Baviti se umjetnošću u Crnoj Gori je svojevrsni mazohizam, jer naše društvo nije avazovalo do te mjere da cijeni umjetnost, a pogotovu da ne govorimo o glumi i dramskoj umjetnosti i televizijskoj, filmskoj, likovnoj - rekao je gostujući u emisiji Srećan dan, na Televiziji E, glumac i jedan od osnivača Regionalne unije tatara (RUTA) i član upravnog odbora Dušan Kovačević.
Ističe da naše društvo ne cijeni dovoljno umjetnost, te da na to utiče naše vaspitanje odmalena, a da se tako i sistem ponaša prema umjetnostima, pa se uvijek najmanje odvaja za kulturu i za obrazovanje, što bi trebalo da bude stub svakog društva.
- Na veliku sreću po nas moje kolege i ja već dugi niz godina, od otvaranja te modernije ere umjetnosti u Crnoj Gori, od otvaranja akademija na Cetinju pa na ovamo zaista se trudimo da ostavimo koliki toliki pečat nacionalnog identiteta, misleći da smo tu, stvaramo u Crnoj Gori, iako svi mi radimo i po regionu i na drugim teritorijama, ali ono što nas karakteriše je to da smo većinom crnogorski stvaraoci, autori i to će ostati zabilježeno za generacije naše zemlje - rekao je Kovačević.
Veliki broj kvalitetnih umjetnika, podsjeća on, iznjedrila je Crna Gora, iako se u umjetnost malo ulaže pažnje i sredstava.
Angažovanje glumaca sa drugih područja, objašnjava Kovačević, u crnogorskim ostvarenjima je sindrom male sredine i neka vrsta kompleksa da je sve tuđe milije i bolje nego naše i da se više cijeni ono što je sa strane.
- Kad sam počeo da radim seriju "Dojč kafe" prije 12 godina insistirali smo da budu to crnogorski glumci, što više crnogorskih autora u svim segmetima, od scenografije, kostimografije, režije. Kada se desi da baš nemamo na našim prostorima, u Crnoj Gori onda smo pribjegavali tome da pozovemo nekoga ko je stručan i ko može da obuči naše ljude. To je bila jedna misija. Onda smo naišli na to da, po nekima, to nije bilo dovoljno kvalitetno, u smislu da je bilo grešaka, ali je misija bila u tome da svi ti ljudi učestvuju u jednom procesu, pa neka i pogriješe, nije niko ostao bez života u tome, ne operišemo, nijesmo hirurzi. Mi smo zaista sa velikim entuzijazmom, zdušno, sa punim srcem i svime što raspolažemo u tom trenutku, znanjem koje smo imali, ušli u jedan proces stvaranja serijskog programa i eto pokrenuli smo to da postoji neki kakav takav kontinuitet stvaranja. Ljudi pribjegavaju da zovnu neke ljude sa strane, za koje misle da će im donijeti popularnost, publiku, to je u principu do mentaliteta, već do sistema - istakao je Kovačević.
Sagovornik emisije Srećan dan kaže da se ne treba zatvarati, već da treba sarađivati sa ljudima koji se zalažu za međugraničnu saradnju.
Teško je glumcima koji nijesu iz Crne Gore, objašnjava Kovačević, iznijeti neku ulogu ulogu sa crnogorskim dijalektom, te kad on dobije ulogu van granica Crne Gore bude to uloga, kako podsjeća, u kojoj igra čovjeka iz Crne Gore.
- Igrao sam i čovjeka sa Raba, autentičnog Hrvata, iz Vukovara, iz Vranja i Nisa, desi se da treba takav karakter, ali sam siguran da ne može to bolje raditi nego čovjek koji je odatle, bez obzira koliki sam sluhista i koliko to mogu da odradim u akcentuaciji, melodiji, kako treba, ipak mislim da taj mentalitet govora ne može čovjek da uradi kao onaj domicilni- naglasio je Kovačević.
RUTA festival egzistira od 2019. godine, ove godine prvi put u Tivtu, a Kovačević kaže da su direktor Centra za kulturu Tivat Goran Božović i gradonačelnik Željko Komnenović imali veliki značaj u prepoznavanju značaja Regionalne unije teatara.
- Tivat je postao proteklih nekoliko dana centar pozorišnog zbivanja, sa značajnim predstavama, ljudima koji su došli umjetnicima koji ponjeli utiske iz Tivta zaista fantastične, u smislu dobrodošlice, organizacije i svega onoga što se tamo zateklo i posebno osvrt na sve ljude koji su zaposleni u Centru za kulturu Tivat, koji su na vrhunski profesionalan način odradili sve to, a mali ih je broj, nije da imaju kao u pozorištima velik broj ljudi za tu logističku podršku i organizacionu, ali su se potrudili na pravi način i da svima bude ugodno, što su govorili javno gosti koji su bili - zaključio je Kovačević.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DYviuhHTPcOM&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kovačević: Baviti se umjetnošću u Crnoj Gori je svojevrsni mazohizam

