Skoro 50 odsto građana smatra da Srpska pravoslavna crkva ima uticaj na političke prilike, dok 21.6 nema stav. Što se tiče Srbije, 30 odsto ispitanika smatra da vlast u toj zemlji ima veliki utjecaj, 28.7 odsto smatra da nema uticaj, a 20.7 da je uticaj precijenjen.
To je danas rekla danas direktorica CEDEM-a Nevenka Vuksanović predstavljajući istraživanje te NVO.&nbsp;
Govoreći o istorijskim temama, Vuksanović je kazala da su građani u većini prepoznali partizane kao borce protiv fašizma (37.9 odsto), dok 30.6 odsto nije imalo stav.
- Ostali odgovori bili su da su borci protiv fašizma bili i jedni i drugi (14 odsto), da nijedni (8,8 odsto) ili četnici (8,7 odsto) - dodala je Vuksanović.
Ona je navela da su građane pitali i za stav povodom podizanja spomenika Pavlu Đurišiću.
- Protiv podizanja spomenika je skoro 40 odsto građana, 25.3 odsto smatra da to nije važno, 13.5 odsto podržava inicijativu, dok gotovo 22 odsto nema stav. Reakciju države na ovo pitanje više od 50 odsto ispitanika nije ocijenilo, dok je protiv državne akcije 27.3 odsto, a 20.4 odsto podržava akciju države - izjavila je Vuksanović.&nbsp;

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

CEDEM: 37.9 odsto građana smatra da su partizani borci protiv fašizma, 30.6 nema stav

