U vremenu kada mladi imaju sasvim drugačiji pristup znanju i informacijama, knjiga se i dalje izdvaja kao jedini istinski neposredan susret pisca i čitaoca i nikada neće biti zamijenjena, poručio je sa književne večeri dramski pisac, scenarista i reditelj Dušan Kovačević, laureat prestižne nagrade Milan Žmukić, koji je u okviru 38. Filmskog festivala Herceg Novi održao književno veče.
Njegovo filmsko i dramsko stvaralaštvo već je decenijama dio kulturnog koda našeg društva rečenice, a ideje i stavovi iz njegovih djela postali su dio svakodnevnog govora i razmišljanja.
Govoreći o svom stvaralaštvu, Kovačević je podsjetio je da u svom opusu do sada objavio 16 knjiga, 21 dramu i oko 20 filmova, a publika je na večeri imala priliku da čuje poeziju iz zbirke “Ja to tamo pevam”, kao i pjesmu “Majka” .
- U životu sam se bavio filmom, pozorištem i literaturom. U okviru svega toga pisao sam pjesme, koje sam nazvao primenjena poezija, jer sam, kao što se ovdje vidjeli i čuli nekoliko pjesama, one su bile posvećene ili scenarima, ili dramama. Te pjesme, kojih je bilo razbacano po mnogim filmovima i pozorišnim predstavama i knjigama, sakupio sam i sabrao sam u knjigu, koja se zove «Ja to tamo pevam», jer se postavilo pitanje «Ko to tama peva», pa sam se ja javio- rekao je Kovačević.
On je kazao da je u toj knjizi “išao po nekom redosljedu, i kao što sam već pomenuo, ja sam 1968. godine, tokom onih demonstracija davnih, bio student Filozofskog fakulteta”.
Govoreći o književnosti, Kovačević je evocirao i lične uspomene u priči “Biblioteka moje mladosti”, naglašavajući da je upravo rano članstvo u biblioteci opredijelilo njegov životni put.
Kovačević je naglasio da se i danas, u vremenu kada mladi imaju sasvim drugačiji pristup znanju i informacijama, knjiga i dalje izdvaja kao jedini istinski neposredan susret pisca i čitaoca.
&nbsp;- Knjiga nikada neće biti zamijenjena. Svi drugi informativni mediji su hladni i udaljeni, i nemaju onu emociju kao kada imate knjigu u ruci. Tada ste u direktnom kontaktu sa čovjekom koji je to pisao- rekao je Kovačević.
Živ pisac, kazao je Kovačević, je pod znakom pitanja šta je uradio, šta će još da uradi, i šta će od njegovog rada preživjeti sud vremena.&nbsp;
- Ali knjiga, ako valja, ima svoj nezavistan život, nezavisno od autora. I to je njena moć- poručio je.
Podsjećanje na te neprolazne vrijednosti dobilo je dodatnu težinu na književnoj večeri, održanoj na posebnom mjestu u kući Iva Andrića.
- Drago mi je da se srećemo baš ovde, u kući Iva Andrića. Meni je čast što sam ovdje i što mogu da se podsjetim na pisca koji je obilježio veliki dio mog života u literarnom i ljudskom smislu- kazao je Kovačević.
Govoreći o Andriću, prisjetio se i svog jedinog susreta sa nobelovcem 1973. godine, na sastanku Udruženja književnika.
- To je bilo samo rukovanje, ništa više. On je bio ćutljiv, vodio je računa o svakoj riječi. Bio je, u pravom smislu riječi, rijedak gospodin na ovim balkanskim prostorima- naveo je Kovačević.
On je ukazao na tri Andrićeva djela koja mu imaju posebno značenje – “Aska i vuk” , “Zeko” i “Znakovi pokraj puta”. Prvu priču vidi kao metaforu umjetnosti i igre koja brani život, drugu kao snažan podsjetnik na užase rata, dok treću smatra filozofskim osloncem koji ga prati cijeli život.
U svom obraćanju, Kovačević je govorio i o druženjima sa piscima i glumcima druge polovine 20. vijeka, Borom Pekićem, Danilom Kišom, Zoranom Radmilovićem, Brankom Ćopićem, evocirajući anegdote iz njihovog života, ali i svjedočeći o velikim prijateljstvima i tragičnim sudbinama.
Posebno se prisjetio saradnji sa Živkom Nikolićem i Milanom Žmukićem, po kome nagrada čiji je ovogodišnji laureat nosi ime.
- Milan je bio gospodin čovjek, sa njim sam radio i “Maratonce”. On je zaslužio da ovaj Festival nosi njegovo ime- rekao je Kovačević.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1084x550

