Ukidanje crnogorske nezavisnosti 1918. nije bilo ni legitimno i legalno, kao i na pravednim osnovama. Suprotno ne mogu potvrditi ni izvori srpske provenijencije, rekao je za Portal Radio Slobodna Evropa istoričar Milan Šćekić. Da li je 1918. godine dinastija Petrović Njegoš detronizovana nasilnom aneksijom ili se radilo o dobrovoljnom ujedinjenju Crne Gore i Srbije? O tom istorijskom i političkom pitanju će se raspravljati u crnogorskom parlamentu, nakon što su poslanici Pokreta Evropa sad (PES) premijera Milojka Spajića predložili izmjene Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš. Traže izmjenu postojećeg Zakona u kome se konstatuje da je dinastija Petrović Njegoš detronizovana 'aktom nasilne aneksije države 1918. godine', tako što će se izbrisati termin 'nasilna'. PES je ocijenio da sama 'aneksija' podrazumijeva prisilu, te će se brisanjem riječi 'nasilna' "smanjiti polarizacija društva, a promovisati pomirenje". Ipak njihov koalicioni partner, prosrpska Socijalistička narodna partija (SNP) amandmanom je zatražila da se iz Zakona briše i riječ "aneksija" i da se umjesto nje unese "ujedinjenje Crne Gore i Srbije". Dok opozicija tvrdi da je 'nasilna aneksija' jedini ispravan termin koji se odnosi na događaje u Crnoj Gori iz 1918. Na pitanje da li se sa istorijsko-pravnog aspekta 1918. godine dogodila nasilna aneksija, aneksija ili ujedinjenje Crne Gore i Srbije, istoričar Milan Šćekić za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da je te godine crnogorska teritorija bila okupirana, a potom prisajedinjena Srbiji.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250730060748_606a1518cf376c24120aacc2866c8909d6db64626539bb7365f9bdd2a4deb3aa.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250730060748_606a1518cf376c24120aacc2866c8909d6db64626539bb7365f9bdd2a4deb3aa" data-rendition-name="original" width="1118" height="745" loading="lazy" alt="Milan Šćekić"> <figcaption>Milan Šćekić(Photo: Privatna arhiva)</figcaption> </figure>  - I kao dio Srbije, Crna Gora je ušla u sastav novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Budući da je prisajedinjenje nasilan čin, nema dileme da je 1918. godine izvršena aneksija Crne Gore - kaže profesor Šćekić. <h2>Nestanak države Crne Gore 1918.</h2> Više od sto godina političari i istoričari ne mogu da daju jedinstvenu kvalifikaciju o tome šta se dogodilo nakon Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora jedina izgubila status nezavisne države, a vladarska porodica Petrović Njegoš protjerana iz zemlje. Iako je Crna Gora u ratu bila na strani saveznika, po njegovom završetku u novembru 1918. je održana Podgorička skupština na kojoj su donijete odluke o ukidanju suvereniteta, pripajanju Crne Gore Srbiji i detronizovanju kraljevske porodice. Tadašnjem kralju Nikoli Petroviću, koji je bio u egzilu, zabranjen je povratak u Crnu Goru. Naredne godine su u Crnoj Gori bile obilježene oružanim sukobima novih vlasti pod komandom srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića i komitskih - crnogorskih oružanih formacija koje nisu pristale na bezuslovno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i čiji su pripadnici ostali lojalni prognanom kralju Nikoli I. Crnoj Gori je vraćena državnost tek nakon Drugog svjetskog rata, kada je dobila ravnopravan status Republike u višečlanoj zajednici bivše Jugoslavije. Radi istorijske i moralne rehabilitacije dinastije, crnogorski parlament je 2011. usvojio Zakon o statusu potomaka Petrović Njegoš. U prvom članu tog Zakona je navedeno da je dinastija detronizovana 1918. aktom 'nasilne aneksije države Crne Gore i protivno Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru (iz 1905.). Tada je parlamentarnu većinu predvodila Demokratska partija socijalista (DPS) Mila Đukanovića, koju je 2020. na izborima pobijedila trojna koalicija proruskog Demokratskog fronta (DF), Demokrata i Pokreta URA. Upravo pridjev "nasilna" vladajući PES želi da izbaci izmjenama Zakona, dok druge prosrpske članice vladajuće većine SNP i stranke bivšeg DF-a smatraju da ne treba u zakonu da stoji ni 'aneksija' jer smatraju da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije bilo dobrovoljno. <h2>Šćekić: Ukidanje žele da predstave legitimnim</h2> A da je 1918. godine izvršena aneksija Crne Gore od strane Srbije, profesor Milan Šćekić dokazuje citirajući navode samih srpskih istoričara kao što je Vladimir Ćorović. - U knjizi "Naše pobede" Ćorović tvrdi da je u Podgorici 1918. "Crnogorska Skupština izvršila prisajedinjenje Crne Gore Srbiji". Istini za volju, ogromna većina Crnogoraca je 1918. bila za ujedinjenje sa Srbijom, ali to ne znači da je ono izvršeno na legitiman i legalan način, kao i na pravednim osnovama - kaže Šćekić za RSE. Komentarišući namjeru vlasti da u Zakonu izmjene istorijski kontekst brišući termine "nasilna" i "aneksija", profesor Šćekić kaže da su za njih podjednako neprihvatljiva oba termina. - Jasno je da ukidanje crnogorske državne nezavisnosti žele da predstave kao legitiman i demokratski čin izglasan slobodnom voljom građana, što ni izvori srpske provenijencije ne mogu da potvrde - istakao je Šćekić. <h2>Princ Nikola Petrović Njegoš o nasilnoj aneksiji</h2> Povodom javne polemike o izmjeni Zakona, oglasio se i praunuk kralja Nikole, princ Nikola Petrović Njegoš, koji je u pismu javnosti konstatovao da je termin "nasilna" izazvao polemike i kada je usvojen 2011. A termin "aneksija" smatra ispravnim. - Za mene, tada kao i danas, riječ "aneksija" ostaje istorijska činjenica koja je izbrisala Crnu Goru sa mape i bacila moju porodicu u bol izgnanstva. Predviđa se brisanje riječi "nasilna", a da se zadrži termin "aneksija", koji to već sam po sebi podrazumijeva - rekao je princ Nikola. Takođe je naveo da vjeruje vlastima, da izmjenama Zakona žele da ujedine građane. - Možda ćete me smatrati naivnim, ali namjera predsjednika Vlade (Spajića) da smiri strasti i pronađe nove kompromise učinila mi se iskrenom - dodao je on. Princ Nikola Petrović se sastao sa premijerom Spajićem 21. septembra, desetak dana prije nego što je PES podnio predlog o izmjeni Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš. Tada mu je Spajić obećao da će dinastija do kraja godine "biti u potpunosti rehabilitovana". <h2>Skupštinski Odbor pokazao razlike</h2> O izmjenama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš raspravljalo se 12. novembra na skupštinskom Odboru za politički sistem. Jedan od predlagača izmjena, poslanik PES Miloš Pižurica, saopštio je da brisanjem termina 'nasilna' za aneksiju Crne Gore ne žele da sprovode istorijski revizionizam već da istaknu poštovanje prema vladarskoj porodici Petrović Njegoš i njihovim potomcima. A poslanik Nove srpske demokratije Jovan Vučurović se založio da se iz Zakona izbriše kompletan stav koji govori o aktu aneksije Crne Gore, iako on smatra da su se 1918. godine Crna Gora i Srbija dobrovoljno ujedinile. Dok je poslanik opozicionog DPS-a Andrija Nikolić konstatovao da se eventualnim unošenjem termina o 'ujedinjenju Crne Gore i Srbije' u Zakon - falsifikuju istorijske činjenice. Zbog različitih stavova partija vladajuće većine odloženo je glasanje o ovim izmjenama. <h2>Dodjela objekata potomcima dinastije</h2> PES je predložio da se potomcima dinastije dodijeli dvorac Kruševac u Podgorici sa pripadajućim zemljištem, ali bez prava prodaje. Ovome se usprotivio predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, čiji je kabinet saopštio da dvorac 'na Kruševcu' ima poseban značaj za kulturni identitet Crne Gore i da bi njegovo prenošenje u privatno vlasništvo bilo "suprotno principima očuvanja kulturne baštine i odgovorne politike upravljanja imovinom".

