Rasprava o izmjenama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš, koju su u Skupštini pokrenuli poslanici Pokreta Evropa sad, ponovo je otvorila jedno od najosjetljivijih poglavlja crnogorske istorije – pitanje aneksije iz 1918. godine. Više od vijeka kasnije, prijedlog da se iz zakonskog teksta izbriše odrednica da je tadašnja aneksija bila nasilna izazvao je žustre reakcije u stručnoj i javnoj sferi, ali i razotkrio duboku simboličku podjelu između tumačenja prošlosti i političkih kalkulacija sadašnjosti.
Prijedlog poslanika PES-a podržao je i princ Nikola prihvativši tumačenje da čin aneksije zemlje po definiciji ne može biti nasilan. Time je, kako ocjenjuju istoričari, ne samo dao legitimitet revizionističkom čitanju jednog od najtragičnijih događaja crnogorske državnosti, već i doveo u pitanje simbolički odnos prema sopstvenim precima.
U sjenci ove polemike ostala je činjenica da će izmjenama Zakona princ Nikola dobiti dvorac svoga prađeda kralja Nikole na Kruševcu u Podgorici, ali i da se time odustaje od izgradnje kuće za potrebe dinastije na Cetinju, istorijskoj prijestonici Crne Gore.&nbsp;
O širim posljedicima odluke o izmjeni zvanične karakterizacije aneksije kao nasilne, ali i istorijskom kontekstu u kojem se to dešavalo te odnosu kraljevih sinova o detronizaciji dinastije i potpunog lišavanja Crne Gore njene samosvojnosti u novoj državi, za Analitiku govore istoričari Milan Šćekić i Petar Glendža.
<h2>Uklanjanje termina „nasilna“ bilo bi opasno i loša simbolika</h2>
Naši sagovornici saglasni su u ocjeni da je period između dva svjetska rata, posebno onaj neposredno nakon formiranja prve Jugoslavije, dugo bio zapostavljen i da je laička javnost o njemu bila slabo informisana.&nbsp;
Na primjer, govoreći o sinovima crnogorskog suverena, Šćekić napominje da se njima do sada niko nije studiozno i istraživački bavio.
- Istoričari o sinovima kralja Nikole uglavnom sude na osnovu svjedočenja savremenika, a koji prema njima nijesu uvijek bili pravedni i korektni. Budući da svjedočenja ne predstavljaju pouzdan istorijski izvor, prema ovoj vrsti izvora moraju se imati velike rezerve. Tim prije jer su ta svjedočenja nastala nakon 1918. godine, kada je o dinastiji Petrović Njegoš bilo i te kako poželjno pisati u negativnom kontekstu- ističe Šćekić.
Glendža je kao opasan opisao kompromis princa Nikole o uklanjanju termina nasilna sa poslanicima PES-a, Stojovićem i Pižuricom, sve i da je, kako kaže, uvjeren u njihove „najčistije i najiskrenije pobude“, jer kaže da je u pitanju - loša simbolika.
- Konkretno, mislim na sve one političko-ideološke konstrukcije nakon 1918. kojima se zamagljivao taj toliko traumatičan događaj decenijama, čak i u socijalizmu. Uz to, svakako i su se i minimizirale njegove posljedice, odnosno reakcije Crnogoraca, protivnika bezuslovnoga ujedinjenja. Kao dobru ilustracijunavodim činjenicu da su se u udžbenicima za istoriju, korišćenima u Crnoj Gori u periodu od 1945. pa do kraja 20. vijeka, taj period i posljedični mu događaji, predstavljali sa jednom i po rečenicom- napominje Glendža.
<h2>Za vrijeme rata od crnogorskih prinčeva gotovo da nije bilo koristi</h2>
Govoreći o držanju crnogorskih prinčeva tokom Prvog svjetskog rata, Šćekić podsjeća da njihov doprinos odbrani Crne Gore nije bio na nivou koji bi se očekivao.
- Ako izuzmemo najmlađeg sina kralja Nikole, princa Petra, koji je u Prvom svjetskom ratu komandovao Lovćenskim odredom i time dao doprinos zemlji koja se nalazila u ratu, njegova braća, Danilo i Mirko, bila su na bezbjednoj udaljenosti od fronta i praktično nijesu vidjeli neprijatelja- rekao je on.
Napominje da kada su počele ratne operacije između Crne Gore i Austrougarske, prijestolonasljednik Danilo nalazio se u Francuskoj i ako je, kaže, vjerovati svjedočenjima savremenika, vladarska porodica ga je nakon mnogo urgencija i napora jedva namorala da dođe u Crnu Goru.&nbsp;
- Prijestolonasljednik je u Crnu Goru stigao 6. septembra 1914, dakle oko mjesec nakon ulaska Crne Gore u rat, a napuštio ju je u sred rata, avgusta 1915, da bi se navodno liječio. Bio je neambiciozan, nezainteresovan za politiku, povremeno se sukobljavao sa ocem, bio je u lošim odnosima sa mlađim bratom, princom Mirkom- naveo je Šćekić.&nbsp;
Podsjeća da je nakon smrti kralja Nikole, 1921. godine abdicirao u korist svog sinovca Mihaila te da je, kako bi regulisao apanažu, 1927. priznao Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
