Uprava policije sprovodi zajedničku operaciju sa Evropskom agencijom za graničnu i obalsku stražu u Crnoj Gori (FRONTEX), u okviru koje FRONTEX pruža podršku Sektoru granične policije u vršenju granične kontrole, u pogledu raspoređivanja ljudstva, kao i materijalno-tehničkih resursa, na graničnim prelazima i lokacijama van graničnih prelaza (nadzor državne granice) za koje postoji operativna potreba.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250219100244_b14ef1ccebbb699c280d29bb1c1aeaf1d0ee12e6e71bdbe4abb31d5da6884379.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250219100244_b14ef1ccebbb699c280d29bb1c1aeaf1d0ee12e6e71bdbe4abb31d5da6884379" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Frontex"> </figure>  Ova operacija se realizacije u skladu sa Sporazumom između Crne Gore i Evropske unije o operativnim aktivnostima koje sprovodi FRONTEX, koji je potpisan 16. maja 2023. godine. U skladu sa navedenim, 22. januara ove godine otpočela je zajednička operacija sa FRONTEX-om za 2025. godinu – JO Montenegro 2025.&nbsp; - Pod okriljem ove operacije, FRONTEX angažuje ljudske resurse specijalizovanih profila, resurse za nadzor državne granice iz vazduha, patrolna vozila, kao i druge tehničke uređaje za podršku aktivnostima nadzora državne granice i graničnih provjera namijenjenih kao podrška sprovođenju operativnih aktivnosti čime se jačaju mogućnosti operativnog kombinovanja - saopšteno je iz Uprave policije. U tom cilju, FRONTEX je dopremio kontingent terenskih vozila (Ford Ranger Raptor) namijenjenih kao podrška sprovođenju operativnih aktivnosti u nadzoru državne granice.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250219100244_271f71686cc9d0b9bf527ef6ed25277d725c3199dcc22f9f3301fbd2b7c4a356.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250219100244_271f71686cc9d0b9bf527ef6ed25277d725c3199dcc22f9f3301fbd2b7c4a356" data-rendition-name="original" width="1280" height="960" loading="lazy" alt="Frontex"> </figure>  - Vozila se koriste za potrebe zajedničkih patrola koje čine službenici granične policije Crne Gore i FRONTEX-a. Vozila su posebno prilagođena za teške terenske vožnje, što će dodatno unaprijediti napore granične policije u zaštiti crnogorske granice i stanja bezbjednosti u Crnoj Gori - kazali su iz policije. Iz Uprave policije kažu da dugogodišnje partnerstvo sa Frontexom datira od 2009. godine, koje je od tada, kako kažu, proizvelo brojne benefite i dalo nemjerljiv doprinos razvoju granične policije Crne Gore i zaštiti crnogorske granice u skladu sa najboljim evropskim standardima i praksama.

Portal ETV

thumbnail

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

Podrška FRONTEX-a u jačanju nadzora državne granice: Dopremljen kontingent terenskih vozila

Crnogorski stonoteniseri Filip Radović i Luka Bakić plasirali su se u polufinale međunarodnog stonoteniskog Elit turnira u slovenačkom Laškom. 
 
Radović je danas u četvrtfinalnom meču eliminisao Francuza Matea Bohasa 3:1 (11:9, 13:11, 9:11 i 11:4). 
 
Bakić je plasman u polufinale izborio pobjedom, u uzbudljivom meču nakon pet setova, protiv Čileanca Manuela Felipea Ečavegurina 3:2 (6:11, 11:6, 7:11, 11:8 i 17:15). 
 
Čileanac nije iskoristio šest meč lopti, dok je Bakić realizovao drugu i izborio polufinale. 
 
Radovića u sjutrašnjem polufinalu (9.35) čeka Poljak Igor Mištal, koji je u tri seta eliminisao Austrijanca 
Kristijana Gardoša, dok će se Bakić sastati sa Patrikom Čojnovskim, koji je bio bolji od Hoze Manuela Ruiza Rejesa 3:1. 
 
Kvalitet turnira u Laškom najbolje potvrđuje činjenica da su svih osam četvrtfinalista među deset najboljih sa svjetske rang liste. 
 
Finalni meč na programu je sjutra u 14 sati i 35 minuta.

Stoni tenis: Radović i Bakić u polufinalu

Nova geopolitička stvarnost učinila je proširenje Evropske unije strateškim prioritetom, a Crna Gora je ponovo na kredibilnom putu ka članstvu - poručio je šef Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori Johan Satler na desetom Forumu civilnog društva Zapadnog Balkana u organizaciji Evropskog ekonomskog i socijalnog komiteta.
Ambasador EU je, na ovom događaju koji je okupio više od 100 učesnika u Budvi kako bi razgovarali o načinima za ubrzanje socio-ekonomske konvergencije sa EU sa ciljem poboljšanja životnog standarda u regionu, kazao da integracija nije zadatak isključivo vlada.
- To mora biti nacionalni projekat, u vlasništvu i podstaknut od svih sektora društva. Civilno društvo ima ključnu ulogu u ovom procesu, ne samo kroz doprinos stručnim znanjima i praćenje reformi, već i kroz održavanje institucija odgovornim i građana angažovanim. Zajedno možemo obezbijediti da se ova jedinstvena prilika za Zapadni Balkan ne propusti - poručio je Satler.
Potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj rekao je da su uvjereni da će moći da zatvore dva poglavlja na međuvladinoj konferenciji tokom poljskog predsjedavanja u junu, kao i da će dodatna poglavlja biti spremna za zatvaranje do kraja ove godine.
Predsjednik Evropskog ekonomskog i socijalnog komiteta (EESK) Oliver Ropke je naglasio da ovaj forum šalje snažnu poruku da je budućnost Zapadnog Balkana u Evropskoj uniji, a civilno društvo mora biti u samom središtu tog puta.&nbsp;
- Zajedno pretvaramo obećanje o proširenju u zajednički projekat - utemeljen na demokratskim reformama, socijalnoj pravdi i ekonomskim prilikama. Evropski ekonomski i socijalni komitet će nastaviti da čvrsto stoji uz naše partnere u regionu, na svakom koraku tog puta - poručio je Ropke.
Generalni sekretar Savjeta za regionalnu saradnju Amer Kapetanović istakao je da regionalna saradnja više nije luksuz, već nužnost.&nbsp;
- Iako je naš BDP po glavi stanovnika porastao sa 25 odsto na 39 odsto prosjeka EU u posljednje dvije decenije, ovom dinamikom nećemo dostići EU standarde do 2080-ih. Zato je Zajedničko regionalno tržište u fokusu, ono ima potencijal da ubrza konvergenciju i otključa do 10 odsto rasta BDP-a kroz konkretne reforme i rješenja poput zelenih traka, instant plaćanja, jače zaštite potrošača i slično. Što je najvažnije, ove reforme se ne sprovode iza zatvorenih vrata. Više od 500 organizacija civilnog društva direktno je uključeno u njihovo oblikovanje, jer suštinske promjene mogu nastati samo kada su ljudi dio procesa - naglasio je Kapetenović.
Regionalni direktor Fondacije Otvoreno društvo - Zapadni Balkan Andi Dobruši rekao je da ovaj orum nije samo o politikama, već je riječ o ljudima čiji je neumorni rad vodio region kroz decenije transformacije.&nbsp;
- Civilno društvo na Zapadnom Balkanu već aktivno učestvuje u kreiranju naše zajedničke evropske budućnosti. U OSF-WB po-državamo širok spektar aktera koji donose i legitimitet sa terena i vrijedna politička znanja - od reformi tržišta rada do klimatske tranzicije. Integracija u EU ne može se svesti na institucionalne kontrolne liste, već mora odražavati stvarnu konvergenciju vrijednosti, glasova i prilika. EU bi trebalo da se angažuje s regionom kao partner u izgradnji zajedničke i otporne evropske budućnosti. Na tom putu, civilno društvo zaslužuje mjesto za stolom - kazao je Dobruši.
Direktorka ETF-a Pilvi Torsti navela je da diskusije dodatno potvrđuju potrebu da se ubrzano krene naprijed sa reformama obrazovanja i tržišta rada u regionu, uz poseban fokus na vještine budućnosti.
Dvodnevni Forum, koji se održava 13. i 14. maja u Budvi, kako su kazali iz Delegacije EU u Crnoj Gori, ima za cilj da podrži ambiciju naše države da postane naredna članica EU do 2028. godine i da posluži kao model za ostatak regiona.
Ovaj događaj biće zaključen usvajanjem završne deklaracije upućene nacionalnim vlastima i evropskim institucijama.
- Forum civilnog društva Zapadnog Balkana jedan je od ključnih događaja koje Evropski ekonomski i socijalni komitet (EESK) organizuje svake dvije godine preko svog Odbora za praćenje Zapadnog Balkana, u jednoj od zemalja regiona. Forum predstavlja platformu za civilni dijalog, okupljajući predstavnike organizacija civilnog društva iz regiona i nudeći mogućnosti za saradnju i umrežavanje - navodi se u saopštenju.

