Hrvatski politički analitičar i dobar poznavalac prilika u Crnoj Gori, Davor Đenero, u izjavi za Portal ETV ocjenjuje da je ključna razlika između Hrvatske i Crne Gore u pristupnom procesu EU upravo u političkoj ozbiljnosti. Hrvatska je, kako navodi, imala čvrst konsenzus vlasti i opozicije oko evropskog puta, dok Crna Gora danas tapka u mjestu – blokirana iznutra.
- Temeljna prednost Hrvatske bila je politička zrelost – vlast i opozicija su zajedno radile na cilju pristupanja Uniji. Čak je formirano i posebno tijelo koje je okupljalo parlamentarnu većinu i manjinu kako bi definisali zajedničke stavove o EU integracijama - kaže Đenero. 
To tijelo, podsjeća, nije vodio bilo ko: u prvom mandatu Sanaderove vlade na čelu mu je bio Ivica Račan, a kasnije Vesna Pusić. Iako su pred kraj pregovora postojale tenzije unutar SDP-a, Hrvatska je uspješno sprovela potrebne ustavne promjene.
Crna Gora, s druge strane, ima vlast koja funkcioniše kao kočnica. 
Đenero jasno ukazuje da su glavni remetilački faktor bivši Demokratski front, ali i Demokrate Alekse Bečića, koje – iako su dio vlasti – sprovode otvoreno prorusku politiku i zagovaraju koncepte „srpskog sveta“. Njihova uloga u vlasti nije reformska, već destruktivna.
- Njihov je cilj da stalno stvaraju blokade i krize, da spriječe napredak i da opstruiraju europeizaciju Crne Gore - tvrdi Đenero. 
Zato, kako ističe, jedini logičan potez bio bi političko preslagivanje i formiranje većine koja je iskreno i dosljedno proevropska.
Ipak, upozorava da problemi neće nestati ni nakon takvog preslagivanja.
- Za sprovođenje ključnih reformi potrebne su ustavne promjene, a to znači dvotrećinska većina. I tu bivši DF i Demokrate nastavljaju da igraju ulogu političkih talaca – spremnih da sve zaustave kad god požele - zaključio je Đenero u razgovoru za Portal ETV.

Miraš Dušević

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Đenero za Portal ETV: Bečićeve Demokrate i bivši DF su remetilački, proruski tandem koji blokira evropski put Crne Gore

Kriza na Bliskom istoku, ali i regionalno zaoštravanje kriza – kako one u Srbiji, gdje se demokratski studentski i građanski pokret suočava sa sve oštrijom represijom režima, tako i one „secesionističke”, što je u Bosni i Hercegovini provode Milorad Dodik i njegova sljedba – uglavnom su iz fokusa potisnula rijetke optimistične procese koji se odvijaju na Zapadnom Balkanu. Priča o uspjehu je, naravno, Albanija, koja je iznenađujućim tempom ušla u pregovarački proces, ali optimizam ponovno budi i Crna Gora, koja čvrsto drži svoju poziciju lidera u pregovaračkom procesu, uspostavljenu još u vrijeme administracije Mila Đukanovića i to, uprkos „hibernaciji” procesa pridruživanja, do prije oko godinu dana. Lani je Crna Gora uspjela privremeno zatvoriti tri pregovaračka poglavlja, a tehničke uslove je zadovoljila za još jedno, poglavlje 31 o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici.
Ipak, to poglavlje na kraju prošlogodišnjeg mađarskog predsjedanja Unijom nije bilo zatvoreno i to zbog rezerve Hrvatske. Hrvatska je svoje rezerve obrazložila argumentima, koji doista nijesu bili tek pitanja bilateralnih odnosa, nego se tiču provođenja zajedničke evropske pravne stečevine, a Crna Gora je na tu blokadu reagovala onako kako se i očekuje od zemalja u procesu pridruživanja. Prevladan je prvi impuls zatezanja odnosa i umjesto toga dvije su države započele ozbiljne bilateralne razgovore. Hrvatskoj je bilo važno da se u kontekstu zajedničke evropske vanjske politike jasno definiše odnos prema nedavnoj prošlosti.
U ranijim razdobljima, i u razdoblju administracija Demokratske partije socijalista, činilo se da je Crna Gora jasno definisala odnos prema novijoj prošlosti, ali nakon smjene vlasti u avgustu 2020. i nakon što je politika „srpskog svijeta” uspostavila snažan uticaj na javne politike države Crne Gore, prije svega u vrijeme administracije Zdravka Krivokapića, stvari koje su smatrane definiranima počele su dolaziti u pitanje.
Za razliku od prethodne administracije, koja je jasno priznavala obveze koje proizlaze iz arbitražnog mišljenja Badinterove komisije, čime su de facto bile definisane kopnene granice država uspostavljenih nakon raspada Jugoslavije, Krivokapić je počeo postavljati pitanja, ne samo o morskoj granici Crne Gore i Hrvatske, koja je do konačnog razgraničenja regulisana odličnim privremenim sporazumom, nego je u pitanje dovodio i pripadnost Konavlske prevlake hrvatskom teritoriju, što jasno proizlazi iz pravorijeka Badinterove komisije.
Hrvatskoj je bilo važno i to da se jasno definiše odnos prema novijoj prošlosti, što su u vrijeme manjinske vlade Dritana Abazovića 2022. godine zapravo bila napravila dva crnogorska ministra, obojica iz Socijaldemokratske stranke, ministar odbrane Raško Konjević i ministar vanjskih poslova Ranko Krivokapić. Učinjeno je to simbolički, označavanjem vojnog objekta u Morinju, koji je u vrijeme agresije Miloševićeva režima na Hrvatsku služio kao logor za hrvatske građane što su ih vojne i paravojne formacije otele u Hrvatskoj i zatočile u tadašnjem objektu JNA. Međutim, ozbiljna gesta dvojice ministara tada je dovela do političke krize unutar vladajuće strukture, do njihove smjene iz administracije i do agresivne retorike zagovornika koncepta „srpskog svijeta”, koji je tek puki nastavak Miloševićeve politike agresije na susjedne države.
<h2>Pristupanjem EU društva postaju bolja</h2>
Proces pristupanja Evropskoj uniji ima zanimljivu moć, koja se možda nigdje nije tako jasno iskazala kao u Hrvatskoj. Sve nove demokratije koje su pristupale Uniji u tom su procesu oslobodile veliku pozitivnu energiju i njihova društva su preko noći postala bolja nego do tada. U Hrvatskoj se, između ostaloga i zahvaljujući snažnom konsenzusu o važnosti pristupanja Uniji, koji je bio čak i institucionalno definisan, to oslobađanje pozitivne energije i pretvaranje društva u bolje nego do tada, naročito snažno vidjelo. Nažalost, vrlo brzo nakon ostvarivanja cilja, nakon zatvaranja pregovora i pristupanja Uniji, izgubljen je zajednički društveni cilj, ojačani su radikalizmi i došlo je do očite regresije društva, ali i do zaostajanja u odnosu na postignutu razinu otvorenosti društva i društvene integracije.
Prvo ugodno iznenađenje što ga je, nakon prošlogodišnje „blokade” na kraju mađarskog predsjedanja Unijom, priredila Crna Gora, bilo je to što tamošnja administracija nije na blokadu reagovala zaoštravanjem bilateralnih odnosa s Hrvatskom, zapaljivom retorikom što bi je rado prihvatile stranke pod kontrolom režima u Beogradu, koje sudjeluju u parlamentarnoj većini u Crnoj Gori, nego su uslijedili bilateralni razgovori o otvorenim pitanjima, zbog kojih je Hrvatska zaustavila zatvaranje poglavlja 31.
Pitanje granice, tako dugo dok Crna Gora funkcioniše u matrici evropskog mirovnog poretka, nije stvaran otvoreni problem. On će se riješiti jednog dana, kad to objema stranama bude odgovaralo – ili, manje vjerovatno, bilateralnim sporazumom; ili, vjerovatnije, odlukom nekog arbitražnog tijela (na primjer Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu), na osnovu neupitnih kopnenih granica i postignutog privremenog sporazuma o morskoj granici, koji već deceniju i po osigurava da se nikakvi incidenti na granici ne događaju. Iako je javnosti bilo atraktivno raspravljati o vlasništvu nad školskim brodom „Jadran”, niti to nije ključno bilateralno pitanje i ono će se jednom riješiti u skladu sa sukcesijskim propisima i međunarodnim pravom. Hrvatskoj je bilo najvažnije riješiti pitanje odnosa prema savremenoj povijesti, a čini se da je postignutim sporazumom jasno definisan karakter agresije na područje Dubrovnika i Konavala 1991. godine. Uz to, osnažena je i zaštita hrvatske manjinske zajednice u Boki, koja je ionako u najvećem dijelu razdoblja crnogorske suverene države bila primjerena. Ta je zajednica u crnogorskom društvu, zahvaljujući tome što je dobro i odgovorno vođena, stvorila visok renome u crnogorskom društvu, između ostaloga i zahvaljujući konceptu konstitucionalnog patriotizma i lojalnosti crnogorskoj državi, što ih zastupaju bokeljski Hrvati.
<h2>Kako je Hrvatska pomogla Crnoj Gori</h2>
Rizičan potez Bošnjačke stranke i njenog predsjednika, sada ministra vanjskih poslova i potpredsjednika vlade, Ervina Ibrahimovića, da stranka uđe u koaliciju sa Milojkom Spajićem i Pokretom Evropa sad, pokazala se kao dobitna kombinacija za Crnu Goru. Godinu dana Ibrahimovićeva mandata na mjestu šefa diplomatije označava preokret od hibernacije pristupnog procesa do snažne obnove crnogorskog liderstva u njemu.
I hrvatska politika prema Crnoj Gori se činila rizičnom, prije svega potez kojim su detektirani ključni kočničari evropeizacije Crne Gore unutar trenutne vladajuće koalicije, kad je trojka velikosrpskih i proruskih političara (Mandić, Knežević, Bečić) proglašena nepoželjnima u Hrvatskoj, ali je doprinijela jasnom razaznavanju odnosa. Time je Hrvatska na neki način pomogla Crnoj Gori da oslobodi pozitivne energije i da ubrza svoj evropski put.
Ovih dana je Al Jazeera objavila sjajan analitički tekst o važnom iskoraku što ga je crnogorsko društvo učinilo u Bijelom Polju, gradu na sjeveru Crne Gore, čiju noviju povijest snažno obilježava zločin u Štrpcima. Crnogorsko društvo je već ranije obilježilo stradanje i osiguralo sjećanje na žrtve, a sada je lokalna samouprava prihvatila inicijativu civilnog društva da se javnim priznanjem s njegovom imenom obilježi pokušaj Tome Buzova, jedne od žrtava iz Štrbaca, koji se suprotstavio zločincima i svoju hrabrost platio životu. U pravu je autor da je ovaj gest društva i javnih vlasti u Bijelom Polju svijetla točka u mraku koji je zahvatio Zapadni Balkan, ali procesi koji se odvijaju vezano uz proces pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji, govore da je to samo jedan od signala da su se unutar crnogorskog društva, između ostaloga i zahvaljujući pristupnom procesu, počele oslobađati pozitivne energije.
<h2>Problem zanemarivanja načela saglasnosti</h2>
Vjerovatno je da će na kraju semestra, u kojem je Poljska predsjedavala Euvopskom unijom, Crna Gora napraviti važan iskorak i privremeno zatvoriti i poglavlje 31 o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, te da će to dati novi zamah pregovaračkom procesu. Ima i neke simbolične pravde da se ovaj iskorak dogodi upravo u vrijeme poljskog predsjedavanja. Naime, prije 24 godine, na kraju mađarskog predsjedanja Evropskom unijom, i zahvaljujući velikom angažmanu i tadašnjeg mađarskog premijera Viktora Orbana, Hrvatska je završila proces pristupanja Evropskoj uniji. Na kraju prošlogodišnjeg mađarskog predsjedavanja Crna Gora je zatvorila tri, a ne četiri pregovaračka poglavlja, ali se sada čini sigurnim da će ovo koje je bilo šest mjeseci na čekanju, zatvoriti u vrijeme poljskog predsjedavanja, koje je prije 14 godina bilo obilježeno potpisivanjem Pristupnog ugovora između Hrvatske i EU, oko kojeg se snažno angažirao tadašnji poljski premijer Donald Tusk.
I na kraju, pokazuje se da kratka odgoda zatvaranja nekog poglavlja ne mora biti negativan događaj u pristupnom procesu, nego upravo suprotno, da može donijeti s jedne strane rješavanju problema, a s druge strane jačanju europskih zajedničkih vrijednosti. U posljednje vrijeme se javljaju ideje o tome da bi trebalo odustati od načela suglasnosti kod otvaranja i zatvaranja pregovaračkih poglavlja, jer bi to ubrzalo proces pristupanja. Na ovom primjeru se pokazuje da pregovarački momentum nije izgubljen tim kratkotrajnim šestomjesečnim „odgođenim vetom”, ali da bi „ubrzavanje” pregovora u konačnici dovelo do daleko ozbiljnijeg problema. Naime, samo pristupanje novih članica, koje mora biti ratifikovano u parlamentima svih zemalja članica, na koncu uvijek mora zavisiti o saglasnosti svih.
Zanemarivanje načela saglasnosti je problem, koji ovog puta nije bio tek bilateralni, nego je vezan uz zajedničke vrijednosti, ostao bi i kao bumerang bi se vratio na kraju pregovaračkog procesa, kad bi pokretanje bilateralnih razgovora i traženje objema stranama prihvatljivog rješenja bilo dalek teže nego što je bilo u današnjoj situaciji. 
&nbsp;