- Za razliku od prijestolonasljednika Danila, princ Mirko je bio vrlo ambiciozan i vlastoljubiv. Jedan od savremenika, čini se s punim pravom, spočitava mu da je bio cinik. Iako izvjesni savremenici govore za njega da je u suštini bio dobar, sa ocem i bratom Danilom je bio u lošim odnosima, sklon je bio intrigama, agitovao je protiv vlade Janka Vukotića- naveo je Šćekić zaključivši kako „za vrijeme rata od njega praktično nije bilo nikakve koristi“.&nbsp;
Ipak, kako dodaje, za razliku od oca i braće, 1916. godine nije napuštio Crnu Goru.&nbsp;
- Umro je u Beču početkom marta 1918, ne dočekavši kraj rata- podsjeća naš sagovornik.
<h2>Što ako sjutra zasmeta i termin - aneksija</h2>
Glendža smatra da je podilaženje princa Nikole poslanicima Pokreta Evopa sad „truo“ kompromis i iz razloga što se na taj način nekorektno odnosi prema žrtvi onih koji su za odbranu Crne Gore položili živote.
- Takav njegov stav može se podvesti i pod nemar u odnosu na one koji su bez razmišljanja, sa oružjem stali uz njegovoga prađeda, da odbrane državnost Kraljevine Crne Gore, bez obzira na visoku cijenu, koje su bili svjesni. Takođe, kao uvredu ga mogu doživjeti njihovi potomci, baštinici vrijednosti svojih predaka, koji bi i sami donijeli iste odluke, bez obzira na sve- upozorava sagovornik Analitike.
Glendža ističe i kako princ Nikola nije smio tek tako da pristane na ovaj prijedlog jer, kako navodi, postoji mogućnost da se uz neku tehničku izmjenu, sljedeći put potraži i neki drugi termin umjesto „aneksija“, zarad postizanja novih kompromisa.&nbsp;
-To sigurno nije nemoguće jer, složićemo se, prekrajanje istorije i nije neki preveliki problem za najveći dio vladajuće koalicije. Posebno za onaj koji baštini i slavi upravo politiku koja je izbrisala Crnu Goru 1918. i detronizovala Petroviće- upozorava on.
<h2>Neprihvatljivo da rezidencija bude bilo đe osim na Cetinju</h2>
Glendža ističe i kako ga je neprijatno iznenadila odluka princa Nikole da odustane od rezidencije na Cetinju zarad dvorca u Podgorici u kojem je rođen njegov otac princ Mihailo.
- Bez obzira što apsolutno razumijem porodičnu sentimentalnost i vezanost za dvorac na Kruševcu, smatram da je neprihvatljivo da rezidencija bude bilo đe osim na Cetinju. Spisak argumenata za to je podugačak i neosporan, i ovakva odluka se ne može pravdati ni sentimentalnošću, niti apsolutnim nerazumijevanjem onih koji za deceniju nijesu sproveli sve stavke Zakona donijetoga 2011. godine- podvlači Glandža.
Glendža ističe i kako princ Nikola nije smio tek tako da pristane na ovaj prijedlog jer, kako navodi, postoji mogućnost da se uz neku tehničku izmjenu, sljedeći put potraži i neki drugi termin umjesto „aneksija“, zarad postizanja novih kompromisa.&nbsp;
- To sigurno nije nemoguće jer, složićemo se, prekrajanje istorije i nije neki preveliki problem za najveći dio vladajuće koalicije. Posebno za onaj koji baštini i slavi upravo politiku koja je izbrisala Crnu Goru 1918. i detronizovala Petroviće- upozorava on.
<h2>Neprihvatljivo da rezidencija bude bilo đe osim na Cetinju</h2>
Glendža ističe i kako ga je neprijatno iznenadila odluka princa Nikole da odustane od rezidencije na Cetinju zarad dvorca u Podgorici u kojem je rođen njegov otac princ Mihailo.
- Bez obzira što apsolutno razumijem porodičnu sentimentalnost i vezanost za dvorac na Kruševcu, smatram da je neprihvatljivo da rezidencija bude bilo đe osim na Cetinju. Spisak argumenata za to je podugačak i neosporan, i ovakva odluka se ne može pravdati ni sentimentalnošću, niti apsolutnim nerazumijevanjem onih koji za deceniju nijesu sproveli sve stavke Zakona donijetoga 2011. godine- podvlači Glandža.
Osvrnuvši se na činjenicu da princ Nikola nijednom nije reagovao povodom nasrtaja na crnogorsku državnost, kulturu i identitet koji su bili brojni u posljednjih nekoliko godina, Glendža kaže kako je siguran da ih je nemali broj Crnogoraca očekivao i da su opravdano razočarani zbog toga.
- Istina, iz nekih drugih prinčevnih izjava se da naslutiti da nije želio učestvovati u dnevnopolitičkima nadgornjavanjima i podjelama, no, bilo je situacija koje su značajno nadilazile svakodnevnu politiku. S toga i ne čudi aluzija na račun princa Nikole, da je devedestih svojim zalaganjem i angažmanom djelovao kao mitropolit Vasilije Petrović Njegoš, a da danas bira da bude mitropolit Sava- zaključio je Glendža.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Šćekić: I izvjesni Petrovići pomalo izdali Crnu Goru; Glendža: Princ Nikola danas bira da bude mitropolit Sava