Saradnja ustaša i četnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj predstavlja jedan od najčudnijih aspekata Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Uprkos nepomirljivom sukobu između hrvatske i srpske nacionalne koncepcije, pojava zajedničkog neprijatelja u vidu Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) dovela je do njihove zajedničke borbe protiv „komunističke opasnosti“.
Italijanski general Roatta predložio je saradnju u Ljubljani 1942. godine, istaknuvši da četnici nijesu neprijatelji Osovine i da je potrebno da NDH zaboravi na ovog svog neprijatelja, kako bi imali samo jednog neprijatelja, odnosno komuniste.1 (Fikreta Jelić-Butić, „Četnici u Hrvatskoj : 1941-1945.“, Zagreb 1986.)
Dodatni faktor koji je olakšao zbližavanje bilo je postupno povlačenje italijanske vojske s reokupiranog područja NDH sredinom 1942. godine. Četničke grupe koje su se dotad oslanjale na italijansku zaštitu našle su se u neizvjesnosti pa su bile prinuđene tražiti nova savezništva ne bi li opstale.
Prvi formalni sporazum sklopljen je krajem aprila 1942. godine između ustaških predstavnika i zapovjednika četničkih grupa u okolici Mrkonjić-Grada Uroša Drenovića, za koga je sporazum predstavljao izlaz nakon teškog poraza u sukobu s kozaračkim partizanima. Suštinu dokumenta činila je izjava da će se četnici i oružane snage NDH zajednički boriti protiv NOP-a dok su vlasti NDH jamčile zaštitu srpskih sela, materijalnu pomoć i slobodu vjeroispovijesti.
Krajem maja 1942. uslijedili su sporazumi na području sjeveroistočne Bosne, konkretno s ozrenskim, trebavskim i zeničkim četničkim grupama. Prema ovim dogovorima, četničke grupe su priznale vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i obvezale se surađivati na uništavanju partizana.2 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Značajan je podatak da je područje 2. domobranskog zbornog područja u Banja Luci 1943. godine sarađivalo sa četiri četničke grupe (ozrenska, trebavska, sobotička i borjanska), jednim četničkim pukom (Manjača) i jednim četničkim bataljunom (Obilić). Ove su jedinice imale ukupno 13250 boraca, što pokazuje razmjere saradnje.3 (Mihael Sobolevski, „Uloga četnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ Časopis za savremenu povijest, 27(3) 475-487 1995.)
Najbolja saradnja razvila se u sjevernoj Dalmaciji i Lici u organizaciji stožernika Davida Sinčića. Početkom 1942. godine Sinčić je uspostavio kontakte s četničkim vođama poput Mane Rokvića, Branka Bogunovića i Steve Rađenovića. Sinčićevi izvještaji pokazuju da je već u maju 1942. postignuta konkretna saradnja, uključujući zajedničke akcije protiv partizana i uspostavu hrvatskih upravnih organa na područjima pod četničkom kontrolom, uz pomoć četničkih vođa. Posebno je značajan bio dolazak četničkih predstavnika Slavka Bjelajca i Milana Plečaša u Knin u julu 1942. godine, kada su izrazili spremnost za saradnju uz uslov vraćanja oduzete imovine Srbima i puštanja iz koncentracijskih logora onih Srba koje zatraže četnički vođe.4 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Posebno kompleksan slučaj predstavlja Momčilo Đujić, istaknuti četnički vođa u sjevernoj Dalmaciji, koji je, uprkos početnom otporu, s vremenom prihvatio određene oblike saradnje. Najznačajnija promjena u Đujićevu ophođenju prema NDH dogodila se 10. aprila 1943. kada je poslao delegaciju koja je došla čestitati i prisustvovati zboru povodom godišnjice NDH u Kninu, što je predstavljalo jasno priznavanje ustaške države. Nakon kapitulacije Italije u septembru 1943. Đujić je potpuno prešao pod njemačko zapovjedništvo.5 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Uprkos formalnim sporazumima, saradnja je bila opterećena međusobnim nepovjerenjem i sumnjičenjima. Četničke grupe izbjegavale su potpuno priznavanje NDH kao nadležnog faktora i često su preferirale pokroviteljstvo italijanskog okupatora. S druge strane, ustaški faktori nijesu se mirili s autonomnim statusom četnika i insistirali su na potpunoj subordinaciji. Četničke jedinice kontinuirano su kršile dogovorenu saradnju, napadale manje skupine domobrana i ustaša te provodile zločine nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Svoje činjenje negirali su pred vlastima NDH, a svoje zločine pripisivali partizanskom pokretu. Zbog toga su vlasti NDH tokom 1944. i 1945. godine mijenjale svoja gledišta o četničkom pokretu, nastojeći ih razoružati i uništiti.6 (Sobolevski, „Četnici“)
Zanimljiv je i slučaj Pavla Đurišića, komandanta crnogorskih četnika koji se povlačio pred partizanskim snagama, pri čemu je u Zagrebu 16. marta 1945. sklopio sporazum sa Sekulom Drljevićem.&nbsp;
Međutim, ova saradnja završila je tragedijom: ustaške i domobranske jedinice iznenadno su napale Đurišićeve snage na Lijevča polju 4. aprila 1945. te ih u trodnevnim borbama razbile. Nakon što se predao nadajući se milosti, Đurišić se uputio u Staru Gradišku i predao. Tu su ga ustaše razoružali, a Đurišić i njegova grupa odvedeni su u Jasenovac gdje su pogubljeni. Ovaj slučaj ilustruje krajnje granice četničko-ustaškog nepovjerenja čak i u trenucima saradnje.7 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Važnu ulogu u omogućavanju saradnje igrali su njemački i italijanski okupatori. Inicijativa za saradnju četnika i ustaša potekla je od Njemaca i Italijana, koji su već do početka 1942. godine uspostavili niz saradničkih odnosa sa četničkim pokretom.
Posljedice zaustavljanja njemačkih ispostava pred Moskvom zimi 1941. na 1942. godinu bile su potreba izvlačenja njemačkih snaga s Balkana i njihovo upućivanje na istočno bojište.
Stoga su Njemci nastojali spriječiti otvorene sukobe između četnika i oružanih snaga NDH, te ih privoljeti na saradnju protiv partizanskog pokreta.
Vlasti NDH uočile su da su postignuti sporazumi o saradnji između četnika, Italijana i Njemaca uglavnom na štetu njihovih interesa, pa su zahtijevale da prigodom pregovora bude prisutan i njihov neslužbeni promatrač. Upute poglavnika Pavelića od 26. juna 1942. godine o postupku sa četnicima razotkrivaju pragmatičnost ove saradnje. Zaključeno je da su se četnici opredijelili za saradnju jer su partizani ugrožavali njihov opstanak i da će saradnja postojati samo dok postoji opasnost od partizana, a kada ona prestane, tada četnike treba razoružati.8 (Sobolevski, „Četnici“)
Obje strane nastojale su opravdati svoju saradnju. Četničke vođe objašnjavale su saradnju kao taktičku nužnost za očuvanje srpskog stanovništva od „fizičkog istrebljenja“. U elaboratu „Četnički pokret u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji“ iz oktobra 1942. godine naglašava se da četnici moraju smanjiti broj svojih neprijatelja i da su njihovi interesi u ovom momentu identični sa interesima okupatorskih vlasti – borba protiv ustaša i komunista.9 (Jelić-Butić, „Četnici“=
Ustaše su ipak saradnju sa četnicima smatrale „državnom nuždom“ i taktičkim potezom usmjerenim protiv glavnog neprijatelja – NOP-a. Pavelić je ovu politiku odobrio okružnicom od 26. juna 1942. godine, u kojoj je naglasio četničke ponude za predaju valja prihvatiti.10 (Jelić-Butić, „Četnici“)