Portal ETV

Crna Gora budi uspavani proces proširenja EU

Iako je u regiji rat Izraela i Irana posve pomjerio fokus interesa s domaćih na ovaj globalni proces, čini se da medijima i javnost previđaju važnu odrednicu ovog rata, koja ga čini silno uticajnim i potencijalno opasnim i za prostor Zapadnog Balkana. Naime, ovo je možda prvi ratni sukob koji se odvija izvan konteksta Pax Americana, izvan poslijeratne bipolarnosti ili poretka u kome je posve prevladavao dominantni uticaj samo jedne sile – SAD. Dugo su različiti akteri zazivali multipolarnost svijeta, a sad se ta multipolarnost počinje u svom opasnom obliku ocrtavati pred našim očima.
Je li Pax Americana bio loš globalni poredak kojeg se bilo potrebno brzo riješiti? Iako se čini da su ga obilježavali ratovi i krize, ipak je činjenica da se i u bipolarnom i u unipolarnom svijetu više kriza rješavalo bez ratova i da je ratova bilo manje nego u prethodnim istorijskim razdobljima, a ratovi koji su izbijali ipak su bili kraći i brže zaustavljani. Svi veliki sukobi koji su obilježavali razdoblje bipolarnog svijeta bili su na neki način geopolitička odmjeravanja dvaju blokova i pokušaj zauzimanja povoljnijih pozicija u odnosu na suprotstavljeni blok. Kad je Sovjetski savez bankrotirao kao globalna sila, kad se raspao i izgubio značenje, do kraja prošlog vijeka trajalo je svojevrsno razdoblje političkog monopola Sjedinjenih Američkih Država i evroatlantskih struktura. Napetosti između SAD-a i Evrope su uvijek postojale, ali su bile kontrolisane, a Evropska unija je uvijek imala prije svega ekonomske, a ne geopolitičke ambicije i nikad nije bila konkurent Sjedinjenim Američkim Državama u globalnoj areni. Razdoblje tog političkog monopola dovelo je do nekoliko važnih mirovnih procesa širom svijeta.
Najveći globalni iskorak dogodio se vjerovatno 1993. godine sporazumom iz Osla, koji bi, da je dosljedno sproveden, doveo do dugoročnog mira na Bliskom Istoku. Pregovaračima velikom laburističkom premijeru Izraela, Jicaku Rabinu i vođi PLO-a u ime Palestinaca, Jaseru Arafatu, uz pomoć američkog predsjednika Bila Klintona, uspjelo je postići sporazum koji je trebalo da bude okvir za projekat dviju država, međusobno priznavanje Izraela i Palestine, međusobne garancije suvereniteta i sigurnosti, što je mogao biti put prema uspostavljanju koegzistencije, ne samo Izraela i Palestine, nego i Izraela s ostalim bliskoistočnim državama. Sporazum su mogla postići dvojica vođa s velikim legitimitetom i uglednom, ali, nažalost, nakon njihova odlaska nije bilo „follow upa”, nego su se krunile jedna za drugom stavke sporazuma. Mira, na kraju, nije bilo, a završetak razdoblja globalnog političkog monopola otvorio je mogućnost za recentno zahuktavanje rata, u kojem SAD po prvi puta ne djeluju kao globalni akter smirivanja stanja, nego kao saveznik strane u sukobu ili čak kao sukobljena strana.
<h2>Balkanska iskustva</h2>
Razdoblje političkog monopola iz perspektive Balkana se čini strašnim vremenom, jer je to razdoblje serije agresija, što ih je pokrenuo Miloševićev režim protiv drugih zemalja koje su prije toga činile bivšu Jugoslaviju, državu koja se raspala i zbog Miloševićevog rušenja ustavnog poretka i načela (kon)federalne države. Dugo je globalna politika griješila, zbog straha od analogije procesa u bivšoj Jugoslaviji s onima u Sovjetskom savezu, koji je takođe bio u fazi raspadanja, pa je u Miloševiću gledala „faktor kakve takve stabilnosti”. Taj cinični odnos prekinula su tek dva ekstremna događaja, strašan genocid u Srebrenici i Podrinju, s istovremenom prijetnjom ponavljanja genocida u Bihaću i Zapadnoj Bosni, 1995. godine, te procesi koji su mogli dovesti do genocida nad Albancima na Kosovu 1999. Prvi genocid bio je okidač za pokretanje akcija oslobađanja, zajedničkim snagama Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a drugi do vojne intervencije koja je u konačnici dovela do pada Miloševićava režima 2000. Dejtonski sporazum je težak ustupak ratnih žrtava u odnosu na geopolitičke interese agresora, ali je koliko toliko funkcionisao tako dugo dok je funkcionisao unipolarni globalni poredak, te dok su interesi i intervencije evroatlantskih partnera u BiH, uz nijanse razlika u pristupima između američkih i euvopskih aktera, bili ipak „jedna (jedina) strana”.
To razdoblje unipolarnosti Hrvatskoj je osiguralo mirnu reintegraciju Podunavlja, koja je trajala do 1998. godine, koja je od političke klase u Hrvatskoj iziskivala koncesije u odnosu na manjinsku srpsku zajednicu koja je bila instrumentalizovana od strane Miloševićevog režima u agresiji na Hrvatsku, ali je uspostavljen model koji funkcioniše i danas. U Podunavlju je stvorena svojevrsna getoizacija dvije zajednice, ali model je ipak funkcionalan, a osnažen je hrvatskim pristupanjem u NATO i Evropsku uniju, čime je jasno definisano u koju sferu uticaja pripada Hrvatska. Do sada je ta poruka bila dovoljno snažna da se i novi autoritarni režim u Srbiji, i pored obavještajnih i političkih operacija koje sistemski vodi na području Podunavlja, nije upuštao u flagrantnije kršenje suvereniteta Republike Hrvatske, čime bi se doveo u pitanje i model zaštite prava srpske manjinske zajednice u toj regiji.
Sličan model onom mirne reintegracije Podunavlja je i model po kome su američki i ecropski posebni izaslanici pomogli postizanje mira u Makedoniji 2001. godine Ohridskim sporazumom. U zamjenu za institucionalnu zaštitu prava i ugradnju u ustavni model Makedonije, Albanci u toj državi su se odrekli, ne samo oružanog otpora, nego i dugotrajno, pitanja državnoga suvereniteta Makedonije. I taj je model uspostavljen kao model koji funkcioniše u unipolarnom svijetu, a činjenica da je živ i danas, uprkos tome što se već godinama nastoji dovesti u pitanje evroatlantski identitet Makedonije / Sjeverne Makedonije, i to podjednako uz pomoć blokada njenog pristupnog procesa, a mimo acquisa i zajedničkih ecropskih kriterijuma, ali i kvazihelenističkim inatom u vrijeme administracije Nikole Gruevskog (2006-16), pa i prodiranjem interesa režima Vladimira Putina i Aleksandra Vučića, koji utiču na procese u Sjevernoj Makedoniji, možda je povezana i sa strahom od mogućih tektonskih promjena, ako bi ovaj mirovni poredak bio ugrožen.
<h2>Unipolarizam kao da simbolički završava dolaskom Putina</h2>
Sporazum od Velikog petka 1998. u Irskoj, što su ga postigle Velika Britanija, Republika Irska i relevantne političke stranke u Sjevernoj Irskoj, uz američku pomoć, okončao je dugogodišnje irske terorističke i paravojne sukoba, a ključ je ponovno bio u unipolarnosti, ali i zajedničkom okviru Evropske unije. Srećom, i nakon Bregzita model mirovnog sporazuma je preživio, a i evropska i britanska strana, uz veliku pažnju Irske, brižno su se u vrijeme „razdruživanja” bavile kontekstom očuvanja mirovnog aranžmana. Taj se mirovni sporazum pokazao najplodonosnijim, i zbog duboke uronjenosti tog prostora u evroatlantski (ili bar atlantski) kontekst, i zbog visoke političke kulture i kapaciteta (političkih i ekonomskih) na tom području. Nakon četvrt vijeka taj je prostor u ekonomskom i društvenom smislu neprepoznatljiv, politički stabilan, ekonomski potentan i demografski možda i najprivlačniji na svijetu.
Razdoblje unipolarizma kao da simbolički završava dolaskom Vladimira Putina na vlast u Rusiji 2001. Veliki mirovni uspjesi Pax Americane postignuti su do tada, a Putin od dolaska na vlast priprema Rusiju za eskalaciju i učestvovanje u nametanju „novog multipolarizma”, koje se zaoštrava nakon početka agresije na Ukrajinu 2014. godine. Nešto takvo, kao što je bila aneksija Krima i početak zauzimanja regija u Donbasu, u vrijeme punog formata Pax Americana bilo je posve nezamislivo. Sada se s ratom Izraela i Irana, u kojem SAD ne nastupa kao globalni policajac nego kao strana u sukobu, odnosi dramatično mijenjaju. Najveći politički dobitnik ovog rata je, naravno, Putinova Rusija, jer njen narativ o pravu na „ruski svijet”, zonu pod njenom dominacijom, dobija legitimitet, a Ukrajina je dodatno ugrožena, jer se potpora njenoj odbrani od agresora dodatno kruni. Posljedice, naravno, snosi i Evropska unija, za sada ekonomske (prije svega zbog rasta cijene energenata), ali i zbog daljeg gubitka globalnog uticaja.
Što to znači za Balkan. Moguća su dva scenarija: ili će Evropa ostati premrežen zajedničkim vrijednostima evropskog mirovnog poretka i evropske integracije, te evroatalntske saradnje, ili će Balkan biti prostor ulaska „multipolarnog” uticaja na evropski prostor. Ako se ostvari ovaj drugi scenario, koji je već u proteklim godinama Dejtonski sporazum, krojen prema mjerilima unipolarnog svijeta, pretvorio u opasno ograničenje suvereniteta i demokratskog poretka BiH, postepeno razoriti sve mirovne aranžmane na Balkanu. Tada bismo se, uprkos agresorskim ratovima iz devedesetih, razdoblja Pax Americana mogli sjećati kao razdoblja koje je zaista osiguravalo ograničavanje ratnih sukoba, te postizanje mira i kompromisa. Dogodi li se to, haos s Bliskog Istoka mogao bi se kao obrazac prenijeti na Balkan.
Odbrana od takvog scenarija samo je jedna – oslanjanje na evropsku integraciju, uprkos svim njenim slabostima i nada u obnovu značenja evroatlantske saradnje. Ključ očuvanja mira je samo jedan – potiskivanje patogenog uticaja Putinove Rusije i njegove ideje „multipolarnosti”, kojom su su danas u Beogradu oduševljeni isti oni koji su osamdesetih i devedesetih zagovarali projeat Memoranduma SANU i Miloševićevu agresiju na susjedne države, pa i projekt genocida na Balkanu.