U knjizi o kojoj je večeras riječ demistifikuje se romantičarska koncepcija o karakteru Duklje i Dukljana i autor je ovom knjigom delegitimisao pseudoistorijske priče o Duklji – rekao je profesor Radovan Damjanović na sinoć održanoj promociji knjige „Rasprave o istoriji Duklje i Dukljana“ Dragutina Papovića u Nikšiću koju su organizovali Matica crnogorska Ogranak Nikšić i nikšićki UBNOR.
On je dodao i da Papović ukazuje i na njenu „autentičnost koja je nastala iz bića posebnog naroda koji je stvarao i državu i duhovnu tradiciju.“
– Pojedini istoričari i ideologizirani agitatori falsifikuju određene iskaze i napadaju svaki pokušaj iznošenja pravih i istinitih činjenica. Druženje sa ovom knjigom je moćno sredstvo otpora protiv svih koji nastoje da negiraju, ospore, ponize crnogorski integritet i identitet – rekao je Damjanović.
Predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i urednik ovog izdanja je između ostalog istakao da knjiga Dragutina Papovića „dokumentarno i multidisciplinarno prikazuje tragove materijalne i duhovne kulture nastale na tlu Duklje u dugom vremenskom periodu, koji imaju svoj kontinuitet uprkos burnim istorijskim događajima i dešavanjima, kao što su propast Rimskog carstva, dolazak Slovena na Jadran, uz prateće prirodne destrukcije poput zemljotresa 518. godine, koji je gotovo uništio grad Duklju.“&nbsp;
Posebno se osvrnuo na činjenicu da Papović u cijeloj svojoj studiji „sa izraženom naučnom intuicijom, bez plasiranja konačnih sudova, o složenoj tematici koja je uslovljena malim brojem sačuvanih pisanih izvora, oprezno pristupa pojmu intitulacije dukljanskog vladara, kneza odnosno kralja Vladimira, za koga ne postoje relevantni istorijski izvori o njegovom krunisanju.“
– Autor se u interpretaciji dosljedno držao naučnog pozitivizma, demistifikujući istoriografske srpsko – hrvatske pogodbe i dogovore o Duklji, poput onih da je Vladimir prvi srpski vladar i svetac ili obilježavanja 1100 godina Hrvatskog kraljevstva na teritoriji Crne Gore, što je iz percepcije savremene nauke zaista upitno, s obzirom na to da se
Tomislavova država nikada nije prostirala na ovaj prostor, kao što je i u savremenoj hrvatskoj istoriografiji titula hrvatskog kralja Tomislava predmet ozbiljnih rasprava. Dakle, radnja Dragutina Papovića je lišena nacionalne patetike, s obzirom da je autor na brojnim mjestima ukazao na postojeće dubioze u medijavelistici južnoslovenskih naroda, otkrivajući i prezentujući političko – ideološke konstrukcije jednog vremena, koje su zadugo oblikovale našu istorijsku svijest – rekao je Jovović i dodao da na takve recidive, nažalost, nailazimo na brojnim primjerima širom Crne Gore.
– A jedna u nizu takvih pogrešnih intepretacija prošlosti odigrala se za vrijeme Kraljevine SHS, kada su 1925. godine povodom jubileja 1000 godina Hrvatskog kraljevstva na katoličkim crkvama od Trebinja, Boke, Budve do Sutomora postavljene spomen-table u čast kralja Tomislava, iako on nikada nije vladao Dukljanskom državom. Analogno tome, može se postaviti pitanje, zašto nikada takva počast nije odata katoličkim kraljevima iz dinastije Vojislavljevića, Mihailu i Bodinu ili nekom drugom pripadniku ove kraljevske loze, u Kotoru, Trebinju ili Dubrovniku, iako za takvu memoraliju postoje adekvatni istorijski razlozi – rekao je Jovović.
U vremenu kada se prošlost često zloupotrebljava da bi se potkrijepile savremene političke agende, kada mit postaje sredstvo manipulacije a ideologija se prerušava u nauku, posebno je važno govoriti o knjigama koje pružaju otpor toj tendenciji, knjigama koje ne teže da udovolje trenutnim nacionalnim narativima, već da ih kritički i hrabro preispitaju, istakao je istoričar Ivan Tepavčević.
– Poznata je činjenica da crnogorska medijavelistika pati od hroničnog deficita naučnih radnika u oblastima čiji je predmet interesovanja rani srednji vijek. Papović u ovom djelu pokušava da razgradi određene mitove koji pripadaju srpskoj, hrvatskoj i albanskoj tradiciji. Ne postoji nijedan relevantan rad koji se bavi istorijom Duklje a da nije bio predmet potpune analize, komparacije s nekim drugim izvorima, potvrđivanja s onim što se može potvrditi i ukazivanja na one stvari koje su nelogične i koje su neprihvatljive za neku savremenu istoriografiju i nijesu u skladu s onim što su savremena i arheološka istraživanja – rekao je Tepavčević i dodao da je Papović po prvi put u nekom novijem periodu autor koji je iskoristio sve dostupne izvore na engleskom jeziku u kojima se pominje Duklja.
Autor je istakao da istorija Duklje počinje u 1. vijeku naše ere i traje do 12. vijeka.
- Da li slučajno što je toliki vremenski period, tolika istorija, tako sažeto prikazivana, prećutkivana, prisvajana? Mislim da nije. Mislim da se još u 19. vijeku prepoznala njena posebnost, ali se ta posebnost nije uklapala u tadašnje teorije prikazivanja prošlosti ovoga prostora, pa i Crne Gore – rekao je Dragutin Papović.
On smatra da su svi narodi na ovim prostorima izgradili identitete na razvalinama Rimskog carstva.
– Duklja, odnosno Dokleja je rimski grad. Rimljani su ga formirali. I ne samo taj grad, nego su izgradili i prve saobraćajnice, oni su donijeli religiju koja je formirala civilizaciju. Kasnije je Vizantija to preuzela, ali treba da znamo da Vizantija sebe nije nikada tako nazivala. Termin Vizantija je tek iz 18. vijeka. Vizantinci su sebe nazivali Romejima, odnosno Rimljanima. Svi vizantijski carevi su sebe nazivali rimskim carevima. To je, prije svega, temelj Duklje, civilizacija koja je stvorena, i ta civilizacija nikad nije bila etnički jednoznačna, odnosno homogena, ona je uvijek bila šarenolika i kasnije s dolaskom Slovena ona samo dobija jedan dodatni etnički momenat, a ne nikako da Sloveni koji dođu zbrišu prethodno stanovništvo i od tada počinje potpuno i isključivo slovenska istorija. To je zabluda 19. vijeka. Takvih etničkih promjena nije bilo, ovdje je bilo etničko nadograđivanje. A ta nadograđivanja su vremenom dobijala politički okvir – objasnio je Papović.
Promociju knjige Dragutina Papovića moderirala je predsjednica nikšićkog Ogranka Matice crnogorske Jasmina Nikčević.

