Više od 20 osoba poginulo je prilikom pada aviona sudanske armije na predgrađe Kartuma, javlja Rojters, pozivajući se na vojne i bolničke izvore.
Među poginulima u nesreći koja se dogodila u utorak ima i civila.
Život je izgubio i bivši komandant vojnog područja Kartuma, general Bar Ahmed.
Tvrdi se da je uzrok pada tehničke prirode.
Armija je saopštila da se avion „Antonov“ srušio prilikom polijetanja sa vojnog aerodroma Vadi Sejdna, javlja AFP.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Avion sudanske armije pao na predgrađe Kartuma: Više od 20 osoba poginulo

U borbama u Sudanu zapaljena je najveća rafinerija nafte u toj zemlji, pokazuju satelitski snimci, a gust crn dim se nadvija nad glavnim gradom Kartumom.
Snage vjerne sudanskoj vojsci pod vođsvom šefa Vojske, generala Abdela Fataha Burhana, tvrde da su zauzele rafineriju koja je u vlasništvu sudanske države i kineske državne kompanije „Čajna Nešonal Petroleum Korporejšn“ (China National Petroleum Corp).
U građanskom ratu s pobunjeničkim Snagama za brzu podršku (RSF) koji traje od aprila 2023. Vojska je dugo nastojala da osvoji rafineriju.
Borbe nisu zaustavljenje ni međunarodnim pokušajima posredovanja ni taktikama pritisaka uključujući američke procjene da RSF i oni koji se bore za njih čine genocid.
Rafinerija al Džalili, 60 kilometara sjeverno od Kartuma, bila je od aprila 2023. na meti napada pošto su RSF tvrdile da je ona pod njihovom kontrolom i da je čuvaju njihove snage.
Sudanski mediji javljaju da je RSF rafineriju opkolio minskim poljima da bi usporio napredovanje rivala ka njoj.
Rafinerija koja može da predai 100.000 barela nafte dnevno ostala je uglavnom nedirnuta do četvrtka, kada su u napadu zapaljeni njeni djelovi, pokazuju snimci satelita NASA-e koji prate požare širom svijeta.
Snimci od petka pokazuju da gore veliki djelovi rafinerije. Sudanska vojska je u saopštenju u četvrtak optužila snage RSF da su namjerno izazvale požar u „očajničkom pokušaju da unište infrastrukturu zemlje“.
RSF su odgovorile da su avioni sudanske vojske bombardovali rafineriju i da su je potpuno uništili.
Danas su se pojavili video snimci koji pokazuju da je Vojska ušla u rafineriju dok se čuje zvuk teškog oružja.
Portparol Vojske general Nabil Abdalah je za AP rekao da je ona preuzela kontrolu nad rafinerijom, na šta snage RSF nisu odgovorile.
Kina, najveći sudanski trgovinski partner prije rata, nije komentarisala požar u rafineriji.
Uništenje rafinerije bi imalo veliki uticaj na privredu Sudana i susjednog, otcijepljenog Južnog Sudana.
Sudan je nestabilan od kada je narodna pobuna izdejstvovala smjenu dugogodišnjeg diktatora Omara al Bašira 2019. godine. Kratkotrajni put ka demokratiji je prekinut kada su Burhan i general Mohamed Hamdan Dagalo iz RSF-a udružili snage da izvedu vojni puč u oktobru 2021. godine, ali su međusobno zaratili u aprilu 2023. godine.
U tom ratu je poginulo 28.000 ljudi, a pretpostavlja da ih je znatno više, milioni su u izbjeglištvu, a glad je zahvatila djelove zemlje.

U borbama zapaljena najveća rafinerija u Sudanu

Najmanje dvije osobe su poginule kada je jedrenjak Meksičke mornarice Cuauhtémoc udario u Bruklinskim moste u subotu naveče, saopštio je gradonačelnik Njujorka Erik Adams. 
 
- U ovom trenutku, od 277 osoba na brodu, 19 je povrijeđeno, od čega su dvije osobe u kritičnom stanju, a još dvije su, nažalost, preminule od zadobijenih povreda- napisao je Adams na platformi X.
Dvije osobe koje su izgubile život pale su s jednog od jarbola broda, rekao je jedan policijski zvaničnik za CNN. Proglašene su mrtvima nakon što su prevezene u obližnju bolnicu, dodao je isti izvor.
Brod je u međuvremenu premješten na njujorški Pier 36, potvrdio je zvaničnik. Gradski zvaničnici su ranije izjavili da su "mehanički problemi" mogli dovesti do toga da brod udari u most, ali su upozorili da su svi dosadašnji podaci preliminarni. Uzrok sudara još uvijek je predmet istrage.
Videozapisi objavljeni na društvenim mrežama prikazuju trenutak kada je jarbol školskog broda Meksičke mornarice udario u donji dio Bruklinskog mosta.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2FTheWillieNelson%2Fstatus%2F1923902044051550591%3Fref_src%3Dtwsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1923902044051550591%7Ctwgr%5Effdc736c2b82e440aeb74bcbd229558770dea16b%7Ctwcon%5Es1_&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Njujork: Brod meksičke mornarice udario u Bruklinski most, dvoje poginulo

