Veliki župan Stefan Nemanja je pri kraju XII vijeka razaranjem gradova i osvajanjem pripojio Duklju Srbiji (Raškoj). Kako navodi istoričar Sima Ćirković, tada još nije bilo jasno da li će Nemanjina državna tvorevina biti dugog vijeka, jer ta država nije bila centralizovana, već sastavljena od udionih kneževina u kojima su dominirali stari politički okviri i tradicije. To se najviše odnosilo na Duklju koja se od Srbije, osim po političkim, vjerskim i etničkim, bitno razlikovala i po kulturnim karakteristikama. O tome svjedoče dukljanska pismenost, književnost, slikarstvo i arhitektura.
Istoričar književnosti Dimitrije Bogdanović je naveo da Ljetopis (Kraljevstvo Slovena) Popa Dukljanina, kao glavni dukljanski spis iz XII vijeka, po sadržaju pripada latinskim hronikama i latinskoj srednjovjekovnoj istoriografiji, dok je najranija srpska književnost nastala na makedonsko-glagoljskoj tradiciji. Bogdanović je zaključio da je Ljetopis popa Dukljanina „po književnim osobinama i naročito po ideologiji sasvim po strani od glavnog toka srednjovekovne srpske istoriografije i hagiografije“. Ljetopis je temeljno djelo crnogorske pismenosti, književnosti i istoriografije, odnosno kako je to zaključio istoričar književnosti i lingvista Danilo Radojević „duhovna spona s crnogorskim ranim srednjim vijekom“.
I ćirilični tekstovi u Duklji su nastali pod uticajem latinske pismenosti i umjetnosti. Prvi i najznačajniji sačuvani ćirilični spis iz ovoga perioda je Miroslavljevo jevanđelje. Potiče iz pretposljednje decenije XII vijeka i napisano je „knezu velikoslavnomu Miroslavu, sinu Zavidinu“, bratu Stefana Nemanje. Miroslav je upravljao Humom tokom 1180-ih. Veći dio teksta je napisao anonimni pisar zetsko-humskim, odnosno dukljanskim pravopisom pod uticajem beneventanskog uglastog pisma, što znači da je pisar, prema mišljenju Dimitrija Bogdanovića, imao latinsko skriptorsko obrazovanje. Manji dio teksta je napisao dijak Gl(r)igorije raškim pravopisom, pod uticajem ruskog pravopisa tako da, iako je cijeli tekst pisan ustavnim ćiriliskim pismom, dvije vrste pravopisa su potpuno različite. Zetsko-humski (dukljanski) pravopis se oslanja na ranije glagoljske romaničke tekstove iz primorja, dok je uzor raškog pravopisa u ruskim književnim tekstovima. Kako navodi istoričar Tomislav Raukar, ćirilica se iz matične Bugarske i Makedonije proširila u Srbiju, Duklju, Hum, Bosnu i Hrvatsku krajem XII i početkom XIII vijeka. Zanimljivo je da je najstariji sačuvani hrvatski ćirilični tekst „Povaljski prag“ na Braču nastao 1184. (sačuvan u prepisu iz 1250.), odnosno gotovo istovremeno kad i Miroslavljevo jevanđelje. Ćirilična pismenost u Hrvatskoj, Duklji, Humu i Bosni činila je zapadnoćirilsko područje koje se, kako ističe Raukar, grafološki i jezički razlikovalo od ćirilice na istočnom, pravoslavnom području.
Miroslavljevo jevanđelje je nastalo van vizantijskog i pravoslavnog uticaja i isključivo pod latinskim književnim i vjerskim uticajem. O tome svjedoče i iluminacije (minijature) u tekstu koje, po mišljenju istoričara umjetnosti Pavla Mijovića, predstavljaju stapanje kasnoatničke,
vizantijske i italske likovne umjetnosti. Mijović je zaključio da su minijature urađene u duhu rane romanike i zapadnog minijaturnog slikarstva i da je po njihovom kvalitetu i „sjajem umjetničke opreme“ ova knjiga nadmašila sve dotle poznate ilustrovane slovenske knjige. Konstatovao je da „u odnosu na cjelokupnu staru srpsku umjetnost Miroslavljevo jevanđelje stoji kao usamljeni spomenik jedne veoma složene umjetničke tradicije, koja se u Dukljanskom Kraljevstvu bila začela u izvanredno komplikovanim uslovima“. Osim njihovih romaničkih uzora u ovim minijaturama se prepoznaje prije svega iskaz domaće umjetnosti i u njima se ogleda rađanje „mlade feudalne kulture“ dukljanske rane istorije. Mijović je izvorište ove umjetnosti uočio u kombinovanju vizantijske umjetnosti vasilijevaca (pravoslavnih monaha) i latinskih benediktinaca u južnoj Italiji (Apuliji i Kampanji) i da se praosnova inicijala Miroslavljevog jevanđelja nalazi u benediktinskim centrima u Kapui i Bobiu. Slikarsku vještinu i stil prenijeli su benediktinci koji su došli kao misionari u Duklju. Mijović smatra da Miroslavljevo jevanđelje nije pisano ni iluminisano u crkvi Sv. Petra u Bijelom Polju, već u nekoj svjetovnoj sredini. Vjerovatno je to bilo u skriptoriji u nekom od dukljanskih primorskih gradova. Istoričar umjetnosti Vojislav J. Đurić navodi da je blizu trista minijatura u ovome jevanđelju uradio samo jedan slikar. I Đurić ističe da ukrasi odaju „zapadnjačke crte“, da veličina i raspored inicijala „odgovaraju latinskim knjigama“, da su „početna slova sastavljena od elemenata svojstvenih romaničkoj minijaturi Rima, Toskane i južne Italije“ i da je stil „u duhu minijatura nastalih u benediktinskim iluminatorskim radionicama u Kampaniji i Apuliji“. Na osnovu ovih odlika Đurić je zaključio da je Miroslavljevo jevanđelje „postalo primer zetskog ukrašavanja knjiga“.
Nemanjići su se u dukljanskoj državi susreli i sa drugačijom arhitekturom i oblicima primijenjene umjetnosti. Prema mišljenju istoričara umjetnosti Vojislava Koraća, arhitektura Duklje je krajem XII i početkom XIII vijeka nastala pod uticajem zapadnoevropske arhitekture, uz posredništvo susjednih italijanskih oblasti. Kako u političkom i vjerskom, tako je i u umjetničkom pogledu Duklja (Zeta) bila dio zapadnoevropskog svijeta. Dok je u Duklji postojalo raskošno arhitektonsko bogatstvo koje se širilo iz naprednih primorskih gradova, nastalih pod uticajem vizantijske i zapadnoevropske kulture, u Srbiji je dominirala graditeljska monotonost i asketizam. Da je dukljanska (zetska) arhitektura bila naprednija u odnosu na arhitekturu srpskih osvajača, svjedoči zaključak Vojislava Koraća da su zadužbinu Stefana Nemanje Đurđeve stupove kod Novog Pazara moguće izgradili isti majstori koji su gradili katedralu Sv. Tripuna u Kotoru. Izvjesno je da su srpski vladari za izgradnju zadužbina u Crnoj Gori angažovali dukljanske (zetske) majstore i tako su prihvatili romaničku arhitekturu. To su crkve: Sv. Petra u Bijelom Polju, Sv. Đorđa (Đurđevi stupovi) u Beranama i Uspenja Presvete Bogorodice u Morači (Morački manastir). Na njih je uticala zetska romanika, prije svega u prilagođavanju oblika raških građevina romanskim oblicima.
Vojislav Korać je istakao da crkva Sv. Petra u Bijelom Polju ne liči na prve raške crkve, već da je kasnije prilagođena raškom graditeljstvu. Da je tu vjerovatno postojao preromanički hram koji obnovio ili dogradio knez Miroslav upućuje zaključak istoričarke umjetnosti Jovanke Maksimović koja je istakla da su u crkvi Sv. Petra pronađeni djelovi skulpturalnog kamenog ukrasa sa preromanskim stilskim osobinama. Istoričarka umjetnosti Tatjana Koprivica ukazuje da starija faza crkve Sv. Petra potiče između IX i XI vijeka. Istoričar umjetnosti Tomislav Marasović navodi da je tipološki srodna s crkvom Sv. Nikole (Mikule) u Velom
Varošu u Splitu, koja je sagrađena u drugoj polovini XI i početkom XII vijeka. Izvjesno je da je obnovu crkve finansirao humski knez Miroslav oko 1190. godine, ali postoji mišljenje da je dovršena tek nakon njegove smrti, između 1195. i 1199. Vojislav J. Đurić ističe da je oblik crkve Sv. Petra urađen prema romaničkim bazilikama i katedralama na Zapadu i da su je gradili primorski majstori. Monumentalni portal sa ktitorskim zapisom, četvrtasta kupola i pravougaona apsida su urađeni u duhu dalmatinskih preromanskih i romanskih crkava. Njena krstoobrazna osnova je nastala pod uticajem vizantijske arhitekture. Dvije kule s narteksom su odlika raškog graditeljstva, ali imaju sličnost i sa kulama katedrale Sv. Tripuna u Kotoru, tako da i u tom segmentu ima odlike zapadnog graditeljstva. Zbog ovoga je upitno kom obredu je prvobitna crkva Sv. Petra bila posvećena – katoličkom ili pravoslavnom. Zato je istoričar Mladen Ančić naveo da nije jasno ni kojoj je od ove dvije konfesije pripadao knez Miroslav. Od sredine XIII vijeka u ovoj crkvi je bilo sjedište Humske episkopije. Na osnovu toga je američki vizantolog Džon V. A. Fajn (JR.) zaključio da je crkva Sv. Petra s Bijelim Poljem i Limom predstavljala granicu Huma i Srbije. Crkva Sv. Petra vjerovatno potiče iz dukljanskog perioda, kao i obližnja crkva Rođenja Presvete Bogorodice (Bogorodica Bistrička) u manastiru Voljavac, na desnoj obali Lima, uz današnju granicu Crne Gore i Srbije. Crkvu je, po predanju, sagradio kralj Mihailo Vojislavljević, a po arhitekturi je slična Mihailovoj zadužbinskoj crkvi u Stonu na poluostrvu Pelješac.
Crkvu Sv. Đorđa (Đurđeve stupove) kod Berana sagradio je župan Prvoslav, sin velikog župana Tihomira koji je poginuo u bici protiv svog mlađeg brata Stefana Nemanje 1168. Prvoslavova građevina potiče iz 1213. godine. Vojislav J. Đurić je istakao da prvobitna građevina, jednobrodna crkva sa kupolom, više liči na kotorske romaničke crkve Sv. Luke i Sv. Marije, nego na raške crkve. Kasnijim dogradnjama dobila je elemente raške arhitekture. Plan crkve Uspenja Presvete Bogorodice u Morači iz 1251–2. godine, čiji je ktitor Vukanov sin Stefan, ima odlike raške arhitekture, po uzoru na crkvu manastira Žiča, dok su prozori sa elementima kamene plastike, urađeni u duhu romanike. Skulptura zapadnog portala crkve urađena je u duhu italijanske romanike, dok je granitni episkopski prijesto, po formi i figuralnim ukrasima, sličan episkopskim sjedištima u južnoj Italiji i jedini je takav primjer u Crnoj Gori. Uz to, u moračkoj skulpturi su zastupljeni elementi narodne umjetnosti.
Uprkos tome što je dukljanska država krajem XII vijeka pripojena državi Nemanjića, njene kulturne, etničke i vjerske posebnosti su nastavile poseban razvoj. I što je važnije, dukljanska kultura je bila bitno razvijenija od srpske, toliko da je osvojila srpske vladare koji su kopirali obrazce dukljanske pismenosti, književnosti, slikarstva i arhitekture.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Papović: Dukljanska kultura krajem XII i početkom XIII vijeka

Knjiga „Rasprave o Duklji i Dukljanima“ istoričara Dragutina Papovića predstavljena je sinoć u prostorijama Matice crnogorske u Podgorici. Knjiga je objavljena krajem prošle godine u okviru biblioteke „Studije, kritike, eseji“.
Prema riječima predsjednika Matice crnogorske Ivana Jovovića, Papović je u knjizi „Rasprave o istoriji Duklje i Dukljana“, „usmjerio svoju intelektualnu, odnosno naučnu pažnju na neuralgične tačke crnogorske istorije, gdje je prepoznao eksplicitne tendencije koje su usmjerene ka nasilnoj eksproprijaciji najstarijih slojeva crnogorske kulture &nbsp;i tradicije.“
– Očito je da je izlazak iz štampe ove knjige pokazao da je tematika Duklje, Dukljana, Dukljanskog kraljevstva, Dukljanske nadbiskupije, uopšte dukljanske tradicije bila u domenu nekog problema psihološke prirode generacijama, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti, puno prije nego same pozitivne nauke-istoriografije. U ovoj su publikaciji, između ostalog, demistifikovane nacionalromantičarske koncepcije o karakteru Duklje i Dukljana kao države primorskih Srba ili Crvenih Hrvata, uključujući i one koje propagiraju nenaučna stanovišta, da Albancima pripada eksluzivna istorijska sukcesija nad zaostavštinom ilirskog naroda. Papović je već u naslovu knjige otvorio raspravu suprotstavljajući se sveprisutnom trendu mimikrije u našem javnom diskursu, kojim se navodno ne žele, kako se to kolokvijalno kaže, izazivati dalje podjele u narodu otvaranjem identitetskih pitanja, a zapravo se žele zadržati stereotipi i stare zablude koje rapidno vode regresiji istorijske nauke u Crnoj Gori. Upravo autor svojom radnjom delegitimiše pseudoistorijske narative o Duklji, ukazujući na njenu autentičnost koja je proizašla iz bića posebnog naroda koji je stvorio dukljansku državnu i duhovnu tradiciju – rekao je Jovović.
Istoričarka umjetnosti Tatjana Koprivica istakla je da ko god se na bilo koji način bavi pomenutim periodom zna koliko je složen istraživački put i koliko je u pitanju složen i težak posao, te da je Dragutin Papović to radio „nošen svojim istraživačkim zanosom a ne institucionalno“.
- I sam kolega Papović kaže u uvodu, kao profesor na predmetu Istorija Crne Gore do kraja 12 vijeka na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, osnovni udžbenik „Istorija Crne Gore“ gdje je prvi tom objavljen 1967. godine. O političkoj istoriji Duklje u ovoj knjizi postoji osam od 444 strane i to jasno govori kakva je literatura udžbenička i koliko je složeno raditi. Posebno ovih zadnjih godina u okviru predmeta Istorija umjetnosti Crne Gore koji držim na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju termini Duklja i dukljanstvo se doživljavaju pežorativno i dobijamo studentkinje i studente koji miješaju grad, državu i apsolutno dolaze jako slabo potkovani. Čini mi se da je upravo ovaj kontinuitet koji nam kolega Papović predstavlja od grada Dokleje kroz razvitak države Duklje jako važan i da će nam svima biti koristan u novom nastavnom procesu – rekla je Koprivica.
Istoričar Adnan Prekić ističe da je knjiga Dragutina Papovića metodološki i naučni pokušaj da se prekine s nasilnom eksproprijacijom kulturne baštine Crne Gore. On je istakao da je autor ukazao na slabu „zastupljenost i nepreciznost podataka o Duklji u akademskim krugovima koji su s razlogom ili bez, s namjerom ili bez, po pravilu vodili u neke pogrešne interpretacije, u neka pogrešna tumačenja.“
– Ono što je jako značajno je metodološki pristup koji je kolega Papović koristio u pripremi ove knjige, a to je prije svega analiza izvora i svih postojećih radova. Znači ne postoji nijedan relevantan rad koji se bavi istorijom Duklje koji nije bio predmet potpune analize, komparacije s nekim drugim izvorima, potvrđivanje onoga što se može potvrditi i ukazivanje na one stvari koje su nelogične i koje su negdje neprihvatljive za neku savremenu istoriografiju, koje nisu u skladu s onim što su savremena i arheološka istraživanja. Ta polemika, uslovno rečeno, s ranim istoriografskim radovima donosi nam niz novih saznanja i niz nekih novih interpretacija. Posebna vrijednost ove knjige po meni je to što je Papović po prvi put u nekom novijem periodu autor koji je iskoristio apsolutno sve dostupne izvore na engleskom jeziku koji se tiču na određeni način Duklje i istorije Duklje – rekao je Prekić.
Autor je istakao da je u knjizi ukazao na mnoge predrasude ili neodržive konstrukcije. &nbsp;
– Knjiga se ne uklapa u koncepcije kojima se pokušava prisvajanje nasljeđa dukljanske države. To prisvajanje ne ide, jer vidi se da je vještačko. To su bili motivi za pisanje ove knjige, odnosno ovih radova. I sam pretpostavljao da je toliko istoričara prije mene, prije nas, moralo to proučavati. Međutim, iznenadio sam se. Prije svega kroz polemiku ili kroz raspravu s tom literaturom došao sam do nekih odgovora, a za dosta pitanja odgovora i dalje nema – objasnio je Papović.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DLomkl4-Q8yk&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Demistifikovati pseudoistorijske narative o Duklji