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Šćekić: Ukidanje crnogorske nezavisnosti 1918. nije bilo ni legalno ni legitimno, suprotno ne mogu tvrditi ni srpski izvori

Rasprava o izmjenama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš, koju su u Skupštini pokrenuli poslanici Pokreta Evropa sad, ponovo je otvorila jedno od najosjetljivijih poglavlja crnogorske istorije – pitanje aneksije iz 1918. godine. Više od vijeka kasnije, prijedlog da se iz zakonskog teksta izbriše odrednica da je tadašnja aneksija bila nasilna izazvao je žustre reakcije u stručnoj i javnoj sferi, ali i razotkrio duboku simboličku podjelu između tumačenja prošlosti i političkih kalkulacija sadašnjosti.
Prijedlog poslanika PES-a podržao je i princ Nikola prihvativši tumačenje da čin aneksije zemlje po definiciji ne može biti nasilan. Time je, kako ocjenjuju istoričari, ne samo dao legitimitet revizionističkom čitanju jednog od najtragičnijih događaja crnogorske državnosti, već i doveo u pitanje simbolički odnos prema sopstvenim precima.
U sjenci ove polemike ostala je činjenica da će izmjenama Zakona princ Nikola dobiti dvorac svoga prađeda kralja Nikole na Kruševcu u Podgorici, ali i da se time odustaje od izgradnje kuće za potrebe dinastije na Cetinju, istorijskoj prijestonici Crne Gore.&nbsp;
O širim posljedicima odluke o izmjeni zvanične karakterizacije aneksije kao nasilne, ali i istorijskom kontekstu u kojem se to dešavalo te odnosu kraljevih sinova o detronizaciji dinastije i potpunog lišavanja Crne Gore njene samosvojnosti u novoj državi, za Analitiku govore istoričari Milan Šćekić i Petar Glendža.
<h2>Uklanjanje termina „nasilna“ bilo bi opasno i loša simbolika</h2>
Naši sagovornici saglasni su u ocjeni da je period između dva svjetska rata, posebno onaj neposredno nakon formiranja prve Jugoslavije, dugo bio zapostavljen i da je laička javnost o njemu bila slabo informisana.&nbsp;
Na primjer, govoreći o sinovima crnogorskog suverena, Šćekić napominje da se njima do sada niko nije studiozno i istraživački bavio.
- Istoričari o sinovima kralja Nikole uglavnom sude na osnovu svjedočenja savremenika, a koji prema njima nijesu uvijek bili pravedni i korektni. Budući da svjedočenja ne predstavljaju pouzdan istorijski izvor, prema ovoj vrsti izvora moraju se imati velike rezerve. Tim prije jer su ta svjedočenja nastala nakon 1918. godine, kada je o dinastiji Petrović Njegoš bilo i te kako poželjno pisati u negativnom kontekstu- ističe Šćekić.
Glendža je kao opasan opisao kompromis princa Nikole o uklanjanju termina nasilna sa poslanicima PES-a, Stojovićem i Pižuricom, sve i da je, kako kaže, uvjeren u njihove „najčistije i najiskrenije pobude“, jer kaže da je u pitanju - loša simbolika.
- Konkretno, mislim na sve one političko-ideološke konstrukcije nakon 1918. kojima se zamagljivao taj toliko traumatičan događaj decenijama, čak i u socijalizmu. Uz to, svakako i su se i minimizirale njegove posljedice, odnosno reakcije Crnogoraca, protivnika bezuslovnoga ujedinjenja. Kao dobru ilustracijunavodim činjenicu da su se u udžbenicima za istoriju, korišćenima u Crnoj Gori u periodu od 1945. pa do kraja 20. vijeka, taj period i posljedični mu događaji, predstavljali sa jednom i po rečenicom- napominje Glendža.
<h2>Za vrijeme rata od crnogorskih prinčeva gotovo da nije bilo koristi</h2>
Govoreći o držanju crnogorskih prinčeva tokom Prvog svjetskog rata, Šćekić podsjeća da njihov doprinos odbrani Crne Gore nije bio na nivou koji bi se očekivao.
- Ako izuzmemo najmlađeg sina kralja Nikole, princa Petra, koji je u Prvom svjetskom ratu komandovao Lovćenskim odredom i time dao doprinos zemlji koja se nalazila u ratu, njegova braća, Danilo i Mirko, bila su na bezbjednoj udaljenosti od fronta i praktično nijesu vidjeli neprijatelja- rekao je on.
Napominje da kada su počele ratne operacije između Crne Gore i Austrougarske, prijestolonasljednik Danilo nalazio se u Francuskoj i ako je, kaže, vjerovati svjedočenjima savremenika, vladarska porodica ga je nakon mnogo urgencija i napora jedva namorala da dođe u Crnu Goru.&nbsp;
- Prijestolonasljednik je u Crnu Goru stigao 6. septembra 1914, dakle oko mjesec nakon ulaska Crne Gore u rat, a napuštio ju je u sred rata, avgusta 1915, da bi se navodno liječio. Bio je neambiciozan, nezainteresovan za politiku, povremeno se sukobljavao sa ocem, bio je u lošim odnosima sa mlađim bratom, princom Mirkom- naveo je Šćekić.&nbsp;