Saradnja ustaša i četnika u NDH

Radikalizacija politike koji vrši predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić i skupina oko njega, dovešće do toga da sve veći broj ljudi otkaže poslušnost tim idejama, ocijenio je predsjednik SO Budva i funkcioner Evropskog saveza Petar Odžić.
- Mandić i klika oko njega žele da od Crne Gore naprave ono što je Federacija Bosne i Hercegovine - rekao je Odžić u emisiji “Klub Aplus”.
Na pitanje voditeljke ove emisije da li misli da je Mandić jedini u vladajućoj većini koji ima takve ideje, Odžić se osvrnuo na funkcionera Nove srpske demokratije (NSD) Jovana Vučurovića.
- Vučurović je Mandićev čovjek. Vučurović je iz partizanske kuće. Da li on podržava četništvo Andrije Mandića? Ovome se mora stati na kraj. Nikad narod Crne Gore neće dozvoliti da se petokraka i kokarda izjednače. Nikada nijesu bile isto i nikada neće biti isto - kategorično je odgovorio Odžić.
Prema njegovim riječima, veći broj ljudi u Crnoj Gori će prelaziti u građanske varijante.
- Crna Gora je mala da bi se dijelila na nacionalnoj osnovi. Ovdje ima 600.000 stanovnika. Ako svako krene da uzima svoje, od Crne Gore ne ostade ništa - smatra Odžić.
Tvrdi i da oko 80 odsto ljudi u Crnoj Gori razmišlja antifašistički.
- To što se sada kroz spinove, medijske hajke i politička djelovanja bivšeg Demokratskog fronta napraviti revizija istorije, nemoguća je misija - zaključio je Odžić.

1250x600

1084x550

Odžić: Vučurović je iz partizanske kuće, neka se oglasi da li podržava Mandićevo četništvo