Moramo imati na umu da su antibiotici drevni, stari stotinama miliona godina, jer ih najčešće izlučuju glivice tokom svog života, a neke čak stvaraju neke bakterije i izlučuju u svoju okolinu.&nbsp;
Stoga je i otpornost na antibiotike jednako drevna, i odraz je kontinuirane koevolucije malih molekula u prirodnim okruženjima i mikroba. Kada je davne 1928. godine Aleksandar Fleming otkrio penicilin u bolnici „Sveta Marija“ u Londonu, među ljekarima i istraživačima je zavladala euforija: postoji lijek koji uništava bakterije!!!&nbsp;
Znači li to da bakterijske infekcije idu u istoriju medicine i da se medicina može okrenuti drugim nerješenim izazovima? Bilo je i takvih stavova. Ali, sam Aleksandar Fleming je u svom govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za medicinu i fiziologiju 1945, skrenuo pažnju da penicilin može postati neefikasan ako se ne bude pravilno primjenjivao!&nbsp;
To njegovo upozorenje je brzo palo u zaborav, a u periodu od 1940. do 1960. novi antibiotici su nicali kao gljive poslije kiše - bilo je to „zlatno doba antibiotika“.&nbsp;
Danas znamo da nas je ono skupo koštalo: hranilo je našu prepotentnost i učinilo nas suviše samouvjerenim, a time i neopreznim. Antibiotici su se koristili nemilosrdno, a pojava otpornosti bakterija na neki od antibiotika, činila nam se igrarijom, jer smo mi bili sposobni da pronađemo drugi, drugačiji, bolji antibiotik.&nbsp;
Nastavili smo trku sa bakterijama, smatrajući je unaprijed dobijenom, jer ako ćemo pravo – bakterije su vrlo prosti, mikroskopske veličine organizmi i nalaze se na dnu evolucijske ljestvice, a mi, ljudska rasa, smo na vrhu te iste ljestvice, kao najinteligentnija, pa samim tim i najmoćnija bića!&nbsp;
I gdje smo danas: u problemu smo MI, a ne bakterije!!! Danas se sve češće susrećemo sa bakterijama osjetljivim samo na neke, vrlo skupe antibiotike, a postoje i one koje su otporne na sve raspoložive antibiotike i ljekarima predstavljaju noćnu moru. Ljekari mogu samo da priželjkuju da se ne nađu u situaciji da im pomoć zatraži pacijent inficiran takvom otpornom bakterijom.&nbsp;
Kako su antibiotici, umjesto da unište bakterije, doprinijele njihovoj otpornosti na te ljekove? Zvuči nelogično, ali nije neobjašnjivo. Ispitivanja su otkrila bakterije otporne na antibiotike u najudaljenijim djelovima Antarktika i Arktika sa kojima ljudi nisu bili u dodiru.
&nbsp;O čemu se zapravo radi? U jednoj grupi bakterija prirodno osjetljivih na neki antibiotik, uvijek popstoje „crne ovce“: jedinke koje su izmjenjene mutacijama. Neke od tih „grešaka“ u razmnožavanju bakterija (mutacija) dese se na mjestu i na način da ta jedinka postane neosjetljiva na antiobiotik na koji su njene „sestre“ i dalje osjetljive.&nbsp;