thumbnail

Kovačević: Knjiga nikada neće biti zamijenjena

Crnogorskom premijerom dugometražnog igranog filma „Vidra“ (Otter), reditelja Srđana Vuletića i scenariste Stefana Boškovića i dodjelom nagrade „Milan Žmukić“ legendarnom piscu, scenaristi i reditelju Dušanu Kovačeviću, jednom od najznačajnijih autora jugoslovenske i regionalne kinematografije, otvoren je 38. Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival. Pred publikom na prepunoj pozornici Kanli Kule poklonila se brojna ekipa filma „Vidra“ na čelu sa Vuletićem, koji je izrazio zadovoljstvo što film crnogorsku premijeru ima u Herceg Novom. Ovogodišnja tema otvaranja festivala „Bilo jednom u Herceg Novom“ bila je posvećena gradu koji ima pregršt neispričanih priča, od kojih bi svaka mogla biti film. Program otvaranja su vodili glumački par Miloš Pejović i Marija Bergam, a Himnu Crne Gore i Odu radosti izveo je hor Vokalisti pod dirigentskom palicom Saše Barjaktarevića. Svečanosti su prisustvovale brojne zvanice izu svijeta filma i javnog života, koje su prethodno prošetale crvenim tepihom podno Tore. Otvarajući festival, pisac, scenarista i reditelj Dušan Kovačević evocirao je uspomene na svoje stvaralačke početke i ljude sa kojima je gradio svoju bogatu karijeru u pozorištu i filmu dugu 50 godina. - Radio sam sa svim velikim glumcima i rediteljima bivše Jugoslavije. Danas se i dalje družim sa ljudima iz tog svijeta: iz filma, književnosti, pozorišta, i imao sam sreću da kroz život steknem mnogo prijatelja. U pozorišta sam ušao kao student treće godine akademije i zatekao sam ih u njihovim najboljim godinama. A kako je vrijeme prolazilo, većina njih je otišla. Danas, kada gledam svoje filmove, u njima prepoznajem ljude sa kojima sam nekada sjedio i radio. Ti moji prijatelji pretvorili su se u imena ulica, trgova i spomenike - rekao je Kovačević.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250824080840_a5715658284b34358407389e15c57495cae8e25b0a50103dc4c441a9aff2997b.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250824080840_a5715658284b34358407389e15c57495cae8e25b0a50103dc4c441a9aff2997b" data-rendition-name="original" width="1140" height="650" loading="lazy" alt="Sa otvaranja festivala"></figure>  Prisjetio se i saradnje sa Milanom Žmukićem, producentom prvog filma Beštije koji je radio 1976. godine. - Sa Milanom sam radio i on je bio u pravom smislu gospodin, čovjek od znanja i od riječi. Posle „Beštija“ nastavili smo sa radom, od „Ko to tamo peva“ preko Maratonaca i „Sabirnog centra“ do brojnih drugih filmova sve do njegovog odlaska - naveo je Kovačević koji je proglasio festival otvorenim. Ministarka kulture i medija Tamara Vujović istakla da je za 38 godina Filmski festival u Herceg Novom izrastao u jednu od najvažnijih kulturnih adresa Crne Gore. - Prikazati film na pjaceti starog grada , ili dokumentarni film u bašti kuće Iva Andrića, a da ne govormo o počasti da ti se igrani film prikaže na Kanli Kuli, vjerujem da i već samo za sebe predstavlja doživljaj. A još kada film bude jedan od onih, zbog kojih volimo film, koji dodirne dušu i nekako je izmijeni. Od onih, ne nužno pobjedničkih, nego onih što se pamte - navela je Vujović.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250824080840_c02ba3b3ba3187172523da0bb39db63bb0ce06a231449ec73f19e2b65c5c0e57.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250824080840_c02ba3b3ba3187172523da0bb39db63bb0ce06a231449ec73f19e2b65c5c0e57" data-rendition-name="original" width="800" height="533" loading="lazy" alt="Sa otvaranja festivala"></figure>  Ocijenila je da je kinematografija ojačala. - Samo između 2021. i 2024. godine podržano je više od 120 filmskih projekata, u iznosu većem od četiri miliona eura, dok je u ovoj godini, podržano 39 projekata sa 1,36 miliona eura. Taj kontinuitet ulaganja stvorio je plodno tlo za razvoj crnogorskog filma i jasno je vidljiv u programu našeg festivala - istakla je Vujović. Podsjetila je da je crnogorska kinematografija ojačala na međunarodnoj sceni – od Berlinalea do Roterdama, Soluna i Talina, svi znaju za Filmski centar Crne Gore i naše sineaste. - Ovo je pokazatelj predanog dosadašnjeg rada i zaloga za budućnost - poručila je Vujović. Govoreći o ovogodišnjoj selekciji dugometražnog filma, ministarka je istakla da se ponose sa osam crnogorskih ostvarenja, od čega pet većinskih. - Takođe, primjećujemo da su većina filmova koprodukcije iz regiona. Time film potvrđuje da smo dio jednog prostora, i da zajedničkim znanjima stvaramo raskošne priče, da širenjem znanja i povezivanjem možemo kreirati filmove vrijedne svjetske pažnje. U takvoj atmosferi saradnje, privlačimo i pažnju evropskih i svjetskih producenata i oni se odlučuju da podrže naše filmsko stvaralaštvo - rekla je Vujović. Predsjednik Opštine Herceg Novi Stevan Katić istakao je da ga raduje što novske tvrđave, trgovi i ulice i ovog avgusta postaju mjesto povezivanja filmskih stvaralaca iz naše države, regiona i Evrope, prostor za profesionalno umrežavanje i saradnju između autora, producenata i distributera.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250824080840_e8928d928a5f6b1701899dce05728fc57ec1af673e95a515716355bb9c32a5dd.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250824080840_e8928d928a5f6b1701899dce05728fc57ec1af673e95a515716355bb9c32a5dd" data-rendition-name="original" width="800" height="533" loading="lazy" alt="Sa otvaranja festivala"></figure>  - Naročito je važno da istaknem značaj koji ovaj festival ima za razvoj publike – on nudi priliku da posjetioci, posebno mlađe generacije, upoznaju različite filmske estetike i razviju osjećaj pripadnosti zajednici koja cijeni umjetnost, što je od suštinskog značaja za održivost kulturnog života grada - kazao je Katić. Prema njegovim riječima, potvrđuje se to i ove godine da je među gostima, autorima i u organizacionom timu veliki broj onih koji su film zavoljeli upravo na hercegnovskom festivalu. - Među njima su autori i naši Novljani – Ivan Salatić, Maja Todorović, Ivan Marinović - dodao je Katić. Istakao je da za njih u lokalnoj samoupravi, značaj ovog festivala prevazilazi ono što nam donosi sedam dana programa, „on je najjači argument da Herceg Novi zovemo gradom filma“. - Strateško usmjerenje lokalne uprave je da Herceg Novi pozicionira kao atraktivnu destinaciju za snimanja. Tokom posljednjih nekoliko godina u našem gradu je snimano nekoliko filmova i serija, uskoro počinje snimanje još jedne regionalne serije, a interesovanje da svoje projekte realizuju u Herceg Novom iskazalo je više produkcija iz okruženja, Evrope i svijeta - rekao je Katić. Više informacija o programu FFHN koji će trajati narednih sedam dana i tokom kojeg će biti prikazano više od 60 ostvarenja dostupno je na veb sajtovima https://filmfestival.me/ i https://www.hercegfest.me/ kao i na kanalima na društvenim mreža. Pokrovitelji 38. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala su Ministarstvo kulture i medija Crne Gore i Opština Herceg Novi, a izvršni producent Javna ustanova kulture „Herceg-fest“.

Premijerom filma „Vidra“ i dodjelom nagrade Dušanu Kovačeviću otvoren 38. Filmski festival Herceg Novi

U večernjoj emisiji “Ljetnjeg programa” naša tema je - jesu li kultura i umjetnost u krizi.
Dok nas svakodnevno preplavljuju kič i šund, a pozorišne sale ostaju poluprazne, čini se da umjetnost sve teže pronalazi put do ljudi, posebno mladih. Djeca sve rjeđe odlaze u pozorište, odrastaju uz muziku sumnjivog kvaliteta, a ulaganja države u kulturu gotovo da i nema.
Ipak, uprkos svemu, postoje oni koji ne odustaju - umjetnici koji vjeruju da istinska umjetnost ima moć da mijenja svijet i da oplemenjuje svakodnevicu.
Naši sagovornici su glumac i producent Dušan Kovačević, profesorica muzike Andrea Demirović i profesorica i prevoditeljka Milica Rajković.

Ljetnje veče na TV E: Jesu li kultura i umjetnost u krizi?

Crnogorski glumac Dušan Kovačević gost je talk show programa Znak Podznak.&nbsp;
U astropsihološkom profilisanju Nenada Gogića, Dušan između ostalog otkriva da li ga izrazita unutrašnja borba između idealizma i stvarnosti dominantno vodi ka introspektivnim, psihološki zahtjevnim ulogama. 
 