U Nikšiću promovisana knjiga „Rasprave o istoriji Duklje i Dukljana“ Dragutina Papovića

Istoričar i profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost (FCJK) Boban Batrićević kaže da ga je obradovala vijest da će Ivan Radojičić, kao nestranačka ličnost, predvoditi listu Evropskog saveza i građana na predstojećim lokalnim izborima u Nikšiću.
Kako ocjenjuje Batrićević, Ivan je čovjek znanja, mjere i integriteta — neko kome je istinski stalo do grada i ljudi u njemu. Siguran je, kaže, da to prepoznaju i njegovi sugrađani i sugrađanke.
- Nakon četiri godine mraka, podjela i kulturne devastacije, Nikšić ima šansu da napravi otklon od svega što ga je vuklo unazad. Zato vjerujem da ovaj put izbor nije težak. Naprotiv — jasno je ko nudi put ka dostojanstvu, dijalogu i razvoju. Vrijeme je da se Nikšiću vrati sjaj, ali i nada u bolju budućnost - poručio je Batrićević.&nbsp;
Ističe da zato čvrtso stoji uz Ivana Radojičića.&nbsp;
- Njegova kandidatura nije samo politički čin — ona je poziv na odgovornost, na zajedništvo i na obnovu povjerenja u ono što Nikšić može da bude poručuje Batrićević.

Batrićević podržao Radojičića: Nikšić ima šansu da napravi otklon od svega što ga je vuklo unazad