Neformalna građanska asocijacija „Strategija za evropsku u građansku Crnu Goru“ (STEGA) saopštila je da će odati počast za 52 ubijena mlada života koji su pokopani na spomen obilježju na Lazinama u Danilovgradu, a koje su 22. jula 1944. godine zvjerski ubili i strijeljali kvinslizi - odnosno četnici pod vođstvom „komandanta“ Jakova N. Jovovića.
U ovoj asocijaciji su naglasili da su se obavezali da će svoje težište postaviti na izgradnji nove državotvorne i društvene paradigme, koja počiva na izvornim i autentičnim evropskim vijednostima, koje su danas ugrožene, devastirane ili nedovoljno društveno podržane.
Stoga, kažu, imaju obavezu da nastave sa svojom misijom, a prvi naredni korak je odavanje počasti mladim partizanima i antifašistima.
- Podsjetimo da je, u cilju što bolje saradnje sa nacističkim okupacionim trupama u Bjelopavliće, u selo Kosovi lug početkom 1944. godine, došao i Pavle Đurišić koji je bio pretpostavljeni za vršenje operacija čišćenja terena „komandantu“ Jakovu N. Jovoviću. Danas 81 godinu kasnije, ideologija revizionizma, negacije i izjednačavanja žrtve i zlikovca dobija karakter zvanične državne politike u Crnoj Gori, dok insitucije, CANU, Univerzitet ostaju „nijemi posmatrači“ – upozorili su u STEGA.
Zato, podvlače, svjesni opasnosti i otvorene namjere da „nova (kvazi) ideologija“ zamjeni uloge žrtve i zločinca crnogorski građani i izvorni antifašiti se samoorganizuju i pružaju otpor.
- STEGA, kao koalicija slobodnih pojedinaca, učiniti će napor da se demokratskim, akadamskim i građanskim metodama, izbori za antifašističku, prosperitetnu i sekularnu Crnu Goru, vraćanju državnih institucija u njihov puni ustavni kapacitet, sve sa cilje izgradnje bolje i pravednije Crne Gore – poručili su oni.
Inače, STEGA, koja u svom nazivu, simbolički povezuje težnju današnje Crne Gore da postane EU država sa izgrađenom vladavinom prava sa „Stega-om“ - prvim crnogorskim zakonodavnim aktom iz 1796 godine, u svojoj Programskoj Deklaracije upisala je pet temeljnih principa – među kojima je i antifašizam.
- Antifašizam nije samo poklič, jedan praznik koji se obilježava ili načelna proklamacija. Antifašizam je vrijednost koja se mora čuvati, ne u jednom danu ili vezano za jedan događaj, već kao odrednica koja definiše karakter jedne društvne zajednice – jasni su u STEGA.
Desni populizam, klerikalizam, dogmatizam, istorijski revizionizam, etno-federalizam su, ističu oni, stvarnost današnje Crne Gore, koja sve više, uljed raspada vrijednosti dirigovanog unutrašnjim, ali i snažnim i spoljno političkim uticajem postaje sve više – zapušteno društvo, preušteno talasu „novog primitivizma“, koji je po istoj matrici devedesetih godina prošlog vijeka donio tragedije i razaranja na prostoru bivše Jugoslavije.&nbsp;
- Na ove vrlo, opasne deformacije crngorskog društva već duže upozoravaju i Evropska komisija, Evropski parlament u svojim rezolucijama i nedavno i gospodin šef Delegacije EU u Podorici, g. Satler u javnom obraćanju crnogorskoj javnosti – naglasili su u STEGA.

STEGA obilježava 81 godinu od stradanja partizana i antifašista na Lazinama: Antifašizam je vrijednost koja se mora čuvati