Emisiju možete pogledati u neđelju u podne, na našoj televiziji.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D37v8BSm1toE&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Gost emisije "Znak Podznak" Dušan Kovačević

Baviti se umjetnošću u Crnoj Gori je svojevrsni mazohizam, jer naše društvo nije avazovalo do te mjere da cijeni umjetnost, a pogotovu da ne govorimo o glumi i dramskoj umjetnosti i televizijskoj, filmskoj, likovnoj - rekao je gostujući u emisiji Srećan dan, na Televiziji E, glumac i jedan od osnivača Regionalne unije tatara (RUTA) i član upravnog odbora Dušan Kovačević.
Ističe da naše društvo ne cijeni dovoljno umjetnost, te da na to utiče naše vaspitanje odmalena, a da se tako i sistem ponaša prema umjetnostima, pa se uvijek najmanje odvaja za kulturu i za obrazovanje, što bi trebalo da bude stub svakog društva.
- Na veliku sreću po nas moje kolege i ja već dugi niz godina, od otvaranja te modernije ere umjetnosti u Crnoj Gori, od otvaranja akademija na Cetinju pa na ovamo zaista se trudimo da ostavimo koliki toliki pečat nacionalnog identiteta, misleći da smo tu, stvaramo u Crnoj Gori, iako svi mi radimo i po regionu i na drugim teritorijama, ali ono što nas karakteriše je to da smo većinom crnogorski stvaraoci, autori i to će ostati zabilježeno za generacije naše zemlje - rekao je Kovačević.
Veliki broj kvalitetnih umjetnika, podsjeća on, iznjedrila je Crna Gora, iako se u umjetnost malo ulaže pažnje i sredstava.
Angažovanje glumaca sa drugih područja, objašnjava Kovačević, u crnogorskim ostvarenjima je sindrom male sredine i neka vrsta kompleksa da je sve tuđe milije i bolje nego naše i da se više cijeni ono što je sa strane.
- Kad sam počeo da radim seriju "Dojč kafe" prije 12 godina insistirali smo da budu to crnogorski glumci, što više crnogorskih autora u svim segmetima, od scenografije, kostimografije, režije. Kada se desi da baš nemamo na našim prostorima, u Crnoj Gori onda smo pribjegavali tome da pozovemo nekoga ko je stručan i ko može da obuči naše ljude. To je bila jedna misija. Onda smo naišli na to da, po nekima, to nije bilo dovoljno kvalitetno, u smislu da je bilo grešaka, ali je misija bila u tome da svi ti ljudi učestvuju u jednom procesu, pa neka i pogriješe, nije niko ostao bez života u tome, ne operišemo, nijesmo hirurzi. Mi smo zaista sa velikim entuzijazmom, zdušno, sa punim srcem i svime što raspolažemo u tom trenutku, znanjem koje smo imali, ušli u jedan proces stvaranja serijskog programa i eto pokrenuli smo to da postoji neki kakav takav kontinuitet stvaranja. Ljudi pribjegavaju da zovnu neke ljude sa strane, za koje misle da će im donijeti popularnost, publiku, to je u principu do mentaliteta, već do sistema - istakao je Kovačević.
Sagovornik emisije Srećan dan kaže da se ne treba zatvarati, već da treba sarađivati sa ljudima koji se zalažu za međugraničnu saradnju.
Teško je glumcima koji nijesu iz Crne Gore, objašnjava Kovačević, iznijeti neku ulogu ulogu sa crnogorskim dijalektom, te kad on dobije ulogu van granica Crne Gore bude to uloga, kako podsjeća, u kojoj igra čovjeka iz Crne Gore.
- Igrao sam i čovjeka sa Raba, autentičnog Hrvata, iz Vukovara, iz Vranja i Nisa, desi se da treba takav karakter, ali sam siguran da ne može to bolje raditi nego čovjek koji je odatle, bez obzira koliki sam sluhista i koliko to mogu da odradim u akcentuaciji, melodiji, kako treba, ipak mislim da taj mentalitet govora ne može čovjek da uradi kao onaj domicilni- naglasio je Kovačević.
RUTA festival egzistira od 2019. godine, ove godine prvi put u Tivtu, a Kovačević kaže da su direktor Centra za kulturu Tivat Goran Božović i gradonačelnik Željko Komnenović imali veliki značaj u prepoznavanju značaja Regionalne unije teatara.
- Tivat je postao proteklih nekoliko dana centar pozorišnog zbivanja, sa značajnim predstavama, ljudima koji su došli umjetnicima koji ponjeli utiske iz Tivta zaista fantastične, u smislu dobrodošlice, organizacije i svega onoga što se tamo zateklo i posebno osvrt na sve ljude koji su zaposleni u Centru za kulturu Tivat, koji su na vrhunski profesionalan način odradili sve to, a mali ih je broj, nije da imaju kao u pozorištima velik broj ljudi za tu logističku podršku i organizacionu, ali su se potrudili na pravi način i da svima bude ugodno, što su govorili javno gosti koji su bili - zaključio je Kovačević.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DYviuhHTPcOM&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Kovačević: Baviti se umjetnošću u Crnoj Gori je svojevrsni mazohizam

Didžej i superzvijezda Marko Nastić, koji je odbio da nastupi ove godine na Exit festivalu, kao i da učestvuje u filmu o ovom muzičkom događaju, objavio je na svom Instagram profilu razloge za to i zatražio ostavku osnivača ovog festivala Dušana Kovačevića zbog njegovog indiferentnog stava prema studentima u blokadama.
- Dragi Exit festival, vas mogu direktno da označim, a Dušana nikako ne želim, jer je upravo on taj koji je umislio da je bitniji od artista i samog festivala. Ono kako ga pamtim je kao izbačenog člana, koji je radio svojoj ekipi iza leđa. Da, frustracije, svi ih imamo, ali ovdje se ne radi o tome, jer kao što sam Dušan može da vam kaže, odbio sam da radim ovu godinu, kao i da učestvujem u filmu o Exit festivalu. Glavni razlog je upravo on - napisao je Nastić.
Njega je, moglo bi se reći, najviše uznemirilo to što Kovačević nije ništa učinio za studente sve ovo vrijeme, iako se Exit festival poziva na to da je rođen iz studentskih protesta 2000-ih.
- Ali ova frustracija nije zbog toga što imam zdrav razum, već zbog toga što apsolutno ništa niste uradili što je u vašoj moći da podržite studente, a pozivate se na to da ste nastali iz studentskih protesta 2000ih. Ne bih da se vraćam na 2020. kada niste ništa rekli što je policija tukla narod na ulici tokom protesta. Stoga, jasno izlazim sa svojim zahtjevom, a to je ostavka Dušana Kovačevića i vraćanje Exit festivala, kao kulturne baštine, studentima i gradu Novom Sadu, jer ste iskoristili mlade za politizovanje festivala i nezaobilaznu, sramnu samopromociju - podvukao je Nastić.
Dodaje da je studentima sada podrška najbitnija.
- I za kraj, ponavljam, u cijeloj ovoj priči studenti i podrška njima je najbitnija! Ako niste iskoristili svoj uticaj na domaće i strane performere, podizvođače, dobavljače i saradnike da napravite front koji javno podržava studentske zahtjeve, ako niste uzeli zastavu Exita i zaboli je u kampus i rekli tu smo - nije dovoljno. U mom životu se ne vrti sve oko posla i mene, nekada treba uraditi nešto i ne očekivati ništa zauzvrat! Živjeli studenti - poručio je Nastić.
Ogroman broj ljudi na Instagramu podržao je njegove riječi i zahtjev za ostavkom Dušana Kovačevića, koji se nalazi na čelu Exit festivala.