Papović: Replika na Mandićevu zetsku čestitku
Andrija Mandić je u čestitki povodom Dana opštine Zeta izjavio da je u zetskoj ravnici „začeta istorija – ne samo Zete, već i same srži srpske državnosti“. To je netačno. Srbija ili srpska država nije nastala u Zeti, već u oblasti koja se po gradu i episkopiji Ras nazvala Raška. Nastala je u prvoj polovini IX vijeka o čemu svjedoči vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit u djelu „De administrando imperio“ koje je sastavljeno sredinom X vijeka. Prema zapisu vizantijskog cara prvi srpski vladari u IX vijeku zvali su se Višeslav, Radoslav, Prosigoj i Vlastimir. Njihovi potomci su vladali Srbijom do sredine X vijeka, kada je poginuo posljednji pripadnik ove porodice Časlav Klonimirović. Od tada pa gotovo do sredine XII vijeka, odnosno za gotovo 200 godina, Srbija nije postojala kao posebna država. Car Konstatin VII je zapisao da je tada postojala država (arhontija) Duklja, da se nalazila u zaleđu Lješa, Ulcinja i Bara, da je obuhvatala primorski pojas do Kotora, da se planinskim stranama graničila sa Srbijom i da se njen narod zvao Dukljani. Ovi podaci nesumnjivo svjedoče da su u IX i u prvoj polovini X vijeka Srbija i Duklja bile posebne i susjedne države. Za razilku od Srbije, Duklja je u drugoj polovini X vijeka ojačala, a u XI vijeku se pod vladavinom Stefana Vojislava (Dobroslava) i njegovih potomaka (Vojislavljevića) razvila u moćno kraljevstvo.
Mandić ili onaj koji je napisao čestitku pogrešno navodi da se država od početka zvala Zeta. U vrijeme Vojislavljevića država se zvala Duklja. O tome svjedoči i naziv državne crkve – Dukljanska nadbiskupija (arhiepiskopija). Centralna oblast države Duklje u tome periodu je bila Zeta koja je samo po nazivu identična današnjoj Zeti odnosno Zetskoj ravnici. Tadašnja oblast Zeta je obuhvatala znatno veću teritoriju. Prema Ljetopisu popa Dukljanina oblast Zeta (lat. Zenta) je imala 11 županija: Luška, Podlužje, Gorska, Kupelnik, Barezi, Oblik, Županja, Prapratna, Crmnica, Budva s Kučevom i Grbalj. Luška je obuhvatala današnje Bjelopavliće od Glave Zete i Lješkopolje do rijeke Morače i Malog blata. Podluška se prostirala između Morače na zapadu, do Hota i Gruda na istoku, na jugu do Skadarskog jezera, a na sjeveru do današnjih Kuča. Moguće je da je Podluška imala dva dijela. Gornji sa centrom u Ribnici (Podgorici) i Donji sa centrom u kasnijem Žabljaku Crnojevića. To znači da je današnja Zeta (Zetska ravnica) bila nekadašnja dukljanska županija Podluška. Prema zapisima dubrovačkog hroničara Jakova Lukarevića iz XVII vijeka, dukljanski vladar Tuđ(g)emir je u X vijeku utvrdio Podgoricu.
Županija Gorska se prostirala od Kuča sa centrom u Medunu prema donjoj Morači i izvorištu Tare. Istoričar Konstantin Jireček navodi da se Gorska nalazila u crnogorskim brdima. Teritorija županije Kupelnik (Kuprelvik) danas gotovo u cjelosti pripada Albaniji. Prostirala se između Hota (Hotskih virova) i oblasti Vraka. Od Vrake prema Skadru bila je županija Barezi sa gradom Balečom na rijeci Rijoli, sjeverno od Skadra. Županije Kupelnik i Barezi kasnije su bile dio oblasti Pilot. Oko brda Taraboš, Skadarskog jezera, Svača i Bojane i na prostoru današnje oblasti Anamali (moguće i Mrkojevića) prostirala se županija Oblik. Dio ove županije prema Skadarskom jezeru zvao se Krajina. U Krajini je bio dvor i kultno mjesto dukljanskog
svetog kralja Vladimira. Prapratna se prostirala duž južne obale Skadarskog jezera, na obroncima Rumije i prema Virpazaru. Oblik se prostirala od Krajinskih gora ka jezeru Šasu i gradu Svaču, a Prapratna od Krajinskih gora ka Skadarskom jezeru, pa je Oblik bila više primorska, a Prapratna jezerska županija. Crmnica se nalazila između Skadarskog jezera, Vrsute i Paštrovačke gore. Budva sa Kučevom je u stvari bila današnja Budva sa Paštrovićima, dok se zetska županija Grbalj nalazila između Budve, Tivta i Kotora. Nije utvrđeno đe se nalazila županija Županja (lat. Iuppanam).
Zeta je bila mjesto presudne bitke za nezavisnost Duklje. Pop Dukljanin navodi da je Stefan Vojislav pobijedio vizantijsku vojsku u Zetskoj ravnici (lat. planitiem Zentae) kod Vranja (lat. Vuranie) i Vranjske gore kod današnjih Mataguža. Tu vijest je potvrdio vizantijski hroničar Jovan Skilica koji je naveo da je vizantijski komandant Georgije Provatas pretrpio težak poraz. Bitka se dogodila 1040. godine i nakon nje je Duklja stekla nezavisnost od Vizantije. Ovi podaci govore da je i današnja i tadašnja Zeta bila istorijski i geografski centar i srž dukljanske (crnogorske), a ne srpske državnosti.
Mandić je istakao da je „još prije gotovo hiljadu godina vizantijski hroničar prvi put zapisao njeno [Zetino] ime“. To je tačno i taj hroničar se zvao Kekavmen. Pretpostavlja se da je njegovo djelo „Strategikon“ (gr. Στρατηγικόν) nastalo između 1075. i 1078. godine. Kekavmen je naveo da se zemlja Stefana Vojislava zvala Duklja (gr. Διοϰλεία). Istakao je da je Stefan Vojislav imao vizantijsku titulu toparha (gr. τοπάρχης). Ova titula je u periodu X–XIII vijeka dodjeljivana nezavisnim vladarima. U VI vijeku se izjednačavala sa titulom kralja, a u Ljetopisu popa Dukljanina Vojislav (Dobroslav) se tituliše kao kralj. Kekavmen je naveo da je Vojislav bio toparh u gradovima Dalmacije, u Zeti i u Stonu (gr. τὰ κάστρα Δαλματίας εἰς τὴν Ζένταν ϰαὶ εἰς τὴν Στάμνον). Pod Dalmacijom se u zapisu Kekavmena podrazumijeva vizantijska tema Gornja Dalmacija. Prostirala se između Stona i Kotora s centrom u Dubrovniku. Titulisanje Vojislava kao toparha gradova u Dalmaciji znači da je uspio da zauzme barem jedan od tih gradova. Vjerovatno je to bio Kotor u kojem se nalazio dvor Vojislavovog sina Mihaila. Ston je bio glavni grad Zahumlja kojim je Vojislav vladao nakon pobjede nad zahumskim knezom Ljutovidom, ubrzo nakon Barske bitke (bitke kod Tuđemila) 1042. godine. Navođenje Zete, kao užeg dijela dukljanske države, je prvi poznati pomen ove oblasti u stranim izvorima. No, u to vrijeme nije postojala država Srbija, tako da zapis Kekavmena na koji se poziva Mandić svjedoči da je Zeta bila sastavni dio i centralna oblast dukljanske, a ne srpske države.
Mandić je istakao da je Zeta „bila kamen temeljac veličanstvenog carstva Nemanjića“, jer se „u staroj Ribnici rodio Stefan Nemanja“. Podatak da je Stefan Nemanja rođen u Ribnici prvi je zapisao njegov najmlađi sin Rastko (Sava) u „Žitiju Sv. Simeona“ oko 1207. godine. Sava je naveo da se Nemanja rodio „u Zeti na Ribnici“ i da su ga krstili „latinski jereji“. Za Savinu tvrdnju nema drugih dokaza, ali se u istoriografiji dominantno pretpostavlja da je to bilo oko 1113. godine kada je iz Raške u Duklju kao emigrant došao Nemanjin otac Zavida sa porodicom. Dukljom je u to vrijeme vladao kralj Vladimir, unuk kralja Mihaila Vojislavljevića. U Raškoj se tada vodila borba oko županskog položaja, a Zavida je kao jedan od pretendenata bio poražen i sklonio se u Duklju. Zavida je bio skromnog porijekla. Čak je i istoričar Vladimir Ćorović u „Istoriji Srba“ za Zavidu zaključio da „nije bio ličnost od većeg značaja“. S obzirom na to da Nemanja nije bio dukljanskog porijekla njegovo rođenje u Ribnici nema nikakvog značaja za istoriju Duklje (Zete), odnosno Crne Gore.
Nekoliko istoričara je pokušalo da poveže Nemanjine pretke sa dinastijom Vojislavljevića kako bi opravdali njegovo osvajanje Duklje. Istoričar Sima Ćirković je analizirao te pokušaje i zaključio da „srpski velikožupanski rod nema ishodište u dukljanskoj dinastiji“ i da između Nemanjinog oca Zavide i dukljanskih vladara nedostaje karika. Sve teze o vezama Nemanjića sa dukljanskom dinastijom i prethodnim raškim županima zapravo su konstrukcije srpskih biografa iz XIII vijeka nastale u namjeri da se Nemanjići, očito skromnog porijekla, povežu sa starijim vladarskim porodicama. Da je porijeklo Stefana Nemanje nepouzdano govori podatak da Nemanjini sinovi Stefan i Sava u žitijima svoga oca ne navode kako se zvao Nemanjin otac, odnosno nijesu znali ili nijesu htjeli da napišu kako im se zvao đed. Da je Nemanja bio Zavidin sin zaključeno je samo na osnovu toga što je Nemanjin brat Miroslav u ktitorskom zapisu na crkvi Sv. Petra kod Bijelog Polja naveo da je Zavidin sin. Drugih dokaza nema. Stefan i Sava su prećutali i kako je Nemanja došao na vlast. Vizantijski car Manojlo I je 1166. godine za vazalnog velikog župana u Srbiji postavio Tihomira. Tihomir je vlast dijelio sa braćom Miroslavom, Stracimirom i Nemanjom. Nemanja je zaratio protiv brata. Tihomir i Nemanja su se sukobili u bici kod Pantina blizu Zvečana 1168. Tihomir je poginuo, a Nemanja je postao veliki župan. Tako je počelo „veličanstveno carstvo Nemanjića“.
Mandić je pokušao da poetski prikaže vezu između Nemanje i Zete pa je naveo da je Nemanja bio „onaj koji će zapaliti buktinju srpske slobode, pretvarajući plamen Zete u vatru koja će osvijetliti čitav srednji vijek“. U stvarnosti, Nemanja se vratio u Duklju kao strani osvajač između 1180. i 1186. godine i tada je, kako navodi njegov sin Stefan, srpska vojska razorila dukljanske gradove: Danj, Sard, Skadar, Svač, Ulcinj i Bar. Moguće je da je tada bilo buktinja i plamena o kojima pripovjeda Mandić, ali su to bile vatre razaranja, a ne slobode. Duklja (Zeta) nije ni početak srpske državnosti ni kamen temeljac carstva Nemanjića. To ni Nemanjići nijesu tvrdili. Duklja je bila posebna država koju su Nemanjići osvojili. Ona je bila prva koja je vratila samostalnost nakon propasti države Nemanjića sredinom XIV vijeka. Balšići je osamostalili oko 1360. i od tada se država zvala Zeta. Krajem XV vijeka Crnojevići su joj promijenili naziv u Crna Gora. Mandić tvrdi da je ona izgubila svoju državnost 1496. To je netačno. Izgubila je svoju nezavisnost, a državnost ili državotvornu ideju nije nikad izgubila.

