Izjava poslanika Nove srpske demokratije Jovana Vučurovića svjedoči da su velikosrpske snage sa istorijskog revizionizma prešle na brisanje istorijskih činjenica - ocijenio je istoričar Dragutin Papović.
Vučurović je juče, tokom sjednice skupštinskog Odbora za politički sistem, pravosuđe i upravu, na kojoj se raspravljalo o prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš kazao kako se ušlo u politiku i ideologiju, pa se ne mogu saglasiti oko nekih detalja.
- Što se mene tiče, najbolje bi bilo da svi amandmanski izbrišemo iz člana 1 ovaj dio o tome da je dinastija detronizovana protivno Ustavu aktom nasilne aneksije države iz 1918. Ako bismo uklonili ovaj dio, mislim da bi tako mogli doći do saglasja vezano ne samo povodom ovih izmjena, već i možda do nekog određenog pomirenja - naveo je Vučurović u izjavi za Antenu M.
Papović ukazuje da su do sada pokušavali da falsifikatima promijene istorijske istine koje im se ne sviđaju.
- Očigledno je da im to nije uspjelo, pa sada predlažu da se administrativnim odlukama izbrišu te istorijske činjenice - naveo je on.
No, poručuje da im je uzaludan trud.
- Koliko god pokušavali, ne mogu promijeniti naučno istorijsku činjenicu - da je Srbija izvršila nasilnu aneksiju Crne Gore 1918. Godine i da je takozvana podgorička skupština bila nelegalna I nelegitimna - izričit je Papović.
Izjava poslanika Nove srpske demokratije je, kako dodaje, očekivana.
- S obzirom na to, da je Nova srpska demokratija direktni nasljednik anticrnogorskog i antidemokratskog bjelaškog pokreta iz 1918. godine - podvlači Papović.
Partijska nagrada Nove srpske demokratije, napominje sagovornik Antene M, nosi naziv po Marku Dakoviću.
- Koji je u tradicionalnoj Crnoj Gori osuđen na zatvorsku kaznu, kao terorista i pučista. S obzirom na tu okolnost, jasno je zašto Nova srpska demokratija, od svog nastanka do danas, prema Crnoj Gori i Crnogorcima vodi terorističku i pučističku politiku - zaključio je Papović.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Papović: Velikosrpske snage sa istorijskog revizionizma prešle na brisanje istorijskih činjenica

Prijedlog poslanika Socijalističke narodne partije da se termin nasilna aneksija Crne Gore zamijeni terminom ujedinjenje Crne Gore i Srbije je prventstveno bezočno falsifikovanje istorijskih činjenica - ocijenio je za Televiziju istoričar Dragutin Papović.
Poslanici Socijalističke narodne partije Bogdan Božović i Slađana Kaluđerović predložili su da se, izmjenama i dopunama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš, pojam "aneksija" zamijeni izrazom "ujedinjenje Crne Gore i Srbije".
Papović je u emisiji "24 sata" na Televiziji E kazao da o bezočnom falsifikovanju istorijskih činjenica najbolje svjedoči podatak da su čak i učesnici takozvane Podgoričke skupštine priznali da 1918. nije izvršeno ujedinjenje Crne Gore i Srbije.
- Već da je Crna Gora državnim prevratom i revolucijom pripojena Srbiji. Ni nasilni aneksionisti iz 1918. ne poriču da su počinili nasilje i veleizdaju - ističe Papović.
Saradnica u nastavi Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Sanja Orlandić navodi da u Crnoj Gori, uglavnom, imamo dvije verzije istorije.
- Jedna nam je guslarska, a druga je činjenična koja se zapravo služi arhivima, dokumentima i istorijskim činjenicama. Ako je to već bilo tako postavlja se pitanje ko su bili ljudi koji su se protivili tome, tom bezuslovnom ujedinjenju, zašto su nad njima vršeni zločini, što ćemo sa istorijskim podacima o brojnim masovnim zločinima koje je učinila srpska vojska. Imamo pregršt istorijskih dokaza, gdje, recimo, načelnik vrhovne srpske komande doslovno kaže da uguši svaka agitacija na teritoriji koju su okupirali - ističe Orlandić.
Smatra da je posebno problematično to što je SNP svoj prijedlog podnio dan nakon što su njihovi predstavnici u Skupštini glasali za povećanje plata poslanicima, ali ne i za povećanje dječijeg dodatka.&nbsp;
Na taj način, kako ocjenjuje, pokušavaju da uz stvarne političke ambicije u prvi plan stave teme koje bi zamaglile ekonomske probleme u državi.
- Još jedna vrsta manipulacije da se opet prebaci na one takozvane teme svađalice, teme koje dijele, sa ekonomskih pitanja i da sa socijalistička partija bavi ovim stvarima - navela je Orlandić.&nbsp;
Poslanici SNP-a Slađana Kaluđerović i Bogdan Božović tvrde da im je cilj da se 1918. godina, period kada je Crna Gora izgubila svoju državnost, prikaže dostojanstveno, u duhu istorijske istine i narodnog jedinstva. Istoričari, međutim, ocjenjuju da je SNP ovim prijedlogom samo potvrdio svoj anticrnogorski karakter.
Da je riječ o nasilnoj aneksiji, pisao je i kralj Nikola I Petrović Njegoš. U pismu francuskom predsjedniku Rejmonu Poenkareu od 1. decembra 1919. godine navodi da su Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države poslale u Crnu Goru istražnu komisiju, koja je utvrdila da je volja crnogorskog naroda bila iskrivljena.&nbsp;
"Sasvim je očigledno da je zvanična Srbija, čije su trupe okupirale teritoriju Crne Gore, u ovim okolnostima djelovala suprotno lojalnim namjerama Vaše Ekselencije i u apsolutnoj suprotnosti sa obećanjima i garancijama koje je meni i mojoj Vladi u nezaboravnim prilikama dala Vlada Republike u ime vladâ Velikih sila. Uvjeren sam da će se Vaša Ekselencija složiti sa mnom da, nakon onoga što se dogodilo, više ne može biti straha da bi ispunjenje svečanih obećanja vladâ Velikih Sila u vezi sa potpunom obnovom Crne Gore i zadovoljavanjem njezinih legitimnih zahtjeva moglo biti u protivnosti sa željama i voljom crnogorskoga naroda."&nbsp;
Prijedlog SNP-a nije prvi pokušaj da se promijeni narativ o događajima iz 1918. godine. Samo mjesec ranije sličnu inicijativu podnijeli su i poslanici Pokreta Evropa sad, na čijem je čelu premijer Milojko Spajić. Iz te partije tražili su da se iz Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš briše riječ nasilna, tvrdeći da je aneksija sama po sebi uvijek nasilna. Takvu tvrdnju demantuju brojni istoričari i dokumenta koji svjedoče i o nenasilnim aneksijama.&nbsp;
Prilog novinara TV E Aleksandra Matića.&nbsp;

Papović: Zamjena termina "aneksija" sa terminom "ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom" bezočno falsifikovanje istorijskih činjenica

Generalni sekretar Demokratske partije socijalista (DPS) je prof. dr Nikola Milović, dok će poziciju predsjednika Političkog savjeta obavljati doc. dr Dragutin Papović, odlučilo je Predsjedništvo stranke na današnjoj sjednici.
Za članicu Izvršnog odbora partije izabrana je Slađana Mijanović.
Prof. dr Nikola Milović rođen je 1980. godine. Diplomirao je 2003. godine na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Zvanje magistra ekonomskih nauka stekao je četiri godine kasnije na Univerzitetu u Beogradu. Doktorirao je u aprilu 2011. godine, a danas je redovni profesor Ekonomskog fakulteta – Univerziteta Crne Gore, za oblast Ekonomska analiza i politika. Predavač je na predmetima Nacionalna ekonomija, Ekonomija Evropske unije, Zajedničko tržište i politika konkurencije EU. Rukovodilac je katedre za Ekonomsku analizu i politiku Ekonomskog fakulteta. U periodu 2016 – 2022. godine, u dva mandata je obavljao funkciju Dekana Ekonomskog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Nakon parlamentarnih izbora 2023. godine, izabran je za poslanika 28. Saziva Skupštine Crne Gore. Član je Predsjedništva Demokratske partije socijalista, oženjen je, i otac dvoje djece.
Doc. dr Dragutin Papović rođen je 1980. godine. Diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu (Odsijek za istoriju i geografiju) Univerziteta Crne Gore. Magistrirao je 2007. godine na na Filozofskom fakultetu (Odsjek za istoriju) Univerziteta u Beogradu. Doktorirao je 2013. godine na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Od 2003. godine radio je kao saradnik u nastavi na Studijskom programu istorija Filozofskog fakulteta u Nikšiću, a za docenta je izabran 2020. Član je Odbora za istoriju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. U periodu 2015–2016. bio je generalni direktor Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Crne Gore. Od 2016. do 2023. bio je poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore.
- Predsjedništvo je zaključilo da kontinuiranim kadrovskim reformama, čiji kvalitet garantuje nastavak rasta povjerenja u politiku naše stranke, Demokratska partija socijalista nastavlja da adekvatno odgovara onome što su izazovi aktuelnog vremena uz jednoglasnu ocjenu da ovaj proces mora biti kontinuiran i u narednom periodu - navedeno je u saopštenju DPS-a.