Didžej Marko Nastić zatražio ostavku Dušana Kovačevića: Vratite Exit festival studentima i Novom Sadu

Crnogorski istoričar Dragutin Papović je u svojoj studiji o istoriji crnogorske filantropije pokazao da se tradicija dobročinstva u Crnoj Gori ne gradi od juče, ona ima bogatu istoriju u našem društvu i svim krajevima naše države. Crnogorska porodica iz Berlina posljednjih godina bila je jedan od najvidljivijih primjera da je to nasljeđe živo i danas.
Njihova pomoć stizala je do najugroženijih, do onih kojima je najpotrebnije, ali i do sportista, navijača te ljudi koji su samo željeli da učine svoje okruženje boljim. Ono što je krasilo njihove akcije ogledalo se u pomaganjima bez naglašavanja, bez uslovljavanja, bez posmatranja ljudi i zajednica kroz vjeru i naciju. Otvoreno, široko i sa jasnom porukom da dijeljenje dobra ostaje jedna od temeljnih vrijednosti na kojoj se može graditi zajednica.
Zato raduje činjenica što ta porodica nastavlja svoj humanitarni rad, ali ostaje žal što će to biti van Crne Gore.
Nadamo se da će, kad Crna Gora bude bolja, pravednija i uređenija, Crnogorska porodica nastaviti svoju misiju ovđe. A vjerujem i da će takva Crna Gora znati više da cijeni ljude poput njih, ljude koji nijesu tražili ni medalje ni priznanja, već pomagali iskreno i tiho, kako pravi dobrotvori uvijek i djeluju.
Ponoviću nešto što sam članovina crnogorske porodice iz Berlina više puta rekao: njihov rad će ostati ispisan zlatnim slovima u istoriji crnogorske filantropije. 
Posebno im se kao Cetinjanin zahvaljujem na svemu što su uradili za prijestoni grad.

Crnogorska porodica iz Berlina - zlatni primjer filantropije

Ispred Doma narodne skupštine na protestu solidarnosti sa novinarima televizije N1, koji su napadnuti prije nekoliko dana, došlo je do tenzija kada se pojavila grupa ljudi koja je nosila transparente sa porukama podrške provladinim medijima.
Građani koji su se okupili na poziv medijskih udruženja su negodovali kada se pojavila grupa ljudi koja je nosila transparente "Hvala na podršci, novinarke informera" i "Boja mikrofona nije opravdanje za nasilje", javlja reporterka Bete.
Transparente su nosili predsjednica novoosnovanog medijskog udruženja Asocijacija novinara Srbije Ivana Vučićević, direktor Srpskog telegrafa Saša Milovanović i drugi.
Oni se se povukli oko 19.30 časova, nakon što su im građani dobacivali i pogrdno ih nazivali, došlo je i do verbalnog sukoba.
Prisutno je nekoliko stotina građana, a u šatorskom naselju gdje borave pristalice vlasti ispred skupštine Srbije, s druge strane ograde prisutan je i veliki broj policije koji nose fantomke i ne vidi im se lica.
Na jednom od transparenta piše "Dočekamo dan da se svi slažemo, nasilje nije ok".
Jedan muškarac je prije nekoliko dana napao ekipu televizije N1 u blizini šatorskog naselja u kojem borave pristalice vlasti ispred Skupštine Srbije, a policija je naknadno reagovala.
Glavni urednik dnevnog lista "Danas" Dragoljub Petrović kazao je za Betu da su članovi Asocijacije novinara Srbije došli na skup da provociraju i "prave cirkus".
- To je neka vrsta njihovog poslednjeg trzaja, navikli su da kopiraju sve sta rade nezavisni mediji i novinari ali je to u neku ruku smikesno jer se oni uopšte ne bave novinarstvom - kazao je Petrović.
On je rekao da je povodo tog skupa značajan i da ljudi koji su došli shvataju opasnost napada na novinare i da je neophodno pruziti podršku novinarima televizije N1.

Tenzije ispred Skupštine Srbije na protestu podrške novinarima televizije N1

Gradonačelnik Prijestonice Cetinje Nikola Đurašković objavio je na mreži Fejsbuk da žali zbog odluke crnogorske porodice iz Berlina koja nastavlja humanitarni angažman van naše zemlje, i dodao da su izuzetan primjer patriota koje su srcem pomagale građane.
- Žalim zbog odluke crnogorske porodice iz Berlina, uzrokovane stvarima koje nemaju veze sa Cetinjem, i koristim priliku da im se najtoplije zahvalim na izuzetnoj podršci našem gradu, Crnoj Gori i brojnim zajedničkim projektima koje smo realizovali na Cetinju - napisao je Đurašković.
Prema njegovim riječima, crnogorska porodica iz Berlina je izuzetan primjer patriota koje su srcem pomagale Crnu Goru i građane, te izraz humanosti koja ne poznaje granice.

Đurašković: Žalim zbog odluke crnogorske porodice iz Berlina, izuzetan su primjer patriota

Znanje nečega uvijek je istinitije od dobrog zaključivanja. Posebno kada onaj koji zaključuje zna - zašto baš tako zaključuje. A za jadac zna i onaj - koji zna.
24.11.
19:40h
Ne znam ko će u Apelacionom sudu zadužiti predmet u kojem se traži da se pritvor koji je produžen Vladanu Ivanoviću za još dva mjeseca - isključivo zbog uticaja na svjedoke, produži i zbog tačke 4. Koja se u prevodu zove - nikad u dom.
Znam jedno. Da te sudije treba da pogledaju dispozitiv naredbe o istrazi koja je Vladana poslala "tamo" i dispozitiv nove naredbe u kojoj on nije sam (ima ih još), a koji je spojen sa naredbom gdje Ivanović samuje. U toj prvoj pare uzima njegov blagajnik, u drugoj pare uzima Ubović, a Vlado prikriva stanove sa svojom firmom.
Svjedoci su isti.
Za sve okrivljene i pravna lica.
Koji treba svjedočkim iskazom, kako napisa sud, u rješenju o određivanju pritvora da pomognu finansijskom vještaku.
Tapetari.
Koju će dokumentaciju da vještače vještaci - vile znaju. Nje nema. Ona ne postoji. Postoji jedna skaj poruka trećeg lica.
A zašto sudije treba da pogledaju?
Da vide, pod jedan, zašto je pritvor uopšte određen, pod dva, kako se po prvi put u istoriji spajaju dvije različite radnje istog okrivljenog.
I pod tri, da se upitaju, što bi rekli mladi, "može li ovo".
Ima i pod 4 - vidjeće da se pritvor hoće pojačati jer je samo njegova dužina bitna. Ostalo nije.
Koliko me intelekt služi - opasna su vremena.
Kada se ovo traži i može.
Ili ja pojma nemam.
Što je vrlo moguće.
P.S: Znanje nečega uvijek je istinitije od dobrog zaključivanja.
Posebno kada onaj koji zaključuje zna - zašto baš tako zaključuje.
A za jadac zna i onaj - koji zna.