Satler: Nova geopolitička stvarnost učinila proširenje EU strateškim prioritetom, Crna Gora ponovo na kredibilnom putu ka članstvu

Mitropolit crnogorsko-primorski Srpske pravoslavne crkve (SPC) Joanikije Mićović je, tokom liturgije u Lijevče Polju, u bosansko-hercegovačkom entitetu Republika Srpska, četničkog komandanta Pavla Đurišića nazvao „velikim junakom nepobjedivog karaktera". Mićović je na, istom događaju gdje je o Đurišiću govorio kao o junaku, zahvalio potpredsjedniku Vlade Crne Gore Budimiru Aleksiću koji je <a href="https://svetigora.com/mitropolit-joanikije-u-lijevce-polju-sve-zrtve-treba-popisati-da-bismo-dosli-do-pokajanja/?scr=lat">prisustvovao</a> liturgiji.&nbsp; Ova dirljiva i bogougodna besjeda inspirisala je našu redakciju, u nekoliko nastavaka da čitaocima približi, ratni put Pavla Đurišića i, na kraju da objasni zašto se ovaj događaj obilježava baš u Lijevče Polju. <h2>I dio: Koalicioni potencijal Pavla Đurišića &nbsp;&nbsp;</h2> Za početak smo smatrali da bi bilo lijepo provjeriti tvrdnju mitropolita o karakteru glavnog junaka, dok ćemo se u drugom dijelu teksta pozabaviti “nepobjedivošću” Đurišića i njegovih jedinica i pokušati malo više približiti i junaštvo kome se govornik tako nadahnuto divi. Pavle Đurišić je zapravo Podgoričanin. U tom gradu je rođen 1908. godine gdje je i završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Nakon toga se seli u Berane za koje će biti vezan čitav njegov životni put. Vojnu akademiju je završio 1930. godine i nakon službovanja u Sarajevu, 1934. se, na sopstveni zahtjev, vraća u Berane. &nbsp;&nbsp; Tek nekoliko mjeseci nakon okupacije i podjele Kraljevine Jugoslavije, njeni narodi i narodnosti podižu seriju ustanaka koji su po karakteru i obimu bili veoma različiti. Specifičnost ustanka u Crnoj Gori je masovnost, jer je u njemu direktno učestvovalo oko osam odsto ukupnog stanovništva. U ovim akcijama bitnu ulogu imao je i kapetan Pavle Đurišić. Nakon kontra-akcije italijanske vojske počele su, kako bi to današnji političari rekli, podjele unutar ustaničkog pokreta.&nbsp; Već od septembra 1941. godine ostvareni su prvi kontakti dijela ustanika, odnosno “oficirskog krila” sa Dražom Mihailovićem, da bi krajem iste godine došlo do susreta sa Đurišićem i pristupanja ovoj organizaciji. O sadržaju ovih razgovora ostala je da svjedoči pisana instrukcija u kojoj su opisani ciljevi ove saradnje: stvaranje Velike Srbije, čišćenje od “narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata i naseljavanje siromašnim nacionalno ispravnim porodicama”, preciziran je “postupak” na “Arnautima, Muslimanima i Ustašama”, i proklamovana mobilizacija “nacionalnog elementa”.&nbsp; Nedugo zatim, već 3. januara 1942. godine, Pavle se sastaje sa predstavnicima italijanske divizije Venezia, u čijoj su nadležnosti bili tadašnji andrijevički, kolašinski i bjelopoljski srez. Od tada počinje vrlo bliska i intenzivna saradnja Pavla Đurišića sa italijanskim okupatorom koja će trajati do samog kraja ove fašističke države. &nbsp; Tako, nekoliko dana kasnije, počinje otvorena oružana borba jedinica Pavla Đurišića sa NOP. Velika ofanziva italijanskih, četničkih i federalističkih snaga protiv NOV u proljeće 1942. bila je uvertira za pripremu političkog sporazuma ovih snaga kojim su uspostavljene prava i obaveze, te preciziran način funkcionisanja ondašnje Crne Gore. Sporazum od 12 tačaka uspostavljan je 24. jula 1942. godine i donio je novosti i na političkom i na vojnom planu. Pored obećanja za “časno i lojalno držanje spram Italijana” i saradnje na “uspostavljanju mira”, uspostavljen je i Crnogorski nacionalni odbor koji se bavio važnim pitanjima vezanim za realizaciju sporazuma. Iz vizure današnjih političkih odjeka ove saradnje, valja napomenuti da se, “od probranih nacionalista”, formiraju tri odreda čiji su komandanti Pavle Đurišić, Bajo Stanišić i Krsto Popović (da, da, Zrnov!). Radi razumijevanja odnosa sa italijanskim okupatorom valja spomenuti i isječak iz Pavlovog govora povodom posjete guverenera Pircija Birolija Kolašinu. U nadahnutom nastupu pred čovjekom čije su jedinice popalile zemlju i pobile i internirale hiljade ljudi na samom on na kraju poentira: “Ekselencijo, za sva dobročinstva koja ste svojom mudrom politikom učinili za srpski narod u Crnoj Gori, uživate njegovu najveću ljubav i poštovanje”. Kako cilj našeg teksta nije pravljenje Đurišićeve biografije već pojašnjenje izjave mitropolita SPC, preskočićemo veliki broj jako važnih događaja, na koje ćemo se vratiti u nastavku našeg teksta, jer želimo nastaviti sa preispitivanjem savezništava koja je naš karakterni junak ostvario u daljem toku karijere.&nbsp; Nakon što je, iz straha od iskrcavanja saveznika na Balkanu i u sklopu pripreme bitke na Sutjesci, njemački okupator bez otpora razoružao četničke formacije, Pavle je interniran u Poljsku. Nekoliko mjeseci kasnije pojavljuje se u Beogradu i, u seriji sastanaka, sklapa nova prijateljstva. Tih dana održava sastanke sa šefom kvislinške uprave u Srbiji, Milanom Nedićem, a onda vođom fasističke organizacije ZBOR Dimitrijem Ljotićem, te u finalu sa njemačkim predstavnicima Nojbaherom i fon Vajksom.&nbsp; Ovi sastanci su imali svoj konkretan ishod pa je Pavle dobio instrukcije za formiranje nove formacije zvane Crnogorski dobrovoljački korpus. Dobio je i čin potpukovnika ali i, prema više istorijskih izvora, Orden gvozdeni krst. Zanimljiva je činjenica da je nešto malo ranije, isti čin dobio i od Draže Mihailovića odnosno kralja Petra.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051315054_8ec077f260f39460ace1176ce3d96c5bf8d7f8052e4f6a78f1e029c09a417c82.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025051315054_8ec077f260f39460ace1176ce3d96c5bf8d7f8052e4f6a78f1e029c09a417c82" data-rendition-name="original" width="900" height="1600" loading="lazy" alt="isjecak iz novina"> </figure>  Po povratku u Crnu Goru, vjerno služi svojim novim prijateljima. Već sredinom 1944. godine zbog Pavlovog nezadovoljstva novom funkcijom, koju mu je namijenio Draža Mihailović, počinju i prvi nesporazumi između, do tada, dva bliska saradnika. Nakon toga, kad su krajem 1944. crnogorski četnici i njihovi njemački saveznici zbog uspjeha NOB morali napustiti Crnu Goru ili kako oni kažu “krenuli u susret saveznicima” dok su ih, gađajući fašiste ti isti saveznici svakodnevno bombardovali, došlo je do razdora u četničkom pokretu. Opcija koju je zastupao Pavle bila je da u Sloveniji treba formirati front svih kvislinga za konačan obračun sa NOB, dok je Draža Mihailović imao drugačije ideje. Kako god, Pavlu su trebala nova savezništva koja bi mu omogućila da sprovede ovu komplikovanu kombinaciju, odnosno dođe do Slovenije. Ko zna kako i ko zna kojim putevima sudbine ali je došlo do sporazuma sa miljenikom i saradnikom ustaškog poglavara, Sekulom Drljevićem. Da, sa istim onim Sekulom kome današnji fanovi Pavla Đurišića pripisuju autorstvo nekim stihovima crnogorske himne, i zbog čega je, kako kažu, ne mogu prihvatiti kao svoju. Uglavnom, Pavle nije imao tih problema pa je sklopljen dogovor koji je Drljevića učinio vrhovnim, a Pavla vojnim komandantom nove formacije koju su nazvali Crnogorska narodna vojska. Tako je jedan uspio ostvariti svoj politički san, a drugi našao formulu da posredno sklopi pakt sa ustaškom tvorevinom NDH čije gostoprimstvo mu je bilo neophodno.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051315058_ef452818bcffb816cd80770c2dbf8a423ee6a65096aa907c28a1fb431902b020.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025051315058_ef452818bcffb816cd80770c2dbf8a423ee6a65096aa907c28a1fb431902b020" data-rendition-name="original" width="831" height="835" loading="lazy" alt="Crnogorski četnici u Zagrebu"> <figcaption>Crnogorski četnici u Zagrebu(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Kako je ovaj sporazum doživljen u četničkoj Vrhvonoj komandi svjedoči dokument odnosno raspis koji Draža Mihailović 23. marta 1945. šalje potčinjenim komandantima: “Prema dobivenim obavještenjima...Pavle Đurišić izvršio je formalnu izdaju prema narodu, kralju i ovoj komandi... Izvesni delovi trupa Crne Gore i Staroga Rasa sa ustašama poseli položaj oko Karaule i bacaćima tuku drum... Crnogorci će ući u sastav Pavelićevih snaga pod komandom Sekule Drljevića...” Nakon mnogo nadmetanja, podmetanja i nadmudrivanja, te Pavlove ideje da ne poštuje određene rute za kretanje kroz ovu državu, desila se bitka na Lijevče Polju što nas vraća na početak ove priče i nadahnutog govora mitropolita i ode “velikom junaku nepobjedivog karaktera.” Dozvoljavamo razlike u shvatanju i percepciji pojma karakter, ali je prilično teško, pa makar to pokušao i sami mitropolit SPC, prihvatiti osobu koja je imala saradnju sa svim akterima ratne drame u Drugom svjetskom ratu kao karakternu. Sa ustanicima, italijanskim fašistima, njemačkim nacistima i svim njihovim pomagačima. A naročito je teško karakter pripisati osobi koja se predstavljala kao zaštitnik srpskog naroda, a onda napravila pakt sa ustašama koji su svirepo pobili stotine hiljada svih onih koji im se nijesu sviđali, od kojih ubjedljivo najviše tih istih Srba. Da je mitropolit rekao da je Pavle Đurišić jedinstvena ličnost, to bismo aspolutno mogli prihvatiti jer ne znamo za aktera Drugog svjetskog rata koji je aktivno sarađivao sa svim stranama, pa i sa “krvnicima svog naroda” Ali kako pjesnik reče “kažu ukus je karakter, a karakter sudbina”. Za kraj prvog dijela ove priče dugujemo epilog. Pakt Drljević - Đurišić je zaista bio sudbonosan za obojicu. Prvi je, nakon Lijevča Polja, u proljeće 1945, sa svojih otprilike 150 saradnika završio u Jasenovcu, a njegova vojska je opet priznala Drljevića za komandanta i stigla do Slovenije. Drugog su, nešto kasnije, sustigli oni koji mu nijesu mogli oprostiti Pavlovu smrt i poslali ga na neki bolji svijet. Ovaj tekst je napisan na osnovu više istorijskih izvora, odnosno dokumenata koja su objavljena u knjigama: Nikola Milovanović, “Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića, prvi dio”, Beograd 1984. Nikola Milovanović, “Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića, drugi dio”, Beograd 1984. Radoje Pajović, “Pavle Đurišić”, Podgorica 2005. Vlado Marković, Radoje Pajović, “Saradnja četnika sa okupatorom u Crnoj Gori”, Cetinje 1996.&nbsp; Branislav Kovačević, “Stradanje crnogorskih četnika”, Podgorica 2005. Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, knjiga I, Beograd 1945. I drugim relavantnim izborima