Kao svaki organizam sa greškom, tako i ovakvi mikroorganizmi (bakterije) sa greškom su manje vitalne od njenih brojnijih „sestara“ prirodno osjetljivih na antibiotik, pa teže dolazi do hrane, vode, vitamina i drugog što joj je potrebno za rast i razmnožavanje. To znači da ove „zdrave“ jedinke, osjetljive ne antibiotike i brojnije, drže pod kontrolom ovu rezistentnu jedinku i ona ne može da se uspješno množi. Ali kada djelujemo antibiotikom, eliminišemo „zdravu“ populaciju bakterija, a onda one jedinke koje su otporne na antibiotike ostaju bez konkurencije, uspješno se razmnožavaju i postaju dominantna populacija.
Kad se dovoljno namnože u nekom okruženju one su te koje izazivaju infekcije, a ljekari su u problemu.&nbsp;
Nedavno je sprovedeno istraživanje u kojem je ispitivano prisustvo gena otpornosti na antibiotike kod bakterija koje su pohranjene u laboratorijskim zamrzivačima prije 10 i više godina. Otkriveni su geni otpornosti na antibiotike koji su tek danas počeli da se koriste! To znači da danas širom zemaljske kugle postoje negdje bakterije otporne na sve buduće antibiotike, koji će tek biti otkriveni i korišteni.
Koliko će brzo takve bakterije da se namnože i postanu dovoljno brojne da izazivaju infekcije kod ljudi, zavisi od toga koliko mnogo i koliko često ćemo koristiti antibiotike koji će potisnuti osjetljive bakterije.&nbsp;
Dakle, vrlo je objašnjivo kako je „zlatno doba“ antibiotika u kojem su neštedimice korišteni dovelo do eksplozije otpornosti bakterija na antibiotike. Ono što nam daje neku šansu u borbi sa otpornim bakterijama je saznanje da proces može biti reverzibilan: ako nema djelovanja antibiotika, rijetke preživjele bakterije, prirodno osjetljive na antibiotik, će se uspješnije od otpornih razmnožavati i brzo postati većina u populaciji bakterija i ponovo staviti pod kontrolu otporne jedinke!!!&nbsp;
Ali šta da radimo, kad bez antibiotika ne možemo? Možemo pametno (racionalno) koristiti antibiotike! Za razliku od bakterija, pamet imamo. Dokaz da je ovo uspješna strategija su skandinavske zemlje koje već tri decenije, i više, vode politiku racionalne upotrebe antibiotika i nemaju problem sa otpornošću bakterija.&nbsp;
Današnja istraživanja su usmjerena na utvrđivanje minimalnog trajanja antibiotske terapije koje će dati dobar ishod, pa su već u nekim protokolima liječenja infekcija dužine antibiotske terapije značajno skraćene.&nbsp;
Neke infekcije se sada liječe jednodnevnom antibiotskom terapijom, neke trodnevnom, neke petodnevnom, ali ima i onih za koje je neophodna dvonedeljna terapija itd.&nbsp;
Šta podrazumjeva pametna ili racionalna upotreba antibiotika: uzimanje antibiotika isključivo na recept – u dozi i trajanju terapije kako je ljekar propisao.&nbsp;
Ukoliko se ne budemo disciplinovali i vrlo ozbiljno shvatili problem s kojim smo danas suočeni, presjećićemo granu na kojoj sjedimo. U rješavanju problema otpornosti bakterija na antibiotike svako nosi teret sopstvene odgovornosti i toga moramo biti duboko svjesni!
Autorka je konsultant Ministarstva zdravlja za antimikrobnu rezistenciju