Vile znaju

„Quod ab initio vitiosum est, non producit effectum“ – zapisali su još starorimski pravnici. Veliki Valtazar Bogišić, tvorac crnogorskog „Opšteg imovinskog zakonika“, jedinog građansko-pravnog propisa na ovim prostorima koji nije prost prevod odgovarajućeg dokumenta neke velike sile, latinsku je sentencu formulisao u svima razumljivo „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.&nbsp;
Grbo se rodio i pokušaj Srbije da ima more. Ako ne računamo situaciju da je prvo more pobeglo od Srbije još mnogo pre njenog nastanka – Panonsko more – naredni pokušaj Srbije da ima more zbio se u vreme cara Dušana. Velika ranosrednjovekovna država obuhvatala je skoro ceo Balkan s odgovarajućom morskom vodom, i bila naseljena mnogim narodima, među kojima su tadašnji Srbi (Raščani) bili među najmalobrojnijim. Ta je država propala posle kratkog trajanja u praksi, ali je ostala da živi u šovinističkim mozgovima velikodržavnih ambicija do danas.
Opet nešto moramo da ne-računamo. Dok je Srbija bila Smederevski sandžak Osmanskog carstva, imala je more. Ne jedno, već nekoliko mora. Ali, ni jedno nije bilo srpsko, već Sultanovo. Kao i Srbi. Pa se to ne računa; najzad, ni jedan nedovoljno slavan period srpske istorije ne sme u istoriji ni da prenoći, kamo li da ostane i da se „računa“.
Tričavih pet vekova kasnije, Srbija je opet pokušala da ima more. Osmansko carstvo se raspadalo, posle samo nešto više od 600 godina postojanja (srpsko je trajalo čak devet godina!), pa je svaka balkanska državica poskočila da otrgne koje parče. Srbija se dokopala Drača, i imala more celih četiri meseca: od kraja novembra 1912, do aprila 1913. &nbsp;
A onda, pet godina kasnije, more se ukazalo kao realna šansa. Formirana je Kraljevina SHS, u koje su Kraljevina Crna Gora (ne baš svojom voljom) i Država Slovenaca, Hrvata i Srba (današnje – skoro - Slovenija, Hrvatska i BiH) unele i more. Ali, avaj: ti koji su uneli more u zajedničku državu držali su da je to ulog jednak srpskim planinama i rekama – dakle, zajednički – dok je za drugu stranu sve to bio zasluženi ratni plen. I tako su Srbi imali more, kao što su imali i sve ostale priznate i nepriznate narode od početka kljakave kraljevine, skoro 22 godine. Ko zna šta bi bilo, da velika tragedija svetskog rata nije rasparčala i tu, unutrašnjim mržnjama i nezadovoljstvom onih koji su bili pasivni subjekti srpskog posedovanja, već nagriženu državu.
Naredni pokušaj da more bude zajedničko takođe se završio katastrofom: Srbima su more „oteli“ oni koji i izlaze na more, i čije je i bilo to more uneto u zajedničku državu, tad bratstvo-jedinstvenu SFRJ. Pokušalo se devedesetih da se spasi što se spasiti može, da se zadrže bar „srpski Dubrovnik“ i „srpska Crna Gora“, sa sve pripadajućom slanom vodom, ali avaj: ni Hrvati ni Crnogorci se s time nikako nisu slagali. Onda je proklete 2006. zakucan poslednji ekser u kovčeg prirodnog hegemonističkog prava Srba: „otcepila“ se Crna Gora.
I upravo je u vreme uspešnog crnogorskog referenduma za obnovu državne nezavisnosti Aleksandar Vučić, tada još revnosni Šešeljev radikal, poručio da je crnogorska nezavisnost samo privremena. Što će reći, i da je period Srbije bez mora privremeno stanje.
Od momenta kada je postao potpredsednik srpske vlade, pa do dana današnjeg, Vučić je pozivao građane Srbije da ne letuju na „hrvatskom moru“. Crnogorsko more nije pominjao, a ovih smo dana saznali i zbog čega.
„Lakše bismo odgovorili da imamo more. Zato nemamo more, zato su odvojili Crnu Goru od Srbije, zato Pašiću nisu dali izlaz na more, iako se borio svim srcem“, rekao je Vučić za nešto što se zove medijem u Srbiji.
Dakle, tradicionalna belosvetska zavera protiv Srbije u svim epohama postojanja Planete je dala efekta. Posle onolikih klipova u točkove, ubacivali su nam i klipove u peraja, a od srpskog naroda je i ta istina skrivana. Eh, da Srbija ima more, gde bi joj kraj bio?&nbsp;
Ne bi bilo ni korupcije, ni rasprodaje prirodnih resursa, ni nerešenih ubistava političkih protivnika; ne bi bilo ni rušenja nadstrešnice, ni izbegavanja odgovornosti za to; ne bi se kršio zakon da bi se omogućilo rušenje „Jugoslavije“ ili „Generalštaba“; ne bi se zidali najveći zagađivači u plodnoj ravnici Vojvodine, dočim bi tamošnji veliki gradovi zasigurno imali pitku vodu; ne bi se noću rušilo u Savamali, ne bi niko tražio dva minuta snimka s naplatne rampe, niko ne bi pitao da li je zaista bio pijan pilot srušenog helikoptera; ne bi kriminalci mleli ljude, ne bi „navijači“ divljali, ne bi maskirane barabe „menjale“ policiju u uniformama...&nbsp;
Da ima mora, mislite da bi se osetilo što su nekompetentni duduci i vlasnici pečenjara uništili sistem Elektroprivrede Srbije? Eh, da je mora, ne bi Kinezi u njihovim proizvodnim otrovima zagađenoj Istočnoj Srbiji imali, maltene, svoju državu. Da ima mora, ne bi Kinezi i Rusi iznosili srpsko zlato i druge rude uz simboličnu nadoknadu. Uz more, kako bi Rusi držali špijunski centar u Nišu i kako bi dirigovali srpskim „političarima“ kao pačjom školom? Da ima mora, „Ćacilend“ bi mogao da se baškari i na plaži. Sve to, i još svašta. Samo zbog nemanja mora.
Čak je i onaj kanal Moravom do Egeja ostao negde u brojnim radikalskim planovima kojih je toliko bilo da su, jamačno, neki prosto zaboravljani, a kako bi tek Srbija odgovorila da bar do mora može Moravom. Odgovor bi, ima li mesta sumnji, bio moćan.&nbsp;
I da ne pominjemo Kosovo, tu rak-ranu srpske stvarnosti od Nikolaja Velimirovića naovamo, Kosovo kojeg je Srbija istorijski „imala“ još kraće nego more, ali ga sada zasigurno nema – zato što nema more. Dobro, ima Matiju Bećkovića, i to je nešto.
Na more, koje su im zlikovci uzeli, Srbi, dabome, imaju svako pravo. Kao i na Crnu Goru koja je, kao što je opštepoznato, srpska država, a Crnogorci ne postoje, i svako ko drugačije kaže je Milogorac i kopile iz Titovog Jajca. Poznata je ta doktrina iz „Načertanijem“ zagađenog srpskog uma, koja, opet, postaje sve glasnija kako ovovremena, aktuelna, živuća država Srbija zbog svoje nesposobne i zapadnoazijskim bezbednosnim službama instruisane vlasti doživi kakav politički poraz.
Ruku na srce, imaju Srbi pravo i na grčko more, što zbog Krfa i Soluna, što zbog pokojnog jagodinskog siledžije Palme koji je dobio „srpsko parče“ plaže za „plićak – kolo“ u Paraliji. Muka je, međutim, što je Grčka em daleko, em vojno i politički kudikamo moćnija, pa bi ćar pojeo vajdu. Ne računamo nedavno na društvenim mrežama lansiranu tezu da Srbija, iz nepoznatih razloga, ima pravo na – recimo, autor nije tačno zapamtio - četvrtinu Krita: fantazije u stilu Deretića ipak nisu postale zvanični stav Beograda. Još.
Više je nego zanimljiva ta potreba da se umesto u stvarnosti živi u kompleksima i izmišljenoj istoriji upodobljenoj da opravda svako bivše i buduće nepočinstvo. Nesrećni zbog onog što nemaju i što nije njihovo, zanemaruju ono šta imaju i šta propada jer je tuđe slađe. Ali, to je već stvar one grane medicine koja se bavi psihičkim zdravljem, i, u nekim slučajevima, krivičnog prava.
Ono o čemu može jedan medijski tekst da raspravlja je pitanje niza političkih i ekonomskih neuspeha današnje srbijanske vlasti, koji se maskiraju aktuelizovanjem davno sklonjenih pitanja iz prošlosti ili buđenjem tek zakopanih aveti balkanskih mržnji i sukoba. Nemoć Srbije da se uobroči u sopstveni guber i dvorište, koje u mnogim njenim delovima danas zvrji avetinjski prazno, problem je za komšije koje „imaju more“ ili već nešto što vazda nezasitim radikalima treba. Ali, čini se još više, to je problem za samu Srbiju, koja odbija i izbegava napredak i sreću, jureći rep sopstvenih fantazija i slobodnom rukom pisanih hegemonističkih noćnih polucija.
„Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu“, napisao je odavno Džon Lok. „Nema ničega u intelektu što pre toga nije bilo u čulima“. I možda baš to pokazuje problem s intelektom, ne samo u današnjoj Srbiji već i u nekim drugim državama uspostavljenim na ovom zlosrećnom parčetu Raja – jer im kroz čula nije prošla istina i stvarnost, već frustracijama pogurana izmišljotina, što neverovatnija to za primaoca stvarnija.
Tako i ova priča o moru: mora da prođe kroz čula, kakva-takva, da bi mogla da bude predstavljena kao noćna mora i razlog nekih budućih neuspeha. Ali, noćne more se često završe enurezom. Mislite o tome, Vrhovni komandante.