1084x550

Može li se ratni haos s Bliskog istoka preliti na Balkan?

Najava ministarke evropskih poslova Maide Gorčević da bi naredna Međuvladina konferencija mogla biti u julu znak je da se Vlada Milojka Spajića suočava s neuspjehom u pregovaračkom procesu. To je u razgovoru za Portal Analitika ocijenio politički analitičar iz Hrvatske, Davor Đenero.
Podsjeća da se govorilo o otvaranju četiri pregovaračka poglavlja u ovoj godini i o tome kako će poljsko predsjedanje EU, koje završava posljednjeg dana juna, biti obilježeno velikim pregovaračkim probojem.
Zastoj u pregovorima jer Vlada nije uradila domaći zadatak
“Od toga nema ništa, pa ministrica govori o tome da bi naredna međuvladina konferencija mogla biti tek u julu. Zašto? Jednostavno zato što Crna Gora nije odradila svoje „domaće zadaće” i što zapravo nijedno pregovaračko poglavlje trenutno nije spremno za otvaranje”, ukazuje on.
Govorilo se, podsjeća, o tome da bi čak tri poglavlja trebala biti spremna za zatvaranje na međuvladinoj konferenciji na kraju poljskog predsjedništva, ali od toga nema ništa.
“Postoji nada da se možda u julu zatvori pregovaračko poglavlje 5 o javnim nabavkama, ali ni u tom pitanju nisu obavljene sve crnogorske obveze, i veliko je pitanje hoće li i to tehničko poglavlje biti spremno za zatvaranje. Vlada govori i o zatvaranju poglavlja 4, za koje je još manje pripremljena”, pojašnjava Đenero.
<h2>Hrvatska blokada nije politički hir, već principijelna poruka</h2>
Sagovornik Analitike podsjeća i da se upornona dnevni red pokušava staviti pitanje zatvaranja poglavlja 31, o vanjskoj, bezbjednosnoj i odbrambenoj politici, koje Crna Gora nije zatvorila na međuvladinoj konferenciji na kraju prošle godine, uz isticanje da naša zemlja do sada nije učinila ništa po pitanju uslova koje joj je postavila Hrvatska.
“Hrvatska je vrlo nerado učinila to da sama blokira zatvaranje jednoga od pregovaračkih poglavlja. Tim više što je u momentu kad je ona stavila rezervu prema zatvaranju poglavlja 31, izgledalo kao da Spajićeva administracija ozbiljno pristupa cilju članstva u EU. Hrvatska je imala neugodno iskustvo blokade u vlastitom pristupnom procesu, i zato joj je neugodno da je sama ta koja odlaže zatvaranje makar jednog pregovaračkog poglavlja”, naglašava Đenero.
Međutim, kako ističe, striktno je pazila da razlozi za rezervu ne mogu biti interpretirani kao bilateralna pitanja dviju država, nego da se radi o principijelnim pitanjima, pitanjima zajedničkih evropskih vrijednosti.
“O tome, pak, nema pregovora, nego je samo pitanje kada će i kako druga strana sprovesti ta pitanja koja se tiču zajedničke evropske pravne baštine”, navodi Đenero.
<h2>Retorika Milatovića - povratak velikosrpskom narativu</h2>
Prema njegovim riječima, moguće je razgovarati o rokovima i o modalitetima rješenje, ali nije moguće relativizovati obaveze.
“Onim što rade crnogorski političari, na primjer crnogorski predsjednik Jakov Milatović, relativizirajući odgovornost za agresiju na Dubrovnik i okolinu 1991. rabeći narativ (brbljariju osmišljenu u Beogradu) o „građanskom ratu” ili „građanskim ratovima”, čime se relativizuje karakter agresije Miloševićevog režima, ne čini se ništa korisno Crnoj Gori. Upravo suprotno, budi se alarm koji upozorava na istorijski revizionizam i nespremnost za suočavanje s posljedicama agresivnog Miloševićevog režima”, izričit je Đenero.
Tragično je, ukazuje on, da to što se činilo da je administracija DPS-a i bivšeg predsjednika Mila Đukanovića, jednom za svagda zatvorila i riješila to pitanje, a klijentski odnos dvojca Spajić – Milatović u odnosu na autoritarni režim Aleksandra Vučića injegov oblik kopiranja Putinovog imperijalnog ekspanzionizma (srpski i ruski svijet, imperijalizam sirotinje), zakopava Crnu Goru u pristupnom dijalogu i istovremeno dovodi u pitanje matricu njenog državno suvereniteta.
“Dakle, ovo pitanje pokazuje do koje mjere je administracija Spajića i Milatovića retrogradna u odnosu na ono što je Crna Gora već bila postigla s prethodnom, suverenističkom administracijom”, navodi hrvatski analitičar.
Sagovornik Analitike upozorava da bi uvođenje u “pregovore” sa Hrvatskom pitanja kršenja ljudskih prava ratnih zarobljenika koji su učestvovali u Miloševićevoj agresiji na Hrvatsku i BiH u vojnom pritvoru Lora samo štetilo interesima Crne Gore, jer bi, kako ističe, samu sebe definisala kao “suodgovornu za Miloševićevu agresiju na susjedne države”.
“To je samo jedan od obrazaca onoga kako velikosrpski element, koji je uspio zarobiti crnogorske političke institucije, zatvara Crnoj Gori evropsku perspektivu i gura je u status podložništva ekspanzivnom režimu Aleksandra Vučića”, ukazuje Đenero.
<h2>Kapaciteti Spajićeve administracije ograničeni&nbsp;</h2>
Smatra da je Crna Gora svakako izgubila pregovarački momentum što, kako kaže, pokazuje se da su kapaciteti administracije premijera Spajića i ministarske Gorčević ograničeni.
“Nikome u EU to nije drago, jednostavno zato što je Crna Gora trebala biti priča o uspjehu. Za evropsku administraciju, pogotovo one koji se bave politikom proširenja, mogućnost da do kraja ovog mandata Evropske komisije barem jedna država u pregovaračkom procesu završi pregovore (a malo je vjerovatno da iko osim Crne Gore za to ima šanse), pitanje je vrednovanja njihove efikasnosti. Crna Gora ima šansu da njen projekat pristupanja bude i projekat evropske administracije, ali skromnim administrativnim kapacitetima i odsustvom političke razboritosti Vlada Milojka Spajića sama opstruira šansu za uspjeh i odriče se podrške evropske administracije”, ocjenjuje Đenero.
<h2>Crna Gora da ne ulazi u međunarodne aranžmane koji nisu u skladu sa načelima EU</h2>
Sagovornik Analitike ukazuje na činjenicu da je EU svojevrstan „work in progress”, te da je put prema članstvu pomična meta. Čak i da je krajem prošle godine privremeno zatvorila pregovaračko poglavlje o vanjskoj politici, kako dodaje, Crna Gora ne bi smjela ulaziti u međunarodne aranžmane koji su duhom i načinom sklapanja suprotni načelima acquisa, kao što je, kaže, Sporazum sa UAE.
“Ništa nije gotovo dok sve nije gotovo, a pregovaračka se poglavlja samo privremeno zatvaraju. Sve ostaje pod nadzorom evropske administracije do kraja pregovaračkog procesa, a svako privremeno zatvoreno poglavlje može se ponovno otvoriti”, ukazuje on.
Kako napominje, ni onda kad je proces pristupanja završen - nije sve završeno.
“Svaka članica ima obavezu da usklađuje svoj pravni poredak s evropskim direktivama, a ako to ne čini, podložna je oštrim sankcijama u jasno definisanoj proceduri, koja počinje opomenama, a završava oštrim kaznama Suda evropskih zajednica, koje se primjenjuju i kumuliraju, sve dok se nedostatak u nacionalnom pravnom poretku ne uskladi s acquisom”, podsjeća Đenero.
Naglašava da je smisao pristupanja EU, pored ostaloga, i u tome da se država članstvom obavezuje na poštovanje standarda, koji garantiraju poštovanje temeljnih sloboda i prava, koji štite ljudska prava, slobodu kretanja ljudi, roba i kapitala, ravnopravnu tržišnu utakmicu...
“To je okvir za funkcionalnu državu, a ne puko ispunjavanje pretpristupnih obveza. Zato usklađivanje s acquisom vrijedi kao stalna obaveza”, navodi Đenero.
<h2>Dok Albanija gradi put ka EU, Crna Gora se spotiče o vlastitu neodlučnost</h2>
Trenutnu poziciju Crne Gore u pristupnim pregovorima sa EU vidi kao paradoksalnu.
“Ona je vjerovatno jedna od rijetkih država u procesu pristupanja prema kojoj evropska administracija pokazuje više ambicija da je primi u Uniju, nego što njene javne vlasti pokazuju ambiciju da stvarno ispune obaveze iz pregovaračkog procesa. Takvo stanje ne može trajati dugo. Ili će se javne vlasti pokrenuti, početi zaista primjenjivati zajedničku pravnu stečevinu u crnogorski pravni i politički sistem, ili će Crna Gora završiti, zajedno sa Srbijom, na margini interesa onih koji se u EU bave procesom proširenja”, upozorava hrvatski analitičar.
Podsjeća i da, dok je Spajićeva administracija krajnje aljkava prema svojim obavezama, administracija Edija Rame u Albaniji ozbiljno radi svoj posao.
“Prednost Crne Gore u pristupnom dijalogu pred Albanijom je još uvijek velika, ali ona je otprilike tolika kolika je bila i u odnosu na Srbiju. Za razliku od Vučićevog režima, koji nema namjeru da primjenjuje evropske norme u svoj pravni i politički poredak, jer bi to rastočilo njegov autoritarni režim i neograničenu ličnu vlast, administracija premijera Rame je odlučna da Albaniju učini članicom EU, a geopolitički Albanija nije manje važna Evropskoj uniji nego Crna Gora”, smatra Đenero.
Sagovorik Analitike podsjeća da, kad je riječ o geopolitici, samo se jednom dogodilo da su zbog nje dvije države dobile snažan „vjetar u leđa” u postizanju punopravnog članstva - Rumunija i Bugarska, koje su primljene 2007.
“Ali, činjenica da su te države nedovoljno pripremljene pristupile EU, dovela je do brojnih problema u vrijeme članstva: od oblikovanja posebnog Mehanizma za saradnju i provjeru (The Mechanism for Cooperation and Verification – CVM), do toga da su ove države tek nedavno postale članicama Šengenskog prostora. Taj tip zanemarivanja obaveza iz pretpristupnog dijaloga zbog geopolitike i interesa euroatlantskog savezništva, više se nikad neće ponoviti”, stava je Đenero.
<h2>Evropska maska ne može prikriti antievropske prakse</h2>
Prema njegovom viđenju, Crna Gora je zarobljena država, a, kako kaže, dvije skupine - ona oko Mandića i Kneževića, i ona oko Bečića i njegovih Demokrata čvrsto je vezuju za kontekst velikosrpskoga hegemonističkoga projekta – kopije Putinovog „Ruskog svijeta”.
“Vučić je uvjeren da on ima pravo da određuje Crnoj Gori, kao državi koja je u njegovom svjetonazoru u vazalnom odnosu na Beograd, „gabarite” samostalne politike,a Andrija Mandić je kao gospodar parlamentarne procedure u Crnoj Gori glavni kontrolor održavanja tog crnogorskog vazalnog statusa”, ističe Đenero.
Kako dodaje, uloga Bečićevih sljedbenika je razbijanje suverenosti sistema odbrane i nacionalne bezbjednosti, sprečavanje usklađenosti tih sistema s evropskim i euroatlantskim standardima i njihovo „bušenje” na korist operativaca tajnih službi Srbije i Rusije.
“Milatovićeva i Spajićeva retorika, koje bi trebale biti umjerene, tek su maska kojom se stvarni odnosi u Crnoj Gori prikrivaju. Možda su neki unutar EU htjeli povjerovati u to da je ta maska pravi obraz, ali procesi koji se odvijaju ubrzano skidaju puder i boju s te maske. Crna Gora mora odlučiti želi li svoju evropsku perspektivu, a ako želi, onda iz javne vlasti mora isključiti sve one koji opstruiraju procese demokratske konsolidacije, odnosno koji zapravo okreću crnogorski „kotač unatrag””, upozorava sagovornik Analitike.
<h2>Neuspjeh inicijative za smjenu Mandića pokopavanje evropske perspektive CG</h2>
Upitan da prokomentariše inicijativu za smjenu predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, koju je podnio dio opozicije a koja danas nije prošla u parlamentu, Đenero kaže da neuspjeh te inicijative znači pokopavanje evropske perspektive Crne Gore.
“Kontroverze oko Mandića, koji je funkcionisao kao sudionik državnog udara i konfident Putinove vanjske obavještajne službe, a u održavanju političke moći se služi familijarnim razbojničkim uslugama, prevelike su da ne bi „bole oči”, smatra on.
Međutim, kako dodaje, za demokratsku konsolidaciju proevropske Crne Gore odlazak glavnog Vučićevog nosioca kontrolne vlasti u Crnoj Gori daleko je od dovoljnoga.
“Iz administracije moraju biti uklonjeni svi oni koji objektivno opstruiraju načela vladavine prava, nacionalni suverenitet i pripadnost Crne Gore evropskom i euroatlantskom prostoru. Pitanje je ima li dvojac Spajić - Milatović i izbliza dovoljno hrabrosti za takav potez odvajanja od Vučićevog režima, koji nije samo Mandićev i Bečićev pokrovitelj, nego koji je učestvovao i u razvoju njihovih karijera, pa bi ponovo mogao uticati na njihove političke sudbine, kao što je taj režim već i ranije činio. Kao što je u trenutku formiranja Vlade Milojka Spajića bilo moguće oblikovati proevropsku većinu, to je moguće i sada. Pitanje je samo usuđuju li se premijer i predsjednik uraditi nešto takvo”, zaključuje Đenero.