Između boja, kistova i priča koje su oblikovale dušu umjetnika, postoji naslijeđe koje ne nestaje. Serenella Poček, unuka jednog od najpoznatijih crnogorskih slikara, Pera Počeka, donosi u svjetlost sjećanja na život i rad svog đeda, čije slike i dalje pričaju priče o crnogorskim pejzažima, prijateljstvima i ljubavi prema domovini. Njena emotivna veza s prošlim vremenima i umjetničkim naslijeđem otkriva ne samo umjetnika, već i čovjeka koji je živio s dubokom vjerom u vrijednost kulture, tradicije i prirode. Ova dama sa bogatim životnim iskustvom koja je čuvar sjećanja na fascinantnu porodičnu prošlost, svjedoči o tome koliko su duboke i neizbrisive veze između njenih korijena i svijeta u kojem je odrasla. Njena priča nas uvodi u dublji uvid u život jednog od najvećih crnogorskih slikara, ali i otkriva nepoznate detalje o vremenu u kojem su Počekovi živjeli.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051809050_dc3c09867d07de6966a65b16be95537b012b4e3c07dff09d785bbac1603f3b8f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051809050_dc3c09867d07de6966a65b16be95537b012b4e3c07dff09d785bbac1603f3b8f" data-rendition-name="original" width="800" height="600" loading="lazy" alt="Pero Poček (1878 - 1963) autoportret"><figcaption>Pero Poček (1878 - 1963) autoportretArt Montenegro</figcaption></figure>  U ovom ekskluzivnom intervjuu imamo priliku da konačno saznamo istinu o umjetniku čije djelo i danas čeka da zauzme mjesto koje mu pripada u Crnoj Gori. Serenella, Vi ste odrasli u Italiji, ali vaša veza sa Crnom Gorom je duboka i trajna. Kako biste opisali svoje djetinjstvo i odrastanje u porodici sa tako značajnim kulturnim nasljeđem? Poček: Bilo je to čudno djetinjstvo. Bile su to godine nakon rata, otprilike od 1948. do 1958. Živjela sam u Torinu, u siromaštvu. Moj otac u tom periodu više nije bio u avijaciji. Bio je veoma ponosan, nije htio da se vrati pod okrilje svojih roditelja, koji su bili prilično imućni. Radio je kao vozač kamiona da bi izdržavao porodicu, nas četvoro u tom trenutku, a najmlađa sestra Paola se rodila nekoliko godina kasnije. Naše sobe su bile nekadašnji kancelarijski prostori. Ali ljeti smo se vraćali kod babe i đeda u Roka di Papa, i tamo bih opet postajala “la castellana”,kako me zvao đed Pero. Upravo zahvaljujući njemu, porasla je moja povezanost sa Crnom Gorom. Pričao mi je sve priče o Crnoj Gori, ilustrujući ep “Gorski vijenac”. Mnogo mi je pričao, volio je da priča o svemu i o danima na umjetničkoj akademiji, ali i o događajima iz rata na Balkanu, kada je s babom išao da liječi ranjenike na bojnim poljima. Čuvao je mnoge crnogorske običaje. Na primjer, Badnje veče 6. januara uvijek je slavio napolju, pjevajući pjesme oko vatre, bacajući pirinač u plamen, dok smo mi u rukama držali pomorandže. Jednom sam tada dobila svoju prvu upalu pluća, imala sam samo četiri godine. Nije dopuštao da naš dom blagosiljaju katolički svještenici, on bi ga uvijek sam blagosiljao, za Božić i za Uskrs. Sjećam se da sam za đeda svirala klavir i pjevala pjesmu “Oči čarne” – bila sam jedina koja ju je znala, i jednom sam mu priredila iznenađenje. Bio je veoma dirnut. U sobi u kojoj je primao goste i pokazivao svoje slike mnogim prijateljima iz cijelog svijeta koji su dolazili da ga posjete, nalazila su se dva tepiha od krzna i glave: jednog lava i jednog bijelog medvjeda... ja sam uvijek sjedala na lavlju glavu i slušala đeda koji je volio da priča, govorio je glasno jer je bio pomalo nagluv. Njegova fotelja u kojoj je uvijek sjedio, još je imam. To je komad namještaja do kojeg mi je mnogo stalo. Sačuvala sam i ostale, iz 18. i 19. vijeka. Djedova braća iz Crne Gore često su mu slala hranu iz zavičaja: kajmak u drvenim kutijama nalik na burad (kace), rakiju i butargu (sušenu slanu ribu). Meni se najviše dopadao kajmak, toga se sjećam. Pero Poček je imao privilegiju da se školuje u Napulju. Koliko je taj period bio važan za njegov razvoj kao umjetnika? Poček: Studije u Napulju bile su izuzetno važne za mog đeda. Tamo je stigao zahvaljujući kraljici Jeleni i crnogorskoj kraljevskoj porodici. Ponuđeno mu je da bira između Pariza i Napulja. Izabrao je Napulj zbog klime i mora. Toliko je volio more da je često plivao rutu Napulj - Kapri. Boje Napulja za njega su bile kao slika. Za slikanje na otvorenom, morao je da osjeća sve na svojoj koži , i oluju i sunce, morao je da proživi emociju kako bi ih prenio na platno. To je tipično za one koji ne čuju dobro. Ali da bi naslikao ljude, oni su morali da izraze ličnost i misao onoga koga predstavljaju. Na primjer, na slici “gusle”, junak je bio barjaktar, onaj koji ide prvi u bitku i koji mora da pogine kao heroj, ne kao običan čovjek. Autoritet je bio prikazan kao čovjek sa dugom lulom na slici. Po mišljenju mog đeda, brkovi su bili vrlo važni, dok brada nije smjela da bude preduga – nije smjela da prelazi ispod brade, jer to nije bilo ukusno. Estetika je za njega bila izuzetno značajna, u umjetnosti, prirodnom ambijentu i kod ljudi. Nosio je somotsko odijelo na pruge, sako, prsluk i pantalone, uz džepni sat na lančić, bio je to švajcarski sat marke Vacheron &amp; Constantin iz 1906. godine. Taj sat još uvijek čuvam. Osim njegove tržišne vrijednosti, za mene ima veliku emotivnu vrijednost, kao i sve stvari koje me podsjećaju na njega. Interesantno da moj đed nikada nije skinuo vunene čarape od grube kozje vune, svoj tabarro (plašt), crni filcani šešir i štap od čvornate žbunaste korijenske drvenarije. Volio je prirodu i mnogo je šetao. Kada je prestao da slika, napravio je vrt od osam hektara kao sliku, kombinujući boje biljaka i drveća tako da predstavljaju smisleni pokret boja kroz godišnja doba. Da smo tada imali dron, sigurno bismo vidjeli jedno iznenađujuće umjetničko djelo od osam hektara. Najviše je volio masline i kestene. Kada je đed umro, jedan od njegovih profesora sa akademije, Filippo Palizzi, je organizovao njegovu sahranu, s konjima, s narikačama obučenim u crno... Jednog dana mi je rekao da mu je upravo ta sahrana bila jedno od njegovih remek-djela, kao prelijepa slika, sa kontrastima sunčanog dana i sahrane, snažna, veoma emotivna i puna značenja, s pažnjom prema svakom detalju. Vaša baba Umbertina Griffini potiče iz izuzetno ugledne familije. Što nam možete reći o njoj i kako su se upoznali Vaš đed Pero i baba Umberta? Poček: Baba i đed su se upoznali na dvoru Savoja, đe je baba Tina (Umbertina Griffini) bila kao kod svoje kuće. Baba je bila kumče kralja Umberta I, dok je njen otac bio državni glavni računovođa, Akile Grifini. Baba je govorila sedam jezika. Sa đedom je govorila crnogorski. Sjećam se da joj je znao reći: „Ajde ženo, sveži taj jezik.“ Baba Tina je organizovala književne i naučne salone iz oblasti medicine, sa uglednim ličnostima tog vremena. Bila je veoma obrazovana i angažovana žena. Zajedno s kraljicom Jelenom, odlazila je da spašava ljude ispod ruševina nakon čuvenog zemljotresa u Mesini. Pero i Umberta su imali troje đece. Vašeg strica Aleksandra (Alessandro) koji je bio najstariji, tetku Jelenu (Elena) i vašeg oca Đorđa (Giorgio). Kakav je bio odnos između Vašeg đeda i njegove djece - Aleksandra, Jelene i Đorđa? Odnosi između đeda i njegove djece bili su posebni. Najstariji sin, Alessandro, bio je pustolov, prava kopija princa Danila, zanimao se isključivo za žene i kocku. Jelena je bila drugo dijete, veoma posvijećena učenju i izuzetno organizovana. Završila je prava i bila je jedina koja je sa ocem govorila crnogorski. Pored toga tetka Jela je bila i rukovodilac GUF-a (Univerzitetske fašističke grupe). Giorgio je bio treće dijete, moj otac, s kojim sam imala veoma snažnu vezu. Bio je pilot vojne avijacije, ratni heroj i ujedno đedov najdraži sin. Dobio je mnogo ratnih medalja. Međutim, neobično je bilo to što je đed odbio da mu naslika portret, iako je baba Tina to predložila kad je tata imao svega nekoliko mjeseci. Htjela je da ga naslika u korpi s trešnjama, ali đed je to odbio. Nije bilo u njegovom duhu da pravi takav portret. Ipak, tokom života pisao je ocu mnogo pisama, i dan-danas ih čuvam. Tokom Drugog svjetskog rata, tata je bio ranjen i smješten u bolnici u Palermu. Moja tetka Jela je tada otišla tamo i preuzela kontrolu nad čitavom bolnicom, uspjevši da ga prebaci u vojnu bolnicu u Rimu. Vaši otac i majka su takođe bile značajne ličnosti!?Što nam možete reći o njima? Poček: Moj otac je osjećaj za čast, žrtvu i uvjerenje da ako neko može, mora pomoći drugima, a ponekad i kada ne može. To je naslijedio od oba roditelja. Zaista, tokom rata, moj otac je spasio mnoge mladiće od 16 i 17 godina koji bi inače bili odvedeni od strane Njemaca u koncentracione logore, rizikujući sopstveni život. Trojicu braće Casali iz Emilije Romanje spasio je upravo on, svu trojicu. Moja majka je bila kćerka novinara koji je radio za list Avanti sa Musolinijem, u vrijeme Prvog svjetskog rata, u kojem je učestvovao kao oficir bersaljer. Moj đed po majčinoj liniji zvao se Pietro Gorgolini. Majka je imala još pet sestara. Trebalo je da studira književnost, jer je izvanredno pisala, ali je njen otac za nju odlučio da upiše prirodne nauke. Postoji jedna anegdota, priča koju priča jedna vaza, o tome kako su se upoznali moj otac i majka: sreli su se na plaži u Ostiji, gdje su otišli na jedno prijateljsko okupljanje. U to vrijeme djevojke nisu smjele da izlaze same sa momcima. Nakon tog susreta, moj otac joj je poslao vazu od venecijanskog murana punu čokoladica. Majka je htjela da mu je vrati, jer joj je, poslije samo jednog izlaska, to djelovalo kao prevelika obaveza. Ali njena sestra je pojela sve čokoladice, pa su morali da se vide opet. Taj susret im je odredio cijeli život. Tu vazu i danas čuvam. Od koga ste najviše učili o crnogorskoj kulturi i tradiciji? Poček: Crnogorsku tradiciju i kulturu sam najbolje upoznala zahvaljujući đedu Peru, više nego od bilo koga drugog. Boravila sam u njegovom ateljeu gdje je slikao, i tamo mi je pričao istoriju Crne Gore i „Gorski vijenac“, borbu dugu sedam vjekova. Ono što mi je ostalo najdublje urezano u sjećanju jeste njegov prikaz Njegoševe kapele, slika sa svijetlom munja u noći i nevremenom. To je jedno od mojih omiljenih djela. Na toj slici prikazana je kiša svjetlosti koja pada kao dragulji u vodi, kobaltno plava, turmalin ljubičasta i ametistno lila boja. Kako je vaša baba Umberta uspjela da balansira između svoje porodice i podrške Perovom umjetničkom stvaralaštvu? Poček: Baba Tina je mnogo voljela đeda i uvijek ga je podržavala u njegovom pozivu. Jednom mu je čak iznajmila atelje u ulici Marguta, danas najpoznatijoj ulici umjetnika iz cijelog svijeta, u samom centru Rima. Ali on nije mogao da se natjera da tamo radi kao profesionalni umjetnik. Đed Pero nikada nije prodao nijednu svoju sliku, nije mu bilo potrebno da prodaje kako bi živio. Slikao je isključivo iz ličnog zadovoljstva. Đed je želio da slika samo ono što mu je izazivalo emocije. Veza koju je imao sa prirodom bila je toliko snažna da je češće slikao prirodu nego ljude. Napravio je, recimo, portret Maksima Gorkog , vjerovatno zato što je taj čovjek u njemu izazivao divljenje i osjećaj bliskosti. Pitala sam se zašto nikada nije naslikao kraljicu Jelenu ili nekog iz kuće Petrović Njegoš, iako je bio veoma blizak sa princezom Jelenom, kao i moja baba. Ali znam da je to za njega bila stvar dubokog poštovanja. Takav je bio, i mi smo ga takvog poznavali. Naslikao je, međutim, svoje roditelje. Portret moje čukunbabe, po kojoj nosim jedno od svojih devet imena, Gorde Martinović, nije prikazivao fizičku ljepotu, već njenu snagu. Bila je to matrijarškinja, stub porodice. Koliko su Pero i Umberta voljeli Crnu Goru i pomno pratili političku situciju u njoj, govori činjenica da je Pero kao dobrovoljac, učestvovao u borbama oko Skadra 1912. godine, a njegova supruga dala nemjerljiv doprinos brinući o ranjenima zbog čega je odlikovana medaljom Crnogorskog Crvenog krsta. Da li su Vam pričali o toj zaista hrabroj i patriotskoj odluci kojom iz sigurnog doma odlaze u rat iz kojeg se možda neće vratiti? Poček: Bio je to davno prošao, ali veoma važan događaj za njih, o kojem ipak nisu željeli mnogo da dijele. Razgovarali su o tome međusobno, ali ne i sa nama. Ne znam kako je ta priča završila. Ne znam da li su Crnogorci tada uspjeli da riješe stvari, invazija Srba je bila ozbiljna. Znam da je na Cetinju, ako su i imali nešto, bilo skoro nemoguće da idu naprijed, sve im je bilo onemogućeno. Znaš, ne možeš da presiječeš korijenje jednog naroda. Barem ne bi trebalo. Đed je sa mnom više volio da razgovara o Gorskom vijencu, a ne o politici. Po mom mišljenju, možda mu je to bilo i zabranjeno. Njegovi unuci (djeca njegove braće) išli su da studiraju u Beograd, a neki su ostali u Ulcinju. Đed bi se ljutio kad bi neko spomenuo „Veselu udovicu“, i nije se smjelo pričati o princu Danilu, to mu je bila slaba tačka. Pero i Umberta su bili česti gosti italijanskog dvora. O tome govore brojne pozivnice i pisma koja Vi čuvate. Kakvi su bili njihovi odnosi a naročito odnos đeda Pera i kraljice Jelene? Poček: Nemam lična sjećanja na kralja i kraljicu Jelenu, bila sam previše mala. Ali koliko god su bili bliski, i prijateljski i porodično povezani, nikad nisam čula da su ni đed ni baba izrekli ikakvu kritiku na njen račun. Đed nije dobro podnio kraj rata, referendum je bio namješten, listići su izbacivani kroz prozore vozova. Kralj nije ni pozdravio svoje borce. Od tada, iz bola, đed je prestao da priča o dinastiji Savoja. Kad se udala unuka kraljice Jelene, Marija Pija, za Aleksandra Karađorđevića, đed joj je kao svadbeni poklon poslao jednu svoju sliku, pejzaž Crne Gore, ne Italije. Bila je to slika na drvenoj tabli, mala i nepretenciozna. Kako biste opisali svog đeda Pera, njegov karakter i životnu misiju? Kako je kao Crnogorac u Italiji, uspijevao da očuva vezu sa svojim crnogorskim korijenima? Da li se sjećate nekih običaja i navika koje nisu bile uobičajene u Italiji? Poček: Đed Pero je bio vezan za svoje principe, prilagodio se životu u svijetu koji nije bio njegov, ali to za njega nije bilo lako. Što se tiče Italije, centra i juga, cijenio je sve: boje, mirise, more, šume. Poštovao je ljude koji su imali pozitivno mišljenje o njemu, i želio je da bude isto tako poštovan. Bio je religiozan, često je odlazio u crkvu manastira San Nilo, grčko-ortodoksnu crkvu u Grottaferrati. Tamo su obavljeni i pogrebi moje babe i mog đeda. Bio je to plemićki sprovod sa kovčegom direktno na podu, na tepihu. Đed je bio privilegovan, poštovali su ga zbog njegovog položaja i impozantnog izgleda. Đed Pero... on je bio jako lijep čovjek... (Nastaviće se...)