Podsjeća da je nakon smrti kralja Nikole, 1921. godine abdicirao u korist svog sinovca Mihaila te da je, kako bi regulisao apanažu, 1927. priznao Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
- Za razliku od prijestolonasljednika Danila, princ Mirko je bio vrlo ambiciozan i vlastoljubiv. Jedan od savremenika, čini se s punim pravom, spočitava mu da je bio cinik. Iako izvjesni savremenici govore za njega da je u suštini bio dobar, sa ocem i bratom Danilom je bio u lošim odnosima, sklon je bio intrigama, agitovao je protiv vlade Janka Vukotića- naveo je Šćekić zaključivši kako „za vrijeme rata od njega praktično nije bilo nikakve koristi“.&nbsp;
Ipak, kako dodaje, za razliku od oca i braće, 1916. godine nije napuštio Crnu Goru.&nbsp;
- Umro je u Beču početkom marta 1918, ne dočekavši kraj rata- podsjeća naš sagovornik.
<h2>Što ako sjutra zasmeta i termin - aneksija</h2>
Glendža smatra da je podilaženje princa Nikole poslanicima Pokreta Evopa sad „truo“ kompromis i iz razloga što se na taj način nekorektno odnosi prema žrtvi onih koji su za odbranu Crne Gore položili živote.
- Takav njegov stav može se podvesti i pod nemar u odnosu na one koji su bez razmišljanja, sa oružjem stali uz njegovoga prađeda, da odbrane državnost Kraljevine Crne Gore, bez obzira na visoku cijenu, koje su bili svjesni. Takođe, kao uvredu ga mogu doživjeti njihovi potomci, baštinici vrijednosti svojih predaka, koji bi i sami donijeli iste odluke, bez obzira na sve- upozorava sagovornik Analitike.
Glendža ističe i kako princ Nikola nije smio tek tako da pristane na ovaj prijedlog jer, kako navodi, postoji mogućnost da se uz neku tehničku izmjenu, sljedeći put potraži i neki drugi termin umjesto „aneksija“, zarad postizanja novih kompromisa.&nbsp;
-To sigurno nije nemoguće jer, složićemo se, prekrajanje istorije i nije neki preveliki problem za najveći dio vladajuće koalicije. Posebno za onaj koji baštini i slavi upravo politiku koja je izbrisala Crnu Goru 1918. i detronizovala Petroviće- upozorava on.
<h2>Neprihvatljivo da rezidencija bude bilo đe osim na Cetinju</h2>
Glendža ističe i kako ga je neprijatno iznenadila odluka princa Nikole da odustane od rezidencije na Cetinju zarad dvorca u Podgorici u kojem je rođen njegov otac princ Mihailo.
- Bez obzira što apsolutno razumijem porodičnu sentimentalnost i vezanost za dvorac na Kruševcu, smatram da je neprihvatljivo da rezidencija bude bilo đe osim na Cetinju. Spisak argumenata za to je podugačak i neosporan, i ovakva odluka se ne može pravdati ni sentimentalnošću, niti apsolutnim nerazumijevanjem onih koji za deceniju nijesu sproveli sve stavke Zakona donijetoga 2011. godine- podvlači Glandža.
Glendža ističe i kako princ Nikola nije smio tek tako da pristane na ovaj prijedlog jer, kako navodi, postoji mogućnost da se uz neku tehničku izmjenu, sljedeći put potraži i neki drugi termin umjesto „aneksija“, zarad postizanja novih kompromisa.&nbsp;
- To sigurno nije nemoguće jer, složićemo se, prekrajanje istorije i nije neki preveliki problem za najveći dio vladajuće koalicije. Posebno za onaj koji baštini i slavi upravo politiku koja je izbrisala Crnu Goru 1918. i detronizovala Petroviće- upozorava on.
<h2>Neprihvatljivo da rezidencija bude bilo đe osim na Cetinju</h2>
Glendža ističe i kako ga je neprijatno iznenadila odluka princa Nikole da odustane od rezidencije na Cetinju zarad dvorca u Podgorici u kojem je rođen njegov otac princ Mihailo.
- Bez obzira što apsolutno razumijem porodičnu sentimentalnost i vezanost za dvorac na Kruševcu, smatram da je neprihvatljivo da rezidencija bude bilo đe osim na Cetinju. Spisak argumenata za to je podugačak i neosporan, i ovakva odluka se ne može pravdati ni sentimentalnošću, niti apsolutnim nerazumijevanjem onih koji za deceniju nijesu sproveli sve stavke Zakona donijetoga 2011. godine- podvlači Glandža.
Osvrnuvši se na činjenicu da princ Nikola nijednom nije reagovao povodom nasrtaja na crnogorsku državnost, kulturu i identitet koji su bili brojni u posljednjih nekoliko godina, Glendža kaže kako je siguran da ih je nemali broj Crnogoraca očekivao i da su opravdano razočarani zbog toga.
- Istina, iz nekih drugih prinčevnih izjava se da naslutiti da nije želio učestvovati u dnevnopolitičkima nadgornjavanjima i podjelama, no, bilo je situacija koje su značajno nadilazile svakodnevnu politiku. S toga i ne čudi aluzija na račun princa Nikole, da je devedestih svojim zalaganjem i angažmanom djelovao kao mitropolit Vasilije Petrović Njegoš, a da danas bira da bude mitropolit Sava- zaključio je Glendža.