Milović generalni sekretar, Papović predsjednik Političkog savjeta DPS-a

Saopštenje princa Nikole Petrovića-Njegoša povodom debate o izmjenama i dopunama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš skrenulo je pažnju sa suštine. Princ kaže da je za njega suština promjena članova zakona kojima se dodjeljuje nova rezidencija njegovoj porodici. To u debati niko nije pomenuo ni osporio, a ni ostale izmjene koje se tiču njegove porodice, iako bi trebalo razmotriti da li se i pod kojim uslovima može dozvoliti predloženo nasljeđivanje dinastije po ženskoj liniji. Suština je u nenaučnoj izmjeni dijela prvog člana zakona koji se odnosi na državnost Crne Gore. Poslanici Stojović i Pižurica su predložili da se termin „nasilna“, zbog navodnog pleonazma, briše ispred riječi aneksija, jer aneksija podrazumijeva nasilje. No, to nije samo pravopisno pitanje.
Profesor međunarodnog prava i akademik Vladimir Ibler u „Rječniku međunarodnog javnog prava“ ističe da se aneksija najčešće upotrebljava „za sticanje dijela ili cjeline tuđeg državnog područja silom ili prijetnjom i protiv volje države kojoj odnosno područje pripada“, ali da se „naziv aneksija upotrebljava i kod sticanja područja bez primjene sile i na temelju međunarodnog ugovora“. Prema terminologiji pravne nauke opravdano je naglasiti razliku između nasilne i dobrovoljne aneksije. Srbija je okupirala Crnu Goru 1918., a onda je, suprotno važećem crnogorskom Ustavu iz 1905., organizovala tzv. Podgoričku skupštinu na kojoj je nasilno anektirala Crnu Goru, a kralja Nikolu i dinastiju Petrović- Njegoš protivustavno zbacila s prijestola i zabranila im povratak u zemlju. Kralj Nikola i crnogorska kraljevska Vlada su izričito naveli da je to bila nasilna aneksija. To su pravne i istorijske činjenice i zato je u Zakonu o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš 2011. navedeno da je dinastija Petrović-Njegoš detronizovana protivno Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru, aktom nasilne aneksije države 1918. godine.
Uprkos ovim dokazima, princ Nikola je saglasan s predlogom da se izbirše termin „nasilna“, jer se podrazumijeva da je aneksija bila nasilna. Uz to, sumnja u argumentaciju svih koji kažu da je zbog istorijske istine neophodno zadržati termin „nasilna aneksija“. Princ je saopštio: „Selektivni su i istorijski izvori, jer biramo ono što potvrđuje naša već formirana mišljenja. Rijetki su oni koji mogu da se oslobode tih veza i prihvate da čuju, vide ili pročitaju verziju događaja koja nije njihova. A ništa nije bliži istini od laži.“ Evo, da princa upoznamo i sa stavom druge strane, odnosno izjavama učesnika Podgoričke skupštine. Potpredsjednik Podgoričke skupštine Savo Fatić je naveo: „Molim za izvinjenje što nijesmo u rukavicama parlamentarne forme, jer smo nevješti, a kažete da je ovo revolucija, dakle, s naše strane je dosta.“ Janko Spasojević je izjavio da je Podgorička skupština „državni prevrat mirnim putem“. Marko Savićević: „Gospodo, do sada je bila mirna revolucija, pa može nastupiti i krvava.“ Ljubo Glomazić: „Ovdje je princip: mi smo revolucionarna skupština koja zakone provodi silom.“ Velimir Jojić: „Njemu [kralju Nikoli] se ima saopštiti da će mu se, ako bude uhvaćen na teritoriji našoj, dati kuršum u čelo“. Stevo Jovićević: „Svaki građanin dosadanje Crne Gore može Nikolu
Petrovića i članove njegove dinastije, kao veleizdajnike, uhvatiti i ubiti.“ Čak su i učesnici Podgoričke skupštine (bjelaši) priznali da su Crnu Goru pripojili Srbiji revolucijom, državnim pučem i nasiljem, odnosno nasilno. Srećom, nijesu bili u prilici da zarobe, ne samo kralja Nikolu, nego i njegovog unuka Mihaila, inače bi ga strijeljali tako da danas ne bi bilo princa Nikole.
Princ je istakao još jednu važnu temu – odnos prethodnih vlasti prema statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš. Naveo je da postoje neispunjene obaveze, da je proces usvajanja Zakona iz 2011. trajao „sedam godina teških pregovora“, da je tada izvršena moralna i istorijska rehabilitacija dinastije i da zasluge za to pripadaju samo njemu i njegovoj savjetnici. Izgleda da je princa potrebno podsjetiti na neke važne fakte. Proces moralne i istorijske rehabilitacije dinastije je započela Socijalistička Republika Crna Gora, odnosno Savez komunista Crne Gore koji je organizovao i uz najveće državne počasti omogućio da se posmrtni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere prenesu iz Italije u Crnu Goru 1989. Nije zabilježeno da je još neki komunistički režim učinio takav gest prema jednom monarhu i dinastiji. Potom je DPS, upravo na tezi da je potrebno ispraviti istorijsku nepravdu prema Crnoj Gori i dinastiji Petrović-Njegoš, pokrenuo referendumski proces kojim je 2006. obnovljena crnogorska nezavisnost. Valjda je i to rehabilitacija dinastije Petrović-Njegoš čije je temeljno istorijsko nasljeđe nezavisna crnogorska država. Zatim je DPS u Skupštini 2011. dao presudan doprinos za usvajanje Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš u čijem je prvom članu naglašeno da se on usvaja zbog istorijske i moralne rehabilitacije dinastije. Ovim Zakonom je osnovana „Fondacija Petrović Njegoš“ čiji je glavni cilj afirmacija crnogorske kulture i tradicije. Za rad Fondacije je iz državnog budžeta u prvih sedam godina određeno 4,3 miliona eura. Propisano je da se dinastiji daju odgovarajuće nekretnine, a princu mjesečna primanja u visini bruto zarade predsjednika države. Najveći dio ovih odredbi je ispoštovan. Zahvaljujući DPS-u u Skupštini je 2018. godine usvojena Rezolucija kojom su proglašene ništavnim odluke Podgoričke skupštine. DPS je organizovao podizanje spomenika kralju Nikoli u Podgorici i Nikšiću i obnavljanje spomenika Velikom vojvodi Mirku Petroviću u Podgorici. Izgleda da je princ zaboravio da je bjelaško-četnički DF 2018. u Skupštini predložio usvajanje Rezolucije „Nikad više 1916.“ kojom bi se kralj Nikola i dinastija Petrović-Njegoš proglasili za kapitulante i izdajnike. DPS je to spriječio. Reklo bi se da u istorijsko-moralnoj rehabilitaciji dinastije i čuvanju njenog ugleda još poneko ima zasluga, osim princa i njegove najbliže saradnice.
Princ u reagovanju ističe isključivo obaveze države prema dinastiji, ali ne ističe šta je „Fondacija Petrović Njegoš“ učinila za državu, crnogorsku kulturu, tradiciju i identitet. Ima li tu neispunjenih obaveza? Nije primjereno i niko ne očekuje da princ učestvuje u svakodnevnim političko-ideološkim nadmetanjima, ali je potrebno da reaguje u situacijama kada se napadnute osnove crnogorskog državnog, kulturnog i nacionalnog identiteta i ugled dinastije. Zar nije očekivano da princ reaguje kada bjelaško-četnička rulja prijeti da će sruštiti spomenik njegovom čukunđedu, Velikom vojvodi Mirku? Zar nije primjereno da princ reaguje kada Crkva Srbije poziva na varvarsko rušenje Njegoševog mauzoleja? Zar nije primjereno da princ barem jednom reaguje na klerofašističke nasrtaje na crnogorsku državnost, kulturu i identitet koji su kulminirali od izbora 2020.?
Umjesto toga, princ Nikola prihvata predlog DF-a, Demokrata i PES-a da se zbog ideoloških potreba izbriše termin „nasilna“ aneksija. To predlažu deklarisane bjelaško-četničke partije koje i danas slave Podgoričku skupštinu na kojoj su njihovi ideološki preci porodici kralja Nikole pripremali kuršume u čelo. Da su se pitale ove bjelaško-četničke snage kralj Nikola bi i danas počivao u San Remu. Da su se pitali Mandić, Bečić i Spajić Crna Gora ne bi bila nezavisna država, a danas zorno rade na tome da je sve manje nezavisna. Princ je takvim političarima ukazao povjerenje. Za Spajića, koji je čuven po tome što drži riječ, princ kaže da je iskren u namjeri da „smiri strasti i pronađe nove kompromise“. Baš je lijepo od princa što vjeruje takvom čovjeku, ali zar mu nije sumnjivo što su poslanici PES-a u izmjene zakona kojima bi trebalo odrediti rezidenciju, apanažu i pitanje nasljeđivanja, odjednom ubacili i odredbu o brisanju termina „nasilna“ aneksija? Kakve to veze ima s rezidencijom i apanažom? Da li iko vjeruje da je to urađeno zbog navodnog pleonazma koga su Stojović i Pižurica odjednom pronašli među tolikim zakonima? Jedini logičan odgovor je da se radi o smišljenoj bjelaško-četničkoj podmetačini. U toj klopci se nalazi princ Nikola. Da li mu je prihvatljiv takav kompromis?
Valjalo bi da princ pokaže bolje razumijevanje za činjenicu da uz naziv njegove dinastije postoji dužnost koja je neuporedivo značajnija od materijalnih pitanja (rezidencije i apanaže). Insistiranje na zadržavanju autentičnog termina „nasilna agresija“ u zakonu prije svega znači uvažavanje hiljada ubijenih, proćeranih, terorisanih i ponižavanih Crnogoraca koji su 1918. ustali da brane Crnu Goru i dinastiju. Ustali su na posljednji poziv i amanet kralja Nikole da se brani Crna Gora. To je moralni kapital dinastije Petrović-Njegoš i to se ne može ili ne bi smjelo bagatelisati. I neka zna princ da mu je zaludno nadanje da će ga prihvatiti i priznati bjelaško-četnička družina. Oni su se davno zakleli Karađorđevićima.

Papović: Princ Nikola i nasilna aneksija

Dragutin Papović, istoričar i funkcioner DPS-a, odgovorio je poslaniku PES-a Gordanu Stojoviću, nakon što ga je Stojović na mreži X prozvao zbog autorskog teksta o nasilnoj aneksiji Crne Gore 1918. godine.
Papović je poručio da se Stojović &nbsp;pogubio pa je pobrkao aneksiju i agresiju.
- Eto koliko je njegovo znanje o pitanju nasilne aneksije Crne Gore 1918. i eto koliko mu je stalo do semantike. Umjesto da objasni zašto je pokrenuo nenaučnu reviziju istorijskih činjenica, on je skrenuo priču na partijske rejtinge i policijske akcije. Zaludu se trudi i očito bježi od teme jer nema argumente. Pokazao je da ne poznaje istorijske dokumente iz 1918., pa ni cijelu zbirku najvažnijih istorijskih izvora koja se zove „Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore“- navodi Papović.
Neznanje se, kaže, može razumjeti, ali je poslije ovakve reakcije sigurno da Stojoviću termin „nasilna aneksija“ nije zapeo zbog neznavenosti ili jezičke pedanterije, već zbog toga što mu istorijska istina smeta da glatko pređe u bjelaško-četnički tabor.
- Ova magla-rabota ne može sakriti činjenicu da je Stojović kao i cijeli PES obavio transfer u ideološki tabor Adrije Mandića i da se priključio onima koji slave tzv. Podgoričku skupštinu. U tome je suština kvaziistorijske revizije koju su izveli pomorac Stojović i menadžer Pižurica- zaključuje Papović.

Papović: Kada pomorac zaluta u istorijske vode

Toga 5. septembra 2021. godine prekinut je komandni lanac, pa su policijom i vojskom komandovali premijer i ministri u nečije ime. Za to nijesu imali ni zakonsko ni ustavno pravo, a tim će se jednog dana neko baviti - kad pravosudni organi počnu profesionalno da rade - poručio je u emisiji Na kraju dana, na Televiziji E, istoričar Dragutin Papović.
Prošle su četiri godine od nasilnog ustoličenja Joanikija Mićovića, a gost emisije Na kraju dana istoričar Dragutin Papović kaže da se nikada nešto slično nije desilo u istoriji Crne Gore.
Kaže da je to bio nasilnik akt, sa podrškom tadašnje vlasti koja je protivustavno i protivzakonito sve resurse predala crkvi Srbije da bi, kako kaže, simbolički dokazala nadmoć nad Crnom Gorom.&nbsp;
- Vlast je željela da pokaže nadmoć tamo gdje je rođena sama ideja savremene Crne Gore, to je Cetinje i Cetinjski manastir koji je dugo bio i duhovna i svjetovna rezidencija crnogorskih vladara. S druge strane otpor je bio u suštini odbrana onoga što je rezultat referenduma iz 2006. godine i odbrana Ustava iz 2007. godine, to je odbrana nezavisnosti, suverenosti i građanskog antifašističkog karaktera sekularne Crne Gore i na taj način je organizovan taj otpor i u tom pogledu je njegov značaj, bez obzira na rezultat, bez obzira što je na kraju ipak nasilno, uz brojne zloupotrebe, represiju koju je policija sprovela prema građanima toga dana to obavljeno, ipak ostaje kao simbol nepokornosti Crne Gore i simbol da postoje snage koje će uprkos svemu odbraniti onu Crnu Goru koja je stvorena na referendumu 2006. godinu i Crnu Goru onakvu kako je ustanovljena Ustavom iz 2007.godine - rekao je Papović.
Ne može se zaboraviti i preći preko čina, podsjeća Papović, da je toga dana zloupotrebljena policija i vojska. Po Ustavu i zakonu se zna, kako je rekao, ko komanduje i policijom i vojskom.
- Toga dana komanda je prekinuta, drugi su to preuzeli, predsjednik Vlade i ministri, odnosno onaj tim koji je toga dana koordinirao u ime nečije policijom i vojskom, a za to nije imao zakonsko ni ustavno pravo. Počevši od tih zloupotreba, do svih ostalih koje su se desile od tog preokreta 30. avgusta 2020. godine, ipak će se, ja sam uvjeren neko baviti, konkretno pravosudni organi kada oni počnu profesionalno da se bave onim što je njima u opisu posla - zaključio je Papović.
Cijelo gostovanje možete pogledati na Youtube kanalu TV E.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D5ofvJ358VJ0&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Papović: Postoje snage koje će uprkos svemu odbraniti onu Crnu Goru koja je stvorena na referendumu