U ime đeda: Život Pera Počeka kroz oči njegove unuke

Izraelske snage nastavljaju da bombarduju Gazu. Ubile su više od sto Palestinaca u napadima od ponoći.
Pojačani napadi dolaze u periodu u kojem se Izrael mobilizuje za novi kopneni napad na Gazu i nastavlja pregovore o prekidu vatre sa Hamasom u Kataru.
<h2>Ministarstvo zdravlja: Izrael gađa Indonezijsku bolnicu u sjevernoj Gazi</h2>
Indonezijska bolnica je pod intenzivnim napadima od ranih jutarnjih sati, prema objavi Ministarstva zdravlja na Telegramu.
- Među pacijentima, ranjenicima i medicinskim osobljem je stanje panike i zbunjenosti, što ometa pružanje hitne zdravstvene njege- saopštilo je Ministarstvo zdravlja Gaze.
Dodaje se da su dva pacijenta povrijeđena dok su pokušavali napustiti bolnicu, dok izraelska opsada sprečava ranjene da dođu do bolnice.
<h2>Novi podaci: U izraelskim napadima danas ubijen 101 Palestinac</h2>
Izvori iz Gaze rekli su Al Jazeeri da je u izraelskim napadima širom Pojasa danas ubijeno ukupno 101 ljudi.
Najmanje 44 žrtve su u južnoj Gazi, dok su 42 na sjeveru enklave, a 15 u centralnoj Gazi, prema izvorima.
Huti tvrde da su pogodili izraelski aerodrom Ben Gurion
Jemenski pobunjenici Huti tvrde da su sa dvije balističke rakete pogodili glavni izraelski aerodrom u blizini Tel Aviva.
- Operacija je postigla svoj cilj- navodi se u izjavi na Telegramu.
Izraelska vojska objavila je da je balistička raketa ispaljena na Izrael uspješno presretnuta oko 2:00 &nbsp;ujutro po lokalnom vremenu, uz sirene koje su se oglasile širom centralnog Izraela.