Šćekić: I izvjesni Petrovići pomalo izdali Crnu Goru; Glendža: Princ Nikola danas bira da bude mitropolit Sava

Kod većine nacionalnih Crnogoraca 1918. godina, s pravom, izaziva negativne emocije. Naime, iako iscrpljena u Balkanskim ratovima, krajem jula 1914. godine Crna Gora je mobilisala svoju vojsku, solidarisala se sa Srbijom prije ijedne druge evropske države, i oko osamnaest mjeseci u Prvom svjetskom ratu borila se na strani saveznika. Bila je među osam evropskih država koje su ljeta 1914. godine uzele učešća u ratu, koji će se vremenom pretvoriti u globalni sukob kakav svijet do tada nije zapamtio, ali voljom saveznika 1918. godine nestala je nezavisna crnogorska i stvorena je jugoslovenska država (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca).
U novostvorenu državu Crna Gora je stupila kao dio Srbije, a odlukama Podgoričke skupštine, novembra 1918. godine, kralj Nikola i dinastija Petrović-Njegoš, koja je duže od dva vijeka vladala Crnom Gorom, zbačeni su sa prijestola. Tako je, za razliku od drugih evropskih država koje su se borile na strani sila Antante, a koje su poslije Prvog svjetskog rata uglavnom nastavile da egzistiraju kao nezavisne države, Crnoj Gori to pravo bilo uskraćeno. Zato je pojmljivo što kod većine nacionalnih Crnogoraca pomen 1918. godine izaziva ogorčenje, a koje se posljednjih godina najbolje očituje kroz parolu „Nikad više 1918!“, čiji je tvorac jedan crnogorski istoričar.
Iako po pitanju 1918. godine kod većine nacionalnih Crnogoraca danas preovlađuje i žal za državom koja je nestala nakon Prvog svjetskog rata, a što je razumljivo s obzirom da su Crnogorci etatisti, da nije bilo 1918. godine Crnogorci bi se, sve su prilike, u nacionalnom smislu i danas većinski deklarisali kao Srbi, a Crna Gora bi vjerovatno bila druga srpska država na Balkanu. Crnogorci su generacijski bili vaspitavani u srpskom duhu. I to ne da budu bilo kakvi, već elitni Srbi.
Najveći zagovornik i utjerivač elitnog srpstva na ovim prostorima bio je upravo knjaz/kralj Nikola I Petrović Njegoš, kome je uspjelo što ni jednom srpskom vladaru nije pošlo za rukom – da izvjesna nekadašnja katolička plemena i bivše Albance ubijedi da su Srbi. I to ne obični, već najbolji Srbi. Zato, sve da su saveznici dozvolili kralju Nikoli da se vrati u Crnu Goru, kao i da je Crna Gora nakon 1918. godine nastavila da egzistira kao nezavisna država, karakter te države nesumnjivo bi bio srpski.
No, zahvaljujući nepametnim postupcima srpske vlasti i nasiljima koje su godinama sa svojim pristalicama u Crnoj Gori vršili nad protivnicima bezuslovnog ujedinjenja, Srbi su dali najveći doprinos rasrbljavanju Crne Gore i nacionalnoj emancipaciji Crnogoraca nakon 1918. godine. Načinom na koji su izvršili ujedinjenje ozlojedili su, duboko ponizili i povrijedili narod koji je 1914. godine prvi uzeo oružje u ruke da brani napadnutu Srbiju.
To potvrđuje i jedan poznati crnogorski komunista, koji je o načinu na koji je izvršeno ujedinjenje, kasnije zapisao: „Premlaćivanje, pa i mučenje zatvorenika, sve do bombaških afera rijetko u Crnoj Gori, ušlo je prekonoć u upotrebu – s razgorijevanjem građanskog rata i uvođenjem srbijanskog policijskog reda. I mada je to bilo formalno zabranjeno, rađeno je naširoko – javno su se jedino događala šaketanja i kundačenja. Kao da je bilo neke mahnite strasti u tome da se batinaju baš Crnogorci, osjetljivi na to više nego na dugogodišnje tamnice i globe najteže, pa čak i na samo strijeljanje. Štaviše, s novom vlašću kao da se uvukla i ideja da je najvažnije protivnika poniziti i da je takvo postupanje u neku ruku potvrda odanosti i čvrstine, pa su se policajci, čak i oni koji su bili intimno protiv takvih metoda, utrkivali, dakako pazeći da ne osakate okrivljenika i da sve ostane u njihovom krugu, kako ne bi prodrlo u novine ili pred parlament. A ako bi negdje izbila pobuna, raspojasanost policajaca se uzimala šaljivo, ako ne i smatrala vrlinom.“
S obzirom na teror koji je bio zaveden u Crnoj Gori nakon 1918. godine, razumljivo je što će se nemali broj Crnogoraca sve više distancirati od srpskog, i sve više potencirati crnogorski identitet. Među onima koji su uvidjeli nepravdu koja je pričinjena Crnoj Gori bila su i djeca pristalica bezuslovnog ujedinjenja i učesnika Podgoričke skupštine.
Nasiljima koje je vršila srpska vlast uporno je radila u korist svoje štete i bespotrebno izazivala nezadovoljstvo kod Crnogoraca, što je konstatovao i komandant Jadranskih trupa: „Nas su dočekali u početku u Crnoj Gori oduševljeno, samo je trebalo imati malo više takta pa to oduševljenje i nadalje održati.“
No, kako se nova vlast prema Crnogorcima nije ponašala mudro i taktično, nakon što je ugušen Božićni ustanak, komandant Jadranskih trupa morao je sa žaljenjem da izvijesti da je u Crnoj Gori ,,nezadovoljstvo sa Srbijom opšte jer su razočarane sve nade: i političke i ekonomske.“ Štoviše, pored toga što je netaktična, kazao je i da vlast nema autoriteta, da su i protivnici režima kralja Nikole, takođe, bili ozlojeđeni postupanjem vlasti, te da će ukoliko se prilike ne promjene „ideja o udruženju sa Srbijom doći nesumnjivo u pitanje“.
A da li je moralo tako? Da je bilo mudrosti kod srpske vlasti naravno da nije. Tim prije, jer su Crnogorci 1918. godine u ogromnoj većini bili za ujedinjenje sa Srbijom. Kada postoji orgomno raspoloženje stanovništva za ujedinjenjem, samo nepametna vlast izdaje naređenja pandurske prirode svojim oficirima „da pri radu u Crnoj Gori ne budu meka srca“, da se crnogorskom kralju ni po koju cijenu ne dozvoli povratak u Crnu Goru, marginalizuju pristalice kralja Nikole, vrši nasilja i netaktično postupa prema stanovništvu koje ih je „oduševljeno dočekalo“.
Da su bili mudriji, Srbi su mogli Crnogorcima da ostave slobodu izbora – hoće li se ujediniti sa njima i stupiti u zajedničku jugoslovensku državu ili ne. S obzirom da je u Crnoj Gori postojalo većinsko raspoloženje za ujedinjenjem, Crnogorci bi zasigurno odlučili da se ujedine sa Srbijom. U tom slučaju, Srbiji niko ne bi mogao prigovoriti da je na nasilan način izvršila ujedinjenje, a Božićnog ustanka vjerovatno ne bi bilo, jer bi odluku o ujedinjenju slobodnom voljom donijeli Crnogorci. No, to su kontrafaktualna promišljanja.
Kako se istoričari ne bave onim što je moglo da bude, već onim što je uistinu bilo, činjenica je da su Srbi nakon 1918. godine kod nemalog broja Crnogoraca definitivno izgubili simpatije, a zbog odluke srpske vlasti da po svaku cijenu ostvari ujedinjenje sa Crnom Gorom. Zato ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom 1918. godine nije bio nikakav epohalan koncept, kako tvrdi jedan istoričar, već najveći poraz srpske ideje u Crnoj Gori. Štoviše, za razliku od kralja Nikole koji je učio svoje podanike da su elitni Srbi, ovo se dešavalo nasiljima koje su sa svojim pristalicama u Crnoj Gori vršili nad protivnicima bezuslovnog ujedinjenja. Ironija istorije je da su Srbi nacionalno osvijestili žitelje Crnih brda i naučili ih da budu Crnogorci. I to je zasigurno najpozitivnija stvar koju je proizvelo ujedinjenje 1918. godine.
Autor je istoričar i saradnik na Univerzitetu Donja Gorica (UDG)