Replika na Mandićevu zetsku čestitku

Srpski (raški) veliki župan Stefan Nemanja zaratio je protiv Duklje krajem 1180. i početkom 1181. Tada je uspio da osvoji Zahumlje (Hum) koje je bilo udiona oblast u Duklji. Nemanja je nastavio napad na Duklju između 1183. i 1186. godine. Najduže su se odupirali utvrđeni primorski gradovi. Zbog toga su surovo kažnjeni. Raška vojska je razorila: Danj, Sard, Skadar, Svač, Ulcinj i Bar. Iz ovih gradova je pobio i protjerao sve Grke (Vizantince), jer je Vizantija bila pokrovitelj Duklje, a Nemanja je tada bio protivnik Vizantije. Samo je Kotor pošteđen da bi Nemanja u njemu sagradio dvor. Posljednji dukljanski vladar veliki knez Mihailo napustio je zemlju i otišao je u Dubrovnik. Nemanjinim napadima najduže se odupirao Bar, koji je i nakon osvajanja sačuvao autonomiju, a u njemu se nalazila žena velikog kneza Mihaila, kneginja Desislava. Ona je najkasnije sredinom 1189. godine napustila Bar i otišla je u Dubrovnik. To je bio kraj dinastije Vojislavljevića.
Stefan Nemanja je dukljansku teritoriju podijelio članovima porodice. Najstarijem sinu Vukanu dao je Duklju i Dalmaciju. Pod Dalmacijom se podrazumijeva vizantijska provincija Gornja Dalmacija, koja je obuhvatala teritoriju između Stona i Kotora. Dubrovnik je uspio da odbije napad Nemanjića. Hum je pripao Nemanjinom bratu knezu Miroslavu, a potom ga je Nemanja dodijelio najmlađem sinu Rastku oko 1190. godine. Rastko je 1192. otišao na Svetu Goru đe se zamonašio i dobio ime Sava, a Hum su naslijedili Miroslavovi sinovi. Dok je Nemanja Duklju pokorio ratom i razaranjem gradova, Vukan je vodio drugačiju politiku. Osvojenu Duklju je prihvatio kao novu otadžbinu. Nije je prilagodio svom porijeklu, već se on prilagodio dukljanskim državnim, etničkim i crkvenim okolnostima. Još dok je Nemanja bio vrhovni vladar, Vukan se titulisao kao „kralj Dioklije, Dalmacije, Trebinja, Hvosna i Toplice“. Na crkvi Sv. Luke u Kotoru koju je sagradio građanin Mavro Kazafranka 1195. isklesan je ktitorski zapis da je crkva podignuta u vrijeme velikog župana Nemanje i njegovog sina Vukana, kralja Duklje (sub tempore domine Nemane magni iupani et filii sui Velcanni regi Dioclie). Istoričar i akademik SANU Sima Ćirković navodi da se Vukanova kraljevska titula „nastavljala na titulu njegovih dukljanskih prethodnika i doprinosila je očuvanju tradicija ranije samostalnog dukljanskog kraljevstva.“
Nemanja je abdicirao 1196. godine i na poziv najmlađeg sina Save otišao je na Svetu Goru, đe se zamonašio i uzeo ime Simeon. Nemanja je za vrhovnog vladara imenovao srednjeg sina Stefana, dok je Vukanu dao titulu velikog kneza (knez velija), potvrdio mu vlast u Duklji i Dalmaciji i obavezao ga da bude pokoran novom vladaru. Vukan nije pristao. Po odlasku Nemanje na Svetu Goru, Vukan je osamostalio Duklju i za to je dobio podršku većine dukljanskog plemstva. Za priznanje krune i državne samostalnosti obratio se papi Inoćetniju III. Vukan mu je 1198. godine poslao pismo u kome je tražio da mu uputi izaslanike koji će, između ostalog, „utvrditi narod u katoličkoj vjeri“ a i sam Vukan je izjavio da želi „ljubiti i poštovati Rimsku stolicu kao svoju majku i svim njenim naredbama biti pokoran“. Papa je prihvatio Vukanov zahtjev i u odgovoru je Vukana titlusao kao „svijetlog kralja Duklje i Dalmacije“ (Vulcani illustris regis Diocliae et Dalmatiae). Papino pismo u Duklju su donijeli papski legati kapelan Ivan i podđakon Simon. S Vukanom su u ljeto 1199. organizovali sabor u Baru na kome su dukljansko-barskom nadbiskupu Jovanu uručili plašt (palium), a zatim su usvojene brojne uredbe o organizaciji crkve i životu sveštenstva i vjernika u kraljevstvu Duklje i Dalmacije.
Nakon sabora u Baru nadbiskup Jovan je poslao pismo papi u kome je naveo da su „gospodin kralj [Vukan] i sav narod...postali [su] na svaki način veoma odani tvojoj Svetosti“. Potom se i Vukan papi obratio pismom u kome se titulisao kao „kralj Duklje i Dalmacije“ (Diocliae atque Dalmatiae Rex). Vukan je istakao da je uvjeren kako će „sveti i spasonosni nauk“ papinih izaslanika koji su rukovodili saborom u Baru „prosvijetliti sve moje kraljevstvo“. Vukan ističe da je sabor u Baru održan tamo „đe su se odvajkada držali sabori“. Potom je izrazio odanost papi, odnosno kako Vukan lično kaže „tvome apostolstvu“. S druge strane, Vukan je naglasio da mu je „priznata kraljevska čast“. Tako je Vukan ostvario cilj. U skladu sa vjerskim prilikama u Duklji prešao je u katoličanstvo i prihvatio je vrhovnu vlast pape, a Rim je priznao Vukanovu kraljevsku titulu, državnu i crkvenu nezavisnost kraljevstva Duklje i Dalmacije. Vukan je sklopio savez sa ugarskim kraljem Emerikom protiv Stefana s ciljem da preuzme srpski prijesto a da ugarski kralj prostane vrhovni vladar u Srbiji. Vukan je napao Srbiju 1202. godine i zbacio je Stefana koji je napustio zemlju. Vukan je preuzeo titulu velikog župana i priznao je ugarsku vrhovnu vlast u Srbiji. Od tada do 1918. godine ugarski kralj je u svojoj tituli navodio Srbiju.
Pretpostavlja se da je Stefan uz pomoć bugarskog cara Kalojana uspio da povrati vlast u Srbiji oko 1204. Mir je vjerovatno sklopljen 1205., kada je Stefan ponovo postao veliki župan, a Vukan veliki knez sa udionom oblašću. Izvjesno je da se tada u Srbiju sa Svete Gore vratio Vukanov i Stefanov brat Sava. On je prenio Nemanju (Simeona) u Srbiju i zatim ga je kanonizovao između 1204. i 1207. Sava je postao iguman manastira Studenica. Vukan se posljednji put pominje oko 1209. godine. Iako se pokorio Stefanu, zadržao je kraljevsku titulu. Abdicirao je u korist svog sina Đorđa. Sima Ćirković ističe da su „prenošenjem uprave nad Zetom i dukljanske kraljevske titule na Vukanovog sina tradicije samostalnog razvitka Duklje [su] produžene još za jednu generaciju“. Đorđe je preuzeo kraljevsku titulu i ubrzo je otkazao poslušnost velikom županu Stefanu. Uz Đorđa, vlast u Duklji su imala njegova braća: Vladin, Stefan i Dimitrije. Veliki župan Stefan Nemanjić je potčinio Đorđa oko 1216. i upostavio je vrhovnu vlast u Duklji, ali su Vukanovi sinovi zadržali dio vlasti i posjede.
Stefan je uspostavio savezništvo s Venencijom. Vjenčao se sa Anom, unukom mletačkog dužda Henrija Dandola. Istoričar i akademik SANU Božidar Ferjančić navodi da se Stefan Nemanjić na nagovor nove supruge odrekao pravoslavlja i da je prešao u katoličanstvo. Stefan je u Rim posalo episkopa Metodija da od pape Honorija III traži kraljevske insignije, a pri tome se pozvao i na činjenicu da je njegova porodica vladala nekadašnjim kraljevstvom Duklje. U ovom pismu Stefan je izjavio da želi biti vjerni sin svete Rimske crkve i da od pape traži blagoslov za krunu i državu. Legati koje je poslao papa krunisali su Stefana 1217. i on je postao prvi srpski krunisani kralj (Prvovjenčani).
Prvovjenčani se nakon krunisanja titulisao „po milosti Božijoj kralj cijele Srbije, Duklje, Travunije, Dalmacije i Zahumlja“ (Stephanus Dei gratia totius Serviae, Diocliae, Tribuniae, Dalmatiae, atque Ochumliae Rex). U jednom natpisu na zidu svoje zadužbinske crkve u manastiru Žiča, Stefan Prvovjenčani se titulisao „po Božijoj milosti venčani prvi kralj sve srpske zemlje, Dioklitije i Travunije i Dalmacije i Zahumlja“. U povelji manastiru Sv. Bogorodice na ostrvu Mljet titulisao se: „veliki kralj, namjesni gospodin sve srpske zemlje i Dioklitije i Dalmacije i Travunije i Humske zemlje“. Time su jasno razdvojene srpske zemlje od: Duklje, Dalmacije, Travunije i Zahumlja. U manastiru Mileševa kod Prijepolja koji je podigao Stefanov sin Vladislav, iznad freske Stefana Prvovjenčanog koja je urađena između 1222. i 1228., prema čitanju istoričara Božidara Ferjančića, zapisano je da je Prvovjenčani bio kralj i sevast(okrator) svih raških i dioklijskih zemalja. Istoričar umjetnosti i akademik SANU Vojislav J. Đurić sačuvani dio natpisa iz Mileševe tumači tako da je Stefan Prvovjenčani vladao „kraljevstvom zemalja dioklitskih“. Razliku između srpskih i dukljanskih zemalja istakao je i ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan. On u jednom pismu (vjerovatno iz 1217.) Stefana Nemanjića oslovljava kao „velikog župana sve Srbije i Duklje“ (μεγάλᾠ ζουπάνᾠ Σερβίας καί Διοκλείας). Državna posebost Duklje je istaknuta i u kasnijim srpskim hronikama. Biograf Domentijan je sredinom XIII vijeka u „Životu Svetog Save i Životu Svetog Simeona“ za Dioklitiju naveo da se ona „zove veliko kraljevstvo od početka“. Biograf Teodosije u „Žitiju Svetog Save“ koje je napisano krajem XIII vijeka navodi da je Nemanja vladao zemljom koja se zove Dioklitija. Teodosije ističe da je Dioklitija izlazila na „zapadno more“.
Jedan od najznačajnijih događaja iz ovoga perioda je uspostavljanje autokefalne srpske pravoslavne arhiepiskopije. Sava Nemanjić je 1219. godine od carigradskog patrijarha Manojla Sarantena Haritopula i nikejskog cara Teodora I Laskarisa dobio dozvolu da formira srpsku arhiepiskopiju, a on je imenovan za prvog srpskog arhiepiskopa. Nikejski car i patrijarh su ovo uradili kako bi spriječili Srbiju da nakon primanja krune iz Rima uđe u sferu uticaja Rimske crkve. To je izvedeno protiv crkvenih pravila, jer je time narušeno kanonsko ustrojstvo Ohridske arhiepiskopije koja je bila nadležna za crkvu u Srbiji. Istoričar i akademik SANU Dimitrije Bogdanović o tome kaže: „To nije kanonsko, već prvenstveno političko pitanje: kanoni se interpretiraju u skladu sa ciljem koji se želi postići ili koji je već postignut“. Sava je za sjedište arhiepiskopije izabrao manastir Žiču, a 1220. formirao je podređene episkopije. Na teritoriji nekadašnje dukljanske države uspostavljene su tri episkopije: zetska sa sjedištem na Prevlaci kod Tivta (mada postoje i druge pretpostavke), humska sa sjedištem u Stonu (od sredine 1250-ih u crkvi Sv. Petra u Bijelom Polju) i budimljanska sa sjedištem u Đurđevim stupovima kod Berana. Srpska arhiepiskopija i njene episkopije tada nijesu imale većeg uticaja na teritoriji prethodne dukljanske države. U periodu dok je bio arhiepiskop nije zabilježeno da je Sava Nemanjić sagradio ijedan pravoslavni hram u Duklji. S obzirom na to da je Duklja bila isključivo katolička, pravoslavne episkopije su zapravo fomirane kao misionarske ispostave koje su tek trebale da dobiju vjernike. Srpska arhiepiskopija je, takođe, uvažila državnost i osobenost Duklje. Iznad freske Sv. Save u Mileševi postoji natpis koji je istoričar umjetnosti Vojislav J. Đurić pročitao kao „Sava, prvi arhiepiskop svih raških i dioklitskih zemalja“. Prema srpskim hroničarima Sava je samo jednom boravio u Duklji. Kada je krenuo na posljednje putovanje u Svetu Zemlju 1234. on je to, kako navodi njegov biograf Domentijan, uradio sa obale Dioklitijskog mora. Srpski arhiepiskop Danilo II je početkom XIII vijeka zapisao da je Sava otplovio iz Starog Grada. Stari Grad je bio drugi naziv Budve, pa većina istoričara smatra da je Budva bila grad na dukljanskom primorju iz kojeg je Sava otplovio. To je bilo njegovo posljednje putovanje, jer se na povratku zadržao u Bugarskoj i preminuo je na dvoru bugarskog cara Jovana II Asena u Trnovu 1236. S obzirom na činjenicu da je Sava samo jednom boravio u Duklji, jasno je da su priče o čestim Savinim boravcima na prostoru današnje Crne Gore, imenovanja brojnih toponima njegovim imenom i priče o njegovom kultu proizvod znatno kasnijih legendi, predanja i izmišljotina. Kult Svetog Save se proširio tek u XIX vijeku, dok je svetosavlje klerikalno-nacionalistička ideologija iz prve polovine XX vijeka.
U Duklji su do druge polovine XIII vijeka neposredno vladali Vukanovi sinovi. Đorđe je nakon 1217. godine imao titulu kneza, ali je koristio dukljansku kraljevsku titulu. Oko 1242. godine još jednom je pokušao da se osamostali, ali bezuspješno. Rezidencija mu je bila u Ulcinju. Njegov brat knez Stefan je ostao upamćen po tome što je 1251-2. sagradio manastir Moraču. Na jednoj fresci iz XVII vijeka tituliše se kao kralj. Treći brat, župan Dimitrije, imao je posjede u Polimlju. Sagradio je crkvu u Brodarevu, a zatim se zamonašio i uzeo ime David. Na osnovu ovih pokazatelja, može se zaključiti da su Vukanovi sinovi bili regionalni upravnici u Duklji. Đorđe je vladao primorskim dijelom sa centrom u Ulcinju, Stefan u središnjem dijelu sa centrom u Morači, a Dimitrije u Polimlju. Đorđe i Stefan su u lokalnoj tradiciji zabilježeni kao kraljevi, a s njihovom smrću prekinuta je tradicija kraljevstva Duklje. Iako su bili srpskog porijekla, Vukan i njegova loza su Duklju prihvatili kao domovinu i pokušali su da obnove njenu nezavisnost. To je spriječio srpski kralj Uroš I. Ukinio je udione kneževine u Duklji i Zahumlju. U Humu je potisnuo Miroslavove, a u Duklji Vukanove nasljednike. Dok su njegovi prethodnici u vladarskoj tituli navodili Duklju, Zahumlje i Travuniju, Uroš I se titulisao kao „kralj svih srpskih zemalja i primorja“. Od tada se u tituli srpskih vladara ističu „srpske (raške) zemlje“ i „pomorske zemlje“. Naziv Duklja je postepeno potiskivan, a za njenu teritoriju se sve više koristio regionalni naziv Zeta.

Nemanjići i Duklja

Knjiga „Rasprave o istoriji Duklje i Dukljana“ crnogorskog istoričara Dragutina Papovića novo je izdanje Matice crnogorske.
Knjiga je, prema riječima autora, nastala na osnovu preispitivanja izvora, kritičkog osvrta na stariju literaturu i uključivanja saznanja iz novije istoriografije.
– Knjiga se sastoji od pet rasprava o temama koje se odnose na istoriju Duklje i Dukljana od antike do početka XI vijeka. Svaka od ovih rasprava funkcioniše nezavisno od cjeline u koju je smještena, ali sve zajedno čine tematsku cjelinu. Osim klasične istorijske naracije i preispitivanja objavljenih izvora, u ovim raspravama je vođena i polemika s upitnim stavovima drugih istoričara. Predstavljeni su različiti stavovi u literaturi o istim pitanjima i ukazano je na to što je i dalje problematično ili nepoznato iz ovog perioda. Zato je ova knjiga rezultat nastojanja da se svestrano prouče najznačajnije teme iz istorije Duklje i Dukljana do početka XI vijeka – navodi se u autorovom Predgovoru.
Urednik ovog izdanja je Ivan Jovović. „Rasprave o istoriji Duklje i Dukljana“ objavljene su u okviru biblioteke „Studije, kritike, eseji“.
Papović je doktorirao na Filozofskom fakultetu u Nikšiću 2013. godine. Za docenta na Filozofskom fakultetu u Nikšiću izabran je 2020. godine. Objavio je knjige: „Primjeri filantropije u Crnoj Gori do kraja XX vijeka“, „Protivnici vlasti u Crnoj Gori 1945–1948“, „Rani ratovi“, „Prilozi za istoriju nauke i kulture u Crnoj Gori 1945–1990“, „Intelektualci i vlast u Crnoj Gori 1945–1990“ i „Vjerske zajednice i nacionalizmi u Crnoj Gori (1965–1991)“.&nbsp;
Tokom 2015. i 2016. godine obavljao je dužnost generalnog direktora Direktorata za odnose s vjerskim zajednicama u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Crne Gore. Bio je poslanik u crnogorskoj Skupštini od 2016–2023. godine

