Ako Crna Gora prihvati princip koji zagovara ministar odbrane Dragan Krapović, odgovor Zagreba mogao bi biti mnogo oštriji od same blokade pristupnog procesa, upozorava u razgovoru za Portal ETV Davor Đenero, hrvatski politički analitičar. Đenero podvlači da se u Zagrebu pažljivo prati politička dinamika unutar crnogorske administracije. Prema njegovim riječima, Hrvatska ima konstruktivne odnose s ministrom Ervinom Ibrahimovićem, a pregovori o povlačenju hrvatskih rezervi za zatvaranje Poglavlja 31 u procesu pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji – do sada su tekli uspješno. Međutim, Đenero ukazuje na ozbiljno nepovjerenje Hrvatske prema političkom trojcu koji, kako kaže, predstavlja destabilizujući faktor u regionu – Andriji Mandiću, Milanu Kneževiću i Aleksi Bečiću. Sva trojica su, podsjeća, već ranije proglešeni nepoželjnim osobama u Hrvatskoj. U Zagrebu se vjeruje da Demokratski front i Demokrate namjerno opstruiraju bilateralne odnose s Hrvatskom, a prema ocjeni Đenera, njihovo političko djelovanje je usklađeno s interesima Beograda i Moskve, s ciljem usporavanja evropskih integracija Crne Gore. Posebna pažnja usmjerena je ka ministru Draganu Krapoviću, predstavniku Bečićevog političkog bloka u Vladi. Đenero smatra da je Krapović svjesno narušio pozitivnu atmosferu koju je prethodno stvorio ministar Ibrahimović, i to objavom kontroverzne značke na kojoj se Školski brod “Jadran” prikazuje kao dio isključivo crnogorske istorijske baštine – iako je u trenutku raspada Jugoslavije Split bio matična luka tog broda.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250731160728_48ad5b96a642a533d9d204a4b4ccf37f6b72c52745ebf0d5b7dea464639964f4.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250731160728_48ad5b96a642a533d9d204a4b4ccf37f6b72c52745ebf0d5b7dea464639964f4" data-rendition-name="original" width="2500" height="1786" loading="lazy" alt="Dragan Krapović"><figcaption>Dragan Krapović(Photo: Vlada Crne Gore)www.emilsabotic.com</figcaption></figure>  - Oni koji u Crnoj Gori opstruiraju odnose s Hrvatskom ozbiljno potcjenjuju kapacitete hrvatske diplomatije - upozorava Đenero. On naglašava da bi prihvatanje principa koji zagovara Krapović moglo izazvati znatno oštriji odgovor iz Zagreba, uključujući pitanje dvije milijarde dolara hrvatskih potraživanja prema Crnoj Gori po osnovu sukcesije vojne imovine. Ipak, Đenero poručuje da suverenistička Crna Gora i dalje uživa snažnu podršku Zagreba. Hrvatska ostaje posvećena ideji da proevropske i suverenističke snage vode Crnu Goru ka punopravnom članstvu u EU i dodatno jačaju njenu ulogu unutar NATO saveza. No, kako zaključuje, buduće provokacije proruskog trojca mogle bi biti dočekane s još odlučnijim i konkretnijim reakcijama iz Hrvatske.

Miraš Dušević

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Đenero: Krapović ugrožava odnose Crne Gore s Hrvatskom, odgovor Zagreba mogao bi biti oštriji od blokade EU puta

Hrvatski politički analitičar Davor Đenero u razgovoru za Portal ETV ističe da su evropske diplomate sve više zabrinute zbog koncepta tzv. “srpskog sveta”, kao i zbog sve dubljeg upliva režima Aleksandra Vučića u politički život i pojedine segmente administracije u Crnoj Gori. Prema njegovim riječima, u diplomatskim krugovima postoji jasna svijest da je taj režim ozbiljno zainteresovan da uspori, pa čak i zaustavi evropski put Crne Gore – jer u takvom ambijentu Beograd lakše ostvaruje sopstvene interese i drži Crnu Goru u podređenom položaju.
Evropske diplomate, kaže Đenero, prepoznaju da je crnogorska opozicija – konkretno partije koje su bile nosioci izvršne vlasti do avgusta 2020. – snažno posvećena evropskom kursu.
- U tom kontekstu raste uvjerenje da bi eventualna rekompozicija parlamentarne većine, uz uključivanje suverenističkih i proevropskih snaga, značajno smanjila rizike po evropski proces koje trenutno generišu Demokratski front Andrije Mandića i Milana Kneževića, ali i Demokrate Alekse Bečića. Takva politička promjena, tvrdi Đenero, bila bi izuzetno dobrodošla i dodatno bi ojačala evropski rejting Crne Gore - navodi on.
Ipak, napominje, odgovornost za taj iskorak ne leži na Briselu već isključivo na domaćim političarima – na onima u Crnoj Gori koji zaista žele evropsku budućnost zemlje. Kako kaže, to je racionalan i politički zreo posao koji niko iz evropske administracije ne može obaviti umjesto njih.
Đenero naglašava da Evropska unija nikada neće javno sugerisati da neka država kandidat treba da “rekomponuje” vlast, pa tako ni u slučaju Crne Gore.
- Jasno je, međutim, da trenutna administracija premijera Milojka Spajića i dalje ima podršku evropskih institucija. Onima koji se bave procesom proširenja – a to nije samo evropska komesarka za proširenje, Marta Kos– veoma je važno da Crna Gora održi pregovarački zamah koji je uspostavljen - kaže Đenero za Portal ETV.
Međutim, sve češće se u diplomatskim razgovorima postavlja pitanje: ima li aktuelna vlast stvarne snage da iznese reforme koje su pred Crnom Gorom? I još važnije – može li za te reforme obezbijediti dovoljno političke podrške, kako među partijama, tako i unutar biračkog tijela?

Đenero upozorava: Evropske diplomate zabrinute jer Vučić želi da zaustavi Crnu Goru na putu ka EU

Hrvatski politički analitičar i dobar poznavalac prilika u Crnoj Gori, Davor Đenero, u izjavi za Portal ETV ocjenjuje da je ključna razlika između Hrvatske i Crne Gore u pristupnom procesu EU upravo u političkoj ozbiljnosti. Hrvatska je, kako navodi, imala čvrst konsenzus vlasti i opozicije oko evropskog puta, dok Crna Gora danas tapka u mjestu – blokirana iznutra.
- Temeljna prednost Hrvatske bila je politička zrelost – vlast i opozicija su zajedno radile na cilju pristupanja Uniji. Čak je formirano i posebno tijelo koje je okupljalo parlamentarnu većinu i manjinu kako bi definisali zajedničke stavove o EU integracijama - kaže Đenero. 
To tijelo, podsjeća, nije vodio bilo ko: u prvom mandatu Sanaderove vlade na čelu mu je bio Ivica Račan, a kasnije Vesna Pusić. Iako su pred kraj pregovora postojale tenzije unutar SDP-a, Hrvatska je uspješno sprovela potrebne ustavne promjene.
Crna Gora, s druge strane, ima vlast koja funkcioniše kao kočnica. 
Đenero jasno ukazuje da su glavni remetilački faktor bivši Demokratski front, ali i Demokrate Alekse Bečića, koje – iako su dio vlasti – sprovode otvoreno prorusku politiku i zagovaraju koncepte „srpskog sveta“. Njihova uloga u vlasti nije reformska, već destruktivna.
- Njihov je cilj da stalno stvaraju blokade i krize, da spriječe napredak i da opstruiraju europeizaciju Crne Gore - tvrdi Đenero. 
Zato, kako ističe, jedini logičan potez bio bi političko preslagivanje i formiranje većine koja je iskreno i dosljedno proevropska.
Ipak, upozorava da problemi neće nestati ni nakon takvog preslagivanja.
- Za sprovođenje ključnih reformi potrebne su ustavne promjene, a to znači dvotrećinska većina. I tu bivši DF i Demokrate nastavljaju da igraju ulogu političkih talaca – spremnih da sve zaustave kad god požele - zaključio je Đenero u razgovoru za Portal ETV.

Đenero za Portal ETV: Bečićeve Demokrate i bivši DF su remetilački, proruski tandem koji blokira evropski put Crne Gore