Je li Pavle Đurišić junak nepobjedivog karaktera?

Pravni put za zaštitu prava na zdravu životnu sredinu u Crnoj Gori nije jasno definisan ni predvidiv, ocijenjeno je na okruglom stolu koji je u Podgorici organizovao Savjet Evrope, prenosi agencija Mina. 
 
Na okruglom stolu predstavljena je Osnovna studija o zakonodavstvu, politici i sudskoj praksi u oblasti ljudskih prava i životne sredine u Jugoistočnoj Evropi, u okviru regionalnog projekta Ljudska prava i održiva životna sredina u Jugoistočnoj Evropi, koji finansira Human Rights Trust Fund. 
 
Iz Ustavnog suda su saopštili da je predsjednica tog suda Snežana Armenko izradila i predstavila analizu crnogorskog normativnopravnog okvira, koja obuhvata ustavno određenje i opseg ustavnopravne zaštite prava na zdravu životnu sredinu i pregled međunarodnih ugovora koje je Crna Gora ratifikovala u oblasti zaštite životne sredine. 
 
Dokument, kako su naveli, obuhvata analizu normativnog uređenja, ali i sudske prakse, materijalnog i procesnog aspekta tog ustavnog prava kroz različite sudske postupke – građanski, upravni, privredni, krivični, prekršajni sa pregledom pravnih instituta koji stoje na raspolaganju za zaštitu životne sredine, kao i analizu prakse Ustavnog suda. 
 
Armenko je u uvodnom obraćanju naglasila da je "ovo trenutak ne samo da se osvrnemo na postignute rezultate, već i da se pripremimo za buduće izazove i prilike”. 
 
- Jer su one podjednako važne kada ih uočimo i iskoristimo, kako bi u realnosti gradili mostove između dva ključna pitanja savremenog doba - održivog razvoja i očuvanja životne sredine- navela je Armenko. 
 
Glavni pregovarač Crne Gore sa Evropskom unijom Predrag Zenović istakao je da zaštita životne sredine nije samo sektorska politika, već pitanje ljudskih prava i osnovni izraz društvenog ugovora između države i naroda. 
 
- Crna Gora kao ekološka država ima ustavnu dužnost i istorijsku mogućnost da primjerom bude lider u region- naveo je Zenović. 
 
To, kako je kazao, nije pitanje samo usklađenosti, već pitanje ubjeđenja. 
 
Šefica Programske kancelarije SE u Podgorici Lejla Dervišagić poručila je da se jedino zajedničkim radom pravosuđa, izvršnih vlasti, civilnog društva i međunarodnih partnera može izgraditi pravni i politički okvir u kojem priroda, ekosistemi i ljudi imaju prostor da se razvijaju i napreduju. 
 
- Zaključeno je, između ostalog, da pravni put zaštite ljudskih prava u vezi sa životnom sredinom, posebno materijalnog prava na zdravu životnu sredinu nije jasno definisan niti predvidiv- kaže se u saopštenju. 
 
Navodi se da je zaključeno da se međunarodni standardi ne sprovode na odgovarajući način kada se utvrđuju povreda, odgovornost, naknada i visina štete u vezi sa štetom u životnoj sredini. 
 
