Toga 5. septembra 2021. godine prekinut je komandni lanac, pa su policijom i vojskom komandovali premijer i ministri u nečije ime. Za to nijesu imali ni zakonsko ni ustavno pravo, a tim će se jednog dana neko baviti - kad pravosudni organi počnu profesionalno da rade - poručio je u emisiji Na kraju dana, na Televiziji E, istoričar Dragutin Papović.
Prošle su četiri godine od nasilnog ustoličenja Joanikija Mićovića, a gost emisije Na kraju dana istoričar Dragutin Papović kaže da se nikada nešto slično nije desilo u istoriji Crne Gore.
Kaže da je to bio nasilnik akt, sa podrškom tadašnje vlasti koja je protivustavno i protivzakonito sve resurse predala crkvi Srbije da bi, kako kaže, simbolički dokazala nadmoć nad Crnom Gorom.&nbsp;
- Vlast je željela da pokaže nadmoć tamo gdje je rođena sama ideja savremene Crne Gore, to je Cetinje i Cetinjski manastir koji je dugo bio i duhovna i svjetovna rezidencija crnogorskih vladara. S druge strane otpor je bio u suštini odbrana onoga što je rezultat referenduma iz 2006. godine i odbrana Ustava iz 2007. godine, to je odbrana nezavisnosti, suverenosti i građanskog antifašističkog karaktera sekularne Crne Gore i na taj način je organizovan taj otpor i u tom pogledu je njegov značaj, bez obzira na rezultat, bez obzira što je na kraju ipak nasilno, uz brojne zloupotrebe, represiju koju je policija sprovela prema građanima toga dana to obavljeno, ipak ostaje kao simbol nepokornosti Crne Gore i simbol da postoje snage koje će uprkos svemu odbraniti onu Crnu Goru koja je stvorena na referendumu 2006. godinu i Crnu Goru onakvu kako je ustanovljena Ustavom iz 2007.godine - rekao je Papović.
Ne može se zaboraviti i preći preko čina, podsjeća Papović, da je toga dana zloupotrebljena policija i vojska. Po Ustavu i zakonu se zna, kako je rekao, ko komanduje i policijom i vojskom.
- Toga dana komanda je prekinuta, drugi su to preuzeli, predsjednik Vlade i ministri, odnosno onaj tim koji je toga dana koordinirao u ime nečije policijom i vojskom, a za to nije imao zakonsko ni ustavno pravo. Počevši od tih zloupotreba, do svih ostalih koje su se desile od tog preokreta 30. avgusta 2020. godine, ipak će se, ja sam uvjeren neko baviti, konkretno pravosudni organi kada oni počnu profesionalno da se bave onim što je njima u opisu posla - zaključio je Papović.
Cijelo gostovanje možete pogledati na Youtube kanalu TV E.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D5ofvJ358VJ0&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Papović: Postoje snage koje će uprkos svemu odbraniti onu Crnu Goru koja je stvorena na referendumu

Članice nekadašnjeg Demokratskog fronta, odnosno sadašnje koalicije „Za budućnost Crne Gore“, hoće promjenu Ustava da bi se Crna Gora iz građanske pretvorila u državu naroda. Traže konstitutivnost za srpski narod, promjenu državnih simbola i da srpski postane glavni službeni jezik. Ovi zahtjevi su osnova njihovog političkog programa, ali je to, za sada, na nivou parole.
No, u Beogradu se time konkretno bavi nekoliko saradnika-istraživača u okviru Instituta za političke studije i Instituta za evropske studije koji funkcionišu kao državne naučne institucije.&nbsp;
Promjenom ustavnog poretka Crne Gore iz perspektive interesa Srba i Srbije posebno se bave Vladan Stanković iz Instituta za političke studije i Rajko Petrović iz Instituta za evropske studije. Radove o toj temi su objavili u časopisima „Nacionalni interes“ i „Politička revija“. Njihovo polazište je da trenutni ustavni model, prema kojem je Crna Gora građanska i unitarna država, ne odgovara interesima Srba (Srbije). Vladan Stanković je u radu „Modeli rešenja srpskog nacionalnog pitanja u Crnoj Gori“ iz 2023. istakao da se prava Srba ne mogu ostvariti isključivo stranačkim sredstvima borbe za demokratiju u građanskim okvirima, već da to mora biti preko institucionalnih mehanizama: konsocijativnosti, konstitutivnosti i prekogranične saradnje.&nbsp;
Konsocijativnost bi Srbima, prema zastupljenosti u datoj sredini i bez obzira na promjene vlasti, obezbijedila srazmjerno učešće u svim strukturama vlasti, javnim preduzećima i ustanovama. U ovome modelu bi postojao veto nacionalnih zajednica, dok bi za uspostavljanje vlasti bilo neophodno formiranje većih međunacionalnih koalicija. Ukoliko konsocijativnost ne bi uspjela, Stanković predlaže model konstitutivnosti, koji podrazumijeva definisanje Crne Gore kao crnogorsko-srpske federacije sa zagarantovanim pravima nacionalnih manjina. Treći model koji je predložio podrazumijeva da opštine Crne Gore u kojima Srbi čine relativnu ili apsolutnu većinu uspostave institucionalnu saradnju s opštinama u Srbiji i Republici Srpskoj.
Stanković smatra da bi se moglo otvoriti pitanje „mesta i položaja tzv. Stare Crne Gore u sastavu velike AVNOJ-ske Crne Gore, odnosno pitanje pretenzija Cetinja na Primorje, Brda i sever Crne Gore“. U radu „Politika nacionalnih identiteta u postlitijskoj Crnoj Gori“ iz 2022., Stanković ističe da bi postojanje dva ili više entiteta „transparentnije održavali realne odnose političkih snaga u multinacionalnoj Crnoj Gori“. Prema njegovom mišljenju, Srbija bi trebalo da se zvanično uključi u ovaj proces tako što će u pregovorima sa EU, kao zainteresovana strana, istaknuti pitanje položaja Srba u Crnoj Gori.
Rajko Petrović u radu „Institucionalna rešenja za prevazilaženje međunacionalnih tenzija u Crnoj Gori“, koji je objavljen 2021. godine, tvrdi da državno uređenje Crne Gore kao unitarne republike s građanskim konceptom ne odražava potrebe svih nacija i da je „opravdano postaviti pitanje opstanka države u budućnosti ukoliko ustavno-politički sistem ne bude skrojen kao rezultat kompromisa svih nacija“. Petrović predlaže da se Crnogorci i Srbi proglase za konstitutivne narode, dok bi Bošnjake, Albance, Muslimane, Hrvate, Rome i ostale proglasio nacionalnim manjinama s odgovarajućim pravima. Prema ovom konceptu, postajao bi paritet crnogorskih i srpskih ministara u Vladi, a Srbi i Crnogorci bi se rotirali na mjestima presjednika Vlade i države.
Sljedeći korak koji predlaže Petrović je podjela Skupštine na Dom građana i Dom naroda. U Domu građana bi se, na bazi proporcionalnosti, birali poslanici iz cijele države, dok bi se Dom naroda sastojao od političkih predstavnika svih naroda i oni bi se birali u izbornim jedinicama formiranim tako da u njima većinu čine pripadnici određenog naroda. Ovaj model zahtijeva federalizaciju Crne Gore koja se, prema Petrovićevom mišljenju, može sprovesti na dva načina. Prvi je asimetrična federacija, koju bi činile srpska i crnogorska federalna jedinica, sastavljene od većinski srpskih, odnosno crnogorskih opština. U okviru srpske federalne jedinice postojala bi bošnjačka autonomna zajednica, dok bi se u okviru crnogorske federalne jedinice formirala albanska autonomna zajednica, sastavljene od većinskih bošnjačkih i albanskih opština.
Drugo rješenje, prema Petrovićevoj zamisli, je simetrična federacija sa srpskom, crnogorskom, bošnjačkom i albanskom federalnom jedinicom. Prema Petrovićevom konceptu, sve federalne jedinice bi imale sopstvene ustave, jednodomne skupštine, predsjednika, vladu i sudove. Imale bi široka ovlašćenja u poljoprivredi, saobraćaju, prosvjeti, kulturi, sportu i policiji, dok bi na Crnu Goru prenijele samo nadležnosti odbrane, spoljnih poslova i zajedničkog tržišta. Zvanični jezik u federalnoj jedinici bio bi jezik većinskog stanovništva u njoj, a federalne jedinice bi imale sopstvenu zastavu, grb i himnu. Ako bi se usvojio model sa asimetričnom federacijom, onda bi bošnjačka i albanska autonomna zajednica, umjesto ustava, imale statute i visok stepen prosvjetne, kulturne i ekonomske autonomije.
U oba modela federalizacije, Podgorica bi, kako predlaže Petrović, imala status distrikta u kome bi Srbi i Crnogorci bili konstitutivni narodi. Da bi se postigla što veća nacionalna homogenost federalnih jednica, Petrović je predložio diobe postojećih opština. Prema njegovoj zamisli, izdvajanjem zapadnog dijela Opštine Nikšić osnovala bi se većinski srpska opština, a izdvajanjem istočnog dijela Opštine Bijelo Polje osnovale bi se dvije opštine s većinskim bošnjačkim, odnosno srpskim stanovništvom.
Modeli koje su predložili Stanković i Petrović su hodogram uništenja Crne Gore. Umjesto funkcionalne unitarne i građanske države s razvijenom lokalnom samoupravom i razgranatim sistemom zaštite i promocije nacionalnih identiteta, pretvorila bi se u blokiranu etnofederalizovanu državu. Izvjesno je da bi takve federalne jedinice težile ka nacionalnoj homogenizaciji, što bi dovelo do asimilacije i međuetničkih sukoba. Sigurno je da bi u završnoj fazi federalne jedinice tražile pravo na otcjepljenje i ujedinjenje s nacionalnim maticama. Jasno je i da je ovaj model usmjeren isključivo protiv Crnogoraca, jer bi crnogorska federalna jedinica (to bi u stvari bio ostatak države Crne Gore) bila svedena uglavnom na granice iz 1858., a Crnogorci osuđeni na život u rezervatu i borbu za preživljavanje u enklavama koje bi se nalazile u drugim federalnim jedinicama.
Ne može se dokazati da su se Stanković i Petrović ovim pitanjem bavili na podsticaj državnih organa Srbije, ali je sigurno da vlast Srbije ima na raspolaganju modele slabljenja i razbijanja Crne Gore. Režim u Srbiji nije zadovoljan političkom situacijom u Crnoj Gori nakon 2020. godine, jer je ostvario taktički, ali ne i strateški uspjeh. Trenutna postavka vlasti u Crnoj Gori, koju uglavnom čine sluge i taoci predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, može već na narednim izborima izgubiti vlast i tako će Srbija izgubiti uticaj. Ni tzv. Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije (SPC) nije garancija dugoročne nadmoći, jer je jasno da će se s dolaskom procrnogorske vlasti taj ugovor poništiti ili da će profesionalni sastav Ustavnog suda ovaj ugovor proglasiti neustavnim, što je već uočilo par sudija Ustavnog suda.
Zbog toga Srbija traži institucionalne mehanizme preko kojih će, bez obzira na političke promjene, imati presudan i trajan uticaj u Crnoj Gori.&nbsp;
To se prepoznaje u Vučićevoj izjavi iz avgusta 2023. godine: „Ja se ne mešam ko će da uđe u vladu [Crne Gore]. Mene interesuje samo kakva će prava Srbi da imaju.“ U aprilu 2025. je izjavio: „Srbija će i dalje iskreno i argumentovano ukazivati na položaj Srba u Crnoj Gori i zalagati se za njihova prava.“&nbsp;
Da bi država Srbija, preko parole „borba za prava Srba“, mogla da manipuliše Crnom Gorom nepohodna je promjena Ustava, a za pet godina od 30. avgusta 2020. godine marionete Srbije u Crnoj Gori nijesu uspjele da promijene ni zarez u Ustavu. Suštinski cilj litijaških snaga, koje predvode Crkva Srbije i Andrija Mandić, bio je da unište građanski koncept države, crnogorsku nezavisnost i identitet i da ospore evroatlantske integracije, ali ništa od toga nijesu ostvarili. Iako imaju vlast, pretrpjeli su strateški poraz. Uz to, preuzimanjem vlasti, priznali su Ustav i, što je najvažnije, tako su posredno priznali rezultat referenduma iz 2006. Sami su poništili njihovu Bijelu knjigu o referendumu. Nakon pet godina litijaške vlasti, a imajući u vidu i period do 2020., nema više ni jedne nacionalne partije u Crnoj Gori koja nije bila dio državne vlasti.
One su na taj način prihvatile građanski koncept države prema kome nacionalni kriterijum nije odlučujući za formiranje vlasti. Iako je litijaška vlast uspostavila neformalnu kleročetničku despotiju i paralisala ustavni poredak, Ustav je nepromijenjen. Crna Gora je i dalje nezavisna, unitarna i građanska država i članica NATO-a, a njeno međunarodno priznanje je neupitno. Uz to, popis stanovništva nije bitnije promijenio nacionalnu strukturu.
Litijaške snage su vlast iskoristile isključivo za iživljavanje primitivizma, kriminalno-nepotističku blamažu, nacionalno-političke progone i promociju klerofašizma. Od odgovornosti za to ne mogu pobjeći ni od birača ni od pravosudnih organa. Njihove devijacije su opasne, ali se mogu riješiti u jednom mandatu državno-odgovorne vlasti i profesionalnog pravosuđa. Tada se, na primjer, propagandna bjelaško-četnička bižuterija i konfekcija Andrije Mandića iz Skupštine može počistiti za jedan dan.
Može se očekivati da će režim Srbije, preko marioneta, pokušati da preoblikuje Crnu Goru prema jednom od modela koje su predložili istraživači Stanković i Petrović. Srpskom režimu je vjerovatno najbliža opcija stvaranja srpske federalne (entitetske) jedinice u Crnoj Gori i za tu potrebu se promoviše teza o „oslobođenju“ tzv. Stare Hercegovine, Stare Raške i Primorja od Crne Gore, dok SPC promoviše zločinački četnički pokret da bi osporila AVNOJ-sku Crnu Goru. Ipak, za etnofederalizaciju je potrebno pridobiti i ostale nacionalne partije, jer izmjene Ustava o ovim pitanjima nema bez dvotrećinske većine u Skupštini i tropetinske na referendumu.
Zato je u Skupštini Crne Gore, na inicijativu Andrije Mandića, održan sastanak lidera srpskih i dijela albanskih nacionalnih partija. Bošnjačka stranka se u ove pregovore nije uključila. PES se nije izjasnio, ali se zna da lako podlegne Mandićevim (Vučićevim) ucjenama.
Najveći problem za srpske planere je što za ovaj model nemaju sagovornike među procrnogorskim partijama koje su isključivo građanski orijentisane i to je presudno u očuvanju Ustava. Zato ove partije imaju dva suštinska zadatka. Prvi je da, zajedno sa svim suverenističkim, građanskim i antifašističkim snagama, odbrane postojeći Ustav. To je najefikasniji način odbrane crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta.
Neophodno je da u Skupštini vrše snažan pritisak da se vlast i državni organi vrate u okvire ustavnosti i zakonitosti. Drugi zadatak je da daju maksimalan doprinos učlanjenju Crne Gore u EU. Realna je pretpostavka da će Srbija nastojati da zaustavi ili uspori taj proces i da će uraditi sve što može kako bi spriječila Crnu Goru da postane članica EU prije nje i prije nego što etnofederalizuje Crnu Goru. Vučić je još 2017. izjavio: „Crna Gora misli da će ući u EU pre ostalih, ali to se neće desiti.“ Srpski režim, preko vazalnih Mandića, Kneževića i Bečića, izaziva probleme Crne Gore s Hrvatskom i navlači Hrvatsku da blokira Crnu Goru u pristupanju EU. No, to nije jedini kanal opstrukcije. Pregovore sa EU Srbija može iskoristiti kako bi ucjenama problematizovala položaj Srba u Crnoj Gori i dobila odgovarajuće ustupke.
To se ne smije potcijeniti, naročito ako se ima u vidu spremnost dijela lidera EU da prave takve dogovore sa srpskim režimom. Ukoliko Crna Gora uđe u EU prije Srbije i bez uslovljavanja Srbije, to će ojačati Ustav i građanski karakter Crne Gore. Tome pogoduje i kriza Vučićevog režima. Zato opozicija u Skupštini mora požurivati Vladu da što prije završi pregovore o pristupanju EU. To je jedina smislena politika Spajićeve Vlade, a na tom pitanju najprije može doći do sukoba u Vladi. Uz to, integracija u EU je jedina tema na osnovu koje procrnogorska opozicija može dobiti međunarodnu pažnju i značaj. Učlanjenje u EU je završetak evroatlantskih integracija Crne Gore, koje su propisane preambulom Ustava.
Presudnim doprinosom tom cilju procrnogorska opozicija možda neće osvojiti vlast, ali će realizovati svoj državotvorni program i sačuvati Ustav, odnosno Crnu Goru koja je formirana na referendumu 2006. To bi bio epohalan rezultat procrnogorskih partija.