Veliki župan Stefan Nemanja je pri kraju XII vijeka razaranjem gradova i osvajanjem pripojio Duklju Srbiji (Raškoj). Kako navodi istoričar Sima Ćirković, tada još nije bilo jasno da li će Nemanjina državna tvorevina biti dugog vijeka, jer ta država nije bila centralizovana, već sastavljena od udionih kneževina u kojima su dominirali stari politički okviri i tradicije. To se najviše odnosilo na Duklju koja se od Srbije, osim po političkim, vjerskim i etničkim, bitno razlikovala i po kulturnim karakteristikama. O tome svjedoče dukljanska pismenost, književnost, slikarstvo i arhitektura.
Istoričar književnosti Dimitrije Bogdanović je naveo da Ljetopis (Kraljevstvo Slovena) Popa Dukljanina, kao glavni dukljanski spis iz XII vijeka, po sadržaju pripada latinskim hronikama i latinskoj srednjovjekovnoj istoriografiji, dok je najranija srpska književnost nastala na makedonsko-glagoljskoj tradiciji. Bogdanović je zaključio da je Ljetopis popa Dukljanina „po književnim osobinama i naročito po ideologiji sasvim po strani od glavnog toka srednjovekovne srpske istoriografije i hagiografije“. Ljetopis je temeljno djelo crnogorske pismenosti, književnosti i istoriografije, odnosno kako je to zaključio istoričar književnosti i lingvista Danilo Radojević „duhovna spona s crnogorskim ranim srednjim vijekom“.
I ćirilični tekstovi u Duklji su nastali pod uticajem latinske pismenosti i umjetnosti. Prvi i najznačajniji sačuvani ćirilični spis iz ovoga perioda je Miroslavljevo jevanđelje. Potiče iz pretposljednje decenije XII vijeka i napisano je „knezu velikoslavnomu Miroslavu, sinu Zavidinu“, bratu Stefana Nemanje. Miroslav je upravljao Humom tokom 1180-ih. Veći dio teksta je napisao anonimni pisar zetsko-humskim, odnosno dukljanskim pravopisom pod uticajem beneventanskog uglastog pisma, što znači da je pisar, prema mišljenju Dimitrija Bogdanovića, imao latinsko skriptorsko obrazovanje. Manji dio teksta je napisao dijak Gl(r)igorije raškim pravopisom, pod uticajem ruskog pravopisa tako da, iako je cijeli tekst pisan ustavnim ćiriliskim pismom, dvije vrste pravopisa su potpuno različite. Zetsko-humski (dukljanski) pravopis se oslanja na ranije glagoljske romaničke tekstove iz primorja, dok je uzor raškog pravopisa u ruskim književnim tekstovima. Kako navodi istoričar Tomislav Raukar, ćirilica se iz matične Bugarske i Makedonije proširila u Srbiju, Duklju, Hum, Bosnu i Hrvatsku krajem XII i početkom XIII vijeka. Zanimljivo je da je najstariji sačuvani hrvatski ćirilični tekst „Povaljski prag“ na Braču nastao 1184. (sačuvan u prepisu iz 1250.), odnosno gotovo istovremeno kad i Miroslavljevo jevanđelje. Ćirilična pismenost u Hrvatskoj, Duklji, Humu i Bosni činila je zapadnoćirilsko područje koje se, kako ističe Raukar, grafološki i jezički razlikovalo od ćirilice na istočnom, pravoslavnom području.
Miroslavljevo jevanđelje je nastalo van vizantijskog i pravoslavnog uticaja i isključivo pod latinskim književnim i vjerskim uticajem. O tome svjedoče i iluminacije (minijature) u tekstu koje, po mišljenju istoričara umjetnosti Pavla Mijovića, predstavljaju stapanje kasnoatničke,
vizantijske i italske likovne umjetnosti. Mijović je zaključio da su minijature urađene u duhu rane romanike i zapadnog minijaturnog slikarstva i da je po njihovom kvalitetu i „sjajem umjetničke opreme“ ova knjiga nadmašila sve dotle poznate ilustrovane slovenske knjige. Konstatovao je da „u odnosu na cjelokupnu staru srpsku umjetnost Miroslavljevo jevanđelje stoji kao usamljeni spomenik jedne veoma složene umjetničke tradicije, koja se u Dukljanskom Kraljevstvu bila začela u izvanredno komplikovanim uslovima“. Osim njihovih romaničkih uzora u ovim minijaturama se prepoznaje prije svega iskaz domaće umjetnosti i u njima se ogleda rađanje „mlade feudalne kulture“ dukljanske rane istorije. Mijović je izvorište ove umjetnosti uočio u kombinovanju vizantijske umjetnosti vasilijevaca (pravoslavnih monaha) i latinskih benediktinaca u južnoj Italiji (Apuliji i Kampanji) i da se praosnova inicijala Miroslavljevog jevanđelja nalazi u benediktinskim centrima u Kapui i Bobiu. Slikarsku vještinu i stil prenijeli su benediktinci koji su došli kao misionari u Duklju. Mijović smatra da Miroslavljevo jevanđelje nije pisano ni iluminisano u crkvi Sv. Petra u Bijelom Polju, već u nekoj svjetovnoj sredini. Vjerovatno je to bilo u skriptoriji u nekom od dukljanskih primorskih gradova. Istoričar umjetnosti Vojislav J. Đurić navodi da je blizu trista minijatura u ovome jevanđelju uradio samo jedan slikar. I Đurić ističe da ukrasi odaju „zapadnjačke crte“, da veličina i raspored inicijala „odgovaraju latinskim knjigama“, da su „početna slova sastavljena od elemenata svojstvenih romaničkoj minijaturi Rima, Toskane i južne Italije“ i da je stil „u duhu minijatura nastalih u benediktinskim iluminatorskim radionicama u Kampaniji i Apuliji“. Na osnovu ovih odlika Đurić je zaključio da je Miroslavljevo jevanđelje „postalo primer zetskog ukrašavanja knjiga“.