Kako i zašto bakterije postaju otporne na antibiotike?

Generalni sekretar NATO-a Mark Rute izjavio je da Srbija ima suvereno pravo da učestvuje u vježbama sa kineskom vojskom, ali da bi se distancirao od odnosa predsjednika Aleksandra Vučića prema Kini jer je njeno ukupno djelovanje sporno.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE), Rute je rekao da je NATO „prilično zabrinut u vezi sa onim što se dešava sa Kinom generalno“, navodeći povezanost te zemlje sa Rusijom, Sjevernom Korejom i Iranom.
- Što se tiče Srbije, ona može donijeti odluku da to radi. Ali, ne budimo naivni u vezi sa Kinom. Znamo da Kina sarađuje sa Rusima, Sjevernom Korejom, Iranom, da je stoga ono što se dešava u Indo-Pacifiku i ono što se dešava u evroatlantskoj oblasti sve više povezano i ispreplijeteno - kazao je Rute na pitanje da li je NATO zabrinut zbog učešća Srbije u vojnim vježbama sa Kinom.
Rute je ukazao da NATO ima dijalog sa Srbijom i da on lično ima direktan kontakt sa predsjednikom Vučićem.
- Suvereno je pravo Srbije da donese tu odluku. Ali, na kraju bih se zaista distancirao od onoga što predsjednik Vučić radi sa Kinom. To je naravno relevantno, ali postoji hitnije pitanje, a to je sama Kina - kazao je Rute.
Dodao je da je uvijek govorio da NATO nije tu samo da bi osigurao da su članice alijanse bezbjedne od Rusije, već od bilo koga.
- Moramo biti bezbjedni od svakoga ko nam želi zlo. I kada pogledamo ogromno gomilanje kineskih oružanih snaga, hajde da budemo zaista svjesni šta se tamo dešava - naveo je Rute, koji je u intervjuu pretežno govorio o naporima za okončanje rusko-ukrajinskog rata.
Srbija, koja je vojno neutralna zemlja, u julu je održala prvu zajedničku vojnu vježbu sa Kinom, uprkos upozorenjima iz Evropske unije. Desetodnevna vježba specijalnih jedinica dvije vojske održana je u kineskoj provinciji Hebej.
Srbija pod vođstvom Vučića jača odnose sa Kinom, iako je članstvo u Evropskoj uniji njen zvanični strateški cilj. Srbija je 2020. kupila od Kine šest novih bespilotnih letilica CH-92A. Dvije godine kasnije, Srbija je nabavila i raketni sistem protivvazdušne odbrane FK-3. Kasnije je nabavljena i nova kineska bespilotna letilica CH-95, ali nije zvanično saopšteno koliko je dronova tog tipa kupljeno, navodi RSE.
Upozorenja zbog saradnje sa Kinom u sferi odbrane, Srbiji su stizala i iz Vašingtona.

Rute: Srbija ima suvereno pravo na vojne vježbe sa Kinom, ali ne budimo naivni

Sud u Južnoj Koreji je daas osudio 33-godišnjeg muškarca na doživotni zatvor za organizovanje onlajn lanca ucjenjivanja, u okviru kojeg je seksualno eksploatisana ili zlostavljana 261 osoba, uključujući više od 10 maloljetnih koje je on silovao ili napao.
Sud u Seulu je saopštio da težina zločina, koje je Kim Nok-van počinio tokom četvorogodišnjeg perioda, opravdava njegovu "trajnu izolaciju od društva". Uz Kima, uhapšenog u januaru, sud je osudio i njegovih 10 saučesnika, na zatvorske kazne od dvije do četiri godine.
Na meti Kima su od avgusta 2020. bile žene koje su objavljivale seksualno sugestivan sadržaj na društvenim mrežama, kao i muškarci koji su pokušavali da se pridruže tajnim čet grupama na aplikaciji Telegram radi dijeljenja digitalno manipulisanih seksualnih slika poznanika.
Pod prijetnjom da će objaviti video zapise i slike sa njihovim likom, Kim ih je prisiljavao da regrutuju nove žrtve, formirajući piramidalni lanac ucjena, uz dijeljenje slika žrtava, pretežno maloljetnih, otkriveno je tokom sudskog procesa.
Kim je silovao ili napao 16 žrtava, uključujući 14 maloljetnih, i pravio video zapise tih zločina u 13 slučajeva. Napravio je oko 1.700 slika ili video zapisa uperenih protiv 70 žrtava, i dijelio ih je onlajn kako bi prijetio onima koji su odbili da sarađuju. Sud je naveo da je pokušao da ucijeni i neke od članova porodica žrtava i njihovih kolega sa posla.
Ostali osuđeni, među kojima je pet maloljetnika, znali su da će žrtve, koje su regrutovali uz prijetnju objavljivanjem video zapisa i slika, biti suočene sa istom seksualnom eksploatacijom koju su i oni pretrpjeli, ali su ipak izvršili ta djela kako bi spriječili kruženje sopstvenih slika, naveo je sud.
Otkrivanje Kimovih zločina nakon hapšenja u januaru šokiralo je južnokorejsku javnost i izazvalo zabrinutost zbog rastućeg rizika od seksualnog nasilja koje omogućavaju digitalne tehnologije.
Sud u Seulu je prije pet godina izrekao kaznu od 40 godina zatvora Čo Džu-binu, osuđenom da je putem ucjena primorao desetine žena, uključujući maloljetne, da snimaju seksualno eksplicitne video zapise radi prodaje.