More i noćne more

Prava slika današnje Crne Gore je „kulturna“ politika vlasti koju najlakše definišemo riječju postavgustovska. Kriterijumi po kojima se postavljaju čelni ljudi kulturnih ustanova sve su samo ne renomiranost i kompetentnost. Jedini kriterijumi su partijska, vjerska i nacionalna pripadnost. Da ne zaboravimo učešće u opskurantnim (pogledaj rječnik) litijama, retrogradnim manifestacijama svega najprimitivnijeg što Crna Gora može da izbaci. Da je to temelj i ontološko biće postavgustovske vlasti svjedoče namjere da se podižu spomenici lideru tih primitivnih uličnih metanija, koje namjeravaju da podižu širom Crne Gore, kao simbole mržnje prema Crnoj Gori, svemu crnogorskom, „brozomorno-montenegrinskoj ideologiji, koja se temelji na dukljanskoj mitologiji“. Ograđujem se ako nije tačno, ali sam čuo da su se dijelile i potvrde o učešću u litijama, kao buduće ulaznice za avanzovanje. Spomenici jednom popu diljem Crne Gore i jesu najbolja potvrda sunovrata Crne Gore, koja ne podiže spomenike znanju i nauci, već mantijašima i mraku.&nbsp; Biti dio civilizacije podrazumijeva poznavanje prošlosti na osnovu istorijskih artefakata, a ne guslarske mitomanije i popovskih izmišljotina. Aleksandar Solženjicin piše: „Da bi uništio jedan narod, moraš prvo saśeći njegove korijene“. Milan Kundera u „Knjizi ljubavi i zaborava“ piše nešto slično: „... prvi korak k uništenju jednog naroda jeste brisanje njegovog pamćenja … nađi nekoga da napiše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu istoriju. Ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila“.&nbsp; <h2>NEDODER NACIJA</h2> Nekadašnja slobodarska Crna Gora danas je poprimila kmetski karakter i čeka da joj neko drugi vrati ime i dostojanstvo. Ponavljači, vlasnici lažnih diploma, pridošlice iz raznih crnogorskih i okolnih pripizdina pišu nam istoriju, uče nas jeziku predaka, onima kojima je jezik prepun turcizama smetaju crnogorski italijanizmi, poklanjaju sebi crnogorske nacionalne nagrade za trivijalna i lažna, nepostojeća djela, preuzimaju nam nacionalne institucije praveći od njih seoske domove kulture. Prvi predśednik Crnogorskog centra PEN kluba, profesor Pavle Mijović, kada je uhapšen i ispitivan u zatvoru u Dubrovniku od policije zbog Belvederskih demonstracija 1936. ostavio je zapisano kako mu je policajac koji ga je ispitivao rekao: „Možda se zakon promijeni i dozvolimo rad vaše komunističke stranke, ali, ukoliko i dalje nastavite da se zalažete za crnogorsku naciju sve ćemo vas istrijebiti“. Meša Selimović je napisao da čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. Pokazalo se, ipak, da je crnogorska nacija nedoder i da kad su se prvi put Crnogorci mogli nacionalno izjasniti na popisu 1948. godine, oni su to masovno uradili. Problem sa bilo kojim identitetom je što se on stalno mora zalivati od strane političkih i društvenih elita. Ako vi to ne činite taj prostor će ispuniti drugi i, što kaže Kundera, ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila. Crnogorski komunisti su se ponašali kao da je vrijeme stalo i da će vječito ostati takvo, da sve imamo u drugoj republici, da zato Crnoj Gori ne trebaju ni fakulteti, ni mediji, ni klinički centri, ni naučne ustanove, niti da je religija bilo kakav faktor u društvu. Padom socijalizma ostavili su Crnu Goru na izvolte uticaju velikopsrpskog nacionalizma i njegovom glavnom promoteru – Crkvi Srbije. Crkva Srbije sve vrijeme radi na tome da svetosavlje bude zajedničku teološka perspektiva crnogorskog društva, a srpski identitet istorijski kontinuitet. Kad se pogledaju podaci od popisa do popisa dobije se mjera njihovog uspjeha kroz period potonjih tri i po decenije. Ili, ako hoćete, pokazuje se inferiornost crnogorskog društva, nedostatak samopoštovanja i provincijalni karakter.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c" data-rendition-name="original" width="1200" height="710" loading="lazy" alt="Biblioteka"> <figcaption>„ESTETIKA“ PORTALA IN4S: Biblioteka „Radosav Ljumovićetv</figcaption> </figure>  <h2>ZADRUŽNI DOM</h2> Po statističkim podacima u Podgorici stanuje bezmalo pola Crne Gore. Za Podgoricu su dvije kulturne institucije uvijek imale veliki značaj, ako ne računamo nacionalno i gradsko pozorište. Biblioteka „Radosav Ljumović“ i KIC. Ako vi na čelo Biblioteke „Radosav Ljumović“ izaberete Slavicu Ilinčić, koja je sama po sebi antiteza kulture i promoter ideologije srpstva i svetosavlja kao temelja Crne Gore, koja je u biblioteku uvela „estetiku“ portala IN4S, a na čelo KIC-a harmonikaša, koji svojim vokalnim interpretacijama zasmijava čitav region, onda ste dvije više nego značajne institucije pretvorili u zadružni dom u Lebanama. I tu nema nikakve slučajnosti. Ideja i jeste da se sve institucije Crne Gore prilagode „estetici“ braće Mićović, Metodija i Krnje Jele, da se sroza na nivo najseljačkije pučke zabave najprimitivnijeg soja u Crnoj Gori, koji buja iz godine u godinu. Pa nama „Zavetnica“ vodi Filmski centar Crne Gore, zaboga?