Svestrano proučavanje tema iz istorije Duklje i Dukljana

Andrija Mandić je izjavio da logo Skupštine Crne Gore sa zgradom Zetske banovine čini „dušu Crne Gore“ i da „svjedoči o trajanju Crne Gore“. Oboje je netačno. Ako države imaju dušu, onda je Crna Gora svoju izgubila upravo u periodu između 1918. i 1941. kada je bila anektirana Srbiji i postala bezimeni dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Dušu je vratila Narodnooslobodilačkom borbom 1941-1945. i referendumom 2006. U monarhiji Karađorđevića Crna Gora je ugurana u administrativno-upravne jedinice koje su se zvale Zetska oblast od 1921. i Zetska banovina od 1929. godine. One ne svjedoče o trajanju, kako to Mandić pogrešno predstavlja, već o pokušaju prekida trajanja Crne Gore, negiranju crnogorske državnosti i oduzimanju geografskog naziva Crnoj Gori, što nijesu uradili čak ni truski ni austrougarski okupatori.
Mandić pokušava da Zetsku banovinu predstavi dijelom crnogorske državnosti i parlamentarizma. Ne zna istoriju ili je svjesno prekraja. Evo lekcije iz osnovne škole. Banovine je formirao kralj Aleksandar I Karađorđević nakon što je 6. janaura 1929. godine izvršio državni udar, ukinuo Ustav i zaveo diktaturu. Cilj formiranja banovina je bio dvostruk. Prvenstveno su služile učvršćivanju kraljeve diktatorske vlasti u provincijama. Kralj je po ličnom nahođenju imenovao i smjenjivao banove čiji je glavni zadatak bio da sprovode njegovu tiransku politiku na regionalnom i lokalnom nivou. Drugi cilj banovina je bio da se nasilno poništi nasljeđe prethodnih državno-istorijskih subjekata kao što je bila Crna Gora. Tako je diktatorski režim Karađorđevića načelno sprovodio jugoslovensku unitarističku ideologiju, dok se u praksi realizovala velikosrpska ideja prema kojoj je Kraljevina Jugoslavija bila samo proširena Srbija. Banovine nijesu stvorene da bi nastavile ili njegovale prethodne državne tradicije, već da ih izbrišu.
Zadatak Zetske banovine nije bio da promoviše ili nastavi državnost Crne Gore, već da uništi svaki trag crnogorske državnosti. Ni naziv Zetske banovine nije imao vezu sa državnošću srednjovjekovne Zete. Naziv nije izveden po državi, nego po rijeci Zeti, kao što su i ostale banovine, izuzev Primorske, dobile nazive po rijekama (Dravska, Savska, Vrbaska, Drinska, Dunavska, Moravska i Vardarska). Izuzev Dravske banovine, koja je obuhvatila slovenački prostor, ostale su bile vještački sastavljene od različitih istorijskih, etničkih i državnih oblasti, kako bi se te različitosti međusobno poništile. Tako su u Zetskoj banovini bili Cetinje, Novi Pazar, Foča, Kosovska Mitrovica i Dubrovnik. Banovine nijesu bile federalne, ni autonomne oblasti, već sredstvo za centralizaciju i unitarizaciju Jugoslavije prema velikosrpskoj ideologiji dinastije Karađorđevića. Zato ni jedna bivša jugoslovenska republika, izuzev Srbija, ove banovine ne tretira kao dio svog državnog, nacionalnog i istorijskog nasljeđa. Od Slovenije do Makedonije se s pravom ističe da su banovine bile samo oruđe velikosrpske politike u poništavanju drugih državnih, nacionalnih i istorijskih identiteta.
Sjedište ili zgrada Zetske banovine na Cetinju ne može biti ni simbol parlamentarizma, jer su banovine proizvod šestojanuarske diktature kralja Aleksandra I Karađorđevića. Banovine su simbol ukidanja ustavnosti i uvođenja tiranije, a ne simbol demokratije i parlamentarizma. U banovinama nikada nije bilo parlamentarizma, već su bile oličenje diktature i brutalne policijske države koja je u krvi gušila svaki demokratski glas. Tako je policijska vlast Zetske banovine naredila da se oružjem razbiju demonstracije na Belvederu 26. juna 1936. godine. Tada je ubijeno 6, ranjeno više desetina i uhapšena su 74 demonstranta samo zbog toga što su nosili crnogorski krstaš barjak i antirežimske parole. To je glavno ideološko i političko nasljeđe Zetske banovine. Stavljanje zgrade Zetske banovine za logo Skupštine nezavisne i suverene Crne Gore je skrnavljenje crnogorske državnosti i parlamentarizma i izrugivanje rodoljubima koji su se od 1918. žrtvovali za obnovu crnogorske državnosti i emancipaciju crnogorske nacije.
Zetska banovina je politički proizvod tzv. Podgoričke skupštine i nema nikakvu vezu sa državnošću i parlamentarizmom Crne Gore. Ona nema vezu ni sa tzv. tradicionalnom ili Njegoševom Crnom Gorom, jer je tzv. Podgorička skupština nasilno poništila državnost Crne Goru i zbacila Njegoševu dinastiju. Na toj ideološkoj osnovi je nastala Zetska banovina, tako da je formiranje Zetske banovine u suštini antinjegoševski čin.
Nasilnim nametanjem zgrade Zetske banovine za logo Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, u skladu sa svojom bjelaškom ideologijom, poručuje da se bori za ukidanje Crne Gore kao što su to uradili njegovi ideološki preci 1918. godine. Tome služi i Mandićevo afirmisanje četničkog pokreta koji je bio direktno usmjeren protiv crnogorske državnosti. Kritiku bjelaško-četničke ideologije Mandić i njegova propaganda izjednačavaju s antisrpstvom i za to uglavnom optužuju DPS. Neka je Mandiću i cijeloj crnogorskoj javnosti od sada i zauvijek jasno: DPS nije i nikada nije bila antisrpska, ali je bila i jeste antibjelaška i antičetnička, jer je to uslov opstanka Crne Gore. DPS se ne bori protiv Srba, već protiv bjelaške i četničke ideologije čiji je glavni predstavnik Andrija Mandić. DPS je kao vodeća državotvorna i antifašistička partija savremenu Crnu Goru zasnovala na principima državne nezavisnosti i suverenosti, nacionalnoj ravnopravnosti, građanskim i antifašističkim vrijednostima. Bjelaško-četnička ideologija je usmjerena protiv ovih principa i vrijednosti i u tome je suština političkog konflikta. Taj sukob je ideološki, a ne etnički. Crnogorcima bi trebalo biti jasno da je „pomirenje“ koje nudi Mandić u stvari ponavljanje bjelaškog plana iz 1918. godine i ponavljanje četničkog plana iz 1941. godine. Srž bjelaške ideologije je nasilni nestanak crnogorske države i nacije, a četnička ideologija uz to podrazumijeva i nasilno ukidanje viševjerskog i višenacionalnog crnogorskog društva i uspostavljanje nacifašizma. Ova politika je pogubna i za Srbe u Crnoj Gori, jer ih okreće protiv sopstvene države i njihovih rođaka i komšija. U bogatoj srpskoj političkoj istoriji ima neuporedivo boljih ideologija od bjelaško-četničke.
Bjelaško-četnička ideologija vodi ka ponavljanju katastrofa iz 1918. i 1941. Svi koji Mandiću daju političku snagu da njegove pogrešne višedecenijske ciljeve ostvaruje drugim putem svjesno doprinose uništenju crnogorske državnosti i antifašizma. On tu politiku pokušava da zamaskira manipulacijama o crnogorskoj istoriji i neiskrenom pomiriteljskom retorikom. Zato se njegova politika na svakom koraku mora razobličiti i mora joj se dati pravo ime. Zbog toga njegovu partiju ne bi trebalo zvati Nova srpska demokratija, već Stara bjelaško-četnička diktatura.

Stara bjelaško-četnička diktatura

Ideološki nasljednik bjelaškog teroriste Marka Dakovića i četničkog etnočistača Pavla Đurišića, Andrija Mandić, opet juriša na Lovćen i na Njegošev mauzolej. Umjesto izvorne velikosrpske ideje da se krampom oburda Njegošev mauzolej i da se na njegovo mjesto vrati kapela Karađorđevića iz 1925. godine, Mandić je „pomiriteljski“ predložio da se ta kapela sagradi uz mauzolej. Jasno je da iza ovog predloga stoji nadustavna uprava Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, dok je Mandić samo njen trbuhozborac. Ovaj plan se može ostvariti samo nasiljem, jer Njegošev mauzolej štite ogovarajući zakoni u kojima su propisane najstrože zabrane ugrožavanja ovog kulturnog dobra u široj zoni Jezerskog vrha, kao sastavnog dijela Nacionalnog parka „Lovćen“. Danas je to slaba zaštita, jer Mandić i saveznici, bez posljedica, svakodnevno gaze (ponekad i bukvalno) Ustav i zakone.
Osim što je protivzakonit, ovaj plan je bezuman. Teško je i zamisliti kako bi izgledalo da na Lovćenu pored mauzoleja stoji kopija kapele Karađorđevića iz 1925. godine. To bi bilo nadrealno. Jasno je da bi u toj gužvi na uskom prostoru Jezerskog vrha jedan od ovih objekata bio višak. Tada bi se postavilo pitanje: Đe je Njegošu mjesto – u kapeli ili u mauzoleju? S obzirom na to da Crkva Srbija upravlja politikom akutelne vlasti u Crnoj Gori očito je da bi Njegoša premjestili u tu kapelu koja bi, nesumnjivo, bila vlasništvo Crkve Srbije. Kakva bi tada bila funkcija mauzoleja? Nikakva. Njegošev mauzolej bez Njegoša nema smisla, kao što ni kapela na Lovćenu bez Njegoša nema smisla. Bjelaško-četnički planeri hoće da fazno uklone Njegošev mauzolej. U prvoj fazi bi, pod pomiriteljskom parolom, sagradili kopiju kapele iz 1925. godine. U drugoj fazi bi iselili Njegoša iz mauzoleja, da bi u završnoj fazi procijenili da prazan mauzolej na Lovćenu nema svrhu i da bi ga trebalo srušiti ili, kako je predlagala bivša ministarka Vesna Bratić, pomjeriti „neđe niže“. Tako bi, po zamisli bjelaško-četničke klike, na Lovćenu ostala samo replika kapele Karađorđevića sa Njegošem. Tada bi SPC ostvarila cilj da je vrh Lovćena sa kapelom Karađorđevića i Njegošem u njenom vlasništvu. To je suština bjelaško-četničkog „pomiriteljskog“ plana. Cilj je isti kao početkom 1990-ih, samo je sada put drugačiji, što je Mandićeva novoproklamovana taktika.
Andrija Mandić i njegovi crkveni naredbodavci ističu da bi tako obnovili Njegoševu kapelu i zavjet. Potcjenjuju pamet i znanje građana Crne Gore. Cijeloj Crnoj Gori je poznato da su lako oštećenu autentičnu Njegoševu kapelu srušili kralj Aleksandar Karađorđević i SPC 1925. godine. Oni su pogazili Njegošev zavjet i trajno uništili njegovu kapelu. Tada je kralj Aleksandar Karađorđević u čast rođenja svog sina i prestolonasljednika Petra sagradio novu kapelu i u nju je smjestio Njegoša. To je urađeno kako bi se simbolički demonstriralo pokoravanje Crne Gore od strane Srbije i poniženje dinastije Petrović–Njegoš od strane dinastije Karađorđevića. Crkva Srbije i Andrija Mandić hoće da to ponove baš na 100. godišnjicu (1925–2025) rušenja autentične Njegoševe kapele.
Obesmišljavanjem, rušenjem ili premještanjem Njegoševog mauzoleja i izgradnjom kopije kapele Karađorđevića opet bi ponizili Crnu Goru i Crnogorce.
Ovo je dokaz da SPC i Andrija Mandić nemaju ništa zajedničko sa tradicionalnom i Njegoševom Crnom Gorom. Oni su zapravo ljuti protivnici te Crne Gore. Mandić je to potvrdio i izborom siluete pročelja zgrade Zetske banovine za logo Skupštine Crne Gore. Da Mandić zaista cijeni Njegošev državotvorni rad on bi za logo Skupštine predložio grafički izgled Biljarde – prve svjetovne rezidencije Crne Gore nakon Crnojevića. Njegoš je 1838. godine sagradio Biljardu kao svoju rezidenciju i tu je smjestio najznačajniju državnu instituciju – Senat, koji je objedinio izvršnu, sudsku i zakonodavnu vlast. Iz Senata su se razvile sve državne institucije, pa i crnogorska Skupština. Umjesto Njegoševe Biljarde, Mandić je izabrao zgradu banovine Karađorđevića, koja je simbol tiranske i okupacione velikosrpske vladavine u Crnoj Gori. Iz zgrade banovine je stiglo naređenje da se puca na demonstrante na Belvederu 26. juna 1936. godine. Tada su žandari ubili 6, a ranili veći broj Crnogoraca samo zato što su nosili crnogorski krstaš barjak (prvi put nakon 1918.) sa natpisom „Crnogorski narodni front slobode“ i „Revolucionarni narodni front“. Andrija Mandić, njegova Nova srpska demokratija i SPC su ideološki sljedbenici režima Karađorđevića. Izvorište tog režima u Crnoj Gori je tzv. Podgorička skupština iz 1918. godine koja nije zbacila samo kralja Nikolu nego i dinastiju Petrović-Njegoš. Jasno je da između Njegoša i onih koji slave zbacivanje njegove dinastije i okupaciju Crne Gore ne može biti nikakve veze. Jasno je da između Njegoša i onih koji slave i imitiraju četničke vojvode ne može biti nikakve veze. Zato Andrija Mandić, dok dijeli najviše odlikovanje svoje partije – povelju „Marko Daković“ i dok nosi titulu četničkog vojvode ne može predstavljati ni Njegoša ni tradicionalnu Crnu Goru. Njegoš i tradicionalna Crna Gora su se (iz)borili protiv takvog tirjanstva. Uz to, Skupština Prijestonice Cetinje je jednoglasno proglasila Mandića za nepoželjnu osobu na Cetinju. Tako se Stara Njegoševa Crna Gora brani od Mandićeve politike.