Članice nekadašnjeg Demokratskog fronta, odnosno sadašnje koalicije „Za budućnost Crne Gore“, hoće promjenu Ustava da bi se Crna Gora iz građanske pretvorila u državu naroda. Traže konstitutivnost za srpski narod, promjenu državnih simbola i da srpski postane glavni službeni jezik. Ovi zahtjevi su osnova njihovog političkog programa, ali je to, za sada, na nivou parole.
No, u Beogradu se time konkretno bavi nekoliko saradnika-istraživača u okviru Instituta za političke studije i Instituta za evropske studije koji funkcionišu kao državne naučne institucije.&nbsp;
Promjenom ustavnog poretka Crne Gore iz perspektive interesa Srba i Srbije posebno se bave Vladan Stanković iz Instituta za političke studije i Rajko Petrović iz Instituta za evropske studije. Radove o toj temi su objavili u časopisima „Nacionalni interes“ i „Politička revija“. Njihovo polazište je da trenutni ustavni model, prema kojem je Crna Gora građanska i unitarna država, ne odgovara interesima Srba (Srbije). Vladan Stanković je u radu „Modeli rešenja srpskog nacionalnog pitanja u Crnoj Gori“ iz 2023. istakao da se prava Srba ne mogu ostvariti isključivo stranačkim sredstvima borbe za demokratiju u građanskim okvirima, već da to mora biti preko institucionalnih mehanizama: konsocijativnosti, konstitutivnosti i prekogranične saradnje.&nbsp;
Konsocijativnost bi Srbima, prema zastupljenosti u datoj sredini i bez obzira na promjene vlasti, obezbijedila srazmjerno učešće u svim strukturama vlasti, javnim preduzećima i ustanovama. U ovome modelu bi postojao veto nacionalnih zajednica, dok bi za uspostavljanje vlasti bilo neophodno formiranje većih međunacionalnih koalicija. Ukoliko konsocijativnost ne bi uspjela, Stanković predlaže model konstitutivnosti, koji podrazumijeva definisanje Crne Gore kao crnogorsko-srpske federacije sa zagarantovanim pravima nacionalnih manjina. Treći model koji je predložio podrazumijeva da opštine Crne Gore u kojima Srbi čine relativnu ili apsolutnu većinu uspostave institucionalnu saradnju s opštinama u Srbiji i Republici Srpskoj.
Stanković smatra da bi se moglo otvoriti pitanje „mesta i položaja tzv. Stare Crne Gore u sastavu velike AVNOJ-ske Crne Gore, odnosno pitanje pretenzija Cetinja na Primorje, Brda i sever Crne Gore“. U radu „Politika nacionalnih identiteta u postlitijskoj Crnoj Gori“ iz 2022., Stanković ističe da bi postojanje dva ili više entiteta „transparentnije održavali realne odnose političkih snaga u multinacionalnoj Crnoj Gori“. Prema njegovom mišljenju, Srbija bi trebalo da se zvanično uključi u ovaj proces tako što će u pregovorima sa EU, kao zainteresovana strana, istaknuti pitanje položaja Srba u Crnoj Gori.
Rajko Petrović u radu „Institucionalna rešenja za prevazilaženje međunacionalnih tenzija u Crnoj Gori“, koji je objavljen 2021. godine, tvrdi da državno uređenje Crne Gore kao unitarne republike s građanskim konceptom ne odražava potrebe svih nacija i da je „opravdano postaviti pitanje opstanka države u budućnosti ukoliko ustavno-politički sistem ne bude skrojen kao rezultat kompromisa svih nacija“. Petrović predlaže da se Crnogorci i Srbi proglase za konstitutivne narode, dok bi Bošnjake, Albance, Muslimane, Hrvate, Rome i ostale proglasio nacionalnim manjinama s odgovarajućim pravima. Prema ovom konceptu, postajao bi paritet crnogorskih i srpskih ministara u Vladi, a Srbi i Crnogorci bi se rotirali na mjestima presjednika Vlade i države.
Sljedeći korak koji predlaže Petrović je podjela Skupštine na Dom građana i Dom naroda. U Domu građana bi se, na bazi proporcionalnosti, birali poslanici iz cijele države, dok bi se Dom naroda sastojao od političkih predstavnika svih naroda i oni bi se birali u izbornim jedinicama formiranim tako da u njima većinu čine pripadnici određenog naroda. Ovaj model zahtijeva federalizaciju Crne Gore koja se, prema Petrovićevom mišljenju, može sprovesti na dva načina. Prvi je asimetrična federacija, koju bi činile srpska i crnogorska federalna jedinica, sastavljene od većinski srpskih, odnosno crnogorskih opština. U okviru srpske federalne jedinice postojala bi bošnjačka autonomna zajednica, dok bi se u okviru crnogorske federalne jedinice formirala albanska autonomna zajednica, sastavljene od većinskih bošnjačkih i albanskih opština.
Drugo rješenje, prema Petrovićevoj zamisli, je simetrična federacija sa srpskom, crnogorskom, bošnjačkom i albanskom federalnom jedinicom. Prema Petrovićevom konceptu, sve federalne jedinice bi imale sopstvene ustave, jednodomne skupštine, predsjednika, vladu i sudove. Imale bi široka ovlašćenja u poljoprivredi, saobraćaju, prosvjeti, kulturi, sportu i policiji, dok bi na Crnu Goru prenijele samo nadležnosti odbrane, spoljnih poslova i zajedničkog tržišta. Zvanični jezik u federalnoj jedinici bio bi jezik većinskog stanovništva u njoj, a federalne jedinice bi imale sopstvenu zastavu, grb i himnu. Ako bi se usvojio model sa asimetričnom federacijom, onda bi bošnjačka i albanska autonomna zajednica, umjesto ustava, imale statute i visok stepen prosvjetne, kulturne i ekonomske autonomije.
U oba modela federalizacije, Podgorica bi, kako predlaže Petrović, imala status distrikta u kome bi Srbi i Crnogorci bili konstitutivni narodi. Da bi se postigla što veća nacionalna homogenost federalnih jednica, Petrović je predložio diobe postojećih opština. Prema njegovoj zamisli, izdvajanjem zapadnog dijela Opštine Nikšić osnovala bi se većinski srpska opština, a izdvajanjem istočnog dijela Opštine Bijelo Polje osnovale bi se dvije opštine s većinskim bošnjačkim, odnosno srpskim stanovništvom.
Modeli koje su predložili Stanković i Petrović su hodogram uništenja Crne Gore. Umjesto funkcionalne unitarne i građanske države s razvijenom lokalnom samoupravom i razgranatim sistemom zaštite i promocije nacionalnih identiteta, pretvorila bi se u blokiranu etnofederalizovanu državu. Izvjesno je da bi takve federalne jedinice težile ka nacionalnoj homogenizaciji, što bi dovelo do asimilacije i međuetničkih sukoba. Sigurno je da bi u završnoj fazi federalne jedinice tražile pravo na otcjepljenje i ujedinjenje s nacionalnim maticama. Jasno je i da je ovaj model usmjeren isključivo protiv Crnogoraca, jer bi crnogorska federalna jedinica (to bi u stvari bio ostatak države Crne Gore) bila svedena uglavnom na granice iz 1858., a Crnogorci osuđeni na život u rezervatu i borbu za preživljavanje u enklavama koje bi se nalazile u drugim federalnim jedinicama.
Ne može se dokazati da su se Stanković i Petrović ovim pitanjem bavili na podsticaj državnih organa Srbije, ali je sigurno da vlast Srbije ima na raspolaganju modele slabljenja i razbijanja Crne Gore. Režim u Srbiji nije zadovoljan političkom situacijom u Crnoj Gori nakon 2020. godine, jer je ostvario taktički, ali ne i strateški uspjeh. Trenutna postavka vlasti u Crnoj Gori, koju uglavnom čine sluge i taoci predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, može već na narednim izborima izgubiti vlast i tako će Srbija izgubiti uticaj. Ni tzv. Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije (SPC) nije garancija dugoročne nadmoći, jer je jasno da će se s dolaskom procrnogorske vlasti taj ugovor poništiti ili da će profesionalni sastav Ustavnog suda ovaj ugovor proglasiti neustavnim, što je već uočilo par sudija Ustavnog suda.
Zbog toga Srbija traži institucionalne mehanizme preko kojih će, bez obzira na političke promjene, imati presudan i trajan uticaj u Crnoj Gori.&nbsp;
To se prepoznaje u Vučićevoj izjavi iz avgusta 2023. godine: „Ja se ne mešam ko će da uđe u vladu [Crne Gore]. Mene interesuje samo kakva će prava Srbi da imaju.“ U aprilu 2025. je izjavio: „Srbija će i dalje iskreno i argumentovano ukazivati na položaj Srba u Crnoj Gori i zalagati se za njihova prava.“&nbsp;
Da bi država Srbija, preko parole „borba za prava Srba“, mogla da manipuliše Crnom Gorom nepohodna je promjena Ustava, a za pet godina od 30. avgusta 2020. godine marionete Srbije u Crnoj Gori nijesu uspjele da promijene ni zarez u Ustavu. Suštinski cilj litijaških snaga, koje predvode Crkva Srbije i Andrija Mandić, bio je da unište građanski koncept države, crnogorsku nezavisnost i identitet i da ospore evroatlantske integracije, ali ništa od toga nijesu ostvarili. Iako imaju vlast, pretrpjeli su strateški poraz. Uz to, preuzimanjem vlasti, priznali su Ustav i, što je najvažnije, tako su posredno priznali rezultat referenduma iz 2006. Sami su poništili njihovu Bijelu knjigu o referendumu. Nakon pet godina litijaške vlasti, a imajući u vidu i period do 2020., nema više ni jedne nacionalne partije u Crnoj Gori koja nije bila dio državne vlasti.
One su na taj način prihvatile građanski koncept države prema kome nacionalni kriterijum nije odlučujući za formiranje vlasti. Iako je litijaška vlast uspostavila neformalnu kleročetničku despotiju i paralisala ustavni poredak, Ustav je nepromijenjen. Crna Gora je i dalje nezavisna, unitarna i građanska država i članica NATO-a, a njeno međunarodno priznanje je neupitno. Uz to, popis stanovništva nije bitnije promijenio nacionalnu strukturu.
Litijaške snage su vlast iskoristile isključivo za iživljavanje primitivizma, kriminalno-nepotističku blamažu, nacionalno-političke progone i promociju klerofašizma. Od odgovornosti za to ne mogu pobjeći ni od birača ni od pravosudnih organa. Njihove devijacije su opasne, ali se mogu riješiti u jednom mandatu državno-odgovorne vlasti i profesionalnog pravosuđa. Tada se, na primjer, propagandna bjelaško-četnička bižuterija i konfekcija Andrije Mandića iz Skupštine može počistiti za jedan dan.
Može se očekivati da će režim Srbije, preko marioneta, pokušati da preoblikuje Crnu Goru prema jednom od modela koje su predložili istraživači Stanković i Petrović. Srpskom režimu je vjerovatno najbliža opcija stvaranja srpske federalne (entitetske) jedinice u Crnoj Gori i za tu potrebu se promoviše teza o „oslobođenju“ tzv. Stare Hercegovine, Stare Raške i Primorja od Crne Gore, dok SPC promoviše zločinački četnički pokret da bi osporila AVNOJ-sku Crnu Goru. Ipak, za etnofederalizaciju je potrebno pridobiti i ostale nacionalne partije, jer izmjene Ustava o ovim pitanjima nema bez dvotrećinske većine u Skupštini i tropetinske na referendumu.
Zato je u Skupštini Crne Gore, na inicijativu Andrije Mandića, održan sastanak lidera srpskih i dijela albanskih nacionalnih partija. Bošnjačka stranka se u ove pregovore nije uključila. PES se nije izjasnio, ali se zna da lako podlegne Mandićevim (Vučićevim) ucjenama.
Najveći problem za srpske planere je što za ovaj model nemaju sagovornike među procrnogorskim partijama koje su isključivo građanski orijentisane i to je presudno u očuvanju Ustava. Zato ove partije imaju dva suštinska zadatka. Prvi je da, zajedno sa svim suverenističkim, građanskim i antifašističkim snagama, odbrane postojeći Ustav. To je najefikasniji način odbrane crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta.
Neophodno je da u Skupštini vrše snažan pritisak da se vlast i državni organi vrate u okvire ustavnosti i zakonitosti. Drugi zadatak je da daju maksimalan doprinos učlanjenju Crne Gore u EU. Realna je pretpostavka da će Srbija nastojati da zaustavi ili uspori taj proces i da će uraditi sve što može kako bi spriječila Crnu Goru da postane članica EU prije nje i prije nego što etnofederalizuje Crnu Goru. Vučić je još 2017. izjavio: „Crna Gora misli da će ući u EU pre ostalih, ali to se neće desiti.“ Srpski režim, preko vazalnih Mandića, Kneževića i Bečića, izaziva probleme Crne Gore s Hrvatskom i navlači Hrvatsku da blokira Crnu Goru u pristupanju EU. No, to nije jedini kanal opstrukcije. Pregovore sa EU Srbija može iskoristiti kako bi ucjenama problematizovala položaj Srba u Crnoj Gori i dobila odgovarajuće ustupke.
To se ne smije potcijeniti, naročito ako se ima u vidu spremnost dijela lidera EU da prave takve dogovore sa srpskim režimom. Ukoliko Crna Gora uđe u EU prije Srbije i bez uslovljavanja Srbije, to će ojačati Ustav i građanski karakter Crne Gore. Tome pogoduje i kriza Vučićevog režima. Zato opozicija u Skupštini mora požurivati Vladu da što prije završi pregovore o pristupanju EU. To je jedina smislena politika Spajićeve Vlade, a na tom pitanju najprije može doći do sukoba u Vladi. Uz to, integracija u EU je jedina tema na osnovu koje procrnogorska opozicija može dobiti međunarodnu pažnju i značaj. Učlanjenje u EU je završetak evroatlantskih integracija Crne Gore, koje su propisane preambulom Ustava.
Presudnim doprinosom tom cilju procrnogorska opozicija možda neće osvojiti vlast, ali će realizovati svoj državotvorni program i sačuvati Ustav, odnosno Crnu Goru koja je formirana na referendumu 2006. To bi bio epohalan rezultat procrnogorskih partija.