Iz Ustavnog suda su rekli da je zakljuečno da ne postoji konkretan pravni režim za postupke koji se tiču zaštite životne sredine i da se pravila o troškovima u tim postupcima ne razlikuju od onih u drugim oblastima. 
 
Kako su naveli, zaključeno je da se nevladine organizacije i zainteresovana javnost suočavaju sa brojnim izazovima u bavljenju pitanjima u vezi sa životnom sredinom, uključujući nepotpune informacije, poteškoće pri zahtjevanju da se otkriju podaci obilježeni kao „tajni” i nemogućnost pribavljanja traženih podataka jer ih institucije nemaju. 
 
Iz suda su kazali da analiza sadrži i veliki broj preporuka čijom implementacijom će se osnažiti zaštita životne sredine u Crnoj Gori. 
 
Okrugli sto okupio je predstavnike crnogorskog sudstva, tužilaštva, Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, Kancelarije Ombudsmana, civilnog društva, kao i pravne stručnjake.

Savjet Evrope u Crnoj Gori: Pravni put zaštite prava na zdravu životnu sredinu nejasno definisan

Da je zapošljavanje po partijskoj osnovi doprlo do svih dubina i širina crnogorskih institucija nije tajna, ali ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da se za visoke funkcije ne biraju samo politički podobni – nerijetko je riječ o ljudima skromnog obrazovanja i iskustva. ĐURAŠKOVIĆEVO VJEČITO DIREKTOROVANJE Aktuelni izvršni direktor Pošte Crne Gore Josip Đurašković ima iskustva u rukovođenju državnim preduzećima – prije direktorske funkcije u Pošti, bio je direktor Regionalnog vodovoda. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804" data-rendition-name="original" width="690" height="462" loading="lazy" alt="IZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković"> <figcaption>ZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  U kratkoj pauzi između direktorskih funkcija, Đurašković je bio koordinator službe bezbjednosti u Regionalnom vodovodu. Da je predodređen za direktorske funkcije, ne može se zaključiti po njegovoj biografiji i obrazovanju, ali može po političkoj pripadnosti – član je Demokrata Alekse Bečića. Pošta Crne Gore, nakon zahtjeva za slobodan pristup informacijama, poslala je kopiju diplome Đuraškovića sa specijalističkih studija – koja pokazuje da je direktor tog preduzeća 2011. godine stekao zvanje diplomiranog ekonomiste na Fakultetu za preduzetnički biznis u Beogradu. Prosječna ocjena mu je 7,56.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8" data-rendition-name="original" width="376" height="617" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurašković je fakultet završio 2011, ali je njegovo studiranje počelo znatno ranije, i to – u prošlom vijeku. Višu poslovnu školu u Beogradu upisao je 1999. godine. Dvogodišnje studije, kako nam je saopšteno iz Beogradske akademije poslovnih i umetničkih strukovnih studija, Đurašković je završio 2007. godine.&nbsp; Treću godinu studija završio je 2009. i stekao naziv strukovni menadžer.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe" data-rendition-name="original" width="1269" height="393" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja "> <figcaption>ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nadamo se da će Pošta biti efikasnija i brža u radu od njenog direktora u studiranju. &nbsp;,,SLUČAJ LEKOVIĆ“ &nbsp;To što je Đurašković tri godine završio za deset, odnosno četiri za 12 – nije dovoljno da zauzme prvo mjesto u kategoriji: vječiti studenti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković"> <figcaption>ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Na osnovu dosad dostupnih podataka – to mjesto pripada poslaniku Demokrata Momčilu Lekovića. On je, kako je saopšteno ETV sa Pravnog fakulteta, osnovne studije na tom fakultetu upisao 2009. godine. Završio ih je 13 godina kasnije, to jest 2022.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e" data-rendition-name="original" width="1264" height="486" loading="lazy" alt="TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV"> <figcaption>TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Specijalističke završava naredne godine – 2023. Četiri godine studija, poslanik Demokrata, koji često drži slovo u Skupštini svima o svemu, završio je za 14 punih godina. BOGDANOVIĆ UPORNO KRIJE FAKULTET Za Lekovićev dugi staž na Pravnom fakultetu vjerovatno se ne bi ni znalo da se i u ovom slučaju, kao i drugim, poslanik Demokrata ugledao na partijskog kolegu i ideologa partije Borisa Bogdanovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455" data-rendition-name="original" width="1068" height="712" loading="lazy" alt="GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG"> <figcaption>GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Očigledno da Bogdanovićeva ideologija podrazumijeva da obrazovanje krije kao zmija noge, pa u biografiji, koju je predao Skupštini, navodi da je diplomirani pravnik, ali ne i na kojem je fakultetu ili makar u kojoj državi je završio fakultet. Sa druge strane, Bogdanović u biografiji opširno opisuje koje je sve slogane za Demokrate osmislio, navodi i da je završio Školu demokratskog rukovođenja...&nbsp; O fakultetu – ni riječi. &nbsp;PRIČA O ,,MEGATRENDU“ O tome su govorili današnji Bogdanovićevi koalicioni partneri iz nekadašnjeg Demokratskog fronta. I to davne 2017. godine, kada je došlo du sukoba unutar tadašnje opozicije i kada je Demokratski front sumnjičio Demokrate za ,,šurovanje sa SDP-om“. Bogdanovića je tada DF optuživao da vodi prljavu kampanju protiv njih i drugih opozicionara, prvenstveno protiv nekadašnjeg lidera SNP-a Predraga Bulatovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5" data-rendition-name="original" width="680" height="549" loading="lazy" alt=',,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend'> <figcaption>,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  -Ovo je samo nastavak prljave kampanje koju je protiv Predraga Bulatovića vodila UDBA, a nastavile junoše iz Demokrata koristeći marketing metode sa Megatrenda kojeg je Bogdanović završio u svojoj 35. godini – kazali su tada iz koalicije Andrije Mandića.&nbsp; ,,MEGATREND“ I DRUGE PRIČE... &nbsp;Osim što nije naveo fakultet koji je završio, Bogdanović je u skupštinskoj biografiji izostavio ia da je bio administrativni radnik u nekada najjačoj opozicionoj stranci, &nbsp;Socijalističkoj narodnoj partiji, iz koje su i nastale Demokrate.&nbsp; I Boris Bogdanović, baš kao i njegov kolega Momčilo Leković, u Skupštini vrlo često drže slovo o pravu, kritikuju pravosuđe, određuju ko ima pravo na pretpostavku nevinosti, a ko ne.&nbsp; Zbog takvog nastupa, javnost bi pomislila da je šef poslaničkog kluba Demokrata pravo završio - makar na Harvardu, a ne na Megtarendu.&nbsp; Za privatni Univerzitet Megatrend, koji je osnovao kontroverzni profesor Mića Jovanović, inače poklonik SNS-a Aleksandra Vučiča, vezane su brojne medijske priče o ,,kupoprodaji“ diploma. Ministarstvo prosvjete Srbije je 26. avgusta 2024. godine oduzelo Univerzitetu Megatrend dozvolu za rad, na osnovu odluke Nacionalnog tela za akreditaciju i obezbeđenje kvaliteta u visokom obrazovanju koje je odbacilo zahtev tog univerziteta za novu akreditaciju. No, nakon hitnih intervencija sa ,,najznačajnijih adresa“, Ministarstvo prosvjete je brzo revidiralo odluku i vratilo akreditaciju Univerzitetu Megatrend. Tako da i Boris Bogdanović može da odahne - ,,ostala mu je na snazi“ diploma pa će moći i dalje ,,da dijeli pravdu“ u ime Demokrata koje kontrolišu bezbjednosni sektor.&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Direktor Pošte Đurašković dvogodišnje studije završio za osam godina, poslanik Leković četvorogodišnje za 14?!