Dok Aleksandar Vučić proslavlja Dan pobjede nad fašizmom u Moskvi, u gostima kod Vladimira Putina, Hitlera našeg doba, njegova dvorska svita u Srbiji takođe obilježava praznik, mada nikome nije jasno zašto. Odavno je obilježavanje ovog svijetlog datuma pretvoreno u farsu, otkad su Srbiju zajahali duhovni i ideološki potomci onih koji su u Drugom svjetskom ratu bili na strani okupatora. Tradicija ruganja antifašizmu, poglavito Narodno-oslobodilačkom pokretu koji je porazio naciste i njihove sluge, nastavljena je i ove godine.
Kao i svake godine, i sada su zvaničnici prvo oskrnavili Spomen kompleks “Groblje oslobodilaca Beograda”. Predsednica Skupštine Srbije Ana Brnabić, ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Milica Đurđević Stamenkovski, kao i ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Bocan Harčenko položili su vence na spomenike onih koji su dali živote u borbi protiv fašizma. Njima su se pridružili i takozvani “studenti koji žele da uče”, izdajnici svojih kolega koji se bore za slobodu, pravdu i demokratiju, za iste one ideale za koje su se borili i oni koji počivaju na Groblju oslobodilaca.
Potom je uslijedila šetnja Besmrtnog puka do Trga Republike, što je običaj uveden prije nekoliko godina. Tačnije – presađen iz matuške Rusije. Pošto su naši revizionisti, zakleti protivnici partizana i ostalih antifašista, temeljno izbrisali sjećanje na naše autohtone antifašističke tradicije, sa posebnim naglaskom na komuniste i partizane, ostalo im je jedino da uvoze lažnu tradiciju iz Rusije, zemlje koja danas djeluje slično kao Treći Rajh vo vremja ono. Kod nas se predstavnici vlasti ponašaju kao da je taj Besmrtni puk neka dugovečna tradicija, kao da potiče iz davnih dana, a zapravo se radi o novotariji.
<h2>Uvoz običaja iz Rusije</h2>
Besmrtni puk je nastao u Tomsku 2011. godine na inicijativu trojice novinara – Sergeja Lapenkova, Sergeja Kolotovkina i Igora Dmitrijeva. Po riječima istoričara Milana Subotića, ideja te manifestacije je bila da građani “nošenjem fotografija svojih umrlih predaka simbolično potvrde njihovo prisustvo u slavljeničkoj koloni”. Nešto kasnije, Putinov režim je preuzeo ovu građansku inicijativu, pa je Besmrtni puk preinačen u militarističku manifestaciju koja slavi moć Rusije i njenog gospodara. A onda su se srpske sluge ruskog hazjajina dosjetile da svoje podaništvo pokažu i uvozom Besmrtnog puka, manifestacije koja slavi ideologiju ruskog imperijalizma, što je u dijametralnoj suprotnosti sa antifašizmom. Kad pogaziš sopstveni antifašizam, normalno je da se ponašaš vazalski i kvislinški, kako drugačije.
Na čelu kolone stajali su ambasador Rusije i srpski ministri, među njima i osvjedočeni ultranacionalisti Nikola Selaković i Milica Đurđević Stamenkovski. Aleksandar Bocan-Harčenko je predstavnik države koja upravo sprovodi genocid u Ukrajini, masovno ubija civile, diči se pokoljima nevinih, sravnjuje gradove sa zemljom, zatire sve pred sobom, ukratko – ponaša se slično kao nacistička Njemačka. Teško je pronaći adekvatniju osobu za povorku koja slavi antifašizam, pošto su nacisti iz Drugog svjetskog rata mrtvi.
Doduše, vlast je u namjeri da oskrnavi praznik posezala i za radikalnijim rješenjima, pa je tako prije koju godinu Besmrtni puk u Nišu predvodio osuđeni ratni zločinac Vladimir Lazarević. Njega su izabrali silom prilika, jer su Gebels, Gering, Himler, Hajdrih i slični nacistički zlikovci bili opravdano odsutni.
<h2>Zabranjeno pominjanje partizana</h2>
Da čitava manifestacija bude još apsurdnija, pomenuti ministri su poznati kao vatreni obožavaoci svih mogućih srpskih ratnih zločinaca iz devedesetih godina, kao i cijelog velikosrpskog projekta koji je iza sebe ostavio etnički očišćene teritorije, spaljena sela, porušene gradove, desetine hiljada mrtvih, milione raseljenih, silne masovne grobnice, neizmjernu patnju, jad i pustoš. Baš kao i fašizam u Drugom svjetskom ratu.
Nepotrebno je napominjati da su Vučićevi saradnici listom pristalice rehabilitacije kvislinga. Revizionisti, mrzitelji partizana, duhovna čeda četnika i ostalih kolaboracionista proslavljaju Dan pobjede nad svojim ideološkim istomišljenicima – zaista djeluje kao nacrt za neku dramu apsurda.
Kao i svake godine, i ove su funkcioneri izgovarali bezlične, besmislene izjave koje dodatno potcrtavaju svu bizarnost čitave predstave. Tako je, na primjer, Ana Brnabić proslovila kako “Dan pobjede nad fašizmom obilježavamo sa ponosom, dubokim poštovanjem i zahvalnošću prema svima koji su se borili za slobodu, pravdu i dostojanstvo čovjeka”. A ko su ti svi koji su se borili za slobodu? Kako se zvao njihov pokret? Imaju li ti ljudi neka imena?