Plan uništenja i strategija odbrane Crne Gore

Prema žitiju koje je napisao Stefan Prvovjenčani, Nemanja je rastao u Srbiji i „kad je odrastao do mladićstva“ dobio je dio „otačastva svojega, po imenu Toplicu, Ibar i Rasinu i zvane Reke.“ To su bili istočni krajevi Srbije (Raške). Stefan je potom opisao sukob Nemanje s braćom, a posebno s najstarijim Tihomirom koji je „vladao ovom srpskom zemljom“. Nemanja je uspio da ga zbaci s vlasti, da preuzme „presto otačastava njegova“ i tada je postao vladar Srbije. Iz Stefanovog opisa je jasno da Duklja u tome periodu nije bila u sastavu ni Nemanjine udione oblasti, ni udionih oblasti njegove braće, pa se može zaključiti da Nemanja tada nije vladao Dukljom i da nije bila dio srpske države. To se potvrđuje u nastavku žitija u kome Stefan nabraja teritorije koje je Nemanja osvojio nakon što je postao veliki župan. Od Vizantije „pridodade zemlji otačastva svoga oblast nišavsku do kraja, Lipljan, i Moravu, i zvano Vranje, prizrensku oblast i oba Pologa“. Tada je razorio gradove u ovim oblastima, a među njima: Skoplje, Prizren i Niš. Stefan navodi: „Te gradove poruši i do kraja temelja ih iskoreni, jer ne osta kamen na kamenu koji se ne poruši. Zemlje njihove, i bogatstva njihova, i slavu njihovu priloži bogatstvu i slavi otačastva svoga, i slavi velmoža, i naroda svoga“.
Potom je Nemanja osvojio Duklju. O tome Stefan u nastavku žitija kaže: „Povrati Dioklitiju i Dalmaciju, otačastvo i rođenje svoje, pravu dedovinu svoju, koju je nasiljem držao grčki narod, i gradove u njoj, sazdane od ruku njihovih, tako da se prozvala grčka oblast, a kojima su imena: Danj grad, Sardoniki grad, Drivast, Rosafa grad zvani Skadar, grad Svač, grad Ulcinj, grad slavni Bar. A Kotor ostavi, utvrdi ga i prenese svoj dvor u nj, koji je i do danas. Ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš, istrijebi grčko ime, da se nikako ne pominje njihovo ime u toj oblasti. Narod svoj u njima nepovređen ostavi da služi državi njegovoj, sa strahom, i sa urečenim dankom od Svetoga [Simeona – Nemanje]“. Ove Stefanove tvrdnje su bitno drugačije od ranijih tekstova Nemanjića. Nemanja i Sava ne navode Duklju (Zetu) kao dio Nemanjinog otačastva ili dedovine i razdvajaju Duklju od vizantijskih teritorija. Tako je napisao i Stefan Nemanjić u svojoj Hilandarskoj povelji i u uvodnom dijelu Nemanjinog žitija. No, Stefan u nastavku Nemanjinog žitija kontradiktorno tvrdi da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ i da je bila vizantijska oblast kojom su Grci (Vizantinci) vladali nasilno, odnosno kao okupatori. &nbsp;
Posljednjem Stefanovom zapisu o odnosima Nemanje i Duklje se, zbog kontradiktornosti, ne može vjerovati. No, važno je objasniti zašto je Stefan, suprotno Nemanji i Savi i suprotno svojim zapisima u Hilandarskoj povelji i uvodnom dijelu Nemanjinog žitija, u nastavku Nemanjinog žitija napisao da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ i da je Duklju povratio od Vizantinaca. Dva su razloga za to. Prvi je karakter Stefanovog djela. To je žitije njegovog oca-sveca. U svakom žitiju se veliča glavni lik, a njegov život se prikazuje kao niz bezgrešnih uspjeha i ličnih vrlina kojima se opravdava proglašenje za sveca. Uz to, ovim i žitijem koje je napisao Sava, uspostavljen je i ojačan Nemanjin kult vladara-sveca, kao osnova legitimiteta vlasti njegovih nasljednika. To je bio porodični poduhvat. Sava je oko 1207. prenio Simeonove (Nemanjine) zemne ostake iz Hilandara u Studenicu i proglasio ga za mirotočivog sveca. Zato je u žitijima Nemanja, umjesto kao uzrupator bratovog prijestola, prikazan kao obnovitelj otačastva i dedovine, a umjesto kao osvajač susjednih zemalja, njihov osloboditelj. Tako je Stefan u Nemanjinom žitiju osvajanje Duklje netačno predstavio kao oslobođenje od vizantijske vlasti i kao povraćaj njegove „prave dedovine“. Kako bi ojačao tezu o oslobađanju Duklje, Stefan je naveo da je Nemanja u Duklji poštedio navodni njegov narod, što je netačno, jer za to nema ni jednog dokaza. To i Stefan posredno priznaje, jer ističe da je Nemanju „njegov narod“ u Duklji služio sa strahom i plaćao mu danak, a to svjedoči o Nemanjinoj osvajačkoj, a ne oslobodilačkoj vlasti. Duklja je izvjesno bila u vazalnim odnosima prema Vizantiji, što potvrđuje podatak iz Ljetopisa popa Dukljanina, da je dukljanski knez Radoslav još sredinom XII vijeka dobio potvrdu svoje vlasti od cara Manojla I. I Srbija je, takođe, u većem dijelu Nemanjine vladavine bila vizantijski vazal, ali je to ne čini vizantijskom teritorijom. Vjerovatno je da su Dukljanima u odbrani od Nemanjinog napada pomagale vizantijske trupe i da ih je Nemanja prognao, zajedno sa dukljanskom dinastijom i vlastelom.&nbsp;
Drugi razlog zbog koga je Stefan izmislio da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ je njegov najviši vladarski interes. Stefan se u vrijeme nastanka ovog žitija obratio papi Honoriju III od koga je tražio kraljevsku krunu. U pismu koje je uputio papi, Stefan je naglasio da je njegova porodica vladala nekadašnjim dukljanskim kraljevstvom. Isticanje da je Duklja bila posjed Nemanjića i da je u njoj rođen njihov rodonačelnik, trebalo je da opravda Stefanov zahtjev za dobijanje kraljevske krune iz Rima. Istoričarka srpske srednjovjekovne književnosti Radmila Marinković je o tome zapisala: „Pri traženju kraljevske krune Stefan se poziva na dukljanske, zetske, kraljevske tradicije... Nemanja, Sava, Stefan... naročito naglašavaju da je Dioklitija u sklopu države Nemanjića; Sava i Stefan ističu da je Nemanja rođen u Duklji i tamo kršten prvi put... Sve su to argumenti za traženje kraljevske krune“. Uz to, od Nemanjine abdikacije 1196. Dukljom je samostalno vladao Nemanjin prvorođeni sin Vukan. On je prisvojio dukljansku kraljevsku titulu, koju mu je papa priznao 1199. i nazvao ga kraljem Duklje i Dalmacije. Vukan je zaratio protiv Stefana, ali je Stefan uspio da pokori kralja Vukana oko 1204., pa je i to bio dodatni razlog da zatraži kraljevsku krunu od pape. Dobijanje kraljevske titule je bio cilj kome je Stefan podredio i prilagodio tumačenje odnosa Nemanje i Duklje. Zato je katoličko dukljansko kraljevstvo predstavio kao otačastvo i „pravu dedovinu“ svog oca, a teza da je Nemanja ne samo rođen u Duklji, već i da je tu kršten po rimskom obredu trebalo je da odobrovolji papu da Stefanu pošalje kraljevsku krunu. Na nagovor svoje druge žene, mletačke princeze Ane Dandolo, Stefan je čak i prihvatio katoličanstvo. Akcija je uspjela, pa je papa poslao svog izaslanika koji je krunisao Stefana 1217. čime je postao prvi srpski kralj (Prvovjenčani). Ukazujući na to da je on prvi srpski kralj, Stefan je zapravo priznao da raniji dukljanski kraljevi nijesu bili srpski. &nbsp;
Na osnovu Stefanove tvrdnje da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ formirana je i teza da je Nemanja, ne samo rođen i kršten u Duklji, već i da njegova porodica potiče od dukljanske dinastije. No, istoričar Sima Ćirković je zaključio da „srpski velikožupanski rod nema ishodište u dukljanskoj dinastiji“ i da između Nemanjinog oca Zavide i dukljanskih vladara nedostaje karika. &nbsp;&nbsp;
Nema dokaza da je Duklja prije Nemanjinog osvajanja bila dio srpskog otačastva i „prave dedovine“, a Nemanja nema porijeklo od dukljanske dinastije. Sumnjiva je tvrdnja da je Nemanja rođen u Zeti, a ako bi se prihvatila kao tačna, onda je izvjesno da je rođen kao sin političkog izbjeglice, odnosno kao stranac. To rođenje nije moglo biti u nepostojećem naselju ili oblasti Ribnici, pa time definitivno otpada tvrdnja da je Ribnica bila Nemanjin grad. Duklja prije Nemanjinog osvajanja nije bila ni vizantijska oblast, niti je Nemanja nju oslobodio od Vizantije, već je Duklja bila posebna država u vazalnim i savezničkim odnosima sa Vizantijom. U Duklji nije živio Nemanjin narod, već je Nemanja za Zetu (Duklju) i njen narod bio strani osvajač. Nemanjini sinovi Sava i naročito Stefan su, iz hagiografskih, dinastičkih i vladarskih razloga, predstavili Zetu kao dio Nemanjinog otačastava, „prave dedovine“ i mjesto njegovog rođenja i latinskog krštenja. Žitija koja su napisali nijesu samo hagiografsko štivo, već i veoma uticajni političko-propagandni spisi u kojima je dinastička prošlost prilagođena ostvarivanju političkih interesa – učvršćivanju dinastičke vlasti i dobijanju kraljevske krune. Tako je, na primjer, teza o Nemanjinom latinskom i grčkom krštenju veoma vješto formirana, jer su Nemanjići mogli da se, prema potrebi, i u Rimu i u Vizantiji predstavljaju kao pravovjerni. Na osnovu toga su 1217. dobili kraljevsku krunu iz Rima, a od Vizantije su 1219. za svoju crkvu dobili status posebne arhiepiskopije. Najveći interes u takvom prilagođavanju prošlosti imao je Stefan Prvovjenčani koji je, prikazujući Duklju kao dio Nemanjine „prave dedovine“, prisvojio njeno kraljevsko nasljeđe i to je iskoristio da dobije kraljevsku krunu iz Rima. U sklopu ostvarenja političkih interesa trebalo bi tumačiti većinu podataka koje su Sava i Stefan saopštili o odnosu Nemanje i Zete. &nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fkolumne%2Fpapovic-duklja-zeta-u-spisima-stefana-nemanje-i-njegovih-sinova-i-dio&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
&nbsp;

Papović: Duklja (Zeta) u spisima Stefana Nemanje i njegovih sinova (II dio)