Papović: Bjelaško–četnički napad na Njegoša

U skladu sa Zakonom o spomen-obilježjima predsjednik Opštine Berane je u januaru 2024. od Ministarstva kulture i medija zatražio odobrenje za podizanje spomenika mitropolitu Amfilohiju. Nakon dužih proceduralnih intervencija, Ministarstvo je u avgustu odbilo ovaj zahtjev zbog neispunjenosti dva ključna zakonska uslova.
Nije prošlo 20 godina od smrti i, što je važnije, Amfilohije je ličnost koja je imala negativnu ulogu u istoriji Crne Gore. Brojne su njegove izjave i postupci u kojima je vrijeđao državno, nacionalno, istorijsko, kulturno i vjersko dostojanstvo Crne Gore i Crnogoraca, ponižavao muslimane, veličao ratne zločince, prijetio i proklinjao one koji se nijesu slagali s njegovom politikom i uvjerenjima. Zbog jednog takvog ispada Prekršajni sud u Podgorici je u novembru 2012. godine Amfilohija proglasio krivim za govor mržnje. Potom je Vijeće suda za prekršaje potvrdilo ovu presudu. To nije imalo nikakav vaspitni uticaj na Amfilohijevo ponašanje, pa je na Mitrovdan 2014. u Kolašinu izjavio da je „poturčenjaštvo“ opaka i otrovna bolest. Prema članu 1 Zakona o spomen-obilježjima podizanje spomen-obilježja trebalo bi da doprinosi njegovanju ljudskih ideala, a Amfilohijev spomenik bi postigao samo suprotno.
Odbijajuće i zakonito Rješenje Ministarstva izazvalo je oštru reakciju, ali ne Opštine Berane, već Eparhije budimljansko-nikšićke SPC u Crnoj Gori. Tako je postalo jasno da je Eparhija stvarni, a Opština Berane iznajmljeni podnosilac zahtjeva. Eparhija je optužila Ministarstvo i ministarku Tamaru Vujović za birokratsku malicioznost. U Crkvi Srbije bili su zaprepašćeni saznanjem da njihova ministarka nije prepoznala Amfilohijevu istorijsku veličinu, dok ih je citiranje člana 10 Zakona u odbijajućem aktu žestoko naljutilo. U tome članu se navodi da se spomen-obilježje ne može podići „licu koje je bilo saradnik okupatora, njegovog saveznika ili pomagača, licu koje je zastupalo fašističke, šovinističke ili nacističke ideje i ideologije, licu koje je osuđeno za krivično djelo protiv čovječnosti ili drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom ili je proglašeno ratnim zločincem, licu koje je u istoriji Crne Gore ili u istoriji čovječanstva imalo negativnu ulogu“. Eparhija je ispravno zaključila da je Ministarstvo citiranjem člana 10 u Rješenju zapravo poručilo da se spomenik Amfilohiju u Crnoj Gori neće podići ni sada ni za 100 godina.
Zakoniti akt svog Ministarstva, prestravljena ministarka Vujović nije mogla da održi ni jedan dan. Toliko je trajala moć pravne države. Ministarka se izvinila Crkvi Srbije zato što je primijenila važeće propise. Poništila je zakonito Rješenje, a zatim je Vladi uputila Predlog za davanje prethodne saglasnosti za podizanje spomen-obilježja Amfilohiju. Vlada je hitno, kao da je u pitanju spašavanje života, usvojila Odluku o davanju saglasnosti za izgradnju spomenika Amfilohiju u Beranama. Tako su Ministarstvo i Vlada prekršili član 10 Zakona o spomen-obilježjima kojim je zabranjeno podizanje spomenika licima koja su imala negativnu ulogu u istoriji Crne Gore, a Amfilohije je sudski potvrđeni primjer te negativnosti.
Pored toga, prekršene su još nekolike zakonske odredbe. Član 8 Zakona o spomen-obilježjima propisuje da se spomen-obilježja podižu u skladu sa Programom koji donose skupštine: opštine, glavnog grada i prijestonice. Iz poništenog i novog akta nije jasno da li je Opština Berane ispunila zakonsku obavezu da prije podizanja spomenika usvoji Program podizanja spomen-obilježja. Za usvajanje tog Programa potrebno je sprovesti složenu proceduru koja je propisana članovima 11 i 12 ovog Zakona. To traje najmanje tri mjeseca i s obzirom na višemjesečnu blokadu u radu Opštine Berane vjerovatno je da ni ovi zakonski uslovi nijesu ispunjeni. Članom 15 ovog Zakona određeno je da se spomen-obilježje podiže u mjestu gdje je istaknuta ličnost rođena, stvarala, djelovala, poginula ili umrla, odnosno na mjestu koje je adekvatno za ostvarivanje cilja koji se podizanjem spomen-obilježja želi ostvariti. Takva povezanost između Berana i Amfilohija ne postoji, osim u slučaju da je cilj da Berane postane simbol negativne uloge Amfilohija u istoriji Crne Gore.
Ovakvo postupanje Ministarstva i Vlade je otkrilo nekoliko važnih istina. Dovoljno je bilo samo jedno oštro saopštenje SPC u Crnoj Gori da Vlada sruši ustavni poredak i zgazi zakon. Vlada je pokazala da izvor njene moći nijesu Ustav, zakoni i institucije, već autoritet Crkve Srbije i da Vlada ne odgovara Skupštini i sudovima, već srpskim arhijerejima. Posebno je bilo ponižavajuće posipanje pepelom Demokrata. Njihovi najviši partijski i državni funkcioneri su se utrkivali u odbacivanju sopstvenog akta i gaženju propisa s jedne i u bljutavom idolopoklonstvu prema Amfilohiju s druge strane. Ministarka Vujović je istakla da je Amfilohije „kroz svoj rad povezao Crnu Goru sa svjetskom intelektualnom elitom, time doprinoseći ne samo kulturnoj već i diplomatskoj afirmaciji naše zemlje.“ Bilo bi zanimljivo da nam ministarka navede koga ubraja u „svjetsku intelektualnu elitu“ i s kojim svjetskim intelektualnim prvacima je Amfilohije sarađivao.&nbsp;
U saopštenju beranskih Demokrata za Amfilohija se kaže da je „učitelj i otac svih nas“ i da je „jedan od najvećih Evropljana svoga doba“ koji je život „proveo mireći Crnu Goru“. Demokrate su se prepale da će ostati bez crkvene podrške, pa su pregazili zakone i potrčali da se upišu u Amfilohijeve poltronske đake i sirotane. Pohvalili su svoju ministarku zato što „krči put“ za sve naredne inicijative za podizanje Amfilohijevih spomenika i zato što je „ljubavlju prema Mitropolitu dala novi povod za opštenarodnu proslavu“.&nbsp;
Onda se javio samoproglašeni prvi zamjenik predsjednika Vlade Aleksa Bečić. U želji da što prije objavi kako je on predsjedavao sjednicom Vlade na kojoj je usvojena Odluka o davanju saglasnosti za izgradnju spomenika Amfilohiju, prvi premijerov zamjenik je pokazao raskošnu nepismenost. Bečić veli da je imao privilegiju da s Amfilohijem „dijeli brojne razgovore“. Bilo bi opšte korisno da objasni kako se dijele razgovori. Dodao je i da Amfilohijeva uloga „nadilazi granice crkvenih i teoloških pitanja“.
Valjalo bi da Bečić objasni kako pitanja mogu imati granice i kako se mogu nadilaziti. Bečić je neautentično prepisao dio saopštenja beranskih Demokrata, pa je tako iz drugog ciklusa unutarpartijske intelektualne reciklaže saopštio kako je Amfilohijevo ime „bilo poznato i cijenjeno u svjetskim intelektualnim krugovima“. Bečić je beslovesno zaključio da je Amfilohije jačao Crnu Goru „ne samo kao kulturnu, već i kao moralnu silu na međunarodnoj sceni“. Odavno na jednom mjestu nije zabilježena ovolika količina idolopoklonstva i neistina. To je izmamilo još jednog istaknutog nepismenog hiperegoistu – predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića. Prepao se da Demokrate ne prisvoje cijeli Amfilohijev autoritet, pa se i on izjasnio za podizanje spomenika.
Amfilohije se verbalno obračunavao sa političko-ideološkim nasljeđem Titove Jugoslavije. To nasljeđe je po Josipu Brozu nazvao brozomorom. Pod brozomorom je podrazumijevao komunizam i emancipaciju Crne Gore i Crnogoraca od velikosrpstva. Tako je napadao sve što je nastalo na temeljima antifašizma, narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Istovremeno je promovisao naopaku ideologiju, koja bi se u crnogorskoj političkoj praksi mogla nazvati đedomorom (sljedbenici su Amfilohija iz milošte zvali Đedo).&nbsp;
U najkraćem, to je bjelaško-četnička ideologija koju su Amfilohije i litijaški pokret nametnuli kao vladajuću nakon izbora 30. avgusta 2020. To su direktno priznali, jer su tada proglasili oslobođenje od 75-godišnje vladavine antifašizma. Od tada su za izvršnu vlast Ustav, zakoni i institucije u Crnoj Gori samo prividi. Stvarnu moć ima crkvena despotska oligarhija čiji je nadustavni položaj ozvaničio Dritan Abazović kada je potpisao tzv. Temeljni ugovor sa SPC. Na čelu te oligarhije nalazi se pokojni Amfilohije. On je izvorište legaliteta i legitimiteta izvršne vlasti. Zato se u Amfilohija kunu i njemu se pravdaju tridesetoavgustovci, čak i lideri nekadašnjeg Demokratskog fronta koje je Amfilohije, uz prethodni mobing, sikterisao iz Krivokapićeve Vlade. Takva ponizna, idolopoklonička i zagrobna vladavina je đedomora.

Đedomora

Osam dana nakon masakra na Cetinju, najvećeg zločina u istoriji Crne Gore, reagovao je vrh Ministarstva unutrašnjih poslova. Ali, ne da bi iskazao neku vrstu skrušenosti ili empatije.&nbsp; Nije bilo ni pozivanja na vlastitu odgovornost zbog 13 ubijenih, među njima i dvoje đece. Naprotiv: ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović, nakon konsultacija sa šefom Demokrata i potpredsjednikom Vlade Aleksom Bečićem, crnogorsku javnost obavijestio je o nečemu -sasvim drugom.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250401230416_091f45d79eae3620d2db6a2383724217f7a0654f720b7e673bbf4e66fc4262ef.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250401230416_091f45d79eae3620d2db6a2383724217f7a0654f720b7e673bbf4e66fc4262ef" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="PARTIJSKA STRATEGIJA OBMANE: Bečić i Šaranović"> <figcaption>PARTIJSKA STRATEGIJA OBMANE: Bečić i Šaranović(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  STRATEGIJA DEMOKRATA&nbsp; Da je suspendovao čak 19 policijskih službenika, a da je za 44 policajca utvrđeno da postoje bezbjednosne smetnje za dalji rad. Uporedo sa tim, naložene su u Agenciji za nacionalnu bezbjendost provjere za još 38 službenika. Tada se i tako se zvanično saznalo za akciju odstrijela nepoželjnih u policiji. Pokretanjem većeg broja disciplisnkih postupaka ministar Danilo Šaranović i čelnik policije Lazar Šćepanović – odlučili su da ubrzaju već osmišljenu akciju kodnog imena ,,Značka”. Bila je to beskrupulozna strategija Demokrata Alekse Bečića da se smiri javnost ogorčena nakon zločina 1. januara i tako prikriju stravični neuspjesi u sektoru bezbjednosti.&nbsp; Prije svega tri velika bezbjednosna propusta. SLUČAJEVI POLICIJSKE NESPOSOBNOSTI Prvenstveno, riječ je o skandalozno neuspješnoj akciji hvatanja dvostrukog ubice, zločinsca povratnika Alije Balijagića. Od kraja oktobra prošle godine škole u Bijelom Polju su bile zatvorene pune tri sedmice; policija je upozoravala građane da ne napuštaju svoje domove a veliki broj policajaca i vojnika bio je angažovan na sjeveru Crne Gore na lociranju i hvatanju ubice...&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250401230416_f35f76418592375a2ce8e953676de773b8aa67b1996dd10f1188fa3d07aaa5e9.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250401230416_f35f76418592375a2ce8e953676de773b8aa67b1996dd10f1188fa3d07aaa5e9" data-rendition-name="original" width="1712" height="994" loading="lazy" alt="DOKAZ O NESPOSOBNOST CRNOGORSKE POLICIJE: Detalj sa izručenja Alije Balijagića"> <figcaption>DOKAZ O NESPOSOBNOST CRNOGORSKE POLICIJE: Detalj sa izručenja Alije Balijagića(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Ispostavilo se da je Balijagić već drugi dan nakon dvostrukog ubistva bio na teritoriji Srbije gdje je i uhapšen 21. novembra. Jednako neuspješna bila je i policijsko dejovanje u slučaju hvatanja odbjeglog silovatelja Alije Kuča. Da stvari budu još gore, Kuče je povratnik u izvršenju tog strašnog krivičnog djela: 2014. godine dobio je kaznu zatvora od pet godina zbog pokušaja silovanja maloletne djevojčice.&nbsp; I krajem prošle godine ponovo je bio pred sudom zbog pokušaja silovanja januara 2023, ali nije bilo dokaza. Kao što nije bilo preventivne reakcije crnogorske policije da spriječi Aliju Kuča na ponavljanje djela: od polovine februara crnogorska policija uzalud traga za srpskim državljaninom koji ima i crnogorsko državljanstvo.&nbsp; &nbsp;,,PRELETAČ” ULAZI U IGRU Opisani slučajevi direktno dokazuju nestručno i neprofesionalno rukovođenje čelnika MUP-a i Uprave policije.&nbsp; No, uzalud činjenice - odgovorni nijesu željeli da prihvate odgovornost. Umjesto toga, za užasne propuste i neuspjehe u sektoru bezbjednosti, Bečić, Bogdanović i ostala ekipa Demokrata koja je zaposjela bezbjednosni sektor - pokušala je da okrivi targetirane policijske službenike.&nbsp; U stvari: galamom o suspenzijama i pričama dekriminalizaciji policije zamaskirali su vlastitu nesposobnost.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250401230420_62a4f4a2c21ed0d1a1af2cea3ede86b1e71b5a5a2cc982c027e36ea0c5132a61.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250401230420_62a4f4a2c21ed0d1a1af2cea3ede86b1e71b5a5a2cc982c027e36ea0c5132a61" data-rendition-name="original" width="1088" height="537" loading="lazy" alt="POLTRONSTVO SE (ZA SADA) ISPLATI: Haris Đurđević"> <figcaption>POLTRONSTVO SE (ZA SADA) ISPLATI: Haris Đurđević(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  I tada je u igru uletio načelnik regionalnog centra ,,Sjever” Haris Đurđević. Po nalogu iz vrha policije inicirao je disciplinske postupke za devet policajaca sa sjevera od kojih su četvorica prije nekoliko dana javno targetirani.&nbsp; Đurđević je inače jedan iz plejade takozvanih policijskih preletača. Do velikih političkih promjena avgusta 2020. godine bio je disciplinovani vojnik vlasti koju je predvodila Demokratska partija socijalista. Poslije se brzo prešaltao. KAD POLICIJA NAPADNE ŽRTVU To pokazuje i slučaj Emira Pilava, građanskog aktiviste iz Pljevalja.&nbsp; Njega i njegovog oca 31. avgusta 2020. godine, nakon izbora, napali su izlazeći iz slavljeničke kolone sa srpskim obilježjima trojica Kneževića: Goran, njegov sin Darko i sinovac Vladan Knežević. Uz prijetnje i psovke na nacionalnoj osnovi Pilavima je tada jasno rečeno – ,,selite se odavde”!&nbsp; Bilo je to vrijeme velikog nacionalšovinističkog orgijanja u Pljevljima i okolini kada je zabilježen veći broj napada na ljude islamske vjeroispoviejsti. Među nima je kao žrtva bio i Emir Pilav. No, zahvaljujući upravo tadašnjem načelniku pljevaljske policije Harisu Đurđeviću, pokušao se Pilav umjesto žrtve predstaviti napasnikom. Vjerovali ili ne: prvi policajac Pljevalja tada je napisao - prekršajnu prijavu protiv Pilava?!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250401230420_c8e252dd1a630669495c210afcbd56cec5caeadf1b80d52eb098a50ecfe946af.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250401230420_c8e252dd1a630669495c210afcbd56cec5caeadf1b80d52eb098a50ecfe946af" data-rendition-name="original" width="1920" height="1080" loading="lazy" alt="NA METI KLEROFAŠISTA ALI I POLICIJE: Emir Pilav"> <figcaption>NA METI KLEROFAŠISTA ALI I POLICIJE: Emir Pilav(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  EMIR PILAV :,,NA NIŠANU” NAČELNIKA&nbsp; &nbsp;Za Portal ETV Emir Pilav prenosi sadržaj razgovora koji je vodio sa tadašnjim prvim čovjekom pljevaljske policije Harisom Đurđevićem. &nbsp; -Kada sam načelnika policije u Pljevljima upozorio na preporuke Savjeta za građansku kontrolu policije, on je tada odgovorio da neće da ih usvoji. Ne da ne može, nego da neće da povuče prekršajnu prijavu protiv mene jer on mora da – balansira. Smatram da pripadnici policije nikako ne bi smjeli u ovakvim sitacijama da ,,balansiraju”, ali možda je to dokaz da je Đurđević htio da otane na funkciji, da se dopadne, da se nekako dodvori ,,oslobodiocima” ili ,,osvježivačima” – ističe Pilav.&nbsp; Smatra da je vrlo indikativan podatak da se Centrar bezbjednosti Pljevlja tada nije žalio na oslobađajuću presudu, ali da načelnik Đurđević to nije uradio.&nbsp; -Kako piše u policijskom diopisu, oni su tim odbijanjem da se žale ispunili preporuke Savjeta za građansku kontrolu policije, što je začuđujuće ali I dokaz namjera načelnika Đurđevića – zaključuje Pilav.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250401230424_4186f3a17eee06076eb2af6192b9e91dd6bd15f783712ddcb10acdc33ae1bb08.webp" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250401230424_4186f3a17eee06076eb2af6192b9e91dd6bd15f783712ddcb10acdc33ae1bb08" data-rendition-name="original" width="1200" height="675" loading="lazy" alt="ZLOUPOTREBA INSTITUCIJA: Crnogorska policija"> <figcaption>ZLOUPOTREBA INSTITUCIJA: Crnogorska policija(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  (NE)SPROVOĐENJE PRAVDE &nbsp;Upravo je Đurđevićevo ,,balansiranje”, odnosno selektivno djelovanje spriječilo sprovođenje pravde.&nbsp; Tek aprila 2024, skoro četiri godine od brutalnog napada na oca i sina Nuriju i Emira Pilava u Pljevljima - poslije čak dvije oslobađajuće presude - Goranu Kneževiću koji se jedini od napadača našao na optuženičkoj klupi presudio je Apelacioni sud. Kažnjen je osam mjeseci zatvora. &nbsp; A Haris Đurđević koji je pokazao lojalnost novoj srpskoj vlasti mogao je da bere plodove svog poltronstva. Ubrzo je nagrađen pozicijom načelnika regionalnog policijskog centra ,,Sjever”. I nastavio da obavlja prljave poslove: upravo je Đurđević targetirao četvoricu suspendovanih bivših starješina iz Bijelog Polja, Rožaja i Berana. I PAD MOŽE BITI LET Kako je služio Šaranoviću i Šćepanoviću uvećavala se i Đurđevićeva imovina. Nakon stana u Pljevljima, načelnik je trgovao stan i u Podgorici. I to je sve što je prijavljeno, mada porodica Đurđević ima imovine koju načelnik nije prijavio. Kao, na primjer kuća na Žabljaku, u selu Pitomine. Đurđević je tamo vlasnik parcele broj 1742 zajedno sa inspektorom pljevalsjke policije, izvjesnim Dejanom Drobnjakom. Kako će pokazati istraživanje Portala ETV i Televizije E, Drobnjak je, skupa sa Đurđevićem, preletio iz tabora jedne u tabor druge vlasti nakon 2020. godine. I on je dobro profitirao, kao i prijatelj mu i kolega Đurđević. Što znači da se u policiji isplati biti – preletač. I što se tiče uspona u karijeri, ali i sticanja imovine. Problem je, samo, što na kraju uvijek slijedi svođenje računa. A to za neke može biti baš bolno.&nbsp; Jer i pad može biti let. No, tada preletač neće imati mnogo koristi ili napredovati u karijeri. Naprotiv.&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Preletanje se isplati: slučaj načelnika Harisa Đurđevića