Političari se brižljivo čuvaju da nijednom riječju ne pomenu partizane, Narodno-oslobodilački pokret, Josipa Broza Tita, Koču Popovića, Peka Dapčevića, nekog od nebrojenih narodnih heroja, bilo koga ko je zaista oslobodio Srbiju i Jugoslaviju od fašizma. Neupućeni posmatrač sa strane iz onog što političari govore nikada ne bi mogao da zaključi ko se to borio protiv fašizma i ko je oslobađao zemlju. Ako bismo slijedili zvanični narativ, zasnovan na istorijskoj reviziji, ispalo bi da su Draža Mihailović, njegovi četnici i Crvena armija porazili fašizam, a da su im u tome eventualno pomogli Milan Nedić i Dimitrije Ljotić.
<h2>"Uz maršala Tita, junačkoga sina"</h2>
Zato ne čudi što muzičkim dijelom proslave dominiraju pjesme kao što su “Marš na Drinu”, “Vostani Serbije”, “Ovo je Srbija” ili “Tamo daleko”. Kakve veze imaju te pjesme sa Narodno-oslobodilačkom borbom, antifašizmom i Drugim svjetskim ratom, to ni najvispreniji istoričar muzike ne bi umio da objasni. Važno je samo da se ne čuju pjesme koje su pjevali partizani, borci protiv fašizma, kojima bi ovaj praznik trebalo da bude posvećen. I bez kojih praznika ne bi ni bilo.
Nikako da čujemo neke stihove kojima su se bodrili borci protiv nacističkog okupatora i njegovih slugu. Na primjer: “Po šumama i gorama naše zemlje ponosne idu čete partizana, slavu borbe pronose”, ili “Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan. Bež'te od nas noćne tmine, svanuo je i naš dan”, ili “Uz maršala Tita, junačkoga sina, nas neće ni pakao smest’, mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo i čvrsto stiskamo pest”, ili “Sred pušaka bajoneta, straže oko nas, tiho kreće naša četa kroz bilećki kras”, ili “Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug! Koraci tutnje u napad, naprijed uz druga je drug! Naprijed sve bliže i bliže, čuje se koraka bat! Glas miliona se diže, dole fašizam i rat!” Te pjesme su izbrisane iz kolektivnog pamćenja, zajedno sa onima koji su ih pjevali. Kao da onih 800.000 partizanskih boraca i borkinja na čelu s Titom nikad nijesu ni postojali.
Dobro, ne treba biti previše kritičan prema nevoljnim slavljenicima Dana pobjede nad fašizmom, koji su prinuđeni da kiselih lica obilježavaju praznik koji bi najradije izbrisali iz istorije. Imali su oni i mnogo crnjih i gorih prestupa. Prije četiri godine su naši vrli antifašisti uspjeli da Dan pobjede nad fašizmom obilježe pjevanjem ljotićevskih pjesama iz zbirke dobrovoljačke lirike “Tvrđava”, objavljene tokom Drugog svjetskog rata. Na sceni Narodnog pozorišta orile su se popjevke pokojnih fašista iz Srpskog dobrovoljačkog korpusa, koje je sa ekrana smještenog iza pojaca pomno slušao čuveni borac protiv fašizma Draža Mihailović.
<h2>Neznani junaci</h2>
Do kakvog nonsensa može da dovede negiranje i falsifikovanje prošlosti najbolje je pokazao premijer Srbije Đuro Macut. Za razliku od kolega koji su se bar obreli na pravom mestu, predsjednik Vlade je potpuno zalutao, pa se našao na Avali, gdje je položio vijenac na Spomenik neznanom junaku. Kakve veze ima taj spomenik sa Drugim svjetskim ratom i pobjedom nad fašizmom? Nikakve.
Spomenik je posvećen žrtvama balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, Ivan Meštrović ga je napravio 1938. godine, prije okupacije i borbe protiv fašizma. Otkud onda Macut na Avali? Kako je uspio da pobrka ratove? Odgovor je jednostavan – da ne bi morao da oda počast omraženim partizanima, te da bi pobjedu nad fašizmom izmjestio iz istorijskog konteksta, prevashodno jugoslovenskog, i upisao je u tradiciju srpskih oslobodilačkih ratova.
Brisanje partizanskih, komunističkih, antifašističkih i socijalističkih tradicija u Srbiji traje već decenijama. Na kraju smo stigli u apsurdnu situaciju da se partizani ne pominju čak ni prilikom proslavljanja praznika za koje su sami zaslužni, kao što su Dan pobjede nad fašizmom ili Dan oslobođenja Beograda. Mladi naraštaji su sistematski indoktrinirani lažnim nastavnim programima, njima partizani i njihova borba ništa ne znače. To je vidljivo i u studentskoj pobuni, nema parola, pjesama, ikonografije koji bi podsjećali na partizane, dominiraju nacionalni motivi, potekli iz ideologije koja je uvijek stvarala ovakvu državu protiv koje se studenti bore.
Tito, Koča Popović, Ivo Lola Ribar, Nada Dimić, Đuka Dinić, Sava Kovačević, Lepa Radić – nisu više narodni heroji, već neznani junaci. Dok takvo stanje traje, dok srpsko društvo ostaje pogruženo u revizionizam i falsifikovanje prošlosti, dok nam vlada ideologija koju su partizani porazili – nema mnogo smisla da obilježavamo 9. maj. Više bi nam priličilo da slavimo Dan pobjede nad antifašizmom.

