije širom svijeta služe kao instrumenti kulturnog i političkog uticaja. Kada Carigrad djeluje – posebno u Ukrajini – on ugrožava taj uticaj. Iz bezbjednosne i državne perspektive, ovo nije crkveno neslaganje već gubitak kontrole. Crkveni poraz se preoblikuje kao strana subverzija; pastirski neuspjeh se prepakuje kao zavjera. Ništa od ovoga ne zahtijeva poricanje da su mnogi episkopi iskreni. Potrebna je svijest o tome što se dešava kada država preuzme amvon.
Postoji i interna publika za saopštenje SVR. Kada službe bezbjednosti govore apokaliptičkim tonom, poruka Ruskoj crkvi je nedvosmislena: teologija djeluje u okvirima ograničenja koje je postavila država.
Nijanse su nepoželjne, neslaganje je opasno, a slaganje sa vlastima je važnije od istine. Strah je jeftiniji od ubjeđivanja – i mnogo efikasniji!
U krajnjoj liniji, cilj je delegitimizacija Carigrada do te mjere da sam dijalog postane sumnjiv. Označavanje Vaseljenskoga Patrijarha kao neprijatelja Hristova nije usmjereno na bogoslove; to je signal običnim vjernicima. To unaprijed truje tlo, osiguravajući da se svaka buduća akcija Carigrada pretpostavi kao zlonamjerna, a neutralnost drugih crkava tretira kao izdaja. Ovo je eklisiologija spaljene zemlje u službi vlasti.
Ono što se dogodilo nije odbrana pravoslavlja od jeresi. Naprotiv, otkriva nam da je teologija podložna kontroli – kontroli nad narativom, nad jurisdikcijom i, na kraju krajeva, nad sâmom Crkvom. Pravoslavlju nijesu potrebne obavještajne službe da bi preživjelo. I kad god je Crkva dozvolila da se njome vlada kao pionom carstva – pod carevima ili pod sovjetskim sistemom – istorija je bila nemilosrdna u svome sudu.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Crnogorska crkva ima legitimitet za autokefalnost? Trezveno istorijski, pastirski i sinodalno ispitati

Stalno iz Beograda, centra &nbsp;velikosrpskih vlasti, a protivnika Crne Gore i prava na autokefalnost Crnogorske crkve, posebno iz redova Crkve Srbije, i njenih raznih poklisara i operativaca u Crnoj Gori, svedočimo da njih ocigledno ne zanimaju istorijske, kanonske činjenice o istoriji autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Samo njih zanima da žive u blatu laži i da naštete Crnoj Gori i Crnogorcima.
&nbsp;Evo jedna krucijalna činjenica, koja svjedoči da je Crnogorska crkva, odnosno, Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, Pravoslavna mitropolija Crnogorska bila autokefalna crkva u nezavisnoj i medunarodno priznatoj državi - Knjaževini Crnoj Gori. To je dokument iz 1885.godine, koji je lako provjeriti i čiji je ključni dio u faksimilu objavio odavno dr Danilo Radojević u knjizi "Iz povijesti hrišćanskih crkava u Crnoj Gori", CDNK, &nbsp;Podgorica, 2000).&nbsp;
Naime, mitropolit autokefalne Crnogorske crkve Mitrofan Ban je, nakon obavljene hirotonije u Rusiji (Petrogradu) 19. oktobra 1885., poslao pismo vaseljenskom (konstantinopoljskom, carigradskom) patrijarhu Joankimu III, iz koga se jasno uočava da je Pravoslavna Crnogorska crkva autokefalna i da je vseeljenski patrijah kao takvu pomjesnu crkvu priznavao. Naime, u tome pismu mitropolit autokefalne Crnogorske crkve, između ostalog, piše: "....Mi smo de iz Rusije povratili i u ime Božije zauzeli svetu katedru Mitropolije Avtokefalne crkve u &nbsp;bogoštićenom Knjaževstvu Crnogorskom na koju smo i Duhom Svetijem i pozvati".
Činjenice su neumoljive. Istorijske, aksiomskog kakarkera. Naučne.&nbsp;
Danas, kao i vazda, velikosrpski otimači Crne Gore, uzurpatori njenog sakralnog istorijskog blaga, ne mogu prkositi istorijskim, pravnim i drugim činjenicama. Ali manipulacije i obmane režima silom važe, no im mi ne prizajemo.