U istoriografiji postoji saglasje da je srpski veliki župan Stefan Nemanja osvojio Duklju (Zetu) između 1181. i 1186. Dukljanski vladar je tada bio veliki knez Mihailo. Njegova žena kneginja Desislava je ostala u Baru do 1189. kada je s vlastelom i barskim (nad)biskupom Grgurom otišla u Dubrovnik. Ostale relacije između Nemanje i Zete su upitne. To se odnosi na Nemanjino porijeklo, na mjesto Nemanjinog rođenja i prvog krštenja i na status Zete prije Nemanjinog osvajanja. Da bi se odgovorilo na ova pitanja moraju su analizirati primarni izvori: Nemanjina povelja Hilandaru, Hilandarska povelja Stefana Nemanjića i žitija Svetog Simeona (Nemanje) koja su napisali njegovi sinovi Rastko (Sava) i Stefan Nemanjić.
Stefan Nemanja je u uvodu osnivačke Hilandarske povelje iz 1198. naveo da Bog „utvrdi Grke carevima, a Ugre kraljevima“, zatim da je darovao „našim pradedovima i našim dedovima da vladaju ovom zemljom srpskom“ i da je postavio njega (Nemanju) za velikog župana. Potom je naveo „obnovih svoju dedovinu“ i „podigoh propalu svoju dedovinu“, a nakon toga „pridobih [zauzeh] od morske zemlje Zetu i s gradovima, od Arbanasa Pilot [oblast u zaleđu Skadra], a od grčke [vizantijske] zemlje Lab sa Lipljanom, Dubočicu, Reke, Zagrlatu, Levče, Belicu, Lepenicu“.
Spominjanje grčkih (vizantijskih) careva i ugarskih (mađarskih) kraljeva u povelji znači da je Nemanja bio vazal Vizantije i Ugarske, odnosno da je to bio međunarodni status Srbije u vrijeme njegove vladavine. U komentaru Hilandarske povelje istoričar Dimitrije Bogdanović ukazuje na to da je pozivanje na pradedove i dedove zapravo isticanje kontinuiteta vlasti koju je Nemanja naslijedio od prethodnih srpskih vladara. S obzirom na to da Nemanja u ovoj povelji ne navodi imena ni oca ni đeda, očito je da prethodni srpski vladari nijesu bili iz Nemanjine porodice. Zato Bogdanović zaključuje: „Nemanjićki legitimitet, dakle, počiva na prednemanjićkom legitimitetu srpske državnosti.“ Posljednji vladar Srbije (Raške) iz prednemanjićkog perioda bio je veliki župan Desa, a on se ne pominje u spisima Nemanjića, što znači da ga nijesu smatrali biološkim pretkom. Ime Nemanjinog oca Zavide je posredno otkriveno, na osnovu zapisa Nemanjinog brata Miroslava na crkvi Sv. Petra u Bijelom Polju, što je ponovio pisar Miroslavljevog jevanđelja. Nije poznato zašto je Nemanja u Hilandarskoj povelji prećutao ime svog oca. Ni Nemanjini sinovi Stefan i Sava, slijedeći Nemanjinu šutnju, u svojim spisima ne spominju đeda Zavidu. Uz to, oni ne pominju ni porijeklo svoje majke Ane, tako da je porijeklo Nemanjića misteriozno i po muškoj i po ženskoj liniji. O Zavidi se gotovo ništa ne zna, pa je istoričar Vladimir Ćorović zaključio da Zavida „nije bio ličnost od većeg značaja“.
Vizantijski car Manojlo I je zbacio velikog župana Desu oko 1166., a potom je kao vazalne upravnike postavio Zavidine sinove: Tihomira, Stracimira, Miroslava i Nemanju koji su imali udione oblasti u Srbiji (Raškoj). Veliki župan je u početku bio Tihomir. Nemanja je uspio da ga zbaci s vlasti u bici kod Pantina (blizu Zvečana) oko 1168. i da preuzme titulu velikog župana. U Hilandarskoj povelji Nemanja ne pominje nasilno preuzimanje vlasti od brata, jer bi otkrio da je zapravo uzurpator. To znači da on nije bio obnovitelj srpske države, jer je ona, kao vazalna, postojala i prije njega, pa je teza o tome da je obnovio i podigao „propalu svoju dedovinu“ u stvari samo izmišljeno glorifikovanje sopstvene biografije. Zato se može zaključiti da je Srbija postala dedovina, odnosno vladarsko nasljeđe Stefana Nemanje isključivo na osnovu titule velikog župana koju je nasilno uzeo. Ostale zemlje je pridobio, što znači osvojio. Među osvojenim zemljama Nemanja je naveo Zetu s gradovima, koju je razlikovao od osvojenih grčkih (vizantijskih) oblasti. To znači da je Duklja (Zeta) bila posebna država prije Nemanjinih osvajanja.
Podatke iz Nemanjine Hilandarske povelje doslovno je prepisao njegov srednji sin i veliki župan Stefan Nemanjić (od 1217. prvi srpski kralj – Prvovjenčani) u svojoj Hilandarskoj povelji, napisanoj između 1200. i 1202. godine. Stefan ponavlja da Nemanja, nakon što „obnovi“ i „podiže propalu svoju dedovinu“, tada „priobrete [dodade, pripoji] od morske zemlje Zetu i sa gradovima, a od Arbanasa Pilot, a od grčke zemlje zemlje Lab sa Lipljanom, Dubočicu, Reke, Zagrlatu, Levče, Belicu, Lepenicu.“ I u ovoj povelji je Zeta s gradovima izdvojena od Nemanjine srpske dedovine i osvojene vizantijske teritorije. Nemanjin najmlađi sin Rastko (Sava) u „Žitiju Svetog Simeona Nemanje“, napisanom oko 1207., takođe je naveo da Nemanja „podiže propalu svoju dedovinu“ i potom „pridobi od pomorske zemlje Zetu i sa gradovima, od Rabna [Arbanon – Arbanasi] Pilot, a od grčke zemlje Patkovo, sve Hvosno i Podrimlje, Kostrc, Drškovinu, Sitnicu, Lab, Lipljan, Glbočicu, Reke, Ušku i Pomoravlje, Zagrlatu, Levče, Belicu“. Sava je proširio spisak osvojenih vizantijskih teritorija, ali je i on razdvojio Zetu od srpske dedovine i od osvojenih vizantijskih teritorija. U odnosu na hilandarske povelje, Sava je dodao da se Nemanja rodio u Zeti na Ribnici, da je tu kršten i da je, kao dijete, drugi put kršten u crkvi Svetih Apostola (Petra i Pavla) kod današnjeg Novog Pazara. Prema Savinom zapisu, Nemanja je živio 86 godina. Umro je 1199. (postoji mišljenje da je to bilo 1200.), što znači da je rođen oko 1113. Sava nije objasnio kako je došlo do Nemanjinog rođenja u Zeti. Nemanja nije naveo da je rođen i kršten u Zeti, a teško je zamisliti da bi propustio da istakne takav uspjeh – osvajanje zemlje u kojoj je rođen i kršten. Zato je ovaj Savin podatak sumnjiv. I podatak o dvostrukom krštenju je upitan, jer crkveni propisi strogo zabranjuju duplo krštenje, osim ako su prvi obred izveli jeretici. No, Sava ne spominje da su Nemanju prvi put krstili katolički sveštenici, koje su pravoslavni smatrali jereticima i obrnuto.
O ovim temama najviše podataka ima u „Životu Svetog Simeona“ koje je veliki župan Stefan Nemanjić napisao između 1208. i 1216. Stefan je u uvodnom dijelu žitija opširnije prikazao događaje iz prethodnih spisa. Navodi da je Nemanja rođen kada je bio: „...veliki metež u ovoj strani srpske zemlje, i Dioklitije i Dalmacije i Travunije, i da su roditelju njegovu braća mu zavišću oduzeli zemlju. A on iziđe iz buna njihovih u mjestu rođenja svojega, po imenu Dioklitija...u mjestu po imenu Ribnica.“ Stefan ponavlja Savinu tezu da je Nemanja rođen u Duklji (Zeti) u mjestu Ribnica i pojašnjava da je rođen kao dijete političkog izbjeglice, ali ne navodi kako su se zvali Nemanjin otac i njegova braća, niti precizira kada se desio „metež“ između njih. Ne navodi ni kod koga se u Duklji sklonio Nemanjin otac. Jasno je samo da Stefan razdvaja srpsku zemlju od Duklje (Zete), Dalmacije i Travunije. Stefan je potom ponovio Savin podatak o Nemanjinom dvostrukom krštenju. Za razliku od Save, Stefan naglašava da su Nemanju prvo krstili katolički sveštenici, ali ne navodi mjesto krštenja. O tome kaže: „A kako su u zemlji toj [Dioklitiji – Duklji] i latinski jereji, to se po volji božjoj udostoji da u hramu tom primi i latinsko krštenje“. To je kanonsko opravdanje za Nemanjino drugo krštenje koje se desilo kada se Nemanjin otac vratio iz Duklje „u stolno mesto“ odnosno u Srbiju (Rašku). Stefan navodi da je tada Nemanja drugi put kršten „usred srpske zemlje“ u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla, koja je bila u nadležnosti Ohridske arhiepiskopije i Carigradske patrijaršije, što znači da je obavljen grčki obred.
Uprkos nepreciznostima oko mjesta Nemanjinog rođenja i prvog krštenja, većina istoričara je zaključila da je Nemanja rođen u naselju Ribnica (pored ušća Ribnice u Moraču u današnjoj Podgorici) i da je to prvo ime Podgorice. No, istoričarka književnosti Ljiljana Juhas – Georgievska, koja je magistrirala na „Životu Stefana Nemanje“ od Stefana Prvovjenčanog, ističe da Ribnica nije mjesto Nemanjinog rođenja, već da je u Ribnici bio hram Presvete Bogorodice u kome je Nemanja kršten. S druge strane, istoričar Mihailo Dinić je naveo da riječ „mjesto“ u ovom žitiju ne označava naselje, već oblast, s obzirom na to da Stefan i Dioklitiju (Duklju) naziva mjestom. Obje teze o Ribnici su sporne. U drugim izvorima nema podataka o naselju Ribnica i ne postoje dokazi da se Podgorica zvala Ribnica. Osim toga, kako Dinić pojašnjava, nije prirodno da „jedno naselje još pre turskih zavojevanja promeni jedno naše ime drugim isto tako našim“. Ni oblast Ribnica se ne pominje u drugim izvorima, a nema je ni u popisu zetskih županija u Ljetopisu popa Dukljanina. Na osnovu dosadašnjih istorijskih i arheoloških istraživanja ne može se dokazati postojanje ni naselja ni oblasti Ribnice, što problematizuje tezu da je to stvarno mjesto Nemanjinog rođenja ili krštenja. Očito je da Sava i Stefan nijesu poznavali geografiju Zete, pa su rijeku Ribnicu pretvorili u naselje i oblast.&nbsp;

Papović: Duklja (Zeta) u spisima Stefana Nemanje i njegovih sinova (I dio)

Postavljanje spomenika ratnom zločincu, fašisti, nacisti i četničkom koljaču Pavlu Đurišiću je anticivilizacijski i ratnohuškački čin i poruka da oni koji su postavili spomenik i oni koji su im to omogućili hoće da nastave etničko, vjersko i ideološko čišćenje koje je Pavle Đurišić sproveo tokom Drugog svjetskog rata. Ovaj varvarski čin je direktna prijetnja građanskom miru u Crnoj Gori i izazvao je uznemirenost kod svakog dobronamjernog građanina - kazao je za Pobjedu istoričar Dragutin Papović povodom postavljanja, a potom premještanja u crkvu, spomenika ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću. Papović je istakao da je „sigurno da su lokalna i državna vlast znale da će se to dogoditi, jer su mediji par dana ranije objavili da je sve spremno za postavljanje spomenika“. - Pored toga, vlast je odavno znala za nabavku spomenika i pripremne radnje, tako da je neupitno njeno direktno učešće i odgovornost u ovome. Pokazalo se i da je navodna brza reakcija vlasti kojom je naređeno uklanjanje spomenika, u stvari, samo sporazumna farsa. Jasno je da je postignut dogovor da Crkva Srbije spomenik, nakon otkrivanja, premjesti crkvu, a da vlast ukloni postolje i da tako spomenik faktički ostane na istom mjestu, samo što sada nije na otvorenom, već pod crkvenim krovom – istakao je Papović. Prema njegovim riječima, spomenik je sada nedodirljiv, jer za objekte SPC, na osnovu protivustavnog tzv. Temeljnog ugovora, važi princip eksteritorijalnosti i oni su izuzeti iz pravnog poretka Crne Gore. - Vlast je zapravo omogućila da se neometano izvede sramotnost otkrivanja spomenika, čiji je vrhunac bio kleročetničko vašarište s izvođenjem himne Srbije i uz nasilje nad reporterima i novinarima Pobjede i Vijesti koji su direktne žrtve čuvenog „emancipatorskog potencijala SPC“. Rezultat ove kriminalne akcije je da spomenik Pavlu Đurišiću i dalje protivzakonito stoji – istakao je Papović. Kazao je da je vlast uspješno pokazala da na svojoj teritoriji i u okviru svojih ovlašćenja neće i ne može da sprovede zakonite odluke i tako je, kako je istakao Papović, porazila sebe, pravnu državu i njen suverenitet. - Policija i tužilaštvo su kapitulirali pred grupom sljedbenika Pavla Đurišića koje štiti SPC. Ova predstava je još jedan uvjerljiv dokaz da u Crnoj Gori ne funkcioniše pravna država i da ne postoji ustavni poredak, već da je vrhovni i nadustavni autoritet Crkva Srbije. S obzirom na to da najviši predstavnici Crkve Srbije u Crnoj Gori slobodno, protivzakonito i nekažnjeno rehabilituju i slave četničke zločince i njihovu nacifašističku ideologiju iz Drugog svjetskog rata, može se zaključiti da u Crnoj Gori vlada despotska kleročetnička klika, dok potčinjeni ostaci sekularne vlasti samo saslužuju genocidnu četničku politiku – poručio je Papović. Spomenik Pavlu Đurišiću postavljen je u četvrtak u beranskom selu Gornje Zaostro, a dan kasnije premješten je u crkvu, kako je i najavio mitropolit Metodije, služeći liturgiju. Metodije je rekao da će spomenik staviti u crkvu, „pa nek dođu da ruše crkvu“. - Ne bojimo se mi sile njihove, koja ne može ni red na ulice ove zemlje da uvede. Došli su da ruše spomenike najvećih srpskih vitezova. Nikad ga neće moći srušiti, jer što više vrijeme prolazi sve je veće ime i slava generala Dragoljuba i vojvode Pavla – rekao je Metodije. <h2>Rastoder: Bošnjačka stranka da napusti vladu četničkog vojvode Mandića</h2> Esad Rastoder, predsjednik Bošnjačkog saveza Crne Gore u Sjedinjenim Američkim Državama, zatražio je od svih manjinskih partija, a posebno Bošnjačke stranke, da bez odgađanja napuste vladu četničkog vojvode Andrije Mandića. Rastoder je istakao da se Crna Gora nalazi pod snažnim udarom realizacije plana četničke ideologije, zacrtanog još davno.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241224071228_03864beaf71d19bfa31edbf7c9a3e471e4a2cde439f2fe82b60376da02b26a90.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20241224071228_03864beaf71d19bfa31edbf7c9a3e471e4a2cde439f2fe82b60376da02b26a90" data-rendition-name="original" width="1280" height="800" loading="lazy" alt="Esad Rastoder"> <figcaption>Esad Rastoder(Photo: Privatna arhiva)</figcaption> </figure>  Prema njegovim riječima, događaji u posljednjih pet godina, a posebno onaj od petka, potvrđuju bojazan da je država u ozbiljnoj opasnosti. – Nažalost, Berane je već duže prepoznato kao jedno od najjačih uporišta ove ideologije, koja se ljubomorno čuva na Balkanu, naročito na sjeveru Crne Gore. Vijesti i slike koje stižu do nas u dijaspori ostavljaju utisak da Crna Gora nije iskoračila iz 17. vijeka. Ozbiljno sumnjamo da vladajuća većina, u čijim redovima se nalaze sljedbenici ove ideologije, vodi državu u pogrešnom smjeru iz kojeg neće biti povratka – kazao je Rastoder. Naglasio je da posebno zabrinjava činjenica da su i partije manjinskih naroda pristale da budu dio vlasti u kojoj je Andrija Mandić, četnički vojvoda i aktuelni predsjednik Skupštine Crne Gore, glavni ideolog. – Mi, crnogorska dijaspora širom svijeta, a posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, ukazujemo na ove opasne anomalije koje su zadesile Crnu Goru od 30. avgusta 2020. godine. Zato pozivamo Evropsku uniju i sve relevantne međunarodne institucije da pomognu Crnoj Gori i oslobode je iz kandži četničke ideologije u kojima se danas nalazi – poručio je Rastoder, dodajući da dijaspora treba da alarmira sve relevantne adrese u zemljama gdje živi i radi, kako bi se skrenula pažnja na aktuelna dešavanja u Crnoj Gori. – Kao Bošnjački savez Crne Gore u SAD, zahtijevamo od svih manjinskih partija, a posebno Bošnjačke stranke, da bez odgađanja napuste vladu četničkog vojvode Andrije Mandića – poručio je Rastoder.