Godina koja je promijenila Crnu Goru

Crna Gora je dočekala 13. jul podijeljena i društveno i politički, sa snažnim pokušajima istorijskog revizionizma, negiranjem ratnih zločina i slavljenjem ratnih zločinaca. Dva velika događaja su nanovo udarila temelje Crnoj Gori, a da slučajnosti nema potvrđuje i da su se oba događaja dogodila na isti dan 13. jul. Dan državnosti se slavi jer je 1878. na Berlinskom kongresu Crna Gora međunarodno priznata, a 1941. je mali evropski narod zapalio iskru borbe protiv fašista i okupatora. Trinaestojulski ustanak 1941, nakon odluke Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru o pružanju otpora okupatoru, koja je donesena u Stijeni Piperskoj, buknuo je u Crnoj Gori kao akt otpora i pobune crnogorskog naroda protiv fašizma. Bio je to prvi masovni ustanak u porobljenoj Evropi. Slobodarskim duhom podstakao je buđenje i pokretanje otpora fašizmu na jugoslovenskim i evropskim prostorima. Znameniti francuski filozof Žan Pol Sartr ocijenio ga je veličanstvenim događajem evropske istorije 20. vijeka i kazao da je usmjerio čovječanstvo kojim putem treba da ide. <h2>Quo vadis Montenegro</h2> Crna Gora je možda tim opštenarodnim ustankom pokazala svijetu kako i kuda treba da ide, ali ostaje pitanje, kako ona sama opstaje na tom putu. Sagovornici Pobjede Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Cetntra za građansko obrazovanje (CGO) i istoričar Milan Šćekić odgovaraju na pitanja o tome u kakvoj atmosferi Crna Gora dočekuje ovaj 13. jul. Oba datuma za njih predstavljaju snažne simbole borbe za slobodu, dostojanstvo i identitet građana i građanki Crne Gore. - Ovaj 13. jul Crna Gora dočekuje u atmosferi dubokih društvenih i političkih podjela, osnaženog istorijskog revizionizma zasnovanog na ideologiji koja je poražena 1945. godine, i paradoksalno – sa formalno-pravnom dominacijom političkih struktura za koje je državnost Crne Gore tek privremena kategorija, dok se tekovine NOB-a sistematski potiskuju i obesmišljavaju – smatra Uljarević. Ona ističe da umjesto afirmacije antifašizma, slobode i našeg identiteta, danas svjedočimo relativizaciji istorijskih činjenica, instrumentalizaciji prošlosti u dnevno-političke svrhe i porastu nacionalističkih narativa, primarno kao posljedice sprovođenja koncepta tzv. srpskog sveta. - Sve to dovodi do toga da datum koji bi trebalo da ujedini građane i građanke Crne Gore postaje grubo zloupotrijebljen od onih koji bi morali biti prvi u njegovoj zaštiti i očuvanju njegovog dostojanstva – poručila je ona. Istoričar Milan Šćekić ističe da Crna Gora dočekuje Dan državnosti 2025. godine zavađena i podijeljena više nego što je to bio slučaj 1878. godine, 1918. godine, 1941. godine, 1945. godine, 1991. godine… - Iako je kroz noviju istoriju u manjoj ili većoj mjeri crnogorsko društvo uvijek bilo podijeljeno, čini se da nikada nije bilo podijeljeno kao danas, posebno kada je u pitanju odnos prema prošlosti i identitetskim pitanjima – kazao je on.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025071409078_79091ad7d5288f7eacf569cde80e402d898db29fee4f59aeb22107c62828cfb0.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025071409078_79091ad7d5288f7eacf569cde80e402d898db29fee4f59aeb22107c62828cfb0" data-rendition-name="original" width="1600" height="1067" loading="lazy" alt="Milan Šćekić"> <figcaption>Milan Šćekić(Photo: Privatna arhiva)</figcaption> </figure>  U Crnoj Gori danas, sve više političari, aktivisti ali i Srpska pravoslavna crkva tumače istoriju revizionistički, izjednačavajući one koji su se borili sa okupatorom i protiv fašizma – do kraja, sa onima koji su u jednom trenutku prešli na „tamnu stranu“. Na pitanje da je poznata maksima da istoriju pišu pobjednici, a da se čini da se nama događa neka nova istorija, Šćekić odgovara da - istoriju pišu istoričari. - U zavisnosti od toga da li su objektivni i korektni prema činjenicama, istorijskim događajima i procesima, kao i koliko su kreativni i zanimljivi kao pisci, ljudi se određuju prema njihovom djelu i radu. Učestale pojave prekrajanja istorije građanstvo obično percipira kao novu istoriju, ali korektnije je te pojave nazvati pravim imenom - negativnim istorijskim revizionizmom – istakao je Šćekić. A na pitanje kako je došlo do toga da se danas bavimo revizionizmom i da su nam 1942. i 1943. postale brane razvoja društva, istoričar odgovara da nema više kontrolisanog sistema koji je imao mehanizme da nam nametne svoje svjetonazore, kao i da sankcioniše one koji mu se protive. - Revizionisti i savremeni sljedbenici kvislinških pokreta na prostorima bivše Jugoslavije to obilato koriste. No, ne slažem se sa Vama da 1942. i 1943. godina ometaju razvoj društva. Istina, da je sreće, prema događajima iz Drugog svjetskog rata, crnogorsko društvo trebalo bi da ima jasan stav. Ali, kako to nije slučaj, ako dopustimo da se kvislinški pokreti proglase za antifašističke, zaboravimo na njihovu saradnju sa okupatorom, kao i njihove zločine, istorija će nam se na neki način vjerovatno ponoviti – rekao je Šćekić. <h2>Ko nam kreira realnost</h2> Drugi svjetski rat okončan je1945. godine, ali