&nbsp;Ne zaboravimo da je srpski mitropolit u Crnoj Gori dr Amfilohije Radović u pozno doba priznao i to javno da je Crnogorska crkva bila autokefalna, naravno pod uticajem nespornih istorijskih činjenica, ali je, ipak, priznao. A danas velikosrbi misle da ćemo odustati od crkvene autokefalnosti za našu Crnogorsku crkvu i pristati na beogradsku velikosrpsku otimačinu i falsifikate. Toga filma dok smo živi mi, gledati neće.

Anticrnogorski faktori predvođeni vlastima i Crkvom Srbije stalno ignorišu činjenice o istorijskoj autokefalnosti Crnogorske crkve

„Onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost, onaj ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost“ (George Orwell, 1984) U srpskoj istoriografiji je poznat beskompromisni sukob između Pantelije Srećkovića i Ilariona Ruvarca, koju Ruvarac objašnjava riječima „...od čoveka Srbina, preteranog patrijote, u koga je jače čustvo i želja od uma i razuma – napisana Istorija ne vredi mnogo i upravo da ništa ne vredi, i da je za Srbiju i Srpstvo velika sramota, što je takva Istorija puštena u svet“. Srećković je bio predstavnik romantičarske istoriografije, koja je uglavnom počivala na zabludi da su narodna predanja pouzdan istorijski izvor, uspjevši da prikupi impresivnu kolekciju predrasuda, poluistina, suludih koncepcija i šovinističkih naklapanja, kojih se kao tobožnjih „istorijskih činjenica“ čvrsto držao cijelog života. <h2>Klerikalna mitologija</h2> Danas je srpska istorigrafija u potpunosti naslijedila Pantinu metodologiju, bilo da se radi o daljoj ili bližoj prošlosti. Istorijski revizionizam je u savremenom srpskom društvu jedan od ključnih mehanizama kojim se izgrađuje „novo“ kolektivno „śećanje“, kao temelj obnovljenih imperijalnih ambicija. Zamjena istorije političkim mitom nije puka zamjena istorijskih činjenica mitskim pripovjedanjima, jer bi istorijski argumenti nadvladali kao jači, već se istoriji oduzima legitimet, da bi se prešlo na novo, politički upotrebljivo pisanje i čitanje istorije, sa malo ili nimalo uvažavanja za činjenice koje se guraju u stranu, prećutkuju, brišu, a veoma često i konstruišu. Često konstruisani lažni mitovi traže savez sa pravim mitovima ili sa selektivnim činjenicama da bi bili što efikasniji. Preveliki politički, medijski i pseudonaučni uticaj na crnogorsko društvo izvana proizveli su generaciju političara, koja danas čini vlast u Crnoj Gori i koja je svoj identitet gradila na Pantinoj istoriji. Da stvari budu još obespokojavajuće, slično je i sa njihovim sljedbenicima. Posebnu ulogu u svemu tome ima Crkva Srbije, njene eparhije u Crnoj Gori, čije sveštenstvo, skromnog opšteg obrazovanja i u ratu sa svim realnim činjenicama, bezobalnom slobodom tumače istorijsko nasljeđe, slijepi i gluvi za prvoklasne istorijske artefakte koji su u sukobu sa njihovom mitološkim naklapanjima.&nbsp; Zato je Crna Gora pravi primjer kako se istorijski fakti prvog reda zamjenjuju klerikalnom mitologijom i kreiranjem prošlosti koja je za njih vrlo upotrebljiva u mijenjanju svijesti građana Crne Gore, pokušavajući da današnje vrijeme projektuju na vremena prije više stotina stoljeća, kada nije bilo ni nacija, ni identitetskih razmirica, ni današnje dostupnosti informacija. Fascinira sa kojom upornošću Crkva Srbije ignoriše svaki artefakt koji se pojavi u istorijskoj publicistici, ne prezentirajući nam bilo kakvu polemičku činjenicu kojom bi ih osporila.