Rečenica o povratku u devedesete godine na Balkanu često se ponavlja i pretvara u frazu, jer joj se ne pripisuje njeno stvarno ozbiljno značenje.
Često se, naime, uopšte ne razumije što su države nastale na prostoru bivše Jugoslavije izgubile devedesetih godina, kad su zbog nacionalističke socijalne dinamike, koju je režim Slobodana Miloševića uspostavio krajem osamdesetih, u devedesetima bile blokirane velikosrpskom agresijom.
"Krema" srpske akademske zajednice sredinom osamdesetih je osmislila Memorandum SANU, kao policy project stvaranja velike Srbije. Do koje je mjere ta "krema" živjela izvan globalnog konteksta govori činjenica da je projekat bio zasnovan na etatističkom realsocijalističkom modelu, a da nisu vidjeli notornu stvar – da je svijet pred velikim talasom demokratizacije i da se totalitarni poredak raspada.
Strašno je, međutim, to što je zbog projekta što su ga osmislili Miloševiću, a koji je on sprovodio, u ostalim državama bivše Jugoslavije procesi demokratizacije u Srednjoj i Istočnoj Evropi prošao mimo ovog političkog interesa u ovim državama. Prostor bivše Jugoslavije zato je inicijalno posve izostao iz projekta Delorsovih krugova, a jedino je Slovenija uspjela da izbori status kandidatkinje za članstvo, uprkos tome što nije bila dio projekta predsjednika Evropske komisije u dva mandata – od 1985. do 1995. godine.
<h2>Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta</h2>
Put u članstvo Unije za Hrvatsku trasiran je drugim pravcem, zaključcima Solunskog samita na kraju grčkog predsjedanja EU u junu 2003. godine, kojim je, uostalom, otvoren put za proširenje EU na Zapadni Balkan, nakon velikog praska proširenja 2004. godine, koji je obuhvatao i Sloveniju.
Devedesetih je Balkan bio izvan evropskog političkog konteksta. U balkanskim državama koje su bile fokusirane na nacionalizam i rat, ispod radara su prolazili ključni procesi – od pada Berlinskog zida do izgradnje demokratskih institucija i procesa ekonomske i političke standardizacije sa zajedničkom evropskom pravnom stečevinom, što se odvijao u ostatku Srednje i Istočne Evrope.
Slovenija je svoju priliku otvorila odmah nakon Brionskog primirja, ali je još dugo unutar EU tretirana s nepovjerenjem. Hrvatska je svoju šansu počela stvarati tek nakon pobjede nad agresorom (koja je uspostavljena prema nekim interpretacijama 1995, ali zapravo tek 1998. završetkom procesa mirne reintegracije Podunavlja) i, daleko važnije, slomom populističkog režima 3. januara 2000. godine, drugim prenosom vlasti i početkom „evropske tranzicije”.
Tek je tada Hrvatska počela da izlazi iz konteksta „Miloševićeve prijetnje”, a zanimljivo je da je već proces svrgavanja Miloševića 5. oktobra 2000. prolazio na marginama pažnje hrvatske javnosti. Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta bio je politički projekat i administracije Ivice Račana, ali i one Iva Sanadera, a široki konsenzus o tom projektu uspostavljen je stvaranjem parlamentarnog Nacionalnog vijeća za praćenje pristupnih pregovora. Taj konsenzus umjerene ljevice i desnice, udruženih oko ciljeva pristupanja EU, ali i NATO-u, obilježavao je i slovensku političku arenu – od kraja procesa osamostaljivanja, pa do ostvarivanja tih temeljnih zajedničkih ciljeva.
<h2>Patogeni pritisak Srbije na susjede</h2>
Nažalost, slomom projekta Memoranduma SANU, patogeni uticaj projekta velike Srbije na Balkanu nije bio obustavljen. Umjesto priznanja poraza, „utemeljitelji” projekta oblikovali su Memorandum II, kojem je cilj bio negiranje odgovornosti za procese iz devedesetih, dakle i činjenice da je režim u Beogradu i pred Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ), i pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, označen kao odgovoran za nekažnjavanje i nesprečavanje zločina genocida.
Smjenom administracije Borisa Tadića, koja je sprovodila pogodbenu tranziciju, sporazum mekog krila starog režima i mekog krila demokratske alternative, provedenom 2012. godine, Srbija ponovno ulazi u razdoblje vladavine opcija posvećeni velikosrpskom konceptu, ali ovog puta, po uzoru na Putinov imperijalni projekt u Rusiji – takozvani "ruski svijet".
Nakon 13 godina vladavine, pritisak autoritarne vlasti u Srbiji na susjedne države postaje izrazito patogen. Manji entitet u Bosni i Hercegovini (Republika Srpska) tretira se kao konstitutivni dio "srpskog sveta", a vlasti u Beogradu snažno podstiču Dodikov secesionizam. Iako je odnos prema Crnoj Gori kao organskom dijelu "srpskog sveta" mrvicu rezervisaniji nego što je odnos prema Dodikovom entitetu, u Crnoj Gori je uspostavljena kontrolna vlast u rukama velikosrpske opcije, predvođene Andrijom Mandićem. Ta kontrolna vlast koja sprovodi interese Beograda uvijek može blokirati nominalno proevropsku administraciju premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića.
Najgori je pritisak na Kosovo, koje je u septembru pretprošle godine bilo izloženo terorističkom upadu paravojnih snaga naoružanih i kontrolisanih od strane režima u Beogradu. Ključni akter terorističke akcije i dalje uživa punu zaštitu Vučićevog autoritarnog režima. Sve su očitije i aspiracije za pretvaranje dijela Sjeverne Makedonije u područje "srpskog sveta". Tom projektu komplementaran je bio drugi sličan projekat – projekat Otvorenog Balkana, kojim se na Zapadnom Balkanu htjelo uspostaviti prostor asimetričnih odnosa s dvjema fokusnim tačkama, Beogradom i Tiranom, i pretvoriti koncept "regionalne integracije" u okvir za velikosrpski i velikoalbanski projekt.