ni nakon 80 godina društveni i politički problemi nijesu nestali– a postavlja se pitanje da li politika kreira realnost i koliko je ta društvena realnost zapravo stvarna. Za Daliborku Uljarević izvorište naših problema je u izostanku državno odgovorne političke vizije i političkih kapaciteta, dok se društvo i dalje hrani podjelama, klijentelizmom i populizmom koji ga razaraju na raznim nivoima. - Politika uglavnom kreira „realnost“ kroz dnevne poruke i manipulacije emocijama, a stvarni problemi - ekonomska nesigurnost, urušavanje institucija, nejednakost i diskriminacija, te planski i smišljeni napadi na građansko tkivo i održivost države – ostaju marginalizovani iako se, od pojedinih aktera, adresiraju – poručila je ona. Naglašava da ta paralelna, vještački stvorena stvarnost služi da održi na okupu krhke strukture moći i zamagli more neispunjenih obećanja. - No, svaka obmana ima svoj kraj… - kaže Uljarević.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250421220448_da5445a33a6a075a24b998b1db852281f62fe590b22205ae44805e21c275898f.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250421220448_da5445a33a6a075a24b998b1db852281f62fe590b22205ae44805e21c275898f" data-rendition-name="original" width="954" height="529" loading="lazy" alt="Daliborka Uljarević"> </figure>  Direktorica CGO smatra da postoji sistemski napor aktuelne vlasti da potisne tekovine 13. jula i oslabi antifašističko nasljeđe Crne Gore, i to uz podršku vanjskih aktera čiji su interesi suprotni interesima države Crne Gore. - Ipak, vjerujem da to već izaziva kontrareakciju, jer je antifašizam duboko ukorijenjen u identitet crnogorskog društva. Nijedna vlast, koliko god se trudila, ne može izbrisati vrijednosti koje su utkane u suštinu ovog društva – odlučna je ona. Poručuje da zato sada vodimo „odsudnu bitku“ - možda nedovoljno glasnu, ali ne manje važnu - da ne dozvolimo svjesno mijenjanje narativa i urušavanje temeljnih vrijednosti zarad trenutnih političkih interesa. - Na kraju krajeva, crnogorski antifašizam je preživio i veće oluje od ove – kazala je Uljarević. <h2>Razlozi za slavlje</h2> Crna Gora ima razloga za slavlje ovog 13. jula, jer postoje i dobre stvari u ovom društvu u ovim smutnim vremenima. Sve glasniji stavovi na kršenje ljudskih prava, revizionizam istorije i bunt protiv slavljenja ratnih zločinaca, te nedozvoljavanje dobrog dijela javnosti da se izjednače borci i saradnici okupatora i fašista jasne su poruke koje se šalju, nažalost najčešće od građana, NVO i opozicije, a veoma malo ili nemušto od onih koji su na vlasti. Uljarević ističe da bi 13. jul trebalo da slavimo kao simbol hrabrosti, solidarnosti i borbe za slobodu, i to ne samo kao istorijsku činjenicu, nego i kao trajnu obavezu da te vrijednosti živimo svakodnevno i prenosimo budućim generacijama. - Nažalost, danas je sve to u mračnoj sjenci, zatrpano teretom revizionizma i neodgovorne, čak antidržavne, politike. Ipak i uprkos svemu tome, društvo pokazuje otpornost kroz različite izraze, počev od nepristajanja na ovu realnost koja nam se slika kao neka nova Crna Gora, što ponekad uključuje i proteste, preko različitih građanskih inicijativa kojima se brani javni interes i štite ljudska prava, do spremnosti mnogih da se, makar i tiho, suprotstave mržnji, nepravdi i osionosti – poručila je ona. Ističe da su to žilave iskre dostojanstva koje zaslužuju pažnju, podršku i ohrabrenje. - I 13. jul nas uči da se ne odustaje, čak ni kad se čini da su oni koji ne razumiju njegovu simboliku i sadržaj privremeno na pozicijama moći sa kojih pokušavaju da ga ponište. Slavimo upravo tu nesalomivu spremnost da budemo bolji, čak i kad okolnosti govore suprotno jer dostojanstvo i sloboda nemaju cijenu – tvrdi ona. <h2>Kome i kakvu Crnu Goru ostavljamo</h2> Milan Šćekić je na pitanje koliko je obrazovni sistem kriv zbog onoga što nam se danas događa, jer je primjetno da mladi danas ne razlikuju Dan državnosti od Dana nezavisnosti, odgovorio da mladi naraštaji rođeni početkom 21. vijeka apsolutno nijesu krivi što ne razlikuju ta dva događaja. - Odgovornost za to prevashodno snose kreatori prosvjetne politike koja je vođena u Crnoj Gori poslije 2006. godine, i pogubnih reformi obrazovanja kojima je smanjen fond časova iz istorije do te mjere da se istorija 20. vijeka u devetom razredu osnovnih škola obrađuje jedan čas sedmično. Sa tolikim fondom časova nemoguće je obraditi kompleksne procese i događaje u 20. vijeku. Pritom, kreatori ovih nakaradnih reformi su nas tada uvjeravali da učenici treba više da znaju o Elvisu Prisliju, muzici i filmu nego o ratovima u 20. vijeku – ističe Šćekić. On podjseća da su kreatori obrazovnih politika tvrdili da u srednjim stručnim školama učenici pojedinih smjerova, poput automehaničara, frizera, pekara, konobara, ne treba da uče istoriju. - Nevjerovatno, ali kao da je neko pripremao teren za sve što nam se danas dešava. I sada kada smo počeli da živimo posljedice tih reformi, ponašamo se infantilno i zgražavamo se što istraživanja pokazuju da mladi vole autoritarne režime, što ne znaju mnogo o antifašizmu, i što dio njih ima