Doživotni zatvor za Južnokorejca: Seksualno zlostavljao stotine ljudi

Najmanje deset ljudi, uključujući devetoro djece, ubijeno je tokom prethodne noći u pakistanskim vazdušnim napadima na Avganistan, saopštila je talibanska vlada u Kabulu, usred pojačanih tenzija između dva susjeda.
- U provinciji Host, pakistanske snage bombardovale su kuću jednog civila. Devetoro djece (pet dječaka i četiri djevojčice) i jedna žena su poginuli - napisao je portparol vlade Zabihulah Mudžahid na platformi X.
On je dodao da je bilo drugih vazdušnih napada u pograničnim regionima Kunar i Paktika, u kojima su ranjene četiri osobe.
Ti napadi se dešavaju usred tenzija sa Islamabadom i dan poslije samoubilačkog bombaškog napada na sjedište pakistanskih snaga bezbjednosti u provinciji koja se graniči sa Avganistanom.

Najmanje 10 mrtvih u pakistanskim vazdušnim napadima na Avganistan

„Quod ab initio vitiosum est, non producit effectum“ – zapisali su još starorimski pravnici. Veliki Valtazar Bogišić, tvorac crnogorskog „Opšteg imovinskog zakonika“, jedinog građansko-pravnog propisa na ovim prostorima koji nije prost prevod odgovarajućeg dokumenta neke velike sile, latinsku je sentencu formulisao u svima razumljivo „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.&nbsp;
Grbo se rodio i pokušaj Srbije da ima more. Ako ne računamo situaciju da je prvo more pobeglo od Srbije još mnogo pre njenog nastanka – Panonsko more – naredni pokušaj Srbije da ima more zbio se u vreme cara Dušana. Velika ranosrednjovekovna država obuhvatala je skoro ceo Balkan s odgovarajućom morskom vodom, i bila naseljena mnogim narodima, među kojima su tadašnji Srbi (Raščani) bili među najmalobrojnijim. Ta je država propala posle kratkog trajanja u praksi, ali je ostala da živi u šovinističkim mozgovima velikodržavnih ambicija do danas.
Opet nešto moramo da ne-računamo. Dok je Srbija bila Smederevski sandžak Osmanskog carstva, imala je more. Ne jedno, već nekoliko mora. Ali, ni jedno nije bilo srpsko, već Sultanovo. Kao i Srbi. Pa se to ne računa; najzad, ni jedan nedovoljno slavan period srpske istorije ne sme u istoriji ni da prenoći, kamo li da ostane i da se „računa“.
Tričavih pet vekova kasnije, Srbija je opet pokušala da ima more. Osmansko carstvo se raspadalo, posle samo nešto više od 600 godina postojanja (srpsko je trajalo čak devet godina!), pa je svaka balkanska državica poskočila da otrgne koje parče. Srbija se dokopala Drača, i imala more celih četiri meseca: od kraja novembra 1912, do aprila 1913. &nbsp;
A onda, pet godina kasnije, more se ukazalo kao realna šansa. Formirana je Kraljevina SHS, u koje su Kraljevina Crna Gora (ne baš svojom voljom) i Država Slovenaca, Hrvata i Srba (današnje – skoro - Slovenija, Hrvatska i BiH) unele i more. Ali, avaj: ti koji su uneli more u zajedničku državu držali su da je to ulog jednak srpskim planinama i rekama – dakle, zajednički – dok je za drugu stranu sve to bio zasluženi ratni plen. I tako su Srbi imali more, kao što su imali i sve ostale priznate i nepriznate narode od početka kljakave kraljevine, skoro 22 godine. Ko zna šta bi bilo, da velika tragedija svetskog rata nije rasparčala i tu, unutrašnjim mržnjama i nezadovoljstvom onih koji su bili pasivni subjekti srpskog posedovanja, već nagriženu državu.