Zbog reakcije Evropske unije, prije svega Njemačke, projekat Otvoreni Balkan morao je "ustuknuti" pred evropskim, odnosno njemačkim projektom Berlinskog procesa, koji je zasnovan na evropskim principima ravnopravnosti i matrične saradnje zemalja obuhvaćenih inicijativom. Međutim, u Beogradu to i dalje nije doživljeno kao ozbiljan politički poraz, a državne politike sistematski se vode u skladu sa uvjerenjem vrlo sličnom onom iz projekta Memoranduma SANU.
<h2>Očekivanja od Rusije i Trumpa</h2>
Naime, taj se projekat oslanjao na uvjerenje kako nikakve duboke socijalne promjene neće dovesti u pitanje etatistički model diktature, oslonjene na sovjetsku Rusiju. Isto tako, projekat "srpskog sveta" počiva na uvjerenju o tome kako je samo pitanje vremena kad će totalitarna Rusija pokoriti i poraziti evropski model demokratskih sloboda, ljudskih prava i socijalno-tržišne privrede. Kad je počela Putinova opšta invazija na Ukrajinu, za one koji su modelirali projekat "srpskog sveta", to je bila naznaka početka kraja Evropske unije.
Za one koji su modelirali Vučićeve politike agresija na Ukrajinu je bila "proxy rat", ali prije svega rat koji Rusija na teritoriju Ukrajine vodi, da bi srušila slobodni svijet i Evropsku uniju.
Od novog mandata predsjednika Trampa očekuje se de facto isto: savezništvo s Rusijom u ime "zajedničkih vrijednosti", a protiv Evropske unije.
Razlika od Memoranduma SANU je samo u tome što je taj dokument "cvijeta inteligencije" počivao na uvjerenju da je etatistički komunizam vječan, a ovaj projekt počiva na uvjerenju kako su demokratiji i ljudskim pravima odbrojeni dani. Činjenica da se pokazalo kako je NATO, kao odbrambeni savez slobodnog svijeta, i te kako vitalan i kako je postao privlačniji nego što je bio prije opšte invazije Rusije na Ukrajinu, u tom svjetonazoru kao da ne postoji.
O EU se u tom pogledu na svijet govori kao o strukturi iz prošlosti, bez mogućnosti da preživi u novim uslovima, a projekat predsjednika Trampa tumači se blaženo naivno, bez njegovog elementarnog poznavanja.
<h2>Balkan kao izolovani vrijednosni sistem</h2>
Istina je, svako razdoblje u kome se lome epohe, za brojne države i za naddržavne strukture može biti izrazito rizično. Jasno je da je s početkom novog mandata predsjednika Trampa završilo razdoblje globalizacije, ali Evropska unija se tome u dobroj mjeri već prilagodila. Pitanja slobodne trgovine i carinskih barijera i pitanja odnosa globalnih aktera postaju napeta i osjetljiva, ali Unija odgovara novim javnim politikama. Pod pritiskom koncepta "srpskog sveta", međutim, državama na prostoru bivše Jugoslavije događa se isto ono što im se dogodilo i devedesetih.
Upadaju u zamku vrlo sličnu onoj koju im je tada nametnuo Miloševićev režim, a da se pritom uglavnom još nisu oporavile od posljedica te prethodne zamke. Danas su okolnosti daleko nepovoljnije nego što su bile devedesetih. Tada je na djelu bio optimizam što je pratio veliki demokratizacijiski talas, ekonomska konjunktura koja je pratila širenje na nova tržišta i spremnost konsolidovanih demokratija da prenose znanje na zemlje koje su se našle u poziciji da izlaze iz totalitarizma ili autoritarizma i da počinju izgrađivati demokratske ustavne modele, slobodno tržište i ono najosjetljivije, demokratsko građansko društvo.
Danas optimizma nema, a na Balkan se počinje gledati jednako kao što se na njega gledalo devedesetih – kao na prostor koji živi u izolovanom vrednosnom sistemu, koji nema gotovo ništa zajedničko s vrijednosnim sistemom konsolidovanih demokratija. Balkanske države ponovo se niti ne trude razumjeti što se događa sa Evropskom unijom, niti prate procese i odazive Unije na novu situaciji, ali očekuju da ih se tretira kao povlašćene. Kratak odsječak vremena u kome se ozbiljno razmišljalo o tome kako bi povratak zajedničkoj evropskoj politici proširenja mogao biti vrijedan za Uniju, nažalost, sada je propušten, i niko osim profesionalnih zagovornika proširenja (poput evropske komesarke za proširenje) ozbiljno ne razmišlja o tome da bi neka od zemalja u pretpristupnom dijalogu u okviru aktuelnog mandata Evropske komisije mogla "pokucati na vrata Unije".
To međutim nije krivica evropske elite, nego političkih elita koje su se ponovo našle zarobljene pritiskom svjetonazora koji nema ništa zajedničkog s vrijednostima evropske integracije. U takvim okolnostima ne treba očekivati relevantan interes institucija Unije za procese na Zapadnom Balkanu. Jedini način da se prostor Zapadnog Balkana/bivše Jugoslavije vrati na evropsku agendu je da domaće političke elite nađu snagu da odbace pritisak protivevropskog svjetonazora koji je „zarobio” ovaj prostor i u javni diskurs uvedu ona pitanja koja sada zaokupljaju Evropsku uniju, dakle pitanja zaštite zajedničkog ekonomskog prostora, prostora građanskih prava i individualnih sloboda, te prilagođavanja okolnostima u kojima je proces globalizacije bankrotirao.
Odgovor uz pomoć populističkog kvazisuverenizma, što ove države gura u Putinovu orbitu, gasi svaki evropski interes za procese što se u ovom dijelu Evrope odvijaju. Problem je, međutim, što će u savremenim uslovima biti još teže prevladati posljedice takvih pogrešnih politika, nego što je to bilo devedesetih. A vidimo da u devedesetima, osim Slovenije i Hrvatske, druge države u ovom prostoru nisu izbjegle razornom uticaju memorandumskog antidemokratskog etatizma.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Savremena zamka za Balkan opasnija od one iz Miloševićeve ere