Glad, ne fizička, nego duhovna; nesigurnost, labavo osjećanje samovažnosti i patološko potiskivanje prethodnog života ili detalja iz njega. A sve radi lakšeg otklona od manje upotrebljive prošlosti - laganje o njoj se ponavlja toliko dok u sopstvenoj glavi ne postane istina. Ne znam kako se u psihologiji definiše opisani profil, ali postao je zajednički imenitelj najglasnijih propagatora tekovina tridesetoavgustovskog osvježenja Crne Gore. &nbsp; Tako poslanica Jelena Nedović, dok postoji, nosiće u sebi priču o patikama koje je izdirala od djetiljstva do kraja studentskih dana. Borisa Bogdanovića progoniće ruka sa tanjirom supe i kada bude pisao memoare sa podnaslovom “kako smo sredili jednu zemlju”… A poslanika u crnogorskom parlamentu &nbsp;Vladimira Dobričanina progoni - lično Josip Broz. To smo nedavno saznali,a dr Dobričanin tvrdi da je sve davno počelo... UDBA, KUME, UDBA... Upravo tako: oglasio se Dobričanin na društvenim mrežama nakon posljednje emisije ,,Načisto” i veli da Crna Gora ni malo nije odmakla od komunističko reakcionističke mahale kakva je bila od 1945. do 1990.. Pa je onda eksluzivno obznanio su Ozna o Udba pravile falsifikate, poput onog izvještaja Pavla Đurišića u kojem obavještava Čiču Dražu Mihailovića da je etnički čistio Pljevlja.&nbsp; E, veli, Dobričanin, to koriste ,,kvazi istoričari bez stida i srama”. I dodade da je najveći ubica Srba na Balkanu Josip Broz, te da je najveći zločin nad Crnogorcima izvršen na Zidanom mostu i Kovačkom rogu! &nbsp; Da je ovu ,,istoriju” deklamovao neki četnički potomak u dalekom Čikagu, možda bi se i moglo razumjeti. Ali, iza ovoga stoji dr Vladimir Dobričanin, ljekar i humanista (valjda to ljekar mora biti), direktor Urgentnog centra KCCG od 2008. do 2015, pa naredne dvije godine medicinski direktor Kliničkog centra Crne Gore. Danas profesor na Medicinskom fakultetu. &nbsp; Koji se sada, iako ljekar, usudio da beskrupulozno reviduje istoriju?! &nbsp; KAD SI PROGANJAN, A DOBIJAŠ FUNKCIJE Pri tom, vratimo li se samo malo unazad, vidjećemo da je uvaženi doktor prije dolaska u Crnu Goru, gotovo sve što je vezano karijeru, završio i odradio u Prištini. Dakle – osnovna, srednja, fakultet – Priština. Prvo zaposlenje Hirurška klinika KBC Priština, postdiplomske, magistratura - Priština. Od 1999. do 2006. godine - asistent pripravnik na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u - Prištini. Od 2006. do 2007. godine asistent na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u, pogodite - Prištini.&nbsp; Opet čitam objavljeni post i tek sad mi baš ništa nije jasno. &nbsp; Čini se da nešto nedostaje autoru takvog uratka. A što je to što mu fali? &nbsp; Prije svega, pedigre mučenika. Dobričanin je karijeru, kao Srbin gradio posred Kosova, a kasnije takođe je karijeru, kao Srbin, gradio posred Crne Gore. Mislim, normalno bi bilo da je nebitno koje je nacije, ako je čovjek uspješan i dobro radi svoj posao. &nbsp; Ali nije normalno ako taj isti Dobričanin, za sebe, nakon avgusta 2020. godine tvrdi da je sve vrijeme bio ugnjeteni, omalovaženi, obespravljeni Srbin! &nbsp; Ne bih komentarisao kosovski dio života i karijere doktora Dobričanina. Takođe, ostavljam i mogućnost da je neka od navedenih institucija bila privremeno (hm, privremeno) preseljena na teritoriju Srbije pa bi moglo doći do nejasnoća koje ne želim. &nbsp; Nemam informaciju da je dr Dobričanin bio član Saveza komunista u svojoj mladosti, mada za to postoji mnogo veća vjerovatnoća nego što je bila za Gorana Danilovića koji nas je onomad javno počastio tom pikanterijom iz svoje biografije. &nbsp; Kako god, crnogorski dio biografije Vladimira Dobričanina je kristalno jasan. IDEOLOŠKI PROBLEM Da li je ili nije bio član DPS-a, takođe nije bitno. Ali je, po narativu svih obespravljenih i omalovaženih Srba u Crnoj Gori DPS-u morao biti veoma, veoma (i treći put veoma) blizak da bi dobio mjesta koja je obnašao. Ne kažem ja, tako kažu, obespravljeni Srbi u Crnoj Gori. &nbsp; Problem je, izgleda, što DPS baštini ideologiju antifašizma, partizansko nasljeđe, poštovanje lika i djela Josipa Broza Tita i plejade narodnih heroja i poratnih socijalističkih rukovodilaca, otklon od 1918, nezavisnost Crne Gore... Sve ono protiv čega se danas bori ljekar i političar Dobričanin. &nbsp; Ali, cvrc… Otkud onda Vladimir Dobričanin u vrhu crnogorskog zdravstva punih devet godina? Tako bi se mogao zapitati svaki obespravljeni Srbin u Crnoj Gori. Jer, sve ono što nema prefiks „srpski“ po Dobričaninu je neofašističko. Pa su ljudi koji gaje iste nazore kao i DPS neofašisti a Pavle Đurišić je jedan fini, dobri antifašista, koji je, eto, oklevetan od zle Ozne i još gore Udbe. A Tito je, mora se ponoviti - ubio najviše Srba, 300.000, u prošlom vijeku i Crnogoraca, ko zna koliko i po Crnoj Gori i na Zidanom mostu. Čuš mene - četnika. KAD SE POBRKAJU PODACI Na kraju, dođosmo li, dedukcijom, opet do dokaza da, u postavgustovskoj Crnoj Gori neko mnogo zobilazi istinu kada poje sistematskom predavgustovskom progonu Srba. Da Dobričanin nije izuzetak koji potvrđuje pravilo, svjedoče imena mnogih drugih junaka današnje političke scene. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246" data-rendition-name="original" width="275" height="183" loading="lazy" alt="POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole"> <figcaption>POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Strašno se nešto pobrkalo u glavi doktora Dobričanina. Nenadani izliv nove vlasti u zdrav razum čine da ni sam, kako kaže, ne zna zašto mu stižu nekakve prijave za nelegalnu gradnju u Tološima. Pitam se, da li bi mu se to desilo za vrijeme DPS-a. Mada, tada nije bilo potrebe da gradi – dobio je stan. Iskreno se nadam, vjerujem, da doktor Dobričanin, dok drži skalpel u ruci ne razmišlja o Titu. Prosto, da mu ne zadrhti ruka kad čuej ono - ,,Smrt fašizmu! &nbsp;