Od ponoći ubijeno više od sto Palestinaca, pregovori se nastavljaju

Administracija predsjednika SAD-a Donalda Trampa stavila je na prodaju zgradu koja je već 71 godinu dom za Glas Amerike, medij kojeg je ovaj političar označio kao metu od dolaska u Bijelu kuću.
Zgrada Vilbur J. Koen je tako i zvanično postavljena na prodaju, te je tako Trampova administracija nastavila s politikom prodaje nekretnina koje smatra “nepotrebnim.”
Pored toga, ove sedmice je čak 600 zaposlenih Glasa Amerike izgubilo posao, čime je Tramp potencijalno prekršio naredbu suda u SAD-u, koji je odlučio da se treba osigurati opstanak ovog medija.
Među 600 zaposlenih koji su dobili otkaz, prema pisanju Gardijana, većina su novinari, ali je bilo nekoliko i administrativnih službenika. Ukupno je dobilo otkaz trećina radne snage u ovom mediju.
Među otpuštenima su i novinari iz autoritarnih zemalja koji se sada suočavaju s deportacijom, jer su njihove vize vezane za posao na Glasu Amerike.
- Danas je izuzetno težak dan jer su otpušteni mnogi naši saradnici koji su se posvetili ispunjavanju kongresno definisane misije Glasa Amerike – pružanja tačnog, uravnoteženog i sveobuhvatnog novinarstva svijetu- naveli su novinari kampanje SaveVOA.
Grupa je saopštila da tim razmatra naredne korake i da ostaje “posvećen cilju vraćanja svih zaposlenih na njihove pozicije.”
Administracija je kao opravdanje za otpuštanja navela “povodljivost vlade”, iskoristivši status radnika kao ugovornih saradnika, a ne punopravnih saveznih zaposlenih.
Direktor Glasa Amerike, Majkl Abramovic nazvao je ovaj potez “neobjašnjivim” i rekao da je “slomljenog srca” u emailu upućenom osoblju.
Obavještenje zaposlenima navodi da će otpušteni radnici biti razriješeni dužnosti od 30. maja i upućuje ih da do tada vrate svoje novinarske akreditacije, identifikacione značke i drugu imovinu Glasa Amerike.

Trampova administracija na prodaju stavila sjedište Glasa Amerike

Iako se članovi Vlade i Skupštine ne biraju po konkursu, pa nije neophodno da prilažu kvalifikacije, već je riječ o političkim funkcijama, zanimljivo je vidjeti nivo obrazovanja najviših državnih funkcionera.&nbsp; Da nijesu naročito ponosni na svoje obrazovanje, govori i činjenica da mnogi od njih u svojim biografijama uopšte ne navode fakultete koje su završili, iako taj aspekt nije nevažan, s obzirom na to da obavljaju najvažnije funkcije u državi. RADUNOVIĆ DIPLOMIRAO U 46. GODINI Ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović, koji se dugo bavio privatnim biznisom i imao svoju kompaniju, akademsko obrazovanje stekao je prilično kasno - diplomirao je u 46. godini.&nbsp; Završio je Fakultet za obrazovanje diplomiranih pravnika i diplomiranih ekonomista za rukovodeće kadrove, na Privrednoj akademiji u Novom Sadu.&nbsp; Radunović, kojem je povjeren resor koji upravlja prostornim planiranjem, urbanizmom i državnom imovinom, završio je fakultet s prosječnom ocjenom 6,36.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051502058_0f09d2d3082a8b2ae9efd15f7cbc272da6f6b8df21aea3692250839e83fa3ea0.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051502058_0f09d2d3082a8b2ae9efd15f7cbc272da6f6b8df21aea3692250839e83fa3ea0" data-rendition-name="original" width="786" height="861" loading="lazy" alt="FAKULTET ZA DIPLOMIRANE EKONOMISTE KOJI POSTAJU - DIPLOMIRANI EKONOMISTI: Diploma Slavena Radunovića iz jula 2010. godine "> <figcaption>FAKULTET ZA DIPLOMIRANE EKONOMISTE KOJI POSTAJU - DIPLOMIRANI EKONOMISTI: Diploma Slavena Radunovića iz jula 2010. godine(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Na diplomi, koju je Radunovićev resor poslao na osnovu zahtjeva za slobodan pristup informacijama, navodi da je na Privrednoj akademiji završio treću i četvrtu godinu studija. Na pitanje gdje je ministar završio prve dvije godine studija, iz Ministarstva su konstatovali da je pitanje - neprofesionalno.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020512_b92dc28de188d58626d71d99115511ed26e8694add6327dfe5783c0aeb93f610.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250515020512_b92dc28de188d58626d71d99115511ed26e8694add6327dfe5783c0aeb93f610" data-rendition-name="original" width="1262" height="418" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ VLADE: Detalji prepiske iz kabineta ministra Radunovića"> <figcaption>ODGOVOR IZ VLADE: Detalji prepiske iz kabineta ministra Radunovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Ekipa Portala ETV tražila je, na osnovu slobodnog pristupa informacijama, podatke i od Ekonomskog fakulteta, koji nam je odgovorio da je Radunović fakultet upisao je 1988. godine, a ispisan je 2009. Za 21 godinu, koliko je bio student Ekonomskog fakulteta, Radunović je položio pet ispita.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020516_c4d02cef520f4ab2d4a9832ec22824cabee584e9c0eb29ab063fdc518963a459.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250515020516_c4d02cef520f4ab2d4a9832ec22824cabee584e9c0eb29ab063fdc518963a459" data-rendition-name="original" width="784" height="855" loading="lazy" alt="RAZOTKRIVANJE: Odgovori Ekonomskog fakulteta na upit novinarke ETV "> <figcaption>RAZOTKRIVANJE: Odgovori Ekonomskog fakulteta na upit novinarke ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Iz odgovora Ekonomskog fakulteta proizilazi da su Radunoviću priznata četiri predmeta sa PMF-a u Beogradu i da je položio četiri predmeta na Ekonomskom fakulteta. Ostaje nejasno kako je sa devet položenih ispita, sa prve dvije godine studija, uopšte upisao upisao treću godinu na Privrednoj akademiji u Srbiji.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020516_ad04d808b8ae27a2e483b51a3bd0647fab7874b12fbc3958591f17e572949bcf.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250515020516_ad04d808b8ae27a2e483b51a3bd0647fab7874b12fbc3958591f17e572949bcf" data-rendition-name="original" width="1024" height="673" loading="lazy" alt="EKSPRESNI AKADEMSKI USPON: Dejan Đurović"> <figcaption>EKSPRESNI AKADEMSKI USPON: Dejan Đurović(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  ĐUROVIĆ: MENADŽER TRENAŽNE TEHNOLOGIJE&nbsp; &nbsp;U biografiji, objavljenoj na sajtu Skupštine, poslanik ZBCG Dejan Đurović navodi da je diplomirao na Univerzitetu u Beogradu, gdje je magistrirao i doktorirao. Univerzitet u Beogradu je naziv je državnog univerziteta, pa je Portal ETV poslao pitanja da li je Đurović njihov student. Odgovor je bio odričan.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020520_d56bb7543c5c0d4ade10e39db67e176e287dce5e7b4f6de75cdac34d22736341.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250515020520_d56bb7543c5c0d4ade10e39db67e176e287dce5e7b4f6de75cdac34d22736341" data-rendition-name="original" width="774" height="855" loading="lazy" alt="KOREKTNA SARADNJA SA MEDIJIMA: Odgovor Univerziteta u Beogradu na upit Portala ETV"> <figcaption>KOREKTNA SARADNJA SA MEDIJIMA: Odgovor Univerziteta u Beogradu na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nakon emitovanja priloga o diplomama funkcionera na Televiziji E, dobili smo u uvid u biografiju poslanika Đurovića.&nbsp; Na osnovu tih podataka, Đurović se nije obrazovao na državnom univerzitetu u Beogradu, kako to proizilazi iz njegove biografije na sajtu Skupštine.&nbsp; Osnovne, master i doktorske studije Đurović je završio na privatnom Univerzitetu Braća Karić. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020520_aaa3af02f5f4eaec5b9635b3c28eb32b53084d828175cd89439f0787e8366880.png" data-media-id="editor_5" data-image-id="20250515020520_aaa3af02f5f4eaec5b9635b3c28eb32b53084d828175cd89439f0787e8366880" data-rendition-name="original" width="1044" height="778" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Detalji o akademskoj karijeri Dejana Đurovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Detalji o akademskoj karijeri Dejana Đurovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurović je diplomirani menadžer trenažne tehnologije na Fakultetu za menadžment u sportu-Alfa BK univerzitet, u Beogradu. Bečelor je stekao jula 2009. godine, sa navršenih 45 godina. Dvije godine kasnije, master studije je završio u istoj visokoškolskoj instituciji i stekao zvanje master menadžer.&nbsp; Doktorirao je na istom fakultetu, a naučna oblast mu je menadžment i biznis. Đurović je izabran 5. oktobra 2020. godine za docenta na Megatrendu – u Beogradu. &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Radunović za 21 godinu studiranja položio pet predmeta na Ekonomskom fakultetu, Đurović diplomirao u 43. godini