Nemanjići su se u dukljanskoj državi susreli i sa drugačijom arhitekturom i oblicima primijenjene umjetnosti. Prema mišljenju istoričara umjetnosti Vojislava Koraća, arhitektura Duklje je krajem XII i početkom XIII vijeka nastala pod uticajem zapadnoevropske arhitekture, uz posredništvo susjednih italijanskih oblasti. Kako u političkom i vjerskom, tako je i u umjetničkom pogledu Duklja (Zeta) bila dio zapadnoevropskog svijeta. Dok je u Duklji postojalo raskošno arhitektonsko bogatstvo koje se širilo iz naprednih primorskih gradova, nastalih pod uticajem vizantijske i zapadnoevropske kulture, u Srbiji je dominirala graditeljska monotonost i asketizam. Da je dukljanska (zetska) arhitektura bila naprednija u odnosu na arhitekturu srpskih osvajača, svjedoči zaključak Vojislava Koraća da su zadužbinu Stefana Nemanje Đurđeve stupove kod Novog Pazara moguće izgradili isti majstori koji su gradili katedralu Sv. Tripuna u Kotoru. Izvjesno je da su srpski vladari za izgradnju zadužbina u Crnoj Gori angažovali dukljanske (zetske) majstore i tako su prihvatili romaničku arhitekturu. To su crkve: Sv. Petra u Bijelom Polju, Sv. Đorđa (Đurđevi stupovi) u Beranama i Uspenja Presvete Bogorodice u Morači (Morački manastir). Na njih je uticala zetska romanika, prije svega u prilagođavanju oblika raških građevina romanskim oblicima.
Vojislav Korać je istakao da crkva Sv. Petra u Bijelom Polju ne liči na prve raške crkve, već da je kasnije prilagođena raškom graditeljstvu. Da je tu vjerovatno postojao preromanički hram koji obnovio ili dogradio knez Miroslav upućuje zaključak istoričarke umjetnosti Jovanke Maksimović koja je istakla da su u crkvi Sv. Petra pronađeni djelovi skulpturalnog kamenog ukrasa sa preromanskim stilskim osobinama. Istoričarka umjetnosti Tatjana Koprivica ukazuje da starija faza crkve Sv. Petra potiče između IX i XI vijeka. Istoričar umjetnosti Tomislav Marasović navodi da je tipološki srodna s crkvom Sv. Nikole (Mikule) u Velom
Varošu u Splitu, koja je sagrađena u drugoj polovini XI i početkom XII vijeka. Izvjesno je da je obnovu crkve finansirao humski knez Miroslav oko 1190. godine, ali postoji mišljenje da je dovršena tek nakon njegove smrti, između 1195. i 1199. Vojislav J. Đurić ističe da je oblik crkve Sv. Petra urađen prema romaničkim bazilikama i katedralama na Zapadu i da su je gradili primorski majstori. Monumentalni portal sa ktitorskim zapisom, četvrtasta kupola i pravougaona apsida su urađeni u duhu dalmatinskih preromanskih i romanskih crkava. Njena krstoobrazna osnova je nastala pod uticajem vizantijske arhitekture. Dvije kule s narteksom su odlika raškog graditeljstva, ali imaju sličnost i sa kulama katedrale Sv. Tripuna u Kotoru, tako da i u tom segmentu ima odlike zapadnog graditeljstva. Zbog ovoga je upitno kom obredu je prvobitna crkva Sv. Petra bila posvećena – katoličkom ili pravoslavnom. Zato je istoričar Mladen Ančić naveo da nije jasno ni kojoj je od ove dvije konfesije pripadao knez Miroslav. Od sredine XIII vijeka u ovoj crkvi je bilo sjedište Humske episkopije. Na osnovu toga je američki vizantolog Džon V. A. Fajn (JR.) zaključio da je crkva Sv. Petra s Bijelim Poljem i Limom predstavljala granicu Huma i Srbije. Crkva Sv. Petra vjerovatno potiče iz dukljanskog perioda, kao i obližnja crkva Rođenja Presvete Bogorodice (Bogorodica Bistrička) u manastiru Voljavac, na desnoj obali Lima, uz današnju granicu Crne Gore i Srbije. Crkvu je, po predanju, sagradio kralj Mihailo Vojislavljević, a po arhitekturi je slična Mihailovoj zadužbinskoj crkvi u Stonu na poluostrvu Pelješac.
Crkvu Sv. Đorđa (Đurđeve stupove) kod Berana sagradio je župan Prvoslav, sin velikog župana Tihomira koji je poginuo u bici protiv svog mlađeg brata Stefana Nemanje 1168. Prvoslavova građevina potiče iz 1213. godine. Vojislav J. Đurić je istakao da prvobitna građevina, jednobrodna crkva sa kupolom, više liči na kotorske romaničke crkve Sv. Luke i Sv. Marije, nego na raške crkve. Kasnijim dogradnjama dobila je elemente raške arhitekture. Plan crkve Uspenja Presvete Bogorodice u Morači iz 1251–2. godine, čiji je ktitor Vukanov sin Stefan, ima odlike raške arhitekture, po uzoru na crkvu manastira Žiča, dok su prozori sa elementima kamene plastike, urađeni u duhu romanike. Skulptura zapadnog portala crkve urađena je u duhu italijanske romanike, dok je granitni episkopski prijesto, po formi i figuralnim ukrasima, sličan episkopskim sjedištima u južnoj Italiji i jedini je takav primjer u Crnoj Gori. Uz to, u moračkoj skulpturi su zastupljeni elementi narodne umjetnosti.
Uprkos tome što je dukljanska država krajem XII vijeka pripojena državi Nemanjića, njene kulturne, etničke i vjerske posebnosti su nastavile poseban razvoj. I što je važnije, dukljanska kultura je bila bitno razvijenija od srpske, toliko da je osvojila srpske vladare koji su kopirali obrazce dukljanske pismenosti, književnosti, slikarstva i arhitekture.