&nbsp; A onda nam Raonikije, tri puta sudski osporavani direktor RTCG, na mala vrata uvodi kampanju kako od malih mogu indoktrinirati buduće generacije ideologijom svetosavlja, srpske Sparte i junaštvom Pavla Đurišića. Pa još doveo svetosavskog stručnjaka za satanizam sa nesretnog Pravnog fakulteta. I to onaj isti Raonikije koji mi onako sa prosvijećenih visina održa lekciju da je on učinio više za demokratiju u Crnoj Gori i od mene i od Mila i od Ranka i čitave tadašnje vlasti. Biće da je u međuvremenu evoluirao od liberala i demokrate u protođakona Javnog servisa, jer je evolucija kod Crnogoraca postala nacionalni sport. Što reče onaj na televiziji „ja kad mi treba kažem da sam Srbin, a kad mi treba Crnogorac“! Eto, dotle smo stigli, sve se udarajući u junačke grudi, dičeći se sopstvenom junaštvu i čojstvu u prošlosti. <h2>&nbsp;PRODANE DUŠE</h2> Pošto ni mnogo veće države ne mogu izdržati toliki broj prodanih duša, riješio sam svaki put da poklonim po koju crticu iz istorije, nakon što sam predočio da su nam preci ginuli na Mojkovcu nizašto, jer nije bilo više nijednog Srbina kojem bi čuvali odstupnicu, već im je smješteno iz razloga koje napisa komandant Glavnog štaba crnogorske vojske, srpski pukovnik Petar Pešić, u beogradskoj „Pravdi“ od 9. maja 1925. godine: „Odnosno tvrđenje mojih kritičara, da sam savetovao pokojnom Kralju Nikoli da zaključi mir sa Austrijom, napominjem, da sam izneo u 'Ratniku' celu istoriju tog pitanja i nemam potrebe da ga ponovo izlažem. Sem toga nalazim da bi to bilo izlišno, jer su oni suviše slabi da shvate vojno-politička pitanja toga obima. Ali moram im postaviti ovo pitanje: jesu li ma kad razmišljali o tome, kakava bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da je na Solunskom frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola?“ Ponavljaću vam ovo sve dok ne shvati i posljednja fukara kakve su namjere bile prema Crnoj Gori!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4" data-rendition-name="original" width="1086" height="1579" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Petar Pešić tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  Ne znam znate li ko je Jovan Đonović? On je uz Marka Dakovića jedan od najogorčenijih protivnika kralja Nikole od beogradskih studenata iz Crne Gore, učesnik u organizaciji više atentata na knjaza/kralja Nikolu. E pa taj Jovan Đonović piše, takođe u „Pravdi“: „On, koji misli, da nije Kralj Nikola uputio depešu Franji Josifu ne bi se kompromitovao u očima saveznika i svog naroda, da bi izveo nešto vojske i postavio je na Solunski Front i najzad sa njom ušao u Crnu Goru, - morao je, prirodno, utrošiti prilično vremena i spremiti dosta činjenica da se to desi. Idući za njegovim pisanjem ulazimo u njegovu misao, da je jedinstvo Crne Gore i Srbije bilo moguće: ako Kralj Nikola osramoti Crnu Goru predajom vojske, a sebe uprlja izdajstvom“. Čak je i on shvatio na koji način se jedino moglo izvesti „ujedinjenje“, kako ga zovu stručnjaci iz SNP-a, kad piše: „„Zar, onda nije jasno i laiku, da se g. Pešić nije mnogo starao da se ne desi sa crnogorskom vojskom ono, za šta se bojao da se ne dogodi srpskoj“?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143" data-rendition-name="original" width="530" height="829" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Jovan Đonović tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  <h2>&nbsp;ODA CRNOGORCIMA</h2> Što se tiče Marka Dakovića, po kojem se zove orden koji predśednik Rajo dodjeljuje sopstvenim „velikanima“, on je bio poznat po učešću u atentatima na knjaza/kralja Nikole i po tome što je nakon Podgoričke skupštine ćerao po ulicama građane da pjevaju pjesme srpskom kralju Petru, ukoliko ne bi htjeli ubijao ih hicima iz pištolja. Pravi heroj uz Pavla Đurišića.&nbsp; Malo da se taknemo i francuske štampe, obzirom na sramnu ulogu Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore. „La Revue Diplomatique“, Pariz, 30. novembra 1919. g. donosi tekst „4.000 Crnogoraca u srpskim zatvorima“: „Konferencija Mira optužuje neprijatelja za zločine, a u isto vrijeme dozvoljava da Srbija iste zločine vrši u Crnoj Gori ... Francuski narod i njegovo javno mnjenje su uz Crnu Goru. Ali, zašto neko u francuskoj vlasti ne uzvikne: Dosta je, prekinite sa davljenjem Crne Gore!? Ako je Francuska prijatelj Srbije, ne mora biti neprijatelj Crne Gore. čast Francuske je u pitanju... Naš je zahtjev: Francuska treba da učini da se Srbija evakuira iz Crne Gore i da Crna Gora bude Crnogoraca. ... Dičite se Crnogorci, jer plemeniti i civilizovani svijet i danas vidi i sa divljenjem i simpatijama prati vašu borbu i podvige protivu nebratske i izdajničke Srbije Karađorđevića, kao što je nekad slavio i divio se djelima vašim i vaših predaka kad se ginulo 'za krst časni i slobodu zlatnu'“. Eh, kao što je nekad ....