Naredni pokušaj da more bude zajedničko takođe se završio katastrofom: Srbima su more „oteli“ oni koji i izlaze na more, i čije je i bilo to more uneto u zajedničku državu, tad bratstvo-jedinstvenu SFRJ. Pokušalo se devedesetih da se spasi što se spasiti može, da se zadrže bar „srpski Dubrovnik“ i „srpska Crna Gora“, sa sve pripadajućom slanom vodom, ali avaj: ni Hrvati ni Crnogorci se s time nikako nisu slagali. Onda je proklete 2006. zakucan poslednji ekser u kovčeg prirodnog hegemonističkog prava Srba: „otcepila“ se Crna Gora.
I upravo je u vreme uspešnog crnogorskog referenduma za obnovu državne nezavisnosti Aleksandar Vučić, tada još revnosni Šešeljev radikal, poručio da je crnogorska nezavisnost samo privremena. Što će reći, i da je period Srbije bez mora privremeno stanje.
Od momenta kada je postao potpredsednik srpske vlade, pa do dana današnjeg, Vučić je pozivao građane Srbije da ne letuju na „hrvatskom moru“. Crnogorsko more nije pominjao, a ovih smo dana saznali i zbog čega.
„Lakše bismo odgovorili da imamo more. Zato nemamo more, zato su odvojili Crnu Goru od Srbije, zato Pašiću nisu dali izlaz na more, iako se borio svim srcem“, rekao je Vučić za nešto što se zove medijem u Srbiji.
Dakle, tradicionalna belosvetska zavera protiv Srbije u svim epohama postojanja Planete je dala efekta. Posle onolikih klipova u točkove, ubacivali su nam i klipove u peraja, a od srpskog naroda je i ta istina skrivana. Eh, da Srbija ima more, gde bi joj kraj bio?&nbsp;
Ne bi bilo ni korupcije, ni rasprodaje prirodnih resursa, ni nerešenih ubistava političkih protivnika; ne bi bilo ni rušenja nadstrešnice, ni izbegavanja odgovornosti za to; ne bi se kršio zakon da bi se omogućilo rušenje „Jugoslavije“ ili „Generalštaba“; ne bi se zidali najveći zagađivači u plodnoj ravnici Vojvodine, dočim bi tamošnji veliki gradovi zasigurno imali pitku vodu; ne bi se noću rušilo u Savamali, ne bi niko tražio dva minuta snimka s naplatne rampe, niko ne bi pitao da li je zaista bio pijan pilot srušenog helikoptera; ne bi kriminalci mleli ljude, ne bi „navijači“ divljali, ne bi maskirane barabe „menjale“ policiju u uniformama...&nbsp;
Da ima mora, mislite da bi se osetilo što su nekompetentni duduci i vlasnici pečenjara uništili sistem Elektroprivrede Srbije? Eh, da je mora, ne bi Kinezi u njihovim proizvodnim otrovima zagađenoj Istočnoj Srbiji imali, maltene, svoju državu. Da ima mora, ne bi Kinezi i Rusi iznosili srpsko zlato i druge rude uz simboličnu nadoknadu. Uz more, kako bi Rusi držali špijunski centar u Nišu i kako bi dirigovali srpskim „političarima“ kao pačjom školom? Da ima mora, „Ćacilend“ bi mogao da se baškari i na plaži. Sve to, i još svašta. Samo zbog nemanja mora.
Čak je i onaj kanal Moravom do Egeja ostao negde u brojnim radikalskim planovima kojih je toliko bilo da su, jamačno, neki prosto zaboravljani, a kako bi tek Srbija odgovorila da bar do mora može Moravom. Odgovor bi, ima li mesta sumnji, bio moćan.&nbsp;