Đenero: Klijentski odnos Spajića i Milatovića prema Vučiću zakopava Crnu Goru i okreće njen točak unatrag, daleko od EU

Funkcioneri nekadašnjeg Demokratskog fronta, predvođeni Andrijom Mandićem, i Demokrata Alekse Bečića, koji rukovode sektorima odbrane i unutrašnjih poslova i čine dio izvršne vlasti, predstavljaju tempiranu bombu na evropskom putu Crne Gore – ocijenio je za Portal ETV hrvatski politički analitičar Davor Đenero.
On ukazuje da je sama činjenica da Crna Gora u svom institucionalnom sistemu ima ugrađenu „opasnu bombu“ – izuzetno rizična.
- Ako se ta bomba, na ovaj ili onaj način, aktivira, odgovornost će snositi onaj ko ju je ugradio u sistem – dakle trenutni premijer Milojko Spajić. Suviše je rizično ulaziti u završnu fazu pristupnog procesa sa takvim teretom, čak i kada se evropski zvaničnici očigledno trude da to ne vide - naglašava Đenero.
Govoreći o aktuelnoj parlamentarnoj većini i vladajućoj koaliciji u Crnoj Gori, Đenero upozorava da postoji puno toga što može poći naopako, uprkos prevladavajućem optimizmu unutar evropskih institucija kada je riječ o crnogorskim integracionim šansama.
- Upravo zato što Uniji treba proces proširenja, kao instrument stabilizacije Balkana, relevantan broj važnih aktera u Uniji gleda na crnogorskog premijera kao na onog koji bi mogao europeizirati svoju državu – kaže Đenero.
Ipak, upozorava da takav optimizam zanemaruje stvarnu strukturu vlasti u Crnoj Gori, koja je, kako tvrdi, pod uticajem Beograda i Moskve.
Sagovornik Portala ETV dodaje da je taj sistem dizajniran od režima Aleksandra Vučića upravo s namjerom da – ako to interesima Srbije odgovara – bude u stanju da zakoči crnogorski napredak ka članstvu u Uniji.
U tom kontekstu tumači i poziciju Andrije Mandića kao ključnu tačku blokade.
- To je razlog zašto je kreirana veto pozicija Andije Mandića, gospodara parlamentarne procedure. Zato su u vlast ugrađeni elementi nekadašnjeg DF-a, ali i Bečićeve Demokrate koji kontrolišu represivni aparat i utiču na „izbušenost” crnogorskog bezbjednosnog sistema od strane srbijanskih i ruskih službi - smatra analitičar. 
Ističe i da je jasno da Mandić i njegovi politički saveznici nijesu zadovoljni radom ministra vanjskih poslova Ervina Ibrahimovića, koji predstavlja proevropski kurs Vlade, te da se nastoji njegovo kontinuirano opstruiranje, pa čak i isključivanje iz parlamentarne većine.
- U prvoj ozbiljnoj krizi iz EU bi se moglo početi postavljati pitanje o stabilnosti evropske orijentacije Crne Gore i o crnogorskoj pouzdanosti, kad je u pitanju zajednička vanjska i sigurnosna politika, upravo zbog poteza ovog antievropskog bloka u vlastima Crne Gore - upozorava Đenero.
Analitičar navodi da je pristupanje Evropskoj uniji proces izuzetne osjetljivosti, te da se mora biti spreman i na scenario u kojem bi taj blok mogao otvoreno udariti na evropski put Crne Gore onog trenutka kada bi njen napredak počeo da iritira autoritarnog lidera u Beogradu, ili kada bi ugrozio strateške interese Vladimira Putina.