1250x600

1084x550

Plan uništenja i strategija odbrane Crne Gore

Prema žitiju koje je napisao Stefan Prvovjenčani, Nemanja je rastao u Srbiji i „kad je odrastao do mladićstva“ dobio je dio „otačastva svojega, po imenu Toplicu, Ibar i Rasinu i zvane Reke.“ To su bili istočni krajevi Srbije (Raške). Stefan je potom opisao sukob Nemanje s braćom, a posebno s najstarijim Tihomirom koji je „vladao ovom srpskom zemljom“. Nemanja je uspio da ga zbaci s vlasti, da preuzme „presto otačastava njegova“ i tada je postao vladar Srbije. Iz Stefanovog opisa je jasno da Duklja u tome periodu nije bila u sastavu ni Nemanjine udione oblasti, ni udionih oblasti njegove braće, pa se može zaključiti da Nemanja tada nije vladao Dukljom i da nije bila dio srpske države. To se potvrđuje u nastavku žitija u kome Stefan nabraja teritorije koje je Nemanja osvojio nakon što je postao veliki župan. Od Vizantije „pridodade zemlji otačastva svoga oblast nišavsku do kraja, Lipljan, i Moravu, i zvano Vranje, prizrensku oblast i oba Pologa“. Tada je razorio gradove u ovim oblastima, a među njima: Skoplje, Prizren i Niš. Stefan navodi: „Te gradove poruši i do kraja temelja ih iskoreni, jer ne osta kamen na kamenu koji se ne poruši. Zemlje njihove, i bogatstva njihova, i slavu njihovu priloži bogatstvu i slavi otačastva svoga, i slavi velmoža, i naroda svoga“.
Potom je Nemanja osvojio Duklju. O tome Stefan u nastavku žitija kaže: „Povrati Dioklitiju i Dalmaciju, otačastvo i rođenje svoje, pravu dedovinu svoju, koju je nasiljem držao grčki narod, i gradove u njoj, sazdane od ruku njihovih, tako da se prozvala grčka oblast, a kojima su imena: Danj grad, Sardoniki grad, Drivast, Rosafa grad zvani Skadar, grad Svač, grad Ulcinj, grad slavni Bar. A Kotor ostavi, utvrdi ga i prenese svoj dvor u nj, koji je i do danas. Ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš, istrijebi grčko ime, da se nikako ne pominje njihovo ime u toj oblasti. Narod svoj u njima nepovređen ostavi da služi državi njegovoj, sa strahom, i sa urečenim dankom od Svetoga [Simeona – Nemanje]“. Ove Stefanove tvrdnje su bitno drugačije od ranijih tekstova Nemanjića. Nemanja i Sava ne navode Duklju (Zetu) kao dio Nemanjinog otačastva ili dedovine i razdvajaju Duklju od vizantijskih teritorija. Tako je napisao i Stefan Nemanjić u svojoj Hilandarskoj povelji i u uvodnom dijelu Nemanjinog žitija. No, Stefan u nastavku Nemanjinog žitija kontradiktorno tvrdi da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ i da je bila vizantijska oblast kojom su Grci (Vizantinci) vladali nasilno, odnosno kao okupatori. &nbsp;
Posljednjem Stefanovom zapisu o odnosima Nemanje i Duklje se, zbog kontradiktornosti, ne može vjerovati. No, važno je objasniti zašto je Stefan, suprotno Nemanji i Savi i suprotno svojim zapisima u Hilandarskoj povelji i uvodnom dijelu Nemanjinog žitija, u nastavku Nemanjinog žitija napisao da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ i da je Duklju povratio od Vizantinaca. Dva su razloga za to. Prvi je karakter Stefanovog djela. To je žitije njegovog oca-sveca. U svakom žitiju se veliča glavni lik, a njegov život se prikazuje kao niz bezgrešnih uspjeha i ličnih vrlina kojima se opravdava proglašenje za sveca. Uz to, ovim i žitijem koje je napisao Sava, uspostavljen je i ojačan Nemanjin kult vladara-sveca, kao osnova legitimiteta vlasti njegovih nasljednika. To je bio porodični poduhvat. Sava je oko 1207. prenio Simeonove (Nemanjine) zemne ostake iz Hilandara u Studenicu i proglasio ga za mirotočivog sveca. Zato je u žitijima Nemanja, umjesto kao uzrupator bratovog prijestola, prikazan kao obnovitelj otačastva i dedovine, a umjesto kao osvajač susjednih zemalja, njihov osloboditelj. Tako je Stefan u Nemanjinom žitiju osvajanje Duklje netačno predstavio kao oslobođenje od vizantijske vlasti i kao povraćaj njegove „prave dedovine“. Kako bi ojačao tezu o oslobađanju Duklje, Stefan je naveo da je Nemanja u Duklji poštedio navodni njegov narod, što je netačno, jer za to nema ni jednog dokaza. To i Stefan posredno priznaje, jer ističe da je Nemanju „njegov narod“ u Duklji služio sa strahom i plaćao mu danak, a to svjedoči o Nemanjinoj osvajačkoj, a ne oslobodilačkoj vlasti. Duklja je izvjesno bila u vazalnim odnosima prema Vizantiji, što potvrđuje podatak iz Ljetopisa popa Dukljanina, da je dukljanski knez Radoslav još sredinom XII vijeka dobio potvrdu svoje vlasti od cara Manojla I. I Srbija je, takođe, u većem dijelu Nemanjine vladavine bila vizantijski vazal, ali je to ne čini vizantijskom teritorijom. Vjerovatno je da su Dukljanima u odbrani od Nemanjinog napada pomagale vizantijske trupe i da ih je Nemanja prognao, zajedno sa dukljanskom dinastijom i vlastelom.&nbsp;
Drugi razlog zbog koga je Stefan izmislio da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ je njegov najviši vladarski interes. Stefan se u vrijeme nastanka ovog žitija obratio papi Honoriju III od koga je tražio kraljevsku krunu. U pismu koje je uputio papi, Stefan je naglasio da je njegova porodica vladala nekadašnjim dukljanskim kraljevstvom. Isticanje da je Duklja bila posjed Nemanjića i da je u njoj rođen njihov rodonačelnik, trebalo je da opravda Stefanov zahtjev za dobijanje kraljevske krune iz Rima. Istoričarka srpske srednjovjekovne književnosti Radmila Marinković je o tome zapisala: „Pri traženju kraljevske krune Stefan se poziva na dukljanske, zetske, kraljevske tradicije... Nemanja, Sava, Stefan... naročito naglašavaju da je Dioklitija u sklopu države Nemanjića; Sava i Stefan ističu da je Nemanja rođen u Duklji i tamo kršten prvi put... Sve su to argumenti za traženje kraljevske krune“. Uz to, od Nemanjine abdikacije 1196. Dukljom je samostalno vladao Nemanjin prvorođeni sin Vukan. On je prisvojio dukljansku kraljevsku titulu, koju mu je papa priznao 1199. i nazvao ga kraljem Duklje i Dalmacije. Vukan je zaratio protiv Stefana, ali je Stefan uspio da pokori kralja Vukana oko 1204., pa je i to bio dodatni razlog da zatraži kraljevsku krunu od pape. Dobijanje kraljevske titule je bio cilj kome je Stefan podredio i prilagodio tumačenje odnosa Nemanje i Duklje. Zato je katoličko dukljansko kraljevstvo predstavio kao otačastvo i „pravu dedovinu“ svog oca, a teza da je Nemanja ne samo rođen u Duklji, već i da je tu kršten po rimskom obredu trebalo je da odobrovolji papu da Stefanu pošalje kraljevsku krunu. Na nagovor svoje druge žene, mletačke princeze Ane Dandolo, Stefan je čak i prihvatio katoličanstvo. Akcija je uspjela, pa je papa poslao svog izaslanika koji je krunisao Stefana 1217. čime je postao prvi srpski kralj (Prvovjenčani). Ukazujući na to da je on prvi srpski kralj, Stefan je zapravo priznao da raniji dukljanski kraljevi nijesu bili srpski. &nbsp;
Na osnovu Stefanove tvrdnje da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ formirana je i teza da je Nemanja, ne samo rođen i kršten u Duklji, već i da njegova porodica potiče od dukljanske dinastije. No, istoričar Sima Ćirković je zaključio da „srpski velikožupanski rod nema ishodište u dukljanskoj dinastiji“ i da između Nemanjinog oca Zavide i dukljanskih vladara nedostaje karika. &nbsp;&nbsp;
Nema dokaza da je Duklja prije Nemanjinog osvajanja bila dio srpskog otačastva i „prave dedovine“, a Nemanja nema porijeklo od dukljanske dinastije. Sumnjiva je tvrdnja da je Nemanja rođen u Zeti, a ako bi se prihvatila kao tačna, onda je izvjesno da je rođen kao sin političkog izbjeglice, odnosno kao stranac. To rođenje nije moglo biti u nepostojećem naselju ili oblasti Ribnici, pa time definitivno otpada tvrdnja da je Ribnica bila Nemanjin grad. Duklja prije Nemanjinog osvajanja nije bila ni vizantijska oblast, niti je Nemanja nju oslobodio od Vizantije, već je Duklja bila posebna država u vazalnim i savezničkim odnosima sa Vizantijom. U Duklji nije živio Nemanjin narod, već je Nemanja za Zetu (Duklju) i njen narod bio strani osvajač. Nemanjini sinovi Sava i naročito Stefan su, iz hagiografskih, dinastičkih i vladarskih razloga, predstavili Zetu kao dio Nemanjinog otačastava, „prave dedovine“ i mjesto njegovog rođenja i latinskog krštenja. Žitija koja su napisali nijesu samo hagiografsko štivo, već i veoma uticajni političko-propagandni spisi u kojima je dinastička prošlost prilagođena ostvarivanju političkih interesa – učvršćivanju dinastičke vlasti i dobijanju kraljevske krune. Tako je, na primjer, teza o Nemanjinom latinskom i grčkom krštenju veoma vješto formirana, jer su Nemanjići mogli da se, prema potrebi, i u Rimu i u Vizantiji predstavljaju kao pravovjerni. Na osnovu toga su 1217. dobili kraljevsku krunu iz Rima, a od Vizantije su 1219. za svoju crkvu dobili status posebne arhiepiskopije. Najveći interes u takvom prilagođavanju prošlosti imao je Stefan Prvovjenčani koji je, prikazujući Duklju kao dio Nemanjine „prave dedovine“, prisvojio njeno kraljevsko nasljeđe i to je iskoristio da dobije kraljevsku krunu iz Rima. U sklopu ostvarenja političkih interesa trebalo bi tumačiti većinu podataka koje su Sava i Stefan saopštili o odnosu Nemanje i Zete. &nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fkolumne%2Fpapovic-duklja-zeta-u-spisima-stefana-nemanje-i-njegovih-sinova-i-dio&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
&nbsp;

Papović: Duklja (Zeta) u spisima Stefana Nemanje i njegovih sinova (II dio)