&nbsp; Tako se ignoriše Gramata carigradskog patrijrha Jeremije iz 1531. godine, podržana od tri najvažnija patrijarha, kojom se Pećka arhiepiskoja naziva takozvanom i „otpočetka“ potčinjenom Ohridskoj arhiepiskopiji, ili kad su članovi Srpske kraljevske akademije, preteče SANU, „ljubazno primani u Vaseljenskoj patrijaršiji, po rečima uvaženog gospodina Jakozosa Papajoanu, sekretara Sinoda, koji je konsultovao patrijaršiskog bibliotekara i arhivara, da u Fanaru nema dokumenata o obnovi rada Pećke patrijaršije. Uostalom, na Pećku patrijaršiju, sasvim prirodno, i danas se tamo gleda kao na nekanonsku ustanovu, političko delo Turaka, što je ona i stvarno bila“. Nikada nijesmo od Crkve Srbije dobili razjašnjenje neprisustva Vaseljenskog patrijarha na tzv. proslavi 800-godišnjice SPC i stava Vaseljenske patrijašije da se radilo samo o hirotoniji Save Nemanjića u čin arhiepiskopa? Glavna dva izvora vezano za hirotoniju Sv. Save u čin arhiepiskopa jesu njegovi životopisci Domentijan i Teodosije. Domentijan je žitije pisao polovinom XIII stoljeća, dok ga je Teodosije pisao krajem XIII i početkom XIV stoljeća. Oba pogrešno navode ime vaseljenskog patrijarha, jer je u periodu 1216 – 1222. godine patrijarh bio Manojlo Saranten, a ne German II, što govori da Domentijan nije svjedočio činu hirotoinije Save, dok je Teodosije pisao žitije na bazi Domentijanovog. Teodosije potvrđuje da je Druga zapovijest Vaseljenskog patrijarha samo lična gramata za Sv. Savu. &nbsp; <h2>Autokefalna Crnogorska crkva</h2> Crkvena autokefalnost podrazumjeva da takva crkva ne dobija svoju vlast od druge crkve i da nad sobom nema nikakave više vlasti, sem vaseljenskih sabora. Jednom izvojevana autokefalnost je stalna. Kanoni se uspostavljaju odlukama vaseljenskih sabora, odlukama pojedinih pomjesnih sabora (Fotijev Nomokanon), odlukama najviših crkvenih autoriteta. Tako da se u glasilu Petrogradske duhovne akademije objavljen Diptih Ruske pravoslavne crkve iz 1851. godine i Atinska sintagma Vaseljenske patrijaršije iz 1855. godine apsolutno mogu smatrati kaononskim dokumentima. U oba ta dokumenta pod brojem 9 navedena je autokefalna mitropolija Crne Gore. Iako se pokušava pominjanje Cetinjske mitropolije među autokefalnim crkvama osporiti sa srpske strane, da se radi samo o autonomiji, postavlja se pitanje, ako je tako, zašto nije pomenuta crkva u Srbiji, koja je imala u to doba autonomiju u okviru Vaseljenske patrijaršije?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250601010636_5efd5a440660ed2c604cf9034afd22d48e38d723c5e7b54d1b513d8ce29b780a.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250601010636_5efd5a440660ed2c604cf9034afd22d48e38d723c5e7b54d1b513d8ce29b780a" data-rendition-name="original" width="700" height="500" loading="lazy" alt="kapela i sluxbene novine"> <figcaption>Odluka o ujedinjenju(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Ustav Crne Gore iz 1905, u članu 40, samo konstatuje, i kanonski i ovozemaljski, pravni status Crnogorske crkve: „... Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve“... Autokefalnost potvrđuje i beogradski mitropolit Dimitrije Pavlović u zvaničnim obraćanjima vrhu Crnogorske crkve. Za pseudoistoriju nijesu argument ni Službene novine KSHS od 3. juna 1922. godine, u kojima se govori o ujedinjenju autokefalne CPC sa ostalim crkvama. Kao što se pominje i u samom tomosu Vaseljenske patrijaršije toj ujedinjenoj crkvi, a koji se i navodi u tom broju Službenih novina. I to je sve više puta objavljeno, bez ikakvog efekta. Kao da je ćutanje i bježanje od razjašnjenja tog pitanja najoportunije za Crkvu Srbije i njene poklonike.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250601010636_e787b26ae8635bb1a2d8048eefab6933af43a6f5db073e44266407025cc6f19f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250601010636_e787b26ae8635bb1a2d8048eefab6933af43a6f5db073e44266407025cc6f19f" data-rendition-name="original" width="500" height="700" loading="lazy" alt="kapela i sluxbene novine"> <figcaption>Službene novine, 3. jun 1922.