afirmativan stav prema kvislinškim pokretima – kazao je on. Poručio je da ne zna koje smo gradivo iz istorije dobro savladali, ali da 20. vijek zasigurno nijesmo, budući da se stalno sporimo oko njega. - Donedavno predmet sporenja su bile 1918. godina, Podgorička skupština, Božićni ustanak, a danas se uglavnom sporimo oko četnika i partizana, jer aktuelna vlast želi da četnički pokret pedstavi kao drugi antifašistički pokret. Novije generacije istoričara imaće mnogo materijala da pišu o rastrojenom i beznadežno podijeljenom crnogorskom društvu u 21. vijeku – naglasio je Šćekić. CGO je imao niz istraživanja u kojima su ispitivani mladi i njihov odnos prema politici, crkvi, društvenim problemima... Ta istraživanja su pokazala da mladi odrastaju u društvu, najblaže rečeno, poljuljanog vrijednosnog okvira, u atmosferi koja promoviše podjele, klijentelizam, etnonacionalizam, partitokratiju i retradicionalizaciju, što značajno i neminovno oblikuje njihove stavove. - Od njih se očekuje da budu nosioci promjena, a istovremeno im se uskraćuju prilike, što ih često vodi u apatiju ili okretanje konzervativizmu. Budućnost u velikoj mjeri zavisi od toga koliko ćemo ulagati u obrazovanje, ali ono obrazovanje koje nije zasnovano samo na reprodukciji znanja već na razvoju kritičkog mišljenja i uvažavanja različitosti – istakla je Uljarević. Tumačeći pojedine detalje analize, Uljarević je kazala da ne vjeruje da su stariji zaista liberalniji. - Naime, prosječni stavovi mladih odražavaju stanje u opštoj populaciji. Ali, zato što od mladih očekujemo moderniji i progresivniji duh, njihova sklonost ka konzervativizmu nam je uočljivija – pojasnila je ona. <h2>Važno je da istoričari ne izjednačavaju četnike i partizane</h2> - Revizionisti mogu da izjednačavajupartizane i četnike, i oni će, u to nema sumnje, i u buduće nastaviti to da čine. Ali važno je da partizanski i četnički pokret ne izjednačavaju istorijski izvori. Posebno ne arhivska dokumentacija njemačke provenijencije, koja je prevedena i dostupna čitalačkoj publici, a u kojoj ćete pronaći mnogo pohvalnih ocjena o partizanskom pokretu, posebno o disciplini i borbenom moralu partizanskih jedinica, kao i gomilu dokaza o kolaboraciji četničkog i drugih kvislinških pokreta – kazao je Šćekić. On je citirao izvod iz jednog od tih dokumenata: „Njemačka operativna komanda je uspostavila puno operativno jedinstvo taktičkog komandovanja. Tako su u zajedničkim operacijama protiv partizana - rame uz rame - učestvovale njemačke snage, snage NDH i četnički odredi“. Nakon višedecenijskog jednopartijskog sistema, u kome se nije mnogo govorilo o komunističkim zločinima, Golom otoku i odnosu prema neistomišljenicima, otvorio se jedan prostor za relativizovanje zločina koji su počinili saradnici okupatora. Šćekić ističe da partizanski pokret jeste počinio zločine u ratu i da to niko ne sporti, ali i upozorio: - Poenta je da se potenciranjem partizanskih zločina, relativizuje kolaboracija drugih kvislinških pokreta, čije ideje revizionisti nastoje neobaviještenoj javnosti da predstave kao progresivne. Danas su protiv partizanskog pokreta i socijalističke vlasti najgrlatiji oni koji su se do unazad nekoliko decenija kleli u bratstvo i jedinstvo, bili u članstvu Saveza komunista, participirali u socijalističkom sistemu vlasti, bili stipendisti Titovog fonda... – kazao je on. Ističe da može da razumije neke jugoslovenske narode, posebno one iz bogatih krajeva Jugoslavije, što nijesu bili impresionirani komunistima, koji su im nakon rata ograničili i oduzeli imovinu. - Većina Crnogoraca te razloge nema, jer je Crna Gora u socijalističkoj Jugoslaviji doživjela nesumnjiv društveni i kulturološki preobražaj. Komunisti su obnovili crnogorsku državnost, zemlja je industrijalizovana, stvorena je brojna radnička klasa koje ranije praktično nije bilo, saobraćajno je povezana sa drugim jugoslovenskim republikama, iskorijenjena je nepismenost kod radnosposobne populacije, otvorene su brojne osnovne i srednje škole, fakulteti, albanska nacionalna zajednica je dobila pravo da se obrazuje na maternjem jeziku, sredinom šezdesetih godina 20. vijeka otvorena je pomorska veza sa Italijom (Bar – Bari), koja tokom većeg dijela godine danas ne funkcioniše, sedamdesetih godina 20. vijeka dobili smo Univerzitet i nacionalnu akademiju... Bolnice u kojima se danas liječimo, sagrađene su u socijalističkom periodu. Treba li podsjećati što smo prije 1945. godine od toga imali? – podsjetio je Šćekić na ono što je Crna Gora osvojila i dobila nakon Drugog svjetskog rata. On naglašava da ne govori da takav sistem nije imao mana, naprotiv, ali da je činjenica da je u socijalističkom sistemu i sinu Draže Mihailovića omogućeno bilo da radi u Auto-moto savezu Srbije, kćerki Milana Nedića u Crvenom krstu, kao i brojnim drugim sinovima i kćerima čiji su očevi bili protivnici socijalističke vlasti. - Ne mogu da zamislim djecu istaknutih pripadnika partizanskog pokreta da rade u državnom sektoru, da su kojim slučajem na vlast u Jugoslaviji 1945. godine došli četnici. U socijalizmu je to bilo moguće – zaključio je on.