U istoriografiji postoji saglasje da je srpski veliki župan Stefan Nemanja osvojio Duklju (Zetu) između 1181. i 1186. Dukljanski vladar je tada bio veliki knez Mihailo. Njegova žena kneginja Desislava je ostala u Baru do 1189. kada je s vlastelom i barskim (nad)biskupom Grgurom otišla u Dubrovnik. Ostale relacije između Nemanje i Zete su upitne. To se odnosi na Nemanjino porijeklo, na mjesto Nemanjinog rođenja i prvog krštenja i na status Zete prije Nemanjinog osvajanja. Da bi se odgovorilo na ova pitanja moraju su analizirati primarni izvori: Nemanjina povelja Hilandaru, Hilandarska povelja Stefana Nemanjića i žitija Svetog Simeona (Nemanje) koja su napisali njegovi sinovi Rastko (Sava) i Stefan Nemanjić.
Stefan Nemanja je u uvodu osnivačke Hilandarske povelje iz 1198. naveo da Bog „utvrdi Grke carevima, a Ugre kraljevima“, zatim da je darovao „našim pradedovima i našim dedovima da vladaju ovom zemljom srpskom“ i da je postavio njega (Nemanju) za velikog župana. Potom je naveo „obnovih svoju dedovinu“ i „podigoh propalu svoju dedovinu“, a nakon toga „pridobih [zauzeh] od morske zemlje Zetu i s gradovima, od Arbanasa Pilot [oblast u zaleđu Skadra], a od grčke [vizantijske] zemlje Lab sa Lipljanom, Dubočicu, Reke, Zagrlatu, Levče, Belicu, Lepenicu“.
Spominjanje grčkih (vizantijskih) careva i ugarskih (mađarskih) kraljeva u povelji znači da je Nemanja bio vazal Vizantije i Ugarske, odnosno da je to bio međunarodni status Srbije u vrijeme njegove vladavine. U komentaru Hilandarske povelje istoričar Dimitrije Bogdanović ukazuje na to da je pozivanje na pradedove i dedove zapravo isticanje kontinuiteta vlasti koju je Nemanja naslijedio od prethodnih srpskih vladara. S obzirom na to da Nemanja u ovoj povelji ne navodi imena ni oca ni đeda, očito je da prethodni srpski vladari nijesu bili iz Nemanjine porodice. Zato Bogdanović zaključuje: „Nemanjićki legitimitet, dakle, počiva na prednemanjićkom legitimitetu srpske državnosti.“ Posljednji vladar Srbije (Raške) iz prednemanjićkog perioda bio je veliki župan Desa, a on se ne pominje u spisima Nemanjića, što znači da ga nijesu smatrali biološkim pretkom. Ime Nemanjinog oca Zavide je posredno otkriveno, na osnovu zapisa Nemanjinog brata Miroslava na crkvi Sv. Petra u Bijelom Polju, što je ponovio pisar Miroslavljevog jevanđelja. Nije poznato zašto je Nemanja u Hilandarskoj povelji prećutao ime svog oca. Ni Nemanjini sinovi Stefan i Sava, slijedeći Nemanjinu šutnju, u svojim spisima ne spominju đeda Zavidu. Uz to, oni ne pominju ni porijeklo svoje majke Ane, tako da je porijeklo Nemanjića misteriozno i po muškoj i po ženskoj liniji. O Zavidi se gotovo ništa ne zna, pa je istoričar Vladimir Ćorović zaključio da Zavida „nije bio ličnost od većeg značaja“.
Vizantijski car Manojlo I je zbacio velikog župana Desu oko 1166., a potom je kao vazalne upravnike postavio Zavidine sinove: Tihomira, Stracimira, Miroslava i Nemanju koji su imali udione oblasti u Srbiji (Raškoj). Veliki župan je u početku bio Tihomir. Nemanja je uspio da ga zbaci s vlasti u bici kod Pantina (blizu Zvečana) oko 1168. i da preuzme titulu velikog župana. U Hilandarskoj povelji Nemanja ne pominje nasilno preuzimanje vlasti od brata, jer bi otkrio da je zapravo uzurpator. To znači da on nije bio obnovitelj srpske države, jer je ona, kao vazalna, postojala i prije njega, pa je teza o tome da je obnovio i podigao „propalu svoju dedovinu“ u stvari samo izmišljeno glorifikovanje sopstvene biografije. Zato se može zaključiti da je Srbija postala dedovina, odnosno vladarsko nasljeđe Stefana Nemanje isključivo na osnovu titule velikog župana koju je nasilno uzeo. Ostale zemlje je pridobio, što znači osvojio. Među osvojenim zemljama Nemanja je naveo Zetu s gradovima, koju je razlikovao od osvojenih grčkih (vizantijskih) oblasti. To znači da je Duklja (Zeta) bila posebna država prije Nemanjinih osvajanja.
Podatke iz Nemanjine Hilandarske povelje doslovno je prepisao njegov srednji sin i veliki župan Stefan Nemanjić (od 1217. prvi srpski kralj – Prvovjenčani) u svojoj Hilandarskoj povelji, napisanoj između 1200. i 1202. godine. Stefan ponavlja da Nemanja, nakon što „obnovi“ i „podiže propalu svoju dedovinu“, tada „priobrete [dodade, pripoji] od morske zemlje Zetu i sa gradovima, a od Arbanasa Pilot, a od grčke zemlje zemlje Lab sa Lipljanom, Dubočicu, Reke, Zagrlatu, Levče, Belicu, Lepenicu.“ I u ovoj povelji je Zeta s gradovima izdvojena od Nemanjine srpske dedovine i osvojene vizantijske teritorije. Nemanjin najmlađi sin Rastko (Sava) u „Žitiju Svetog Simeona Nemanje“, napisanom oko 1207., takođe je naveo da Nemanja „podiže propalu svoju dedovinu“ i potom „pridobi od pomorske zemlje Zetu i sa gradovima, od Rabna [Arbanon – Arbanasi] Pilot, a od grčke zemlje Patkovo, sve Hvosno i Podrimlje, Kostrc, Drškovinu, Sitnicu, Lab, Lipljan, Glbočicu, Reke, Ušku i Pomoravlje, Zagrlatu, Levče, Belicu“. Sava je proširio spisak osvojenih vizantijskih teritorija, ali je i on razdvojio Zetu od srpske dedovine i od osvojenih vizantijskih teritorija. U odnosu na hilandarske povelje, Sava je dodao da se Nemanja rodio u Zeti na Ribnici, da je tu kršten i da je, kao dijete, drugi put kršten u crkvi Svetih Apostola (Petra i Pavla) kod današnjeg Novog Pazara. Prema Savinom zapisu, Nemanja je živio 86 godina. Umro je 1199. (postoji mišljenje da je to bilo 1200.), što znači da je rođen oko 1113. Sava nije objasnio kako je došlo do Nemanjinog rođenja u Zeti. Nemanja nije naveo da je rođen i kršten u Zeti, a teško je zamisliti da bi propustio da istakne takav uspjeh – osvajanje zemlje u kojoj je rođen i kršten. Zato je ovaj Savin podatak sumnjiv. I podatak o dvostrukom krštenju je upitan, jer crkveni propisi strogo zabranjuju duplo krštenje, osim ako su prvi obred izveli jeretici. No, Sava ne spominje da su Nemanju prvi put krstili katolički sveštenici, koje su pravoslavni smatrali jereticima i obrnuto.
O ovim temama najviše podataka ima u „Životu Svetog Simeona“ koje je veliki župan Stefan Nemanjić napisao između 1208. i 1216. Stefan je u uvodnom dijelu žitija opširnije prikazao događaje iz prethodnih spisa. Navodi da je Nemanja rođen kada je bio: „...veliki metež u ovoj strani srpske zemlje, i Dioklitije i Dalmacije i Travunije, i da su roditelju njegovu braća mu zavišću oduzeli zemlju. A on iziđe iz buna njihovih u mjestu rođenja svojega, po imenu Dioklitija...u mjestu po imenu Ribnica.“ Stefan ponavlja Savinu tezu da je Nemanja rođen u Duklji (Zeti) u mjestu Ribnica i pojašnjava da je rođen kao dijete političkog izbjeglice, ali ne navodi kako su se zvali Nemanjin otac i njegova braća, niti precizira kada se desio „metež“ između njih. Ne navodi ni kod koga se u Duklji sklonio Nemanjin otac. Jasno je samo da Stefan razdvaja srpsku zemlju od Duklje (Zete), Dalmacije i Travunije. Stefan je potom ponovio Savin podatak o Nemanjinom dvostrukom krštenju. Za razliku od Save, Stefan naglašava da su Nemanju prvo krstili katolički sveštenici, ali ne navodi mjesto krštenja. O tome kaže: „A kako su u zemlji toj [Dioklitiji – Duklji] i latinski jereji, to se po volji božjoj udostoji da u hramu tom primi i latinsko krštenje“. To je kanonsko opravdanje za Nemanjino drugo krštenje koje se desilo kada se Nemanjin otac vratio iz Duklje „u stolno mesto“ odnosno u Srbiju (Rašku). Stefan navodi da je tada Nemanja drugi put kršten „usred srpske zemlje“ u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla, koja je bila u nadležnosti Ohridske arhiepiskopije i Carigradske patrijaršije, što znači da je obavljen grčki obred.
Uprkos nepreciznostima oko mjesta Nemanjinog rođenja i prvog krštenja, većina istoričara je zaključila da je Nemanja rođen u naselju Ribnica (pored ušća Ribnice u Moraču u današnjoj Podgorici) i da je to prvo ime Podgorice. No, istoričarka književnosti Ljiljana Juhas – Georgievska, koja je magistrirala na „Životu Stefana Nemanje“ od Stefana Prvovjenčanog, ističe da Ribnica nije mjesto Nemanjinog rođenja, već da je u Ribnici bio hram Presvete Bogorodice u kome je Nemanja kršten. S druge strane, istoričar Mihailo Dinić je naveo da riječ „mjesto“ u ovom žitiju ne označava naselje, već oblast, s obzirom na to da Stefan i Dioklitiju (Duklju) naziva mjestom. Obje teze o Ribnici su sporne. U drugim izvorima nema podataka o naselju Ribnica i ne postoje dokazi da se Podgorica zvala Ribnica. Osim toga, kako Dinić pojašnjava, nije prirodno da „jedno naselje još pre turskih zavojevanja promeni jedno naše ime drugim isto tako našim“. Ni oblast Ribnica se ne pominje u drugim izvorima, a nema je ni u popisu zetskih županija u Ljetopisu popa Dukljanina. Na osnovu dosadašnjih istorijskih i arheoloških istraživanja ne može se dokazati postojanje ni naselja ni oblasti Ribnice, što problematizuje tezu da je to stvarno mjesto Nemanjinog rođenja ili krštenja. Očito je da Sava i Stefan nijesu poznavali geografiju Zete, pa su rijeku Ribnicu pretvorili u naselje i oblast.&nbsp;

Papović: Duklja (Zeta) u spisima Stefana Nemanje i njegovih sinova (I dio)

Postavljanje spomenika ratnom zločincu, fašisti, nacisti i četničkom koljaču Pavlu Đurišiću je anticivilizacijski i ratnohuškački čin i poruka da oni koji su postavili spomenik i oni koji su im to omogućili hoće da nastave etničko, vjersko i ideološko čišćenje koje je Pavle Đurišić sproveo tokom Drugog svjetskog rata. Ovaj varvarski čin je direktna prijetnja građanskom miru u Crnoj Gori i izazvao je uznemirenost kod svakog dobronamjernog građanina - kazao je za Pobjedu istoričar Dragutin Papović povodom postavljanja, a potom premještanja u crkvu, spomenika ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću. Papović je istakao da je „sigurno da su lokalna i državna vlast znale da će se to dogoditi, jer su mediji par dana ranije objavili da je sve spremno za postavljanje spomenika“. - Pored toga, vlast je odavno znala za nabavku spomenika i pripremne radnje, tako da je neupitno njeno direktno učešće i odgovornost u ovome. Pokazalo se i da je navodna brza reakcija vlasti kojom je naređeno uklanjanje spomenika, u stvari, samo sporazumna farsa. Jasno je da je postignut dogovor da Crkva Srbije spomenik, nakon otkrivanja, premjesti crkvu, a da vlast ukloni postolje i da tako spomenik faktički ostane na istom mjestu, samo što sada nije na otvorenom, već pod crkvenim krovom – istakao je Papović. Prema njegovim riječima, spomenik je sada nedodirljiv, jer za objekte SPC, na osnovu protivustavnog tzv. Temeljnog ugovora, važi princip eksteritorijalnosti i oni su izuzeti iz pravnog poretka Crne Gore. - Vlast je zapravo omogućila da se neometano izvede sramotnost otkrivanja spomenika, čiji je vrhunac bio kleročetničko vašarište s izvođenjem himne Srbije i uz nasilje nad reporterima i novinarima Pobjede i Vijesti koji su direktne žrtve čuvenog „emancipatorskog potencijala SPC“. Rezultat ove kriminalne akcije je da spomenik Pavlu Đurišiću i dalje protivzakonito stoji – istakao je Papović. Kazao je da je vlast uspješno pokazala da na svojoj teritoriji i u okviru svojih ovlašćenja neće i ne može da sprovede zakonite odluke i tako je, kako je istakao Papović, porazila sebe, pravnu državu i njen suverenitet. - Policija i tužilaštvo su kapitulirali pred grupom sljedbenika Pavla Đurišića koje štiti SPC. Ova predstava je još jedan uvjerljiv dokaz da u Crnoj Gori ne funkcioniše pravna država i da ne postoji ustavni poredak, već da je vrhovni i nadustavni autoritet Crkva Srbije. S obzirom na to da najviši predstavnici Crkve Srbije u Crnoj Gori slobodno, protivzakonito i nekažnjeno rehabilituju i slave četničke zločince i njihovu nacifašističku ideologiju iz Drugog svjetskog rata, može se zaključiti da u Crnoj Gori vlada despotska kleročetnička klika, dok potčinjeni ostaci sekularne vlasti samo saslužuju genocidnu četničku politiku – poručio je Papović. Spomenik Pavlu Đurišiću postavljen je u četvrtak u beranskom selu Gornje Zaostro, a dan kasnije premješten je u crkvu, kako je i najavio mitropolit Metodije, služeći liturgiju. Metodije je rekao da će spomenik staviti u crkvu, „pa nek dođu da ruše crkvu“. - Ne bojimo se mi sile njihove, koja ne može ni red na ulice ove zemlje da uvede. Došli su da ruše spomenike najvećih srpskih vitezova. Nikad ga neće moći srušiti, jer što više vrijeme prolazi sve je veće ime i slava generala Dragoljuba i vojvode Pavla – rekao je Metodije. <h2>Rastoder: Bošnjačka stranka da napusti vladu četničkog vojvode Mandića</h2> Esad Rastoder, predsjednik Bošnjačkog saveza Crne Gore u Sjedinjenim Američkim Državama, zatražio je od svih manjinskih partija, a posebno Bošnjačke stranke, da bez odgađanja napuste vladu četničkog vojvode Andrije Mandića. Rastoder je istakao da se Crna Gora nalazi pod snažnim udarom realizacije plana četničke ideologije, zacrtanog još davno.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241224071228_03864beaf71d19bfa31edbf7c9a3e471e4a2cde439f2fe82b60376da02b26a90.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20241224071228_03864beaf71d19bfa31edbf7c9a3e471e4a2cde439f2fe82b60376da02b26a90" data-rendition-name="original" width="1280" height="800" loading="lazy" alt="Esad Rastoder"> <figcaption>Esad Rastoder(Photo: Privatna arhiva)</figcaption> </figure>  Prema njegovim riječima, događaji u posljednjih pet godina, a posebno onaj od petka, potvrđuju bojazan da je država u ozbiljnoj opasnosti. – Nažalost, Berane je već duže prepoznato kao jedno od najjačih uporišta ove ideologije, koja se ljubomorno čuva na Balkanu, naročito na sjeveru Crne Gore. Vijesti i slike koje stižu do nas u dijaspori ostavljaju utisak da Crna Gora nije iskoračila iz 17. vijeka. Ozbiljno sumnjamo da vladajuća većina, u čijim redovima se nalaze sljedbenici ove ideologije, vodi državu u pogrešnom smjeru iz kojeg neće biti povratka – kazao je Rastoder. Naglasio je da posebno zabrinjava činjenica da su i partije manjinskih naroda pristale da budu dio vlasti u kojoj je Andrija Mandić, četnički vojvoda i aktuelni predsjednik Skupštine Crne Gore, glavni ideolog. – Mi, crnogorska dijaspora širom svijeta, a posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, ukazujemo na ove opasne anomalije koje su zadesile Crnu Goru od 30. avgusta 2020. godine. Zato pozivamo Evropsku uniju i sve relevantne međunarodne institucije da pomognu Crnoj Gori i oslobode je iz kandži četničke ideologije u kojima se danas nalazi – poručio je Rastoder, dodajući da dijaspora treba da alarmira sve relevantne adrese u zemljama gdje živi i radi, kako bi se skrenula pažnja na aktuelna dešavanja u Crnoj Gori. – Kao Bošnjački savez Crne Gore u SAD, zahtijevamo od svih manjinskih partija, a posebno Bošnjačke stranke, da bez odgađanja napuste vladu četničkog vojvode Andrije Mandića – poručio je Rastoder.