Kriza na Bliskom istoku, ali i regionalno zaoštravanje kriza – kako one u Srbiji, gdje se demokratski studentski i građanski pokret suočava sa sve oštrijom represijom režima, tako i one „secesionističke”, što je u Bosni i Hercegovini provode Milorad Dodik i njegova sljedba – uglavnom su iz fokusa potisnula rijetke optimistične procese koji se odvijaju na Zapadnom Balkanu. Priča o uspjehu je, naravno, Albanija, koja je iznenađujućim tempom ušla u pregovarački proces, ali optimizam ponovno budi i Crna Gora, koja čvrsto drži svoju poziciju lidera u pregovaračkom procesu, uspostavljenu još u vrijeme administracije Mila Đukanovića i to, uprkos „hibernaciji” procesa pridruživanja, do prije oko godinu dana. Lani je Crna Gora uspjela privremeno zatvoriti tri pregovaračka poglavlja, a tehničke uslove je zadovoljila za još jedno, poglavlje 31 o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici.
Ipak, to poglavlje na kraju prošlogodišnjeg mađarskog predsjedanja Unijom nije bilo zatvoreno i to zbog rezerve Hrvatske. Hrvatska je svoje rezerve obrazložila argumentima, koji doista nijesu bili tek pitanja bilateralnih odnosa, nego se tiču provođenja zajedničke evropske pravne stečevine, a Crna Gora je na tu blokadu reagovala onako kako se i očekuje od zemalja u procesu pridruživanja. Prevladan je prvi impuls zatezanja odnosa i umjesto toga dvije su države započele ozbiljne bilateralne razgovore. Hrvatskoj je bilo važno da se u kontekstu zajedničke evropske vanjske politike jasno definiše odnos prema nedavnoj prošlosti.
U ranijim razdobljima, i u razdoblju administracija Demokratske partije socijalista, činilo se da je Crna Gora jasno definisala odnos prema novijoj prošlosti, ali nakon smjene vlasti u avgustu 2020. i nakon što je politika „srpskog svijeta” uspostavila snažan uticaj na javne politike države Crne Gore, prije svega u vrijeme administracije Zdravka Krivokapića, stvari koje su smatrane definiranima počele su dolaziti u pitanje.
Za razliku od prethodne administracije, koja je jasno priznavala obveze koje proizlaze iz arbitražnog mišljenja Badinterove komisije, čime su de facto bile definisane kopnene granice država uspostavljenih nakon raspada Jugoslavije, Krivokapić je počeo postavljati pitanja, ne samo o morskoj granici Crne Gore i Hrvatske, koja je do konačnog razgraničenja regulisana odličnim privremenim sporazumom, nego je u pitanje dovodio i pripadnost Konavlske prevlake hrvatskom teritoriju, što jasno proizlazi iz pravorijeka Badinterove komisije.
Hrvatskoj je bilo važno i to da se jasno definiše odnos prema novijoj prošlosti, što su u vrijeme manjinske vlade Dritana Abazovića 2022. godine zapravo bila napravila dva crnogorska ministra, obojica iz Socijaldemokratske stranke, ministar odbrane Raško Konjević i ministar vanjskih poslova Ranko Krivokapić. Učinjeno je to simbolički, označavanjem vojnog objekta u Morinju, koji je u vrijeme agresije Miloševićeva režima na Hrvatsku služio kao logor za hrvatske građane što su ih vojne i paravojne formacije otele u Hrvatskoj i zatočile u tadašnjem objektu JNA. Međutim, ozbiljna gesta dvojice ministara tada je dovela do političke krize unutar vladajuće strukture, do njihove smjene iz administracije i do agresivne retorike zagovornika koncepta „srpskog svijeta”, koji je tek puki nastavak Miloševićeve politike agresije na susjedne države.
<h2>Pristupanjem EU društva postaju bolja</h2>
Proces pristupanja Evropskoj uniji ima zanimljivu moć, koja se možda nigdje nije tako jasno iskazala kao u Hrvatskoj. Sve nove demokratije koje su pristupale Uniji u tom su procesu oslobodile veliku pozitivnu energiju i njihova društva su preko noći postala bolja nego do tada. U Hrvatskoj se, između ostaloga i zahvaljujući snažnom konsenzusu o važnosti pristupanja Uniji, koji je bio čak i institucionalno definisan, to oslobađanje pozitivne energije i pretvaranje društva u bolje nego do tada, naročito snažno vidjelo. Nažalost, vrlo brzo nakon ostvarivanja cilja, nakon zatvaranja pregovora i pristupanja Uniji, izgubljen je zajednički društveni cilj, ojačani su radikalizmi i došlo je do očite regresije društva, ali i do zaostajanja u odnosu na postignutu razinu otvorenosti društva i društvene integracije.
Prvo ugodno iznenađenje što ga je, nakon prošlogodišnje „blokade” na kraju mađarskog predsjedanja Unijom, priredila Crna Gora, bilo je to što tamošnja administracija nije na blokadu reagovala zaoštravanjem bilateralnih odnosa s Hrvatskom, zapaljivom retorikom što bi je rado prihvatile stranke pod kontrolom režima u Beogradu, koje sudjeluju u parlamentarnoj većini u Crnoj Gori, nego su uslijedili bilateralni razgovori o otvorenim pitanjima, zbog kojih je Hrvatska zaustavila zatvaranje poglavlja 31.
Pitanje granice, tako dugo dok Crna Gora funkcioniše u matrici evropskog mirovnog poretka, nije stvaran otvoreni problem. On će se riješiti jednog dana, kad to objema stranama bude odgovaralo – ili, manje vjerovatno, bilateralnim sporazumom; ili, vjerovatnije, odlukom nekog arbitražnog tijela (na primjer Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu), na osnovu neupitnih kopnenih granica i postignutog privremenog sporazuma o morskoj granici, koji već deceniju i po osigurava da se nikakvi incidenti na granici ne događaju. Iako je javnosti bilo atraktivno raspravljati o vlasništvu nad školskim brodom „Jadran”, niti to nije ključno bilateralno pitanje i ono će se jednom riješiti u skladu sa sukcesijskim propisima i međunarodnim pravom. Hrvatskoj je bilo najvažnije riješiti pitanje odnosa prema savremenoj povijesti, a čini se da je postignutim sporazumom jasno definisan karakter agresije na područje Dubrovnika i Konavala 1991. godine. Uz to, osnažena je i zaštita hrvatske manjinske zajednice u Boki, koja je ionako u najvećem dijelu razdoblja crnogorske suverene države bila primjerena. Ta je zajednica u crnogorskom društvu, zahvaljujući tome što je dobro i odgovorno vođena, stvorila visok renome u crnogorskom društvu, između ostaloga i zahvaljujući konceptu konstitucionalnog patriotizma i lojalnosti crnogorskoj državi, što ih zastupaju bokeljski Hrvati.
<h2>Kako je Hrvatska pomogla Crnoj Gori</h2>
Rizičan potez Bošnjačke stranke i njenog predsjednika, sada ministra vanjskih poslova i potpredsjednika vlade, Ervina Ibrahimovića, da stranka uđe u koaliciju sa Milojkom Spajićem i Pokretom Evropa sad, pokazala se kao dobitna kombinacija za Crnu Goru. Godinu dana Ibrahimovićeva mandata na mjestu šefa diplomatije označava preokret od hibernacije pristupnog procesa do snažne obnove crnogorskog liderstva u njemu.
I hrvatska politika prema Crnoj Gori se činila rizičnom, prije svega potez kojim su detektirani ključni kočničari evropeizacije Crne Gore unutar trenutne vladajuće koalicije, kad je trojka velikosrpskih i proruskih političara (Mandić, Knežević, Bečić) proglašena nepoželjnima u Hrvatskoj, ali je doprinijela jasnom razaznavanju odnosa. Time je Hrvatska na neki način pomogla Crnoj Gori da oslobodi pozitivne energije i da ubrza svoj evropski put.
Ovih dana je Al Jazeera objavila sjajan analitički tekst o važnom iskoraku što ga je crnogorsko društvo učinilo u Bijelom Polju, gradu na sjeveru Crne Gore, čiju noviju povijest snažno obilježava zločin u Štrpcima. Crnogorsko društvo je već ranije obilježilo stradanje i osiguralo sjećanje na žrtve, a sada je lokalna samouprava prihvatila inicijativu civilnog društva da se javnim priznanjem s njegovom imenom obilježi pokušaj Tome Buzova, jedne od žrtava iz Štrbaca, koji se suprotstavio zločincima i svoju hrabrost platio životu. U pravu je autor da je ovaj gest društva i javnih vlasti u Bijelom Polju svijetla točka u mraku koji je zahvatio Zapadni Balkan, ali procesi koji se odvijaju vezano uz proces pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji, govore da je to samo jedan od signala da su se unutar crnogorskog društva, između ostaloga i zahvaljujući pristupnom procesu, počele oslobađati pozitivne energije.
<h2>Problem zanemarivanja načela saglasnosti</h2>
Vjerovatno je da će na kraju semestra, u kojem je Poljska predsjedavala Euvopskom unijom, Crna Gora napraviti važan iskorak i privremeno zatvoriti i poglavlje 31 o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, te da će to dati novi zamah pregovaračkom procesu. Ima i neke simbolične pravde da se ovaj iskorak dogodi upravo u vrijeme poljskog predsjedavanja. Naime, prije 24 godine, na kraju mađarskog predsjedanja Evropskom unijom, i zahvaljujući velikom angažmanu i tadašnjeg mađarskog premijera Viktora Orbana, Hrvatska je završila proces pristupanja Evropskoj uniji. Na kraju prošlogodišnjeg mađarskog predsjedavanja Crna Gora je zatvorila tri, a ne četiri pregovaračka poglavlja, ali se sada čini sigurnim da će ovo koje je bilo šest mjeseci na čekanju, zatvoriti u vrijeme poljskog predsjedavanja, koje je prije 14 godina bilo obilježeno potpisivanjem Pristupnog ugovora između Hrvatske i EU, oko kojeg se snažno angažirao tadašnji poljski premijer Donald Tusk.
I na kraju, pokazuje se da kratka odgoda zatvaranja nekog poglavlja ne mora biti negativan događaj u pristupnom procesu, nego upravo suprotno, da može donijeti s jedne strane rješavanju problema, a s druge strane jačanju europskih zajedničkih vrijednosti. U posljednje vrijeme se javljaju ideje o tome da bi trebalo odustati od načela suglasnosti kod otvaranja i zatvaranja pregovaračkih poglavlja, jer bi to ubrzalo proces pristupanja. Na ovom primjeru se pokazuje da pregovarački momentum nije izgubljen tim kratkotrajnim šestomjesečnim „odgođenim vetom”, ali da bi „ubrzavanje” pregovora u konačnici dovelo do daleko ozbiljnijeg problema. Naime, samo pristupanje novih članica, koje mora biti ratifikovano u parlamentima svih zemalja članica, na koncu uvijek mora zavisiti o saglasnosti svih.
Zanemarivanje načela saglasnosti je problem, koji ovog puta nije bio tek bilateralni, nego je vezan uz zajedničke vrijednosti, ostao bi i kao bumerang bi se vratio na kraju pregovaračkog procesa, kad bi pokretanje bilateralnih razgovora i traženje objema stranama prihvatljivog rješenja bilo dalek teže nego što je bilo u današnjoj situaciji. 
&nbsp;

Portal ETV

Crna Gora budi uspavani proces proširenja EU

Iako je u regiji rat Izraela i Irana posve pomjerio fokus interesa s domaćih na ovaj globalni proces, čini se da medijima i javnost previđaju važnu odrednicu ovog rata, koja ga čini silno uticajnim i potencijalno opasnim i za prostor Zapadnog Balkana. Naime, ovo je možda prvi ratni sukob koji se odvija izvan konteksta Pax Americana, izvan poslijeratne bipolarnosti ili poretka u kome je posve prevladavao dominantni uticaj samo jedne sile – SAD. Dugo su različiti akteri zazivali multipolarnost svijeta, a sad se ta multipolarnost počinje u svom opasnom obliku ocrtavati pred našim očima.
Je li Pax Americana bio loš globalni poredak kojeg se bilo potrebno brzo riješiti? Iako se čini da su ga obilježavali ratovi i krize, ipak je činjenica da se i u bipolarnom i u unipolarnom svijetu više kriza rješavalo bez ratova i da je ratova bilo manje nego u prethodnim istorijskim razdobljima, a ratovi koji su izbijali ipak su bili kraći i brže zaustavljani. Svi veliki sukobi koji su obilježavali razdoblje bipolarnog svijeta bili su na neki način geopolitička odmjeravanja dvaju blokova i pokušaj zauzimanja povoljnijih pozicija u odnosu na suprotstavljeni blok. Kad je Sovjetski savez bankrotirao kao globalna sila, kad se raspao i izgubio značenje, do kraja prošlog vijeka trajalo je svojevrsno razdoblje političkog monopola Sjedinjenih Američkih Država i evroatlantskih struktura. Napetosti između SAD-a i Evrope su uvijek postojale, ali su bile kontrolisane, a Evropska unija je uvijek imala prije svega ekonomske, a ne geopolitičke ambicije i nikad nije bila konkurent Sjedinjenim Američkim Državama u globalnoj areni. Razdoblje tog političkog monopola dovelo je do nekoliko važnih mirovnih procesa širom svijeta.
Najveći globalni iskorak dogodio se vjerovatno 1993. godine sporazumom iz Osla, koji bi, da je dosljedno sproveden, doveo do dugoročnog mira na Bliskom Istoku. Pregovaračima velikom laburističkom premijeru Izraela, Jicaku Rabinu i vođi PLO-a u ime Palestinaca, Jaseru Arafatu, uz pomoć američkog predsjednika Bila Klintona, uspjelo je postići sporazum koji je trebalo da bude okvir za projekat dviju država, međusobno priznavanje Izraela i Palestine, međusobne garancije suvereniteta i sigurnosti, što je mogao biti put prema uspostavljanju koegzistencije, ne samo Izraela i Palestine, nego i Izraela s ostalim bliskoistočnim državama. Sporazum su mogla postići dvojica vođa s velikim legitimitetom i uglednom, ali, nažalost, nakon njihova odlaska nije bilo „follow upa”, nego su se krunile jedna za drugom stavke sporazuma. Mira, na kraju, nije bilo, a završetak razdoblja globalnog političkog monopola otvorio je mogućnost za recentno zahuktavanje rata, u kojem SAD po prvi puta ne djeluju kao globalni akter smirivanja stanja, nego kao saveznik strane u sukobu ili čak kao sukobljena strana.
<h2>Balkanska iskustva</h2>
Razdoblje političkog monopola iz perspektive Balkana se čini strašnim vremenom, jer je to razdoblje serije agresija, što ih je pokrenuo Miloševićev režim protiv drugih zemalja koje su prije toga činile bivšu Jugoslaviju, državu koja se raspala i zbog Miloševićevog rušenja ustavnog poretka i načela (kon)federalne države. Dugo je globalna politika griješila, zbog straha od analogije procesa u bivšoj Jugoslaviji s onima u Sovjetskom savezu, koji je takođe bio u fazi raspadanja, pa je u Miloševiću gledala „faktor kakve takve stabilnosti”. Taj cinični odnos prekinula su tek dva ekstremna događaja, strašan genocid u Srebrenici i Podrinju, s istovremenom prijetnjom ponavljanja genocida u Bihaću i Zapadnoj Bosni, 1995. godine, te procesi koji su mogli dovesti do genocida nad Albancima na Kosovu 1999. Prvi genocid bio je okidač za pokretanje akcija oslobađanja, zajedničkim snagama Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a drugi do vojne intervencije koja je u konačnici dovela do pada Miloševićava režima 2000. Dejtonski sporazum je težak ustupak ratnih žrtava u odnosu na geopolitičke interese agresora, ali je koliko toliko funkcionisao tako dugo dok je funkcionisao unipolarni globalni poredak, te dok su interesi i intervencije evroatlantskih partnera u BiH, uz nijanse razlika u pristupima između američkih i euvopskih aktera, bili ipak „jedna (jedina) strana”.
To razdoblje unipolarnosti Hrvatskoj je osiguralo mirnu reintegraciju Podunavlja, koja je trajala do 1998. godine, koja je od političke klase u Hrvatskoj iziskivala koncesije u odnosu na manjinsku srpsku zajednicu koja je bila instrumentalizovana od strane Miloševićevog režima u agresiji na Hrvatsku, ali je uspostavljen model koji funkcioniše i danas. U Podunavlju je stvorena svojevrsna getoizacija dvije zajednice, ali model je ipak funkcionalan, a osnažen je hrvatskim pristupanjem u NATO i Evropsku uniju, čime je jasno definisano u koju sferu uticaja pripada Hrvatska. Do sada je ta poruka bila dovoljno snažna da se i novi autoritarni režim u Srbiji, i pored obavještajnih i političkih operacija koje sistemski vodi na području Podunavlja, nije upuštao u flagrantnije kršenje suvereniteta Republike Hrvatske, čime bi se doveo u pitanje i model zaštite prava srpske manjinske zajednice u toj regiji.
Sličan model onom mirne reintegracije Podunavlja je i model po kome su američki i ecropski posebni izaslanici pomogli postizanje mira u Makedoniji 2001. godine Ohridskim sporazumom. U zamjenu za institucionalnu zaštitu prava i ugradnju u ustavni model Makedonije, Albanci u toj državi su se odrekli, ne samo oružanog otpora, nego i dugotrajno, pitanja državnoga suvereniteta Makedonije. I taj je model uspostavljen kao model koji funkcioniše u unipolarnom svijetu, a činjenica da je živ i danas, uprkos tome što se već godinama nastoji dovesti u pitanje evroatlantski identitet Makedonije / Sjeverne Makedonije, i to podjednako uz pomoć blokada njenog pristupnog procesa, a mimo acquisa i zajedničkih ecropskih kriterijuma, ali i kvazihelenističkim inatom u vrijeme administracije Nikole Gruevskog (2006-16), pa i prodiranjem interesa režima Vladimira Putina i Aleksandra Vučića, koji utiču na procese u Sjevernoj Makedoniji, možda je povezana i sa strahom od mogućih tektonskih promjena, ako bi ovaj mirovni poredak bio ugrožen.
<h2>Unipolarizam kao da simbolički završava dolaskom Putina</h2>
Sporazum od Velikog petka 1998. u Irskoj, što su ga postigle Velika Britanija, Republika Irska i relevantne političke stranke u Sjevernoj Irskoj, uz američku pomoć, okončao je dugogodišnje irske terorističke i paravojne sukoba, a ključ je ponovno bio u unipolarnosti, ali i zajedničkom okviru Evropske unije. Srećom, i nakon Bregzita model mirovnog sporazuma je preživio, a i evropska i britanska strana, uz veliku pažnju Irske, brižno su se u vrijeme „razdruživanja” bavile kontekstom očuvanja mirovnog aranžmana. Taj se mirovni sporazum pokazao najplodonosnijim, i zbog duboke uronjenosti tog prostora u evroatlantski (ili bar atlantski) kontekst, i zbog visoke političke kulture i kapaciteta (političkih i ekonomskih) na tom području. Nakon četvrt vijeka taj je prostor u ekonomskom i društvenom smislu neprepoznatljiv, politički stabilan, ekonomski potentan i demografski možda i najprivlačniji na svijetu.
Razdoblje unipolarizma kao da simbolički završava dolaskom Vladimira Putina na vlast u Rusiji 2001. Veliki mirovni uspjesi Pax Americane postignuti su do tada, a Putin od dolaska na vlast priprema Rusiju za eskalaciju i učestvovanje u nametanju „novog multipolarizma”, koje se zaoštrava nakon početka agresije na Ukrajinu 2014. godine. Nešto takvo, kao što je bila aneksija Krima i početak zauzimanja regija u Donbasu, u vrijeme punog formata Pax Americana bilo je posve nezamislivo. Sada se s ratom Izraela i Irana, u kojem SAD ne nastupa kao globalni policajac nego kao strana u sukobu, odnosi dramatično mijenjaju. Najveći politički dobitnik ovog rata je, naravno, Putinova Rusija, jer njen narativ o pravu na „ruski svijet”, zonu pod njenom dominacijom, dobija legitimitet, a Ukrajina je dodatno ugrožena, jer se potpora njenoj odbrani od agresora dodatno kruni. Posljedice, naravno, snosi i Evropska unija, za sada ekonomske (prije svega zbog rasta cijene energenata), ali i zbog daljeg gubitka globalnog uticaja.
Što to znači za Balkan. Moguća su dva scenarija: ili će Evropa ostati premrežen zajedničkim vrijednostima evropskog mirovnog poretka i evropske integracije, te evroatalntske saradnje, ili će Balkan biti prostor ulaska „multipolarnog” uticaja na evropski prostor. Ako se ostvari ovaj drugi scenario, koji je već u proteklim godinama Dejtonski sporazum, krojen prema mjerilima unipolarnog svijeta, pretvorio u opasno ograničenje suvereniteta i demokratskog poretka BiH, postepeno razoriti sve mirovne aranžmane na Balkanu. Tada bismo se, uprkos agresorskim ratovima iz devedesetih, razdoblja Pax Americana mogli sjećati kao razdoblja koje je zaista osiguravalo ograničavanje ratnih sukoba, te postizanje mira i kompromisa. Dogodi li se to, haos s Bliskog Istoka mogao bi se kao obrazac prenijeti na Balkan.
Odbrana od takvog scenarija samo je jedna – oslanjanje na evropsku integraciju, uprkos svim njenim slabostima i nada u obnovu značenja evroatlantske saradnje. Ključ očuvanja mira je samo jedan – potiskivanje patogenog uticaja Putinove Rusije i njegove ideje „multipolarnosti”, kojom su su danas u Beogradu oduševljeni isti oni koji su osamdesetih i devedesetih zagovarali projeat Memoranduma SANU i Miloševićevu agresiju na susjedne države, pa i projekt genocida na Balkanu.