Duhovi prošlosti ugroženog Srbina

Možete objaviti na stotine artefakata, faksimila, prvorazrednih dokaza, SPC i njeni sljedbenici potpuno ignorišu sve to i ne pada im na pamet da uđu u polemiku i opovrgnu bilo što od iznesenih činjenica. Oni guraju svoje, imaju svoju „istinu“ i vjerno stado kao publiku koja je svoj mozak predala u njihove ruke. Bilo da je u pitanju kapela na Jezerskom vrhu, nekanonsko i nezakonito gašenje CPC, simonija kod dobijanja tomosa SPC, jeretičko svetosavlje, zločinci u Drugom svjetskom ratu, ... pa smo evo stigli i do Duklje o kojoj Konstantin Porfirogenit, u dijelu „De administrando imperio“, u glavi 34, piše da je naseljavaju Dukljani. Iako se bavi naseljavanjem svih naroda, ne pominje ni Srbe ni Hrvate u Duklji. SPC je izgubila 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv francuskih medija Libération, Le Monde, Le Figaro zbog tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. Zato ne čudi ni što podržava zločince iz Drugog svjetskog rata. No, da se pozabavimo tim fantazijama popa Joanikija Mićovića o Pavlu Đurišiću kao junaku i heroju i načinu na koji je skončao. <h2>Sporazum s okupatorom</h2> Nakon sloma Trinaestojulskog ustanka i dolaska 150.000 italijanskih vojnika u Crnu Goru, postavljen je za guvernera Crne Gore armijski general Alessandro Pirzio Biroli, odlikovan od Vlade Kraljevine Srbije Ordenom bijelog orla s mačevima zbog učešća na Solunskom frontu. Prema četničkim podacima Pavle Đurišić se lično sastao sa predstavnicima Pirzia Birolija, naklonjenog srpskim nacionalistima, dva puta između januara i marta 1942. godine. Đurišiću je nakon toga data potpuna sloboda akcije protiv partizana u operativnoj zoni divizije Venezia.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db" data-rendition-name="original" width="640" height="480" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Pircio Biroli"><figcaption>Pavle Đurišić i Pircio Biroli(Photo: UGC)</figcaption></figure>  Dokument koji je potpisan u martu 1942. godine, prilikom drugog ličnog kontakta Đurišića s okupatorom, nosi naslov „Saglasnosti između Glavne komande italijanskih trupa u Crnoj Gori i kapetana Pavla Đurišića, komandanta crnogorskih četničkih nacionalista koji operišu u zoni dodijeljenoj diviziji Venecija“. Pod tačkom 4. pisalo je: „Da neće nikada okrenuti oružje protiv italijanskih trupa i da ograniče svoju politiku u samoj borbi protiv komunizma“. Sa svoje strane, talijanske se vlasti obavezuju da Đurišićeve odrede opskrbljuju oružjem i da im pruže pomoć u životnim namirnicama i platama, onako kako je sačinjen sporazum s bratom Pavla Đurišića, Vasom. Nakon što su partizanske snage, poslije krvoprolića u Barama Kraljskim i Lubnicama u borbi sa četnicima, morali privremeno napustiti krajem maja 1942. godine Crnu Goru, Alessandro Pirzio Biroli, nakon gotovo dvomjesečnih diskusija, potpisao je sa četnicima sporazum od 12 tačaka 24. jula 1942. godine. Tim sporazumom Đurišić se obavezao da će četnici biti „u potpunoj slozi“ s talijanskim jedinicama i da će spriječiti svaku eventualnu akciju koja bi mogla biti uperena protiv talijanskih vlasti. „Leteći odredi“ imali su tretman legalnih četnika, dok su ostale jedinice imale tretman dobrovoljačke antikomunističke milicije (MVAC — Milizia volontaria anticomunista), odnosno „narodne seljačke milicije“. Đurišić je insistirao za tzv. duhovno odgajanje školske omladine. Školska omladina je obavezna da pohađa crkve „više no što je uobičajeno“ i da obavezno prisustvuje „nacionalnim“ časovima u školi. Na konferenciji četničkih vođa u Šahovićima 30. novembra i 1. i 2. decembra 1942. godine, donešene su odluke koje su vjerovatno dodatno motivišu Joanikija Mićovića za glorifikaciju Đurišića. Među njima se nalaze odluke da će državom vladati dinastije Karađorđevića, da će na teritoriji buduće države živjeti samo Srbi, Hrvati i Slovenci, nacionalnih manjina ne može biti, da se uvodi vjeronauka u škole, da je crkva državna, da je pravoslavna crkva nacionalna i svetosavska, itd. Mnoge odluke liče na današnju Crnu Goru, poput tačke 8. (...) Sudije da budu iz četničke organizacije, kao i svi ostali činovnici, ili tačka 12. Žandarmerija treba da bude formirana iz redova četnika i da stoji pod direktnom kontrolom četničke organizacije. Prilikom ulaska u Kolašin, 23. februara 1942. godine četnički odredi Pavla Đurišića doveli su sa sobom pokretni zatvor. Taj će zatvor postati zloglasno mučilište rodoljuba. Potkraj novembra 1942. Đurišić je naredio: „Svakog uhvaćenog komunistu ubiti na licu mjesta sem vođa, koje vezati i sprovesti ovom štabu“. Prvi veći četnički zločin prema muslimanima, u kojem su sudjelovale Đurišićeve jedinice, zbio se u Foči 19. avgusta 1942. godine, kad je izvršen masakr muslimanskog stanovništva, bez obzira na pol i uzrast. U Šahovićima je na početku januara 1943. godine održana konferencija četničkih komandanata, na kojoj je razrađen plan o uništenju muslimanskih sela u bjelopoljskom kotaru. U ovoj akciji četnici su „tačno prema utvrđenom planu“ uništili 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima. Ovaj čudovišni zločin predstavljao je, u stvari, samo uvod u novi, još strašniji, koji je izvršen mjesec dana kasnije. Plan je bio da se izvrši napad na muslimane na teritoriju ne samo čajničkog, nego i pljevaljskog i fočanskog kotara. Draža Mihailović je odlučio da akcijom rukovodi Pavle Đurišić. Izvještaj koji je nakon osam dana Đurišić podnio Draži Mihailoviću poznat je svakome koga interesuje istina, te ga neću citirati. U ovoj akciji poginulo je oko 200 odraslih muslimana, od kojih je jedan dio bio naoružan, a ubijeno je oko 8.000 žena, đece i staraca. Preko polovine ukupnog broja žrtava (oko 53,5 %) čine đeca ispod 14 godina, mnogi u kolijevkama. Veći dio ubijene đece čine đevojčice. S opljačkanom muslimanskom imovinom četnici su se vratili kućama, zbog čega su četničke jedinice stigle na Neretvu sa zakašnjenjem od nekoliko dana, što neki smatraju uzrokom njihovog teškog poraza u ovoj bici.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f" data-rendition-name="original" width="424" height="335" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Draža Mihailović"><figcaption>Pavle Đurišić i Draža Mihailović(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Saradnja s Njemcima</h2> Pripremajući se za sudjelovanje u operaciji „Schwarz“, Njemci su ušli u talijansku okupacijsku zonu u Crnoj Gori, upali u Kolašin i razoružali četničke, zajedno sa štabom. Italijanski general Erkole Ronkalja je upozorio Njemce da njihova akcija predstavlja povredu „italijanskih suverenih prava“ i da moraju pustiti Đurišića: „Ako se razoružavanje smjesta ne obustavi, znaću da vas silom oružja spriječim. Guverner Crne Gore je naredio da Đurišić, koji je već u nemačkim rukama, smjesta bude oslobođen i četnici opet naoružani. Bude li se njemačka akcija i nadalje izvodila, smatraću to direktnom akcijom protiv Italije“. Svejedno, nakon hapšenja u Kolašinu (14. maja 1943), Pavla Đurišića su Njemci internirali u Poljsku u logor Strij. Nakon tri mjeseca internacije on je s grupom od dvadesetak ljudi navodno uspio pobjeći 27. avgusta 1943. godine, ali ga je prilikom prelaska Dunava nadomak Beograda uhapsila patrola Srpske državne straže i predala ga Njemcima, na njihovo traženje. Njemci su ga zatvorili u Ratničkom domu u Beogradu. Nakon 40 dana provedenih u zatvoru, Đurišića je, na intervenciju Milana Nedića, puštio Hermann Neubacher, ministar Rajha za Jugoistok. Sredinom maja 1944. godine, Đurišić je pośetio Nedića, Neubachera i njemačkog komandanta za Jugoistok von Weichsa, zamolivši ih da ubrzaju slanje oružja i drugog materijala za njegove jedinice, obećavajući Crnogorski dobrovoljački korpus jačine oko 5.000 ljudi. Nedić je Đurišića unaprijedio u čin potpukovnika, iako ga je skoro u isti čin, na prijedlog Draže Mihailovića, unaprijedio i kralj Petar. Na prijedlog njemačke Komande za