(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  U svojim epskim zanosima i prizemnoj metaforici, Boris Bogdanović pominje „izmišljenu drugu crkvu“, aludirajući na Mila Đukanovića. Njega kao pravnika, doduše „daljinskog“ sa čuvenog Megatrenda, ne obavezuje ni Ustav Crne Gore iz 1905, ni Ustav CPC iz 1904, niti ga interesuje kako je nekanonski i nepravno ukinuta CPC, ko je činio Sinod CPC, što je predviđao Ustav CPC kako se donose odluke Sinoda, kako postaju izvršne, da li je Rješenje nepotpunog Sv. Sinoda Kraljevine Crne Gore od 16. decembra 1918. godine pravno valjan dokument da se ukine jedna autokefalna crkva, iako je po kanonima autokefalnost crkava STALNA! Možda bi, po istom principu, Porfirije Perić i Irinej Bulović mogli rješenjem napisanim rukom i svojim potpisima prisajediniti Crkvu Srbije Moskovskoj patrijaršiji? Naravno da to nije moguće bez odluke Sabora! Da mu bude jasnije Rješenje od 16. decembra 1918. potpisali su samo dva člana Sinoda Kraljevine Crne Gore od sedam, koliko je imao,, arhipeiskop Mitrofan Ban i episkop nikšićski Kiril Mitrović.&nbsp; <h2>Odsustvo samopoštovanja</h2> Ako Bogdanovića interesuje pravni i duhovni kontinuitet crkve čiji je poklonik, preporučujem mu da pročita Zakon o crkvama i verskim zajednicama Republike Srbije, član 11. Crkva Srbije postoji u Crnoj Gori fizički od 1920. godine, priznata od Vaseljenske patrijaršije 1922. godine, u pravni sistem KSHS/Kraljevine Jugoslavije ušla je Zakonom o SPC iz 1929. i Ustavom iz 1931. godine, kojim je nekada autokefalna Cetinjska mitropolija postala 22. eparhija Crkve Srbije.&nbsp; Koliko je odsustvo samopoštovanja govori i stalno pominjanje povratka kapele Karađorđevića na Jezerski vrh. Tobožnji poštovaoci Njegoša i smirenja njegovih kostiju hoće da rušitelje originalne Njegoševe kapele instaliraju simbolički kao „istorijsku vertikalu“ (riječi Borisa Bogdanovića). Pored toga što postoje snimci oštećenja Njegoševe kapele od groma, skica ruskog arhitekte Krasnova koji pokazuju da je Njegoševu kapelu vrlo lako bilo obnoviti (čak su i Austrijanci nudili da oni to urade), umjesto što je survana niz Koprivinu stranu, lažni poštovaoci Njegoša, kojima je jedino potreban kao simbol srpstva, ne prave replike njegove kapele, već kapele koju su podigli Karađorđevići, sa istim ciljem da se Crna Gora obelježi kao dio srpske teritorije.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250601010636_4671b2f674509cce4838dde863b34cce28aa02db4bc46ca25c6483ef8054daea.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250601010636_4671b2f674509cce4838dde863b34cce28aa02db4bc46ca25c6483ef8054daea" data-rendition-name="original" width="1440" height="1258" loading="lazy" alt="kapela i sluxbene novine"> <figcaption>Skica Krasnova oštećene Njegoševe kapele prije rušenja(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Da imamo posla sa novokompovanim vjernicima i sveštenicima koji se ne drže kanona „kao pijan plota“ govori reakcija jednog novinara u tv emisiji, koji sa promjenom redakcije mijenja i svjetonazore, da ga vrijeđa naziv Crkva Srbije. Da je čovjek vjere obavjestio bi se da je na vaseljenskom saboru na Kipru 1872. etnofiletizam proglašen jeresom. Drugim riječima, ne postoje nacionalne crkve, crkva je jedinstvena, „katoličanska“, a svi njeni djelovi su pomjesni i nose ime države u kojoj vrše „božju misiju“. To posebno važi i za one koji autokefalnu sremskokarlovačku mitropoliju smatraju dijelom Pećke „patrijaršije“, iako je ona bila mitropolija Pravoslavne crkve u Austrougarskoj. Umjesto što pjenite, provjerite!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250601010636_84af70fea1951b27fc12a4faca1539807acb792155ca4e0e9562c401750ba5b6.