1084x550

Može li se ratni haos s Bliskog istoka preliti na Balkan?

Najava ministarke evropskih poslova Maide Gorčević da bi naredna Međuvladina konferencija mogla biti u julu znak je da se Vlada Milojka Spajića suočava s neuspjehom u pregovaračkom procesu. To je u razgovoru za Portal Analitika ocijenio politički analitičar iz Hrvatske, Davor Đenero.
Podsjeća da se govorilo o otvaranju četiri pregovaračka poglavlja u ovoj godini i o tome kako će poljsko predsjedanje EU, koje završava posljednjeg dana juna, biti obilježeno velikim pregovaračkim probojem.
Zastoj u pregovorima jer Vlada nije uradila domaći zadatak
“Od toga nema ništa, pa ministrica govori o tome da bi naredna međuvladina konferencija mogla biti tek u julu. Zašto? Jednostavno zato što Crna Gora nije odradila svoje „domaće zadaće” i što zapravo nijedno pregovaračko poglavlje trenutno nije spremno za otvaranje”, ukazuje on.
Govorilo se, podsjeća, o tome da bi čak tri poglavlja trebala biti spremna za zatvaranje na međuvladinoj konferenciji na kraju poljskog predsjedništva, ali od toga nema ništa.
“Postoji nada da se možda u julu zatvori pregovaračko poglavlje 5 o javnim nabavkama, ali ni u tom pitanju nisu obavljene sve crnogorske obveze, i veliko je pitanje hoće li i to tehničko poglavlje biti spremno za zatvaranje. Vlada govori i o zatvaranju poglavlja 4, za koje je još manje pripremljena”, pojašnjava Đenero.
<h2>Hrvatska blokada nije politički hir, već principijelna poruka</h2>
Sagovornik Analitike podsjeća i da se upornona dnevni red pokušava staviti pitanje zatvaranja poglavlja 31, o vanjskoj, bezbjednosnoj i odbrambenoj politici, koje Crna Gora nije zatvorila na međuvladinoj konferenciji na kraju prošle godine, uz isticanje da naša zemlja do sada nije učinila ništa po pitanju uslova koje joj je postavila Hrvatska.
“Hrvatska je vrlo nerado učinila to da sama blokira zatvaranje jednoga od pregovaračkih poglavlja. Tim više što je u momentu kad je ona stavila rezervu prema zatvaranju poglavlja 31, izgledalo kao da Spajićeva administracija ozbiljno pristupa cilju članstva u EU. Hrvatska je imala neugodno iskustvo blokade u vlastitom pristupnom procesu, i zato joj je neugodno da je sama ta koja odlaže zatvaranje makar jednog pregovaračkog poglavlja”, naglašava Đenero.
Međutim, kako ističe, striktno je pazila da razlozi za rezervu ne mogu biti interpretirani kao bilateralna pitanja dviju država, nego da se radi o principijelnim pitanjima, pitanjima zajedničkih evropskih vrijednosti.
“O tome, pak, nema pregovora, nego je samo pitanje kada će i kako druga strana sprovesti ta pitanja koja se tiču zajedničke evropske pravne baštine”, navodi Đenero.
<h2>Retorika Milatovića - povratak velikosrpskom narativu</h2>
Prema njegovim riječima, moguće je razgovarati o rokovima i o modalitetima rješenje, ali nije moguće relativizovati obaveze.
“Onim što rade crnogorski političari, na primjer crnogorski predsjednik Jakov Milatović, relativizirajući odgovornost za agresiju na Dubrovnik i okolinu 1991. rabeći narativ (brbljariju osmišljenu u Beogradu) o „građanskom ratu” ili „građanskim ratovima”, čime se relativizuje karakter agresije Miloševićevog režima, ne čini se ništa korisno Crnoj Gori. Upravo suprotno, budi se alarm koji upozorava na istorijski revizionizam i nespremnost za suočavanje s posljedicama agresivnog Miloševićevog režima”, izričit je Đenero.
Tragično je, ukazuje on, da to što se činilo da je administracija DPS-a i bivšeg predsjednika Mila Đukanovića, jednom za svagda zatvorila i riješila to pitanje, a klijentski odnos dvojca Spajić – Milatović u odnosu na autoritarni režim Aleksandra Vučića injegov oblik kopiranja Putinovog imperijalnog ekspanzionizma (srpski i ruski svijet, imperijalizam sirotinje), zakopava Crnu Goru u pristupnom dijalogu i istovremeno dovodi u pitanje matricu njenog državno suvereniteta.
“Dakle, ovo pitanje pokazuje do koje mjere je administracija Spajića i Milatovića retrogradna u odnosu na ono što je Crna Gora već bila postigla s prethodnom, suverenističkom administracijom”, navodi hrvatski analitičar.
Sagovornik Analitike upozorava da bi uvođenje u “pregovore” sa Hrvatskom pitanja kršenja ljudskih prava ratnih zarobljenika koji su učestvovali u Miloševićevoj agresiji na Hrvatsku i BiH u vojnom pritvoru Lora samo štetilo interesima Crne Gore, jer bi, kako ističe, samu sebe definisala kao “suodgovornu za Miloševićevu agresiju na susjedne države”.
“To je samo jedan od obrazaca onoga kako velikosrpski element, koji je uspio zarobiti crnogorske političke institucije, zatvara Crnoj Gori evropsku perspektivu i gura je u status podložništva ekspanzivnom režimu Aleksandra Vučića”, ukazuje Đenero.
<h2>Kapaciteti Spajićeve administracije ograničeni&nbsp;</h2>
Smatra da je Crna Gora svakako izgubila pregovarački momentum što, kako kaže, pokazuje se da su kapaciteti administracije premijera Spajića i ministarske Gorčević ograničeni.
“Nikome u EU to nije drago, jednostavno zato što je Crna Gora trebala biti priča o uspjehu. Za evropsku administraciju, pogotovo one koji se bave politikom proširenja, mogućnost da do kraja ovog mandata Evropske komisije barem jedna država u pregovaračkom procesu završi pregovore (a malo je vjerovatno da iko osim Crne Gore za to ima šanse), pitanje je vrednovanja njihove efikasnosti. Crna Gora ima šansu da njen projekat pristupanja bude i projekat evropske administracije, ali skromnim administrativnim kapacitetima i odsustvom političke razboritosti Vlada Milojka Spajića sama opstruira šansu za uspjeh i odriče se podrške evropske administracije”, ocjenjuje Đenero.
<h2>Crna Gora da ne ulazi u međunarodne aranžmane koji nisu u skladu sa načelima EU</h2>
Sagovornik Analitike ukazuje na činjenicu da je EU svojevrstan „work in progress”, te da je put prema članstvu pomična meta. Čak i da je krajem prošle godine privremeno zatvorila pregovaračko poglavlje o vanjskoj politici, kako dodaje, Crna Gora ne bi smjela ulaziti u međunarodne aranžmane koji su duhom i načinom sklapanja suprotni načelima acquisa, kao što je, kaže, Sporazum sa UAE.
“Ništa nije gotovo dok sve nije gotovo, a pregovaračka se poglavlja samo privremeno zatvaraju. Sve ostaje pod nadzorom evropske administracije do kraja pregovaračkog procesa, a svako privremeno zatvoreno poglavlje može se ponovno otvoriti”, ukazuje on.
Kako napominje, ni onda kad je proces pristupanja završen - nije sve završeno.
“Svaka članica ima obavezu da usklađuje svoj pravni poredak s evropskim direktivama, a ako to ne čini, podložna je oštrim sankcijama u jasno definisanoj proceduri, koja počinje opomenama, a završava oštrim kaznama Suda evropskih zajednica, koje se primjenjuju i kumuliraju, sve dok se nedostatak u nacionalnom pravnom poretku ne uskladi s acquisom”, podsjeća Đenero.
Naglašava da je smisao pristupanja EU, pored ostaloga, i u tome da se država članstvom obavezuje na poštovanje standarda, koji garantiraju poštovanje temeljnih sloboda i prava, koji štite ljudska prava, slobodu kretanja ljudi, roba i kapitala, ravnopravnu tržišnu utakmicu...
“To je okvir za funkcionalnu državu, a ne puko ispunjavanje pretpristupnih obveza. Zato usklađivanje s acquisom vrijedi kao stalna obaveza”, navodi Đenero.
<h2>Dok Albanija gradi put ka EU, Crna Gora se spotiče o vlastitu neodlučnost</h2>
Trenutnu poziciju Crne Gore u pristupnim pregovorima sa EU vidi kao paradoksalnu.
“Ona je vjerovatno jedna od rijetkih država u procesu pristupanja prema kojoj evropska administracija pokazuje više ambicija da je primi u Uniju, nego što njene javne vlasti pokazuju ambiciju da stvarno ispune obaveze iz pregovaračkog procesa. Takvo stanje ne može trajati dugo. Ili će se javne vlasti pokrenuti, početi zaista primjenjivati zajedničku pravnu stečevinu u crnogorski pravni i politički sistem, ili će Crna Gora završiti, zajedno sa Srbijom, na margini interesa onih koji se u EU bave procesom proširenja”, upozorava hrvatski analitičar.
Podsjeća i da, dok je Spajićeva administracija krajnje aljkava prema svojim obavezama, administracija Edija Rame u Albaniji ozbiljno radi svoj posao.
“Prednost Crne Gore u pristupnom dijalogu pred Albanijom je još uvijek velika, ali ona je otprilike tolika kolika je bila i u odnosu na Srbiju. Za razliku od Vučićevog režima, koji nema namjeru da primjenjuje evropske norme u svoj pravni i politički poredak, jer bi to rastočilo njegov autoritarni režim i neograničenu ličnu vlast, administracija premijera Rame je odlučna da Albaniju učini članicom EU, a geopolitički Albanija nije manje važna Evropskoj uniji nego Crna Gora”, smatra Đenero.
Sagovorik Analitike podsjeća da, kad je riječ o geopolitici, samo se jednom dogodilo da su zbog nje dvije države dobile snažan „vjetar u leđa” u postizanju punopravnog članstva - Rumunija i Bugarska, koje su primljene 2007.
“Ali, činjenica da su te države nedovoljno pripremljene pristupile EU, dovela je do brojnih problema u vrijeme članstva: od oblikovanja posebnog Mehanizma za saradnju i provjeru (The Mechanism for Cooperation and Verification – CVM), do toga da su ove države tek nedavno postale članicama Šengenskog prostora. Taj tip zanemarivanja obaveza iz pretpristupnog dijaloga zbog geopolitike i interesa euroatlantskog savezništva, više se nikad neće ponoviti”, stava je Đenero.
<h2>Evropska maska ne može prikriti antievropske prakse</h2>
Prema njegovom viđenju, Crna Gora je zarobljena država, a, kako kaže, dvije skupine - ona oko Mandića i Kneževića, i ona oko Bečića i njegovih Demokrata čvrsto je vezuju za kontekst velikosrpskoga hegemonističkoga projekta – kopije Putinovog „Ruskog svijeta”.
“Vučić je uvjeren da on ima pravo da određuje Crnoj Gori, kao državi koja je u njegovom svjetonazoru u vazalnom odnosu na Beograd, „gabarite” samostalne politike,a Andrija Mandić je kao gospodar parlamentarne procedure u Crnoj Gori glavni kontrolor održavanja tog crnogorskog vazalnog statusa”, ističe Đenero.
Kako dodaje, uloga Bečićevih sljedbenika je razbijanje suverenosti sistema odbrane i nacionalne bezbjednosti, sprečavanje usklađenosti tih sistema s evropskim i euroatlantskim standardima i njihovo „bušenje” na korist operativaca tajnih službi Srbije i Rusije.
“Milatovićeva i Spajićeva retorika, koje bi trebale biti umjerene, tek su maska kojom se stvarni odnosi u Crnoj Gori prikrivaju. Možda su neki unutar EU htjeli povjerovati u to da je ta maska pravi obraz, ali procesi koji se odvijaju ubrzano skidaju puder i boju s te maske. Crna Gora mora odlučiti želi li svoju evropsku perspektivu, a ako želi, onda iz javne vlasti mora isključiti sve one koji opstruiraju procese demokratske konsolidacije, odnosno koji zapravo okreću crnogorski „kotač unatrag””, upozorava sagovornik Analitike.
<h2>Neuspjeh inicijative za smjenu Mandića pokopavanje evropske perspektive CG</h2>
Upitan da prokomentariše inicijativu za smjenu predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, koju je podnio dio opozicije a koja danas nije prošla u parlamentu, Đenero kaže da neuspjeh te inicijative znači pokopavanje evropske perspektive Crne Gore.
“Kontroverze oko Mandića, koji je funkcionisao kao sudionik državnog udara i konfident Putinove vanjske obavještajne službe, a u održavanju političke moći se služi familijarnim razbojničkim uslugama, prevelike su da ne bi „bole oči”, smatra on.
Međutim, kako dodaje, za demokratsku konsolidaciju proevropske Crne Gore odlazak glavnog Vučićevog nosioca kontrolne vlasti u Crnoj Gori daleko je od dovoljnoga.
“Iz administracije moraju biti uklonjeni svi oni koji objektivno opstruiraju načela vladavine prava, nacionalni suverenitet i pripadnost Crne Gore evropskom i euroatlantskom prostoru. Pitanje je ima li dvojac Spajić - Milatović i izbliza dovoljno hrabrosti za takav potez odvajanja od Vučićevog režima, koji nije samo Mandićev i Bečićev pokrovitelj, nego koji je učestvovao i u razvoju njihovih karijera, pa bi ponovo mogao uticati na njihove političke sudbine, kao što je taj režim već i ranije činio. Kao što je u trenutku formiranja Vlade Milojka Spajića bilo moguće oblikovati proevropsku većinu, to je moguće i sada. Pitanje je samo usuđuju li se premijer i predsjednik uraditi nešto takvo”, zaključuje Đenero.