Đenero: Mandić i Bečić tempirana bomba u srcu vlasti Crne Gore

Rečenica o povratku u devedesete godine na Balkanu često se ponavlja i pretvara u frazu, jer joj se ne pripisuje njeno stvarno ozbiljno značenje.
Često se, naime, uopšte ne razumije što su države nastale na prostoru bivše Jugoslavije izgubile devedesetih godina, kad su zbog nacionalističke socijalne dinamike, koju je režim Slobodana Miloševića uspostavio krajem osamdesetih, u devedesetima bile blokirane velikosrpskom agresijom.
"Krema" srpske akademske zajednice sredinom osamdesetih je osmislila Memorandum SANU, kao policy project stvaranja velike Srbije. Do koje je mjere ta "krema" živjela izvan globalnog konteksta govori činjenica da je projekat bio zasnovan na etatističkom realsocijalističkom modelu, a da nisu vidjeli notornu stvar – da je svijet pred velikim talasom demokratizacije i da se totalitarni poredak raspada.
Strašno je, međutim, to što je zbog projekta što su ga osmislili Miloševiću, a koji je on sprovodio, u ostalim državama bivše Jugoslavije procesi demokratizacije u Srednjoj i Istočnoj Evropi prošao mimo ovog političkog interesa u ovim državama. Prostor bivše Jugoslavije zato je inicijalno posve izostao iz projekta Delorsovih krugova, a jedino je Slovenija uspjela da izbori status kandidatkinje za članstvo, uprkos tome što nije bila dio projekta predsjednika Evropske komisije u dva mandata – od 1985. do 1995. godine.
<h2>Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta</h2>
Put u članstvo Unije za Hrvatsku trasiran je drugim pravcem, zaključcima Solunskog samita na kraju grčkog predsjedanja EU u junu 2003. godine, kojim je, uostalom, otvoren put za proširenje EU na Zapadni Balkan, nakon velikog praska proširenja 2004. godine, koji je obuhvatao i Sloveniju.
Devedesetih je Balkan bio izvan evropskog političkog konteksta. U balkanskim državama koje su bile fokusirane na nacionalizam i rat, ispod radara su prolazili ključni procesi – od pada Berlinskog zida do izgradnje demokratskih institucija i procesa ekonomske i političke standardizacije sa zajedničkom evropskom pravnom stečevinom, što se odvijao u ostatku Srednje i Istočne Evrope.
Slovenija je svoju priliku otvorila odmah nakon Brionskog primirja, ali je još dugo unutar EU tretirana s nepovjerenjem. Hrvatska je svoju šansu počela stvarati tek nakon pobjede nad agresorom (koja je uspostavljena prema nekim interpretacijama 1995, ali zapravo tek 1998. završetkom procesa mirne reintegracije Podunavlja) i, daleko važnije, slomom populističkog režima 3. januara 2000. godine, drugim prenosom vlasti i početkom „evropske tranzicije”.
Tek je tada Hrvatska počela da izlazi iz konteksta „Miloševićeve prijetnje”, a zanimljivo je da je već proces svrgavanja Miloševića 5. oktobra 2000. prolazio na marginama pažnje hrvatske javnosti. Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta bio je politički projekat i administracije Ivice Račana, ali i one Iva Sanadera, a široki konsenzus o tom projektu uspostavljen je stvaranjem parlamentarnog Nacionalnog vijeća za praćenje pristupnih pregovora. Taj konsenzus umjerene ljevice i desnice, udruženih oko ciljeva pristupanja EU, ali i NATO-u, obilježavao je i slovensku političku arenu – od kraja procesa osamostaljivanja, pa do ostvarivanja tih temeljnih zajedničkih ciljeva.
<h2>Patogeni pritisak Srbije na susjede</h2>
Nažalost, slomom projekta Memoranduma SANU, patogeni uticaj projekta velike Srbije na Balkanu nije bio obustavljen. Umjesto priznanja poraza, „utemeljitelji” projekta oblikovali su Memorandum II, kojem je cilj bio negiranje odgovornosti za procese iz devedesetih, dakle i činjenice da je režim u Beogradu i pred Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ), i pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, označen kao odgovoran za nekažnjavanje i nesprečavanje zločina genocida.
Smjenom administracije Borisa Tadića, koja je sprovodila pogodbenu tranziciju, sporazum mekog krila starog režima i mekog krila demokratske alternative, provedenom 2012. godine, Srbija ponovno ulazi u razdoblje vladavine opcija posvećeni velikosrpskom konceptu, ali ovog puta, po uzoru na Putinov imperijalni projekt u Rusiji – takozvani "ruski svijet".
Nakon 13 godina vladavine, pritisak autoritarne vlasti u Srbiji na susjedne države postaje izrazito patogen. Manji entitet u Bosni i Hercegovini (Republika Srpska) tretira se kao konstitutivni dio "srpskog sveta", a vlasti u Beogradu snažno podstiču Dodikov secesionizam. Iako je odnos prema Crnoj Gori kao organskom dijelu "srpskog sveta" mrvicu rezervisaniji nego što je odnos prema Dodikovom entitetu, u Crnoj Gori je uspostavljena kontrolna vlast u rukama velikosrpske opcije, predvođene Andrijom Mandićem. Ta kontrolna vlast koja sprovodi interese Beograda uvijek može blokirati nominalno proevropsku administraciju premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića.
Najgori je pritisak na Kosovo, koje je u septembru pretprošle godine bilo izloženo terorističkom upadu paravojnih snaga naoružanih i kontrolisanih od strane režima u Beogradu. Ključni akter terorističke akcije i dalje uživa punu zaštitu Vučićevog autoritarnog režima. Sve su očitije i aspiracije za pretvaranje dijela Sjeverne Makedonije u područje "srpskog sveta". Tom projektu komplementaran je bio drugi sličan projekat – projekat Otvorenog Balkana, kojim se na Zapadnom Balkanu htjelo uspostaviti prostor asimetričnih odnosa s dvjema fokusnim tačkama, Beogradom i Tiranom, i pretvoriti koncept "regionalne integracije" u okvir za velikosrpski i velikoalbanski projekt.
Zbog reakcije Evropske unije, prije svega Njemačke, projekat Otvoreni Balkan morao je "ustuknuti" pred evropskim, odnosno njemačkim projektom Berlinskog procesa, koji je zasnovan na evropskim principima ravnopravnosti i matrične saradnje zemalja obuhvaćenih inicijativom. Međutim, u Beogradu to i dalje nije doživljeno kao ozbiljan politički poraz, a državne politike sistematski se vode u skladu sa uvjerenjem vrlo sličnom onom iz projekta Memoranduma SANU.
<h2>Očekivanja od Rusije i Trumpa</h2>
Naime, taj se projekat oslanjao na uvjerenje kako nikakve duboke socijalne promjene neće dovesti u pitanje etatistički model diktature, oslonjene na sovjetsku Rusiju. Isto tako, projekat "srpskog sveta" počiva na uvjerenju o tome kako je samo pitanje vremena kad će totalitarna Rusija pokoriti i poraziti evropski model demokratskih sloboda, ljudskih prava i socijalno-tržišne privrede. Kad je počela Putinova opšta invazija na Ukrajinu, za one koji su modelirali projekat "srpskog sveta", to je bila naznaka početka kraja Evropske unije.
Za one koji su modelirali Vučićeve politike agresija na Ukrajinu je bila "proxy rat", ali prije svega rat koji Rusija na teritoriju Ukrajine vodi, da bi srušila slobodni svijet i Evropsku uniju.
Od novog mandata predsjednika Trampa očekuje se de facto isto: savezništvo s Rusijom u ime "zajedničkih vrijednosti", a protiv Evropske unije.
Razlika od Memoranduma SANU je samo u tome što je taj dokument "cvijeta inteligencije" počivao na uvjerenju da je etatistički komunizam vječan, a ovaj projekt počiva na uvjerenju kako su demokratiji i ljudskim pravima odbrojeni dani. Činjenica da se pokazalo kako je NATO, kao odbrambeni savez slobodnog svijeta, i te kako vitalan i kako je postao privlačniji nego što je bio prije opšte invazije Rusije na Ukrajinu, u tom svjetonazoru kao da ne postoji.
O EU se u tom pogledu na svijet govori kao o strukturi iz prošlosti, bez mogućnosti da preživi u novim uslovima, a projekat predsjednika Trampa tumači se blaženo naivno, bez njegovog elementarnog poznavanja.
<h2>Balkan kao izolovani vrijednosni sistem</h2>
Istina je, svako razdoblje u kome se lome epohe, za brojne države i za naddržavne strukture može biti izrazito rizično. Jasno je da je s početkom novog mandata predsjednika Trampa završilo razdoblje globalizacije, ali Evropska unija se tome u dobroj mjeri već prilagodila. Pitanja slobodne trgovine i carinskih barijera i pitanja odnosa globalnih aktera postaju napeta i osjetljiva, ali Unija odgovara novim javnim politikama. Pod pritiskom koncepta "srpskog sveta", međutim, državama na prostoru bivše Jugoslavije događa se isto ono što im se dogodilo i devedesetih.
Upadaju u zamku vrlo sličnu onoj koju im je tada nametnuo Miloševićev režim, a da se pritom uglavnom još nisu oporavile od posljedica te prethodne zamke. Danas su okolnosti daleko nepovoljnije nego što su bile devedesetih. Tada je na djelu bio optimizam što je pratio veliki demokratizacijiski talas, ekonomska konjunktura koja je pratila širenje na nova tržišta i spremnost konsolidovanih demokratija da prenose znanje na zemlje koje su se našle u poziciji da izlaze iz totalitarizma ili autoritarizma i da počinju izgrađivati demokratske ustavne modele, slobodno tržište i ono najosjetljivije, demokratsko građansko društvo.
Danas optimizma nema, a na Balkan se počinje gledati jednako kao što se na njega gledalo devedesetih – kao na prostor koji živi u izolovanom vrednosnom sistemu, koji nema gotovo ništa zajedničko s vrijednosnim sistemom konsolidovanih demokratija. Balkanske države ponovo se niti ne trude razumjeti što se događa sa Evropskom unijom, niti prate procese i odazive Unije na novu situaciji, ali očekuju da ih se tretira kao povlašćene. Kratak odsječak vremena u kome se ozbiljno razmišljalo o tome kako bi povratak zajedničkoj evropskoj politici proširenja mogao biti vrijedan za Uniju, nažalost, sada je propušten, i niko osim profesionalnih zagovornika proširenja (poput evropske komesarke za proširenje) ozbiljno ne razmišlja o tome da bi neka od zemalja u pretpristupnom dijalogu u okviru aktuelnog mandata Evropske komisije mogla "pokucati na vrata Unije".
To međutim nije krivica evropske elite, nego političkih elita koje su se ponovo našle zarobljene pritiskom svjetonazora koji nema ništa zajedničkog s vrijednostima evropske integracije. U takvim okolnostima ne treba očekivati relevantan interes institucija Unije za procese na Zapadnom Balkanu. Jedini način da se prostor Zapadnog Balkana/bivše Jugoslavije vrati na evropsku agendu je da domaće političke elite nađu snagu da odbace pritisak protivevropskog svjetonazora koji je „zarobio” ovaj prostor i u javni diskurs uvedu ona pitanja koja sada zaokupljaju Evropsku uniju, dakle pitanja zaštite zajedničkog ekonomskog prostora, prostora građanskih prava i individualnih sloboda, te prilagođavanja okolnostima u kojima je proces globalizacije bankrotirao.
Odgovor uz pomoć populističkog kvazisuverenizma, što ove države gura u Putinovu orbitu, gasi svaki evropski interes za procese što se u ovom dijelu Evrope odvijaju. Problem je, međutim, što će u savremenim uslovima biti još teže prevladati posljedice takvih pogrešnih politika, nego što je to bilo devedesetih. A vidimo da u devedesetima, osim Slovenije i Hrvatske, druge države u ovom prostoru nisu izbjegle razornom uticaju memorandumskog antidemokratskog etatizma.

1250x600

Savremena zamka za Balkan opasnija od one iz Miloševićeve ere

Jedna od glavnih tema proteklih dana u regionu bilo je potpisivanje deklaracije o vojnoj saradnji Hrvatske, Kosova i Albanije. Za uključivanje naše zemlje neophodno da se dese promjene u samoj Crnoj Gori.&nbsp;
To je u razgovoru za Antenu M ocijenio hrvatski politikolog Davor Đenero.
Sporazum je, kaže, povratak hrvatske politike na Zapadni Balkan, ali ističe i da to nije kraj političke arhitekture Zagreba u našem regionu.
Sporazum o vojnoj saradnji Hrvatske Albanije i Kosova, Đenero vidi kao svojevrsni povratak hrvatske politike na Zapadni Balkan, nakon što zvanični Zagreb nije bio značajnije usmjeren ka našem regionu.
- Očito je da je hrvatski premijer Plenković definitivno procijenio da dosadašnja politika gromoglasnog ignorisanja režima u Beogradu više ne može funkcionisati u novim političkim okolnostima, pa se na neki način Hrvatska vraća na koncepte koji su počinjani u nekom ranijem razdoblju, ali nikada nijesu do kraja definisani - kazao je Đenero.
I ranije je, podsjeća hrvatski analitičar, bio jedan sličan pokušaj, i to prije promjene vlasti u Crnoj Gori 2020. godine. Tada je, prema riječima Đenera, Hrvatska namjeravala da potpiše sličan sporazum sa Crnom Gorom i Kosovom.
- Nažalost, taj prvi izbor za saveznika danas ne dolazi u obzir i hrvatska diplomatija se odlučila da inicijativu pokrene zajedno sa Albanijom i, naravno, Kosovom - kaže sagovornik Antene M.
Sporazum je, prema ocjeni Đenera, otvoren za druge države, prije svega članice NATO-a u regionu.
- Ovo što je sada napravljeno nije definitivna hrvatska regionalna arhitekturalna ideja, recimo to tako. Promjenama u administraciji u Crnoj Gori prostor se automatski otvara za saradnju sa Podgoricom. Sjeverna Makedonija je, sa drugčijom administracijom, silno poželjan partner. Ako dođe do stabilizacije političke situacije u Bugarskoj, ta zemlja je, isto tako, vrlo važan politički partner na Balkanu - naveo je on.
Pri tome, smatra da su preduslov za uključivanje Crne Gore neophodne promjene u samoj državi.
- Promjene u Crnoj Gori su nužne zbog nje same, ako zaista želi svoju evropeizaciju i zaštitu svog suvereniteta. Sa gospodinom Krapovićem u ministarstvu odbrane, sa uticajem koji ima Andrija Mandić kao nosilac neformalne veto snage u Crnoj Gori, sa dezavuisanim sistemom nacionalne sigurnosti iz kojeg su curili klasifikovani podaci prema ruskim i srpskim obavještajnim službama, Crna Gora, zapravo, nije članica NATO saveza u punom i pravom smislu riječi. A to je do 2020. godine i te kako bila - zaključio je Đenero.