1250x600

1084x550

Papović: Dukljanska kultura krajem XII i početkom XIII vijeka

Potpredsednica SAD Kamala Haris pobijediće bivšeg predsjednika Donalda Trampa ovog novembra, kaže istoričar koji je uspješno predvidio devet od 10 predsjedničkih izbora od 1984. godine.
- Kamala Haris će biti sljedeći predsjednik Sjedinjenih Država, barem je to moje predviđanje za ishod ovih predsjedničkih izbora - rekao je Alan Lihtman, istoričar na Američkom univerzitetu, za Njujork tajms u video intervjuu koji je emitovan u četvrtak, piše Biznis Insajder.
Lihtman, čiji se model predviđanja „Ključevi od Bijele kuće“ sastoji od 13 tačnih ili netačnih pitanja, rekao je u intervjuu da je osam ključeva bilo u korist Harisove.
Tramp je, rekao je Lihtman, imao tri ključa na svojoj strani – jedan, Haris nije na mjestu predsjednice; drugo, Haris nije, po njegovom mišljenju, „inspirativan, jedinstven kandidat“; i tri, Demokratska stranka je izgubila kontrolu nad Predstavničkim domom tokom izbora 2022. godine.
Ali Harisova je imala osam prednosti.
Osim što je imala koristi od pozitivnih kratkoročnih i dugoročnih ekonomskih uslova, kao i zakonodavnih dostignuća pod administracijom predsjednika Džoa Bajdena, kandidaturu Harisove nisu pratili nikakvi skandali ili tekući društveni nemiri, rekao je Lihtman.
Pored toga, Harisova nije morala da prođe kroz predizbore da bi naslijedila Bajdena kao kandidata, dodao je on.
Lihtman je rekao da joj je pomoglo to što joj je protivkandidat Tramp, koji „apeluje samo na usku bazu glasača“.
Haris, kako je rekao, takođe nije imala izazivače sa treće strane otkako je Robert F. Kenedi Mlađi suspendovao svoju kampanju prošlog mjeseca.
- Posljednja dva ključa — o spoljnopolitičkim neuspjesima i uspjesima — ne bi bila toliko važna jer bi Tramp i dalje imao samo pet ključeva čak i da oni ne idu na ruku Harisovoj - rekao je Lihtman.
Lihtmanova procjena označava blagi pomak u odnosu na njegovo posljednje predviđanje u julu kada je rekao za Volstrit džornal da bi Demokratska stranka trebalo da ostane uz Bajdena ako želi da zadrži Bijelu kuću.
Iako je Bajden na kraju odustao, Harisova je uspjela da izbjegne unutarstranačke izbore. Osim što je obezbijedila Bajdenovu podršku, Harisova je uspjela da u kratkom roku natjera svoju stranku da se ujedini oko nje.
Lihtmanova predviđanja nisu uvijek bila tačna. Pogrešio je na izborima 2000. kada je predvidio pobjedu Ala Gora umjesto konačnog kandidata, Džordža V. Buša.
To je bio jedini izborni ishod koji je Lihtman pogriješio otkako je počeo da daje predviđanja na izborima 1984. godine.

Istoričar koji je pogodio rezultate devet od 10 izbora: Kamala je pobjednik!

Američka tehnološka kompanija Intel objavila je finansijske rezultate za četvrto tromjesečje i cijelu prošlu godinu, čije akcije su pale nakon slabijeg kvartalnog rezultata i loše prognoze za početak ove godine.
Pad akcija uslijedio je nakon što je Intel saopštio da neće biti u mogućnosti da zadovolji punu tražnju za svojim proizvodima u kratkom roku i priznao da je efikasnost proizvodnje ispod ciljanog nivoa, prenose Nezavisne novine.&nbsp;
Generalni direktor Intela, Lip-Bu Tan, rekao je tokom razgovora sa analitičarima da će proces oporavka firme trajati više godina i zahtijevati vrijeme i istrajnost.
Prihod Intela u četvrtom kvartalu prošle godine iznosio je 13,7 milijardi USD, što predstavlja pad od četiri odsto u odnosu na isti period 2024. godine, dok su ukupni prihodi u prošloj godini iznosili 52,9 milijardi dolara i bili su nepromijenjeni na godišnjem nivou.
Kompanija je u četvrtom kvartalu prošle godine zabilježila gubitak po akciji od 0,12 dolara, dok je prilagođena dobit iznosila 0,15 dolara po akciji, navodi se na veb-stranici firme.
Intel napominje da poređenja na godišnjem nivou nisu prilagođena efektima izdvajanja kompanije Altera u trećem kvartalu prošle godine.
Kompanija za prvi kvartal ove godine prognozira prihode u rasponu od 11,7 do 12,7 milijardi dolara, uz očekivani gubitak po akciji od 0,21 dolara, dok bi prilagođeni rezultat trebalo da bude na nuli.

Akcije Intela pale

Ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović boraviće sjutra u zvaničnoj posjeti Švajcarskoj, povodom otvaranja Ambasade Crne Gore u Bernu. &nbsp;
Iz Ministarstva vanjskih poslova (MVP) su saopštili da će otvaranju Ambasade prethoditi sastanak Ibrahimovića sa ministrom vanjskih poslova Švajcarske Injaciom Kasisom.
Sastanak će, kako su dodali, biće prilika da se potvrdi puna posvećenost Crne Gore daljem razvoju saradnje sa Švajcarskom u svim oblastima od obostranog značaja.
- Otvaranje diplomatsko-konzularnog predstavništva Crne Gore u Bernu jasan je izraz spremnosti da radimo na daljem jačanju diplomatskih odnosa i bilateralne saradnje sa Švajcarskom, a dodatno je veoma važno i u dijelu održavanja intenzivnije komunikacije sa brojnim i veoma aktivnim iseljenicima iz Crne Gore - navodi se u saopštenju.