Jedna od glavnih tema proteklih dana u regionu bilo je potpisivanje deklaracije o vojnoj saradnji Hrvatske, Kosova i Albanije. Za uključivanje naše zemlje neophodno da se dese promjene u samoj Crnoj Gori.&nbsp;
To je u razgovoru za Antenu M ocijenio hrvatski politikolog Davor Đenero.
Sporazum je, kaže, povratak hrvatske politike na Zapadni Balkan, ali ističe i da to nije kraj političke arhitekture Zagreba u našem regionu.
Sporazum o vojnoj saradnji Hrvatske Albanije i Kosova, Đenero vidi kao svojevrsni povratak hrvatske politike na Zapadni Balkan, nakon što zvanični Zagreb nije bio značajnije usmjeren ka našem regionu.
- Očito je da je hrvatski premijer Plenković definitivno procijenio da dosadašnja politika gromoglasnog ignorisanja režima u Beogradu više ne može funkcionisati u novim političkim okolnostima, pa se na neki način Hrvatska vraća na koncepte koji su počinjani u nekom ranijem razdoblju, ali nikada nijesu do kraja definisani - kazao je Đenero.
I ranije je, podsjeća hrvatski analitičar, bio jedan sličan pokušaj, i to prije promjene vlasti u Crnoj Gori 2020. godine. Tada je, prema riječima Đenera, Hrvatska namjeravala da potpiše sličan sporazum sa Crnom Gorom i Kosovom.
- Nažalost, taj prvi izbor za saveznika danas ne dolazi u obzir i hrvatska diplomatija se odlučila da inicijativu pokrene zajedno sa Albanijom i, naravno, Kosovom - kaže sagovornik Antene M.
Sporazum je, prema ocjeni Đenera, otvoren za druge države, prije svega članice NATO-a u regionu.
- Ovo što je sada napravljeno nije definitivna hrvatska regionalna arhitekturalna ideja, recimo to tako. Promjenama u administraciji u Crnoj Gori prostor se automatski otvara za saradnju sa Podgoricom. Sjeverna Makedonija je, sa drugčijom administracijom, silno poželjan partner. Ako dođe do stabilizacije političke situacije u Bugarskoj, ta zemlja je, isto tako, vrlo važan politički partner na Balkanu - naveo je on.
Pri tome, smatra da su preduslov za uključivanje Crne Gore neophodne promjene u samoj državi.
- Promjene u Crnoj Gori su nužne zbog nje same, ako zaista želi svoju evropeizaciju i zaštitu svog suvereniteta. Sa gospodinom Krapovićem u ministarstvu odbrane, sa uticajem koji ima Andrija Mandić kao nosilac neformalne veto snage u Crnoj Gori, sa dezavuisanim sistemom nacionalne sigurnosti iz kojeg su curili klasifikovani podaci prema ruskim i srpskim obavještajnim službama, Crna Gora, zapravo, nije članica NATO saveza u punom i pravom smislu riječi. A to je do 2020. godine i te kako bila - zaključio je Đenero.