Jugoistok, Đurišića je Hitler odlikovao Ordenom gvozdenog krsta. Đurišić je tijesno sarađivao s Njemcima i s pojedinim članovima Narodne uprave, u prvom redu s Jovom Đukanovićem, kod koga je ataširao kao oficira za vezu kapetana Vladimira Đurića. Na početku juna 1944. godine četnici Jakova Jovovića otkrili su u Bjelopavlićima skojevsku organizaciju. Tim su povodom proveli raciju i pohapsili veći broj skojevaca, naprednih omladinaca i drugih rodoljuba. Četničko rukovodstvo na čelu s Pavlom Đurišićem iskoristilo je ovu priliku da inscenira sudski proces. Komandant četničkih snaga za Crnu Goru Blažo Gojnić, imenovao je Prijeki vojni sud, koji je po kratkom postupku osudio na smrt 48 rodoljuba, pretežno omladine. Presuda je izvršena istoga dana u Lazinama. Njemačka komanda je reagovala pismom da se prestane sa masovnim ubijanjima. <h2>Dogovor sa Sekulom Drljevićem</h2> Na samom kraju rata, potkraj novembra i na početku decembra 1944, crnogorski su četnici otpočeli hitne pripreme za povlačenje u istočnu Bosnu. Bili su prinuđeni da se povlače zajedno s Njemcima, pa im je dobro došla njemačka odluka da se, umjesto preko Nikšića, povlače preko Kolašina, Mojkovca, Bijelog Polja i Prijepolja, jer je većina Đurišićevih četnika bila s tog područja. Brojčano stanje svih jedinica iznosilo je oko 7.000 ljudi. S četnicima se povlačio i mitropolit Joanikije Lipovac sa 56 sveštenika. Na ovaj put, đe će ih pokositi tifus, glad i oštra zima, pošao je velik broj četničkih familija, oko 3.000 osoba. Na putu do Trebave napadale su ih partizanske snage, tako da je broj ranjenih i oboljelih od tifusa i drugih bolesti dostizao i do 5.000 osoba, od kojih je znatan broj umro na putu. U Trebavi Đurišić se susreo sa Dražom Mihailovićem, koji mu je predlagao povratak u „gerilu“, svakog na svoj teren, „pa kada Rusi napuste našu zemlju, u novi ustanak“. Đurišić je bio protiv, ističući da on ne može u Trebavi ostaviti toliki broj ranjenika, bolesnika i izbjeglica. Umjesto povratka u Srbiju, odnosno u Crnu Goru, on je predložio pokret svih snaga u Sloveniju. Isticalo se da su se crnogorski četnici preko Albanije lako mogli povući u Grčku, ali ih je u tome Mihailović omeo pozivom da dođu u Bosnu. Od dana kada je izbio spor s Mihailovićem, Đurišić je uspostavio kontakt s Nedićem i Ljotićem. Već 21. februara uputio je Nediću depešu u kojoj je izrazio spremnost da sa 15.000 četnika iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine i Srbije i oko 1.500 izbjeglica dođe u Sloveniju i da se stavi pod njegovu komandu. U proljeće 1944. godine, ubrzo nakon savezničkog bombardovanja Beograda i Zemuna, Sekula Drljević se iz Zemuna preselio u Zagreb i uspostavio bliski kontakt s vođstvom NDH. U julu 1944. godine odlučio je sastaviti privremenu vladu pod nazivom Crnogorsko državno vijeće. Budući da je došao u sukob s Mihailovićem, Đurišić je odlučio da se poveže sa predstavnicima Sekule Drljevića i da s njim povedu službene pregovore s ciljem prebacivanja četnika preko teritorija NDH. Do pregovora je došlo u Doboju. Drljevićevi pregovarači su uslovili da Drljevića priznaju kao političkog vođu Crnogoraca, da Đurišićevi četnici službeno priznaju Crnogorsko državno vijeće, da se Đurišićeve snage prebace na lijevu obalu Save (kod Slavonskog Broda) i da kao Crnogorska narodna vojska nastave marš prema Zagrebu. Jedini uslov koji je postavio Đurišić bio je da Drljević odmah primi ranjene i teško oboljele četnike, što je i učinjeno, kad je oko 2.700 ranjenika i tifusara smješteno u kasarni u Staroj Gradiški.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28" data-rendition-name="original" width="823" height="835" loading="lazy" alt="Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945."><figcaption>Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945.(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Dražin nalog</h2> Mihailović je svim komandantima naredio da prekinu svaku vezu s Đurišićem, da će biti sastavljen Ravnogorski sud koji će Đurišića lišiti čina i proglasiti ga izdajnikom. Na kraju, Mihailović je zaprijetio da će obavijestiti sve savezničke komande da je Đurišić sa svojim jedinicama prišao ustašama i crnogorskim „separatistima“. Mihailovićev raspis od 23. marta iznenadio je Đurišića i uplašio od neželjenih posljedica, pa je naredio pokret jedinicama desnom obalom Save, u pravcu Motajice i Lijevča-polja. Time je praktički prekršio sporazum s Drljevićem. Drljević je o tome obavijestio ustaško vođstvo, pa su u zoru 4. aprila ustaše i domobrani napali Đurišićeve snage na Lijevča-polju. Đurišić u toku noći 4/5. aprila svim raspoloživim snagama napada ustaše, kako bi ih iznenadio, ali biva odbijen. U četničkim jedinicama na Lijevča-polju nastupilo je rasulo. Đurišić je, po dogovoru s Dragišom Vasićem, Zaharijem Ostojićem, Petrom Baćovićem, Mirkom Lalatovićem i drugim istaknutim četničkim vođama, odlučio da izabere elitnu četničku jedinicu od nekoliko stotina ljudi i da se pokuša s njom prebaciti nazad preko Vrbasa i preko Grmeča, Bihaća i dalje nastaviti za Sloveniju, ali su ih napale jedinice NOVJ i preśekle im povlačenje prema rijeci Sani. U bezizlaznoj situaciji, Đurišić pokušava da uspostavi opet kontakt sa Drljevićem i odlazi u Staru Gradišku. Sekula Drljević je 10. aprila je pośetio Staru Gradišku, održao govor, formirana je Crnogorska narodna vojska, nakon čega je izvršena provjera Đurišićevih četnika. Oficiri i svi koji su bili eksponirani kao izraziti neprijatelji crnogorskih federalista, predani su ustašama. Ostali su morali prethodno potpisati tekst zakletve Nezavisnoj Crnoj Gori. Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Petar Baćović, Dragiša Vasić, jedan broj članova četničkog Nacionalnog komiteta za Crnu Goru i gotovo svi oficiri koji su se poslije Lijevča-polja nalazili u Đurišićevoj grupi, ukupno oko 150 ljudi, nijesu prošli komisiju i upućeni su u logor u Jasenovcu, đe su ih ustaše pobile. I to su činjenice o tome ko je koga prevario. Sami zaključite. Tačno je da je Draža Mihailović vodio dvostruku politiku, sarađivao sa Njemcima, a istovremeno održavao kontakte sa saveznicima, čak je bio vojni ministar u londonskoj vladi Slobodana Jovanovića. Tačno je i da je Mihailović neko vrijeme u medijima savezničkih država prikazivan kao „gerilski vođa“, dospjevši na naslovnicu časopisa Time, a o njemu je u Holivudu snimljen propagandni film „Četnici: borbena gerila“ (Chetniks! The Fighting Guerillas). U isto vrijeme kad je kapetan Hadson, britanski oficir za vezu, na osnovu stanja na terenu komentarisao: „U trenutku kada je Mihailović u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga bio je nagrađen najjačom britanskom propagandom“. A kakve su se igre igrale govori ono što je u julu 1942. godine, šef balkanske sekcije Uprave za specijalne operacije (SOE), lord Glenkoner, pisao Foreign Office-u: „Kao što znamo, svu aktivnost u Jugoslaviji morali bismo zapravo pripisati partizanima. Međutim, kad je riječ o javnoj upotrebi, ne vidim zašto bi bilo štetno da nešto od toga pripišemo u zaslugu Mihailoviću“. Zato ne čudi da je, u vrijeme pokolja nad muslimanima u Sandžaku i kad major Nil Selbi, britanski komandos, sredinom avgusta izvještava komandu da su Mihailovićeve snage više „profašističke nego prosavezničke“, vođa francuskog otpora general Šarl de Gol odlikovao generala Dragoljuba Mihailovića Ratnim krstom u februaru 1943. Ne čudi kad vidimo koliko je potrebno EU da shvati što se događa u Srbiji danas, kakvi se interesi preklapaju, dok im još uvijek nije jasno ko u Crnoj Gori vrši vlast. Ali, sve to nema nikakve veze sa Pavlom Đurišićem. Jedine saveznike koje je imao Pavle Đurišić bili su Talijani, Njemci, Dimitrije Ljotić, Milan Nedić i Draža Mihailović. Prostor mi ne dozvoljava da navedem sve zločine iza kojih stoji Pavle Đurišić. Ipak, na kraju, volio bih da mi Joanikije Mićović navede što to u biografiji Pavla Đurišića je herojsko i junačko?