Đenero: Klijentski odnos Spajića i Milatovića prema Vučiću zakopava Crnu Goru i okreće njen točak unatrag, daleko od EU

Funkcioneri nekadašnjeg Demokratskog fronta, predvođeni Andrijom Mandićem, i Demokrata Alekse Bečića, koji rukovode sektorima odbrane i unutrašnjih poslova i čine dio izvršne vlasti, predstavljaju tempiranu bombu na evropskom putu Crne Gore – ocijenio je za Portal ETV hrvatski politički analitičar Davor Đenero.
On ukazuje da je sama činjenica da Crna Gora u svom institucionalnom sistemu ima ugrađenu „opasnu bombu“ – izuzetno rizična.
- Ako se ta bomba, na ovaj ili onaj način, aktivira, odgovornost će snositi onaj ko ju je ugradio u sistem – dakle trenutni premijer Milojko Spajić. Suviše je rizično ulaziti u završnu fazu pristupnog procesa sa takvim teretom, čak i kada se evropski zvaničnici očigledno trude da to ne vide - naglašava Đenero.
Govoreći o aktuelnoj parlamentarnoj većini i vladajućoj koaliciji u Crnoj Gori, Đenero upozorava da postoji puno toga što može poći naopako, uprkos prevladavajućem optimizmu unutar evropskih institucija kada je riječ o crnogorskim integracionim šansama.
- Upravo zato što Uniji treba proces proširenja, kao instrument stabilizacije Balkana, relevantan broj važnih aktera u Uniji gleda na crnogorskog premijera kao na onog koji bi mogao europeizirati svoju državu – kaže Đenero.
Ipak, upozorava da takav optimizam zanemaruje stvarnu strukturu vlasti u Crnoj Gori, koja je, kako tvrdi, pod uticajem Beograda i Moskve.
Sagovornik Portala ETV dodaje da je taj sistem dizajniran od režima Aleksandra Vučića upravo s namjerom da – ako to interesima Srbije odgovara – bude u stanju da zakoči crnogorski napredak ka članstvu u Uniji.
U tom kontekstu tumači i poziciju Andrije Mandića kao ključnu tačku blokade.
- To je razlog zašto je kreirana veto pozicija Andije Mandića, gospodara parlamentarne procedure. Zato su u vlast ugrađeni elementi nekadašnjeg DF-a, ali i Bečićeve Demokrate koji kontrolišu represivni aparat i utiču na „izbušenost” crnogorskog bezbjednosnog sistema od strane srbijanskih i ruskih službi - smatra analitičar. 
Ističe i da je jasno da Mandić i njegovi politički saveznici nijesu zadovoljni radom ministra vanjskih poslova Ervina Ibrahimovića, koji predstavlja proevropski kurs Vlade, te da se nastoji njegovo kontinuirano opstruiranje, pa čak i isključivanje iz parlamentarne većine.
- U prvoj ozbiljnoj krizi iz EU bi se moglo početi postavljati pitanje o stabilnosti evropske orijentacije Crne Gore i o crnogorskoj pouzdanosti, kad je u pitanju zajednička vanjska i sigurnosna politika, upravo zbog poteza ovog antievropskog bloka u vlastima Crne Gore - upozorava Đenero.
Analitičar navodi da je pristupanje Evropskoj uniji proces izuzetne osjetljivosti, te da se mora biti spreman i na scenario u kojem bi taj blok mogao otvoreno udariti na evropski put Crne Gore onog trenutka kada bi njen napredak počeo da iritira autoritarnog lidera u Beogradu, ili kada bi ugrozio strateške interese Vladimira Putina.

Đenero: Mandić i Bečić tempirana bomba u srcu vlasti Crne Gore

Rečenica o povratku u devedesete godine na Balkanu često se ponavlja i pretvara u frazu, jer joj se ne pripisuje njeno stvarno ozbiljno značenje.
Često se, naime, uopšte ne razumije što su države nastale na prostoru bivše Jugoslavije izgubile devedesetih godina, kad su zbog nacionalističke socijalne dinamike, koju je režim Slobodana Miloševića uspostavio krajem osamdesetih, u devedesetima bile blokirane velikosrpskom agresijom.
"Krema" srpske akademske zajednice sredinom osamdesetih je osmislila Memorandum SANU, kao policy project stvaranja velike Srbije. Do koje je mjere ta "krema" živjela izvan globalnog konteksta govori činjenica da je projekat bio zasnovan na etatističkom realsocijalističkom modelu, a da nisu vidjeli notornu stvar – da je svijet pred velikim talasom demokratizacije i da se totalitarni poredak raspada.
Strašno je, međutim, to što je zbog projekta što su ga osmislili Miloševiću, a koji je on sprovodio, u ostalim državama bivše Jugoslavije procesi demokratizacije u Srednjoj i Istočnoj Evropi prošao mimo ovog političkog interesa u ovim državama. Prostor bivše Jugoslavije zato je inicijalno posve izostao iz projekta Delorsovih krugova, a jedino je Slovenija uspjela da izbori status kandidatkinje za članstvo, uprkos tome što nije bila dio projekta predsjednika Evropske komisije u dva mandata – od 1985. do 1995. godine.
<h2>Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta</h2>
Put u članstvo Unije za Hrvatsku trasiran je drugim pravcem, zaključcima Solunskog samita na kraju grčkog predsjedanja EU u junu 2003. godine, kojim je, uostalom, otvoren put za proširenje EU na Zapadni Balkan, nakon velikog praska proširenja 2004. godine, koji je obuhvatao i Sloveniju.
Devedesetih je Balkan bio izvan evropskog političkog konteksta. U balkanskim državama koje su bile fokusirane na nacionalizam i rat, ispod radara su prolazili ključni procesi – od pada Berlinskog zida do izgradnje demokratskih institucija i procesa ekonomske i političke standardizacije sa zajedničkom evropskom pravnom stečevinom, što se odvijao u ostatku Srednje i Istočne Evrope.
Slovenija je svoju priliku otvorila odmah nakon Brionskog primirja, ali je još dugo unutar EU tretirana s nepovjerenjem. Hrvatska je svoju šansu počela stvarati tek nakon pobjede nad agresorom (koja je uspostavljena prema nekim interpretacijama 1995, ali zapravo tek 1998. završetkom procesa mirne reintegracije Podunavlja) i, daleko važnije, slomom populističkog režima 3. januara 2000. godine, drugim prenosom vlasti i početkom „evropske tranzicije”.
Tek je tada Hrvatska počela da izlazi iz konteksta „Miloševićeve prijetnje”, a zanimljivo je da je već proces svrgavanja Miloševića 5. oktobra 2000. prolazio na marginama pažnje hrvatske javnosti. Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta bio je politički projekat i administracije Ivice Račana, ali i one Iva Sanadera, a široki konsenzus o tom projektu uspostavljen je stvaranjem parlamentarnog Nacionalnog vijeća za praćenje pristupnih pregovora. Taj konsenzus umjerene ljevice i desnice, udruženih oko ciljeva pristupanja EU, ali i NATO-u, obilježavao je i slovensku političku arenu – od kraja procesa osamostaljivanja, pa do ostvarivanja tih temeljnih zajedničkih ciljeva.
<h2>Patogeni pritisak Srbije na susjede</h2>
Nažalost, slomom projekta Memoranduma SANU, patogeni uticaj projekta velike Srbije na Balkanu nije bio obustavljen. Umjesto priznanja poraza, „utemeljitelji” projekta oblikovali su Memorandum II, kojem je cilj bio negiranje odgovornosti za procese iz devedesetih, dakle i činjenice da je režim u Beogradu i pred Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ), i pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, označen kao odgovoran za nekažnjavanje i nesprečavanje zločina genocida.
Smjenom administracije Borisa Tadića, koja je sprovodila pogodbenu tranziciju, sporazum mekog krila starog režima i mekog krila demokratske alternative, provedenom 2012. godine, Srbija ponovno ulazi u razdoblje vladavine opcija posvećeni velikosrpskom konceptu, ali ovog puta, po uzoru na Putinov imperijalni projekt u Rusiji – takozvani "ruski svijet".
Nakon 13 godina vladavine, pritisak autoritarne vlasti u Srbiji na susjedne države postaje izrazito patogen. Manji entitet u Bosni i Hercegovini (Republika Srpska) tretira se kao konstitutivni dio "srpskog sveta", a vlasti u Beogradu snažno podstiču Dodikov secesionizam. Iako je odnos prema Crnoj Gori kao organskom dijelu "srpskog sveta" mrvicu rezervisaniji nego što je odnos prema Dodikovom entitetu, u Crnoj Gori je uspostavljena kontrolna vlast u rukama velikosrpske opcije, predvođene Andrijom Mandićem. Ta kontrolna vlast koja sprovodi interese Beograda uvijek može blokirati nominalno proevropsku administraciju premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića.
Najgori je pritisak na Kosovo, koje je u septembru pretprošle godine bilo izloženo terorističkom upadu paravojnih snaga naoružanih i kontrolisanih od strane režima u Beogradu. Ključni akter terorističke akcije i dalje uživa punu zaštitu Vučićevog autoritarnog režima. Sve su očitije i aspiracije za pretvaranje dijela Sjeverne Makedonije u područje "srpskog sveta". Tom projektu komplementaran je bio drugi sličan projekat – projekat Otvorenog Balkana, kojim se na Zapadnom Balkanu htjelo uspostaviti prostor asimetričnih odnosa s dvjema fokusnim tačkama, Beogradom i Tiranom, i pretvoriti koncept "regionalne integracije" u okvir za velikosrpski i velikoalbanski projekt.
Zbog reakcije Evropske unije, prije svega Njemačke, projekat Otvoreni Balkan morao je "ustuknuti" pred evropskim, odnosno njemačkim projektom Berlinskog procesa, koji je zasnovan na evropskim principima ravnopravnosti i matrične saradnje zemalja obuhvaćenih inicijativom. Međutim, u Beogradu to i dalje nije doživljeno kao ozbiljan politički poraz, a državne politike sistematski se vode u skladu sa uvjerenjem vrlo sličnom onom iz projekta Memoranduma SANU.
<h2>Očekivanja od Rusije i Trumpa</h2>
Naime, taj se projekat oslanjao na uvjerenje kako nikakve duboke socijalne promjene neće dovesti u pitanje etatistički model diktature, oslonjene na sovjetsku Rusiju. Isto tako, projekat "srpskog sveta" počiva na uvjerenju o tome kako je samo pitanje vremena kad će totalitarna Rusija pokoriti i poraziti evropski model demokratskih sloboda, ljudskih prava i socijalno-tržišne privrede. Kad je počela Putinova opšta invazija na Ukrajinu, za one koji su modelirali projekat "srpskog sveta", to je bila naznaka početka kraja Evropske unije.
Za one koji su modelirali Vučićeve politike agresija na Ukrajinu je bila "proxy rat", ali prije svega rat koji Rusija na teritoriju Ukrajine vodi, da bi srušila slobodni svijet i Evropsku uniju.
Od novog mandata predsjednika Trampa očekuje se de facto isto: savezništvo s Rusijom u ime "zajedničkih vrijednosti", a protiv Evropske unije.
Razlika od Memoranduma SANU je samo u tome što je taj dokument "cvijeta inteligencije" počivao na uvjerenju da je etatistički komunizam vječan, a ovaj projekt počiva na uvjerenju kako su demokratiji i ljudskim pravima odbrojeni dani. Činjenica da se pokazalo kako je NATO, kao odbrambeni savez slobodnog svijeta, i te kako vitalan i kako je postao privlačniji nego što je bio prije opšte invazije Rusije na Ukrajinu, u tom svjetonazoru kao da ne postoji.
O EU se u tom pogledu na svijet govori kao o strukturi iz prošlosti, bez mogućnosti da preživi u novim uslovima, a projekat predsjednika Trampa tumači se blaženo naivno, bez njegovog elementarnog poznavanja.
<h2>Balkan kao izolovani vrijednosni sistem</h2>
Istina je, svako razdoblje u kome se lome epohe, za brojne države i za naddržavne strukture može biti izrazito rizično. Jasno je da je s početkom novog mandata predsjednika Trampa završilo razdoblje globalizacije, ali Evropska unija se tome u dobroj mjeri već prilagodila. Pitanja slobodne trgovine i carinskih barijera i pitanja odnosa globalnih aktera postaju napeta i osjetljiva, ali Unija odgovara novim javnim politikama. Pod pritiskom koncepta "srpskog sveta", međutim, državama na prostoru bivše Jugoslavije događa se isto ono što im se dogodilo i devedesetih.
Upadaju u zamku vrlo sličnu onoj koju im je tada nametnuo Miloševićev režim, a da se pritom uglavnom još nisu oporavile od posljedica te prethodne zamke. Danas su okolnosti daleko nepovoljnije nego što su bile devedesetih. Tada je na djelu bio optimizam što je pratio veliki demokratizacijiski talas, ekonomska konjunktura koja je pratila širenje na nova tržišta i spremnost konsolidovanih demokratija da prenose znanje na zemlje koje su se našle u poziciji da izlaze iz totalitarizma ili autoritarizma i da počinju izgrađivati demokratske ustavne modele, slobodno tržište i ono najosjetljivije, demokratsko građansko društvo.
Danas optimizma nema, a na Balkan se počinje gledati jednako kao što se na njega gledalo devedesetih – kao na prostor koji živi u izolovanom vrednosnom sistemu, koji nema gotovo ništa zajedničko s vrijednosnim sistemom konsolidovanih demokratija. Balkanske države ponovo se niti ne trude razumjeti što se događa sa Evropskom unijom, niti prate procese i odazive Unije na novu situaciji, ali očekuju da ih se tretira kao povlašćene. Kratak odsječak vremena u kome se ozbiljno razmišljalo o tome kako bi povratak zajedničkoj evropskoj politici proširenja mogao biti vrijedan za Uniju, nažalost, sada je propušten, i niko osim profesionalnih zagovornika proširenja (poput evropske komesarke za proširenje) ozbiljno ne razmišlja o tome da bi neka od zemalja u pretpristupnom dijalogu u okviru aktuelnog mandata Evropske komisije mogla "pokucati na vrata Unije".
To međutim nije krivica evropske elite, nego političkih elita koje su se ponovo našle zarobljene pritiskom svjetonazora koji nema ništa zajedničkog s vrijednostima evropske integracije. U takvim okolnostima ne treba očekivati relevantan interes institucija Unije za procese na Zapadnom Balkanu. Jedini način da se prostor Zapadnog Balkana/bivše Jugoslavije vrati na evropsku agendu je da domaće političke elite nađu snagu da odbace pritisak protivevropskog svjetonazora koji je „zarobio” ovaj prostor i u javni diskurs uvedu ona pitanja koja sada zaokupljaju Evropsku uniju, dakle pitanja zaštite zajedničkog ekonomskog prostora, prostora građanskih prava i individualnih sloboda, te prilagođavanja okolnostima u kojima je proces globalizacije bankrotirao.
Odgovor uz pomoć populističkog kvazisuverenizma, što ove države gura u Putinovu orbitu, gasi svaki evropski interes za procese što se u ovom dijelu Evrope odvijaju. Problem je, međutim, što će u savremenim uslovima biti još teže prevladati posljedice takvih pogrešnih politika, nego što je to bilo devedesetih. A vidimo da u devedesetima, osim Slovenije i Hrvatske, druge države u ovom prostoru nisu izbjegle razornom uticaju memorandumskog antidemokratskog etatizma.