Đenero: Crna Gora zapravo nije članica NATO saveza u punom i pravom smislu riječi - a to je do 2020. i te kako bila

Izgleda da je u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska počelo vrlo napeto i ozbiljno razdoblje u kome su se, možda, počele pojavljivati prve napukline u Dodikovoj građevini „srpskoga svijeta” na prostorima Bosne i Hercegovine, napukline koje su u prethodnom razdoblju bile brižljivo prikrivane.
Milorad Dodik je na rubu opstanka i ne ostaje mu nego da igra na sve ili ništa, na maksimalno zaoštravanje sukoba. Ta njegova igra u ovom je trenutku u interesu i autoritarnom režimu Aleksandra Vučića u Beogradu, koji je sve više suočen s gubitkom legitimiteta i koji građanima sve više djeluje kao neuvjerljiv.
Znamo staru lekciju o tome kako, kad se god počne raspadati režim u Beogradu, on počne izvoziti nacionalističke napetosti u regiju i tako vraćati svoju moć na domaćem terenu. U politici analogije rijetko dobro funkcionišu, ali analogija današnje pozicije Vučićevog režima sa stanjem od prije 34 godine i velikih demonstracija u Beogradu 9. marta, iza kojih je stajao Vuk Drašković sa svojom organizacijom, nameće se sama po sebi.
<h2>Dimne bombe u Beogradu, ali i u Banja Luci</h2>
Dimne bombe što su bačene u Skupštini Srbije nijesu jedine takve bačene ovih dana. I ono što, vjerovatno u dosluhu s režimom u Beogradu, trenutno u Banja Luci radi Milorad Dodik, nije drugo nego bacanje dimnih bombi.
Vučić je najprije pokušavao održati kontrolu nad procesima u Srbiji igrajući na slabu kartu „odbrane Kosova”. Nakon toga je pokušao odigrati novu kartu, onu na koju je Milošević zaigrao na početku svoje nacionalističke socijalne dinamike, „odbranu Vojvodine”, ali u uslovima kad je Vojvodina ekonomski devastirana i kad je provedena temeljita „rekonstrukcija” nacionalnog sastava njenog stanovništva, kad je tamo dominantna postala autoritarna politička kultura, koju su nametnuli useljenici iz BiH i Hrvatske, priča o autonomiji, kao obliku demokratskoga ograničavanja apsolutne vlasti, ne može funkcionisati, a konstrukcija o izdvajanju Vojvodine iz Srbije nikome ne može biti uvjerljiva.
Kosovo, koliko god se u Srbiji uvijek spominje u kontekstu nacionalističke patetike, kao „najskuplja srpska riječ”, „kolijevka” ili „srce”, ne može biti stvarni motiv za okupljanje oko Vučića. I oni koji govore o tome „kad se vojska na Kosovo vrati”, znaju da je ono nepovratno izgubljeno za Srbiju, da je srpska zajednica na Kosovu u takvoj manjini da ne može osigurati nikakav oblik kontrole kosovskog teritorije, a da Srbija ne može integrisati albansku zajednicu na Kosovu u svoj državni korpus i nakon toga ostati država i s krhkim prividom demokratskih procedura, kao što je to danas. Istina je da u uslovima kad se ruši evropski mirovni poredak ideja o razmjeni teritorija, kojom bi Srbija dobila sjever Kosova više nije neprovediva, ali za Vučićev koncept „imperijalizma sirotinje” to jednostavno nije dovoljno.
<h2>Dodik nije Vučiću politički partner u pravom smislu riječi</h2>
Što je Vučiću potrebno da bi zaustavio raspadanje svog autoritarnog režima? Odgovor na ovo pitanje posve je jednostavan. Isto ono što je Miloševiću bilo potrebno da zaustavi martovske demonstracije 1991. godine – neki oblik garancije da on može provesti ono što se u Miloševićevo vrijeme nazivalo ili „očuvanjem Jugoslavije”, ili iskrenije „velikom Srbijom“, a danas se zapravo isti koncept prodaje pod imenom „srpski svijet”.
Lani je Deklaracijom sa „Prvog svesrpskog sabora” jasno definisano koji je prioritet u projektu „srpskog svijeta“ – integrisanje manjeg bh. entiteta u istorijski i politički prostor na kojem režim u Beogradu želi ostvarivati puni suverenitet i za koji smatra da pripada njegovom kulturnom i političkom prostoru. Sva druga područja, koja uključuje Vučićev derivat Putinovog projekta „ruskoga svijeta“, za sada su sekundarnoga značenja. Crna Gora je, naravno, dio tog koncepta, ali je za sada na čekanju, za Kosovo će se tek vidjeti kako će se odvijati igra, a u Hrvatskoj, čiji dio teritorija velikosrbi i danas vide kao svoju dugoročnu metu, trenutno nemaju niti izvršitelje radova, niti dostatni uticaj, s obzirom na još uvijek funkcionalnu integraciju Hrvatske u EU i NATO.
Vučić, naravno, na Dodika ne gleda kao na političkog partnera u pravom smislu riječi, nego ga tretira upravo onako kako je Milošević tretirao svoje bosanskohercegovačke izvršitelje: Karadžića, Mladića, Koljevića, Krajišnika, Biljanu Plavšić… A taj se tretman najbolje vidio kad je nakon ozbiljnih vojnih poraza, koji bi u slučaju nastavka rata doveli do sloma srpske paradržave na teritoriju BiH, Milošević jednostavno „otpisao” svoje izvršitelje u Bosni i Hercegovini.
Iako Dodik danas govori o tome kako je njegov entitet, kojeg pokušava organizovati kao paradržavu, bio konstitutivan u Dejtonskim pregovorima, to jednostavno nije tačno. U ime Karadžića u Dejtonu je pregovarao Milošević, ne brinući pritom posebno o Karadžićevoj „koži”, nego prije svega o očuvanju svog statusa ekskluzivnog političkog partnera Zapada među „Srbima svima i svuda”.
Kao i Karadžić 1995, i Dodik je danas za međunarodnu politiku parija, osoba izvan zakona (outlaw – dakle osoba koja je kršila pravo i koja sada isključenjem iz zajednice pokušava izbjeći kaznu za to) i s njim se ne razgovara.
Vučiću odgovara to što se Dodik našao u takvom obliku međunarodne izolacije, kao što je svojevremeno Miloševiću odgovaralo što je Karadžić bio isključen iz zajednice zbog organizovanja i podsticanja ratnih zločina, pa i onog najgoreg – zločina genocida.
<h2>Nije shvatio da je njegovo vrijeme prošlo</h2>
Dodik, čini se, još nije shvatio da je njegovo vrijeme definitivno prošlo. Jasno, on se neće morati skrivati po Novom Beogradu zarastao u bradu i glumiti da se bavi alternativnom medicinom. Niko ga neće spriječiti da svoje umirovljeničke dane provede ili u vili na Dedinju, ili, ako kola krenu baš sasvim krivo, u legendarnom Diznilendu za diktatore – moskovskom satelitskom naselju Barviha. Zato se u za njega neugodnoj, a za Vučića poželjnoj situaciji, ovaj ne snalazi i donosi odluke koje ga samo više guraju na kraj Ustava BiH i onih pravila međunarodnog poretka, koja se još nisu raspala. Takve su ideja o promulgaciji (potpisu i proglašavanju valjanima) zakona koji nijesu usvojeni po ustavnoj proceduri i koji izlaze iz okvira nadležnosti entiteta i najava promjene Ustava entiteta, kojim bi ovaj prigrabio prerogative državnog suvereniteta i monopola moći na entitetskom teritoriju.
Dodiku, čini se, niko nije rekao da za svoj „projekt” ne može okupiti ustavnu većinu, jer „spašavanje njegove glave” nije „projekt” u kome bi tak tako pristala sudjelovati ustavna većina u entitetu. Naime, trezvenijim političarima su jasne konsekvence Dodikovih poteza. Ustavni udar kakvog sprema imao bi samo jednu posljedicu – ukidanje entiteta i zamjenu Dejtonskog sporazuma kao konstitucionalnog okvira BiH Vašingtonskim sporazumom. Cijela teritorija Bosne i Hercegovine, u slučaju takva Dodikovog „samoukidanja” entiteta zvanog Republika Srpska, jednostavno bi postao dijelom federacije, uz prethodno federativno preuređenje danas centralistički uređenog manjeg entiteta.
Ustavna načela koja su provedena u dvoentitetskoj Bosni i Hercegovini, lako bi se ostvarila i unutar Federacije, samo bi struktura vlasti preko noći postala jednostavnija i efikasnija. Zato je vrlo vjerovatno da Dodik neće moći okupiti većinu koja bi dala privid proceduralnog legitimiteta njegovom ustavnom udaru.
No, i to zadovoljava Vučićev trenutni interes, kao što je sudjelovanje u Dejtonskom mirovnom procesu, u ime Srbije i u ime bosansko-hercegovačkih Srba, Miloševiću osiguravalo njegove tadašnje interese. U uvjetima raspadanja režima u Beogradu, Vučić bi statusom ekskluzivnog pregovarača u ime inicijalnog koncepta „srpskog svijeta“, definiranog Deklaracijom iz juna prošle godine, dobio svojevrsnu međunarodnu garanciju političkog preživljavanja. A Dodik? On kao parija, u kakvog je sam sebe pretvorio, danas više nikome ne treba.

Dodik očito odlazi, a Vučić preuzima ulogu kakvu je Milošević imao ‘90-ih

Ugledni politikolog i politički analitičar Davor Đenero smatra da je Marta Kos izvrstan izbor za evropsku komesarku za proširenje.&nbsp;
Nju je za tu poziciju predložila predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen.
- Riječ je o vrlo obrazovanoj i dobro pripremljenoj slovenskoj diplomatkiniji, koja se, doduše, do sada uglavnom bavila slovensko-njemačkim bilateralnim odnosima. Karijeru je počela kao novinarka i godinama je bila sjajna dopisnica Dela iz Berlina. Liberalna je demokratkinja, bliska krugu oko premijera Roberta Goloba, a trebala je biti i kandidatkinja svoje stranke, Pokreta Sloboda, za predsjednicu republike - kazao Đenero za portal Radiosarajevo.ba.
Odustala je, podsjeća Đenero, zbog velikog zaostatka podrške u odnosu na kasniju pobjednicu izbora Natašu Pirc Musar, takođe bivšu novinarku, a "razlog tog zaostatka je činjenica da je Kos posve lišena ičega populističkog".
- U Njemačkoj je 2016. godine bila proglašena veleposanicom godine, na kraju svog diplomatskog mandata. Iz Njemačke je prešla za veleposlanicu u Švajcarskoj, ali zbog neslaganja s vanjskom politikom vlade Janeza Janše podnijela je ostavku na funkciju - dodao je Đenero.
<h2>Nulta tolerancija na korupciju</h2>
Vrlo je, kaže, direktna, odlučna i nije sklona ispraznoj retorici.
- Kao osoba koja će nadzirati proširenje biće izrazito stroga i nepristrasna, kad je riječ o ispunjavanju pregovaračkih obaveza i kriterijuma, a sigurno neće davati prazna obećanja. Na srcu su joj zajedničke evropske vrijednosti, sloboda medija i vladavina prava. Njen Brat Drago Kos, bivši je slovenski predsjednik komisije za sprečavanje korupcije, međunarodno afirmisan kao nekadašnji predsjednik GRECO-a, a i Marta Kos je jasan zagovornik nulte tolerancije prema korupciji - naveo je Đenero.
Zaključio je da resor proširenja preuzima osoba koja dolazi iz zemlje sklone proširenju, zagovornica jasnih kriterijuma i načela vladavine prava.

Đenero: Marta Kos izvrstan izbor za komesara za proširenje

Mitropolit Srpske pravoslavne crkve Pahomije Gačić doživio je saobraćajnu nezgodu u blizini Preševa, potvrđeno je za portal InfoVranjske.rs.
Do nesreće je došlo dok se mitropolit vraćao sa bogosluženja u selu Reljan, nadomak Preševa. U vozilu se, pored njega, nalazio i njegov najbliži saradnik Branimir Stojančić.
Prema dostupnim informacijama, Pahomije nije zadobio ozbiljne tjelesne povrede.
Podsjetimo, vladika Pahomije je u više navrata bio optuživan za seksualno zlostavljanje maloljetnika, ali nikada nije pravosnažno osuđen. Sudski procesi protiv njega vođeni su u periodu od 2003. do 2006. godine, ali su završeni oslobađajućim presudama ili obustavom postupaka zbog zastarjelosti.
Njegovo nedavno unapređenje u čin mitropolita izazvalo je ogorčenje u dijelu javnosti, naročito među organizacijama koje se bave zaštitom djece i ljudskih prava.