Ibrahimović sjutra u zvaničnoj posjeti Švajcarskoj

Iz Air Montenegra saopšteno je da su ozvaničili novo codeshare partnerstvo sa Turskih Airlines-om koje predstavlja važan korak ka unapređenju avio-povezanosti između Turske i Crne Gore.
- Turkish Airlines je nacionalna avio-kompanija koja leti u više zemalja nego druga aviokompanija i koja je deseto put nagrađena priznanjem „Najbolja aviokompanija u Evropi“ od strane Skytraxa. U okviru codeshare sporazuma, Turkish Airlines će postaviti svoj kod leta na letove koje operiše Air Montenegro na linijama Istanbul - Tivat i Istanbul - Podgorica, čime se putnicima omogućava bolja povezanost preko Istanbula, jednog od vodećih globalnih transfernih čvorišta u svijetu - naveli su u Air Montenegro.
Ističu da će zauzvrat Air Montenegro postaviti svoj kod leta - ne samo na linijama između dvije zemlje, već i na letovima Turkish Airlinesa za Dubai i Baku.
- Sporazum usklađuje regionalno prisustvo Air Montenegra na Balkanu sa širokom međunarodnom mrežom Turkish Airlinesa, stvarajući nove mogućnosti kako za poslovne, tako i za turističke putnike - naveli su u Air Montenegro.
Komentarišući partnerstvo, generalni direktor Turkish Airlinesa, Bilal Ekši, izjavio je da, osim što je jedno od ključnih čvorišta globalnog vazdušnog saobraćaja, Istanbul predstavlja i strateški most koji povezuje Evropu i Aziju.
- Naša saradnja sa Air Montenegrom ne samo da će dati novi zamah saobraćaju između Turske i Crne Gore, već će stvoriti i sinergiju za turizam i trgovinu - istakao je on.
Generalni direktor Air Montenegra, Vukadin Stojanović rekao je da codeshare partnerstvo sa Turkish Airlinesom predstavlja važan korak u jačanju međunarodne povezanosti Crne Gore.
- Kombinovanjem naše regionalne mreže sa globalnim dosegom Turkish Airlinesa, putnicima nudimo više destinacija, veću fleksibilnost i viši kvalitet putničkog iskustva, uz istovremenu podršku razvoju kulturnih i ekonomskih veza između naše dvije zemlje - naveo je.
Očekuje se, kažu, da će codeshare sporazum povećati broj putnika i doprinijeti održivom razvoju vazdušnog saobraćaja između Turske i Crne Gore.

Turkish Airlines i Air Montenegro potpisali codeshare partnerstvo

Predstavnici Ustavnog suda i Pravnog fakulteta potpisali su memorandum o saradnji kojim se studentima tog fakulteta omogućava praktično osposobljavanje u najvišoj ustavnosudskoj instanci.
Kako je saopšteno iz Ustavnog suda, memorandum je potpisan u trenutku kada se pravosuđe suočava sa sve izraženijim nedostatkom kvalifikovanih pravničkih kadrova i rastućim obavezama u procesu pristupanja Evropskoj uniji (EU).
&nbsp;Memorandum su, kako se dodaje, potpisali predsjednica Ustavnog suda Snežana Armenko i dekan Pravnog fakulteta Vladimir Savković.
&nbsp;Armenko je kazala da je saradnja sa Pravnim fakultetom odgovor na realne potrebe najviše ustavnosudske instance, navodeći da sudovi sve češće bilježe slab odziv na konkurse za pravnička radna mjesta.
&nbsp;- Više nego ikad potrebni su nam kvalitetni i dobro pripremljeni pravnici. Kroz ovu saradnju želimo da studentima omogućimo da još tokom studija steknu praktična znanja i jasnu sliku o radu Ustavnog suda, a ujedno da Sud dobije mlade ljude spremne za složene ustavnopravne izazove - rekla je Armenko.
&nbsp;Ona je dodala da će saradnja omogućiti i sudijama i ustavnosudskim savjetnicima da svoja specijalizovana znanja prenesu studentima, čime se jača veza između akademskog obrazovanja i sudske prakse.
&nbsp;Savković je istakao da će dogovoreno unapređenje saradnje između Ustavnog suda i Pravnog fakulteta UCG-a biti od velike koristi za obje institucije, ali jednako tako i za državu i društvu u cjelini, posebno u smislu obaveza koje Crnu Goru očekuju kao narednu članicu EU.&nbsp;
&nbsp;On je kazao da je uloga ustavnih sudova u državama članicama EU posebno osjetljiva u kontekstu načela supremacije unijskog prava nad nacionalnim zakonodavstvima i još otvorenih pitanja u vezi sa primatom unijskog prava nad nacionalnim ustavima.&nbsp;
&nbsp;- S tim u vezi, Pravni fakultet može predstavljati značajnu stručnu i naučnu podršku u radu Ustavnog suda, budući da se na njemu već realizuju značajni naučni projekti na planu izučavanja korelacije nacionalnog i unijskog prava, koji su podržane od Evropske komisije, poput Jean Monnet Katedre iz prava unutrašnjeg tržišta EU - naveo je Savković.&nbsp;
&nbsp;On je podsjetio da je Pravni fakultet pokrenuo postupak akreditacije posebnog dvogodišnjeg master programa posvećenog pravu EU, sa ciljem unapređenja znanja i kompetencija domaće pravničke profesije u ovoj oblasti.
&nbsp;Memorandumom je, kako je saopšteno, predviđeno da Ustavni sud i Pravni fakultet zajednički organizuju naučne i stručne skupove, učestvuju u naučno-istraživačkim projektima, kao i da realizuju simulacije javnih rasprava (moot court) za studente.
&nbsp;Kako se dodaje, najboljim studentima Pravnog fakulteta biće omogućeno obavljanje stručne prakse u Ustavnom sudu, prisustvo plenarnim sjednicama i rad na konkretnim zadacima, sa ciljem sticanja praktičnih znanja i vještina neophodnih za rad u savremenom pravosuđu.

Tag: istoricar