1250x600

Savremena zamka za Balkan opasnija od one iz Miloševićeve ere

Jedna od glavnih tema proteklih dana u regionu bilo je potpisivanje deklaracije o vojnoj saradnji Hrvatske, Kosova i Albanije. Za uključivanje naše zemlje neophodno da se dese promjene u samoj Crnoj Gori.&nbsp;
To je u razgovoru za Antenu M ocijenio hrvatski politikolog Davor Đenero.
Sporazum je, kaže, povratak hrvatske politike na Zapadni Balkan, ali ističe i da to nije kraj političke arhitekture Zagreba u našem regionu.
Sporazum o vojnoj saradnji Hrvatske Albanije i Kosova, Đenero vidi kao svojevrsni povratak hrvatske politike na Zapadni Balkan, nakon što zvanični Zagreb nije bio značajnije usmjeren ka našem regionu.
- Očito je da je hrvatski premijer Plenković definitivno procijenio da dosadašnja politika gromoglasnog ignorisanja režima u Beogradu više ne može funkcionisati u novim političkim okolnostima, pa se na neki način Hrvatska vraća na koncepte koji su počinjani u nekom ranijem razdoblju, ali nikada nijesu do kraja definisani - kazao je Đenero.
I ranije je, podsjeća hrvatski analitičar, bio jedan sličan pokušaj, i to prije promjene vlasti u Crnoj Gori 2020. godine. Tada je, prema riječima Đenera, Hrvatska namjeravala da potpiše sličan sporazum sa Crnom Gorom i Kosovom.
- Nažalost, taj prvi izbor za saveznika danas ne dolazi u obzir i hrvatska diplomatija se odlučila da inicijativu pokrene zajedno sa Albanijom i, naravno, Kosovom - kaže sagovornik Antene M.
Sporazum je, prema ocjeni Đenera, otvoren za druge države, prije svega članice NATO-a u regionu.
- Ovo što je sada napravljeno nije definitivna hrvatska regionalna arhitekturalna ideja, recimo to tako. Promjenama u administraciji u Crnoj Gori prostor se automatski otvara za saradnju sa Podgoricom. Sjeverna Makedonija je, sa drugčijom administracijom, silno poželjan partner. Ako dođe do stabilizacije političke situacije u Bugarskoj, ta zemlja je, isto tako, vrlo važan politički partner na Balkanu - naveo je on.
Pri tome, smatra da su preduslov za uključivanje Crne Gore neophodne promjene u samoj državi.
- Promjene u Crnoj Gori su nužne zbog nje same, ako zaista želi svoju evropeizaciju i zaštitu svog suvereniteta. Sa gospodinom Krapovićem u ministarstvu odbrane, sa uticajem koji ima Andrija Mandić kao nosilac neformalne veto snage u Crnoj Gori, sa dezavuisanim sistemom nacionalne sigurnosti iz kojeg su curili klasifikovani podaci prema ruskim i srpskim obavještajnim službama, Crna Gora, zapravo, nije članica NATO saveza u punom i pravom smislu riječi. A to je do 2020. godine i te kako bila - zaključio je Đenero.

Đenero: Crna Gora zapravo nije članica NATO saveza u punom i pravom smislu riječi - a to je do 2020. i te kako bila

Izgleda da je u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska počelo vrlo napeto i ozbiljno razdoblje u kome su se, možda, počele pojavljivati prve napukline u Dodikovoj građevini „srpskoga svijeta” na prostorima Bosne i Hercegovine, napukline koje su u prethodnom razdoblju bile brižljivo prikrivane.
Milorad Dodik je na rubu opstanka i ne ostaje mu nego da igra na sve ili ništa, na maksimalno zaoštravanje sukoba. Ta njegova igra u ovom je trenutku u interesu i autoritarnom režimu Aleksandra Vučića u Beogradu, koji je sve više suočen s gubitkom legitimiteta i koji građanima sve više djeluje kao neuvjerljiv.
Znamo staru lekciju o tome kako, kad se god počne raspadati režim u Beogradu, on počne izvoziti nacionalističke napetosti u regiju i tako vraćati svoju moć na domaćem terenu. U politici analogije rijetko dobro funkcionišu, ali analogija današnje pozicije Vučićevog režima sa stanjem od prije 34 godine i velikih demonstracija u Beogradu 9. marta, iza kojih je stajao Vuk Drašković sa svojom organizacijom, nameće se sama po sebi.
<h2>Dimne bombe u Beogradu, ali i u Banja Luci</h2>
Dimne bombe što su bačene u Skupštini Srbije nijesu jedine takve bačene ovih dana. I ono što, vjerovatno u dosluhu s režimom u Beogradu, trenutno u Banja Luci radi Milorad Dodik, nije drugo nego bacanje dimnih bombi.
Vučić je najprije pokušavao održati kontrolu nad procesima u Srbiji igrajući na slabu kartu „odbrane Kosova”. Nakon toga je pokušao odigrati novu kartu, onu na koju je Milošević zaigrao na početku svoje nacionalističke socijalne dinamike, „odbranu Vojvodine”, ali u uslovima kad je Vojvodina ekonomski devastirana i kad je provedena temeljita „rekonstrukcija” nacionalnog sastava njenog stanovništva, kad je tamo dominantna postala autoritarna politička kultura, koju su nametnuli useljenici iz BiH i Hrvatske, priča o autonomiji, kao obliku demokratskoga ograničavanja apsolutne vlasti, ne može funkcionisati, a konstrukcija o izdvajanju Vojvodine iz Srbije nikome ne može biti uvjerljiva.
Kosovo, koliko god se u Srbiji uvijek spominje u kontekstu nacionalističke patetike, kao „najskuplja srpska riječ”, „kolijevka” ili „srce”, ne može biti stvarni motiv za okupljanje oko Vučića. I oni koji govore o tome „kad se vojska na Kosovo vrati”, znaju da je ono nepovratno izgubljeno za Srbiju, da je srpska zajednica na Kosovu u takvoj manjini da ne može osigurati nikakav oblik kontrole kosovskog teritorije, a da Srbija ne može integrisati albansku zajednicu na Kosovu u svoj državni korpus i nakon toga ostati država i s krhkim prividom demokratskih procedura, kao što je to danas. Istina je da u uslovima kad se ruši evropski mirovni poredak ideja o razmjeni teritorija, kojom bi Srbija dobila sjever Kosova više nije neprovediva, ali za Vučićev koncept „imperijalizma sirotinje” to jednostavno nije dovoljno.
<h2>Dodik nije Vučiću politički partner u pravom smislu riječi</h2>
Što je Vučiću potrebno da bi zaustavio raspadanje svog autoritarnog režima? Odgovor na ovo pitanje posve je jednostavan. Isto ono što je Miloševiću bilo potrebno da zaustavi martovske demonstracije 1991. godine – neki oblik garancije da on može provesti ono što se u Miloševićevo vrijeme nazivalo ili „očuvanjem Jugoslavije”, ili iskrenije „velikom Srbijom“, a danas se zapravo isti koncept prodaje pod imenom „srpski svijet”.
Lani je Deklaracijom sa „Prvog svesrpskog sabora” jasno definisano koji je prioritet u projektu „srpskog svijeta“ – integrisanje manjeg bh. entiteta u istorijski i politički prostor na kojem režim u Beogradu želi ostvarivati puni suverenitet i za koji smatra da pripada njegovom kulturnom i političkom prostoru. Sva druga područja, koja uključuje Vučićev derivat Putinovog projekta „ruskoga svijeta“, za sada su sekundarnoga značenja. Crna Gora je, naravno, dio tog koncepta, ali je za sada na čekanju, za Kosovo će se tek vidjeti kako će se odvijati igra, a u Hrvatskoj, čiji dio teritorija velikosrbi i danas vide kao svoju dugoročnu metu, trenutno nemaju niti izvršitelje radova, niti dostatni uticaj, s obzirom na još uvijek funkcionalnu integraciju Hrvatske u EU i NATO.
Vučić, naravno, na Dodika ne gleda kao na političkog partnera u pravom smislu riječi, nego ga tretira upravo onako kako je Milošević tretirao svoje bosanskohercegovačke izvršitelje: Karadžića, Mladića, Koljevića, Krajišnika, Biljanu Plavšić… A taj se tretman najbolje vidio kad je nakon ozbiljnih vojnih poraza, koji bi u slučaju nastavka rata doveli do sloma srpske paradržave na teritoriju BiH, Milošević jednostavno „otpisao” svoje izvršitelje u Bosni i Hercegovini.
Iako Dodik danas govori o tome kako je njegov entitet, kojeg pokušava organizovati kao paradržavu, bio konstitutivan u Dejtonskim pregovorima, to jednostavno nije tačno. U ime Karadžića u Dejtonu je pregovarao Milošević, ne brinući pritom posebno o Karadžićevoj „koži”, nego prije svega o očuvanju svog statusa ekskluzivnog političkog partnera Zapada među „Srbima svima i svuda”.
Kao i Karadžić 1995, i Dodik je danas za međunarodnu politiku parija, osoba izvan zakona (outlaw – dakle osoba koja je kršila pravo i koja sada isključenjem iz zajednice pokušava izbjeći kaznu za to) i s njim se ne razgovara.
Vučiću odgovara to što se Dodik našao u takvom obliku međunarodne izolacije, kao što je svojevremeno Miloševiću odgovaralo što je Karadžić bio isključen iz zajednice zbog organizovanja i podsticanja ratnih zločina, pa i onog najgoreg – zločina genocida.
<h2>Nije shvatio da je njegovo vrijeme prošlo</h2>
Dodik, čini se, još nije shvatio da je njegovo vrijeme definitivno prošlo. Jasno, on se neće morati skrivati po Novom Beogradu zarastao u bradu i glumiti da se bavi alternativnom medicinom. Niko ga neće spriječiti da svoje umirovljeničke dane provede ili u vili na Dedinju, ili, ako kola krenu baš sasvim krivo, u legendarnom Diznilendu za diktatore – moskovskom satelitskom naselju Barviha. Zato se u za njega neugodnoj, a za Vučića poželjnoj situaciji, ovaj ne snalazi i donosi odluke koje ga samo više guraju na kraj Ustava BiH i onih pravila međunarodnog poretka, koja se još nisu raspala. Takve su ideja o promulgaciji (potpisu i proglašavanju valjanima) zakona koji nijesu usvojeni po ustavnoj proceduri i koji izlaze iz okvira nadležnosti entiteta i najava promjene Ustava entiteta, kojim bi ovaj prigrabio prerogative državnog suvereniteta i monopola moći na entitetskom teritoriju.
Dodiku, čini se, niko nije rekao da za svoj „projekt” ne može okupiti ustavnu većinu, jer „spašavanje njegove glave” nije „projekt” u kome bi tak tako pristala sudjelovati ustavna većina u entitetu. Naime, trezvenijim političarima su jasne konsekvence Dodikovih poteza. Ustavni udar kakvog sprema imao bi samo jednu posljedicu – ukidanje entiteta i zamjenu Dejtonskog sporazuma kao konstitucionalnog okvira BiH Vašingtonskim sporazumom. Cijela teritorija Bosne i Hercegovine, u slučaju takva Dodikovog „samoukidanja” entiteta zvanog Republika Srpska, jednostavno bi postao dijelom federacije, uz prethodno federativno preuređenje danas centralistički uređenog manjeg entiteta.
Ustavna načela koja su provedena u dvoentitetskoj Bosni i Hercegovini, lako bi se ostvarila i unutar Federacije, samo bi struktura vlasti preko noći postala jednostavnija i efikasnija. Zato je vrlo vjerovatno da Dodik neće moći okupiti većinu koja bi dala privid proceduralnog legitimiteta njegovom ustavnom udaru.
No, i to zadovoljava Vučićev trenutni interes, kao što je sudjelovanje u Dejtonskom mirovnom procesu, u ime Srbije i u ime bosansko-hercegovačkih Srba, Miloševiću osiguravalo njegove tadašnje interese. U uvjetima raspadanja režima u Beogradu, Vučić bi statusom ekskluzivnog pregovarača u ime inicijalnog koncepta „srpskog svijeta“, definiranog Deklaracijom iz juna prošle godine, dobio svojevrsnu međunarodnu garanciju političkog preživljavanja. A Dodik? On kao parija, u kakvog je sam sebe pretvorio, danas više nikome ne treba.