I da ne pominjemo Kosovo, tu rak-ranu srpske stvarnosti od Nikolaja Velimirovića naovamo, Kosovo kojeg je Srbija istorijski „imala“ još kraće nego more, ali ga sada zasigurno nema – zato što nema more. Dobro, ima Matiju Bećkovića, i to je nešto.
Na more, koje su im zlikovci uzeli, Srbi, dabome, imaju svako pravo. Kao i na Crnu Goru koja je, kao što je opštepoznato, srpska država, a Crnogorci ne postoje, i svako ko drugačije kaže je Milogorac i kopile iz Titovog Jajca. Poznata je ta doktrina iz „Načertanijem“ zagađenog srpskog uma, koja, opet, postaje sve glasnija kako ovovremena, aktuelna, živuća država Srbija zbog svoje nesposobne i zapadnoazijskim bezbednosnim službama instruisane vlasti doživi kakav politički poraz.
Ruku na srce, imaju Srbi pravo i na grčko more, što zbog Krfa i Soluna, što zbog pokojnog jagodinskog siledžije Palme koji je dobio „srpsko parče“ plaže za „plićak – kolo“ u Paraliji. Muka je, međutim, što je Grčka em daleko, em vojno i politički kudikamo moćnija, pa bi ćar pojeo vajdu. Ne računamo nedavno na društvenim mrežama lansiranu tezu da Srbija, iz nepoznatih razloga, ima pravo na – recimo, autor nije tačno zapamtio - četvrtinu Krita: fantazije u stilu Deretića ipak nisu postale zvanični stav Beograda. Još.
Više je nego zanimljiva ta potreba da se umesto u stvarnosti živi u kompleksima i izmišljenoj istoriji upodobljenoj da opravda svako bivše i buduće nepočinstvo. Nesrećni zbog onog što nemaju i što nije njihovo, zanemaruju ono šta imaju i šta propada jer je tuđe slađe. Ali, to je već stvar one grane medicine koja se bavi psihičkim zdravljem, i, u nekim slučajevima, krivičnog prava.
Ono o čemu može jedan medijski tekst da raspravlja je pitanje niza političkih i ekonomskih neuspeha današnje srbijanske vlasti, koji se maskiraju aktuelizovanjem davno sklonjenih pitanja iz prošlosti ili buđenjem tek zakopanih aveti balkanskih mržnji i sukoba. Nemoć Srbije da se uobroči u sopstveni guber i dvorište, koje u mnogim njenim delovima danas zvrji avetinjski prazno, problem je za komšije koje „imaju more“ ili već nešto što vazda nezasitim radikalima treba. Ali, čini se još više, to je problem za samu Srbiju, koja odbija i izbegava napredak i sreću, jureći rep sopstvenih fantazija i slobodnom rukom pisanih hegemonističkih noćnih polucija.
„Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu“, napisao je odavno Džon Lok. „Nema ničega u intelektu što pre toga nije bilo u čulima“. I možda baš to pokazuje problem s intelektom, ne samo u današnjoj Srbiji već i u nekim drugim državama uspostavljenim na ovom zlosrećnom parčetu Raja – jer im kroz čula nije prošla istina i stvarnost, već frustracijama pogurana izmišljotina, što neverovatnija to za primaoca stvarnija.
Tako i ova priča o moru: mora da prođe kroz čula, kakva-takva, da bi mogla da bude predstavljena kao noćna mora i razlog nekih budućih neuspeha. Ali, noćne more se često završe enurezom. Mislite o tome, Vrhovni komandante.