Papović: Direktna prijetnja građanskom miru u Crnoj Gori

Vladina Komisija za procjenu šteta od elementarnih nepogoda primila je iz Podgorice 151 zahtjev od fizičkih lica, a dva od pravnih za naknadu štete nastale usljed požara koji su Crnu Goru zadesili u avgustu. Šteta pričinjena fizičkim licima procijenjena je na 867.718 eura, a pravnim („Vapor VK“ i „Podgorička pivara“) na 679.614 eura – navedeno je u informaciji o radu Komisije koju je usvojila Vlada.
Dodaje se da je Komisija Glavnog grada najavila da će sukcesivno dostavljati pojedinačne procjene štete, te da se očekuje i određeni broj zahtjeva iz ostalih opština.
Komisija ima sedam članova, predsjednik je ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ove godine to tijelo je održalo 12 sjednica. Razmatrani su zahtjevi i rađena procjena opravdanosti (uzrok štete, validnost dokumentacije). Za predmete gdje je dokazano da su podnosioci zahtjeva nedvosmisleno pretrpjeli štetu od elementarnih nepogoda (grad, poplava, požar) ili drugih nepogoda većih razmjera (uginuće stoke, stradanje pčelinjih društava, bolesti stoke) odobrena su sredstva za djelimičnu sanaciju – deset odsto procijenjene štete, koliko je predviđeno Odlukom o bližim kriterijumima za korišćenje sredstava tekuće i stalne budžetske rezerve.
– Broj pristiglih zahtjeva, obim i složenost dokumentacije, kao i činjenica da je za veliki broj fizičkih lica Komisija zaprimila zahtjeve i po nekoliko puta, neposredno ili preko opštinskih komisija, zahtijevalo je detaljnu analizu i uparivanje kako ne bi došlo do dvostruke naknade po istom osnovu. Riješila je 319 slučajeva, za čiju realizaciju je utrošeno 186.704 eura, tako da je prosječan iznos naknade 585,30 eura. Veliki broj zahtjeva je odbijen zbog činjenice da uzrok štete nije bila elementarna nepogoda, a određeni broj zbog nepotpune dokumentacije, što, iako usložnjava rad, Komisija uzima u obzir i ponovo odlučuje – navedeno je u izvještaju.
Pored razmatranih, odnosno riješenih zahtjeva, Komisija je krajem 2024. i u toku 2025. godine zaprimila značajan broj zahtjeva koji nijesu realizovani zbog nedostatka sredstava. Pristiglo je od fizičkih lica ukupno 529 zahtjeva iz 11 opština, a ukupna šteta procijenjena je na 2,11 miliona eura. Iz Andrijevice su primljena dva zahtjeva (procijenjena šteta 44.000 eura), Bijelog Polja 114 (513.801 eura), Berana tri (5.396 eura), Zete 12 (43.510 eura), Mojkovca četiri (14.800 eura), Nikšića 78 (105.700 eura), Pljevalja 35 (133.433 eura), Plužina 110 (292.129 eura), Podgorice 28 (221.063 eura), Rožaja 78 (374.860 eura) i Tuzi 65 (365.786 eura).
Od pravnih lica, kompanija „Naše voće“ iz Nikšića (avgust 2024) uputila je zahtjev za naknadu štete na zasadu jabuka – 700.000 eura, „Stožer-F“ iz Bijelog Polja (decembar 2024) za štetu nastalu od požara – 445.000 eura i „Agris“ iz Ulcinja (jul 2025) za štetu na zasadu jabuka – 877.469 eura.
– Na osnovu detaljnih analiza potrebno je obezbijediti 200.000 eura iz sredstava tekuće budžetske rezerve za rješavanje pojedinačnih zahtjeva fizičkih lica, a 101.123 eura za isplatu naknade štete pravnim licima u iznosu od pet odsto ukupne procijenjene štete. Potrebno je obezbijediti sredstva za rješavanje zahtjeva za naknadu štete nastale usljed požara koji su zadesili Crnu Goru u avgustu. Pri tome treba razmotriti mogućnost da maksimalni iznos bude veći od deset odsto koliko je propisano odlukom – kazali su iz Komisije.
Prethodne godine fizičkim licima po osnovu naknade štete nastale usljed elementarnih nepogoda isplaćeno je 347.829 eura (1.051 korisnik), a pravnim 30.952 eura (šest korisnika).

Za naknadu štete od požara 153 zahtjeva ukupne vrijednosti 1,54 miliona eura

Prije neki dan u Njujorku se glasalo u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija o rezoluciji protiv glorifikacije nacizma. Tu rezoluciju podržalo je 114 država svijeta. Crne Gore nije bilo među njima.
Prije mjesec-dva, u istoj onoj sali u kojoj zasijeda Skupština UN, govorio je izraelski premijer Benjamin Netanjahu. Njegovo obraćanje izazvalo je burne reakcije i, kao čin protesta protiv genocida nad palestinskim narodom, većina prisutnih je napustila plenarnu salu. Ne i Crna Gora.
Na stolici ispred koje piše Montenegro, naše diplomate ostavile su pripravnicu - da prisustvom pruži legitimitet i Netanjahuovom govoru i svemu što taj govor simbolizuje. Naravno, na toj stolici nije sjedio niko od viših diplomata, ni ambasador, ni ministar. Sakrili su se iza leđa pripravnice. Ali to je, uostalom, potpuno u skladu sa onim što jeste: zaklonjenost, prikrivanje i kukavičluk - svojstveni svakoj kvislinškoj ideologiji.
Među onima koje su podržale ovu rezoluciju - rezoluciju civilizacijskog karaktera, univerzalne vrijednosti ljudskosti i humanizma - našle su se gotovo sve države koje su tokom Drugog svjetskog rata bile na strani nacističke Njemačke ili su neutralnošću doprinijele jačanju najveće pošasti modernog svijeta. I koje su, za razliku od nas, iz toga nešto naučile.
A dok se Liga naroda, preteča Ujedinjenih nacija, premišljala kako da odgovori na njemačku okupaciju Poljske 1939. godine - pritom pazeći da se Hitleru ne zamjeri više nego što mora, kao što se nije zamjerala ni dok je gledala kršenje odredbi Versajskog mira - Crna Gora se spremala da odgovori na način na koji se jedino i može odgovoriti zlu.
A tirjanstvu stati nogom za vrat,
&nbsp;To je dužnost ljudska najsvetija.
Kada je kvislinška vlada tadašnje Kraljevine Jugoslavije, predvođena dinastijom Karađorđevića, spakovala kofere i pobjegla pred gnjevom sopstvenog naroda, pod težinom opljačkanog zlata i bombama Luftwaffe-a, u Crnoj Gori su se samo nekoliko mjeseci kasnije na oružje digli svi oni kojima je sloboda bila urođena, a ne pogodbena kategorija.
A, ko neće - nagona mu nema,
Kog’ junačko srce na oprema.
I bez nagona, 13. jula 1941. u Crnoj Gori dogodio se - citiram strane istoričare - „prvi organizovani masovni ustanak protiv fašizma u Evropi“.
Dogodilo se ono što se u Crnoj Gori događalo mnogo puta ranije, i za šta se nadamo da se nikada više neće morati ponoviti: da narod ustane oružjem da brani pravo, čast i slobodu svoje zemlje.
Francuski filozof Žan-Pol Sartr opisao je 13. jul 1941. kao: „veličanstven trenutak u evropskoj istoriji 20. vijeka, koji može biti izvor ponosa za narode Evrope“.
A mi danas, 84 godine kasnije, kad bi trebalo da sa ponosom ističemo svoj doprinos antifašizmu — temeljnoj vrijednosti Evropske unije i modernog svijeta - odlukom nekoliko sakrivenih diplomata sami smo sebe svrstali na stranu mraka, zla i genocida.
Ne pamti se da je neko Hrvatima održao takvu lekciju iz istorije: Crnogorci su sinoć podsjetili na surove činjenice
Ne pamti se da je neko Hrvatima održao takvu lekciju…
I sve to baš ove nedjelje, kada su navijači - Ultra Crna Gora - održali čas istorije, čas ponosa i časti. Održali lekciju svima koji smatraju da su revizionizam zločinačkih ideologija i povratak anti-ljudskim vrijednostima „dug predaka“, a ne laž koja nas gura za novi sukob. Sukob u kojem će, ako se ikada dogodi, četnici i ustaše opet biti na onoj strani na kojoj su uvijek i bili. A kad dođu oslobodioci - ne ovi „crkveni kmeri“, nego pravi - oni će ponovo, kao kod Blajburga i Zidana Mosta - bježati zajedno.
Jer, kako istorija precizno pamti: ne postoji nijedan dokument koji potvrđuje da su četnici i ustaše ijednom imali stvarni oružani sukob protiv nacističke Njemačke ili fašističke Italije tokom Drugog svjetskog rata. Ako zanemarimo nekoliko lokalnih čarki, nema ni dokaza o ozbiljnim međusobnim sukobima. S druge strane, dokumenata o saradnji, zajedničkim akcijama i koordinaciji pod komandom nacista ima - koliko god hoćete.
Ali sve to nimalo ne smeta „zadriglim” (po)štovaocima tih ideologija, uvjerenim da su oni iskonski neprijatelji, a ne partneri u zajedničkom ratu protiv istine i humanosti.
Narod koji je stao tirjanstvu za vrat, sada gura glavu u pijesak.
Ako nastavimo da pratimo agendu i politiku ove Vlade i tri resora nadležna za spoljne poslove - evropske integracije, međunarodne odnose i onog trećeg, pomoćnog, kojim rukovodi Filip Ivanović - sljedeći put kad neki novi nacizam krene u vojnu okupaciju Evrope, mi se nećemo morati dizati na oružje. Bićemo na njihovoj strani.
Nije ni slučajno, ni prvi put da ova tri ministra ponižavaju političko nasljeđe Crne Gore, ali i opšte vrijednosti kojima pripada ovaj narod - narod koji je, uprkos agenturama, tihim okupacijama i šovinističko-kvislinškoj kliki na najvišim pozicijama, i dalje duboko antifašistički i istinski human.
Pa otuda jedno jasno pitanje: odakle vam pravo i legitimitet da Crnu Goru 2025. godine svrstavate na stranu neonacista i da pljujete na njenu slavnu istoriju i planine kostiju ugrađene u njenu slobodu - koja je, nažalost, i vaša?
Možda mislite da će vas dubina fotelja u koje ste upali sakriti od odgovornosti. Ali grdno se varate - neće. Onog dana kada vam oni isti koji su vas u njih posadili iste te fotelje izmaknu, dočekaće vas jak i tup susret sa podom - onim istim podom koji smo dotakli u međunarodnim okvirima zahvaljujući vama.
Smrt fašizmu - sloboda narodu!

Diplomatija u službi mraka

U Crnoj Gori danas će biti pretežno oblačno i kišovito, saopšteno je iz Zavoda za hidrometeorologiju i seizmologiju.
Kako su kazali iz Zavoda, u južnim predjelima povremeno se očekuju pljuskovi i grmljavina, a na sjeveru u planinama susnježica i snijeg.
Vjetar će biti umjeren do pojačan južnih smjerova, tokom noći ponegdje sjeverni.
Jutarnja temperatura vazduha od nula do 12, najviša dnevna od dva do 15 stepeni.

Danas oblačno i kišovito, na planinama snijeg

Ako Ukrajina odbaci američki plan, ruska vojska okupiraće još više njenih teritorija - poručio je večeras ruski predsjednik Vladimir Putin.
On je kazao da "Ukrajina i njeni evropski saveznici i dalje imaju iluzije o ruskom strateškom porazu".
- Informisali smo do detalja sve naše prijatelje i partnere, uključujući Kinu, Indiju, Sjevernu Koreju, Južnu Afriku, Brazil i mnoge druge države o ovim pitanjima - naveo je on.
Naglasio je da svaka od tih država podržava potencijalni sporazum o primirju.