Umjesto afirmacije antifašizma prekraja se istorija i slave ratni zločinci

​Iako je navodna trgovina ljudima na karipskom ostrvu Džefrija Epstina, "Mali sveti Džejms", nedavno dominirala nacionalnim diskursom, još jedno Epstinovo imanje uglavnom je ostalo izvan vijesti - ali možda ne zadugo.
Ranč u blizini Santa Fea u Novom Meksiku, koji je pripadao osramoćenom finansijeru, bio je predmet povremenih istraga, a mnogi sada ponovo ispituju kakvu je ulogu ranč mogao imati u Epstinovim zločinima, prenose Nezavisne.
<h2>O kojem se ranču radi?</h2>
Kompleks, nazvan "Zorro Ranč", uključuje vilu od 30.000 kvadratnih metara koja "sjedi na grebenu s pogledom na hiljade hektara jugozapadne zemlje", objavio je The New York Times. 
Ranč se nalazi usred pustinje, područja s niskom gustoćom naseljenosti gdje su "najbliže komšije kilometrima daleko i gotovo svi gledaju svoja posla".
Epstin je prvi put kupio ranč 1993. godine, a njegov sedmospratni penthaus na Menhetnu "izgledao je kao koliba", objavio je Vanity Fair 2003. godine. 
Nedavno objavljene fotografije Ministarstva pravosuđa "pružaju pogled unutar čvrsto čuvanih vrata" kompleksa, rekao je "Santa Fe New Mexicanac", uključujući slike koje "prikazuju Epstina i druge kako poziraju" po cijelom ranču. 
Osim glavne kuće, "Zorro Ranč" je takođe imao "trosobnu ložu i brvnaru izvan mreže, kao i pistu od 1325 metara s hangarom za avione i heliodrom".
<h2>Zašto se istražuje ranč?</h2>
S obzirom na izolovanu prirodu "Zorro Ranča", postoje brojne tvrdnje o "ulozi koju je osamljeno mjesto igralo u seksualnom zlostavljanju ili trgovini maloljetnicama i mladim ženama u svrhu seksualnog iskorišćavanja", prenio je The Associated Press. 
Nekoliko Epstinovih javnih žrtava tvrdilo je da su bile žrtve trgovine ljudima na ranču, ali "čelnici Novog Meksika kažu da nikada nije sprovedena temeljna istraga kriminalnih aktivnosti koje su se možda dogodile" na imanju, naveo je Times.
Prethodno je sprovedena minimalna istraga o ranču, koji su "savezni tužitelji preuzeli 2019., a zatim očito propali, prema zvaničnicima Novog Meksika i nedavno otpečaćenim zapisima", navodi Times. 
Međutim, za razliku od drugih Epstinovih nekretnina, savezni agenti "čini se da nikada nisu pretražili Zorro Ranč", prema izvještaju "The Guardiana". 
Zvaničnici su "obraćali pažnju na Pariz, Malog svetog Džejmsa, Njujork i Majami, ali nisu obraćali pažnju na Zorro Ranč", rekao je za Times Edi Aragon, radio DJ iz Albakerkijaa i istraživač Epstina, prenosi Yahoo.

Istraga o Epstinu širi se na njegov ranč

Podgorički vatrogasci ugasili su požar koji je jutros izbio na gradilištu postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu.
Kako je za Portal ETV kazao komandir Službe zaštite i spašavanja Podgorica Nikola Bojanović, gorio je bager.
Požar je izbio oko šest sati, ali je lokalizovan brzom intervencijom vatrogasaca.
Kako prenosi Portal RTCG, mašina je zapaljena, a predstavnik izvođača radova je u Centru bezbjednosti Podgorica, gdje predaje krivične prijave.
Vatra nije zahvatila drugu mehanizaciju, a pričinjena je materijalna šteta na bageru.

Gorio bager na gradilištu u Botunu, predstavnik izvođača radova podnosi krivične prijave

Crna Gora ulazi u novu fazu saradnje sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj (EBRD), u kojoj želi da kombinuje snažan investicioni zamah sa reformama koje jačaju institucionalnu otposrnost i fiskalnu održivost, saopštila je državna sekretarka u Ministarstvu finansija, Milica Adžić.
- Naš cilj je da svaki projekat doprinese, ne samo infrastrukturi, već i dugoročnoj transformaciji ekonomije u skladu sa EU putem - kazala je Adžić na sastanku sa delegacijom savjetnika Odbora direktora EBRD, koja boravi u zvaničnoj posjeti Crnoj Gori.
Posjeta je organizovana u okviru redovne prakse EBRD-a da savjetnici Odbora direktora periodično obilaze zemlje u kojima Banka posluje, s ciljem sagledavanja napretka u tranzicionim procesima, neposrednog uvida u rezultate realizovanih projekata, kao i jačanja saradnje sa predstavnicima javnog i privatnog sektora.
Iz Ministarstva finansija je saopšteno da je tokom sastanka potvrđena snažna saradnja između Crne Gore i EBRD-a, te naglašeno da je Banka jedan od ključnih partnera u sprovođenju strukturnih reformi, jačanju fiskalne stabilnosti i unapređenju investicionog ambijenta.
Šef kancelarije EBRD za Crnu Goru, Ramon Zakaria, istakao je značaj kontinuiranog dijaloga sa institucijama sistema i nastavka zajedničkih razvojnih inicijativa.
Predstavnica EBRD, Snežana Đurović, kazala je da 20 godina partnerstva i 107 realizovanih zajedničkih projekata predstavljaju snažnu potvrdu međusobnog povjerenja i zajedničke vizije razvoja Crne Gore.
Predstavnici EBRD pohvalili su dosadašnje reformske procese u Crnoj Gori, naročito Predlog zakona o upravljanju preduzećima u državnom vlasništvu, koji predstavlja važan iskorak ka jačanju korporativnog upravljanja, transparentnosti i efikasnosti državnih kompanija.
Na sastanku je istaknuta obostrana spremnost da se nastavi intenzivna saradnje sa EBRD-om i daljim produbljivanjem partnerstva od strateškog značaja za ekonomski razvoj Crne Gore.
Delegaciju EBRD činili su savjetnici iz Sjedinjenih Američkih Država, Italije, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade, Slovačke, Češke, Japana, Kine i Švajcarske, što dodatno potvrđuje snažnu međunarodnu podršku Crnoj Gori i interesovanje ključnih akcionara Banke za dalji razvojni put zemlje.

Adžić: Crna Gora ulazi u novu faza saradje sa EBRD

U Crnoj Gori u posljednja 24 sata evidentrano je 20 saobraćajnih nezgoda, u kojima su dvije osobe povrijeđene teže i dvije lakše.
Iz Operativno-komunikacionog centra Uprave policije saopšteno je da je Podgorici evidentirano 15 nezgoda, Kotoru dvije.
Po jedna nezgoda evidentirana je u Herceg Novom, Beranama i Plužinama.
Izdata su 692 naloga za uplatu novčanih kazni i podnijeto 50 prekršajnih prijava.
Policija je oduzela četiri para registarskih tablica.

Tag: milan-scekic