Pahomije doživio saobraćajnu nezgodu kod Preševa

Američki predsjednik Donald Tramp izjavio je večeras da su se zvaničnici Tajlanda i Kambodže složili da se sastanu i razgovaraju o prekidu vatre, jer su dvije zemlje u sukobu od četvrtka oko graničnog spora.
- Složili su se da se odmah sastanu i brzo postignu sporazum o prekidu vatre - napisao je američki predsjednik na svojoj društvenoj mreži Truth Social poslije razgovora.
Dugotrajni granični spor između dvije zemlje prerastao je u četvrtak u sukobe u kojima su učestvovali ratni avioni, tenkovi, kopnene trupe i artiljerija. U tom sukobu je poginulo 33 ljudi.
- Tajland, kao i Kambodža, želi trenutni prekid vatre i mir - dodao je američki predsjednik.
Dugotrajni granični spor između dvije zemlje prerastao je u četvrtak u sukobe u kojima su učestvovali ratni avioni, tenkovi, kopnene trupe i artiljerija.

Tramp: Zvaničnici Kambodže i Tajlanda pristali da razgovaraju o prekidu vatre

Izrael je saopštio da je spreman da uspostavi humanitarne koridore radi omogućavanja dopremanja pomoći konvojima Ujedinjenih nacija u Gazu.
Izraelska vojska je u subotu objavila da će takođe dozvoliti nastavak vazdušnog desanta humanitarne pomoći za stanovništvo u Gazi. Prve pošiljke, kako se navodi, sastoje se od sedam paleta sa brašnom, šećerom i konzerviranom hranom, koje su obezbijedile međunarodne organizacije.
Ova objava dolazi u jeku rastućeg međunarodnog pritiska na Izrael, dok humanitarne organizacije upozoravaju na sve prisutniju glad u enklavi, uz izvještaje o ljudima koji umiru od neuhranjenosti.
<h2>Još jedno demantovanje iz Tel Aviva</h2>
Izrael je saopštio da je „započeo niz mjera usmjerenih na poboljšanje humanitarnog odgovora u Pojasu Gaze“ i da je spreman da sprovodi humanitarne pauze u gusto naseljenim područjima.
Istovremeno, izraelske vlasti su odbacile tvrdnje o namjernom izgladnjivanju stanovništva Gaze, ocjenjujući ih kao lažne, uprkos sve većem broju nezavisnih izvještaja koji govore suprotno.
Navodi se i da je nastavljeno snabdijevanje električnom energijom za postrojenja za desalinizaciju u Gazi, koja bi trebalo da obezbijede vodu za oko 900.000 stanovnika.
<h2>Međunarodni apel</h2>
Ujedinjene nacije, brojne humanitarne organizacije, kao i neki od najbližih saveznika Izraela, pozvali su tu zemlju da omogući nesmetan i potpun pristup pomoći za civile u Gazi.
Izrael, međutim, navodi da je odgovornost za distribuciju pomoći na terenu isključivo na UN-u i međunarodnim organizacijama, te da je na njima da osiguraju da pomoć ne završi u rukama Hamasa, prenosi BBC.
Uprkos ovim tvrdnjama, Izrael je još početkom marta potpuno obustavio isporuku pomoći Gazi, a dodatna ograničenja uvedena su u maju.
<h2>Raste broj žrtava</h2>
Prema podacima Ministarstva zdravstva u Gazi, koje funkcioniše pod upravom Hamasa, više od 125 ljudi, uključujući 85 djece, preminulo je od posljedica neuhranjenosti.
Izraelci tvrde da su „tokom rata pustili dovoljno hrane“ i da za patnju civila isključivu krivicu snosi Hamas.

Izrael pod pritiskom: Otvorićemo humanitarne koridore za Gazu, tvrdnje da izgladnjujemo narod su lažne

U Kokotima je večeras došlo do lančanog sudar u kojem je učestvovalo šest vozila, saopšteno je iz Operativno – komunikacionog centra Uprave policije.
U nezgodi su, kako navode, &nbsp;lakše povrijeđene dvije osobe.
Saobraćaj nije zaustavljen, ali se otežano odvija zbog naizmjeničnog propuštanja vozila.
Iiz pravca Cetinja je formirana dugačka kolona.

Lančani sudar u Kokotima: Povrijeđene dvije osobe

Uzalud konvencije, zakoni, Ustav koji je decidiran - majka i dijete uživaju posebnu zaštitu. Strah i stres, emocionalnu bol juče su u dva navrata doživjele majka i dijete, petogodišnja djevojčica zbog nesposobnosti crnogorskih institucija da postupaju sa izraženim senzibilitetom i na način primjeren đetetu u slučajevima koji se tiču porodičnih odnosa. Podgoričanka koja odbija da bivšem suprugu preda njihovu kćerku, u vremenskim intervalima kako je to naloženo sudskom odlukom, jer je on, kako tvrdi, fizički zlostavlja i ona odbija da ide kod njega, a zbog čega je pokrenula i sudski spor zbog nasilja nad đetetom, juče je podnijela krivičnu prijavu policiji protiv sudskog izvršitelja Dragoljuba Kaluđerovića koji je, piše u prijavi, pokušao nasilno da uđe u njen stan, u pratnji izvršne sutkinje Ine Hrković i socijalne radnice, kako bi joj uzeli kćerku i odveli je kod oca. - Molim policiju i nadležne organe da me zaštite, a pomenuta lica adekvatno sankcionišu. Takođe, od suda zahtijevam da Dragoljubu, odnosno izvršitelju izreknu zabranu prilaska odnosno da istom onemoguće dalje postupanje u mom predmetu. Uz prijavu dostavljam ljekarsku dokumentaciju – ističe se u prijavi. Oko podne su pozvonili i kada je otvorila vrata stana saopštili su joj da spakuje kćerku i da im je odmah preda. - Odbila sam to i tražila im nalog koji mi nijesu dali, kao i da pozovu policiju. Nakon ovoga pokušala sam da zatvorim vrata do dolaska policije, ali me Dragoljub u tome sprječava tako što podmeće nogu pod moja vrata i ne dozvoljava mi da ih zatvorim, nakon čega ih jako gura rukom i tada me istim udara u predjelu lijeve ruke – piše u prijavi policiji, kao i da je izvršitelj ušao u hodnik i odbijao da izađe.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250725060744_b2cdeae0450445f84158cb7c3b2be5e03638f4aca9b933f2ec7930f3f0f561a5.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250725060744_b2cdeae0450445f84158cb7c3b2be5e03638f4aca9b933f2ec7930f3f0f561a5" data-rendition-name="original" width="1000" height="569" loading="lazy" alt="Osnovni sud u Podgorici"><figcaption>TEŠKE OPTUŽBE NA RAČUN SUDIJA: Osnovni sud u Podgorici(Photo: Antena M)</figcaption></figure>  Usljed stresa, kako je istakla u prijavi, osjetila jak bol u stomaku, a u petom je mjesecu rizične trudnoće i prokrvarila je, zbog čega se morala javiti ginekologu. Čiji izvještaj je dostavila policiji. Sutkinja Hrković je, kako piše, ušla u stan i pitala djevojčicu da li želi da vidi oca, na šta je ona odgovorila „da ne želi i da je on tuče“. U prijavi je napisala da je popodne sa kćerkom pošla u Centra za socijalni rad, kako je od nje tražila sutkinja, te da djevojčica kada je ugledala „oca doživljava stres i počinje plakati“, nakon čega je sutkinja dozvolila da se vrate kući. - Zatečena sam onim što smo kćerka i ja doživjele. Izvršitelj Kaluđerović je bio toliko nasilan. Stavio je nogu na prag vrata, gurnuo ih i djelimično ušao u stan – uprkos tome što sam trudna i izričito rekla da se ne slažem s ulaskom. Nije htio da se skloni sa vrata i gurao ih je da ih ja, iako imam pravo na to, ne zatvorim. Tom prilikom sam zadobila i udarac u ruku, a sama situacija nasilnog ponašanja i prekoračenja ovlašćenja su prouzrokovali kontrakcije i krvarenje u ionako već rizičnoj trudnoći o kojoj su oni odavno obavješteni – ogorčena je sagovornica Portala ETV. Smatra i da su „nezvani gosti“ stavili saksiju na kameru na ulaznim vratima, vjerovatno prije nego su pozvonili, što je, kaže, tek kasnije primijetila. Kategorična je da njena kćerka odbija kontakt s ocem, ističući da je juče u Centru za socijalni rad, kada ga je ugledala, doživjela „težak emocionalni ispad - plakala je, vrištala, tresla se i na kraju i urinirala, pokazujući jasan strah od njega“. Naša sagovornica je ogorčena odnosom institucija u njenom slučaju i dodatnu traumu joj, kako kaže, izaziva odgovor sutkinje, na pitanje do kada će trudnu da je maltretiraju, a koja joj je rekla da mora da sprovodi izvršenje i da će biti još gore po nju. - Ignorisanje emocionalnog stanja djeteta i nastavak postupanja uprkos njenoj traumi predstavlja kršenje Konvencije o pravima djeteta, ali i člana 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji štiti pravo na porodični život. Dokle će organi u Crnoj Gori zloupotrebljavati službeni položaj i sprovoditi nasilje nad nama, štiteći lice za koje postoji osnovana sumnja da je nasilan i pored toliko presuda i toliko aktivnih postupaka za nasilje? Dokle će institucije ignorisati patnju i traumu petogodišnje djevojčice – ogorčena je mlada Podgoričanka. Ona je pozvala institucije - zaštitnika ljudskih prava, Vrhovni sud, Ministarstvo pravde, Delegaciju EU, Ombudsmana za djecu, nevladine organizacije da reaguju. - Da se zaustavi institucionalno nasilje koje trpimo moja kćerka i ja – poručila je ona. Sagovornica Portala ETV tvrdi da njen bivši suprug ima „dobre veze u vlasti i u sudu“, a što, prema njenim riječima potvrđuje i činjenica da su se iz predmeta pred Osnovnim sudom u Podgorici, a koji se odnose na njihov slučaj, povukla već dvojica sudija, odnosno tražili su izuzeće jer su u prijateljskim odnosima sa njim. Kako smo ranije pisali, mlada Podgoričanka odbija da preda djevojčicu ocu nakon što joj je poslije jednog vikenda koji je provela sa njim kćerka rekla da je otac tukao, što je, kako kaže, potvrđeno i medicinskom dokumentacijom. Ona zahtijeva da njihov budući kontakt bude isključivo pod nadzorom.