Dodik očito odlazi, a Vučić preuzima ulogu kakvu je Milošević imao ‘90-ih

Španski teniser Karlos Alkaraz postao je večeras najbolji igrač svijeta pošto je nakon tri godine osvojio US open, trijumufujući u njujorškom finalu protiv branioca trofeja Janika Sinera rezultatom 3:1 (6:2, 3:6, 6:1, 6:4) u meču koji je trajao 160 minuta igre.
Bio je to duel dvojice ubjedljivo najboljih tenisera današnjice i igrača čiji je odnos u osvojenim grend slemovima prije meča bio 5:4 u korist Španca.
Da je riječ o ubjedljivo najboljim igračima današnjice svjedoči i to što je večerašnje finale u Njujorku bilo treće kada je riječ o grend slemovima ove sezone i u tom segmentu su bili izjednačeni pošto je Alkaraz slavio na Rolan Garosu, a Siner na Vimbldonu.
Popularni Karlitos je povećao prednost na 10-5 u susretima sa Sinerom, kojeg je i svrgnuo sa trona ATP liste.
Italijan je prvi igrač svijeta bio od juna 2024, tačno 65 sedmica, dok će Alkaras u ponedjeljak započeti 37. sedmicu na čelu karavana.

Alkaraz osvojio US Open, Siner predao tron u Njujorku

Nezavisnost Radio televizije Crne Gore (RTCG), lokalnih javnih emitera i Agencije za audiovizuelne medijske usluge (AMU) ključna je za očuvanje javnog interesa, a politički pritisci i dalje otežavaju njihovo funkcionisanje, ocijenjeno je u PRODUCAST-u Centra za građansko obrazovanje (CGO) o medijskoj situaciji u Crnoj Gori i značaju nezavisnog i odgovornog Javnog servisa.
Direktorica AMU, Sunčica Bakić, ocijenila je da je medijska situacija u Crnoj Gori veoma izazovna, ističući da se cjelokupna društveno-politička situacija reflektuje i na medije.&nbsp;
- To je jedna uzročno - posljedična veza koja je na neki način neraskidiva: u medijima je tačno onako kako je i u društvu - navela je Bakić.
Politikolog i analitičar Marko Savić smatra da je medijska scena u Crnoj Gori negativno dinamična.
- Od problema koji su dugogodišnji izdvojio bih nedostatak potencijala za dogovor oko samoregulacije - rekao je Savić, ističući da je crnogorsko tržište, iako malo, zanimljivo velikim regionalnim medijskim kućama koje uspjevaju ili pokušavaju da ostvare određeni vid uticaja.
Dugogodišnji novinar, urednik i doskorašnji šef Direktorata za medije u Ministarstvu kulture i medija, Neđeljko Rudović, kazao je da medijska scena u Crnoj Gori zaslužuje prelaznu ocjenu i da ukupnu sliku ne mogu narušiti primjeri tendencioznog novinarstva. Najuticajniji mediji i mediji kojima se vjeruje u Crnoj Gori nijesu, kako je istakao, tabloidi, već tradicionalni mediji.
- A kad pogledate kako stvari stoje globalno, mediji koji su najpopularniji su oni koji se baš i ne drže previše profesionalnih standarda - ocijenio je on.
Sagovornici su saglasni da suštinska nezavisnost Javnog servisa izostaje i da postoje pokušaji političkog uticaja i kontrole nad radom savjeta i RTCG-a i AMU.
Na pitanje da li je to što u Skupštini nijesu izabrani članovi Savjeta AMU znak nezainteresovanosti ili potencijalnog pokušaja stavljanja tog tijela pod političku kontrolu, Bakić nije željela da polemiše o motivima, ali je istakla da rezultat takvog djelovanja nije dobar za crnogorsko društvo.&nbsp;
- Savjet Agencije već duže radi na ivici kvoruma, a to znači da sve odluke koje članovi tog tijela treba da donesu moraju imati jednoglasnu podršku postojećih članova - navela je Bakić.
I ona je stava da crnogorska medijska scena, u poređenju sa regionom, ne izgleda tako loše, ali je i ukazala na neke izmjenjene okolnosti, a posebno na evidentan porast govora mržnje.
Jačanje institucija kao što je AMU trebalo bi, prema riječima Bakić, biti prioritet, a šta god da su motivi za nemogućnost ostvarivanja njenih punih mehanizama to za crnogorsko društvo ne može biti dobro.
Na pitanje da li je njegova ostavka sa mjesta šefa Direktorata za medije ima veze sa procesom neizbora članova Savjeta AMU, Rudović je kazao da jeste povezana i sa tim. On je pojasnio situaciju u kojoj Administrativni odbor Skupštine samovoljno sprovodi procedure koje nijesu propisane Zakonom o audiovizuelnim medijskim uslugama, kada je u pitanju način izbora Savjeta AMU, ali ni sa Zakonom o Javnom medijskom servisu kada je u pitanju način izbora članova Savjeta Javnog servisa. Rudović je ocijenio da je to, zapravo, traženje izgovora za suštinsku namjeru da trenutna parlamentarna većina kontroliše i dominantno utiče na to ko će biti član savjeta obje, kako je naveo, krucijalno važne institucije.
Podsjetio je i da su isti parlamentarci glasali za medijske zakone kada je Crna Gora trebalo da dobije IBAR, ističući da, čim je dobijen IBAR, dolazi do opstrukcija i pokušaja da se spriječi procedura koja je bila revolucionarna u odnosu na pređašnje stanje. Rudović je naglasio da postoji pokušaj trenutne parlamentarne većine da potpuno poništi medijske zakone i sve ono što su dobra rješenja koja treba dovedu do toga da Crna Gora ima istinski nezavisnog regulatora i Javni servis.
Govoreći o načinu rada Javnog servisa, Savić je istakao da se u javnosti govori o budžetu, ali da se nedovoljno pažnje poklanja programsko -produkcionim planovima, koji bi trebalo da budu integrisani sa budžetskim planiranjem. On je naveo da programsko-produkcijski planovi Javnog servisa, kao strateška dokumenta, nikada nijesu bili na dobrom nivou, uz ocjenu da je njihov kvalitet u posljednjih šest ili sedam godina dodatno opao.
Komentarišući način na koji bi trebalo da bude regulisan rad Javnog servisa kako bi bio usklađen sa evropskim standardima, Rudović je rekao da se, prije svega, mora riješiti situacija oko izbora generalnog direktora.
On smatra i da je pitanje i zašto se nijedna afera nije otvorila na Javnom servisu. “Ja mislim da Javni servis treba da služi javnom interesu kao korektiv svake vlasti. Da bi bio korektiv svake vlasti, potrebno je iznošenja u etar tema koje bi svaka vlast po prirodi htjela da skrajne ili sakrije. To je smisao postojanja Javnog servisa”, rekao je Rudović.
Bakić smatra da je jedan od ključnih problema i kod AMU i kod Javnog servisa to što političke elite u Crnoj Gori ne vide korist od postojanja suštinski nezavisne Agencije i suštinski nezavisnog nacionalnog javnog emitera. Prema njenim riječima, u Crnoj Gori nema političke partije koja u nekoj fazi svog političkog života nije “koketirala sa medijima sumnjivih profesionalnih principa”.
- Sigurna sam isto tako da nema političke partije koja nije na sopstvenoj koži osjetila da se to koketiranje vrlo često vrati kao bumerang - navela je Bakić, dodajući da ta iskustva ne doprinose razumijevanju da su nezavisni mediji suštinski značajni za funkcionisanje jednog društva.
Na pitanje da li je RTCG skrenuo sa misije javnog servisa jedne države, Rudović je rekao da Crnoj Gori nedostaje slobodan javni servis. Podsjetio je i da, osim nacionalnog, u državi postoji još 15 lokalnih javnih emitera. Ukazao je i da pored preko 700 zapošljenih u &nbsp;RTCG-u, u 15 lokalnih javnih servisa radi skoro 500 novinara, reportera, snimatelja i montažera. To je, kako je naveo, ozbiljan kapital koji Crna Gora ima.
- Cilj je da imamo i lokalne javne servise koji će funkcionisati identično, pa je i način izbora njihovih upravljačkih tijela promijenjen na način da lokalni javni servisi imaju sve moguće pretpostavke da niko iz lokalne vlasti na njih ne može vršiti uticaj - naveo je Rudović.
On je naglasio da ukupno 16 medija u Crnoj Gori ima zagarantovano finansiranje koje im je više nego dovoljno za funkcionisanje, kao i da su vlasnici tih medija svi građani Crne Gore.&nbsp;
- Ako imamo te medije ustrojene na način da rade svoj posao u cilju objektivne, pravovremene i istinite informacije, ako otvaraju debate, ako imaju kritički odnos prema autoritetima, onda smo mi društvo koje zaista ima budućnost - rekao je Rudović.
PROUDCAST je produciran u okviru projekta „Mediji za demokratiju: jačanje nezavisnosti RTCG za budućnost Crne Gore“, koju CGO sprovodi uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Holandije.&nbsp;

RTCG i AMU između javnog interesa i političkih kalkulacija

Mađarski premijer Viktor Orban izjavio je da će Mađari na izborima 2026. godine birati između stranke spremne da vodi samostalnu državu i one koja bi uvela "haos i siromaštvo" tako što će Mađarsku čvršće povezati sa EU.
Viktor Orban, koji je rekao da je EU u opasnosti od raspada u narednoj deceniji, za glavnog protivnika ima lidera desnog centra Petera Mađara.
Najavio je smanjenje poreza za porodice, vaučere za hranu za penzionere i jeftine kredite za kupce prve nekretnine.
- Mađarska ima samo dva izbora u strateškom smislu. Jedan izbor je da se pridružimo politici Brisela. Smatram da bi to bilo katastrofalno, sa posljedicama koje bi nas gurnule u haos i siromaštvo - rekao je Orban pristalicama svoje stranke Fides.
Orban se više puta sukobljavao sa EU oko prava migranata, LGBT zajednice, slobode sudova i akademske zajednice te podrške susjednoj Ukrajini u ratu sa Rusijom.