Đenero: Crna Gora zapravo nije članica NATO saveza u punom i pravom smislu riječi - a to je do 2020. i te kako bila

Izgleda da je u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska počelo vrlo napeto i ozbiljno razdoblje u kome su se, možda, počele pojavljivati prve napukline u Dodikovoj građevini „srpskoga svijeta” na prostorima Bosne i Hercegovine, napukline koje su u prethodnom razdoblju bile brižljivo prikrivane.
Milorad Dodik je na rubu opstanka i ne ostaje mu nego da igra na sve ili ništa, na maksimalno zaoštravanje sukoba. Ta njegova igra u ovom je trenutku u interesu i autoritarnom režimu Aleksandra Vučića u Beogradu, koji je sve više suočen s gubitkom legitimiteta i koji građanima sve više djeluje kao neuvjerljiv.
Znamo staru lekciju o tome kako, kad se god počne raspadati režim u Beogradu, on počne izvoziti nacionalističke napetosti u regiju i tako vraćati svoju moć na domaćem terenu. U politici analogije rijetko dobro funkcionišu, ali analogija današnje pozicije Vučićevog režima sa stanjem od prije 34 godine i velikih demonstracija u Beogradu 9. marta, iza kojih je stajao Vuk Drašković sa svojom organizacijom, nameće se sama po sebi.
<h2>Dimne bombe u Beogradu, ali i u Banja Luci</h2>
Dimne bombe što su bačene u Skupštini Srbije nijesu jedine takve bačene ovih dana. I ono što, vjerovatno u dosluhu s režimom u Beogradu, trenutno u Banja Luci radi Milorad Dodik, nije drugo nego bacanje dimnih bombi.
Vučić je najprije pokušavao održati kontrolu nad procesima u Srbiji igrajući na slabu kartu „odbrane Kosova”. Nakon toga je pokušao odigrati novu kartu, onu na koju je Milošević zaigrao na početku svoje nacionalističke socijalne dinamike, „odbranu Vojvodine”, ali u uslovima kad je Vojvodina ekonomski devastirana i kad je provedena temeljita „rekonstrukcija” nacionalnog sastava njenog stanovništva, kad je tamo dominantna postala autoritarna politička kultura, koju su nametnuli useljenici iz BiH i Hrvatske, priča o autonomiji, kao obliku demokratskoga ograničavanja apsolutne vlasti, ne može funkcionisati, a konstrukcija o izdvajanju Vojvodine iz Srbije nikome ne može biti uvjerljiva.
Kosovo, koliko god se u Srbiji uvijek spominje u kontekstu nacionalističke patetike, kao „najskuplja srpska riječ”, „kolijevka” ili „srce”, ne može biti stvarni motiv za okupljanje oko Vučića. I oni koji govore o tome „kad se vojska na Kosovo vrati”, znaju da je ono nepovratno izgubljeno za Srbiju, da je srpska zajednica na Kosovu u takvoj manjini da ne može osigurati nikakav oblik kontrole kosovskog teritorije, a da Srbija ne može integrisati albansku zajednicu na Kosovu u svoj državni korpus i nakon toga ostati država i s krhkim prividom demokratskih procedura, kao što je to danas. Istina je da u uslovima kad se ruši evropski mirovni poredak ideja o razmjeni teritorija, kojom bi Srbija dobila sjever Kosova više nije neprovediva, ali za Vučićev koncept „imperijalizma sirotinje” to jednostavno nije dovoljno.
<h2>Dodik nije Vučiću politički partner u pravom smislu riječi</h2>
Što je Vučiću potrebno da bi zaustavio raspadanje svog autoritarnog režima? Odgovor na ovo pitanje posve je jednostavan. Isto ono što je Miloševiću bilo potrebno da zaustavi martovske demonstracije 1991. godine – neki oblik garancije da on može provesti ono što se u Miloševićevo vrijeme nazivalo ili „očuvanjem Jugoslavije”, ili iskrenije „velikom Srbijom“, a danas se zapravo isti koncept prodaje pod imenom „srpski svijet”.
Lani je Deklaracijom sa „Prvog svesrpskog sabora” jasno definisano koji je prioritet u projektu „srpskog svijeta“ – integrisanje manjeg bh. entiteta u istorijski i politički prostor na kojem režim u Beogradu želi ostvarivati puni suverenitet i za koji smatra da pripada njegovom kulturnom i političkom prostoru. Sva druga područja, koja uključuje Vučićev derivat Putinovog projekta „ruskoga svijeta“, za sada su sekundarnoga značenja. Crna Gora je, naravno, dio tog koncepta, ali je za sada na čekanju, za Kosovo će se tek vidjeti kako će se odvijati igra, a u Hrvatskoj, čiji dio teritorija velikosrbi i danas vide kao svoju dugoročnu metu, trenutno nemaju niti izvršitelje radova, niti dostatni uticaj, s obzirom na još uvijek funkcionalnu integraciju Hrvatske u EU i NATO.
Vučić, naravno, na Dodika ne gleda kao na političkog partnera u pravom smislu riječi, nego ga tretira upravo onako kako je Milošević tretirao svoje bosanskohercegovačke izvršitelje: Karadžića, Mladića, Koljevića, Krajišnika, Biljanu Plavšić… A taj se tretman najbolje vidio kad je nakon ozbiljnih vojnih poraza, koji bi u slučaju nastavka rata doveli do sloma srpske paradržave na teritoriju BiH, Milošević jednostavno „otpisao” svoje izvršitelje u Bosni i Hercegovini.
Iako Dodik danas govori o tome kako je njegov entitet, kojeg pokušava organizovati kao paradržavu, bio konstitutivan u Dejtonskim pregovorima, to jednostavno nije tačno. U ime Karadžića u Dejtonu je pregovarao Milošević, ne brinući pritom posebno o Karadžićevoj „koži”, nego prije svega o očuvanju svog statusa ekskluzivnog političkog partnera Zapada među „Srbima svima i svuda”.
Kao i Karadžić 1995, i Dodik je danas za međunarodnu politiku parija, osoba izvan zakona (outlaw – dakle osoba koja je kršila pravo i koja sada isključenjem iz zajednice pokušava izbjeći kaznu za to) i s njim se ne razgovara.
Vučiću odgovara to što se Dodik našao u takvom obliku međunarodne izolacije, kao što je svojevremeno Miloševiću odgovaralo što je Karadžić bio isključen iz zajednice zbog organizovanja i podsticanja ratnih zločina, pa i onog najgoreg – zločina genocida.
<h2>Nije shvatio da je njegovo vrijeme prošlo</h2>
Dodik, čini se, još nije shvatio da je njegovo vrijeme definitivno prošlo. Jasno, on se neće morati skrivati po Novom Beogradu zarastao u bradu i glumiti da se bavi alternativnom medicinom. Niko ga neće spriječiti da svoje umirovljeničke dane provede ili u vili na Dedinju, ili, ako kola krenu baš sasvim krivo, u legendarnom Diznilendu za diktatore – moskovskom satelitskom naselju Barviha. Zato se u za njega neugodnoj, a za Vučića poželjnoj situaciji, ovaj ne snalazi i donosi odluke koje ga samo više guraju na kraj Ustava BiH i onih pravila međunarodnog poretka, koja se još nisu raspala. Takve su ideja o promulgaciji (potpisu i proglašavanju valjanima) zakona koji nijesu usvojeni po ustavnoj proceduri i koji izlaze iz okvira nadležnosti entiteta i najava promjene Ustava entiteta, kojim bi ovaj prigrabio prerogative državnog suvereniteta i monopola moći na entitetskom teritoriju.
Dodiku, čini se, niko nije rekao da za svoj „projekt” ne može okupiti ustavnu većinu, jer „spašavanje njegove glave” nije „projekt” u kome bi tak tako pristala sudjelovati ustavna većina u entitetu. Naime, trezvenijim političarima su jasne konsekvence Dodikovih poteza. Ustavni udar kakvog sprema imao bi samo jednu posljedicu – ukidanje entiteta i zamjenu Dejtonskog sporazuma kao konstitucionalnog okvira BiH Vašingtonskim sporazumom. Cijela teritorija Bosne i Hercegovine, u slučaju takva Dodikovog „samoukidanja” entiteta zvanog Republika Srpska, jednostavno bi postao dijelom federacije, uz prethodno federativno preuređenje danas centralistički uređenog manjeg entiteta.
Ustavna načela koja su provedena u dvoentitetskoj Bosni i Hercegovini, lako bi se ostvarila i unutar Federacije, samo bi struktura vlasti preko noći postala jednostavnija i efikasnija. Zato je vrlo vjerovatno da Dodik neće moći okupiti većinu koja bi dala privid proceduralnog legitimiteta njegovom ustavnom udaru.
No, i to zadovoljava Vučićev trenutni interes, kao što je sudjelovanje u Dejtonskom mirovnom procesu, u ime Srbije i u ime bosansko-hercegovačkih Srba, Miloševiću osiguravalo njegove tadašnje interese. U uvjetima raspadanja režima u Beogradu, Vučić bi statusom ekskluzivnog pregovarača u ime inicijalnog koncepta „srpskog svijeta“, definiranog Deklaracijom iz juna prošle godine, dobio svojevrsnu međunarodnu garanciju političkog preživljavanja. A Dodik? On kao parija, u kakvog je sam sebe pretvorio, danas više nikome ne treba.

Dodik očito odlazi, a Vučić preuzima ulogu kakvu je Milošević imao ‘90-ih

Ugledni politikolog i politički analitičar Davor Đenero smatra da je Marta Kos izvrstan izbor za evropsku komesarku za proširenje.&nbsp;
Nju je za tu poziciju predložila predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen.
- Riječ je o vrlo obrazovanoj i dobro pripremljenoj slovenskoj diplomatkiniji, koja se, doduše, do sada uglavnom bavila slovensko-njemačkim bilateralnim odnosima. Karijeru je počela kao novinarka i godinama je bila sjajna dopisnica Dela iz Berlina. Liberalna je demokratkinja, bliska krugu oko premijera Roberta Goloba, a trebala je biti i kandidatkinja svoje stranke, Pokreta Sloboda, za predsjednicu republike - kazao Đenero za portal Radiosarajevo.ba.
Odustala je, podsjeća Đenero, zbog velikog zaostatka podrške u odnosu na kasniju pobjednicu izbora Natašu Pirc Musar, takođe bivšu novinarku, a "razlog tog zaostatka je činjenica da je Kos posve lišena ičega populističkog".
- U Njemačkoj je 2016. godine bila proglašena veleposanicom godine, na kraju svog diplomatskog mandata. Iz Njemačke je prešla za veleposlanicu u Švajcarskoj, ali zbog neslaganja s vanjskom politikom vlade Janeza Janše podnijela je ostavku na funkciju - dodao je Đenero.
<h2>Nulta tolerancija na korupciju</h2>
Vrlo je, kaže, direktna, odlučna i nije sklona ispraznoj retorici.
- Kao osoba koja će nadzirati proširenje biće izrazito stroga i nepristrasna, kad je riječ o ispunjavanju pregovaračkih obaveza i kriterijuma, a sigurno neće davati prazna obećanja. Na srcu su joj zajedničke evropske vrijednosti, sloboda medija i vladavina prava. Njen Brat Drago Kos, bivši je slovenski predsjednik komisije za sprečavanje korupcije, međunarodno afirmisan kao nekadašnji predsjednik GRECO-a, a i Marta Kos je jasan zagovornik nulte tolerancije prema korupciji - naveo je Đenero.
Zaključio je da resor proširenja preuzima osoba koja dolazi iz zemlje sklone proširenju, zagovornica jasnih kriterijuma i načela vladavine prava.