Izvršna sutkinja, sudski izvršitelj i socijalna radnica pokušali nasilno da odvedu dijete od majke

Kada Aleksandar Vučić razvlači onaj svoj cinični osmijeh, znajte da negdje država pada u ruke "srpskog sveta". Ili barem pokušava da padne. To više nije osmijeh samo zlog političara – to je osmijeh izopačenog trgovca suverenitetima, tapkaroša nacionalnih identiteta, ocvalog stratega koji u džepu stalno nosi nacrt "srpskog sveta". A kad taj osmijeh krene ka Crnoj Gori, znajte da se sprema invazija. Ne tenkovima, ta su vremena prošla, već mantijama, litijama i, naravno, s Andrijom Mandićem.
Jer Crna Gora je sljedeća ratna stečevina "srpskog sveta" – ako se sve bude odvijalo po Vučićevom planu.
<h3>SVE POČINJE OSMIJEHOM, A ZAVRŠAVA MANTIJOM</h3>
Vučić nije zaboravio 2006. godinu, kada je Crna Gora rekla „ne“ svetosavskom snu o Velikoj Srbiji. Nije zaboravio ni 2020, kada su litije prodrle u javni prostor kao političko oružje, da bi mu se potom vratile kao bumerang – u vidu studentskih protesta pod beogradskim balkonima. Nije zaboravio – ali, još važnije – nije oprostio.
Danas, 2025. godine, Crna Gora je zrela. Nažalost, zrela za potpuno političko preuzimanje od strane jurišnika "srpskog sveta". Nema više Đukanovića, nema snažnog građanskog fronta, nema političkih bedema, nema ljevice, a ni NVO sektora, koji je nekad bio brana neočetništvu. Ostala je samo ćirilična tišina. U tu tišinu Srpska pravoslavna crkva ulazi kao vlasnik (podsjetimo se Temeljnog ugovora, kojim je postala pravni vlasnik gotovo kompletnog duhovnog nasljeđa Crne Gore), dok se Vučićev plan preoblikovanja države – po uzoru na Srbiju – već odvija, tiho i precizno, kao podmazan.
Dakle, "srpski svet" više nije teorija zavjere ni pijani četnički san. To je operativna doktrina Beograda prema državama sa većinskim ili manjinskim srpskim stanovništvom. Crna Gora je sljedeći cilj.
<h3>CRKVA DOLAZI TIHO, SA OSMIJEHOM</h3>
Nema više tenkova, naravno. Ovo je „soft“ verzija velikosrpskog imperijalizma. Osvajanje kroz liturgiju, ćirilicu i sektaško svetosavlje. Naravno, začinjeno litrama sirove putinofilije. SPC već vodi kampanju – koncerti, promocije „duhovnih vrijednosti“, televizijski nastupi, kojekakvi laureati koji niču kao pečurke poslije kiše – a svima im je zajednički imenitelj: "srpski svet". Kad ih slušate, rekli biste da žele ljubav, mir i pomirenje. I, naravno, borbu protiv korupcije. Ali iza tih mantija i kandila stoji politička mašinerija – ekspozitura Vučićevog kabineta.
Vučiću ne treba ni dolazak u Podgoricu – on je već tamo. Kroz vladike, propagandiste, medije i „bratsku pomoć“.
<h3>JESENJI PLAN: SPAJIĆ KAO FIKUS, MANDIĆ KAO VLAST</h3>
Plan je kristalno jasan: Mandić "nudi" Spajiću još četiri godine premijerske funkcije – pod uslovom da pola Vlade preuzme Koalicija za budućnost Crne Gore. Uz to, SPC dobija još veći institucionalni prostor, a projekat „velikosrpskog rebrendiranja Crne Gore“ ide dalje – sve do izmjena Ustava, zastave, himne i službenog jezika.
To nije demokratski proces. To je perfidni, puzajući državni udar. U kravati i pod krstom.
<h3>MEDOJEVIĆEV KABARE KAO PARAVAN</h3>
U međuvremenu, vjerni Mandićev pomoćnik Nebojša Medojević zabavlja javnost jeftinim predstavama. Izmišlja koalicije, optužuje sve za izdaju, dok prikriva glavnu igru: Vučićevo preuzimanje Crne Gore, uz Mandićevu vjernu logistiku.
Sve to je igrokaz, dimna zavjesa. Jer kada preuzimaš državu, najvažnije je da javnost to ne shvati – dok ne bude kasno. Mada, u ovoj otupjeloj javnosti, možda čak i ne treba poseban plan. Neočetnicima je sve servirano.
<h3>KO JE DANAS CRNOGORAC? ONAJ KO SE SJEĆA GRAĐANSKE DRŽAVE</h3>
Biti Crnogorac danas ne znači imati pasoš ni izvod iz matične knjige rođenih. Danas to znači – sjećati se. Sjećati se ko si, odakle si, i šta ti pripada. Sjećati se da Crna Gora nije nastala dekretom, već otporom. Nije je donijela nijedna litija, već referendum. A prije toga – partizanski, a ne četnički pokret. I da je nijedna mantija nije branila, već narod koji je rekao: „Nismo ni Srbija, ni Albanija, ni dio ičijeg ‘sveta’. Svoji smo.“
Eh, nekad bilo!
Danas, kad ti isti ljudi gledaju kako im SPC piše zakone, a Beograd imenuje ministre – sjećanje postaje čin političkog otpora.
<h3>EVROPSKI PUT KAO NEPRIJATELJ</h3>
Vučiću ne treba Crna Gora koja ide ka EU, s planom da do 2028. postane članica. Njemu treba Crna Gora kao balkanska Bjelorusija – poslušna, destabilizovana, pokorena, satelitska. Zato je cilj jeseni da se pregovori s EU uspore, institucije popune „svojima“, a reforme zamrznu.
Ako Crna Gora ostane na evropskom putu – Vučićev san o regionalnoj dominaciji pada. Zato sada aktivira sve: od Crkve do „kvazicrnogoraca“ – Srbijanaca s crnogorskim biračkim pravom.
<h3>SVESRPSKI SABOR – SABLAST POD KRINKOM BRATSTVA</h3>
Vučićeva ideja "svesrpskog sabora" nije kulturni forum, već političko sredstvo dominacije. Ko nije u saboru – protiv je. Ko se ne uklapa – izdajnik je. Ko ne pjeva „Tamo daleko“ – gubi posao, identitet i građanska prava.
U tom „saboru“ nema mjesta za Bošnjake, Hrvate, Albance, pa ni za suverene Crnogorce. Tu država postaje etnički čist entitet. Sve ostalo je – prepreka.
<h3>RJEŠENJE? GRAĐANSKI OTPOR. PAMĆENJE. USTAV.</h3>
Rješenje nije u novim liderima, ni u povratku starih. Od tih utopija nema ništa! Rješenje je u građanskom jedinstvu. U otporu koji kaže: „Ovo je naša država – i ne damo je!“
Crna Gora nije savršena. Griješila je. Dabome! Ali to ne znači da mora kleknuti pred tuđom ideologijom. Jer kad jednom klekne – više se ne diže.
Rješenje je u ljudima koji se ne boje da kažu „ne“. Koji ne priznaju autoritet mantije ni Vučićev hatišerif iz Beograda, već poštuju sopstveni Ustav. Koji ne biraju vlast po krštenici, već po programu. Koji ne razmišljaju u kategorijama bratstva i krvi, već pravde i budućnosti.
<h3>ZAVRŠNA RIJEČ: NE DAJ SE, CRNA GORO!</h3>
Ne daj da ti mijenjaju ime. 
Ne daj da ti prepravljaju istoriju. 
Ne daj da ti krstom zamijene zakon. 
Ne daj da ti govore kojim si jezikom govorila. 
Ne daj da ti otimaju himnu i Ustav iz usta.
Jer kad ti uzmu jezik, zastavu i vjeru u sebe – uzeli su ti sve.
Digni glas dok još možeš da govoriš. 
Glasaj dok još imaš pravo glasa.
Budi Crna Gora – prije nego što te pretvore u "srpsku pokrajinu na moru s posebnim osjećajem za svetosavlje".
I ne zaboravi: Aleksandar Vučić ne dolazi s vojskom. Dolazi s osmijehom i mantijom. A iza njega – tama.
Vučićeva jesenja ofanziva dolazi. 
A jedini ko je može zaustaviti – to su građani Crne Gore. 
Ako ih još ima!

Vučić kreće na Crnu Goru, ne tenkovima, nego osmijehom i mantijom. Vrijeme je da ta zemlja digne glas, dok još može

Tokom današnjeg ročišta pred Višim sudom, bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je ukazao na to da poslanik Demokrata Momčilo Leković direktno iz poslaničkih klupa prijeti sudijama vetingom, utičući na taj način na proces suđenja, zbog čega je branilac Zorana Lazovića, advokat Zoran Piperović, pozvao Demokrate da prisustvuju suđenju i upoznaju se sa predmetom, a potom razmisle da li mi na isti način komentarisali postupak.
Piperović je istakao da je tokom današnjeg ročišta Katnić otkrio skrivene poruke, koje je predložio da se zavedu kao dokazi.&nbsp;
- Vidjeli ste koliku hrpu novih dokaza je predložio. Jedan dio toga je dostavljen tužiocu na izjašnjenje i ja mislim da ovo postaje već neprijatno slušati. Toliko neprijatno da ja predlažem, naravno taj predlog neće niko usvojiti, ali ja ga predlažem u kondicionalu, recimo da se neko sjeti ili da neko predloži da na sledećem pretresu u septembru mjesecu dođu svi poslanici iz redova Demokrata- kazao je Piperović, pozivajući ministre potpredsjednike, lica iz bezbjednosti, a koji pripadaju ovoj partiji, da dođu i ‘’in vivo’’ vide u čemu se tu radi, kako je sve i zbog čega smišljeno.
Piperović je Demokratama poručio da će se na taj način neposredno uvjeriti što sve stoji u tom predmetu, a što oni, ne znajući, koriste da blate Lazovića i neke druge ljude, da neke druge ljude nazivaju advokatima mafije, da ispredaju priče o mnogo ljudi koje nemaju veze sa mozgom, bildujući sudije da, i oni su živi ljudi, neko ovako ili onako, iz straha ovoga ili onoga, i potvrdi optužnicu i produži pritvor i sve drugo što šteti pravima, što vide prava ličnosti nekih ljudi.
- Dakle, evo javno pozivam neka dođe recimo, neka dođu dva poslanika koji su najratoborniji u smislu da ako nema njih poginu pravda u Crnu Goru. Neka dođu, ja ću da sredim sa policijom da sjednu u prva dva reda, prve dvije stolice i da samo slušaju, da ništa ne pričaju. I kad izađu da nam kažu što su čuli i kako to njima izgleda. Je l’ to fer ponuda?- ponudio je Piperović.
 
 Poručio je Demokratama, za koje je kako kaže, čuo da su vrli pravnici, da dođu i neposredno se uvjere u to šta priča on, šta kaže Lazović, šta kaže Katnić, šta kaže tužilac Šoškić, šta pitaju sudije, šta pitaju branioci, šta kažu optuženi, šta će da kažu svjedoci.&nbsp;
 
 
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DI4CBCEgnw7I&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
- To će biti zanimljivo. Dakle, da se neposredno uvjere šta je u predmetu. To je poenta - šta je u predmetu. Na čem’ njima to liči, kako to izgleda, i najvažnije može li uopšte da to postoji u pravnom poretku kao neki akt koji je važan, po kome se sudi. Evo neka dođu. Ne znam ko im je predavao krivično pravo, vjerovatno neki poznati stručnjak, vidim da su vični, izvolite, dođite pa pričajte- rekao je advokat Piperović.
Na kraju, Piperović je pozvao i zainteresovane iz PES-a da takođe prisustvuju suđenju, a potom da iznesu svoje mišljenje.
 
<div class="embed-block"><div style="max-width: 660px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 63%; padding-top: 284px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fwww.instagram.com%2Freel%2FDMibg_Hoxx2%2F%3Figsh%3DcGJ1OW83aXI2dTcz&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Piperović uputio poziv Demokratama da dođu na suđenje: Upoznajte se sa predmetom, pa onda pričajte

Ni slutio Dior nije, 
kad je iste kreirao 
da je ovim papučama 
velju dramu režirao.
Sinonim za diktaturu 
lanac na slobodu riječi 
postadoše papučice 
model koji komleks liječi.
Ćuti tamo, glas ne puštaj 
poručuju papučice, 
stil, glamur i obrazovanje 
opisujuć' od vlasnice.
Na nogama dok se cakle 
možeš da ih gledaš samo 
i no koment, podanici 
to je za elitu samo.
Pa u takvim papučama 
kada se po Gradu gazi 
nobles, nobles, uzvikuju 
kad ih sretneš dobro pazi.
Čuvaj nogom đe ćeš stati 
skreni pogled kad su blizu, 
crvenu ne prelazi crtu 
ne traži im analizu.
Što te briga kol'ko para 
vlasnica je za njih dala 
nijeste isti - ti i ona 
biti Živka nije šala.
Zato kad se sa njom sretneš 
u kolonu hrabro stani, 
i ne gledaj u papuče, 
policija čast im brani!

Tag: davor-denero