Papović: Direktna prijetnja građanskom miru u Crnoj Gori

Među najvećim krivotvorinama u srpskoj istoriografiji je da se na osnovu djela vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita (913/45–959) može zaključiti da su Duklju naselili Srbi i da je ona bila srpska država.
Najznačajnije Porfirogenitovo djelo je De administrando imperio (DAI) – „O upravljanju carstvom“, iz sredine X vijeka. Ranije je bilo dominantno mišljenje da je ovo isključivo Porfirogenitovo autorsko djelo, ali su novije analize pokazale da je car bio naredbodavac i redaktor u sastavljanju ovog spisa, a da većina autorstva pripada nepoznatnim saradnicima iz careve (državne) kancelarije. Konstantin VII je DAI posvetio sinu i nasljedniku Romanu II (959–963) kako bi lakše upravljao carstvom, tako da DAI istovremeno predstavlja opis susjeda carstva i didaktičko uputstvo za Konstantinovog sina.
Podaci o sklavinijama (slovenskim državama) i arhontijama: Hrvatskoj, Srbiji, Zahumlju, Travuniji s Konavlima, Duklji i Paganiji saopšteni su od 29. zaključno sa 36. poglavljem DAI. Ove arhontije su nastale na prostoru stare rimske provincije Dalmacije, koja se prostirala između Istre i Drima i od Jadranskog mora do Save, pa je Vizantija, čiji je službeni naziv bio Romejsko (Rimsko) carstvo, Dalmaciju smatrala svojom teritorijom i zato je Dalmacija u DAI prikazana kao carska zemlja u kojoj su Sloveni, uz dopuštenje carstva i pod uslovom da budu pokorni caru, stvorili svoje države (sklavinije, arhontije).
U istoriografiji na prostoru bivše Jugoslavije najviše je korišćeno izdanje DAI koje je priredio istoričar Božidar Ferjančić u okviru drugog toma izdanja „Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije“, a koje je objavio Vizantološki institut SANU 1959. godine. Naslov 29. poglavlja DAI na grčkom je „Περί της Δελματίας ϰαί των έν αυτη παραϰειμένων έϑνων“, i u njemu se o Duklji i Dukljanima navodi: „Αλλά ϰαί τό ϰάστρον Διόϰλεια, τό νῦν παρά τῶν Διοϰλήτιανῶν ϰατεχόμενον, ό αύτός βασιλεύς Διοϰλήτιανος ώϰοδόμήσεν, ὂϑεν ϰαί τήν έπωνυμίαν 'Διοϰλήτιανοί' ϰαλεῖσϑαι οί τῆς χώρας έϰείνής έναπειλήρασιν.“ Božidar Ferjančić je naslov 29. poglavlja preveo „O Dalmaciji i susednim plemenima“, a tekst o Duklji i Dukljanima: „Šta više, i grad Diokliju koji sada drže Dioklicijani (Dukljani), isti car Dioklecijan podiže, zbog čega su stanovnici te zemlje nazvani Dioklicijanima.“
No, u najboljem i najviše korišćenom izdanju DAI, koje je priredio filolog i vizantolog Đula Moravčik, a na engleski preveo Romili Dž. H. Dženkins (drugo izdanje iz 1967.), naslov 29. poglavlja je: „Of Dalmatia and of the adjacent nations in it“ („O Dalmaciji i njenim susjednim narodima“), a tekst o Duklji i Dukljanima: „Moreover, the city of Diocleia, now occupied by the Diocletians, was built by the same emperor Diocletian, for which reason of that country have come to be called by the name of 'Diocletians'.“
Prema Ferjančićevom prevodu Dukljani su, uz Srbe, Hrvate, Zahumljane, Travunjane, Konavljane i Neretljane, bili pleme, a prema prevodu Dženkinsa oni su bili narod (nacija). I u daljem grčkom tekstu ovog poglavlja Porfirogenit sa saradnicima navodi da su Srbi, Hrvati, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretljani έϑνων, što Ferjančić dosljedno prevodi kao plemena, a Dženkins kao nacije. Noviji oblik starogrčke riječi έϑνων je έθνος, što znači narod, nacija. To znači da je Dženkinsov prevod bolji od Ferjančićevog i da su za Porfirogenita i vizantijsku administraciju Srbi, Hrvati, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretljani bili narodi (nacije), a ne plemena. To, zapravo, potvrđuje i Ferjančić, jer je DAI preveo kao „Spis o narodima“.
Ovo se može protumačiti kao istorijski razvoj doseljenih Slovena, čije su države do početka X vijeka izrasle u države-nacije pod upravom domaćih vladara (arhonata). To je u skladu s aksiomom na koji je ukazao Žak Le Gof, francuski istoričar i jedan od najvećih svjetskih medijavelista, koji je zaključio da je nakon Karolinga (od kraja IX vijeka) u hrišćanstvu nastupio period stvaranja nacionalnih monarhija.
U 30. poglavlju DAI su navedene granice Duklje. Prostirala se od Lješa, Ulcinja i Bara do Kotora, dok se planinskim stranama graničila sa Srbijom. Niko nije uspio da utvrdi na što se odnose „planinske strane“, mada su srpski istoričari uglavnom nastojali da bez ijednog dokaza tu granicu povuku u donjem slivu Morače i Zete, kako bi Duklja ispala što manja, a Srbija što veća. U stvari, ako se ima u vidu podatak iz Ljetopisa popa Dukljanina da je oblast visokih planina i površi Submontana (Podgorje) pripadala Duklji, vjerovatnije je da se dukljansko-srpska granica nalazila blizu Gornjeg Polimlja i Potarja. Pri tome se mora imati u vidu da tadašnje granice nijesu bile precizne linije, već širi pojasevi ničije zemlje. Problem u utvrđivanju granice predstavlja i to što srpski istoričari još nijesu uspjeli da utvrde ni grube granice Srbije iz X vijeka, ni da lociraju gradove: Destinik, Černavuski, Megiretus, Dresnik i Lesnik koje je Porfirogenit naveo u tadašnjoj Srbiji.
U DAI je svakoj od slovenskih arhontija posvećeno posebno poglavlje u okviru koga su dati podaci o etničkom porijeklu njihovih stanovnika. U 32. poglavlju, koje je posvećeno Srbiji i Srbima, navedeno je da su se Srbi, osim u Srbiji, naselili u: Paganiji, Zahumlju, Travuniji i Konavlima. U tom spisku nema Duklje. Potom je u 35. poglavlju, koje se naziva Περὶ τῶν Διοϰλητιανῶν ϰαὶ ήϛ νῦν οίϰοῦσι χώραϛ (prevod Dženkinsa: Of the Diocletians and of the country they now dwell in – O Dukljanima i zemlji u kojoj sada žive) navedeno da je Duklja naseljena „kao i Hrvatska i Srbija, zemlja Zahumljana, Travunija i Konavlje“. Ni u 32. ni u 35. poglavlju nema ni riječi o srpskom porijeklu Dukljana.
Prema jednoj analizi DAI-a uočeno je da se etnička pripadnost ne odnosi na cjelokupno stanovništvo ovih arhontija, već samo na njihov vladarski sloj i da je takva etnička pripadnost izvedena na osnovu političke, odnosno da su Paganija, Zahumlje, Travunija i Konavli označene kao srpske zemlje jer su u vrijeme prikupljanja podataka za DAI pripadale Srbiji kojom je vladao Časlav Klonimirović (oko 927/34–oko 950). Čak ni po tom osnovu Duklja se ne može svrstati među srpske zemlje, jer nije bila dio Časlavove države.
Na osnovu DAI se može zaključiti da je Duklja krajem IX i u prvoj polovini X vijeka bila samostalna arhontija, da je njome upravljala slovenska etnička grupa koja nije pripadala Srbima i da je naziv Dukljani dobila po starom rimskom gradu Duklji. Uprkos tome, gotovo svi srpski istoričari su nastojali da na osnovu DAI zaključe da su Duklja i Dukljani morali pripadati srpskom državnom i etničkom korpusu. Upravo je Božidar Ferjančić tome dao glavni podsticaj. U komentaru 35. poglavlja DAI Ferjančić kaže da je „pisac DAI [je] verovatno propustio da kaže za Dukljane da pripadaju Srbima, što ističe za sva plemena nastanjena u južnom Primorju.“ Po toj logici ispada da je Profirogenit propustio i da u 32. poglavlju Dukljane svrsta među Srbe. Jasno je da je nagađanje o carevom propustu tendenciozna izmišljotina, a ne naučni stav. Ipak, izmaštanu tezu o navodnom dvostrukom propustu Profirogenita prihvatili su gotovo svi srpski istoričari i na osnovu toga je nastala krivotvorina da je Porifrogenit Dukljane smatrao Srbima (srpskim plemenom).
Ni u ostalim djelima Konstantina Porfirogenita nema dokaza o povezanosti Dukljana sa Srbima, već isključivo o njihovoj političkoj samostalnosti. U djelu De cerimoniis aulae Byzantinae („O ceremonijama“) Porfirogenit navodi postojanje arhonta Duklje (εἰς τὸν ἄρχοντα Διοϰλείας). Ovo djelo je nastalo na osnovu spiska stranih vladara koji je sastavljen znatno prije vladavine Profirogenita, a prema jednom mišljenju ovaj spisak je nastao u vrijeme vladavine cara Teofila, najvjerovatnije između 839. i 842. godine, što bi značilo da je Duklja bila posebna arhontija od prve polovine IX vijeka. Profirogenit to potvrđuje i u djelu Vita Basilii („Život Vasilija“), koje je posvetio svome đedu, caru Vasiliju I (867–889).
Porfirogenit u ovome djelu navodi da su Dukljani (ϰαι Διοϰλητίανοί) u vrijeme vladavine cara Mihajla Amorijca postali samoupravni i samostalni pokoravajući se isključivo svojim arhontima. Prema jednom mišljenju ovo se odnosilo na period vladavine cara Mihajla II (820–829), a prema drugom na period vladavine cara Mihajla III (843–867). U oba slučaja je jasno da su Dukljani bili samostalni najkasnije od sredine IX vijeka. Uz to, Porfirogenit je u „Životu Vasilija I“ Hrvate, Srbe, Zahumljane, Travunjane, Konavljane, Dukljane i Neretljane nazvao Skitima, što može značiti da nije bio siguran u njihov slovenski identitet ili da je za njih, zbog antislovenskih osjećanja, koristio skitsko ime koje je u Vizantiji bilo podrugljivi naziv za neprijateljske narode.
Na osnovu djela koja je napisao ili na njihov nastanak presudno uticao car Konstantin VII Porfirogenit jasno je da je vizantijska administracija Duklju smatrala posebnom državom, a Dukljane posebnim narodom, a ne srpskim plemenom ni dijelom srpske države. Imajuću u vidu da su podaci koji su koristili Profirogenit i njegovi pomagači nastali između sredine IX i sredine X vijeka može se zaključiti da se u tome periodu razvila posebna arhontija Duklja (dukljanska država) koja je na bazi različitih etničkih, istorijskih i političkih faktora stvorila poseban dukljanski identitet.