Putin: Osvojićemo još više njihovih teritorija ako Ukrajina odbaci američki plan

Slučaj mlade Podgoričanke koja skoro godinu odbija da preda kćerku bivšem suprugu, jer je on, kako tvrdi, fizički zlostavljao kada je posljednji put bila kod njega, otvorio je brojna pitanja razumijevanja, znanja i poštovanja međunarodnih konvencija o pravima i zaštiti majke i đeteta, kako pravosudnih institucija, tako i službi zaduženih za praćenje sprovođenja sudskih odluka i njihovog uticaja na psihičko i mentalno zdravlje đeteta. &nbsp; Pogotovo je upitno njihovo razumijevanja dječijih prava u svjetlu činjenice da uporno insistiraju da prinude djevojčicu da boravi kod oca, iako ona to odbija, a išli su dotle da je majka po nalogu suda u oktobru završila u zatvoru, iako je tada bila u sedmom mjesecu rizične trudnoće, zbog odbijanja da preda dijete. Poslije desetak dana puštena je na slobodu po odluci Ministarstva pravde. <h2>INSTITUCIONALNO NASILJE</h2> Dok je bila u zatvoru institucije su u dva navrata probale da predaju djevojčicu ocu, ali oba puta bezuspješno, jer je ona odbila da ide sa njim. Jedan od izvršitelja prijetio je tada babi djevojčice da će im se „obiti o glavu“ što dijete neće da ide kod oca, a predlagao joj je i da je ostavi i pobjegne, kako bi je oni predali ocu?! Te detalje Portalu ETV prenijela je porodica mlade Podgoričanke. A onda je 30. oktobra Služba za djecu i mlade Centra za socijalni rad dostavila Osnovnom sudu u Podgorici nalaz i mišljenje broj 0101-31054/2025-2, koji su potpisale J. M. - psihološkinja, J. O. - socijalna radnica i I. S. članica komisije, u kojem se konstatuje „da su se stekli uslovi“ i da predlažu „da sud preispita roditeljsko pravo majke“, odnosno da smatraju „da je svrsishodno ograničenje njenog roditeljskog prava“.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251121071112_d57cc0d8fbc0964c6eca1fde76eb12e7c9732b5eb3d06a077a86367cab7626a3.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251121071112_d57cc0d8fbc0964c6eca1fde76eb12e7c9732b5eb3d06a077a86367cab7626a3" data-rendition-name="original" width="1200" height="900" loading="lazy" alt="Centar za socijalni rad"> <figcaption>Podgoričanka podnijela krivičnu prijavu protiv Komisije Centra za socijalni rad(Photo: Centar za socijalni rad u Podgorici)</figcaption> </figure>  U međuvremenu, po nalogu suda, odnosno sutkinje Ine Hrković, koja je na zatvorsku kaznu osudila Podgoričanku i naložila u oktobru da bude sprovedena u zatvor, sudska vještakinja, psihologica Radmila Stupar Đurišić dostavila je 10. novembra nalaz i mišljenje u kojem je, pored ostalog, konstatovala da dijete ne pokazuje emocionalnu bliskost sa ocem, već ga doživljava kao prijetnju?! - Sutkinja Ina Hrković je tokom višemjesečnog postupka uporno sprovodila mjere koje su imale za posljedicu traumu i patnju djeteta i mene, u visokorizičnoj trudnoći, iako je bilo jasno vidljivo da dijete uporno odbija kontakt sa ocem. Pred prisutnim službenim licima je plakala, vrištala, fizički odbijala kontakt i u više navrata uriniralo od straha pred samom sutkinjom, jasno govoreći: „Ne želim da ga vidim“, „Ne želim da idem kod njega“. “On me tuče“ – kazala je za Portal ETV Podgoričanka. Ona je ogorčena na postupanje sutkinje Hrković, protiv koje je podnijela i krivičnu prijavu, ali i na mišljenje Komisije Centra za socijalni rad koja je predložila da se djevojčica povjeri ocu, a da je majka gleda u kontrolisanim uslovima. - Ova lica su, tvrdim, povezana i instruisana od mog bivšeg supruga. Cijenim da to nije tako, službena lica se ne bi ponašala na takav nezakonit način i kršila osnovna ljudska i dječija prava. Uprkos mojim pisanim zahtjevima za obustavu postupka, pozivanju na zaštitu djeteta i na sopstveno zdravstveno stanje zbog visokorizične trudnoće, sutkinja Hrković nije prestala. Naprotiv, organizovala je moje lišenje slobode putem Viber aplikacije, što je protivno svim propisima o postupanju suda i potpuno nezakonito – ističe naša sagovornica. Podsjeća da je u zatvoru provela 11 dana, a da su za to vrijeme nastavljeni „pokušaji prisilnog oduzimanja djeteta, iako su stručni nalazi Centra za socijalni rad i ljekara jasno ukazivali na štetnost takvih radnji“. <h2>NOVI NALAZ VJEŠTAKA</h2> - Da dijete ne smije silom da se preda ocu potvrdio je i nalaz sudske vještakinje Radmile Stupar Đurišić. U njemu nedvosmisleno piše da „dijete pokazuje izražen strah, anksioznost i odbijanje kontakta sa ocem“, da „tokom razgovora sa psihologom, dijete je jasno i uporno verbalizovalo odbijanje ('Ne želim da ga vidim', 'Ne želim da idem kod njega')“, „navodi konkretne opise fizičkog nasilja ('Udarao me u stomak', 'Bio me koprivom po nogama')“, „dijete pokazuje visoku unutrašnju napetost, izraženu bespomoćnost i intenzivne emocije“, „ne pokazuje znakove emocionalne bliskosti sa ocem, već ga doživljava kao prijetnju“, „prisutan je osećaj nesigurnosti i potreba za zaštitom“... Iz nalaza jasno proizilazi da je dijete prema ocu razvilo strah, osjećaj ugroženosti i nedostatak emocionalne sigurnosti, što je upravo ono na što sam mjesecima upozoravala – da se mom djetetu nasilnim kontaktima nanosi ozbiljna psihološka šteta – ogorčena je Podgoričanka.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025112107118_654f5beb5eaeac9e98a0152882f89aa30fce5d88d9fe884d6d59b6a4e6c9c79d.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025112107118_654f5beb5eaeac9e98a0152882f89aa30fce5d88d9fe884d6d59b6a4e6c9c79d" data-rendition-name="original" width="1118" height="745" loading="lazy" alt="Osnovni sud u Podgorici"> <figcaption>STIGAO NOVI NALAZ VJEŠTAKA: Osnovni sud u Podgorici(Photo: Osnovni sud u Podgorici)</figcaption> </figure>  Kategorična je da je sutkinja Hrković svojim postupanjem u ovom predmetu kršila preporuke stručnih institucija, prava djeteta i pravo na porodični život.&nbsp; - Time je ne samo prekršila profesionalne i etičke standarde, već je i narušila osnovna ljudska prava djeteta i majke. Njeno postupanje, od organizovanja lišenja slobode putem Vibera, do upornog sprovođenja radnji koje su uzrokovale psihičku traumu djetetu, zahtijeva punu institucionalnu reakciju i sankciju. Ovo nije samo moj lični slučaj. Ovo je pitanje odgovornosti sudstva i zaštite djece u Crnoj Gori. Dužnost svakog suda je da štiti dijete – ne da ga prisiljava da se suočava sa strahom, nasiljem i traumom – zaključila je sagovornica Portala ETV. Psihološkinja je u nalazu decidirana da „sprovođenje odluke o kontaktima ili predaji djeteta mora biti postupno, bez prisile i u sigurnom prostoru“, te da je potrebno da prije svakog pokušaja dijete bude emocionalno pripremljeno i da bude obezbjeđeno prisustvo stručne osobe koja ima izgrađen odnos povjerenja sa djevojčicom. - Svaki pokušaj prinudne primopredaje može dovesti do traumatskog reagovanja i pogoršanja emocionalnog stanja djeteta. Neophodno je paralelno uključiti dijete u psihološku podršku i rad sa roditeljima u cilju smanjenja konflikta i olakšavanja procesa prilagođavanja – piše u nalazu sudske vještakinje, kao i da je „majci predočeno da ukoliko ne pripremi dijete na kontakt sa ocem njene roditeljske kompetencije mogu i biće ispitane“. Psihijatri N. P. i S. K, te psihološkinja N. Š. U aprilu su uradili nalaz i mišljenje u kojem su konstatovali da dijete nije doživjelo traumatsko iskustvo, već ponavlja naučene fraze od majke. Podgoričanka je kategorična da je to laž, zbog čega je protiv ovog tima vjeeštaka podnijela krivičnu prijavu kojom ih tereti za zloupotrebu službenog položaja, nesavjestan rad u službi i lažno vještačenje. Tvrdi i da su tokom vještačenja djevojčici govorili: „Moraš sa ocem, tata je dobar“. Ovaj nalaz bio je osnov da tužilaštvo odbaci njenu krivičnu prijavu protiv bivšeg supruga zbog zlostavljanja đeteta. Na svojim nalozima na društvenim mrežama ona je nedavno objavila audio i video snimke koji, kategorična je, potvrđuju da je otac tukao djevojčicu kada je boravila kod njega. - Postoje snimci i audio koji potvrđuju ono što pričam od početka: i njegov najbliži rođak (stric) govori o zlostavljanju koprivom. Taj snimak je potpuno razumljiv. Ali u rješenju o odbacivanju moje krivične prijave piše da je „snimak nečujan“. Umjesto da država postupa po tim dokazima, tužilaštvo je odbacilo moje prijave, a protiv mene je otvaralo predmete – kao odmazdu. Tako ispada da sam ja problem, jer sam prijavila nasilje, a ne onaj ko je nasilje vršio – kazala je ona tada za Portal ETV.

Podgoričanka krivi sutkinju Hrković da sprovodi mjere zbog kojih ona i kćerka proživljavaju traume i patnju

Vlada u roku od 60 dana nije odgovorila na pismo tri izvjestiteljke Ujedinjenih nacija koje su joj se obratile zbog javnih prijetnji funkcionera Demokratske Crne Gore upućenih advokatu Veselinu Raduloviću i izvršnoj direktorici Akcije za ljudska prava (HRA) Tei Gorjanc Prelević.
Advokat Veselin Radulović kazao je za Portal ETV da izostanak odgovara jasno ukazje na prećutnu saglasnost premijera i kompletne Vlade za sve što Demokrate rade.
- To nije dobro ni za državu Crnu Goru da se tako neozbiljno i neodgovorno odnosi prema jednoj takoj ozbiljnoj međunarodnoj organizaciji, da ne odgovori ili ne pokuša da odgovori na bilo koji način. Veoma loša poruka je poslata od Vlade i veoma loš imidž države Crne Gore je predstavljen organizaciji Ujedinjenih nacija – kazao je Radulović.
Tri specijalne izvjestiteljke Ujedinjenih nacija - Margaret Satertvejt, specijalna izvjestiteljka za nezavisnost sudija i advokata, Irena Kan, specijalna izvjestiteljka za slobodu izražavanja, i Meri Loulor specijalna izvjestiteljka za branitelje ljudskih prava u pismu su navele da su Radulović i Gorjanc Prelević bili izloženi prijetnjama, javnim napadima i pokušajima diskreditacije, i to u kontekstu procesa vetinga u policiji, zbog čega UN eksperti izražavaju zabrinutost zbog „mogućeg zastrašivanja i ograničavanja slobode izražavanja“.
Advokat Radulović je kazao i da do sada nije dobio bilo kakvo obavještenje od Specijalnog državnog tužilaštva zbog više krivičnih prijava koje je podnio protiv političke partije Demokratska Crna Gora i njenih funkcionera zbog sumnje u izvršenje više krivičnih djela, među kojima su i prijetenje na koje se ukazuji i u pismu izvjestiteljki Ujedinjenih nacija.
- Nažalost Specijalno državno tužilaštvo me do sada nije obavijestilo o radnjama koje su preuzeli i u kojoj je fazi postupak, uprkos mojim urgencijama. Do sada nijesam dobio nikakvu povratnu informaciju ili obavještenje i to je loše – kazao je Radulović.
On je dodao da razumije da Specijalno državno tužilaštvo u radu ima mnogo predmeta i da ne mogu blagovremeno i brzo odgovoriti na svaku krivičnu prijavu ali radi se o ozbiljnim krivičnim djelima i radi se o prijetnjama na koje bi Tužilaštvo moralo da reaguje. Zato ih ne opravda opterećenost i veliki obim posla.
Nereagovanje Tužilaštvo posebno je problematično pogotovo u slučajevima kada su među prijavljenim javni funkcioneri – predstavnici vlasti.
- To doprinosi utisku koji javnost ima već godinama da Tužilaštvo uvijek kalkuliše ili procjenjuje da li će neko postupanje ostaviti političke posljedice ili kakav će biti efekat. Ukoliko se ne postupa po krivičnoj prijavi u kojoj je prijavljen javni funkcioner to može produbiti i izazvati nove sumnje da je Tužilaštvo pod određenom vrstom političkog pritiska, ili da samo procjenjuje da možda nije poželjno da u ovom momentu pokreće postupak, što Tužilaštvo ne bi trebalo da radi, već da postupa profesionalno i onako kako saopštavaju javnosti da njih ne interesuju imena, prezimena i funkcije koje neko obnaša – zaključio je advokat Radulović.