Njemačke oružane snage, Bundeswehr, objavile su da će njihove snage biti stacionirane duž istočnog krila NATO-a u Litvaniji, a vojnici će biti potpuno operativni do 2027. godine. Ovo je prvi put od Drugog svjetskog rata da će njemački vojnici biti trajno raspoređeni u inostranstvu, piše Newsweek.
- Imamo jasan zadatak. Moramo osigurati zaštitu, slobodu i sigurnost naših saveznika ovdje na istočnom krilu NATO-a - izjavio je brigadni general Kristof Huber, komandant njemačke brigade u savezničkoj zemlji NATO-a.
Njemačka je prethodno raspoređivala snage u Avganistanu, ali to nije bilo trajno.

Njemačka šalje vojnike na prag Rusije prvi put od Drugog svjetskog rata

U ruskom udaru na južni ukrajinski grad Herson jutros je bez struje ostalo 45.000 građana, izjavio je ukrajinski šef diplomatije Andrij Sibiga i optužio Moskvu za novo kršenje sporazuma o djelimičnom primirju.
- Rusija nastavlja da krši taj sporazum - rekao je ministar govoreći o sporazumu koji je prošle nedjelje najavio Vašington poslije odvojenih razgovora sa Kijevom i Moskvom u Saudijskoj Arabiji.
On je rekao da je "u ko zna kom ruskom udaru" jutros oštećena jedna energetska lokacija u Hersonu čime je bez struje ostalo 45.000 stanovnika.

Poslije ruskog udara na Herson 45.000 ljudi ostalo bez struje

Američki predsjednik Donald Tramp će sjutra u 16 časova na konferenciji za medije u Bijeloj kući objaviti uvođenje carina na uvoz robe u SAD i one će odmah stupiti na snagu, saopštila je danas portparolka Bijele kuće Karolin Livit.
Livit je rekla da će Tramp danas sa svojim timom koji je razrađivao uvođenje carina usaglasiti sve detalje, ali nije željela ni da nagovjesti kako će ta odluka izgledati, prenosi CNN.
Iako ima dosta nagađanja, u ovom trenutku niko ne zna da li Tramp planira da uvede individualne carine za sve američke trgovinske partnere, da uvede carine samo nekim zemljama ili će primijeniti univerzalnu carinu, možda čak i do 20 odsto, na sve što se uvozi u Ameriku.
Univerzalna carina od 20 odsto, u kombinaciji sa recipročnim odgovorima drugih zemalja, bio bi najgori scenario za američku ekonomiju, rekao je glavni ekonomista Mudis analitike Mark Zandi.
Simulacija kompanije Mudis pokazala je da bi takva eskalacija trgovinskog rata zbrisala pet i po miliona radnih mjesta u Americi, podigla stopu nezaposlenosti na sedam odsto i prouzrokovala pad američkog BDP za 1,7 odsto.
- Ako se to dogodi, dobićemo ozbiljnu recesiju. To je uništenje ekonomije - rekao je Zandi, dodajući da misli da će Tramp objaviti manje ekstreman carinski režim kako bi izbjegao takvu štetu.
Bez obzira na to šta Tramp na kraju odluči, svaki predlog bi vjerovatno bio istorijski.
- Nikada nismo vidjeli ništa slično. To je bez presedana i radikalno - rekla je Erika Jork, potpredsjednica federalne poreske politike u Poreskoj fondaciji, desno orijentisanom istraživačkom centru.
Postoji više načina na koji bi se Trampova objava o, kako je nazvao, Danu oslobođenja mogla sprovesti. Jedna ideja, koju je predložio ministar trgovine Skot Besent, je da bi recipročne carine počele prvo sa takozvanih „prljavih 15“, ili 15 odsto država sa kojima SAD imaju najveći trgovinski deficit.
Međutim, ključni detalji odluke i dalje su nejasni, uključujući i koliko će biti visoke carine i na koje proizvode će se primjenjivati, a ono što je poznato je da je Tramp odbacio ideju da su cilj samo „prljavih 15“.
To sugeriše da carine koje će Tramp sjutra saopštiti neće biti recipročne koliko će biti univerzalne, oživljavajući njegovo predizborno obećanje, koje je uznemirilo ekonomiste, da će uvesti carine na kompletan uvoz u SAD.
Drugim riječima, carine bi se primjenjivale na otprilike 3,3 biliona dolara, koliko je, prema prošlogodišnjim federalnim podacima, prošle godine uvezeno u SAD.
To nije ni uporedivo sa onim što je Tramp uradio tokom svog prvog mandata, kada su uvedene carine na uvoz u vrijednosti od oko 380 milijardi dolara.

Tramp sjutra uvodi carine na uvoz robe u SAD

U trenutku pada nadstrešnice na željezničkoj stanici Novi Sad, u glavnom holu nalazilo se oko 35 osoba koje su stajale u redu radi kupovine karata ili čekali voz.
Niko od njih nije povrijeđen, pokazuju snimci s nadzornih kamera do kojih je ekskluzivno došao <a href="https://forbes.n1info.rs/biznis/ekskluzivno-snimci-iz-glavnog-hola-stanice-u-trenutku-pada-nadstresnice-da-bilo-je-gradiliste-video/">Forbes Srbija.</a>
Ono što je takođe važno, snimci pokazuju da glavni hol (vestibil) nije samo na papiru bio gradilište s obzirom na to da je prijava radova na objektu potvrđena tek 16. oktobra 2024.
On je i suštinski bio gradilište jer su putnici stajali u zgradi u kojoj su se i dalje izvodili radovi.
<h2>Galerija i podovi pod folijom, skela kod lifta</h2>
Kako se može vidjeti na snimcima, novoizgrađena galerija u trenutku pada nadstrešnice nije bila otvorena za putnike i druge posjetioce stanice.
Preko stepenica je bila stavljena prepoznatljiva građevinska folija, tamnozelene boje. Takođe, vidi se i da dio ograde na stepenicama nove galerije nedostaje.
Osim toga, značajan dio vestibila bio je ograđen trakom i na podu su se takođe nalazile građevinske folije. One su pokazatelj da su se radovi i dalje izvodili i da ti djelovi objekta nisu bili dostupni putnicima.
Primjer da su radovi i u trenutku pada nadstrešnice bili u toku jeste skela koja je bila postavljena kod lifta. Taj lift, namijenjen prije svega osobama sa invaliditetom, bio je, pored galerije, jedan od noviteta u vestibilu.
<h2>Otvaranje 5. jula</h2>
Ono što je posebno interesantno jeste da ovih radova nije bilo 5. jula 2024. Tada je renovirani glavni hol bio predstavljen javnosti. Tada su stanicu obišli ministar građevinarstva Srbije Goran Vesić, njegova pomoćnica Anita Dimoski, v.d. direktora Infrastrukture željeznice Srbije Jelena Tanasković (svi na optužnici Višeg javnog tužilaštva u Novom Sadu), kao i predsjednica Pokrajinske vlade Maja Gojković i gradonačelnik Novog Sada Milan Đurić.
Na snimcima onoga što je u javnosti okarakterisano kao zvanično otvaranje stanice Novi Sad odnosno vestibila, vidi se da su svi radovi bili završeni ili su barem tako izgledali. Tako se može primijetiti da je lift na svom mjestu. Takođe, visoke zvanice prošetale su novom galerijom.
Zašto su naknadno izvođeni radovi, zasad nije poznato.
<h2>Šta se dešavalo nakon pada nadstrešnice</h2>
Kako se može vidjeti sa snimaka, putnici su različito reagovali na pad. S obzirom na veliku težinu betonske konstrukcije nadstrešnice došlo je do snažnog udara vazduha i do podizanja velike prašine. To je neke putnike uplašilo pa su se dali u bijeg. S druge strane, bilo je i onih koji su to nijemo posmatrali, ali i onih koji su ostali u redu za karte.
Većina je već poslije 15 do 20 sekundi u žurbi napustila vestibil.
U nastavku snimka, u koji je Forbes Srbija imao uvid, vidi se i da su neki od zaposlenih na stanici pokušali da pomognu onima koji su se našli pod nadstrešnicom. Oni su sa unutrašnje strane nastojali da dođu do povrijeđenih.
Ono što se takođe može vidjeti na snimcima jeste da su među prvima u glavni hol došli građevinski radnici.
Ne vidi se iz kog dijela zgrade su stigli osim da su se spustili stepenicama sa sprata iznad gdje su peroni. Ali, to svakako može da bude još jedan pokazatelj da su se u zgradi i dalje izvodili radovi.
Veoma brzo, već poslije minut, u glavnom holu se pojavio prvi policajac kao i dva pripadnika obezbjeđenja. Za njima su ubrzo stigli i Hitna pomoć i drugi policajci.
Pojedini građani dolazili su u hol iz pravca perona i krila A kako bi vidjeli šta se desilo. Na šalteru je i dalje čekalo između osam i 10 osoba. Nekolicina je čak došla, vjerovatno ne znajući šta se desilo, da stanu u red na blagajni. Ipak, policija ih je sve udaljila iz vestibila nešto manje od devet minuta poslije pada nadstrešnice.
Deset minuta poslije pada nadstrešnice, u glavnom holu su se pojavili i prvi vatrogasci.
<h2>Za sekund izbjegnuto još nekoliko smrti</h2>
Jedan od detalja na snimcima do kojih je došao Forbes Srbija je situacija u kojoj je jedna od putnica zamalo izbjegla da na nju padne nadstrešnica.
Na kamerama se vidi kako mlađa ženska osoba ulazi u stanicu samo sekund ili dva prije pada nadstrešnice. Cijela konstrukcija joj se srušila iza leđa dok je ona panično utrčala unutra kada je osjetila da se nešto iza nje dešava.
S druge strane, jedan mlađi muškarac stajao je u glavnom holu, pri kraju reda za kupovinu karata, ali je odustao. Izašao je iz reda, izašao iz zgrade, prošao ispod nadstrešnice i uspio da izbjegne pad, takođe za sekund ili dva.
<h2>Ko je otvorio vestibil?</h2>
Jedno od ključnih pitanja u predstojećem suđenju za pad nadstrešnice sigurno će biti na osnovu kog dokumenta ili čije odluke je vestibil bio otvoren za putnike.
Kako je u Novom Sadu svjedočila naknadno privedena menadžerka Infrastrukture željeznice Srbije, sproveden je interni pregled radova kako bi se popisalo šta je sve još potrebno doraditi, ali je dodala da stanica nije trebalo da bude otvorena 5. jula jer za to nisu ispunjeni zakonski uslovi.
S tim su se u svom vještačenju složili stručnjaci Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu. Oni su naveli da interni prijem sproveden u junu i julu 2024. nije mogao da bude osnov za puštanje putnika u glavni hol.
Forbes Srbija napominje da ovaj tekst ne prejudicira dalji tok postupka ni njegov ishod, niti na bilo koji način imputira odgovornost bilo koga, odnosno ne označava nijedno lice učiniocem kažnjivog djela, odnosno proglašava krivim ili odgovornim prije pravnosnažnosti odluke suda.
- Nastao je obradom informacija koje su javno dostupne, kao i onih kojima raspolažu organi javne vlasti ili koje su nastale u vezi sa radom tih organa. Jedini cilj ovog teksta je da opiše dosadašnje aktivnosti nadležnih organa u postupku i prezentuje dosadašnja saznanja povodom pada nadstrešnice koja je usmrtila 15-oro ljudi, a što je nesumnjiva stvar o kojoj javnost treba da zna - naveli su.&nbsp;
Snimke i fotografije koje je objavio Forbes Sebija možete pogledati na <a href="https://forbes.n1info.rs/biznis/ekskluzivno-snimci-iz-glavnog-hola-stanice-u-trenutku-pada-nadstresnice-da-bilo-je-gradiliste-video/">OVOM LINKU</a>.