KIC mijenja ime u KIČ

Sedamdesetogodišnji Božidar Šundić poginuo je u saobraćajnoj nesreći koja se danas, oko 12:15 sati, dogodila u nikšićkoj Župi, saopšteno je nezvanično iz Uprave policije.
Do nesreće je došlo kada je automobil kojim je upravljao Šundić, iz za sada neutvršenih razloga, sletio sa puta.
Kako prenosi RTCG, riječ je o bivšem generalnom direktoru Javnog servisa. Njegovo vozilo nađeno je pored puta u Župi, a kako prenosi taj medij informacije iz policije, pretpostavlja se da je doživio srčani udar tokom vožnje.
U policiji kažu da utvrđuju uzrok nesreće.
Šundić je bio na čelu RTCG od 2018. godine do 2021. godine.&nbsp;
Šundić je bio diplomirani inženjer, dugogodišnji novinar i urednik više crnogorskih medija.&nbsp;

Nikšić: Poginuo bivši generalni direktor RTCG Božidar Šundić

Bosanskohercegovački novinar i televizijski voditelj Adnan Rondić tvrdi da je postojao "Sarajevo safari", snajperski lov na ljude u Sarajevu devedesetih sa kojim se sumnjiči da je povezan i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te da je sramna činjenica da pred državnim sudom ne postoji nijedna podignuta optužnica za opsadu glavnog grada BiH.
- Duboko vjerujem da je postojalo nešto što se naziva "Sarajevo Safari", ili što bi jedan Sarajlija rekao možda je ispravnije bilo reći "Sarajevo hunting" (Sarajevo lov). Nijesu oni nas samo promatrali i fotografisali kao na safariju, već su nas ubijali. Preživio sam opsadu Sarajeva i ostao sam bez 28 članova porodice, uključujući i moga oca i odlično znam da je ovo što se tvrdi istina i ovo nije prvi put da se pominje "Sarajevo Safari" - rekao je Rondić.
On je napomenuo da državno tužilaštvo nije podiglo nijednu optužnicu za opsadu Sarajeva.
- Imamo četiti haške presude i desetine hiljada dokumenata dokaza. I sam sam dokaz i spreman da svjedočim što su građani Sarajeva proživljavali u te četiri godine krvave opsade. Međuti, Državno tužilaštvo BiH neće, ili ne postoji interes da se stavi tačka barem dijelom na ono što se dešavalo 90-ih i to stvara frustraciju - istakao je Rondić.
Prema njegovim riječima, "Sarajevo safari" ponovo je otvorila rane, aktualizovala teške dane... Živimo, kako kaže, nedovršeni mir ili zamrznuti konflikt koji ne dozvoljava da se krene dalje.
- Treba se nadati da ćemo daći snage i mehamizme da izađemo iz ovog začaranog kruga. Ne smijemo odustati - poručio je Rondić.
<h2>Vrijeme je za reset</h2>
Komentarišući relativizaciju antifašističkog nasljeđa kao i normalizaciju narativa koji veličaju nacionalističke i klerikalne strukture, Rondić kaže da oni nijesu novi.
- Kroz istoriju su se mijenjali njihovi akteri, komunikacijski kanali putem kojih su dolazili do javnosti, ali oni postoje vjekovima, počev od porodice, baštini ih obrazovni sistem, mediji, crkva, akademska zajednica... Postoje i oni koji na takvu vrstu paradigme ne pristaju, ali bojim se da su društva dominantno sklona takvoj vrsti narativa koji ne pospješuju život u ovom dijelu svijeta - istakao je Rondić.
Podsjetio je na nedavni izliv mržnje bivšeg predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika o muslimanima.
- To nije nešto što mu je tom trenutku palo na pamet. "Niko krupno ko Turčin ne laže" zvuči poznato i te kako i u Crnoj Gori. Riječ je o starim narativima - naveo je Rondić.
On ističe da je vrijeme za neku vrstu reseta i da svim ljudi na ovim prostorima, pa i takozvane elite treba da se pogledaju u ogledalo i postave pitanje "Gdje smo mi to sada"?
- Važno je da svi, ako ne iz moralnih, onda iz pragmatičnih razloga pogledamo gdje nas ovakva vrsta narativa vodi. Ja bih bio skloniji da to radimo iz moralnih, etičkih razloga, ali neka za početak iz ugla elita budu praktični razlozi - kazao je Rondić, dodajući da je to proces koji će trajati, ali da ne smijemo odustati.
On je stava da nacionalizam i revizionizam nikada nijesu otišli sa scene. Ponekad se smanji, ali elite, smatra on, koriste tu vrstu narativa jer znaju da takav narativ još nalazi na plodno tlo.
- Imate primjer predizborne kampanje za predsjednika bh. entiteta Republika Srpska - svi kandidati, posebno dvojica glavnih se skoro isključivo obraćaju jednom biračkom tijelu - Srbima. Znaju odakle bi podrška mogla doći. Koriste narative koji ni njima nisu daleki i mrski i onda imamo situaciju kakvu imamo - naglasio je Rondić.
<h2>"Bez značajnih promjena u RS nakon izbora"</h2>
On ne očekuje značajnije promjene u RS nakon ovih izbora, čak i ako kandidat opozicije pobijedio. Međutim, smatra da mogu pokazati određene trendove.
- Bojim se da oko većine ključnih stvari neće biti suštinske razlike. Možemo dobiti umivenijeg, pitomijeg čovjeka na čelu bh. entiteta RS, ali to su samo izbori za čelnu poziciju. Rezultati mogu biti svojevrsni test onoga što može uslijediti na opštim izborima u BiH 2026. godine - rekao je Rondić.
Ima, dodaje on, nekoliko ključnih karakteristika ovih izbora. Ipak je, kako ističe, pobijedila država.
- Onog momenta kada je Milorad Dodik osuđen na jednogodišnju kaznu zatvora rekao je da je neće prihvatiti, kao ni odluku Centralne izborne komisije koja mu je uskratila mandat. Rekao je da neće biti izbora, te da i ako ih bude na njima neće učestvovati. Međutim, prihvatio je presudu suda, platio je jednogodišnju kaznu zatvora, očito prihvatio odluku Centralne izborne komisije i izbori se održavaju i na njima učestvuje kandidat Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Ovo mi je ključna karakteristika i njihova vrijednost - kazao je Rondić.
T.K.

Tag: dusan-kovacevic