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250601010636_84af70fea1951b27fc12a4faca1539807acb792155ca4e0e9562c401750ba5b6" data-rendition-name="original" width="1455" height="554" loading="lazy" alt="kapela i sluxbene novine"> <figcaption>Oštećena kapela lijevo - srušena od strane Karađorđevića desno(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Ako se pitate zašto opet o crkvenom pitanju, odgovor je da je tokom proteklih sto godina identifikacija srpstva i pravoslavlja, tj. vjere i nacije, u različitim periodima, dovođena do apsoluta. Za veliki broj autora srpstvo i pravoslavlje su bili sinonimi. Velmar Janković 1938. godine piše da je pravoslavlje proželo „celog srpskog čoveka“, pa je svetosavska crkva „izraz srpskog narodnog duha“ sa kojim je srasla i van kojeg „tako reći i ne postoji“. Upravo zahvaljujući toj nehrišćanskoj ideologiji i vezi crkve i nacije, Crna Gora je potonjih skoro četiri decenije promjenila nacionalni sastav zahvaljujući Crkvi Srbije. Oksimoron je da oni koji su nacionalni konvertiti, koji su promijenili kao zreli ljudi svoju naciju, optužuju one koji su dosljedni u svom nacionalnom identitetu za izdaju svog porijekla? Otvorite već jednom na uvid popisne liste od 1948. do danas, da već jednom vidimo kakav prevrtljiv karakter imaju mnogi građani Crne Gore, dostojan prezira. A i da njihovi potomci prestanu da nas pitaju „što ti je bio đed“.&nbsp;

Slobodan Jovanović

Novo kolektivno śećanje po Pantinoj istoriji

Američki ekonomista, nekadašnji ministar finansija za vrijeme mandata predsjednika Bila Klintona i bivši predsjednik Univerziteta Harvard Leri Samers, podnijeće ostavku na funkciju predavača na tom univerzitetu, nakon što je u dokumentima povezanim sa slučajem osuđenog seksualnog prestupnika Džefrija Epstina otkriveno da je sa Epstinom imao blizak odnos.
On će ostavku podnijeti na kraju tekuće akademske godine, prenosi Njujork tajms.
Kako se navodi, u objavljenim dokumentima vidi se da su Samers i Epstin ostali u bliskim odnosima dugo nakon što je Epstin osuđen za prostituciju u slučaju koji uključuje maloljetnu osobu.
Samers je na odsustvu sa Harvarda od novembra prošle godine i neće se vratiti na predavanja prije nego što podnese ostavku.
Pored toga, Samers je podnio ostavku i na funkciju koordinatora Centra za biznis i upravljanje vladama Mosavar-Rahmani.
Samers je putem saopštenja izjavio da je donio "tešku odluku" da se penzioniše i da će "uvijek biti zahvalan hiljadama studenata i kolega", prenosi Tanjug.

Epstinova afera uzdrmala akademsku elitu: Leri Samers odlazi sa Harvarda

Bugarski servis Radija Slobodna Evropa (RSE) prestaće s radom 31. marta zbog ukidanja američkog finansiranja, rekla su agenciji Frans pres dva člana osoblja, nekoliko sedmica nakon što je sličan scenario objavljen za Rumuniju.
Tim aktivno radi na rešenju koje će "nam omogućiti da nastavimo da služimo našoj publici", rekao je jedan od izvora iz RSE, tražeći anonimnost do zvanične objave.
Direktorka servisa Slobodna Evropa Rumunija Elena Vijulije Tanase takođe je najavila zatvaranje 31. marta, u objavi na Fejsbuku prije dvije neđelje, prenosi Hina.
- To su svakako loše vijesti, ne samo za moje kolege i mene - napisala je.
On je naglasila da je ostala samo "šačica profesionalnih novinara, dok ova vremena zahtijevaju naš rad na toliko mnogo frontova.
- Razumemo da je Radio Slobodna Evropa morao napraviti rezove kako bi sačuvao sve svoje aktivnosti, uključujući i emitovanje u diktaturama kao što je Rusija - rekao je za AFP direktor Reportera bez granica u Češkoj Pavol Salai.
Ta zatvaranja „će ugroziti pravo građana na pouzdane informacije - dodao je, naglašavajući da je „rizik veći u Bugarskoj koju čekaju izbori, budući da je to zemlja s ionako malo nezavisnih medija“.