Forbes Srbija objavio ekskluzivne snimke iz glavnog hola stanice u trenutku pada nadstrešnice: "Da, bilo je gradilište"

Vjerovali ili ne, službenica Ministarstva unutrašnjih poslova Milena Pajović spojila je, na prvi pogled, dva nespojiva posla: istovremeno je policajka i influenserka, odnosno blogerka.&nbsp; I dok - kao policajka - pomaže održavanju javnog reda i mira i za to dobija platu, Pajović - kao infuenserka i blogerka - zarađuje i reklamirajući brojne brendove. &nbsp;&nbsp; <h2>SVE PO ZAKONU &nbsp;</h2> Što je, po Zakonu o unutrašnjim poslovima, moguće ukoliko postoji pismena saglasnost ovlašćenog lica. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250327180340_b8b55e4dde037c8d8292ae08f8b85b7ed18ec0d89dd72d0f3d9303f04d157802.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250327180340_b8b55e4dde037c8d8292ae08f8b85b7ed18ec0d89dd72d0f3d9303f04d157802" data-rendition-name="original" width="1000" height="219" loading="lazy" alt="PROPISANI USLOVI ZA DODATNI POSAO: Član 156 Zakona o unutrašnjim poslovima"> <figcaption>PROPISANI USLOVI ZA DODATNI POSAO: Član 156 Zakona o unutrašnjim poslovima(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  - Policijski službenik može van radnog vremena, uz saglasnost ministra ili lica koje on ovlasti, da obavlja rad ili da bude član organa upravljanja ili nadzornog organa obrazovnih, naučnih, humanitarnih i sportskih udruženja, vrši poslove predavača na obukama, stručnim osposobljavanjima i stručnim savjetovanjima, kao i da vrši poslove ili pruža usluge fizičkom ili pravnom licu – piše u članu 156 Zakona o unutrašnjim poslovima. &nbsp; Zakonopisac je predvidio ipak jedan uslov: ,,Saglasnost ministra ili nekog drugog ovlašćenog lica je validna samo ako ,,Ministarstvo ne vrši nadzor nad tim licima ili kompanijama”. <h2>DODATNI POSAO</h2> Prema informacijama ETV, Pajović ima dozvolu od ministra Danila Šaranovića za dodatni posao. Doduše, ostala je nepoznanica: da li je MUP obavljao ili sad obavlja nadzor nad nekim kompanijama koje reklamira policajka-blogerka. A puno je brendova koje, svakodnevno, reklamira Pajović. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2024092719090_ab7fba467e8dda9f4f4e37a2d86ea13ef6d374b457d403b4011466265af8bf2e.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2024092719090_ab7fba467e8dda9f4f4e37a2d86ea13ef6d374b457d403b4011466265af8bf2e" data-rendition-name="original" width="960" height="600" loading="lazy" alt="Bečić i Šaranović"> <figcaption>SAMO NEK JE VESELO: Bečić i Šaranović</figcaption> </figure>  No, to je manji problem. Osim što je policajka i blogerka, Pajović je nedavno dobila i - treći posao. Po direktnom nalogu ministra unutrašnjih poslova, postala je - disciplinska tužiteljka. Kako je Portal ETV već pisao, Pajović je određena da vodi niz disciplinskih postupaka protiv policijskih starješina. &nbsp; Njena uloga je važna u akciji čišćenja politički nepodobnih starješina koju već nekoliko mjeseci beskrupulozno, i mimo zakona, sprovode ministar Danilo Šaranović i čelnik Uprave policije Lazar Šćepanović. A sve to na osnovu naručenih, friziranih bezbjednosnih provjera koje je radila Agencija za nacionalnu za vrijeme Borisa Milića. Suspendovane su iskusne policijske policijske starješine iz regionalnog centra ,,Sjever” a na njihova mjesta su postavljeni policijski službenici lojalni Demokratama Alekse Bečića. &nbsp; <h2>KO SVE IMA PRISTUP TAJNIM PODACIMA? &nbsp;</h2> I sada je ključno pitanje: da li policajka Pejović, koju je ministar proizveo u disciplinsku tužiteljku, uopšte ima dozvolu za pristup tajnim podacima? &nbsp; Informacije iz okruženja članova disciplinske komisije MUP-a, ukazuju da pojedina službena lica, odgovorna za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka, nijesu prošla bezbjednosne provjere ANB-a za rad sa tajnim podacima. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250327180344_02ca3d0e99159f2397fb8882a706a9fce254cdc1a948b518b5fea028cce91f5f.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250327180344_02ca3d0e99159f2397fb8882a706a9fce254cdc1a948b518b5fea028cce91f5f" data-rendition-name="original" width="941" height="531" loading="lazy" alt="KO MOŽE PRISTUPITI PREGLEDU TAJNIH PODATAKA: Zakon o Agenciji za nacionalnu bezbjednost"> <figcaption>KO MOŽE PRISTUPITI PREGLEDU TAJNIH PODATAKA: Zakon o Agenciji za nacionalnu bezbjednost(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Među službenim licima Ministarstva unutrašnjih poslova, ovlašćenim od ministra &nbsp;Šaranovića za vođenje disciplinskih postupaka nalaze se: Milena Pajović - disciplinska tužiteljka, Sanja Damjanović - predsjednica disciplinske komisije, kao i članovi disciplinske komisije: Vida Radomirović, Ivana Obradović, Smail Bošnjak i Vladimir Delević. &nbsp; Po zakonu o pristupu tajnim podacima, službenici u državnoj upravi - koji ne posjeduju dozvolu za pristup tajnim podacima - ne mogu imati ili bilo kako koristiti klasifikovane podatke. A mišljenje Agencije za nacionalnu bezbjednost, na osnovu kojeg se zasniva odluka o pokretanju disciplinskog postupka, tajni je dokument i ne može ga posjedovati neovlašćeno lice.&nbsp; Mišljenje ANB-a može se koristiti samo u operativno-informativne svrhe, pod uslovom da je informacija provjerena iz najmanje tri kredibilna izvora. &nbsp; <h2>ZNAKOVI GRIŽE SAVJESTI ILI PANIKE?</h2> Nakon što je ETV detaljno izvijestila o političkoj pozadini akcije progona policijskih starješina, disciplinski postupci koji su bili zakazani za 6. i 17. mart, odgođeni su na neodređeno vrijeme. &nbsp; Sada se u ANB-u preispituju frizirane provjere, a u policiji raste nervoza jer se množe pitanja zakonitosti pokrenutih disciplinskih postupaka. &nbsp; Prema informacijama naše redakcije disciplinska tužiteljka Milena Pajović povjerila se kolegama da već duže trpi pritiske od saradnika ministra Šaranovića da se krene u disciplinski progon. I njena koleginica, predsjednica disciplinske komisije Sanja Damjanović, iskazuje negodovanje zbog naloga &nbsp;iz vrha policije da se što prije iz službe odstrane politički nepodobni službenici. &nbsp; Jasno je da dvije policajke ne žele da njima bude prikačeno bilo kakvo nezakonito proganjanje kolega iz MUP-a i Uprave policije. &nbsp; Pitanje je, međutim, da li je sada kasno za kajanje. Prema informacijama naše televizije advokati targetiranih policijskih starješina već su pripremili krivične prijave protiv svih koji su aktivno učestvovali u akciji progona. <h2> </h2>

Policajce goni policajka koja je blogerka, influenserka i – tužiteljka?!

Jedan od najvećih moralnih, duhovnih, intelektualnih i političkih sunovrata Crne Gore je što su Demokrate parlamentarna stranka. Prosto mi je teško dokučiti motive i profil onih koji glasaju za tu skorojevćku skupinu preambicioznih i beskrupuloznih neznalica i nesposobnjakovića, koja svoju intelektualnu, etičku i profesionalnu impotentnost nadoknađuje poganim jezikom i optuživanjem na slijepo svih koji vide koliko su zlo za politički život u Crnoj Gori. Citiraću Fidriha Ničea jer mi je nekako to najprigodnije kad gledam njihove nadobudne nastupe u skupštini Crne Gore: „Svako pośeduje upravo onoliko sujete koliko mu nedostaje razuma“. Imao sam bezbroj prilika da se uvjerim da u Crnoj Gori postoji dobar procenat mladih ljudi, ili nešto starijih, bez biografija, koji politiku vide kao jedinu šansu da nešto postignu u životu. Da bi unutar tih partijskih skalamerija, bez ideja, bez ideologije, demagoškog i populističkog profila, dospjeli u situaciju da unovče svoj partijski rad, prolaze kroz svojevrsno ispiranje mozga, poltronisanje, frazeologiju, drveni partijski, priglupi jezik, sticanja iskustva u prljavim kampanjama, nešto poput čuvene akademije za mlade lidere SNS-a u Srbiji. Oni koji nijesu upali u društvo privilegovanih u partiji love mjesto i priliku u nekoj drugoj političkoj papazjaniji, poput jedne koja je toliko trivijalna i providna da svoje pobjede slavi uz Cecu i pjesme posvećene Beogradu. Dno dna. <h2>Uzurpiranje vlasti</h2> Zamislite na što bi ličila Crna Gora da Demokrate imaju procentualnu podršku koju ima Aleksandar Vučić u Srbiji? Ili je imao do skora? Mislim da bi u tom slučaju Srbija bila nedostižna demokratija za Crnu Goru, a znamo koliko je demokratska. Jedan moj prijatelj iz Srbije ih je potpuno adekvatno i duhovito nazvao crkvenim Kmerima, zbog načina djelovanja. Kažu da javna saopštenja Demokrata uglavnom piše Boris Bogdanović, šef poslaničke grupe Demokrata u Skupštini Crne Gore, u čijoj biografiji piše da je „obavljao odgovorne poslove iz oblasti političkog marketinga“. Vjerujem da su mu među glavnim uzorima Aleksandar Vučić, predśednik Srbije i Ana Brnabić, predśednica Skupštine Srbije i njihov odnos prema političkim protivnicima. Saopštenja iz pera dotičnoga Bogdanovića nijesu upućena mislećim ljudima, već onima koji imaju jednu vijugu više od kokoške. Opet malo Ničea, da iskoristimo njegovu mudrost: „Ne veruj onima koji mnogo govore o svojoj pravednosti“. Dok su uzurpirali svu vlast u oblastima đe su je dobili, zaveli maltene diktaturu, dok hedonistički i kičerajski uživaju u poziciji vlastodržaca i u privilegijama koje to nosi, dok su pozapošljavali i dvocifrene brojeve rođaka, kumova i, što bi rekao Balašević, šurnjaja, dok vrše ideološke čistke i zavode partijsku lojalnost svuda đe su vlast, svakoga ko ih potpuno argumentovano takne zasipaju serijom uvreda, optužbi za veze sa kriminalnim klanovima, kriminalom, korupcijom, „opustošenom zemljom“, ubistvima i ko zna kojim još idiotizmima. Četiri godine su bojkotovali parlament Crne Gore i redovno primali plate, da bi danas uvredama obasipali opoziciju koja ne želi da daje legitimitet parlamentu koji drastično krši Ustav Crne Gore. To je valjda ta „odgovornost u političkoj kapanji“, dostojna onog Vučićevića iz beogradskog Informera. Pripadam generaciji u kojoj nije bilo kupljenih diploma. Nijesam bio među najboljim studentima, nije me zanimalo, ali sam svaku ocjenu pošteno zaslužio. Nije bilo Uniona, Singidunuma, N. Tesle, Internacionalnog univerziteta u Travniku, 30.000 lažnih diploma itd, nego se moralo ozbiljno proučiti ono što polažeš. Kad se dobije diploma „na daljinu“, a ne možeš ni da pogodiš put do fakulteta na kojem si diplomirao, onda je moguće lupetati sve što ti padne na pamet. Da je Bogdanović četiri godine grijao stolicu po amfiteatrima pravnog fakulteta ne bi tražio da sudije presuđuju onako kako im on kaže, prijeteći im posljedicama. U članu 6. European Convention on Human Rights, Pravo na pravično suđenje piše da je svako nevin dok se ne dokaže suprotno i „ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona“. U potonjih pet godina prekršeni su svi zakoni i međunarodne povelje na desetine puta, pretvara se pritvor u zatvor dužinom trajanja, pišu političke i falsifikovane optužnice. Da je završio pravni fakultet redovnim putem znao bi da član 8. Ustava Crne Gore propisuje da je zabranjena diskriminacija po bilo kom osnovu. I ne samo to, znao bi da je zabranjena diskrimanicije u svim ustavima demokratskih zemalja. A znao bi i zašto - zato što sve međunarodne povelje o ljudskim pravima zabranjuju svaki vid diskriminacije, bilo da je riječ o naciji, jeziku, vjeri, polu, rasi ili bilo čemu drugom. Jesu li na tom njegovom sve(m)učilištu učili o Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima koju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija proglasila 10. decembra 1948. godine? Ili o Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i što piše u članu 14, pod naslovom „Zabrana diskriminacije“: „Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom Konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije ро bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status“. Dakle, Bogdanović je, svojim baljezgarijama o nacijama, dva jezika, dvije akademije, dvije crkve, učino krivično djelo diskriminacije po svim tim osnovama! Plus širenje nacionalne mržnje, zabranjene po Ustavu Crne Gore, član 7. <h2>Pravne činjenice</h2> Kao pravnik morao bi poštovati Ustav zemlje u kojoj je poslanik i prima platu i ne bi pričao gluposti o dvije zastave, nego bi poštovao član 4. Ustava Crne Gore. Ta druga zastava je proizvod fantazija o tobožnjim srpskim korijenima koje su zahvatile Crnu Goru devedestih godina prošlog stoljeća, kada je bila satrap ludačke, imperijalne politike Beograda. Dovoljno je pogledati koja zastava je bila državna u vrijeme knjaza Danila, koja zastava je bila na dvorcu na Cetinju i dvorcu na Kruševcu u Podgorici u doba knjaza/kralja Nikole I Petrovića, koja zastava je bila na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine, itd. Razlika je što sada nema inicijala vladara i lava ispod grba i što su prije opšiv i grb bili bijele boje.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250316080356_605f5ef97fe57c38848b1787f2f54e3871324f3a1aa62b21a73422061d30ec38.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250316080356_605f5ef97fe57c38848b1787f2f54e3871324f3a1aa62b21a73422061d30ec38" data-rendition-name="original" width="1011" height="768" loading="lazy" alt="Crnogorska zastava na Kruševcu"><figcaption>Crnogorska zastava na dvorcu na Kruševcu</figcaption></figure>  Trebalo bi Bogdanović da kupi Ustav Crne Gore iz 1905, pa pročita i član 39. i član 40. Narodne boje ne znači boje zastave! Prije se odnosi na nošnju. Što se tiče Crnogorske crkve u članu 40. više nego jasno piše: „Crnogorska crkva je autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve ...“. Da je ozbiljno učio pravo znao bi da je Ustav neprikosnoveno najveći pravni akt u državi, te da član 40. govori da Crnogorska crkva nije dio nijedne strane crkve, uključujući i srpsku! Treba da pročita i član 11. Zakona o crkvama Srbije da vidi kad je stvorena SPC i kad je ušla u pravni sistem kneževine Srbije. Kao pravnik morao bi se baviti činjenicama, a ne popovskim mitomanijama SPC.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025031609030_1f252424b1f3530f046d5635ac8d8345b4123f6974fa395ef600217819697c73.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025031609030_1f252424b1f3530f046d5635ac8d8345b4123f6974fa395ef600217819697c73" data-rendition-name="original" width="884" height="998" loading="lazy" alt="Crnogorska zastava u Parizu"><figcaption>Crnogorska zastava u Parizu 1919. godine </figcaption></figure>  Da ga interesuju pravne činjenice vezane za crkvu, nabavio bi Ustav Crnogorske pravoslavne crkve iz 1904. godine, đe u članu 10 piše: „Sveti Sinod Knjaževine Crne Gore sastavljaju: 1. Arhiepiskop cetinjski i mitropolit Crne Gore, 2. Episkop zahumsko-rasijski, 3. Arhimandrit cetinjski, 4. Arhimandrit ostroški, 5. Tri protoprezvitera, i 6. Sinodski sekretar“. Odnosno, Sveti Sinod Knjaževine Crne Gore su činili sedam članova i sekretar, koji nije imao pravo odlučivanja. U čl. 25. Ustava Sv. Sinoda stoji: „Sv. Sinod može donositi punovažne odluke, kad su prisutni u śednici: predśednik (čl. 12) i bar još tri člana od kojih dva člana po pravu i jedan po izboru“. Kao pravnik morao bi znati da ne mogu o sudbini CPC odlučivati samo dva člana Sinoda, arhiepiskop Mitrofan Ban i episkop Kiril Mitrović. Mitropolit „pećki“ Gavrilo Dožić, takođe potpisnik dokumenta o ujedinjenju sa SPC, nije bio član Sinoda. Niti je bilo koja odluka Sinoda mogla biti izvršna bez saglasnosti kralja (član 22, stav: „Odluke Svetog Sinoda u spoljašnjim poslovima da postanu izvršne i za svakog obavezne, potrebno im je vrhovno Knjaževsko odobrenje“). Umjesto što priča gluposti o dvije crkve bolje bi bilo da se pozabavi da li je zakonito ukinuta CPC i prisajedinjena tzv. Ujedinjenoj srpskoj crkvi. Ili, da ga podśetim na osnovno pravno načelo - iz neprava ne može nastati pravo. Da Crnu Goru doživljavaju kao pravi rodoljubi pokrenuli bi inicijativu poštovanja prava u rješavanju crkvenog pitanja, umjesto što mlate gluposti da je DPS formirao dvije crkve. Imaju i Nikodima Milaša i njegovo Pravoslavno Crkveno Pravo (1. izd. 1890, 2. poprav. izd. 1902), u kojem mogu pročitati kojih deset autokefalnih jerarhija (među njima Jerarhija Crne Gore) je postojalo kad je Srpska crkva bila samo autonomija u okviru Vaseljenske patrijaršije. Dakle, nije bila ni samostalna!!! Da ne pominjem Ruski diptih iz 1850. i Atinsku sintagmu iz 1855. u kojima postoji CPC kao autokefalna i u kojima nema ni pomena o Srpskoj crkvi. Problem je što oni ne poštuju svoju istoriju i istorijske činjenice, što ih ne interesuje da saznaju istinu, već drve laži koje plasira SPC, kao pacijenti, a ne misleći ljudi. Konačno, bilo bi dobro da što više građana crnogorske nacionalnosti podnesu krivične prijave protiv Bogdanovića zbog širenja mržnje iz člana 7.Ustava Crne Gore i nacionalne, jezičke, vjerske diskriminacije iz člana 8. Ustava Crne Gore, pogotovu što popisi od 1948. godine, od kada se popisuje nacionalnost, jasno govore da su Crnogorci, još kad nije bilo pomena o DPS-u, bili dominanatna nacija u Crnoj Gori, čak do 90,67%, dok su Srbi do popisa 2003. godine, kad ih je odjednom bilo 31,99%, činili jednocifreni procenat u Crnoj Gori (od 1,78% 1948. godine, do 9,34% 1991. godine). Izgleda da su se Srbi od 1991. do 2003. godine razmnožavali mitozom, dok su Crnogorci odumirali zahvaljujući likovima poput Bogdanovića, Bečića i bratije iz - Za Crnu Goru bez budućnosti. Tako da je, Bogdanoviću i ostali, realnost suprotna od onoga što vi tvrdite. Nije DPS od jedne stvarao dvije nacije, nego je politikom devedesetih pravio Srbe od Crnogoraca! P.S. Ako treba, poslaću i izvod iz Matične knjige rođenih iz 1956. godine u kojem piše, tri i po decenije prije nastanka DPS-a, da su mi i otac i majka Crnogorci. A i ja! Toliko.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025031609034_7e66be2038dcd67ea7bd7f287233dbf910cb48d3e34e85f26f711e5f31fd7d96.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025031609034_7e66be2038dcd67ea7bd7f287233dbf910cb48d3e34e85f26f711e5f31fd7d96" data-rendition-name="original" width="800" height="547" loading="lazy" alt="Crnogorska zastava na Skadru"><figcaption>Crnogorska zastava na Skadru</figcaption></figure>