Đenero: Marta Kos izvrstan izbor za komesara za proširenje

Civilna odbrana Gaze je saopštila da je u izraelskim napadima 20. aprila ubijeno najmanje 25 osoba širom Pojasa Gaze, uključujući žene i djecu.
Izrael je obnovio vazdušne i kopnene napade na Gazu 18. marta, ponovo pokrenuvši borbe nakon dvomjesečnog primirja koje je zaustavilo 15-mjesečni rat između Izraela i Hamasa - palestinske grupe koju su Sjedinjene Američke Države i Evropska unija proglasile terorističkom organizacijom.
- Od zore danas, izraelski vazdušni napadi su ubili 20 osoba i ranili desetine drugih, uključujući žene i djecu širom Pojasa Gaze - rekao je za AFP portparol Civilne odbrane Mahmud Basal.
U odvojenom saopštenju, Civilna odbrana je izvijestila o još pet ubijenih u izraelskim napadima dronovima u Rafahu.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je dan ranije obećao da će nastaviti rat i osloboditi taoce koje Hamas još uvijek drži u Gazi.
- Mi smo u kritičnoj fazi kampanje, i u ovom trenutku nam je potrebna strpljivost i odlučnost da pobijedimo - rekao je Netanjahu u saopštenju, odbijajući pozive palestinskih radikala da okonča rat i povuče trupe iz Gaze.
Otkako je Izrael nastavio svoju ofanzivu prošlog mjeseca, najmanje 1.827 ljudi je ubijeno u Gazi, prema Ministarstvu zdravlja, na teritoriji kojim upravlja Hamas.
Ukupan broj ubijenih u ratu u Gazi dostigao je 51.201, od čega su većina civili, navodi isto ministarstvo, brojke koje Ujedinjene nacije smatraju vjerodostojnima.
Izrael je pokrenuo svoju ofanzivu u Gazi nakon što su borci Hamasa upali u južni Izrael 7. oktobra 2023, ubivši 1.200 ljudi, uglavnom civila. Tokom tog napada palestinski su militanti oteli 251 osobu, od kojih je 58 još uvijek zarobljeno.

Izvještava se o najmanje 25 ubijenih u Gazi

Vrijeme praznika period je kada bi svi zajedno trebalo da se podsjetimo onih temeljnih vrijednosti koje su osnovna životna odrednica svakog pojedinca - ljubav, praštanje, pravednost i dobročinstvo - kazao je predsjednik Demokratske partije socijalista Crne Gore Danijel Živković.
Neka nas, kako dodaje, i ovaj dan podsjeti još jednom na važnost svakodnevne privrženosti tim vrijednostima uz posvećenost izgradnji građanskog društva ispunjenog pravdom i društvenom kohezijom.
- U to ime, svim građanima pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti želim srećan Uskrs uz želju da ga provedu sa svojim najbližima u toplini porodičnog doma u miru i spokoju - poručio je Živković.

Živković čestitao Uskrs: Ljubav, praštanje, pravednost i dobročinstvo temeljne vrijednosti

Izraelski ministar finansija, ultradesničar Bezalel Smotrih, zatražio je danas da se potpuno okupira Pojas Gaze i, "ako se pokaže neophodno" - na vojnu upravu.
Smotrih, iz ultradeničarske partije Religiozni cionizam, ističe da je time podržao poruku premijera Benjamina Netanjahua da rat ne smije da se završi bez potpunog poraza Hamasa i uklanjanja te palestinske islamističke organizacije iz Gaze.
- Ovo je način da se osigura naša bezbjednost i da se taoci brzo vrate - naveo je na mreži X.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu rekao je danas da Izrael „nema drugi izbor nego da nastavi sa borbama u Gazi“, dodajući da se rat neće završiti prije nego što Hamas bude uništen, taoci oslobođeni i osigurano da ta teritorija ne predstavlja prijetnju za Izrael.

Izrealski ministar predložio potpunu okupaciju Gaze

Podgoričanin Danilu Mandiću (35) određeno je zadržavanje do 72 sata nakon što je ranio je sinoć ranio dvojicu sugrađana.
Mandić, inače bratanić i tjelohranitelj predsjednika Skupštine Andrije Mandića, je, oko 3:40 sati, na raskrsnici ulica Marka Miljanova i Bulevara Ivana Crnojevića vozilom blokirao put oštećenima i ispalio više hitaca od kojih su zadobili povrede u predjelu nogu. Zatim je pobjegao, da bi se poslije sam predao policiji.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 66.5882%; padding-top: 120px;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fhronika%2Fbratanic-andrije-mandica-ranio-dvojicu-sugradana-pa-se-predao-policiji&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Danas je saslušan u Višem državnom tužilaštvu i određeno mu je zadržavanje.
- Osumnjiceni D.M saslušan zbog sumnje da je izvršio krivično djelo teško ubistvo u pokušaju i donijeto je rješenje o zadrzavanju do 72 sata - rečeno je Portalu ETV iz Višeg tužilaštva.
Danilo Mandić slovi za bezbjednosno-interesantnu osobu i hapšen je više puta. Po potjernici su mu 2021. godine stavljene lisice na ruke, nakon što je, prilikom racije, u jednom podgoričkom lokalu policija kod njega pronašla pištolj.
On je avgustu 2020, u podgoričkom lokalu "Riter" prijetio pištoljem P.K. i njegovom drugu F.F, koji je uspio da oduzme pištolj iz Mandićevih ruku i da ga preda obezbjeđenju kafića. Nakon toga, Mandić je bio u bjekstvu.
Istražitelji su utvrdili da je pištolj marke "frans polis" kalibra 7,65 mm registrovan na treću osobu, kuma Andrije Mandića, koji mu ga je, kako je rečeno u izjavi pred policijom, ustupio prije nekoliko godina.
Pobjeda je ranije pisala da je, tokom saslušanja, Andrija Mandić u policiji potvrdio da je lično preuzeo pištolj od svoga kuma, da to nije prijavio, te da je pištolj držao u svojoj kući u Zagoriču, a potom je pištolj predao svom sinovcu Danilu.