Krajem novembra je najavljeno zatvaranje tog radija i u Mađarskoj, odlukom američka vlade, kako bi umirila mađarskog premijera Viktora Orbana, saveznika Donalda Trampa.
Bugarska i Rumunija bile su među prvim zemljama koje je pokrivao Radio Slobodna Evropa/Radio Sloboda, kada je osnovan 1950. godine.
Slobodna Evropa, koju je do sedamdesetih godina delimično finansirala CIA, igrala je ključnu ulogu u širenju informacija izvan Gvozdene zavjese, uprkos stalnim pokušajima komunističkih vlasti da ometaju njen signal.

Ukida se bugarski servis RSE

Potpredsjednik Vlade za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju Momo Koprivica kazao je da ima pomaka u potrazi za odbjeglim Milošem Medenicom, ali da ne može da govori o detaljima.
Medenica je 28. januara pred Višim sudom u Podgorici osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 10 godina i dva mjeseca zbog stvaranja kriminalne organizacije. Nakon presude, Medenica nije pronađen na kućnoj adresi i od tada policija traga za njim. U međuvremenu raspisana je i crvena potjernica.
Koprivica je u emisiji "Iznova" na TV Nova M kazao da je bjekstvo Medenice otvorilo šire pitanje funkcionisanja sistema i sistemskih nedostataka. Međutim, poručuje da ne bi upirao prstom ni u koga.
On je napomenuo i da prvostepena presuda Medenicama nije donijeta u propisnom roku.
- Kao pravnik ne shvatam zašto se neke presude ne donose ranije. Presuda nije donijeta u propisnom roku i to je otvorilo pitanje što je moglo da se uradi. Moramo da razmotrimo sistemske nedostatke, nadležni moraju da urade sve da nađu bjegunca - poručio je Koprivica.
Nedavno je podgoričko Osnovno državno tužilaštvo (ODT) formiralo dva predmeta povodom bjekstva Medenice.
<h2>Logistika</h2>
Prema saznanjima Portala ETV, jedan predmet se tiče okolnosti i detalja bjekstva Medenice, logistike koja mu je pružena itd, a drugi snimaka koji se pojavljuju na društvenim mrežama a na kojima je navodno on.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&amp;url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fhronika%2Fodt-formiralo-dva-predmeta-u-slucaju-milosa-medenice-bavice-se-okolnostima-bjekstva-i-snimcima-na-drustvenim-mrezama&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Direktor Uprave policije Lazar Šćepanović ranije je saopštio da je policija utvrdila gdje je Medenica boravio u noći kada je napustio svoj stan i ko mu je dao logistiku, ali detalje nije otkrio.
On je, gostujući u emisiji „Načisto“ na Televiziji Vijesti, rekao da je pregledom video nadzora utvrđeno da je 27. januara, odnosno dan prije izricanja presude, poslije 18 sati u njegov stan došla njegova majka Vesna Medenica, te da je on izašao oko 23 sata.
- U večernjim satima, u 23:03, lice se udaljilo iz stana na određenu lokaciju, za koju su službenici utvrdili gdje je boravio i ko mu je pružio logistiku i upoznali državnog tužioca koji daje naloge i dobija naredbe suda za preduzimanje mjera i radnji. Radi zaštite potrage, kako se ne bi uticalo na određena lica i mjere koje će, nadam se, dati rezultate, moram da dodam da je pregledano preko 100 objekata u Crnoj Gori - rekao je Šćepanović ranije.
<h2>Presuda</h2>
Prvostepenom odlukom Višeg suda, koju je izrekla sutkinja Vesna Kovačević, osim Miloša Medenice, osuđena je na 10 godina zatvora i njegova majka - bivša predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica.
Medenica je proglašena krivom za četiri krivična djela protivzakonitog uticaja, dok je njenom sinu, zbog opasnosti od bjekstva, određen pritvor do pravosnažnosti presude, uz novčane kazne od po 50.000 eura.
Sud je Vesnu Medenicu oslobodio optužbe za stvaranje kriminalne organizacije, ali je oglasio krivom u dva odvojena predmeta protivzakonitog uticaja, koji su se odnosili na primanje mita i uticanje na sudske odluke.
Njen sin Miloš Medenica oslobođen je optužbi za nedozvoljeno držanje oružja i omogućavanje uživanja opojnih droga za više lica.