Radulović: Izostanak odgovora ukazuje na prećutnu saglasnost premijera i Vlade za sve što rade Demokrate

Borba za vlastiti integritet je borba za svoju i egzistenciju svoje porodice. Zato ću preduzeti sva pravna sredstva koja su mi na raspolaganju - poručio je glavni i odgovorni urednik Televizije E Draško Đuranović govoreći o akciji Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) kojom su targetirani kritički nastrojeni mediji u pokušaju da budu kriminalizovani.
Sa tim se, ukazuje Đuranović, do sada nijesmo susrijetali.&nbsp;
- U slučaju naredbe o sprovođenju istrage protiv Aleksandra Mijajlovića se ispostavilo da su našli vrlo sumnjivim da smo dio mreže uticaja koji je on ostvarivao preko svoje organizovane kriminalne grupe - time što smo razmjenjivali poruke s njim jednom mjesečno... Taj podatak, po meni, nije tačan. Kakav je to uticaj i kriminalna struktura koja funkcioniše jednom mjesečno? Iz čitave procedure koje je odradilo SDT vrlo je jasno da se radi o svjesnom targetiranju i stavljanju ljudi iz medija u kriminalni kontekst. To je nešto što nije zabilježeno - jasan je Đuranović.
Razgovarao je, kaže, sa mnogo uticajnih ljudi iz inostranstva koji su se okupiili na Cetinjskom forumu i oni kažu da ne pamte ovakvu situaciju.
- I nije čudo što je ambasador Delegacije Evropske unije (EU) u Crnoj Gori Johan Satler primio glavne urendike medija na razgovor ovim povodom, ali ostaje pitanje što država Crna Gora ili što društvo u Crnoj Gori radi u tom slučaju? Što se dešava ako državna institucija, koja bi trebalo da pravo koristi za suzbijanje kriminala, kriminalizuje medije? - pita Đuranović.
Ova naredba je, kako je konstatovao Đuranović, trebalo da bude tajna, a odjednom je data i objavljena u jednom mediju. Zato, pored ostalog, i cijeni da se radi o udruženom poduhvatu kriminalizacije medija.
Đuranović čeka, kako je rekao, da vidi rasplet situacije: ali će svakako preduzeti sva pravna sredstva za odbranu svog integriteta.
<h2>PRVA CRVENA LINIJA</h2>
Podsjetio je i na prošlogodišnje targetiranje novinara - u periodu podizanja optužnice protiv bivšeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, tužioca Saše Čađenovića i nekadašnjeg visokog policijskog funkcionera Zorana Lazovića.
- Pet novinara i pisac su targetirani jer su ostvarivali komunkaciju sa Katnićem. Na teret nam je stavljena komunikacija sa glavnim specijalnim tužiocem - iako je upravo to u opisu našeg posla: da zovemo, pitamo i komuniciramo sa institucijama i ljudima koji su njihovom čelu - istakao je Đuranović.
Tada se, decidan je on, prvi put prešla crvena linija gdje je SDT krenulo u targetiranje novinara.&nbsp;
No napadi političara i partija su, ukazuje Đuranović, nešto sa čime novinari moraju da se izbore. To nije isto što i SDT.
- Ovdje se radi o instituciji, o Specijalnom državnom tužilaštvu - koje kriminalizuje medije. Smatram da je ovo udruženi poduhvat rušenja integriteta - poručio je glavni i odgovorni urednik TV E.
Niko, kaže, nije ni očekivao da će ministarka kulture i medija Tamara Vujović da zaštiti medije.
- Ona tu nije došla da štiti medije - nego kao članica Demokrata, čiji se čelni ljudi u posljednje dvije-tri godine trude da svi pričaju jezikom koji oni pričaju - naglasio je Đuranović.
<h2>OVOJ VLASTI NIJE U INTERESU DA POSTOJE MEDIJI POPUT TV E</h2>
Danas je Svjetski dan televizije, a Đuranović konstatuje da je taj medij u drugačijoj situaciji nego ranije.
- Uloga televizije se znatno promijenila, ali je svakako najuticajniji medij. Televizija najviše utiče na oblikovanje javnog mnjenja. Zato je i tolika želja političara da je kontrolišu - istakao je on.
Televizija je, kaže on, i u novim društvenim okolnostima ipak &nbsp;nezamjenjiv instrument za utvrđivanje istine.
- Mogućnost manipulacije su bile nevjerovatne kada je televizija bila jedini, uslovno rečeno, elektronski medij. To su bile nevjerovatne manipulacije. Pitanje dezinformacija je staro pitanje. Postoji niz situacija kada je provjera lagano ostvariva, a vrlo su rijetke situacije kada, ako ste profeisonalan medij, možete da budete navučeni na neku vrstu prevare. Bojim se da se manipulacije svjesno i temeljno rade - ocijenio je Đuranović.
On je na nedavno održanom Cetinjskom forumu otvorio pitanje vlasničke strukture televizija u Crnoj Gori - koje su uglavnom u vlasništvu iz Srbije.
- Nemate nijednu televiziju koja je u vlasništvu Hrvatske ili Sjeverne Makedonije... Crna Gora sa stanovišta ekonomije teško može biti isplativa za Srbiju. Onda imate i ekonomski i politički problem - naveo je on.
Sadašnja struktura vlasti, prema njegovom mišljenju, apsoultno nema namjeru da zaštiti crnogorske televizije.
- Prije svega jer su u velikoj mjeri u ovoj Vladi eksponenti srpskog interesnog kruga i njima nije u interesu da postoje mediji kao što je Televizija E i mediji koji su ovdje osnovani - smatra Đuranović.
<h2>MILATOVIĆ FRIZIRAO ISTORIJU DODJELJIVANJEM ORDENA AMFILOHIJU&nbsp;</h2>
Osvrnuo se na to što je predsjednik Crne Gore Jakov Milatović posthumno mitropolitu crnogorsko- primorskom Amfilohiju Radoviću dodijelio najviše državno priznanje koje Crna Gora može dodijeliti svom državljaninu. Đuranović je stava da je time frizirao istoriju.
- Ono za što je Milatović opredijelio nagradu pokojnom mitropolitu Amfilohiju Radoviću je nešto što je falsifikovanje istorije. Kad se istorija falsifikuje sa vrha države to je mnogo opasno jer lažnu istoriju uvodite u javni diskurs. Stara je priča da su oni koji zaboravljaju prošlost osuđeni na to da je ponavljaju - upozorava Đuranović.
Radović je negirao crnogorsku naciju, nazivao Crnogorce „komunističkim nakotom ili kopiladima“, islam lažnom vjerom, a odlikovan je za „ogroman doprinos u jačanju međunarodnog ugleda države i očuvanje duhovne tradicije, izgradnju društvenog mira i oblikovanje jednog od najvažnijih poglavlja naše savremene istorije“.
Odluku Đukanovićeve DPS 2008. da prizna Kosovo Amfilohije Radović nazivao je „najvećom sramotom i izdajom Crne Gore“, a tadašnju politiku Crne Gore kletvama je pokušavao da vrati ka Rusiji.
- Ko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo. Bio proklet tri puta i tri hiljade puta od mene - govorio je Radović.
Amfilohije je aktivno podržavao Srbiju u vođenju pet ratova na teritoriji bivše Jugoslavije, dočekivao, branio, slavio i krio ratne zločince iz ratova devedesetih, među kojima su i Željko Ražnatović Arkan i Radovan Karadžić i podržavao je opsadu Dubrovnika.
Bio je protivnik NATO, koji je nazivao Četvrtim rajhom. Parade ponosa LGBT zajednice smatrao je „paradama smrti i uništenja“. Pod Amfilohijevim patronatom formirana je prva Vlada Crne Gore, nakon smjene DPS-a. Na mjestu mitropolita naslijedio ga je Joanikije Mićović.
<h2>SVAKO ODRADIO SVOJ POSAO</h2>
Đuranović je tokom gostoavanja u emisiji Na kraju dana podsjetio i na medijske natpise da su litije „emancipatorski pokret“.
- To je javno 2020. godine saopštio jedan od vlasnika koncerna Vijesti. A imamo niz primjera u kojima su mediji napadali sve ono što govori o građanskom konceptu Crne Gore. Mislim da je svako odradio svoju ulogu u ponižavanju Crne Gore i rušenju njenog građanskog koncepta. Crna Gora kao četnička će biti podijeljena čak i teritorijalno - jer ta priča o Crnoj Gori koja može da postoji u kojoj jedna nacija dominira - bilo crnogorska ili srpska - to nije izvorno Crna Gora. Ona može da opstane kao samo građanska i multikulturalna država. Stvar je u tome ko treba da stvara tu građansku Crnu Goru - ako su to ljudi kojima su uzori četnički koljači ili kvislinzi ili oni koji su podržavali nacizam, ta Crna Gora neće trajati dan - jasan je Đuranović.
Mora, kaže, priznati da Andrija Mandić (lider NSD-a i predsjednik Skupštine) ima smisla za cinizam.
- Jer staviti za logo Skupštine zgradu Zetske banovine kad Crna Gora nije postojala i nije imala državnih granica - to je vrhunski cinizam. Ja prosto ne bih mogoa da stanem ispod tog obilježja ili stavim naljepnicu preko toga i onda da smatram da ne psotoji. To postoji i zvanični je logo Skupštine Crne Gore - rekao je Đuranović aludirajući na tadašnju reakciju opozicije.
Ukazao je i na to da je 2015. godine sadašnji rektor Vladimir Božović &nbsp;iznio plan kako da se meka moć Rusije preko Srpske pravoslavne crkve (SPC) instalira u Crnu Goru.
- Te godine se niko pretjerano nije uzbudio oko toga. 11 godina poslije mislim da se to sprovodi u dobroj mjeri i ne treba neki veliki trud da bi se dokazalo da Crna Gora preko srpskog sveta treba da bude dio tog političkog mozaika koji je objedinjava antievropske strategije koje sprovode Moskva i Beograd - dodao je Đuranović.

Đuranović: Borba za vlastiti integritet je i borba za egzistenciju, preduzeću sva pravna sredstva koja su mi na raspolaganju

21.11.
13:25h
U tekstu u "Vijestima", napisana je nepreciznost koja tretira razlog lišavanja slobode Vladana Ivanovića.
On je, ovo se ja obraćam mojoj drugarici Jeleni, uhapšen i pritvor mu je određen zbog osnovane sumnje da je blagajna "Master inženjeringa" uzela novac za stanove Zvicera, ali da ih nije kroz knjige "provela".
Kako je izmišljena nepostojeća blagajna (zbog čega blagajnik, naravno, nepostojeći lik, nije saslušan) desio se obrt.
Ivanović, nakon što je uhapšen Ranko Ubović, za koga se još utvrđuje da li je to taj Tigar (ovo kroz postavljanje pitanja svjedocima), a ja velim da jeste, a znam za jadac i Sky nebitnu poruku, postaje u opisu nove naredbe onaj koji krije vlasništvo preko svoje firme.
I blagajna je nestala.
Iako je Vlado zbog nje u pritvoru.
Pitaće se neki iole obrazovani pravnik - pa što se onda saslušavaju svjedoci u odnosu na njega? Kako oni znaju šta je on prikrio?
Tapetari su.
Nije mu određen pritvor da je prikrio imovinu Zvicera, već da je uzeo pare od Zvicera.
Ima još gore. I pored svega navedenog sada SDT traži tačku 4 za produženje pritvora. Kod Apelacionog suda.
Iako je sutkinja Kovačević kazala po prvi put u istoriji pravosuđa Crne Gore, da se na pravosnažno rješenje o određivanju pritvora ne može ništa novo dodati.
I ništa nije revolucionarno kazala, već citirala kolokvijalno znanje koje je skupa sa svima nama stekla na drugoj godini studiranja prava.
Ali, rekla je ljekovitu stvar.
Zna se da se ne može, ali se proba.
Ne bi li Apelacioni sud popustio. I iznova nekome napravio ćef.
To što bi time napravio krivično djelo, sada nikoga nije briga. A doći je dan kada će nekoga biti briga.
Uostalom, popustila je i Drinska divizija.
A sjećate se koliko sam prozivao onomad kada se tačka 4 dodala Lazoviću.
I tada se Sudski savjet stavio u zaglušak.
I Ministarstvo pravde.
A tek Vrhovni sud na čelu sa legendarnom A.V.
Zamislite da pitaju predsjednika Višeg suda, sudiju Vrhovnog suda A.V, ministra pravde, na ispitu sledeće pitanje:&nbsp;
Da li žalbeni sud po predlogu tužioca za produženje pritvora može na pravosnažno rješenje kojim je isti određen dodati novi osnov za njega?
I oni kažu - može.
Koju bi ocjenu ispitivač upisao u indeks iz krivično - procesnog prava ovim licima?
I sve tako.
I sve Boris do Dritana, via Momo Koprivica. Minus dva poslanika Demokrata.
Inače, Vlado je prečica do Tigra.
Kojeg bih ja držao sto godina u pritvoru ako upućeni iz medija, policije i tužilaštva stave ruku na srce i kažu da nijesu čuli kako skoro svi graditelji dio stanova prodaju za keš.
Znaju za to svi oni, ali ima jedna sitnica. Nijesu Tigrovi.
Kada se nađe da je Bemax prodao jedan jedini stan za gotov novac - ikada ikome, ili nađu da je Ranko Ubović, otac vlasnika, Bemaxa od nekoga uzeo gotovinu - neka ga ne puštaju iz pritvora.
Ovako, moraće.
Osim ako ne izmisle novi pritvorski osnov koji glasi:&nbsp;
Pritvor se može odrediti i onda kada je nekome ćef.
P.S. Od čuda niko ne zahtijeva da pojašnjava nego da nas začuđuje.

Tag: dragutin-papovic