Konstantin VII Profirogenit o identitetu Dukljana

Među najvećim krivotvorinama u srpskoj istoriografiji je da se na osnovu djela vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita (913/45–959) može zaključiti da su Duklju naselili Srbi i da je ona bila srpska država. Najznačajnije Porfirogenitovo djelo je De administrando imperio (DAI) – „O upravljanju carstvom“, iz sredine X vijeka. Ranije je bilo dominantno mišljenje da je ovo isključivo Porfirogenitovo autorsko djelo, ali su novije analize pokazale da je car bio naredbodavac i redaktor u sastavljanju ovog spisa, a da većina autorstva pripada nepoznatnim saradnicima iz careve (državne) kancelarije. Konstantin VII je DAI posvetio sinu i nasljedniku Romanu II (959–963) kako bi lakše upravljao carstvom, tako da DAI istovremeno predstavlja opis susjeda carstva i didaktičko uputstvo za Konstantinovog sina. Podaci o sklavinijama (slovenskim državama) i arhontijama: Hrvatskoj, Srbiji, Zahumlju, Travuniji s Konavlima, Duklji i Paganiji saopšteni su od 29. zaključno sa 36. poglavljem DAI. Ove arhontije su nastale na prostoru stare rimske provincije Dalmacije, koja se prostirala između Istre i Drima i od Jadranskog mora do Save, pa je Vizantija, čiji je službeni naziv bio Romejsko (Rimsko) carstvo, Dalmaciju smatrala svojom teritorijom i zato je Dalmacija u DAI prikazana kao carska zemlja u kojoj su Sloveni, uz dopuštenje carstva i pod uslovom da budu pokorni caru, stvorili svoje države (sklavinije, arhontije).
U istoriografiji na prostoru bivše Jugoslavije najviše je korišćeno izdanje DAI koje je priredio istoričar Božidar Ferjančić u okviru drugog toma izdanja „Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije“, a koje je objavio Vizantološki institut SANU 1959. godine. Naslov 29. poglavlja DAI na grčkom je „Περί της Δελματίας ϰαί των έν αυτη παραϰειμένων έϑνων“, i u njemu se o Duklji i Dukljanima navodi: „Αλλά ϰαί τό ϰάστρον Διόϰλεια, τό νῦν παρά τῶν Διοϰλήτιανῶν ϰατεχόμενον, ό αύτός βασιλεύς Διοϰλήτιανος ώϰοδόμήσεν, ὂϑεν ϰαί τήν έπωνυμίαν 'Διοϰλήτιανοί' ϰαλεῖσϑαι οί τῆς χώρας έϰείνής έναπειλήρασιν.“ Božidar Ferjančić je naslov 29. poglavlja preveo „O Dalmaciji i susednim plemenima“, a tekst o Duklji i Dukljanima: „Šta više, i grad Diokliju koji sada drže Dioklicijani (Dukljani), isti car Dioklecijan podiže, zbog čega su stanovnici te zemlje nazvani Dioklicijanima.“ No, u najboljem i najviše korišćenom izdanju DAI, koje je priredio filolog i vizantolog Đula Moravčik, a na engleski preveo Romili Dž. H. Dženkins (drugo izdanje iz 1967.), naslov 29. poglavlja je: „Of Dalmatia and of the adjacent nations in it“ („O Dalmaciji i njenim susjednim narodima“), a tekst o Duklji i Dukljanima: „Moreover, the city of Diocleia, now occupied by the Diocletians, was built by the same emperor Diocletian, for which reason of that country have come to be called by the name of 'Diocletians'.“
Prema Ferjančićevom prevodu Dukljani su, uz Srbe, Hrvate, Zahumljane, Travunjane, Konavljane i Neretljane, bili pleme, a prema prevodu Dženkinsa oni su bili narod (nacija). I u daljem grčkom tekstu ovog poglavlja Porfirogenit sa saradnicima navodi da su Srbi, Hrvati, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretljani έϑνων, što Ferjančić dosljedno prevodi kao plemena, a Dženkins kao nacije. Noviji oblik starogrčke riječi έϑνων je έθνος, što znači narod, nacija. To znači da je Dženkinsov prevod bolji od Ferjančićevog i da su za Porfirogenita i vizantijsku administraciju Srbi, Hrvati, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretljani bili narodi (nacije), a ne plemena. To, zapravo, potvrđuje i Ferjančić, jer je DAI preveo kao „Spis o narodima“. Ovo se može protumačiti kao istorijski razvoj doseljenih Slovena, čije su države do početka X vijeka izrasle u države-nacije pod upravom domaćih vladara (arhonata). To je u skladu s aksiomom na koji je ukazao Žak Le Gof, francuski istoričar i jedan od najvećih svjetskih medijavelista, koji je zaključio da je nakon Karolinga (od kraja IX vijeka) u hrišćanstvu nastupio period stvaranja nacionalnih monarhija.
U 30. poglavlju DAI su navedene granice Duklje. Prostirala se od Lješa, Ulcinja i Bara do Kotora, dok se planinskim stranama graničila sa Srbijom. Niko nije uspio da utvrdi na što se odnose „planinske strane“, mada su srpski istoričari uglavnom nastojali da bez ijednog dokaza tu granicu povuku u donjem slivu Morače i Zete, kako bi Duklja ispala što manja, a Srbija što veća. U stvari, ako se ima u vidu podatak iz Ljetopisa popa Dukljanina da je oblast visokih planina i površi Submontana (Podgorje) pripadala Duklji, vjerovatnije je da se dukljansko-srpska granica nalazila blizu Gornjeg Polimlja i Potarja. Pri tome se mora imati u vidu da tadašnje granice nijesu bile precizne linije, već širi pojasevi ničije zemlje. Problem u utvrđivanju granice predstavlja i to što srpski istoričari još nijesu uspjeli da utvrde ni grube granice Srbije iz X vijeka, ni da lociraju gradove: Destinik, Černavuski, Megiretus, Dresnik i Lesnik koje je Porfirogenit naveo u tadašnjoj Srbiji.
U DAI je svakoj od slovenskih arhontija posvećeno posebno poglavlje u okviru koga su dati podaci o etničkom porijeklu njihovih stanovnika. U 32. poglavlju, koje je posvećeno Srbiji i Srbima, navedeno je da su se Srbi, osim u Srbiji, naselili u: Paganiji, Zahumlju, Travuniji i Konavlima. U tom spisku nema Duklje. Potom je u 35. poglavlju, koje se naziva Περὶ τῶν Διοϰλητιανῶν ϰαὶ ήϛ νῦν οίϰοῦσι χώραϛ (prevod Dženkinsa: Of the Diocletians and of the country they now dwell in – O Dukljanima i zemlji u kojoj sada žive) navedeno da je Duklja naseljena „kao i Hrvatska i Srbija, zemlja Zahumljana, Travunija i Konavlje“. Ni u 32. ni u 35. poglavlju nema ni riječi o srpskom porijeklu Dukljana. Prema jednoj analizi DAI-a uočeno je da se etnička pripadnost ne odnosi na cjelokupno stanovništvo ovih arhontija, već samo na njihov vladarski sloj i da je takva etnička pripadnost izvedena na osnovu političke, odnosno da su Paganija, Zahumlje, Travunija i Konavli označene kao srpske zemlje jer su u vrijeme prikupljanja podataka za DAI pripadale Srbiji kojom je vladao Časlav Klonimirović (oko 927/34–oko 950). Čak ni po tom osnovu Duklja se ne može svrstati među srpske zemlje, jer nije bila dio Časlavove države.
Na osnovu DAI se može zaključiti da je Duklja krajem IX i u prvoj polovini X vijeka bila samostalna arhontija, da je njome upravljala slovenska etnička grupa koja nije pripadala Srbima i da je naziv Dukljani dobila po starom rimskom gradu Duklji. Uprkos tome, gotovo svi srpski istoričari su nastojali da na osnovu DAI zaključe da su Duklja i Dukljani morali pripadati srpskom državnom i etničkom korpusu. Upravo je Božidar Ferjančić tome dao glavni podsticaj. U komentaru 35. poglavlja DAI Ferjančić kaže da je „pisac DAI [je] verovatno propustio da kaže za Dukljane da pripadaju Srbima, što ističe za sva plemena nastanjena u južnom Primorju.“ Po toj logici ispada da je Profirogenit propustio i da u 32. poglavlju Dukljane svrsta među Srbe. Jasno je da je nagađanje o carevom propustu tendenciozna izmišljotina, a ne naučni stav. Ipak, izmaštanu tezu o navodnom dvostrukom propustu Profirogenita prihvatili su gotovo svi srpski istoričari i na osnovu toga je nastala krivotvorina da je Porifrogenit Dukljane smatrao Srbima (srpskim plemenom).
Ni u ostalim djelima Konstantina Porfirogenita nema dokaza o povezanosti Dukljana sa Srbima, već isključivo o njihovoj političkoj samostalnosti. U djelu De cerimoniis aulae Byzantinae („O ceremonijama“) Porfirogenit navodi postojanje arhonta Duklje (εἰς τὸν ἄρχοντα Διοϰλείας). Ovo djelo je nastalo na osnovu spiska stranih vladara koji je sastavljen znatno prije vladavine Profirogenita, a prema jednom mišljenju ovaj spisak je nastao u vrijeme vladavine cara Teofila, najvjerovatnije između 839. i 842. godine, što bi značilo da je Duklja bila posebna arhontija od prve polovine IX vijeka. Profirogenit to potvrđuje i u djelu Vita Basilii („Život Vasilija“), koje je posvetio svome đedu, caru Vasiliju I (867–889). Porfirogenit u ovome djelu navodi da su Dukljani (ϰαι Διοϰλητίανοί) u vrijeme vladavine cara Mihajla Amorijca postali samoupravni i samostalni pokoravajući se isključivo svojim arhontima. Prema jednom mišljenju ovo se odnosilo na period vladavine cara Mihajla II (820–829), a prema drugom na period vladavine cara Mihajla III (843–867). U oba slučaja je jasno da su Dukljani bili samostalni najkasnije od sredine IX vijeka. Uz to, Porfirogenit je u „Životu Vasilija I“ Hrvate, Srbe, Zahumljane, Travunjane, Konavljane, Dukljane i Neretljane nazvao Skitima, što može značiti da nije bio siguran u njihov slovenski identitet ili da je za njih, zbog antislovenskih osjećanja, koristio skitsko ime koje je u Vizantiji bilo podrugljivi naziv za neprijateljske narode.
Na osnovu djela koja je napisao ili na njihov nastanak presudno uticao car Konstantin VII Porfirogenit jasno je da je vizantijska administracija Duklju smatrala posebnom državom, a Dukljane posebnim narodom, a ne srpskim plemenom ni dijelom srpske države. Imajuću u vidu da su podaci koji su koristili Profirogenit i njegovi pomagači nastali između sredine IX i sredine X vijeka može se zaključiti da se u tome periodu razvila posebna arhontija Duklja (dukljanska država) koja je na bazi različitih etničkih, istorijskih i političkih faktora stvorila poseban dukljanski identitet.