Milošu Medenici je određen pritvor, a Vesni Medenici zabrana napuštanja Kolašina i oduzet joj pasoš.

Koprivica tvrdi da ima pomaka u potrazi za Medenicom, ali ne otkriva detalje: Uraditi sve da se pronađe bjegunac

Sukob u Opštinskom odboru Nove srpske demokratije u Pljevljima ne jenjava, iako je juče izgledalo, nakon što je prvi čovjek ove stranke u gradu Milan Lekić, otključao stranačke prostorije za pobunjenike i sastao se sa njima, a i on i vođa pobunjeničke grupe Blažo Kotlaja, potom medijima dali pomirljive izjave. Dio članova Opštinskog odbora i dio članstva danas se oglasio saopštenjem s porukom - nećemo dozvoliti da nas Milan Lekić ponovo zavede i gurne u propast. - Nakon najnovijeg oglašavanja grupe odbornika i predsjednika Opštinskog odbora Nove srpske demokratije Milana Lekića, očigledno je da je ta grupa uzurpirala Opštinski odbor naše stranke – poručili su oni.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260107080148_abdf1b19b742de9b7ca107f0a7d1dc33360a99aa87f7db79f03809464ba0ec8f.webp" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260107080148_abdf1b19b742de9b7ca107f0a7d1dc33360a99aa87f7db79f03809464ba0ec8f" data-rendition-name="original" width="768" height="575" loading="lazy" alt="SUKOB KOJI TRAJE: Milan Lekić i Dario Vraneš kratko bili „u ljubavi“ "><figcaption>Sukob Vraneša i Lekića doveo do raskola u stranci(Photo: Rudnik uglja)</figcaption></figure>  Lekić i „već poznata četiri odbornika“, poručili su oni, iznijeli su u svom saopštenju niz neistina. - Prije svega, neistinita je tvrdnja da je na sastanku bilo osam odbornika. Pored toga, prisutni odbornici su dovedeni u zabludu tvrdnjama da su odbornici koalicionih partnera protiv usvajanja budžeta. Lekić i pomenuti odbornici pokušavaju da prebace krivicu za neusvajanje budžeta za 2026. godinu na odbornike koalicionih partnera, dok istovremeno tvrde da neće sarađivati sa DPS-om, a u praksi rade upravo ono što radi DPS – saopštili su oni. Ističu da „članstvo NSD neće dozvoliti da ih Milan Lekić ponovo zavede i gurne u propast, kao što je to učinio 2006. i 2014. godine“. - Ako smo mu tada vjerovali, danas mu više ne vjerujemo. Za neusvajanje budžeta isključivo su odgovorni Lekić i četiri odbornika koji sa njim pripremaju novi raskol i novu golgotu za Srbe u Pljevljima – zaključili su oni u saopštenju koje su potpisali kao članovi Opštinskog odbora i članovi Nove srpske demokratije Pljevlja. Portal ETV tražio je komentar od Lekića, Kotlaje, kao i odbornika NSD Ane Jović i Boža Jelovca, ali nam nijesu odgovorili. Jedino je Kotlaja kazao da, za sada, ne bi da komentariše aktuelnu situaciju u pljevaljskom odboru NSD i da se nada da će se situacija smiriti. Pitali smo i predsjednika Opštine Daria Vraneša zbog kojeg je i došlo do raskola u stranci, jer su on i Lekić skoro dvije godine u sukobu od kada Lekić, koji je do tada bio najuticajniji čovjek ove partije u Pljevljima, pokušava da ga smijeni. Ni Vraneš nije odgovorio. On je sinoć na svom Instagram profilu objavio da će budžet opštine biti usvojen „bez DPS-a i onih koji nijesu DPS a podržavaju DPS“. - Pokušaj političke trgovine opet je propao!!! Razvoj opštine niko ne može zaustaviti – poručio je on. Lekić je juče nakon sastanka sa Kotlajom i dijelom pobunjenika saopštio da će pozvati predsjednika partije Andriju Mandića da dođe u Pljevlja i uključi se u rješavanje problema. Kotlaja, član Glavnog odbora NSD, rekao je novinarima nakon sastanka, da okupljanja ispred stranačkih prostorija nijesu „nikakav protest“ već razgovori članstva i rukovodstva stranke kako bi se usvojio budžet. Rekao je i da su za očuvanje vladajuće koalicije na lokalnom nivou i da nikom nije interes eventualno uvođenje prinudne uprave. Na društvenoj mreži Fejsbuk juče se pojavio i snimak zabilježen ispred prostorija NSD, a na kojem se vidi parkirano policijsko vozilo nekoliko desetina metara od kancelarija ove partije. Ko je tražio policijsku zaštitu, Lekić ili Kotlaja i njegove pristalice, ili je policijska procjena bila da može doći do incidenta nije saopšteno.