Brataniću i tjelohranitelju Andrije Mandića zadržavanje do 72 sata zbog ranjavanja dvojice muškaraca

Nikšićka policija jutros je izvršila pretres stana i objekata u vlasništvu uglednog privrednika i predsjednika mjesnog odbora DPS „Dragova luka“, Mitra Milovića, pod sumnjom za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih sredstava, saznaje Portal ETV. Tim povodom kontaktirali smo Milovića koji nam je potvrdio da se već treći put isti pretres sprovodi uoči izbora – nakon predsjedničkih, parlamentarnih i sada lokalnih. - Upali su jutros oko šest sati, bilo je šest-sedam policajaca sa nalogom za pretres. Djeca su bila u sobi, ukućani uznemireni… stresno. Ipak, već smo imali isto iskustvo. Ovo je treći put da se ista stvar dešava, i to isključivo zbog mog političkog angažmana u Demokratskoj partiji socijalista - kazao je Milović za naš portal.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250410170432_b1903ca5204399f78ed9ca9455ad5872e881f9a648605f0aa3c10818e24a0d54.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250410170432_b1903ca5204399f78ed9ca9455ad5872e881f9a648605f0aa3c10818e24a0d54" data-rendition-name="original" width="1200" height="1600" loading="lazy" alt="Naredba za pretresanje stana Milovića"> <figcaption>Naredba za pretresanje stana Milovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  On ističe da ni prilikom prethodna dva pretresa, kao ni ovog jutros, policija nije pronašla ništa nezakonito, te da protiv njega nikada nije vođen krivični postupak. - Pošteno obavljam svoj posao, svakodnevno sam u servisu iz kojeg izdržavam porodicu. Svi koji me poznaju mogu to potvrditi. Nažalost, stiče se utisak da ovakve akcije postaju praksa pred izbore svake - dodao je Milović. Podsjećamo, Milović je ranije bio dovođen u vezu s navodima o kupovini ličnih karata u Beranama, ali su ti navodi ubrzo povučeni nakon što je on podnio zvaničnu prijavu protiv nepoznatih počinilaca zbog lažnog optuživanja.

Policija kod Milovića stalni gost pred izbore

Nepunih deset dana nakon što je Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija Crne Gore 25. marta zvanično odbacilo sve prijave na konkurs za direktora OŠ „Ratko Žarić“ u Nikšiću – uključujući i onu profesora fizičke kulture Radenka Adžića – isti kandidat je imenovan za vršioca dužnosti direktora te škole. Nastavno osoblje škole je o imenovanju obaviješteno 3. aprila u internoj email komunikaciji koju je poslao sekretar škole Slavko Đilas, u kojem se navodi da je Ministarstvo ipak imenovalo Adžića za privremenog rukovodioca škole. Ova odluka dolazi uprkos činjenici da je u zvaničnom dokumentu Ministarstva, datiranom 25. marta, jasno navedeno da su kandidati – Dušanka Vujičić i Radenko Adžić – eliminisani zbog slabog rezultata na pismenom testu. Ministarka Anđela Jakđić - Stojanović, nakon konkursa za izbor direktora škole koji je raspisan još 16. decembra prošle godine i dostavljanja prijava početkom januara, 20. februara formirala Komsiju za provjeru kompetencija, znanja i sposobnosti kandidata prijavljenih na konkurs u sastavu: Svetlana Drobnjak, ispred Ministarstva - predsjednica; Raba Hodžić ispred Zavoda za školstvo - članica; i Mladenka Perić, kao eksterni član sa Liste istaknutih stručnjaka iz oblasti obrazovanja. Komisija je 3. marta organizovala pisanu provjeru kandidata, a u izvještaju od 10. marta, na koju se poziva ministarka Jakšić-Stojanović u odluci o poništenju konkursa, konstatovala da nijedan od kandidata nije ostvario 70 odsto bodova, što je uslov za pristupanje drugoj fazi provjere, usmenom intervjuu. Radenko Adžić je na pisanom testu osvojio samo pet bodova, odnosno 25 odsto od maksimalnog broja bodova, što ga je automatski diskvalifikovalo u skladu s Pravilnikom o provjeri kompetencija, znanja i sposobnosti kandidata. Članom 6 stav 1 Pravilnika propisano je da kandidat koji je ostvario više od 70 odsto od ukupnog broja bodova na testiranju, stiče uslov da pristupi usmenom intervjuu. - Imajući u vidu navedeno, kao i da nijedan od kandidata koji su pristupili pisanom testiranju nije ostvario više od 70% bodova na testiranju, pa nije ni ispunio uslov da pristupi usmenom intervjuu, odlučila sam da po Konkursu za izbor direktora JU Osnovna škola „Ratko Žarić“ Nikšić, ne izaberem direktora – napisala je ministarka u dokumentu 25. marta, čime je konkurs praktično poništen, a škola ostala bez izabranog direktora. Ipak, već naredne sedmice ministarka Jakšić-Stojanović je prelomila – i za v.d. direktora imenovala baš jednog od kandidata koji nisu zadovoljili kriterijume. I to kandidata sa gorim rezultatom na pismenom testu – njegova protivkandidatkinja je osvojila 50 odsto bodova. <h2>Političko-religijski profil i izborna matematika</h2> Pravno gledano, ministarka ima diskreciono pravo da imenuje v.d. direktora dok se ne završi nova konkursna procedura, ali imenovanje kandidata koji je već odbijen u istoj instituciji zbog nedostatka stručnih kvalifikacija otvara ozbiljna pitanja, poput onog da li je riječ o političko-ideološkom imenovanju, a ne stručnom i meritokratskom. Pravni vakuum ostavlja prostor za političke odluke koje se mogu predstavljati kao formalno ispravne, ali suštinski dovode u pitanje smisao same konkursne procedure. Pitanje je dodatno osjetljivo kada se zna da je profesor Adžić bio među prosvjetnim radnicima koji su 2020. godine javno podržali litije koje je organizovala Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, u znak protesta protiv tadašnjeg Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Litije su bile okosnica šireg političkog prevrata u Crnoj Gori, a peticije koje su potpisivali prosvjetni radnici - kao forma političkog profilisanja unutar obrazovnog sistema. Mnogi učesnici i potpisnici apela kasnije su nagrađivani funkcijama u državnoj upravi i obrazovnom sistemu.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025040712040_4fd0f52c8a7db14d17a48c70ae21e14fd8fed01ed770dd448e2f4191c6cc7ed8.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025040712040_4fd0f52c8a7db14d17a48c70ae21e14fd8fed01ed770dd448e2f4191c6cc7ed8" data-rendition-name="original" width="540" height="498" loading="lazy" alt="Podrška Adžić Litije"><figcaption>PODRŠKA LITIJAMA: Političko profilisanje unutar obrazovnog sistema</figcaption></figure>  Sve dobija dodatnu političku težinu imajući u vidu da se lokalni izbori u Nikšiću održavaju 13. aprila, deset dana nakon Adžićevog imenovanja, pa se ono može posmatrati i kao politička poruka, ali i potencijalni signal mobilizacije biračkih grupa koje se identifikuju s crkveno-nacionalnim narativima. Ovaj slučaj još jednom otvara pitanje o tome koliko su obrazovne ustanove u Crnoj Gori taoci političkih kalkulacija, te da li se konkursi za rukovodeća mjesta sprovode da bi se ispoštovala forma, a ne da bi se birali najbolji kandidati. Ako konkursi nemaju snagu da rezultiraju izborom, a odluke se donose mimo onoga što su pokazali rezultati testiranja, onda ne govorimo o v.d. mandatu – već o institucionalnoj hipokriziji, gdje se struka podređuje trenutnoj političkoj računici.