Crkveni kmeri

&nbsp;,,Razmišljam da nekome dijete kisjelinom polijem...“ Takvu, užasavajuće prijeteću, poruku poslao je preko Skaj aplikacije 22. septembra 2020. godine, samo tri sedmice nakon ,,avgustovske revolucije“, nepoznati pripadnik kavačkog klana Radoju Zviceru, jednom od vođa kriminalne ekipe. Iz te komunikacije jasno se uočava žestoki animozitet prema tadašnjem glavnom specijalnom tužiocu Milivoju Katniću i zamjeniku specijalnog tužioca Saši Čađenoviću, kao i tadašnjem pomoćniku direktora Uprave policiej Zoranu Lazoviću.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025022119020_61276219a4881bc90e301221f8818bdef581a0a1cdeaf00a55db3d377affd2d7.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025022119020_61276219a4881bc90e301221f8818bdef581a0a1cdeaf00a55db3d377affd2d7" data-rendition-name="original" width="2130" height="1022" loading="lazy" alt="KAKO IH PREVIDIO ŠOŠKIĆ: Poruke iz Skaj prepiske "> <figcaption>KAKO IH PREVIDIO ŠOŠKIĆ: Poruke iz Skaj prepiske(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  ŠOŠKIĆEVA SELEKCIJA SKAJ PORUKA Citirane poruke članova kavačkog klana dio su obimne dokumentacije koja sadrži, prema izvorima Portala ETV, oko 300 hiljada priloga sa kriptovanih telefona. Ali ni jedna od ovih poruka, kao i desetina drugih u kojima se direktno prijeti likvidacijom Milivoju Katniću, Zoranu Lazoviću, Saši Čađenoviću – koje SDT tereti da su bili dio kavačkog klana Radoja Zvicera – nijesu sadržane u 300 strana obimnoj ispravljenoj optužnici specijalnog tužioca Miloša Šoškića! A sve te poruke sa kriptovanih telefona, kojima raspolaže Portal ETV, bile su dostupne, ne samo tužiocu Šoškiću, već i čelniku Specijalnog državnog tužilaštva Vladimiru Novoviću. Zašto onda te poruke nijesu bile plod interesovanja, niti se pominju, niti ih ima u optužnici specijalnog tužioca Miloša Šoškića podignutoj protiv Zorana Lazovića i Milivoja Katnića, kao ni u optužnici protiv Saše Čađenovića? Na pitanja naše medijske kuće – nema odgovora.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025022119028_1b2e9e7de785a4b95ce1700aec97f3d2f7d10a19e0fb913f1baea80af871f5c4.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025022119028_1b2e9e7de785a4b95ce1700aec97f3d2f7d10a19e0fb913f1baea80af871f5c4" data-rendition-name="original" width="1000" height="563" loading="lazy" alt="POLITIČKA POZADINA PISANJA OPTUŽNICE: Miloš Šoškić i Vladimir Novović"> <figcaption>POLITIČKA POZADINA PISANJA OPTUŽNICE: Miloš Šoškić i Vladimir Novović(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  O KATNIĆU, LAZOVIĆIMA, ČAĐENOVIĆU... Na osnovu ispravljene optužnice od 3. februara izvjesno je da tužilac Miloš Šoškić imao pred sobom ključni zadatak – naći u Skaj prepiskama optužujuće detalje protiv Katnića i Lazovića. I tu se specijalni tužilac suočio sa velikim problemom: u više od 1.200.000 poruka nema ni jedne koju su poslali Lazović, Katnić ili Čađenović jer oni nijesu imali kriptovane telefone. Zato se tužilaštvo potrudilo da slučaj, između ostalog, izgradi na činjenici da bivše ,,Katnićevo tužilaštvo“ nije odmah procesuiralo Duška Roganovića, uticajnog člana kavačke grupe. Prije svega, na osnovu jedne (?!) karakteristične Skaj poruke u kojoj infiltrirani policijski agent Petar Lazović - sin Zorana Lazovića - daje informaciju kako nakon saslušanja svjedoka Milana Kankaraša ipak neće hapsiti Duška Roganovića. ,,Duška je tata od Kate tražio da se izostavi, svaka ga je muka ubila iz kolica“, navodno je Petar Lazović poslao poruku Radoju Zviceru. Teško je povjerovati da su ova ili neke druge, slične, poruke Petra Lazovića zaista mogle da budu inkriminišuće ili validan dokaz da je Specijalno državno tužilaštvo za vrijeme Milivoja Katnića i Saše Čađenovića ,,pomilovalo“ Duška Roganovića i sačuvalo ga od tužilačkog progona.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025022119028_df8086888662818f6b907c1170ba18559891d49e44a1a4e3cab96e1c6ab20d1e.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025022119028_df8086888662818f6b907c1170ba18559891d49e44a1a4e3cab96e1c6ab20d1e" data-rendition-name="original" width="2268" height="1626" loading="lazy" alt="TARGETIRANJE lAZOVIĆA, KATNIĆA I ČAĐENOVIĆA: Dio Skaj komunikacije koju posjeduje Portal ETV"> <figcaption>TARGETIRANJE lAZOVIĆA, KATNIĆA I ČAĐENOVIĆA: Dio Skaj komunikacije koju posjeduje Portal ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Naprotiv: upravo je tužilac Saša Čađenović, nakon podataka koje mu je prezentirao tadašnji načelnik Specijalnog policijskog odjeljenja Dragan Radonjić, a po nalogu Milivoja Katnića – sredinom 2021. godine - procesuirao za stvaranje kriminalne organizacije vezano za otmicu i ubistvo Milete Radulovića zvanog ,,Kapetan“. OPASNE PORUKE Nasuprot tužilačkoj konstrukciji o navodnoj krivici Katnića, Lazovića, Čađenovića, analiza dijela autentičnih Skaj poruka koje posjeduje Portal ETV pokazuje sasvim suprotno: da su pojedini članovi kavačkog kriminalnog klana posmatrali i policijskog funkcionera Lazovića, kao i specijalne tužioce Katnića i Čađenovića, kao svoje progonitelje koji upotrebljavaju državnu moć za represiju protiv kavačkog klana. ,,Onaj Čađenović je lud kad se nakači“, piše Duško Roganović 1. novembra 2020. godine Radoju Zviceru, uz nadu da će, nakon što ,,avgustovska vlast“ napravi svoju vladu i Čađenoviću - ,,padati optuznice polako“. Navodni vođa kavačkog klana Zvicer je, u decembru 2020. godine u razgovoru sa nekadašnjim kotosrkim policajcem Ljubom Milovićem, ali i Duškom Roganovićem targetirao i načelnika SPO Dragana Radonjića. Tako je Roganović i shvatio da je Radonjić vrlo važan u postupanju Specijalnog državnog tužilaštva. ,,A to vas je onaj kume prodavao Radonjic od katnica covjek? On je najjaci covjek, desna ruka Katnica... Nema sta ne moze taj da sredi i sazna. Kordinirao je svime...“ U Skaj porukama Ljuba Milovića i Radoja Zvicera ponovo se, dan pred novu 2021. godinu, razgovara o glavnom specijalnom tužiocu Milivoju Katniću i načelniku SPO Draganu Radonjiću, ali i funkcioneru ANB-a Bulatoviću. ,,Radonjić ima 10 jakih murijasa snimljenih svaki razgovor je snimao sa bulatovicem i jos 4-5 ljudi...Radonjic mu sve spija i zato ga drzi... Ovaj kaze katnic je drvina nema mozga grama radonjic veliki uticaj ima jer mu je on dao ono za fabriku cigara“ PLANOVI ZA ,,ODSTRIJEL“ Istovremeno, izražava se nada da će ,,oslobodioci“ brzo posmjenjivati čelne ljde policije i tužilaštva. ,,Sad se sve mijenja, makli su veljovica, onda onog sefa ANB perunicica, polako ih sve skidaju“ – tako piše Roganović 30. decembra 2020. godine. Istog dana Ljubo Milović u razgovoru sa Radojem Zvicerom tvrdi da je Milivoje Katnić na stalnoj vezi sa Jovicom Vukotićem, kojeg naziva ,,šklempo“, tvrdeći da su njih dvojica u dobrim odnosima - jer su obojica porijeklom Čevljani.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250221190212_1438240e8997ef73408f9db1e6440f06d258498f73e3e4c4248439678bf933d9.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250221190212_1438240e8997ef73408f9db1e6440f06d258498f73e3e4c4248439678bf933d9" data-rendition-name="original" width="670" height="447" loading="lazy" alt="LAZOVIĆ, KATNIĆ I ČAĐENOVIĆ BILI NA METI: Slobodan Kašćelan "> <figcaption>LAZOVIĆ, KATNIĆ I ČAĐENOVIĆ BILI NA METI: Slobodan Kašćelan(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Tezu o dobrim odnosima Katića sa vođom ,,škaljaraca“ Vukotićem objašnjava i Ljubo Milović, uz napomenu da su i Petra Lazovića, kojeg zove ,,Junior“, direktno ,,testirali“ da im otkrije Katnićevo ponašanje. ,,Sinoć smo dobro juniora napali za katnica...Da je na vezi i pomaze jovici... Nije progovarao. Nije imao argumrnata da ga brani...“ – piše odbjegli policajac, član kavačkog klana Milović. O ulozi Dragana Radonjića razgovarali su i dvojica vođa kavačkog klana Slobodan Kašćelan i Radoje Zvicer. ,,Pa jeli moguce da je dragan radonjic radio za skaljarce, sef specijalnog tima“, pita Kašćelan i odah dobija odgovor od Zvicera: ,,Da da kako ne...Mene je on namjestio...“ Potom Zvicer ,,eksluzivno“ obavještava Kašćelana da su Katnić i Radonjić u rodbinskim vezama, da je ,,radonjic brat od tetke katnicu milivoju“, ali da to Ljubo Milović nije znao i da je mislio kako Radonjić i Katnić rade za – škaljarski kriminalni klan.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250221190212_ae0ea296ea6256e33ece6b52ae792a1f0b847e94278a80b746445950b2512597.webp" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250221190212_ae0ea296ea6256e33ece6b52ae792a1f0b847e94278a80b746445950b2512597" data-rendition-name="original" width="1028" height="493" loading="lazy" alt="TRAŽIO UKLANJANJE PREPREKA: Radoje Zvicer, na potjernici Austrije"> <figcaption>TRAŽIO UKLANJANJE PREPREKA: Radoje Zvicer, na potjernici Austrije(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Osim Katnića i Radonjića, očito je da su vođe kavčana jedva čekale da se sa pozicije visokog policijskog funkcionera ukloni Zoran Lazović. ,,Vidjećemo sto ce lazovic uraditi dok je jos u mandat, koji ce nam k.... posle“ – ocjenjuje Zvicer. ODBRANA vs TUŽILAŠTVO Odbrana Milivoja Katnića pronašla je više od 90 poruka vođa i članova škaljarskog klana - usmjerenih protiv bivšeg glavnog tužioca, specijalnog tužioca i nekadašnjeg policijskog funkcionera – u velikoj mjeri urušavaju suštinu optužnice Specijalnog državnog tužilaštva. Ali i otvaraju pitanje političkih motiva kreatora optužnice, specijalnog državnog tužioca Miloša Šoškića i njemu nadređenog glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića. Veliki dio transkripata pristigao je od Europola iz Francuske, shodno instrukcijama zvanične Podgorice, direktno na adresu načelnika Specijalnog policijskog odjeljenja Predraga Šukovića. Međutim, u ispravljenoj optužnici protiv bivšeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i nekadašnjeg policijskog funkcionera Zorana Lazovića, objavljene su kopije Skaj prepiski, navodno između Ljuba Milovića, Slobodana Kašćelana, Petra Lazovića, Duška Roganovića, kao i Darka Šarića, ali i više članova kavačkog klana. Kriminalne organizacije kojoj su, po navodima optužnice, pripadali uticajni državni službenici policije i tužilaštva - Lazović i Katniić.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250221190212_8d07301113f150b4ebc8b97b480ab13799736002f9940e58b82f56dcc3347af0.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="20250221190212_8d07301113f150b4ebc8b97b480ab13799736002f9940e58b82f56dcc3347af0" data-rendition-name="original" width="1250" height="600" loading="lazy" alt="MNOGO ZAMJERKI: Specijalni tužilac Šoškić"> <figcaption>MNOGO ZAMJERKI: Specijalni tužilac Šoškić(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Na ukupno 78 strana objavljeni su transkripti poruka, a uz brojna pojašnjenja specijalnog tužioca o sadržaju poruka, u optužnici koja je ispisana na punih 300 stranica, gotovo je trećina stranica posvećena prepiski putem zaštićene aplikacije do 2021. godine. Podaci koje objavljuje Poral ETV u potpunosti razobličavaju, ne samo brojne manjkavosti i kontradiktornosti optužnice, nego političku pozadinu postupaka Specijalnog državnog tužilaštva koja ozbiljno navodi na sumnju da je riječ o politički montiranom procesu. &nbsp; &nbsp;

Tag: dragutin-papovic