Orban: Mađari će birati između samostalnosti i haosa

Večeras, sa ponovljene projekcije filma „Roda“, šaljemo jasnu poruku - Crna Gora jeste i mora ostati građansko društvo u kojem se njeguje sloboda umjetničkog izraza, kulturna raznolikost i međusobno uvažavanje, saopštio je predsjednik Crne Gore Jakov Milatović. Prema njegovim riječima, ovaj sjajan crnogorski film, snimljen na albanskom jeziku, koji tretira univerzalne teme, pokazuje bogatstvo našeg multietničkog sklada. &nbsp; - U zemlji u kojoj se svi jezici, kulture i vjere poštuju i uvažavaju, nema mjesta podjelama. Samo tako možemo graditi modernu, demokratsku i evropsku Crnu Goru - poručuje Milatović.&nbsp; Kultura je, kako ističe, prostor spajanja, a ne razdvajanja.&nbsp; - I zato netrpeljivost i netolerancija ne smiju da pobijede. Nikada - zaključuje Milatović.&nbsp; Podsjećamo, grupa mladića je u srijedu veče prekinula projekciju filma „Roda“, koji je emitovan na albanskom jeziku, na Džada film fest-u u Ulici 27. marta u podgoričkom naselju Zabjelo.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250907220948_964f0a2b2f9837bab8f2eeed2c333e2290bc561c9622671933556972e4d68a0e.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250907220948_964f0a2b2f9837bab8f2eeed2c333e2290bc561c9622671933556972e4d68a0e" data-rendition-name="original" width="768" height="480" loading="lazy" alt="Film Roda "> </figure>

Milatović: Fim "Roda" pokazuje bogatstvo našeg multietničkog sklada

Ima tu neke lude simbolike da aktuelna crnogorska vlast padne baš na kolektoru. Možete vjerovati u sudbinu, možete biti zagovornici da se sve na ovom svijetu dešava sasvim slučajno i bez nekog reda i pravila, ali nikako ne možete biti ravnodušni prema situaciji da će pored svih razlika u stavovima, svađa I sukoba, netrpeljivosti, zaklinjanja nad svetinjama da neće nikada jedni sa drugima – najvjerovatnije pasti na sanitanom otpadu i fekalnim vodama.
Već se duže vrijeme među konstituentima, kako lokalne tako i državne, vlasti lome koplja oko toga đe će, da li će, i hoće li se kolektor graditi na teritoriji zetskog Botuna. Jedni su u svojim predizbornim nastupima čvrsto obećali svojim biračima da će se kolektor graditi u Botunu, dok su drugi još čvršće, Ostoga im, obećali da neće. To je ono šta su kazali lakovjernim glasačima, no izgleda da je tikva pukla kada su se našli pred evropskim zvaničnicima, nimalo naivnima, i zajednički obećali da hoće.
Dakle, jedni su lagali, ili birače ili evropske izaslanike, dok su ovi drugi lagali samo koalicione pratnere prije nego li su im ovi prvi dali podršku za formiranje vlasti.
U ovoj situaciji samo je laž konstanta, sve ostalo su nijanse sive. Jer kako ono bješe – laž je nacionalni interes.
I sve bi bilo ok, makar još neko vrijeme, da PES-ovci nisu javno progovorili o tome kako su svi dali čvrsta obećanja Evropskoj uniji da će ovaj ekološki problem, koji blokira jedno od najizazovnijih poglavlja o životnoj sredini, biti riješen. Evropi je, izgleda, napokon dosta praznih deklarativnih zalaganja za EU vrijednosti i standarde pa sada hoće i konkretne poteze. Ni oni im više ništa ne vjeruju na riječ.
Vlada Milojka Spajića je pokušala da sve ovo provuče na mala vrata, tako što je izmjene planske dokumentacije izglasala na jednoj od mnogih telefonskih sjednica. Sjetimo se se da je jedno od sijaset neispunjenih obećanja aktualnog premijera bilo i da će sve sjednice najvećeg organa izvršne vlasti biti javne i trasnparentane, na način što će se sve direktno prenositi. Od svega toga dobili smo online lajkove ministara na predloge zakona, izmjene planova i mnoga druga izjašnjenja iz njihovog domena.&nbsp;
Zli jezici govore da su vladina zasjedanja rađena na ovaj način jer u sali za sastanke prosto nema dovoljno stolica da svi ministri, potpredsjenici, Prvi potpredsjednik i premijer sjednu. Drugi, pak, kažu da je razlog u tome što je ovako mnogo sigurnije jer među ministrima vlada tolika ljubav i međusobno uvažavanje da je pametnije da se ne srijeću i gledaju u oči.
Bilo kako bilo, strateški urbanistički plan je usvojen, prvi put u istoriji parlamentarnih demokratija bez dana javne rasprave, bez konsultovanja struke, krijući, pod okriljem internetske tmine.
I, dok su jedni lajkovali i bez trunke lične i profesionalne odgovornosti sve spakovali preko noći, dvojica, koji nisu članovi vlade, našli su se u čudu.
Jedan je gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, a drugi predsjednik DNP-a, Zećanin Milan Knežević.&nbsp;
Prvi je mislio da će mandat u fotelji prvog administrativca grada proći sa nekoliko plastičnih čunjeva na bulevarima, desetak metara prekopane ulice Vojislavljevića, par crkava, jednom srušenom džamijom, jednom pravoslavnom gimnazijom, uz par stambenih zgrada ako ga Zabjelčani ne provale (a jesu) - i bez nekih većih trzavica i kapitalnih investicija.&nbsp;
Umjesto toga, po njega sasvim neočekivano, funkcija je počela da traži i odgovornost. Iako je istu pokušao u ovom slučaju, nevješto, prebaciti na Agenciju za životnu sredinu, po starom oprobanom sistemu – muko moja pređi na drugoga, ili ne bi se ja tu nešto miješao – nije prošlo.&nbsp;
Dosjetili se koalicioni partneri da to tako neće moći pa ga ucjenili jedinim do čega mu je stalo, a nije dobrobit građna Podgorice - foteljom. Optužbe su otišle čak do nivoa ličnih uvreda, prijetnji tužbama, i onim šta im je najmilije u vokabularu kada ne znaju šta bi drugo moglo – optužbama za organizovani kriminal. Još da je tu Milo kao nekada - sreći ne bilo kraja. Ovako moraju jedni na druge.
I, dok su se, sudeći po otpužbama Milana Kneževića, podgoričke fekalije kriminalno udružile u zločinački čin protiv njega i njegovih istomišljenika, on lično, poput Mujovića, takođe prvi put, osjeća teret sudjelovanja u vlasti. Vrijeme lagodnog poslaničkog djelovanja u državnoj Skupštini je izgleda daleko iza njega.&nbsp;
Bilo je sasvim lijepo izigravati žrtvu režima, pajaca koji baci po koju pošalicu, skepa neku pjesmu-rugalicu, i voditi politički život bez ikakve odgovornosti za bilo šta. Sada više neće moći tako. Neće moći svojim Zećanima pričati jednu, koalicionim partnerima drugu, EU treću, a Vučiću neku sasvim desetu priču. Došlo je vrijeme da se pokaže nešto i na djelu.&nbsp;
Hoće li, ostaje da vidimo. Ako je suditi po njegovim dosadašnjim obećanjima, praznim prijetnjama, zaklinjanjima u svetinje i druga čudesa - neće. Što bi narod rekao - nisi nas Milane na to navikao. Jedino što se za njega čini kao idelano rješenje jeste da - poput nedavnog predloga da Vučićevoj ingeniznoj državičkoj veličini pokloni aerodrome i prugu - pokloni i kolektor. Od koga mu je - dobro mu. A i nekako bi mu i pristajalo.
Prođe avgust, prođe i ljeto, prođe i sezona ako je i počinjala, i sada nam dolazi jesen. Neka nova politička jesen. Godine su nam počinjale januarom pa trajale decenije, osvježilo nas je u avgustu pa spalilo sve što smo generacijama stvarili, pa je možda došlo vijeme i za jesen.
…I opet neka pisma duga, 
očajna pisma bez adrese, 
a nigdje drage, nigdje druga, 
samo ta jesen, opet jesen…
i opet sam si, Nikoliću - Vito
Dodaću, da ne zamjeri nikšićki boem tuge i sjete - i opet sama si moja Crna Goro!

Crna Gora je prelijepa država – šteta što je naseljena

Na putu Budva - Cetinje, u mjestu Brajići, desila se pucnjava u kojoj je ranjena djevojka T.S. (24) koja je bila na motoru sa Cetinjaninom Stefanom Beladom koji je blizak jednom kriminalnom klanu - saznaje Televizija E.
Pucnjava se, kako je saopšteno iz Uprave policije, desila oko 14.15 sati, a T.S. se trenutno ukazuje ljekarska pomoć.
Prema informacijama TV E, izvršilac je pucao sa motora - na Beladu koji je ostao nepovrijeđen. T.S, sa druge strane, ima više povreda od projektila - ali je stabilno.
Belada je, inače, prošle godine zajedno sa Dušanom Đuranovićem uhapšen u velikoj akciji slovenačke policije u Portorožu. Portal 24ur tada je pisao da su uhapšena dva važna člana međunarodno organizovanog kriminala iz Crne Gore.
Na njega je 2012. godine na Cetinju u tuči potegao pištolj i bezuspješno ispalio hitac Dejan Milačić. Belada se tada zvao Milo.
On je, odlukom Apelacionog suda, bio osuđen na tri godine i osam mjeseci zatvora zbog pokušaja da ubije Dragana Martinovića, ali i zbog nedozvoljenog držanja oružja.
Na Martinovića je, kako piše u presudi, ispalio hitac i pogodio ga u butinu lijeve noge, nanoseći mu tako tešku povredu. Tada je posjedovao pištolj bez oružnog lista.
Iz Uprave policije je, nakon današnje pucnjave, saopšteno da preduzimaju hitne mjere i radnje kako bi utvrdili okolnosti događaja.
- U odnosu na ovaj događaj policijski službenici regionalnih centara bezbjednosti “Jug” i “Centar”, odjeljenja bezbjednosti Budva i Cetinje, ali i drugih organizacionih jedinica Uprave policije koje su im stavljene na raspolaganje, preduzimaju hitne mjere i radnje u cilju utvrđivanja svih činjenica i okolnosti, rasvjetljavanja događaja i identifikacije i procesuiranja izvršilaca - kazali su u policiji.

Djevojka ranjena u pucnjavi kod Brajića, na motoru bila sa Stefanom Beladom

Na Cetinju su uočene pojačane policijske snage uoči skupa „Cetinje pamti 5.9. 2021.“ povodom četiri godine od belvederskih dešavanja i brutalne akcije policijskih snaga prema građanima koji su pokušavali da spriječe Crkvu Srbije da ustoliči Joanikija Mićovića za mitropolita u Cetinjskom manastiru.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250907150932_ec26c7707e8296adbb060859baa4026c56d092a73f8ad1e96e60eb8327c14607.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250907150932_ec26c7707e8296adbb060859baa4026c56d092a73f8ad1e96e60eb8327c14607" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="CT"> <figcaption>Foto: Portal ETV/Duško Mihailović</figcaption> </figure>  Kako je najavljeno, okupljanje počinje u 17 sati na platou pored Biljarde ispred Cetinjskog manastira. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fu-17-sati-pocinje-skup-cetinje-pamti-5-9-2021-belveder-borba-koja-nikad-ne-prestaje&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> U porti Cetinjskog manastira, reporter Portala ETV vidio je tivatskog paroha Crkve Srbije Mijajla Backovića, osnivača &nbsp;militantnog pravoslavnog bratstva Miholjski zbor. Miajlo Backović je poznat i po bliskim odnosima sa Rusijom. Tako je predsjedniku Vladimiru Putinu 2014. godine u ime mještana ponudio zemljište blizu Tivta. - ... Ako mu treba za rezidenciju, kuću za odmor ili vilu, Grblju bi bila velika čast - rekao je tada Backović. Prema pisanju medija, bio je na osnivanju proruske grupe "Balkanski kozaci" i povezivan sa prokremljanskim motociklističkim klubom "Noćni vukovi". U razgovoru za njemački "Špigl" 2023, paroh je umanjivao rizik da se crkva iskoristi kao srpsko-rusko oruđe za destabilizaciju Crne Gore. Tvrdio je i da nema nikakve veze sa politikom i da ga zanima samo vjera. Osim u mantiji, Backović se može vidjeti i u vojnoj uniformi 63. padobranske brigade Vojske Jugoslavije. Backoviću je u januaru ove godine ispred doma zapaljen luksuzni automobil BMW X6.