Da je zapošljavanje po partijskoj osnovi doprlo do svih dubina i širina crnogorskih institucija nije tajna, ali ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da se za visoke funkcije ne biraju samo politički podobni – nerijetko je riječ o ljudima skromnog obrazovanja i iskustva. ĐURAŠKOVIĆEVO VJEČITO DIREKTOROVANJE Aktuelni izvršni direktor Pošte Crne Gore Josip Đurašković ima iskustva u rukovođenju državnim preduzećima – prije direktorske funkcije u Pošti, bio je direktor Regionalnog vodovoda. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804" data-rendition-name="original" width="690" height="462" loading="lazy" alt="IZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković"> <figcaption>ZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  U kratkoj pauzi između direktorskih funkcija, Đurašković je bio koordinator službe bezbjednosti u Regionalnom vodovodu. Da je predodređen za direktorske funkcije, ne može se zaključiti po njegovoj biografiji i obrazovanju, ali može po političkoj pripadnosti – član je Demokrata Alekse Bečića. Pošta Crne Gore, nakon zahtjeva za slobodan pristup informacijama, poslala je kopiju diplome Đuraškovića sa specijalističkih studija – koja pokazuje da je direktor tog preduzeća 2011. godine stekao zvanje diplomiranog ekonomiste na Fakultetu za preduzetnički biznis u Beogradu. Prosječna ocjena mu je 7,56.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8" data-rendition-name="original" width="376" height="617" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurašković je fakultet završio 2011, ali je njegovo studiranje počelo znatno ranije, i to – u prošlom vijeku. Višu poslovnu školu u Beogradu upisao je 1999. godine. Dvogodišnje studije, kako nam je saopšteno iz Beogradske akademije poslovnih i umetničkih strukovnih studija, Đurašković je završio 2007. godine.&nbsp; Treću godinu studija završio je 2009. i stekao naziv strukovni menadžer.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe" data-rendition-name="original" width="1269" height="393" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja "> <figcaption>ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nadamo se da će Pošta biti efikasnija i brža u radu od njenog direktora u studiranju. &nbsp;,,SLUČAJ LEKOVIĆ“ &nbsp;To što je Đurašković tri godine završio za deset, odnosno četiri za 12 – nije dovoljno da zauzme prvo mjesto u kategoriji: vječiti studenti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković"> <figcaption>ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Na osnovu dosad dostupnih podataka – to mjesto pripada poslaniku Demokrata Momčilu Lekovića. On je, kako je saopšteno ETV sa Pravnog fakulteta, osnovne studije na tom fakultetu upisao 2009. godine. Završio ih je 13 godina kasnije, to jest 2022.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e" data-rendition-name="original" width="1264" height="486" loading="lazy" alt="TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV"> <figcaption>TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Specijalističke završava naredne godine – 2023. Četiri godine studija, poslanik Demokrata, koji često drži slovo u Skupštini svima o svemu, završio je za 14 punih godina. BOGDANOVIĆ UPORNO KRIJE FAKULTET Za Lekovićev dugi staž na Pravnom fakultetu vjerovatno se ne bi ni znalo da se i u ovom slučaju, kao i drugim, poslanik Demokrata ugledao na partijskog kolegu i ideologa partije Borisa Bogdanovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455" data-rendition-name="original" width="1068" height="712" loading="lazy" alt="GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG"> <figcaption>GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Očigledno da Bogdanovićeva ideologija podrazumijeva da obrazovanje krije kao zmija noge, pa u biografiji, koju je predao Skupštini, navodi da je diplomirani pravnik, ali ne i na kojem je fakultetu ili makar u kojoj državi je završio fakultet. Sa druge strane, Bogdanović u biografiji opširno opisuje koje je sve slogane za Demokrate osmislio, navodi i da je završio Školu demokratskog rukovođenja...&nbsp; O fakultetu – ni riječi. &nbsp;PRIČA O ,,MEGATRENDU“ O tome su govorili današnji Bogdanovićevi koalicioni partneri iz nekadašnjeg Demokratskog fronta. I to davne 2017. godine, kada je došlo du sukoba unutar tadašnje opozicije i kada je Demokratski front sumnjičio Demokrate za ,,šurovanje sa SDP-om“. Bogdanovića je tada DF optuživao da vodi prljavu kampanju protiv njih i drugih opozicionara, prvenstveno protiv nekadašnjeg lidera SNP-a Predraga Bulatovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5" data-rendition-name="original" width="680" height="549" loading="lazy" alt=',,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend'> <figcaption>,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  -Ovo je samo nastavak prljave kampanje koju je protiv Predraga Bulatovića vodila UDBA, a nastavile junoše iz Demokrata koristeći marketing metode sa Megatrenda kojeg je Bogdanović završio u svojoj 35. godini – kazali su tada iz koalicije Andrije Mandića.&nbsp; ,,MEGATREND“ I DRUGE PRIČE... &nbsp;Osim što nije naveo fakultet koji je završio, Bogdanović je u skupštinskoj biografiji izostavio ia da je bio administrativni radnik u nekada najjačoj opozicionoj stranci, &nbsp;Socijalističkoj narodnoj partiji, iz koje su i nastale Demokrate.&nbsp; I Boris Bogdanović, baš kao i njegov kolega Momčilo Leković, u Skupštini vrlo često drže slovo o pravu, kritikuju pravosuđe, određuju ko ima pravo na pretpostavku nevinosti, a ko ne.&nbsp; Zbog takvog nastupa, javnost bi pomislila da je šef poslaničkog kluba Demokrata pravo završio - makar na Harvardu, a ne na Megtarendu.&nbsp; Za privatni Univerzitet Megatrend, koji je osnovao kontroverzni profesor Mića Jovanović, inače poklonik SNS-a Aleksandra Vučiča, vezane su brojne medijske priče o ,,kupoprodaji“ diploma. Ministarstvo prosvjete Srbije je 26. avgusta 2024. godine oduzelo Univerzitetu Megatrend dozvolu za rad, na osnovu odluke Nacionalnog tela za akreditaciju i obezbeđenje kvaliteta u visokom obrazovanju koje je odbacilo zahtev tog univerziteta za novu akreditaciju. No, nakon hitnih intervencija sa ,,najznačajnijih adresa“, Ministarstvo prosvjete je brzo revidiralo odluku i vratilo akreditaciju Univerzitetu Megatrend. Tako da i Boris Bogdanović može da odahne - ,,ostala mu je na snazi“ diploma pa će moći i dalje ,,da dijeli pravdu“ u ime Demokrata koje kontrolišu bezbjednosni sektor.&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Direktor Pošte Đurašković dvogodišnje studije završio za osam godina, poslanik Leković četvorogodišnje za 14?!