Što je to u biografiji Pavla Đurišića herojsko i junačko?

Crnogorska javnost, ali ni mještani mojkovačkog sela Štitarica ni pola godine od kada su vandali ošegali i ukrali jarbol sa crnogorskom zastavom ispred crkve na mjesnom groblju do danas nemaju odgovor ko je to i zašto učinio, kao ni ko je i zašto ponovo pokušao da uradi isto nedjelo kada su Štitaričani sjutradan, 3. novembra, postavili novi jarbol sa državnom zastavom Crne Gore, iako su tada osumnjičeni izgrednici privođeni.&nbsp; Skoro tri mjeseca policija je svake noći čuvala jarbol od huligana, a neko vrijeme su im pomagali i mještani.&nbsp; Jarbol sa crnogorskom zastavom grupa Štitaričana postavila je kao odgovor na postupak Crkve Srbije čije svještenstvo i vjernici su početkom oktobra prošle godine na grobljanskoj crkvi postavili jarbol sa srpskom trobojkom, sa četiri S. Na molbu dijela mještana da uklone zastavu, ova vjerska zajednica je ostala gluva, pa su se oni organizovali, skupili novac i kupili metalni jarbol, dugačak 10 metara, koji su 2. novembra postavili u dvorištu crkve i na njemu je zaviorila crnogorska državna zastava. Iste noći do danas neidentifikovani vandali posjekli su i odnijeli jarbol. Već sjutradan postavljen je novi i organizovane su straže da čuvaju zastavu. Samo dvije noći kasnije, između 5. i 6. novembra, jarbol sa crnogorskom zastavom opet se našao na meti huligana, ali je odbranjen, a dvojica od četvorice izgrednika su uhvaćena, dok su dvojica uspjela da umaknu.&nbsp; Crnogorske vlasti i policija od tada ćute o dešavanjima u Štitarici. Portalu ETV nijesu odgovorili iz Uprave policije da li su privedeni i procesuirani vandali i u kojoj je fazi istraga u slučaju posječenog i ukradenog jarbola sa crnogorskom državnom zastavom. Pitali smo ih i kakva je procjena bezbjednosne situacije u ovom selu. Policiji su se obratili i mještani koji su delegirali Dušana Bakovića da od institucija zatraži odgovore o toku istrage, ali su i oni ostali bez odgovora.&nbsp; U dopisu dostavljenom institucijama Baković je tada ukazao na činjenicu da je u grupi koja je pokušala da ošega i ukrade drugi jarbol sa crnogorskom zastavom bio i pripadnik Vojske Crne Gore.&nbsp; Portalu ETV mještani Štitarice kažu da svi u selu znaju ko su četvorica muškaraca koji su pokušali da posijeku drugi jarbol i ističu da je samo jedan iz Štitarice, dok su trojica iz Mojkovca. Mještani su Crkvi Srbije ponudili da, „radi mira u selu“, uklone obije zastave, ali uzalud. U ovoj vjerskoj zajednici tvrde da je trobojka postavljena u skladu sa takozvanim temeljnim ugovorom i da je to crkvena zastava. Crkva u Štitarici sagrađena je 1896. godine, kao zadužbina kralja Nikole. Da je nekada složno selo danas opasno podijeljeno upozoreno je i sa Prvomajskog uranka koji je dio mještana organizovao u Štitarici, na kojem se okupilo blizu 300 ljudi, Štitaričana i njihovih gostiju.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512060520_36d61c71c9e07a8f7fb1d8296023e4581137294a3201a9c0a2197e8acd5c5b39.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250512060520_36d61c71c9e07a8f7fb1d8296023e4581137294a3201a9c0a2197e8acd5c5b39" data-rendition-name="original" width="1600" height="1064" loading="lazy" alt="Prvomajski uranak u Štitarici"> <figcaption>Prvomajski uranak u Štitarici</figcaption> </figure>  - Praznik rada je u ovim krajevima uvijek imao poseban značaj, bijaše to vrijeme kada se svom zavičaju vraćahu radnici i školarci koji su veći dio godine provodili van rodnog mjesta. Zadnjeg aprilskog dana bi pošli na obližnje brdo iznad sela i zapalili vatru čiji bi odsjaj najavio prvomajske praznike, dane za druženje, obilaske i za pomalo rada na imanju. Ovo mjesto nazivamo „zborno mjesto“, tu se godinama u predvečerje igrao lijep fudbal, a u ovom Mjesnom domu se organizovale najbolje igranke. Bijaše to vrijeme bez podjela, bez vjera i bez nacija, ni prezimena jedni drugima skoro da ne spominjasmo, bijasmo samo Dragan Lekov, Raka Bajov, Rajko Tofilov, Brano Gilev. Bijaše to vrijeme kada više vjerovasmo Darvinu nego sijačima mržnje i falsifikatorima istorije. Bijaše vrijeme kada se prezirahu srebrnjaci. Bijaše vrijeme sloge, druženja i akcija. Možda bi se ponekad i posvađali, ali sama pomisao na svog, i oca onog drugog, bi svaku svađu prekidala – podsjetio je na neka druga vremena Svetozar Baković, u pozdravnom govoru 1. maja. Štitarica, kako je kazao, poslije oslobođenja od Turaka ubrzano se naseljavala iz Čeva, Morače, Uskoka, Kuča, kolašinskog kraja i drugih mjesta. - Pošto je svo stanovništvo bilo pravoslavno pojavila se želja za izgradnjom pravoslavne bogomolje, a tadašnji crnogorski knjaz Nikola Petrović im to i odobri uz obezbjeđenje novčanih sredstava i zidara Vasa Porobića iz Herceg Novog, a narod je donosio kamen i šegrtovao. Po starom crnogorskom običaju u donošenju kamena iz par kilometara udaljenog Brežđa učestvovalo je svo selo i staro i mlado i muško i žensko, kako bi crkva bila zajednička, crkva narodna. Sve to je u kamen uklesano iznad vrata kao istorijski podsjetnik za sva vremena. Crkva je sagrađena 1896. godine, a osvještana tri godine kasnije od strane mitropolita autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve Mitrofana Bana. Sve do 2015. godine se štitarička crkva svetog Arhangela Mihaila, koju je knjaz posvetio krsnom imenu najbrojnijeg bratstva Rakočević, doseljenog iz Morače, vodila na državu Crnu Goru i opštinu Mojkovac, a poslije, gle čuda, na osnovu aero foto snimka crkvu prepisaše nekom drugom u vlasništvo, a od prošle godine i neku tuđu zastavu staviše ispred nje – podsjetio je Baković na dešavanja u Štitarici nekada i danas. Poručio je negatorima crnogorske države i nacije „da njihov srednjevjekovni mrak nikada neće biti dovoljno jak da zacrni nam Goru Crnu“. - ...sve dok nam preci služe za uzora, a potomci za zora vjekovaće i Crna Gora – poručio je on.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512060524_cd77d758501f4448fd90eee05c5b5f844cbfe1a977c4c67f1fe3a79fe2a0828f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250512060524_cd77d758501f4448fd90eee05c5b5f844cbfe1a977c4c67f1fe3a79fe2a0828f" data-rendition-name="original" width="1080" height="1440" loading="lazy" alt="Štitarica 1. maja"> <figcaption>Štitarica 1. maja</figcaption> </figure>

Tag: operacija-jo-montenegro-2025

Podrška FRONTEX-a u jačanju nadzora državne granice: Dopremljen kontingent terenskih vozila

Stoni tenis: Radović i Bakić u polufinalu

Satler: Nova geopolitička stvarnost učinila proširenje EU strateškim prioritetom, Crna Gora ponovo na kredibilnom putu ka članstvu

Je li Pavle Đurišić junak nepobjedivog karaktera?

Savjet Evrope u Crnoj Gori: Pravni put zaštite prava na zdravu životnu sredinu nejasno definisan

PRATITE TVe UŽIVO