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260223190216_b51f85576c6c61ad21f6a8e5587ed28d5ae8da4e56795a600ce7bc857293d928.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260223190216_b51f85576c6c61ad21f6a8e5587ed28d5ae8da4e56795a600ce7bc857293d928" data-rendition-name="original" width="1920" height="864" loading="lazy" alt="pljevlja"><figcaption>Za pobunjenike u poneđeljak stranačke prostorije bile zaključane</figcaption></figure>  Saopštenjem su se juče oglasili i odbornici NSD s porukom da nikada neće sarađivati sa DPS-om, navodeći da se je sastanku u stranačkim prostorijama prisustvovalo osam odbornika, što je u današnjem saopštenju koje su potpisali članovi Opštinskog odbora i članovi Nove srpske demokratije Pljevlja, kategorično demantovano. - Vjerujući u dobre namjere naše braće dužni smo da im ukažemo da, ako izostavimo naše koalicione partnere iz dogovora, taj put nesumnjivo vodi u zagrljaj DPS-a i bivšeg režima, a to vjerujemo da niko od nas ne želi – saopštila je juče grupa odbornika, očito se obraćajući pobunjenicima. Naaši izvori su sinoć kazali da pouzdano znaju da tom sastanku nijesu prisustvovali odbornici Božidar Jelovac i Draško Pivljanin koji su, kako tvrde, čvrsto uz Vraneša. Član GO NSD Blažo Kotlaja u poneđeljak je sa grupom pristalica organizovao protest ispred stranačkih prostorija koje su bile zaključane. Pobunili su se zbog toga što dio odbornika ove partije odbija da podrži opštinski budžet. On je u poneđeljak poručivao kako će tražiti kažnjavanje odbornika, te da je stranka „talac jednog čovjeka“. Nakon što im je Lekić juče otključao stranačke prostorije i sastao se sa njima, Kotlaja je bio mnogo umjereniji u izjavama.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260223190216_35d5134850cab53d33afe6c2a9114b049fbdab13b7f02d06c330e44652a4f3e5.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260223190216_35d5134850cab53d33afe6c2a9114b049fbdab13b7f02d06c330e44652a4f3e5" data-rendition-name="original" width="1920" height="864" loading="lazy" alt="kotlaja"><figcaption>Blažo Kotlaja</figcaption></figure>  Izvori Portala ETV iz Pljevalja i sinoć su kazali da iako je juče izgledalo da je Andrija Mandić uspio da sanira problem i umiri pobunjenike, da su male šanse da spriječi „cijepanje“ svoje stranke u ovom gradu, pogotovo u svjetlu činjenice da je Vraneš uspostavio snažne veze sa Crkvom Srbije čije svještenstvo ima značajan uticaj na društveno-politička dešavanja u Pljevljima. Na društevnim mrežama u poneđeljak je na stranici „Pljevlja odbranila svet“, uz fotografije četiri odbornika NSD – Slobodana Radovića, Marka Potparića, Boriše Kankaraša i Vuja Grbovića objavljeno da oni „trguju sa PES-om i neće da glasaju za budžet“. Za smjenu Vraneša potreban je glas najmanje 18 odbornika. Pljevlja su na privremenom finansiranju jer nije usvojen budžet za 2026, a više pokušaja da se održi sjednica Skupštine opštine je propalo, jer nema kvoruma. Osim dijela odbornika NSD, Vranešovu smjenu žele i Pokret Evropa sad premijera Milojka Spajića i Demokrate potpredsjednika Vlade Alekse Bečića. Bez glasova opozicije u lokalnom parlamentu smjena Vraneša je nemoguća. Iz Demokratske partije socijalista ranije su pozvali stranke na vlasti da podrže njihovu inicijativu za razrješenje Vraneša

Tag: crnogorska-crkva