Kako su partizani postali neznani junaci

Četiri godine nakon što je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu, rat ostaje mrlja na našoj kolektivnoj savjesti i godinu za godinom svjedoci smo posljedica očiglednog kršenja međunarodnog prava, uključujući Povelju Ujedinjenih nacija, izjavio je danas generalni sekretar UN Antonio Gutereš.
Gutereš je na sjednici Savjeta bezbjednosti ukazao da je, uprkos neviđenim diplomatskim naporima, prošla godina bila najsmrtonosnija za ukrajinske civile i naveo da je od početka rata ubijeno više od 15.000 civila, a više od 41.000 je povrijeđeno.
- Pored toga, milioni su bili primorani da bježe iz svojih domova, a milionima je potrebna pomoć koja spasava živote- rekao je Gutereš i istakao da je posebno teška situacija kada su u pitanju djeca.
Prema njegovim riječima, od početka rata više od 3.200 djece je ubijeno ili povrijeđeno, a procjenjuje se da je za 2,2 miliona djece neophodna humanitarnu pomoć.
Gutereš je upozorio da borbe koje se vode predstavljaju direktan rizik za bezbjedno i sigurno funkcionisanje ukrajinskih nuklearnih postrojenja i poručio da ta nesavjesna igra nuklearnog ruleta mora odmah da se zaustavi.
- Tokom rata, Kancelarija visokog komesara za ljudska prava izvještavala je o široko rasprostranjenim kršenjima ljudskih prava – mučenju, seksualnom nasilju, pa čak i pogubljenjima ratnih zarobljenika i civilnih pritvorenika, a sva ta djela su prošla bez ikakve odgovornosti- rekao je Gutereš.
Naveo je da uslovi za postizanje mira u Ukrajini ni za koga nijesu misterija, jer on mora biti u skladu sa međunarodnim pravom, uključujući Povelju UN i relevantne rezolucije UN.
- Pored toga, mora podržati suverenitet, nezavisnost i teritorijalni integritet Ukrajine, u okviru njenih međunarodno priznatih granica. Sada je vrijeme za hitan, potpun i bezuslovan prekid vatre, što treba da bude prvi korak ka pravednom miru- kazao je Gutereš.