U govorima povodom Dana državnosti predsjednik Skupštine Andrija Mandić i predsjednik države Jakov Milatović su obmanuli javnost o karakteristikama ustanka 13. jula 1941. godine. Iz njihovih govora se ne može saznati ko je organizovao ustanak, ko je činio ustaničke snage i što su bili ciljevi ustanka. Andrija Mandić je rekao da su: „Velike ustaničke pobjede izvojevali intelektualci, kraljevski oficiri i dobrovoljci, sveštenici, vjerujući narod i slobodoljubivi ateisti“. Jakov Milatović je saopštio: „Trinaestojulski ustanak je bio odjek savjesti, duboko usađen u dušu našeg naroda...Ovaj istorijski čin otpora, nadahnuo je hiljade junaka, mladih momaka, neustrašivih djevojaka, ljudi sa sela i iz grada, da u godinama rata ne ustuknu pred snagom puno moćnijeg neprijatelja.“ Ako bi se zaključivalo na osnovu govora Mandića i Milatovića, ispalo bi da je ustanak organizovala nepoznata sila na osnovu apstraktne narodne savjesti i da je ustanak predvodila bezlična grupacija urbanih i ruralnih momaka i đevojaka koji su bili intelektualci, kraljevski oficiri, dobrovoljci, sveštenici, vjerujući narod i slobodoljubivi ateisti, pripadnici bezimenog „našeg“ naroda.
Mandić i Milatović svjesno izbjegavaju da kažu da je Trinaestojulski ustanak organizovala Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), odnosno njen Pokrajinski komitet (PK) za Crnu Goru, Boku i Sandžak. Centralni komitet (CK) KPJ je već 10. aprila 1941. godine, kada je bilo jasno da je Jugoslavija poražena, donio odluku o nastavku borbe protiv okupatora. PK KPJ za Crnu Goru je na savjetovanju 24. aprila usvojio odluku o mobilizaciji za borbu protiv okupatora i formirao Komisiju čiji je zadatak bio da prikupi oružje. Važno je istaći da su ove odluke usvojene prije napada Njemačke na SSSR 22. juna, odnosno da su se jugoslovenski komunisti spremali za borbu, bez obzira na odnose Njemačke i SSSR-a. Njemački napad je samo ubrzo početak borbe. KPJ je tada u Crnoj Gori imala oko 1.800 članova i oko 5.000 pripadnika omladinske organizacije (SKOJ). Oni su do početka jula stvorili 285 oružanih grupa sa oko 6.200 boraca i prikupili su oko 12.000 pušaka, 135 puškomitraljeza i 30 mitraljeza.
Odluku o pokretanju oružane borbe usvojio je Politbiro CK KPJ u Beogradu 4. jula, a potom je tu odluku u Crnu Goru donio delegat CK Milovan Đilas i saopštio je članovima PK KPJ za Crnu Goru na sastanku u Stijeni Piperskoj 8. jula. Članovi PK su bili: Blažo Jovanović (organizacioni sekretar), Radoje Dakić, Savo Brković, Budo Tomović, Vido Uskoković, Krsto Popovida i Periša Vujošević. Oni su ogranizatori ustanka. U svjedočenjima sa tog sastanka ni riječju se ne pominje da je cilj bio borba protiv odluka Petrovdanskog sabora. Sastanak u Stijeni Piperskoj je održan 4 dana prije Petrovdanskog sabora, a za dan akcije je određen 13. jul jer je to bila neđelja i organizatori su smatrali da će tako postići veći efekat iznenađenja. Komunisti su bili protiv odluke Petrovdanskog sabora o proglašenju nezavisne Crne Gore pod zaštitom fašističke Italije, jer su takvu nezavisnu Crnu Goru smatrali za marionetsku, i bili su za ravnopravnu Jugoslaviju, ali je nesumnjivo da je glavni ustanički motiv komunista bila borba protiv okupatora.
Gerilske akcije komunističkih oružanih grupa su, prema planu, počele 13. jula. Njima su se pridružili mnogi građani, tako da su ove akcije do 20. jula prerasle su u ustanak u kome je učestvovalo oko 30.000 boraca. Na osnovu toga se zaključuje da su ustanak organizovali komunisti i da su oni činili njegovo političko i borbeno jezgro i da je zbog masovnosti dobio opštenarodni karakter. Među onima koji su se priključili ustanku bilo je i oficira prethodne Jugoslovenske kraljevske vojske koja je kapitulirala 17. aprila. Tako su se ustanku pridružili Bajo Stanišić i Pavle Đurišić. Velikosrpski falsifikatori istorije to tumače kao dokaz da su i četnici učestvovali u ustanku. No, oni tada nijesu bili četnici, jer četnički pokret nije postojao u Crnoj Gori u periodu ustanka. Ovaj pokret se u Crnoj Gori formirao tek u jesen 1941. i odmah je uspostavio saradnju sa okupatorom.
Bez crnogorskih komunista ne bi bilo Trinaestojulskog ustanka ni antifašizma. Uprkos tome, Andrija Mandić je u spisku organizatora ustanka komuniste stavio na začelje i još ih je sakrio pod nazivom „slobodoljubivi ateisti“. Jakov Milatović tvrdi da je ustanak bio „odjek savjesti“, čime je prećutao istinu da su komunisti organizovali ustanak. Savremenici su naglasili i dominantno crnogorski državni i nacionalni karakter ustanka. Italijanski ministar spoljnih poslova grof Galeaco Ćano je 17. jula zapisao da se „zapravo vodi pravi rat između Italije i Crne Gore“, dok je jedan italijanski konzul napisao da je ustanak u stvari „crnogorski komunistički pokret“. Moskovska „Pravda“ je objavila da je „vjeran ratnim tradicijama svojih predaka, gotovo sav crnogorski narod otišao u partizanske odrede“. Josip Broz Tito je zapisao da je to „zaista bio opšti ustanak u Crnoj Gori“ i da je Crna Gora tako „dala ostalim narodima Jugoslavije podstrek za njihovu borbu“. Čak je i prema informacijama jugoslovenske kraljevske Vlade u Londonu oružani sukob izazvala „borbenost Crnogoraca, udruženih s komunističkim pokretom“.
Mandić je u organizatore ustanka upisao sveštenike i vjerujući narod. Termina vjerujući narod nema u izvorima o ustanku. To je termin litijaškog pokreta koji Mandić pokušava da premjesti u 1941. Što se tiče doprinosa SPC, odnosno stava Mitropolije crnogorsko-primorske prema ustanku, o njemu najbolje govori činjenica da je mitropolit Joanikije Lipovac učestvovao na Petrovdanskom saboru, a potom je podržao četnički pokret i okupatore. Primjer te politike je prijem koji je mitropolit Joanikije organizovao za italijanskog generala i okupacionog guvernera Crne Gore Pircia Birolija u manastiru Ostrog 18. oktobra 1942. godine. Joanikije je na italijanskom jeziku održao zdravicu Biroliju i, između ostalog, rekao: „Radostan je danas sav naš narod sa područja Guvernorata Crne Gore što je Vaša ekselencija sa Vašom cijenjenom Gospođom i Vašim eminentnim saradnicima, kao sin pobožnog italijanskog naroda, došao u Sveti Ostrog… Vaša pobožna i herojska duša osjetila je da je pravo da se ovdje u ovoj našoj najvećoj svetinji zajednički pomolimo Gospodu Bogu za vječni pokoj poginulih italijanskih i naših boraca u borbama protiv partizana i da se pomolimo da i dalje među nama vlada međusobno poštovanje i sloga“. Većina sveštenstva SPC u Crnoj Gori je podržala Joanikijevu politiku. No, 34 sveštenika su se pridružila partizanskom pokretu, a kasnije ih je 6 odlikovano partizanskom „Spomenicom 1941.“. Mitropolit Joanikije je u aprilu 1942. godine izdao naredbu da se sveštenici koje se bore u redovima partizanskog pokreta otpuste iz službe i zabranio im svešteničko dejstvo.
Četnički revizionisti istorije pokušavaju da Trinaestojulski ustanak predstave i kao simbol borbe protiv ideje o crnogorskoj državnosti i nacionalnosti. Upravo je suprotno. Na godišnjicu ustanka 13. jula 1944. godine u Kolašinu je održano Treće zasijedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (ZAVNO) Crne Gore i Boke, na kome je ovaj vrhovni organ partizanske vlasti u Crnoj Gori preimenovan u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja (CASNO). Odlučeno je da se CASNO konstituiše u najviše zakonodavno i izvršno tijelo Crne Gore kao ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Istaknuti komunistički i partizanski funkcioner Božo Ljumović tada je naveo: „Na ovom trogodišnjem trnovitom putu pali su mnogi dični sinovi crnogorskog naroda, pali su za čast i slobodu... Iz krvi njihove niču naše velike tekovine, niče slobodna Crna Gora u ravnopravnoj zajednici bratskih naroda... Danas mi stvaramo najveću zakonodavnu i izvršnu vlast crnogorskog naroda. Našu Antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja. Ovim se ostvaruju težnje crnogorskog naroda da sam upravlja svojom sudbinom.“
Istorijske činjenice nedvosmisleno svjedoče da Trinaestojulski ustanak pripada isključivo komunističkom i partizanskom političkom i ratnom nasljeđu i da je cilj ustanka, uz borbu protiv okupatora, bio obnova crnogorske državnosti, emancipacija crnogorske nacije uz ista prava za pripadnike drugih nacija u Crnoj Gori. To je urađeno u sklopu antifašističke borbe. Da su četnici o ovome odlučivali ne bi bilo ustanka, ni antifašizma, ni crnogorske države, ni crnogorske nacije. Zato Andrija Mandić, kao četnički lider, pokušava da sakrije dominantno komunistički i crnogorski karakter Trinaestojulskog ustanka i da, koristeći istorijske obmane, četnike i SPC naknadno upiše u organizatore ustanka. To je krivotvorenje istorije, a dodjela Trinaestojulske nagrade onima koji negiraju državnost Crne Gore i nacionalnost Crnogoraca je izrugivanje s Danom državnosti. Jakov Milatović ne smije i vjerovatno ne želi da kaže istinu o ustanku i tako degradira Dan državnosti. Crna Gora ima dostojan državni praznik, ali se presjednici Skupštine i države ponašaju nedostojno prema državnom prazniku, istoriji i funkciji.

Krivotvorine i istine o Trinaestojulskom ustanku

Veličanje nacifašističkih sluga i četničkih ratnih zločinaca Draže Mihailovića i Pavla Đurišića, koje su obavili mitropoliti SPC Joanikije Mićović u Lijevče Polju i Metodije Ostojić u manastiru Podmalinsko, vrhunac je doživjelo u govoru Andrije Mandića u slovenačkoj Kamniškoj Bistrici. Mandić veli da je tu počinjen zločin nad zarobljenim četnicima i da „ubiti onoga koji je bespomoćan, koji se predao...ubiti ga bez suđenja i prava na odbranu – ubijanje je pravde, ljudskosti, dobrote i čojstva.“ Slijedi principijelno pitanje za sve četničke sljedbenike. S obzirom na to da su partizani tada u Blajburgu na isti način, bez suđenja, likvidirali, prema procjeni demografa Vladimira Žerjavića, između 35 i 45 hiljada zarobljenih ustaša i domobrana, da li to znači da su partizani-komunisti počinili zločin i nad ustaškim nacifašistima? Dok smišljaju odgovor valja ih podsjetiti da za ove likvidacije odgovornost imaju i britanske trupe u Austriji. Dio ustaša, domobrana, srpskih i crnogorskih četnika, slovenačkih belogardejaca i ostalih nacifašističkih zločinaca je prešao granicu i predao se 5. britanskom korpusu u Austriji. No, Britanci su ih razoružali i vratili svojim saveznicima, jugoslovenskim antifašistima – partizanima, koji su tada, u stvari, bili pripadnici Jugoslovenske armije – regularne vojske Demokratske Federativne Jugoslavije, države koja je stvorena sporazumom Tito–Šubašić. Da li to znači da su ove britanske snage učestvovale u zločinu? Da li se na osnovu toga može osporiti doprinos Britanije u pobjedi nad nacifašizmom? Isto su doživjeli nacistički saradnici u Francuskoj, Belgiji, Holandiji, Danskoj i Norveškoj. Posebna je priča o brutalnoj odmazdi Crvene armije prema stotinama hiljada zarobljenih njemačkih nacističkih vojnika. Da li je to zločin i da li se na osnovu toga može osporiti presudan doprinos Sovjetskog saveza u pobjedi nad nacifašizmom?
Nesporno je i da su od svih članova antifašističke koalicije, pa i od partizana, tokom rata stradali nevini civili. Oni zaslužuju dostojanstven odnos, ali svi znaju da ovdje suština nije u sjećanju na nevine žrtve, već u rehabilitaciji zločinačke politike. Odavno je jasno da se nasilnom revizijom ovih događaja pokušavaju rehabilitovati nacifašistički saradnici. Pri tome je u ovoj priči najvažnije uočiti razliku između sredstva i cilja. Nasilje nad istorijom i rehabilitacija četničkog pokreta koje obavljaju Crkva Srbije i njeno partijsko krilo Nova srpska demokratija (NSD), uz sasluživanje ostatka većine parlamentarne većine, je sredstvo. Cilj je da se u Crnoj Gori, 80 godina od završetka Drugog svjetskog rata, zvanično ponište tekovine antifašizma i da se aktuelna Crna Gora uredi prema četničkoj ideologiji.
Ovaj postupak je poznat od 1990. godine, kada su kleročetničke snage na sličan način izvršile nasilnu reviziju istorije Drugog svjetskog rata i tako ideološki pripremile ratove u Hrvatskoj i Bosni. To se završilo masovnim grobnicama, etničkim čišćenjem i genocidom u Srebrenici. Cilj ove četničke metodologije u današnjoj Crnoj Gori je da se otkrivanjem i obilaskom četničkih grobova iz Drugog svjetskog rata, od Vezirovog do Zidanog Mosta, crnogorski partizani i komunisti predstave kao zločinci iz Drugog svjetskog rata. Pri tome se prećutkuje da su četnici uglavnom stradali zbog toga što su se borili na strani nacifašističkih okupatora i počinili brojne zločine, a da je Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (partizani) bila dio antifašističke koalicije, što joj je i zvanično priznato na savezničkoj konferenciji u Teheranu 1943. Prema ovome revizionističkom planu, Drugi svjetski rat se lažno predstavlja kao isključivo bratoubilački u kome su partizani bili bratoubice, a četnici žrtve. U sljedećem koraku četnički revizionisti sprovode potpunu osudu komunizma i antifašizma, kao i svega što je Narodnooslobodilački pokret (NOP) ostvario. Zna se da je na osnovu političke platforme Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i NOP-a i na osnovu antifašističke borbe Crna Gora obnovila državnost, a crnogorska nacija dobila ravnopravnost u socijalističkoj Jugoslaviji. Zato je nedvosmisleno da je cilj Crkve Srbije i sljedbenika četničke ideologije da se kroz osudu komunista i partizana ponište istorijska istina i antifašizam i uz to ospore crnogorska državnost i nacionalnost. Ukoliko bi prošla ova revizija istorije Drugog svjetskog rata, to bi značilo odbacivanje svih političkih odluka KPJ i NOP-a na osnovu kojih je u periodu 1941–1945 obnovljena crnogorska država, a time bi se zapravo delegitimisala i sadašnja država Crna Gora. Zato SPC još od 1990. ističe da ne priznaje avnojevske granice ni vještačke nacije, a pod tim misli i na Crnu Goru i Crnogorce. Crkva Srbije za srpsku zemlju smatra sve teritorije na kojima su srpski grobovi, crkve i manastiri.
Ako bi uspjeli da ponište crnogorsku državnost, nezavisnost i nacionalnost sljedeći korak četnika bio bi obračun sa ostalim nacijama i vjerama. Uvijek bi trebalo imati na umu da je osnova četničkog programa stvaranje homogene Velike Srbije u kojoj neće biti drugih vjera i nacija. Ukoliko ta politika preovlada, a već je zahvaljujući političkoj moći NSD-a stekla jako uporište u Skupštini i Vladi, onda je višenacionalna i viševjerska Crna Gora u velikoj opasnosti. Izvjesno je da četnici na vlasti dovode do eksplozije nacionalšovinizma. Sad ih u tome jedino sprječavaju NATO i EU, ali se svaki međunarodni poredak kad-tad promijeni.
Iz prethodnih pet godina je jasno da se SPC ne zadovoljava ni većinskim ni dominantnim političkim uticajem. Ona, u skladu sa svojom unutrašnjom despotskom hijerarhijom, teži ka apsolutnoj i nekontrolisanoj vlasti u kojoj nema mjesta za druge ni drugačije. SPC se bori za stvaranje jedinstvene i unitarne Srbije u kojoj će postojati samo srpska nacija, pravoslavlje na srpski način – svetosavlje, a između svjetovne i duhovne vlasti vladati simfonija. 
Crnoj Gori je potreban zakonski i institucionalni odgovor na ovu prijetnju. Trebalo bi kazniti svaki oblik promocije četničke ideologije, jer je njen cilj uništenje crnogorske državnosti i identiteta, a potom progon ostalih nacija i vjera. Zbog toga se prema četničkoj ideologiji ne može primijeniti princip inkluzije. Ne može ideologija čiji je cilj uništenje države Crne Gore i progon drugih vjera i nacija imati status prihvatljive demokratske razlike. Bez zakonskog sankcionisanja ove ideologije, Crna Gora je u konstantnoj opasnosti od nestanka i od međunacionalnog i međuvjerskog sukoba. Državu Crnu Goru i njen građanski mir danas realno najviše ugrožavaju zastupnici četničke ideologije koji djeluju kao peta kolona režima Aleksandra Vučića i Vladimira Putina. Zbog toga bi zakonsku i institucionalnu akciju trebalo usmjeriti u srž problema. Jasno je da će protivnici odmah pokrenuti zaglušujuću propagandu da je ovo upereno protiv Srba, ali to nije tačno. U konačnom, ova ideologija je usmjerena i protiv Srba u Crnoj Gori, jer i njima donosi nesreću. Poraz i zakonsko kažnjavanje četničke ideologije je uslov opstanka države Crne Gore i njenog građanskog i antifašističkog društva u kome svaki građanin, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, ima ista prava i obaveze.