Glad, ne fizička, nego duhovna; nesigurnost, labavo osjećanje samovažnosti i patološko potiskivanje prethodnog života ili detalja iz njega. A sve radi lakšeg otklona od manje upotrebljive prošlosti - laganje o njoj se ponavlja toliko dok u sopstvenoj glavi ne postane istina. Ne znam kako se u psihologiji definiše opisani profil, ali postao je zajednički imenitelj najglasnijih propagatora tekovina tridesetoavgustovskog osvježenja Crne Gore. &nbsp; Tako poslanica Jelena Nedović, dok postoji, nosiće u sebi priču o patikama koje je izdirala od djetiljstva do kraja studentskih dana. Borisa Bogdanovića progoniće ruka sa tanjirom supe i kada bude pisao memoare sa podnaslovom “kako smo sredili jednu zemlju”… A poslanika u crnogorskom parlamentu &nbsp;Vladimira Dobričanina progoni - lično Josip Broz. To smo nedavno saznali,a dr Dobričanin tvrdi da je sve davno počelo... UDBA, KUME, UDBA... Upravo tako: oglasio se Dobričanin na društvenim mrežama nakon posljednje emisije ,,Načisto” i veli da Crna Gora ni malo nije odmakla od komunističko reakcionističke mahale kakva je bila od 1945. do 1990.. Pa je onda eksluzivno obznanio su Ozna o Udba pravile falsifikate, poput onog izvještaja Pavla Đurišića u kojem obavještava Čiču Dražu Mihailovića da je etnički čistio Pljevlja.&nbsp; E, veli, Dobričanin, to koriste ,,kvazi istoričari bez stida i srama”. I dodade da je najveći ubica Srba na Balkanu Josip Broz, te da je najveći zločin nad Crnogorcima izvršen na Zidanom mostu i Kovačkom rogu! &nbsp; Da je ovu ,,istoriju” deklamovao neki četnički potomak u dalekom Čikagu, možda bi se i moglo razumjeti. Ali, iza ovoga stoji dr Vladimir Dobričanin, ljekar i humanista (valjda to ljekar mora biti), direktor Urgentnog centra KCCG od 2008. do 2015, pa naredne dvije godine medicinski direktor Kliničkog centra Crne Gore. Danas profesor na Medicinskom fakultetu. &nbsp; Koji se sada, iako ljekar, usudio da beskrupulozno reviduje istoriju?! &nbsp; KAD SI PROGANJAN, A DOBIJAŠ FUNKCIJE Pri tom, vratimo li se samo malo unazad, vidjećemo da je uvaženi doktor prije dolaska u Crnu Goru, gotovo sve što je vezano karijeru, završio i odradio u Prištini. Dakle – osnovna, srednja, fakultet – Priština. Prvo zaposlenje Hirurška klinika KBC Priština, postdiplomske, magistratura - Priština. Od 1999. do 2006. godine - asistent pripravnik na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u - Prištini. Od 2006. do 2007. godine asistent na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u, pogodite - Prištini.&nbsp; Opet čitam objavljeni post i tek sad mi baš ništa nije jasno. &nbsp; Čini se da nešto nedostaje autoru takvog uratka. A što je to što mu fali? &nbsp; Prije svega, pedigre mučenika. Dobričanin je karijeru, kao Srbin gradio posred Kosova, a kasnije takođe je karijeru, kao Srbin, gradio posred Crne Gore. Mislim, normalno bi bilo da je nebitno koje je nacije, ako je čovjek uspješan i dobro radi svoj posao. &nbsp; Ali nije normalno ako taj isti Dobričanin, za sebe, nakon avgusta 2020. godine tvrdi da je sve vrijeme bio ugnjeteni, omalovaženi, obespravljeni Srbin! &nbsp; Ne bih komentarisao kosovski dio života i karijere doktora Dobričanina. Takođe, ostavljam i mogućnost da je neka od navedenih institucija bila privremeno (hm, privremeno) preseljena na teritoriju Srbije pa bi moglo doći do nejasnoća koje ne želim. &nbsp; Nemam informaciju da je dr Dobričanin bio član Saveza komunista u svojoj mladosti, mada za to postoji mnogo veća vjerovatnoća nego što je bila za Gorana Danilovića koji nas je onomad javno počastio tom pikanterijom iz svoje biografije. &nbsp; Kako god, crnogorski dio biografije Vladimira Dobričanina je kristalno jasan. IDEOLOŠKI PROBLEM Da li je ili nije bio član DPS-a, takođe nije bitno. Ali je, po narativu svih obespravljenih i omalovaženih Srba u Crnoj Gori DPS-u morao biti veoma, veoma (i treći put veoma) blizak da bi dobio mjesta koja je obnašao. Ne kažem ja, tako kažu, obespravljeni Srbi u Crnoj Gori. &nbsp; Problem je, izgleda, što DPS baštini ideologiju antifašizma, partizansko nasljeđe, poštovanje lika i djela Josipa Broza Tita i plejade narodnih heroja i poratnih socijalističkih rukovodilaca, otklon od 1918, nezavisnost Crne Gore... Sve ono protiv čega se danas bori ljekar i političar Dobričanin. &nbsp; Ali, cvrc… Otkud onda Vladimir Dobričanin u vrhu crnogorskog zdravstva punih devet godina? Tako bi se mogao zapitati svaki obespravljeni Srbin u Crnoj Gori. Jer, sve ono što nema prefiks „srpski“ po Dobričaninu je neofašističko. Pa su ljudi koji gaje iste nazore kao i DPS neofašisti a Pavle Đurišić je jedan fini, dobri antifašista, koji je, eto, oklevetan od zle Ozne i još gore Udbe. A Tito je, mora se ponoviti - ubio najviše Srba, 300.000, u prošlom vijeku i Crnogoraca, ko zna koliko i po Crnoj Gori i na Zidanom mostu. Čuš mene - četnika. KAD SE POBRKAJU PODACI Na kraju, dođosmo li, dedukcijom, opet do dokaza da, u postavgustovskoj Crnoj Gori neko mnogo zobilazi istinu kada poje sistematskom predavgustovskom progonu Srba. Da Dobričanin nije izuzetak koji potvrđuje pravilo, svjedoče imena mnogih drugih junaka današnje političke scene. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246" data-rendition-name="original" width="275" height="183" loading="lazy" alt="POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole"> <figcaption>POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Strašno se nešto pobrkalo u glavi doktora Dobričanina. Nenadani izliv nove vlasti u zdrav razum čine da ni sam, kako kaže, ne zna zašto mu stižu nekakve prijave za nelegalnu gradnju u Tološima. Pitam se, da li bi mu se to desilo za vrijeme DPS-a. Mada, tada nije bilo potrebe da gradi – dobio je stan. Iskreno se nadam, vjerujem, da doktor Dobričanin, dok drži skalpel u ruci ne razmišlja o Titu. Prosto, da mu ne zadrhti ruka kad čuej ono - ,,Smrt fašizmu! &nbsp;