More i noćne more

Crnogorskim medijima iz kabineta predsjednika Skupštine dostavljena je čestitka predsjednika parlamenta Andrije Mandića povodom Dana opštine Bar koji se obilježava danas. Međutim, naslov zvaničnog dokumenta iz kabineta glasi "Predsjednik Mandić čestitao Dan opštine Pljevlja". Tako je, naslovljenom na Pljevlja, čestitkom Mandić poručio da je Bar oduvijek važio za ključno saobraćajno raskršće i opštinu od izuzetnog značaja za našu državu.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251124121152_2da95f70a5fa605cd811772fd1505b5a2a23babf5de9c9d40d5501d03e8b2484.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251124121152_2da95f70a5fa605cd811772fd1505b5a2a23babf5de9c9d40d5501d03e8b2484" data-rendition-name="original" width="948" height="656" loading="lazy" alt="Čestitka"> <figcaption>Čestitka(Photo: screenshot)</figcaption> </figure>  Podsjetimo Dan opštine Pljevlja obilježava se 20. novembra, a ono što jeste interesantno je da ove godine, vodeći se pretragom sa sajta Skupštine, Mandić nije uputio čestitku. Prošle godine predsjednik Skupštine čestitao je predsjendiku Opštine Pljevlja Dariju Vranešu, predsjednici skupštine opštine Jovani Tošić kao i svim građanima.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251124121152_f5f5e2a81864d0a8a93b026eaceef7abcd467ac6efb04dc34af2ac18b0488745.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251124121152_f5f5e2a81864d0a8a93b026eaceef7abcd467ac6efb04dc34af2ac18b0488745" data-rendition-name="original" width="926" height="922" loading="lazy" alt="Čestitka"> </figure>  Ove godine to je izostalo, već čestitka za Dan opštine Pljevlja koja je stigla iz Skupštine upućena je od potpredsjednika Nikole Camaja. Da li je Mandić zaboravio ili planirao da čestita Dan opštine Pljevlja pa odustao i tako ostao sačuvan draft sa tim naslovom, ili je u pitanju nepažnja, ostaje na javnosti da cijeni.

FOTO: Mandićeva čestitka za Dan opštine Bar naslovljena na Pljevlja

Znanje nečega uvijek je istinitije od dobrog zaključivanja. Posebno kada onaj koji zaključuje zna - zašto baš tako zaključuje. A za jadac zna i onaj - koji zna.
24.11.
19:40h
Ne znam ko će u Apelacionom sudu zadužiti predmet u kojem se traži da se pritvor koji je produžen Vladanu Ivanoviću za još dva mjeseca - isključivo zbog uticaja na svjedoke, produži i zbog tačke 4. Koja se u prevodu zove - nikad u dom.
Znam jedno. Da te sudije treba da pogledaju dispozitiv naredbe o istrazi koja je Vladana poslala "tamo" i dispozitiv nove naredbe u kojoj on nije sam (ima ih još), a koji je spojen sa naredbom gdje Ivanović samuje. U toj prvoj pare uzima njegov blagajnik, u drugoj pare uzima Ubović, a Vlado prikriva stanove sa svojom firmom.
Svjedoci su isti.
Za sve okrivljene i pravna lica.
Koji treba svjedočkim iskazom, kako napisa sud, u rješenju o određivanju pritvora da pomognu finansijskom vještaku.
Tapetari.
Koju će dokumentaciju da vještače vještaci - vile znaju. Nje nema. Ona ne postoji. Postoji jedna skaj poruka trećeg lica.
A zašto sudije treba da pogledaju?
Da vide, pod jedan, zašto je pritvor uopšte određen, pod dva, kako se po prvi put u istoriji spajaju dvije različite radnje istog okrivljenog.
I pod tri, da se upitaju, što bi rekli mladi, "može li ovo".
Ima i pod 4 - vidjeće da se pritvor hoće pojačati jer je samo njegova dužina bitna. Ostalo nije.
Koliko me intelekt služi - opasna su vremena.
Kada se ovo traži i može.
Ili ja pojma nemam.
Što je vrlo moguće.
P.S: Znanje nečega uvijek je istinitije od dobrog zaključivanja.
Posebno kada onaj koji zaključuje zna - zašto baš tako zaključuje.
A za jadac zna i onaj - koji zna.

Tag: gluma

Kovačević: Baviti se umjetnošću u Crnoj Gori je svojevrsni mazohizam

Kako i zašto bakterije postaju otporne na antibiotike?

Rute: Srbija ima suvereno pravo na vojne vježbe sa Kinom, ali ne budimo naivni

Doživotni zatvor za Južnokorejca: Seksualno zlostavljao stotine ljudi

Najmanje 10 mrtvih u pakistanskim vazdušnim napadima na Avganistan

PRATITE TVe UŽIVO