Poraz četničke ideologije

Odnos prema Duklji najprije proističe iz neznanja. Radi se o značajnoj civilizacijskoj tekovini, koja se ne može pripojiti Srbiji, zbog čega su najprije počeli da je negiraju, a kada ni to nije bilo moguće, onda su pribjegli prisvajanju - poručio je istoričar Dragutin Papović.
On je, gostujući na Drugačijoj radio vezi na Anteni M, podvukao da je jasno da srpska propaganda ima plan da nakon posrbljavanja Petrovića, pređe i na posrbljavanje Vojislavljevića.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 66.6369%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fprijava-odt-u-i-vdt-u-protiv-spc-svestenika-derkovica-i-srpskog-ambasadora-zbog-neovlascenog-skupa-na-duklji&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
- Ovakve akcije otkrivaju da je to meta djelovanja, međutim u istoriografiji postoji dovoljno dokaza, činjenica za svakoga ko želi da o tome objektivno i nepristrasno promišlja, i ko želi da zna više o istoriji Duklje, vidjeće da to ne može da se održi. Bez obzira na količinu propagande, sve je uzalud kada se jasno saopšte istorijske činjenice - rekao je Papović.
Komentarišući prisustvo ambasadora Srbije u Crnoj Gori Nebojše Rodića na tzv. „tradicionalnom saboru“ na Duklji, Papović je rekao da je to dokaz potpune usklađenosti političkog djelovanja države Srbije i njene crkve.
- I to ne čudi, makar ne posljednjih četiri, pet godina, ali ono što čudi je, ili što ostavlja gorak utisak, što crnogorske institucije nijesu reagovale na to. Kada se ambasador jedne države, bez obzira na to koje, pojavi na manifestaciji koja prisvaja crnogorsko kulturno nasljeđe i niko ne reaguje, to je dokaz da oni koji rade u institucijama ne rade svoj posao - rekao je Papović. &nbsp;
Papović dalje navodi da je reakcija Ministarstva kulture na tzv. tradicionalni sabor - gora od ćutanja.
- Nedopustivo je da Ministarstvo kulture ne reaguje na način da jasno kažu da je to prvorazredno kulturno dobro Crne Gore, da je to arheološki lokalitet koji još nije dobro proučen, prije neki dan su otkriveni predmeti koji pripadaju antičkoj Duklji. Reagovati na onaj način je skandalozno i izgleda kao da se Ministarstvo kulture odriče kulturnog dobra - kazao je Papović.
Na pitanje kako objasniti novi talas revizionizma i prema periodima bliske prošlosti, Papović je istakao da je to nešto što smo gledali i u Srbiji, nakon što je tamo i zvanično izvršena revizija ili rehabilitacija četničkog pokreta.
- Da je to stvarno tako, a što se malo pominje u medijima, pokazuje i to što je potpredsjednik Vlade Budimir Aleksić prisustvovao ovom događaju, čiji je resor upravo obrazovanje i odnos sa vjerskim zajednicama - smatra Papović.&nbsp;
Papović dalje dodaje da se radi o pripremi terena kako bi se promijenili istorijski udžbenici, naglašavajući da "tamo đe je četnička ideologija na vlasti neminovno je etničko čišćenje".&nbsp;
- Ovo što je izjavio Joanikije slušamo godinama. Vjerujem da je to priprema terena kako bi se u udžbenicima našlo upravo ovo što priča Joanikije, onda bi to dovodilo do drugačijeg odnosa u društvu. Tamo gdje se promoviše četnička ideologija, neminovno je etničko čišćenje, a ako to postane zvanična politika Vlade onda je to priprema katastrofe Crnoj Gori - zaključio je Papović.

Papović o saboru na Duklji: Priprema se teren za promjenu istorijskih udžbenika, reakcija MKM gora od ćutanja

Američka desničarska komentatorka Kendis Ouens objavila je poruke iz internog razgovora u kojem je učestvovao politički komentator Čarli Kirk, na kojeg je izvršen atentat početkom septembra, a koje datiraju dva dana prije njegovog ubistva. Poruke, koje je kao autentične potvrdio Kirkov saradnik iz njegove organizacijeTurning Point USA, otkrivaju pritisak pod kojim se Kirk nalazio zbog stavova o Izraelu.
Tačnije, u porukama se može vidjeti da je pojedinim donatorima zasmetalo što je Kirk na događajima ugostio osobe koje su bile kritički nastrojene prema Izraelu. Prema porukama, poziv kontroverznom voditelju Takeru Karlsonu da učestvuje na jednom događaju Turning Point USA bio je razlog za ogroman pritisak i kritike prema Kirku.
Zbog toga je, kako se vidi u porukama, čak i izgubio nekoliko bogatih donatora, koji su ranije izdvajali velike količine novca za njegovu organizaciju.
Takođe, otkriveno je i da je Kirk planirao da prestane da lobira za Izrael, te da nije imao dobre odnose s premijerom te zemlje Benjaminom Netanjahuom.
Prema Karlsonu, Kirk je vjerovao da Netanjahu koristi Sjedinjene Američke Države kako bi vodio beskrajne ratove u svom interesu, te da je to bilo „ponižavajuće i sramotno.”
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2FShadowofEzra%2Fstatus%2F1975605232068424007%3Fref_src%3Dtwsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1975605232068424007%7Ctwgr%5E4ed8ccf4d84330c7e9636801d940c4dbf93b87f5%7Ctwcon%5Es1_c10&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Otkrivene poruke Čarlia Kirka prije atentata: Izgubio donatore zbog kritika Izraelu

Službenici saobraćajne policije u Podgorici sinoć su uhapsili šest osoba zbog upravljanja vozilom pod dejstvom alkohola i psihoaktivnih supstanci, naveli su iz Uprave policije.
Kako su precizirali na mreži Iks (X), podnijeto je devet prekršajnih prijava i izdato 80 prekršajnih naloga zbog počinjenih prekršaja iz Zakona o bezbjednosti na putevima.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&amp;url=https%3A%2F%2Fx.com%2Fpolicijacg%2Fstatus%2F1975820024758870213%3Fs%3D54&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

U Podgorici uhapšeno šest osoba zbog vožnje pod dejstvom alkohola i psihoaktivnih supstanci

Senior fest 2025, četvrti po redu, održaće se tokom vikenda 18. i 19. oktobra u Podgorici, navedeno je u saopštenju.&nbsp;
Ovogodišnjem Senior fest-u prethodiće SENIOR WEEK, cijela sedmica počev od 13. oktobra tokom koje će Glavni grad najstarijim sugrađanima organizovati sportsko rekreativne aktivnosti, kao i posjetu kulturnim institucijama i bioskopske projekcije.&nbsp;
- I ove godine SENIOR FEST ima jasnu misiju i cilj - da našim najstarijima pokažemo da ih volimo, da brinemo o njima i da im ukažemo poštovanje koje zaslužuju. Penzioneri ne smiju biti teret ovog društva već njegov resurs. Šaljemo snažan apel svim društvenim akterima da seniori sa svojim iskustvom i znanjem treba da budu snažan integralni dio društvenih dešavanja, a nikako društvena periferija. I ove godine SENIOR FEST se organizuje u partnerstvu sa Glavnim gradom, a pridružila se i Turistička organizacija Podgorice, pa će fest u nedjelju veče na Trgu nezavisnosti zatvoriti popularna grupa Legnde velikim koncertom za sve generacije - navode organizatori.&nbsp;
Podsjećaju da je prošlogodišnji SENIOR FEST privukao veliku pažnju i osvojio simpatije javnosti, a na završnoj večeri tokom spektakularne modne revije sa vremešnim manekenima, bilo je mnogo snažnih emocija.&nbsp;
Dodaju da SENIOR FEST 2025. počinje u subotu, 18. oktobra od 11 časova u Njegoševom parku održaće se brojna takmičenja, Senior šahovski turnir, a penzioneri će moći besplatno da izmjere krvni pritisak, šećer, da se konsultuju sa ljekarima, kao i da se informišu na štandovima Fonda PIO, Crvenog krsta, Sekretarijata za socijalno staranje Glavnog grada.&nbsp;
Kako se ističe, u subotu poslije podne na Trgu nezavisnosti održaće se Senior plesno takmičenje, nakon čega će sve generacije koncertom obradovati poznati izvođači starogradske muzike, Tanja Šeter, Esko Merulič, Zdravko Đuranović i Dejan Škuletić.
Velika završnica ovogodišnjeg SENIOR FEST-a očekuje sve Podgoričane na Trgu nezavisnosti u nedjelju, 19. oktobra od 18,30 časova. Modna revija Seke Martinović, sa manekenima od 70 do 95 godina, i scenografijom kultne podgoričke kafane "Radovče" oduševiće gledaoce. Tokom završne večeri biće uručene i godišnje nagrade za brigu o starima, a nakon toga će sve generacije uživati u koncertu KIC POP HOR-a i legendarnih Legendi.&nbsp;

Senior fest narednog vikenda: Igra, pjesma, sport i druženje za najstarije

Dobro jutro! Molim vas da pročitate ovaj tekst pažljivo i da shvatite koliko je problematičan ovaj proces — ne zbog Aca Mijajlovića ili bilo kog drugog privedenog, već zbog presedana koji se ovim slučajem uspostavlja. Ne ulazim u druge djelove ove mućkalice od optužnice koji zvuče problematično i koji tretiraju ozbiljne stvari, već se zadržavam na onom dijelu koji se tiče medija i javnog mnjenja. Ovaj segment, ovako formulisan, opasan je po demokratiju, jer uspostavlja presedan kojim će se śutra koristiti da ućutkaju i one medije koji danas pomažu da se ova hajka sprovede.
…”kroz formiranje i neformalno upravljanje mrežom medija uticao na uređivačku politiku M.P., E.T., C.D.M., S., P.A., P. i A.M., koristio takve podatke za kreiranje javnog mnjenja, stvarajući sliku isključivo u cilju suzbijanja konkurencije, za ličnu i profesionalnu diskreditaciju svih lica, vjerskih i političkih organizacija i privrednih subjekata, čije mišljenje i djelovanje je u suprotnosti sa ciljevima i interesima kriminalne organizacije”…
Izdvojiću samo dvije od mnogih kontradikcija koje čitamo u onome što tužilaštvo piše.
Prva kontradikcija: da li je neformalno upravljao mrežom medija ili je samo uticao na njihovu uređivačku politiku? Ili je dostavljao informacije i pokušao da utiče?
Ako neko upravlja, onda ne utiče — on komanduje. Ako samo utiče, onda nije upravljač.
Je li uticao na novinara ako mu je dostavljao informacije?
Je li davao novac za plasman tekstova? Đe su dokazi za to?
Ako su ovi mediji u mreži, da li to znači da se koordinišu između sebe?
Ako pročitate kolumne nekih od pomenutih medija, sa kojima smo u navodnoj mreži, a koje targetiraju mene i moje kolege iz CdM-a, onda ne može biti riječi ni o kakvoj koordinaciji.
Druga random kontradikcija: koje je to „djelovanje vjerskih organizacija“ bilo u suprotnosti sa ciljevima navodne kriminalne organizacije?
Znamo na koga se aludira. Dakle, da pretpostavimo da se u porukama pominju Joanikije, Metodije ili Backović. Da li su oni vodili istrage protiv kriminala i korupcije?
Ovaj „veliki slučaj“ ima dvije dimenzije, krivično-pravnu i reputacionu.
Za mene je ključni problem način na koji se priča o hapšenju Mijajlovića i drugih „uokviruje“ sa ciljem nanošenja reputacione štete jednom, ne malom, dijelu javnosti. I to one opozicione. I to od strane medija koji ima &nbsp;potpun monopol nad informacijama o ovom slučaju i kojem se nezakonito na veoma sumnjiv način dostavljaju privatni podaci iz slučaja.
Stvarnost je kao tečnost — bez oblika. Kant je govorio da ljudski um nije samo pasivni posmatrač i primalac stvarnosti, već da aktivno oblikuje iskustvo. Poput posude koja tečnosti daje formu, da bismo haotičnu realnost mogli lakše razumjeti.
Institucije i mediji imaju svaka svoje posude. Tužilaštvo pravi svoju posudu — predmet. Mediji stvaraju svoju — interpretacioni narativ.
U ovom slučaju, ne zna se koja je čija posuda.
Teško je razaznati šta je zapravo predmet optužbi. Da li je u pitanju zloupotreba položaja, odavanje informacija, prisluškivanje, ili nešto četvrto? Na osnovu ovoga što čitam slučaj nema nikakve koherentnosti, ni vremenske, ni u aktivnostima, niti navodnim članovima organizovane kriminalne grupe.
Ako je cilj pravda, onda medij koji ima monopol nad informacijama toj pravdi odmaže — jer vodi svoje ratove. Novinarka vodi svoje bitke, neke opravdane, neke ne.
Jer medij je tako stvorio posudu koja ne služi razumijevanju, već obračunu.
Ta posuda nije ni skladna ni simetrična. Nakaradna je, jer oblikuje priču prema privatnim potrebama, a ne prema stvarnosti i javnom interesu. Jer kad se fokus premjesti s činjenica na rečenicu tipa „treba ga odrat“, tada cijeli slučaj gubi kontekst.
Ako tužilaštvo i mediji zajedno oblikuju tu takvu posudu sa umišljajem, i to pod diktatom političkog subjekta sklonog autoritarizmu, onda smo kao društvo u ozbiljnoj opasnosti.
Ako Mijajlovića gone zbog šverca, organizovanog kriminala ili neke stvarne nezakonitosti, i imaju za to osnovanu sumnju, &nbsp;onda aferim.
Ali ako ga hapse da bi ućutkali i diskreditovali čitav blok medija i javnosti koji su kritični prema njima, onda čine i jalov i opasan posao.
Jalov — jer u konačnici time jačaju one koje gone, ali to je njihov problem.
Opasan — jer stvara strah i urušava demokratiju.
Kao što je juče ujutru rekla Jelena Jovanović u emisiji na Vijestima (parafraziram): „Pazite šta pišete, jer možete završiti u zatvoru.“
Suština je da se ovim slučajem kriminalizuje čitav jedan dio javnosti i medijskog prostora u Crnoj Gori. I ne samo kriminalizuje, nego im se prijeti.
Umjesto da se vodi proces protiv konkretnih nezakonitosti, stvara se mehanizam za ućutkivanje onih koji misle drugačije.
Time se ruši jedan od stubova demokratije — sloboda izražavanja.
Nije prvi put da Jelena Jovanović aktivno učestvuje u ovakvim konstrukcijama.
Još jedna stvar. Licemjerno je da se baš ona zaklinje u borbu protiv kriminala, dok istovremeno javno govori kako koordinisano politički i aktivistički djeluje sa Milanom Kneževićem, čovjekom duboko ukorijenjenim u režim Aleksandra Vučića, koji je nedavno ispratio Andreja Vučića do suda u Podgorici, paradoksalno zbog tužbe protiv Jovanovićkinog medija. &nbsp;Ako bismo primijenili njenu logiku, onda bi i ona mogla biti poistovjećena s režimom Aleksandra Vučića.
Što hoću da poručim je to da koliko god da vam se bilo kod od pobrojanih i pohapšenih ne sviđa – ne radujte se ovoj akciji tužilaštva.
Danas su meta oni koji vam nijesu simpatični — śutra to možete biti vi.
Na kraju krajeva, da se sam vodim nesimpatijama, možda bih se i ja obradovao što se neki mediji i urednici, koji su svašta pisali i pričali o meni, sada nalaze pod udarom. Što se ovako razobličavaju neke botovske partijske košnice o kojima sam i sam pisao u svojim kolumnama. Ali to što mi se ne sviđa što rade i pišu ne znači da na to nemaju pravo. I svjestan sam da, kad se ova vrata jednom otvore, niko više nije bezbjedan od ruku i namjera politički instrumentalizovanih organa gonjena.
Toga treba da su svjesni i Jelena Jovanović i Vijesti.
Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.
S poštovanjem,
Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a