Duhovi prošlosti ugroženog Srbina

Možete objaviti na stotine artefakata, faksimila, prvorazrednih dokaza, SPC i njeni sljedbenici potpuno ignorišu sve to i ne pada im na pamet da uđu u polemiku i opovrgnu bilo što od iznesenih činjenica. Oni guraju svoje, imaju svoju „istinu“ i vjerno stado kao publiku koja je svoj mozak predala u njihove ruke. Bilo da je u pitanju kapela na Jezerskom vrhu, nekanonsko i nezakonito gašenje CPC, simonija kod dobijanja tomosa SPC, jeretičko svetosavlje, zločinci u Drugom svjetskom ratu, ... pa smo evo stigli i do Duklje o kojoj Konstantin Porfirogenit, u dijelu „De administrando imperio“, u glavi 34, piše da je naseljavaju Dukljani. Iako se bavi naseljavanjem svih naroda, ne pominje ni Srbe ni Hrvate u Duklji. SPC je izgubila 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv francuskih medija Libération, Le Monde, Le Figaro zbog tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. Zato ne čudi ni što podržava zločince iz Drugog svjetskog rata. No, da se pozabavimo tim fantazijama popa Joanikija Mićovića o Pavlu Đurišiću kao junaku i heroju i načinu na koji je skončao. <h2>Sporazum s okupatorom</h2> Nakon sloma Trinaestojulskog ustanka i dolaska 150.000 italijanskih vojnika u Crnu Goru, postavljen je za guvernera Crne Gore armijski general Alessandro Pirzio Biroli, odlikovan od Vlade Kraljevine Srbije Ordenom bijelog orla s mačevima zbog učešća na Solunskom frontu. Prema četničkim podacima Pavle Đurišić se lično sastao sa predstavnicima Pirzia Birolija, naklonjenog srpskim nacionalistima, dva puta između januara i marta 1942. godine. Đurišiću je nakon toga data potpuna sloboda akcije protiv partizana u operativnoj zoni divizije Venezia.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db" data-rendition-name="original" width="640" height="480" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Pircio Biroli"><figcaption>Pavle Đurišić i Pircio Biroli(Photo: UGC)</figcaption></figure>  Dokument koji je potpisan u martu 1942. godine, prilikom drugog ličnog kontakta Đurišića s okupatorom, nosi naslov „Saglasnosti između Glavne komande italijanskih trupa u Crnoj Gori i kapetana Pavla Đurišića, komandanta crnogorskih četničkih nacionalista koji operišu u zoni dodijeljenoj diviziji Venecija“. Pod tačkom 4. pisalo je: „Da neće nikada okrenuti oružje protiv italijanskih trupa i da ograniče svoju politiku u samoj borbi protiv komunizma“. Sa svoje strane, talijanske se vlasti obavezuju da Đurišićeve odrede opskrbljuju oružjem i da im pruže pomoć u životnim namirnicama i platama, onako kako je sačinjen sporazum s bratom Pavla Đurišića, Vasom. Nakon što su partizanske snage, poslije krvoprolića u Barama Kraljskim i Lubnicama u borbi sa četnicima, morali privremeno napustiti krajem maja 1942. godine Crnu Goru, Alessandro Pirzio Biroli, nakon gotovo dvomjesečnih diskusija, potpisao je sa četnicima sporazum od 12 tačaka 24. jula 1942. godine. Tim sporazumom Đurišić se obavezao da će četnici biti „u potpunoj slozi“ s talijanskim jedinicama i da će spriječiti svaku eventualnu akciju koja bi mogla biti uperena protiv talijanskih vlasti. „Leteći odredi“ imali su tretman legalnih četnika, dok su ostale jedinice imale tretman dobrovoljačke antikomunističke milicije (MVAC — Milizia volontaria anticomunista), odnosno „narodne seljačke milicije“. Đurišić je insistirao za tzv. duhovno odgajanje školske omladine. Školska omladina je obavezna da pohađa crkve „više no što je uobičajeno“ i da obavezno prisustvuje „nacionalnim“ časovima u školi. Na konferenciji četničkih vođa u Šahovićima 30. novembra i 1. i 2. decembra 1942. godine, donešene su odluke koje su vjerovatno dodatno motivišu Joanikija Mićovića za glorifikaciju Đurišića. Među njima se nalaze odluke da će državom vladati dinastije Karađorđevića, da će na teritoriji buduće države živjeti samo Srbi, Hrvati i Slovenci, nacionalnih manjina ne može biti, da se uvodi vjeronauka u škole, da je crkva državna, da je pravoslavna crkva nacionalna i svetosavska, itd. Mnoge odluke liče na današnju Crnu Goru, poput tačke 8. (...) Sudije da budu iz četničke organizacije, kao i svi ostali činovnici, ili tačka 12. Žandarmerija treba da bude formirana iz redova četnika i da stoji pod direktnom kontrolom četničke organizacije. Prilikom ulaska u Kolašin, 23. februara 1942. godine četnički odredi Pavla Đurišića doveli su sa sobom pokretni zatvor. Taj će zatvor postati zloglasno mučilište rodoljuba. Potkraj novembra 1942. Đurišić je naredio: „Svakog uhvaćenog komunistu ubiti na licu mjesta sem vođa, koje vezati i sprovesti ovom štabu“. Prvi veći četnički zločin prema muslimanima, u kojem su sudjelovale Đurišićeve jedinice, zbio se u Foči 19. avgusta 1942. godine, kad je izvršen masakr muslimanskog stanovništva, bez obzira na pol i uzrast. U Šahovićima je na početku januara 1943. godine održana konferencija četničkih komandanata, na kojoj je razrađen plan o uništenju muslimanskih sela u bjelopoljskom kotaru. U ovoj akciji četnici su „tačno prema utvrđenom planu“ uništili 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima. Ovaj čudovišni zločin predstavljao je, u stvari, samo uvod u novi, još strašniji, koji je izvršen mjesec dana kasnije. Plan je bio da se izvrši napad na muslimane na teritoriju ne samo čajničkog, nego i pljevaljskog i fočanskog kotara. Draža Mihailović je odlučio da akcijom rukovodi Pavle Đurišić. Izvještaj koji je nakon osam dana Đurišić podnio Draži Mihailoviću poznat je svakome koga interesuje istina, te ga neću citirati. U ovoj akciji poginulo je oko 200 odraslih muslimana, od kojih je jedan dio bio naoružan, a ubijeno je oko 8.000 žena, đece i staraca. Preko polovine ukupnog broja žrtava (oko 53,5 %) čine đeca ispod 14 godina, mnogi u kolijevkama. Veći dio ubijene đece čine đevojčice. S opljačkanom muslimanskom imovinom četnici su se vratili kućama, zbog čega su četničke jedinice stigle na Neretvu sa zakašnjenjem od nekoliko dana, što neki smatraju uzrokom njihovog teškog poraza u ovoj bici.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f" data-rendition-name="original" width="424" height="335" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Draža Mihailović"><figcaption>Pavle Đurišić i Draža Mihailović(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Saradnja s Njemcima</h2> Pripremajući se za sudjelovanje u operaciji „Schwarz“, Njemci su ušli u talijansku okupacijsku zonu u Crnoj Gori, upali u Kolašin i razoružali četničke, zajedno sa štabom. Italijanski general Erkole Ronkalja je upozorio Njemce da njihova akcija predstavlja povredu „italijanskih suverenih prava“ i da moraju pustiti Đurišića: „Ako se razoružavanje smjesta ne obustavi, znaću da vas silom oružja spriječim. Guverner Crne Gore je naredio da Đurišić, koji je već u nemačkim rukama, smjesta bude oslobođen i četnici opet naoružani. Bude li se njemačka akcija i nadalje izvodila, smatraću to direktnom akcijom protiv Italije“. Svejedno, nakon hapšenja u Kolašinu (14. maja 1943), Pavla Đurišića su Njemci internirali u Poljsku u logor Strij. Nakon tri mjeseca internacije on je s grupom od dvadesetak ljudi navodno uspio pobjeći 27. avgusta 1943. godine, ali ga je prilikom prelaska Dunava nadomak Beograda uhapsila patrola Srpske državne straže i predala ga Njemcima, na njihovo traženje. Njemci su ga zatvorili u Ratničkom domu u Beogradu. Nakon 40 dana provedenih u zatvoru, Đurišića je, na intervenciju Milana Nedića, puštio Hermann Neubacher, ministar Rajha za Jugoistok. Sredinom maja 1944. godine, Đurišić je pośetio Nedića, Neubachera i njemačkog komandanta za Jugoistok von Weichsa, zamolivši ih da ubrzaju slanje oružja i drugog materijala za njegove jedinice, obećavajući Crnogorski dobrovoljački korpus jačine oko 5.000 ljudi. Nedić je Đurišića unaprijedio u čin potpukovnika, iako ga je skoro u isti čin, na prijedlog Draže Mihailovića, unaprijedio i kralj Petar. Na prijedlog njemačke Komande za