Pao na konkursu, pa imenovan za v.d. direktora OŠ „Ratko Žarić“ u Nikšiću, deset dana uoči lokalnih izbora

Interventna jedinica policije iz Podgorice koja je bila na ispomoći nikšićkim kolegama za obezbjeđivanje završnih predizbornih skupova u petak, 11. aprila, nakon tribine koalicije „Za budućnost Nikšića“ (bivši Demokratski front) na Grahovu, napravila je težak incident, kada je jedan od policajaca nasrnuo na inspektora iz Nikšića, a onda, kada je pozvan u nikšićku policiju da se izjasni o okolnostima incidenta, čitava jedinica nasilno je upala u kabinet načelnika Centra bezbjednosti. Ovu informaciju Portalu ETV potvrdilo je više izvora iz nikšićke policije, koji su ogorčeni zbog ponašanja kolega iz Podgorice.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025041223040_6d5a60cbef7174c3d1fd1b5bb66674d6ef199f41ffe176925f0ea7d58f598338.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025041223040_6d5a60cbef7174c3d1fd1b5bb66674d6ef199f41ffe176925f0ea7d58f598338" data-rendition-name="original" width="1024" height="576" loading="lazy" alt="TEŽAK INCIDENT: Crnogorska policija (Ilustracija)"> <figcaption>TEŽAK INCIDENT: Crnogorska policija (Ilustracija)(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  - Iz samo njima znanih razloga na Grahovu su onemogućili prolaz vozilu u kojem su bili inspektori iz Nikšića Radovan Lalić i Novica Jovović, koji su bili u eskortu koji je pratio štićene ličnosti koje su učestvovale na skupu. Iz kombija Interventne potom je izašao komandir iz CB Podgorica Marko Stojanović i pokušao da udari Lalića. Svjedoci tvrde da je bio u pijanom stanju, ali su teži incident spriječili ostali policajci – tvrde naši izvori. Nikšićki inspketori odmah su obavijestili strarješine o napadu kolega iz Podgorice, pa su Podgoričani pozvani da u nikšićkoj policiji daju izjavu, ali su i tu napravili težak incident. - To ih je izgleda naljutilo, a svi su bili &nbsp;pod dejstvom alkohola, pa su silom upali u kabinet načelnika Darka Radusinovića i pravili haos. Ponašali su se nepristojno, van svih pravila policijske etike i kodeksa, krajnje bahato. Odbili su da se alkotestiraju – kažu naši sagovornici iz nikšićke policije. Tvrde i da je situacija bila toliko napeta i prijetila da izmakne kontroli, pa je u petak veče u nikšićku policiju dolazio i šef podgoričke policije Goran Jokić, kako bi pokušao da smiri tenzije i privoli nikšićke kolege da „ne talasaju“ i ne insistiraju da njegovi puleni budu kažnjeni. Izvori Portala ETV kažu da je sačinjena i službena zabilješka, ali, navodno, nije dalje procesuirana, niti je incident evidentiran u Biltenu.

Podgorički policajci na Grahovu napali kolegu iz Nikšića, a onda napravili haos u kabinetu šefa nikšićke policije