Slučaj Mijajlović – Kriminalizacija Javnosti i Medija

Imamo duple aršine u postupanju Specijalnog državnog tužilaštva. U sky prepiskama pominju se specijalni tužilac Vukas Radonjić, pominju Dritana Abazovića, Demokrate bezbroj puta, a te ljude niko nikad nije pozvao da ih sasluša, kazala je u sinoćnjoj emisiji "Na kraju dana", Danica Nikolić, glavna i odgovorna urednica M portala.
Komentarišući poslednja hapšenja i etiketiranja jednog broja slobodnih i nezavisnih medija, a biznismenu Aleksandru Mijajloviću navodno uređivanje istih, Nikolić podsjeća kako se postupalo kada je objavljena prepiska u kojoj danas specijalni tužilac Vukas Radonjić dogovara ishod krivične prijave.&nbsp;
- Mi smo objavili jednu sky prepisku, u više navrata smo je objavljivali, koja se tiče portparola SDT-a Vukasa Radonjića i on je saslušavan tim povodom. Naravno nije demantovao te sky prepiske i saopštio je da je saslušavan. Ne znamo šta je sa tim predmetom. Vukas Radonjić u toj prepisci dogovara ishod krivične prijave, koja je podnijeta protiv jednog od pripadnika jednog klana. Ne samo što to dogovara, nego se iz sky prepiske vidi da je njegovu svadbu praktično platio jedan od najtraženijih ljudi u Crnoj Gori, a to je bivši policijski funkcioner Ljubo Milović. Vukas Radonjić je saslušan, pušten, radi svoj posao dan danas. Bavi se velikim, ozbiljnim predmetima. I sa tim se ništa dalje nije desilo - kazala je Nikolić.
A sa druge strane, ukazuje Nikolić, imamo ekspresno hapšenje tužiteljke Andrijane Nastić, koja je posle saslušanja puštena i oduzet joj je pasoš.&nbsp;
- Odavala tajne podatke. Pa čekajte, ovaj čovjek je dogovarao ishod presude. &nbsp;Oko Ljuba Milovića imamo takvu hajku koja traje pet godina, ne znamo gdje je, šta je.. Traže ga svi, Interpolova potjernica je za njim raspisana. I to je kao u redu. U redu je da taj tužilac i dalje radi svoj posao u SDT-u koje je rang više od VDT-a u kojem radi tužiteljka Nastić. Imamo duple aršine, to je sasvim jasno. Jasno je da je revanšizam na sceni - istakla je glavna i pdgpvprna urednica M portala.
Upravo zato što to imamo na scceni, ocjenjuje ona, jako je važno da imamo slobodne medije, kritičke medije, koji će se baviti ovim stvarima.
Podsjetila je i da u sky prepisci koju je objavio M porta, pripadnici kavačkog klana govore o tome kako imaju tužioca u Osnovnom državnom tužilaštvu koji će završiti presudu, i da se ispostavlja da je to tada bio Radonjić.
- U sky-ju pominju se specijalni tužilac Vukas Radonjić, treća lica ga pominju, pominju Dritana Abazovića, novinarku koja potpisuje ove "spektakularne" tekstove. Treća lica pominju i Demokrate u bezbroj slučajeva i vrlo često... Te ljude niko nikad nije pozvao da ih sasluša -naglasila je.
Da su u pitanju dupli aršini u postupanjima, jasno je, smatra Nikolić, i iz slučaja bivšeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i bivšeg visokog policijskog funkcionera Zorana Lazovića koja u sky prepiskama navodno pominju treća lica.
- Njih nema kao direktnih učesnika, nismo ih vidjeli, a vjerujem ni da nećemo. Oni su u Istražnom zatvoru godinu i po dana, ne služe kaznu nego su u istražnom. Pritvor se pretvorio u kaznu. Oni su u zatvoru, a ovi ljudi koje pominju treća lica niko ne saslušava. Dakle, za njih je dozvoljeno da ih treća lica pominju, a ove nije dozvoljeno. Isto je riječ o visokim državnim funkcionerima, novinarima itd. O čemu se ovdje radi. Kakvo mi to Specijalno državno tužilaštvo imamo - pita se Nikolić.
Govoreći o nejednakom odnosu prema medijima od strane institucija, Nikolić kao primjer navodi zahtjev koji je uputila Višem sudu da joj dozvoli da snimi intervju sa pritvorenikom, bivšim predsjednikom Opštine Budva Milom Božovićem. Ona je to uradila nakon što je Javni servis emitovao intervju sa optuženim Duškom Kneževićem.
- Kakav je to odnos prema medijima, Javnom servisu dozvolili da snimi intervju sa optuženim Duškom Kneževićem, a meni ne dozvoli da radim intervju sa Milom Božovićem koji sam tražila. Nisu htjeli da mi dozvole, jer bih pravila gužvu. Dakle kamere televizijske ne prave gužvu, ali ja jedna koja dolazim bez kamera jer pišem, pravim gužvu i pravim problem obezbjeđenju zatvora da održava red. Zamislite taj odnos. I to vam neko mrtav ozbiljan pošalje kao odgovor institucije, a tražili ste da vam se omogući isti tretman kao RTCG. Ništa manje ništa više - istakla je Nikolić.
Na kraju glavna i odgovorna urednica M portala konstatuje da upradamo u jedan haos.
- Oni proizvode toliko skandala da više ne možemo da ispratimo liniju jednog od njih - dodala je.
Ovo je impresivan popis ludila, kratko je prokomentarisao glavni i odgovorni urednik AnteneM, Darko Šuković, nakon navoda koje je iznijela Nikolić.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D6du9Kiz9pLE&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Nikolić: U prepiskama se pominju Demokrate, Abazović, Radonjić koji završava presude i niko ih ne saslušava, Šuković: Ovo je impresivan popis ludila

Državni sekretar u Ministarstvu finansija, kojim rukovodi Novica Vuković, biće PES-ov bot Tarik Turković, saznaje Portal ETV.
On bi na toj poziciji trebalo da naslijedi Bojanu Bošković, koja, prema informacijama Portala ETV, prelazi na funkciju državne sekretarke u Ministarstvu evropskih poslova, na čijem je čelu Maida Gorčević.
Tarik Turković je, kako se u narodu kaže, "bot tviteraš" Pokreta Evropa sad — poznat po tome što zdušno brani ekonomske politike Vlade Milojka Spajića. Na mreži Iks svakodnevno je prisutan i izuzetno aktivan u podršci svim politikama PES-a, ali i u kritikama na račun prethodne vlasti.
Kao prepoznatljiv bot PES-a, Turković svakodnevno u više navrata dijeli objave ministara i poslanika Pokreta, pokušavajući da njihove politike predstavi u najboljem svjetlu, dok istovremeno koristi priliku da za sve negativno optuži vlast prije avgusta 2020. godine.

PES-ov "bot" Tarik Turković biće državni sekretar u Ministarstvu finansija

Bivši ministar odbrane i funkcioner Demokratske partije socijalista (DPS) &nbsp;Predrag Bošković pušten je da se brani sa slobode nakon saslušanja u Višem sudu.
Ovu odluku donio je sudija za istragu Goran Šćepanović.
Bošković ima obavezu da se povremeno javlja državnom organu.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2FEie5EqL6YTQ&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
Advokat Mihailo Volkov kazao je novinarima ispred Višem suda da je Predrag Bošković na saslušanju obesmislio ono što mu je stavljeno na teret naredbom za sprovođenje istrage.
- Sudija za istragu mu je odredio mjeru povremenog javljanja državnom organu. Takvim načinom sudija za istragu i Viši sud su dali ocjenu na sve ono što je stavljeno bilo prijedlogom za određivanje pritvora - kazao je Volkov.
Naglasio je da je prethodnih dana u više navrata isticao na što se odnosi ovaj postupak.
- Ako vam samo kažem da su Predrag Bošković i Aleksandar Mijajlović razmjenjivali poruke oko zdravlja sada pokojnog mitropolita Amfilohija, oko onoga što je objavljeno u medijima, iznosili neke svoje stavove i da se sva inkriminacija svela na to da je Predrag Boškovic poruku koju je dobio od partijskih aktivista iz Berana proslijedio Aleksandru Mijajloviću - i ako je to sve zavrijedilo da Bošković bude lišen slobode i doveden kod sudije za istragu kao najveći kriminalac - uz sve ono što se dešava u Crnoj Gori ovih dana - onda je sve nejasno - &nbsp;rekao je Volkov.
Bošković je uhapšen juče ujutro na aerodromu u Podgorici, kada se vraćao sa puta. Bošković je saslušan u Specijalnom državnom tužilaštvu u svojstvu osumnjičenog za krivično djelo stvaranja kriminalne organizacije.
U cjelosti je negirao izvršenje djela i iznio kratku odbranu.

Bošković pušten da se brani sa slobode

Udružena zločinačka akcija koncerna Vijesti, Specijalnog državnog tužilaštva i Specijalnog policijskog odjeljenja, potpomognuta Demokratama. Ovim riječima, urednica Istraživačke redakcije Portala ETV, Kaćuša Krsmanović u sinoćnoj emisiji "Na kraju dana" okarakterisala je posljednja hapšenja i targetiranje slobodnih i nezavnisnih medija na način da ih biznismen Aleksandar Mijajlović navodno uređuje.
- Najvažnije u ovoj priči je ono što je objavio koncern Vijesti. Ovo je udružena zločinačka akcija koncerna Vijesti, SDT-a i SPO, potpomognuta Demokratama. Jer pogledajte u uratku u Vijestima, to je rječnik Borisa Bogdanovića, glasnogovornika i ideologa Demokrata. To je jedna bolesna, opasna konstrukcija - istakla je Krsmanović.
Podsjetimo, iako je postupak tajan i obavezuje sve strane, ali i medije da ne iznose bilo kakve podatke, koncern Vijesti je nonšalantno, bez ikakvih posljedice, objavio navode iz naredbe za sprovođenje istrage.
U medijima se potcrtavaju i rodbinske veze privedenih u akciji SDT-a i SPO, biznismena Aleksandra Mijajlovića i tužiteljke Andrijane Nastić, za šta Krsmanović smatra da je pokušaj diskreditacije tužiteljke.&nbsp;
- To je zbog naroda. Da se pojača taj utisak - &nbsp;zamislite sad gospodin Mijajlović, taj svemoćni i jedna tužiteljka. Ali, ne bilo koja tužiteljka, ono što je ključ to je tužiteljka koja je postupala u dva masovna zločina u Crnoj Gori. Ta tužiteljka nije postupala u oba ta predmeta tako što je rekla - &nbsp;idem ja, nego je spletom okolnosti ona bila dežurna tog dana. Znači pukim slučajem se našla, ni kriva ni duna, &nbsp;u dva velika predmeta. I treba je povezati sa Mijajlovićem, koji navodno uređuje slobodne i nezavisne crnogorske medije. Treba je diskreditovati - poručila je urednica Portala ETV.
Prema njenim riječima, razlog za diskreditaciju Nastić krije se u naumu da se ona isključi iz slučajeva masakra na Cetinju.&nbsp;
- Gospodin Spajić prije 15ak, 20 dana konačno je primio porodice žrtava cetinjskih masakara. Zar nije indikativno da upravo u trenutku kada treba da se dogodi odgovor Spajića tim familijama, jer im je on obećao skoriji odgovor, vi krećete &nbsp;u ovu akciju i tužiteljku koja je postupala u oba slučaja povezujete sa tim "strašnim" Mijajlovićem, uvezuju ga kao čovjeka koji je na čelu crnogorskim medija, uređuje ih. On ima svoje pipke u tužilačkoj organizaciji preko strica. U Crnoj Gori brat i sestra od strica, u našim tradicionalnim okvirima je rod rođeni. I onda na taj način treba diskreditovati tužiteljku i isključiti je iz oba slučaja - kazala je Krsmanović i dodala da pretpostavlja da će se to desiti sada kada je terete da je "odavala tajne informacije svom bratu od strica i na taj način urušavala bezbjednosni sistem Crne Gore".
Smatra da je vrlo indikativno zašto tužiteljku Nastić žele da isključe.
- Mislim da treba svima da nam je jasno zašto žele da je isključe. Zato što tužiteljka Nastić, vjerovatno raspolaže nekim podacima, za koje oni ne žele da dođu do javnosti ili je tražila neke podatke, vještačenja, za koja su oni svjesni što će da proizvedu i koji rezultat i nije poželjno da ona bude u posjedu tih informacija. I onda je isključite iz tog predmeta &nbsp;i angažujte podobnog tužioca po volji Novovića, Šukovića, Demokrata, crkv.e. I vi ste zatvorili priču o ta dva masakra na Cetinju. Potpuno sam sigurna da ovaj tajming nije nimali slučajan - ocijenila je Krsmanović.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D6du9Kiz9pLE&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Tag: dragutin-papovic

Papović: Postoje snage koje će uprkos svemu odbraniti onu Crnu Goru koja je stvorena na referendumu

Plan uništenja i strategija odbrane Crne Gore

Papović: Duklja (Zeta) u spisima Stefana Nemanje i njegovih sinova (II dio)

Papović: Duklja (Zeta) u spisima Stefana Nemanje i njegovih sinova (I dio)

Papović: Direktna prijetnja građanskom miru u Crnoj Gori

Konstantin VII Profirogenit o identitetu Dukljana

Konstantin VII Profirogenit o identitetu Dukljana

Krivotvorine i istine o Trinaestojulskom ustanku

Poraz četničke ideologije

Papović o saboru na Duklji: Priprema se teren za promjenu istorijskih udžbenika, reakcija MKM gora od ćutanja

Otkrivene poruke Čarlia Kirka prije atentata: Izgubio donatore zbog kritika Izraelu

U Podgorici uhapšeno šest osoba zbog vožnje pod dejstvom alkohola i psihoaktivnih supstanci

Senior fest narednog vikenda: Igra, pjesma, sport i druženje za najstarije

Slučaj Mijajlović – Kriminalizacija Javnosti i Medija

PRATITE TVe UŽIVO