Jugoistok, Đurišića je Hitler odlikovao Ordenom gvozdenog krsta. Đurišić je tijesno sarađivao s Njemcima i s pojedinim članovima Narodne uprave, u prvom redu s Jovom Đukanovićem, kod koga je ataširao kao oficira za vezu kapetana Vladimira Đurića. Na početku juna 1944. godine četnici Jakova Jovovića otkrili su u Bjelopavlićima skojevsku organizaciju. Tim su povodom proveli raciju i pohapsili veći broj skojevaca, naprednih omladinaca i drugih rodoljuba. Četničko rukovodstvo na čelu s Pavlom Đurišićem iskoristilo je ovu priliku da inscenira sudski proces. Komandant četničkih snaga za Crnu Goru Blažo Gojnić, imenovao je Prijeki vojni sud, koji je po kratkom postupku osudio na smrt 48 rodoljuba, pretežno omladine. Presuda je izvršena istoga dana u Lazinama. Njemačka komanda je reagovala pismom da se prestane sa masovnim ubijanjima. <h2>Dogovor sa Sekulom Drljevićem</h2> Na samom kraju rata, potkraj novembra i na početku decembra 1944, crnogorski su četnici otpočeli hitne pripreme za povlačenje u istočnu Bosnu. Bili su prinuđeni da se povlače zajedno s Njemcima, pa im je dobro došla njemačka odluka da se, umjesto preko Nikšića, povlače preko Kolašina, Mojkovca, Bijelog Polja i Prijepolja, jer je većina Đurišićevih četnika bila s tog područja. Brojčano stanje svih jedinica iznosilo je oko 7.000 ljudi. S četnicima se povlačio i mitropolit Joanikije Lipovac sa 56 sveštenika. Na ovaj put, đe će ih pokositi tifus, glad i oštra zima, pošao je velik broj četničkih familija, oko 3.000 osoba. Na putu do Trebave napadale su ih partizanske snage, tako da je broj ranjenih i oboljelih od tifusa i drugih bolesti dostizao i do 5.000 osoba, od kojih je znatan broj umro na putu. U Trebavi Đurišić se susreo sa Dražom Mihailovićem, koji mu je predlagao povratak u „gerilu“, svakog na svoj teren, „pa kada Rusi napuste našu zemlju, u novi ustanak“. Đurišić je bio protiv, ističući da on ne može u Trebavi ostaviti toliki broj ranjenika, bolesnika i izbjeglica. Umjesto povratka u Srbiju, odnosno u Crnu Goru, on je predložio pokret svih snaga u Sloveniju. Isticalo se da su se crnogorski četnici preko Albanije lako mogli povući u Grčku, ali ih je u tome Mihailović omeo pozivom da dođu u Bosnu. Od dana kada je izbio spor s Mihailovićem, Đurišić je uspostavio kontakt s Nedićem i Ljotićem. Već 21. februara uputio je Nediću depešu u kojoj je izrazio spremnost da sa 15.000 četnika iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine i Srbije i oko 1.500 izbjeglica dođe u Sloveniju i da se stavi pod njegovu komandu. U proljeće 1944. godine, ubrzo nakon savezničkog bombardovanja Beograda i Zemuna, Sekula Drljević se iz Zemuna preselio u Zagreb i uspostavio bliski kontakt s vođstvom NDH. U julu 1944. godine odlučio je sastaviti privremenu vladu pod nazivom Crnogorsko državno vijeće. Budući da je došao u sukob s Mihailovićem, Đurišić je odlučio da se poveže sa predstavnicima Sekule Drljevića i da s njim povedu službene pregovore s ciljem prebacivanja četnika preko teritorija NDH. Do pregovora je došlo u Doboju. Drljevićevi pregovarači su uslovili da Drljevića priznaju kao političkog vođu Crnogoraca, da Đurišićevi četnici službeno priznaju Crnogorsko državno vijeće, da se Đurišićeve snage prebace na lijevu obalu Save (kod Slavonskog Broda) i da kao Crnogorska narodna vojska nastave marš prema Zagrebu. Jedini uslov koji je postavio Đurišić bio je da Drljević odmah primi ranjene i teško oboljele četnike, što je i učinjeno, kad je oko 2.700 ranjenika i tifusara smješteno u kasarni u Staroj Gradiški.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28" data-rendition-name="original" width="823" height="835" loading="lazy" alt="Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945."><figcaption>Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945.(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Dražin nalog</h2> Mihailović je svim komandantima naredio da prekinu svaku vezu s Đurišićem, da će biti sastavljen Ravnogorski sud koji će Đurišića lišiti čina i proglasiti ga izdajnikom. Na kraju, Mihailović je zaprijetio da će obavijestiti sve savezničke komande da je Đurišić sa svojim jedinicama prišao ustašama i crnogorskim „separatistima“. Mihailovićev raspis od 23. marta iznenadio je Đurišića i uplašio od neželjenih posljedica, pa je naredio pokret jedinicama desnom obalom Save, u pravcu Motajice i Lijevča-polja. Time je praktički prekršio sporazum s Drljevićem. Drljević je o tome obavijestio ustaško vođstvo, pa su u zoru 4. aprila ustaše i domobrani napali Đurišićeve snage na Lijevča-polju. Đurišić u toku noći 4/5. aprila svim raspoloživim snagama napada ustaše, kako bi ih iznenadio, ali biva odbijen. U četničkim jedinicama na Lijevča-polju nastupilo je rasulo. Đurišić je, po dogovoru s Dragišom Vasićem, Zaharijem Ostojićem, Petrom Baćovićem, Mirkom Lalatovićem i drugim istaknutim četničkim vođama, odlučio da izabere elitnu četničku jedinicu od nekoliko stotina ljudi i da se pokuša s njom prebaciti nazad preko Vrbasa i preko Grmeča, Bihaća i dalje nastaviti za Sloveniju, ali su ih napale jedinice NOVJ i preśekle im povlačenje prema rijeci Sani. U bezizlaznoj situaciji, Đurišić pokušava da uspostavi opet kontakt sa Drljevićem i odlazi u Staru Gradišku. Sekula Drljević je 10. aprila je pośetio Staru Gradišku, održao govor, formirana je Crnogorska narodna vojska, nakon čega je izvršena provjera Đurišićevih četnika. Oficiri i svi koji su bili eksponirani kao izraziti neprijatelji crnogorskih federalista, predani su ustašama. Ostali su morali prethodno potpisati tekst zakletve Nezavisnoj Crnoj Gori. Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Petar Baćović, Dragiša Vasić, jedan broj članova četničkog Nacionalnog komiteta za Crnu Goru i gotovo svi oficiri koji su se poslije Lijevča-polja nalazili u Đurišićevoj grupi, ukupno oko 150 ljudi, nijesu prošli komisiju i upućeni su u logor u Jasenovcu, đe su ih ustaše pobile. I to su činjenice o tome ko je koga prevario. Sami zaključite. Tačno je da je Draža Mihailović vodio dvostruku politiku, sarađivao sa Njemcima, a istovremeno održavao kontakte sa saveznicima, čak je bio vojni ministar u londonskoj vladi Slobodana Jovanovića. Tačno je i da je Mihailović neko vrijeme u medijima savezničkih država prikazivan kao „gerilski vođa“, dospjevši na naslovnicu časopisa Time, a o njemu je u Holivudu snimljen propagandni film „Četnici: borbena gerila“ (Chetniks! The Fighting Guerillas). U isto vrijeme kad je kapetan Hadson, britanski oficir za vezu, na osnovu stanja na terenu komentarisao: „U trenutku kada je Mihailović u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga bio je nagrađen najjačom britanskom propagandom“. A kakve su se igre igrale govori ono što je u julu 1942. godine, šef balkanske sekcije Uprave za specijalne operacije (SOE), lord Glenkoner, pisao Foreign Office-u: „Kao što znamo, svu aktivnost u Jugoslaviji morali bismo zapravo pripisati partizanima. Međutim, kad je riječ o javnoj upotrebi, ne vidim zašto bi bilo štetno da nešto od toga pripišemo u zaslugu Mihailoviću“. Zato ne čudi da je, u vrijeme pokolja nad muslimanima u Sandžaku i kad major Nil Selbi, britanski komandos, sredinom avgusta izvještava komandu da su Mihailovićeve snage više „profašističke nego prosavezničke“, vođa francuskog otpora general Šarl de Gol odlikovao generala Dragoljuba Mihailovića Ratnim krstom u februaru 1943. Ne čudi kad vidimo koliko je potrebno EU da shvati što se događa u Srbiji danas, kakvi se interesi preklapaju, dok im još uvijek nije jasno ko u Crnoj Gori vrši vlast. Ali, sve to nema nikakve veze sa Pavlom Đurišićem. Jedine saveznike koje je imao Pavle Đurišić bili su Talijani, Njemci, Dimitrije Ljotić, Milan Nedić i Draža Mihailović. Prostor mi ne dozvoljava da navedem sve zločine iza kojih stoji Pavle Đurišić. Ipak, na kraju, volio bih da mi Joanikije Mićović navede što to u biografiji Pavla Đurišića je herojsko i junačko?