Osnovni sud u Podgorici donio je prvu presudu u slučaju BIRN i ustanovio da su novinarka koncerna Vijesti Jelena Jovanović i nekadašnja urednica sajta Balkaninsight Dušica Tomović povrijedile prava novinarke Tanje Pavićević u skandaloznom propagandnom uratku BIRN-a u kojem su je, uz osmoro drugih crnogorskih aktivista, u novembru 2022. godine, označile kao pripadnicu navodnih krajnje desničarskih i vjerskih ekstremističkih organizacija.
Zbog povrede prava ličnosti na psihički integritet, čast, ugled i dostojanstvo, prema prvostepenoj presudi Osnovnog suda, Jovanović – autorka propagandnog izvještaja - dužna je da Pavićević uplati iznos od 2.000 eura, a Tomović – bivša urednica Balkaninsighta - iznos od 1.000 eura.
One su obavezne i da presudu, nakon pravosnažnosti, o svom trošku objave u dnevnim novinama „Vijesti“ i „Dan“.
<h2>Presuda</h2>
U obrazloženju presude sutkinja Milica Radović navela je da je Pavićević dokazala kako su &nbsp;tužene Jovanović i Tomović postupale nesavjesno, iznoseći neprovjerene podatke o njoj koji impliciraju na njenu ekstremističku aktivnost u domenu sfere religijskog, čime joj je povrijeđeno dostojanstvo.&nbsp;
- Ovakva postupanja predstavljaju objektivno uvredljivu i omalovažavajuću kvalifikaciju u odnosu na tužilju, te predstavljaju osnov dosuđenja naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda – navodi se u obrazloženju presude.
Sutkinja podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Crne Gore, da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcionisanja svakog demokratskog društva i jemstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda.&nbsp;
- U slučaju sukoba slobode izražavanja sa ostalim zagarantovanim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite drugog ljudskog prava zajemčenog Ustavom, može biti izuzetak od pravila ako je u demokratskom društvu dopušteno i u skladu sa članom 10 Evropske konvencije. Potrebno je ukazati i da sloboda izražavanja iz tog člana nije apsolutno pravo i može biti ograničena, pored ostalog, radi zaštite ugleda i prava drugih i ona spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava i u članu 10 Evropske konvencije je prvim stavom definisana sloboda izražavanja, a drugim stavom su određena dozvoljena ograničenja te slobode i miješanje vlasti u ostvarivanje iste – navodi se u presudi.&nbsp;
Sud je našao da je Pavićević dokazala da su tužene povrijedile njeno pravo ličnosti, pa postoji potreba da se primijene građansko-pravne sankcije srazmjerno legitimnom cilju zaštite tih prava.
Sud je, između ostalog, cijenio neosnovanim i navode Jovanović i Tomović kako su se navodi koje je Pavićević osporila u tužbi kasnije pokazali kao tačni, jer je ona potpisnica peticije protiv ustoličenja mitroplota Joanikija.&nbsp;
- Činjenica je da je tužilja jeste potpisala navedenu peticiju, ali sud nalazi da to nije i ne može biti dokaz da je tužilja protagonista vjerskog ekstremizma. Cijenio je ovaj sud i ostale navode stranaka i provedene dokaze, ali je kod nesporno utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava našao da su bez uticaja na drugačije presuđenje, pa pojedine nije posebno interpretirao, ni komentarisao – navodi se u obrazloženju.
I Općinski sud u Sarajevu donio je do sada nekoliko prvostepenih presuda u nizu predmeta protiv Balkanske istraživačke mreže BIRN, u kojima je nedvosmisleno presuđeno da je skandalozna mapa crnogorskih ekstremista bila najobičnija kleveta.
Prema odlukama suda u Sarajevu, nalaže se BIRN-u BiH i Denisu Džidću, koji je bio nosilac projekta, da zbog klevete, solidarno isplate tužiocima različite iznose sa zateznim kamatama, te da o svom trošku na internetskoj stranici BIRN-a objave izreku presuda, po njihovoj pravosnažnosti.
<h2>CRNA PROPAGANDA</h2>
Brutalno targetiranje devetoro građanskih aktivista, među kojima i dvije tadašnje novinarke Pobjede, kao krajnjih desničara i vjerskih fanatika, po receptu hibridnog djelovanja, novinarke koncerna Vijesti uz podršku urednice Balkaninsight-a i tadašnje regionalne direktorke BIRN-a Marije Ristić, koja je 20-ak dana nakon publikovanja spornog izvještaja podnijela ostavku, od trenutka objavljivanja 16. novembra 2022. godine izazivalo je brojne reakcije uglednih organizacija civilnog društva, intelektualaca i novinara širom regiona.&nbsp;
Nakon velikog pritiska javnosti, potpunog raskrinkavanja nepostojeće istraživačke metodologije, te ostavke regionalne direktorice, Nadzorni odbor te mreže je sredinom decembra 2022. odlučio da spornu mapu ukloni sa interneta.&nbsp;
Nakon ćutanja BIRN-a koje je trajalo mjesecima i više revizija koje su dokazale da je izvještaj za Crnu Goru novinarke Vijesti skandalozan, BIRN je bez izvinjenja, uz neuspješne pokušaje da predstavi sebe i saradnicu kao žrtve, početkom oktobra 2023. godine objavio novu „bazu“ ekstremnih desničarskih organizacija u regionu i ribrendirao cijeli projekat.
Tako je, na istoj web adresi, osvanuo novi projekat pod nazivom „Ko su ekstremni desinčari na Blakanu“, a prvobitni spisak od 71 grupe sveo se na njih 17, dok je sekcija posvećena Crnoj Gori ostala potpuno prazna.
BIRN je na stranici projekta pod nazivom „Naučene lekcije“ doduše priznao da „istraživačima nijesu bile date stroge smjernice o tome kako identifikovati ono što je prvobitno nazivano krajnje desnim i ekstremističkim grupama", iako je u prvobitnom opisu mape iz novembra 2022. pisalo da su izvještaji rađeni u skladu sa „pažljivo skrojenom metodologijom“.
No, iako u sekciji posvećenoj Crnoj Gori više nije bilo nijedne organizacije, ova nevladina organizacija ipak je pokušala održati narativ o takozvavnom ekstremnom crnogorskom nacionalizmu.
Tako je, u nepotpisanom tekstu – karaktarestično za tabloidno, neprofesionalno i neetično medijsko djelovanje – pod naslovom „Kontekst“, BIRN zapravo hranio narativ o „crnogorskom ekstremnom nacionalizmu“ koji je godinama plasirao koncern Vijesti i pokušavao da opravda raniji uradak njihove novinarke koji je izbrisan sa sajta.
Ovoga puta se išlo čak i korak dalje, pa se uz klasičnu dezinformaciju kako se Crna Gora otcijepila od Srbije 2006. godine, a ne obnovila svoju državnost izgubljenu 1918. godine, u BIRN-ovom „kontekstu“ podmuklo insisnuiralo kako su svi Crnogorci nacionalisti, dok su Srbi iz Crne Gore samo ljudi koji se tako osjećaju, te da srpski nacionalisti postoje isključivo u partijsko-političkoj sferi sa jednom jedinom težnjom - ekonomskim povezivanjem sa Srbijom.&nbsp;
<h2>TUŽBE</h2>
Protiv Jovanović i Tomović za povredu prava ličnosti na psihički integritet, čast, ugled i dostojanstvo tužbe su pred Osnovnim sudom u Podgorici, osim Pavićević, podnijeli su i novinarka Portala ETV Kaćuša Krsmanović, izvršni direktor NVO Forum slobodnih građana Luča Nebojša Mrvaljević, te Draško Martinović, Maja Miličković i Tanja Knežević-Perišić.&nbsp;
Jovanović i Tomović, iako su same u danima nakon objavljivanja mape saopštavale da je „BIRN imao jasnu metodologiju po kojoj smo mi koji smo sarađivali sa njima radili…“ i da su se „prilično pripremali za rad na mapi“, targetiranje novinarki i građanskih aktivista u odbrani pred sudom pokušavale da predstave kao vrijednosni sud.
Advokati Jovanović i Tomović obmanjivali su sud i tvrdnjama kako targetirani u spornom izvještaju nijesu ni pokušali da demantuju BIRN-ovu mapu, što je notorna nesitina.&nbsp;
Ni Tomović ni Jovanović nijesu prisustvovale nijednom ročištu.

Tag: davor-denero