Pojačane policijske snage uoči skupa, Mijajlo Backović uočen u porti Cetinjskog manastira

Crnogorski bedem ne može biti srušen dok je nepokorenog Belvedera, jednako prije 90 i prije četiri godine, poručila je Danica Nikolić na skupu „Cetinje pamti 5.9.2021. povodom obilježavanja četiri godine od belvederskih dešavanja i policijske akcije prema građanima koji su pokušavali da spriječe Crkvu Srbije da ustoliči Joanikija Mićovića za mitropolita u Cetinjskom manastiru&nbsp; Skup je počeo danas u 17 sati intoniranjem himne, nakon čega su građani odali počast nevinim žrtvama dva zločina koja su se dogodila u tom gradu, kao i Dejanu Božoviću, stradalom vojniku u Kučima. - Krenuli su silom, ne zbog ustoličenja, jer nije riječ o vjerskoj, nego parapolitičkoj i paravojnoj organizaciji, već da bi popove pratile horde njihovih vojnika čiji je zadatak bio da na sred Cetinja razviju tuđinske zastave i naprave klerofašističku orgiju u srcu Crne Gore. Završili su silom – suzavcima, gumenim mecima, pendrecima i lažima. Prevarili su se da su pobijedili time što su dva popa ugurali u manastir pod pancir ćebadima i oružanom pratnjom. Izgubili su, jer je fašizam osuđen da izgubi svaku bitku - kazala je Nikolić. Ističe da je Belveder bio i ostao simbol zajedništva i otpora, te da je nakon događaja od 4. i 5. septembra „crnogorsko društvo osvješćenije i jedinstvenije u borbi protiv klerofašizma. - Na Belvederu nijesmo branili samo sebe i Cetinje, već i čitavu Crnu Goru. Doći ćemo do istine o onome što se dešavalo te noći, o komandama da se cijeli grad zasuje suzavcem, o gumenim mecima, o lažima da smo mi napadali policiju. Dužni smo to i žrtvama cetinjskih masakara i njihovim porodicama koje svakog dana traže pravdu. Kako su oni stajali sa nama na Belvederu, stajaćemo i mi sa njima, gdje god bude trebalo - poručila je ona. Nikolić je naglasila da Crna Gora mora ostati spremna na nove borbe.&nbsp; - Pred nama je vrijeme novih protesta i novih reakcija na njihove brutalne akcije. I iz toga ćemo, kao i uvijek, izaći kao pobjednici, jer nas je Mladen Lompar davno naučio da nikad ovđe neće biti posljednjeg boja – mi smo vječita meta - poručila je Nikolić.&nbsp; <h2>Čelebić: Ne damo te Crna Goro</h2> Rajo Čelebić je u obraćanju okupljenima poručio da je ponosan što može pozdraviti sve građane Crne Gore, bez obzira na vjeru i nacionalnost, naglašavajući da je „Crna Gora majka svih svojih sinova i kćeri“. - Pozdravljam sve one kojima je Crna Gora majka, zbog koje se raduju, pjevaju i plaču. Ali pozdravljam i one druge, koje je iz iste majke iznjedrila, a koji je ne vole i ponižavaju - kazao je Čelebić, dodajući da takvo ponašanje ne može izbrisati ljubav i privrženost rodoljuba. U svom govoru citirao je pjesmu crnogorskog rodoljuba Komnena Bulatovića, podsjetivši na istoriju Rovačke republike i stradanje njegovih predaka. „Ako te crna pogubija snađe, poginućeš, majko, od zla domaćega“, recitovao je stihove kojima je, kako je rekao, želio da ukaže na unutrašnje prijetnje po opstanak države. Čelebić je posebno istakao značaj sekularne i multietničke Crne Gore, pozdravivši Slavka Perovića, koga je nazvao „jednim od najvećih boraca za nezavisnu i građansku državu“.&nbsp; Govor je završen zajedničkim pokličem „Ne damo te, Crna Goro!“. Podsjećamo, Čelebićev automobil je, kada je iz Herceg Novog krenuo na Cetinje 4. septembra 2021, na Trojici zaustavila policija, odakle je nastavio pješke da bi u ranim jutarnjim satima stigao u prijestonicu. Široj javnosti je poznat iz video snimka gdje sam, noseći crnogorski barjak, policajcima u opremi za razbijanje demontaracija, koji su ga spriječili da priđe manastiru, govori: "Imate levor, ubijte me"  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250907170940_757ec3b17d2f41cb0c5fe9d1afa9c3f64b6dd3d3e0e8db4b3ae8163050baf890.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250907170940_757ec3b17d2f41cb0c5fe9d1afa9c3f64b6dd3d3e0e8db4b3ae8163050baf890" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="Rajo Čelebić "> <figcaption>Rajo Čelebić (Photo: Portal ETV/Duško Mihailović )</figcaption> </figure>  <h2>Barović: Ajde da se okupimo svi zajedno, oko jedne ideje i jednoga cilja, a naša ideja i naš cilj su samo crnogorstvo i Crna Gora</h2> Govor Aleka Barovića prenosimo u cjelosti:&nbsp; Evo smo ti došli, prijestoni grade Perjanico slobode i junaštva Gnijezdo sokolova, diko crnogorska Evo smo ti došli Lovćene, crnogorski gromobrane Vilo naša, zakletvo prađedovska Evo smo ti došli manastire, crnogorski si bio i ostao Oko tebe smo se vazda kupili i vazda će nas ođe biti Evo smo ti došli cetinjski svetitelju, blagoslovi tvoje Crnogorce Evo smo ti došli Belvedere, ponosu naš, a sramoto izdajnička. Došli da se śetimo, tih noći i tih dana Da se śetimo crnogorske sloge&nbsp; Da se śetimo suzavaca i plotuna Da se śetimo kome basta Da se śetimo i ko ne smje Da se śetimo hrabrih Da se śetimo i izdajnika I da nikad ne zaboravimo Śetimo se i svih onih kojih više nema a bili su tu sa nama. Śetimo se i onog hrabrog Očinića koji nas taj dan povede, sreća ga pratila đe gođ da je. Došli smo da pokažemo da nas još ima Da smo još živi Da nas nisu zgazili, a šćeli su. Došli smo da odamo počast Belvederu, istorijskom događaju crnogorske nacije. Belvederu od prije četiri godine, ali i Belvederu od prije devedeset godina, jer je ovaj drugi samo nastavak onog prvog. Došli smo i da se podśetimo kako je to kad nas okupi sloga i čista ljubav prema državi. Kako je to kad se Crnogorci skupe pod svoj barjak. Onda nam niko ne može ništa, a spram nas su sve sile male i ništavne. Ajmo da se skupimo opet Ajmo da našoj lovćenskoj misli naša sloga da krila Ajde da se okupimo svi zajedno, oko jedne ideje i jednoga cilja, a naša ideja i naš cilj su samo crnogorstvo i Crna Gora. Živjeli Crnogorci Živjelo crnogorstvo Da je vječna Crna Gora  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250907170940_425a106b7d7a413af2c5c4616b348cb1c7689de249ecfe0ef6debcf23c6f3907.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250907170940_425a106b7d7a413af2c5c4616b348cb1c7689de249ecfe0ef6debcf23c6f3907" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="Alek Barović "> <figcaption>Alek Barović (Photo: Portal ETV/Duško Mihailović )</figcaption> </figure>  <h2>Ivanović: Vjerujem u Crnu Goru koja je za sve njene građane&nbsp;</h2> Novinar, Belvederac, Darko Ivanović obratio se na Cetinju prisutnima porukom da je Crna Gora „zemlja ljubavi, zajedništva i vjere u građansku državu“, naglašavajući da povjerenje u Cetinje i njegovu simboliku ostaje snažan temelj crnogorske slobode. - Ja vjerujem, iako nijesam vjernik. Vjerujem u Crnu Goru koja je za sve njene građane, vjerujem u vladavinu prava i u državu ljubavi. Na Belvederu nijesam branio manastir ili religiju, nego vjeru u tu građansku Crnu Goru - kazao je Ivanović. Svoj govor oblikovao je kroz tri slike - vjeru, sujeverje i povjerenje. Kao sliku vjere naveo je zajedništvo i solidarnost, „vjeru u komšiju“, dok je kroz sliku sujeverja evocirao sjećanja na barikade i otpor 2021. godine, ističući da mu je svaki trag paljenih guma bio podsjetnik na zajedništvo i ljubav koja okuplja građane. Treću sliku – povjerenje – vezao je za Cetinje, koje je nazvao lučom slobode. - Imam povjerenje da će Cetinje i dalje držati tu luču, kao svetionik koji pokazuje put svima nama. Tuđin je uvijek do kapija dolazio, ali je svaki put lomio zube - poručio je. Ivanović je podsjetio i na svoje lično iskustvo s Cetinjem, rekavši da ga je taj grad oblikovao kao čovjeka i da mu je dao pasoš za gordost i podsjetnik da u hrabrosti ipak ima prvih.&nbsp; Završio je riječima da je zajedno s "uličnim vitezovima“ odlučio da "Belveder neće pasti“.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025090718090_5ea092396e5d5ef2a2b487d8b2dd2ec40b9c5bca4280e5c6e84cb49cf0e79a3b.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025090718090_5ea092396e5d5ef2a2b487d8b2dd2ec40b9c5bca4280e5c6e84cb49cf0e79a3b" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="Darko Ivanović "> <figcaption>Darko Ivanović (Photo: Portal ETV/Duško Mihailović )</figcaption> </figure>  <h2>Svetlana Pajović Mušić: Belveder je simbol crnogorskog jedinstva i slobode</h2> Svetlana Pajović Mušič naglasila je da je Belveder simbol crnogorskog otpora kroz vjekove i podsjetila na važnost nacionalnog jedinstva i kulture sjećanja. - Okupljeni ponovo na ovom svetom, istorijskom mjestu, crnogorskog zborovanja, ishodištu svih naših bitaka i pobjeda kroz vjekove, vraćamo se sebi i svemu što nas veže. Nemamo luksuz kratkog pamćenja, te će stoga obilježavanje Belvedera postati tradicionalno svake prve nedjelje u septembru. Jer kultura sjećanja je uslov opstanka i temelj naše borbe za slobodu, a nacionalno jedinstvo je zapovijest u borbi za građansku i antifašističku Crnu Goru - istakla je Pajović-Musić.&nbsp; Ona je podsjetila na riječi Rada Tomova da su crkve narodne, te kritikovala postupke crkve Srbije i državnog vrha 2021. godine. - Uz pomoć izdaje u državnom vrhu i zloupotrebe institucija, crkva Srbije nasilno je ustoličila Micovića, nedostojnog, uz nasilje koje nije viđeno ni doživljeno od Drugog svjetskog rata. Kao i tada, tako i danas, obavezni smo se voditi isključivo odbranom Crne Gore na svakom koraku, jer samo zajedno, nikako podijeljeni, možemo pobijediti fašističko zlo koje je snašlo Crnu Goru - dodala je Pajović-Musić.&nbsp; Istakla je ulogu okupljenih građana kao čuvara crnogorskih vrijednosti: - Vi ste čuvari državotvornosti, antifasizma, ustavnog poretka, ognjišta, slobodarstva i crnogorstva, crnogorske crkve, jezika i kulture, vi ste čuvari istine. Danas, na ovom istorijskom mjestu, ujedinjeni u borbi protiv uzurpatora crnogorskih oltara i svetinja, zaklinjemo se pred precima, potomcima i Lovćenom: čuvaćemo ono što je krvlju stečeno, čuvaćemo duh crnogorskog jedinstva i slobode. Naša zakletva je – Crna Gora slobodna, ponosna i vječna - naglasila je ona.&nbsp; Pajović Mušić je podsjetila i na, kako je kazala, sramne postupke pojedinih državnih i crkvenih zvaničnika 2021. godine, poručivši da crnogorski narod neće zaboraviti.&nbsp; - Nijesmo zaboravili izdajnički čin potpisnika tzv. TU, Dritana Abazovića, niti poruke i prijetnje dok smo čuvali manastire toga jutra. Ništa oni nijesu završili i nek znaju da ima nešto više od života, što se čašću neumrlom zove, a što smo branili i branićemo – uz jedan simbol i poruku otpora: Belveder - istakla je Pejović-Musić.&nbsp; Na kraju pozvala okupljene da pođu na Kruševo ždrijelu da daju podršku građanima koji od februara blokiraju put Cetinje-Podgorica u znak protesta zbog neadekvatnog postupanja policije i države u slučaju dva masakra u Prijestonici. Blokada puta traje do 20 sati i 26 minuta.&nbsp; U nastavku možete poslušati dio govora Pajović-Musić.&nbsp; <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2F7A3QTkZM2i0%3Fsi%3DFXsCJFw0Q8H2JsB3&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2Fue-u2uxIdvw%3Ffeature%3Dshared&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> - Dobro došli na četvrtu godišnjicu obilježavanja simbola građanskog otpora, dostojanstva, slobode i nacionalnog jedinstva, sažetog u jednoj riječi i jednom simbolu – Belveder - poručila je u ime organizatora Centra za građanska prava, Svetlana Pajović-Musić.&nbsp; Ona je poručila da Belveder pripada svima koji su tih dana bili na Cetinju, kao i svim našim patriotama koje tada nijesu mogle biti tu, ali su bile srcem uz sve – i to i danas ostaju. &nbsp; - Svrha ovog okupljanja, osim obilježavanja godišnjice Belvedera, koji je i opomena i obaveza svakog crnogorskog patriote, jeste prije svega poziv na nacionalno jedinstvo - poručila je Pajović-Musić.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250907170932_f05f6e7775aa759ac211a3e58f13a8f019eb82e2bc55b9d18e81a0a3857d6ad5.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="20250907170932_f05f6e7775aa759ac211a3e58f13a8f019eb82e2bc55b9d18e81a0a3857d6ad5" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="Danica Nikolić "> <figcaption>Danica Nikolić i Svetlana Pajović-Musić (Photo: Portal ETV/Duško Mihailović )</figcaption> </figure>   <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025090717090_b8124d221a6c319bd24f641dac0005e5ed245c02f12360d9a8c28f51831e6766.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="2025090717090_b8124d221a6c319bd24f641dac0005e5ed245c02f12360d9a8c28f51831e6766" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="Skup na Cetinju "> <figcaption>Građani se okupljaju ispred Cetinjskog manastira (Photo: Portal ETV/Duško Mihailović )</figcaption> </figure>   <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025090717090_131fb5ca4a29708f37a5093a88a6e2225d6b78e4b49dcedc1a50ea53c0dcd192.jpg" data-media-id="editor_7" data-image-id="2025090717090_131fb5ca4a29708f37a5093a88a6e2225d6b78e4b49dcedc1a50ea53c0dcd192" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="Skup na Cetinju "> <figcaption>„Cetinje pamti 5.9.2021.“(Photo: Portal ETV/Duško Mihailović )</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025090717098_832ca3f0b00d7e7e868ea216c95ed68d3777e75f0f563c19414687ff9cc1e786.jpg" data-media-id="editor_8" data-image-id="2025090717098_832ca3f0b00d7e7e868ea216c95ed68d3777e75f0f563c19414687ff9cc1e786" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="Skup na Cetinju "> <figcaption>„Cetinje pamti 5.9.2021.“(Photo: Portal ETV/Duško Mihailović )</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250907170912_e3c70635480d0c7b55beca86434894d2eaaf706912f8d954c817868d4c02a87c.jpg" data-media-id="editor_9" data-image-id="20250907170912_e3c70635480d0c7b55beca86434894d2eaaf706912f8d954c817868d4c02a87c" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="Skup "> <figcaption>Veliki broj građana nosi crnogorsku zastavu (Photo: Portal ETV/Duško Mihailović )</figcaption> </figure>  Uskoro opširnije...&nbsp;

Tag: davor-denero