Gutereš: Rat u Ukrajini ostaje mrlja na našoj kolektivnoj savjesti

Izrael je uputio dramatično i indirektno upozorenje Libanu poručivši da će izvesti razorne napade na ovu zemlju, što uključuje i direktno ciljanje civilne infrastrukture poput međunarodnog aerodroma u Bejrutu, ukoliko se pokret Hezbolah umiješa u potencijalni rat između Sjedinjenih Američkih Država i Irana.
Dvojica visokih libanskih zvaničnika potvrdila su u utorak da je poruka prenesena diplomatskim kanalima usred sve većih i opasnijih regionalnih tenzija, prenose agencije.
Prema riječima zvaničnika, Izrael je jasno stavio do znanja da će se kompletna libanska državna infrastruktura smatrati "legitimnom metom" ukoliko Hezbolah vojno interveniše kako bi pružio podršku Teheranu, prenosi Klix.ba.
Ovo upozorenje dolazi u trenutku kada se Vašington i Teheran pripremaju za treću rundu nuklearnih pregovora koja je zakazana za 26. februar u Ženevi. Omanski ministar vanjskih poslova Sayyid Badr bin Hamad al-Busaidi najavio je ove pregovore u nedjelju, a oni se odvijaju u sjeni sve većeg straha od šireg vojnog sukoba na Bliskom istoku.

Izrael prijeti napadima na civile u Libanu

Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je danas tokom sjednice kolegijuma Federalne službe bezbjednosti (FSB) da neprijatelj nije u stanju da pobijedi Rusiju iako to želi.
- Oni ne mogu da nanesu strateški poraz Rusiji. To jednostavno nije moguće. Ali oni to toliko žele da ne mogu da žive bez toga. Misle da apsolutno moraju da pobijede Rusiju. Traže bilo koji način. Dovešće sebe do neke ekstremne tačke, a onda će se pokajati- rekao je Putin tokom sjednice kolegijuma FSB, prenosi RIA Novosti.
Putin je naglasio potrebu da FSB nastavi svoj sistematski rad u svim relevantnim oblastima, posebno u borbi protiv međunarodnog terorizma.
Ruski predsjednik je zatražio ozbiljne dodatne mjere za zaštitu državne granice, odlučnu i agresivnu borbu protiv ekstremizma i terorizma i suzbijanje bilo kakvih pokušaja podjele i razbijanja ruskog društva.
- Važno je u potpunosti iskoristiti ljudski i tehnički potencijal FSB, kao i njene operativne i analitičke mogućnosti, kako bi se blagovremeno i efikasno neutralisale potencijalne pretnje, pouzdano zaštitili nacionalni interesi Rusije i obezbijedio njen stabilan razvoj- rekao je Putin i upozorio da se povećao broj terorističkih napada na Rusiju.
Ruski predsjednik je upozorio na informacije o pokušaju dizanja u vazduh gasovoda Turski tok i Plavi tok u Crnom moru.
- Govorimo o mogućoj eksploziji naših gasnih sistema duž dna Crnog mora, takozvanih Turskog toka i Plavog toka. Oni ne znaju šta da urade da bi uništili ovaj mirovni proces. Čine sve što mogu da nešto izazovu i potkopaju sve što je postignuto u ovom pregovaračkom procesu- rekao je Putin, prenosi agencija Interfaks.

Putin: Pokajaće se oni koji misle da mogu da pobijede Rusiju

Tvrdnje mještana Botuna da je zemljište na lokaciji gdje se gradi postrojenje za prečiščavanje otpadnih voda kontaminirano nisu tačne, nema otpadnog materijala ni opasnog otpada, saopštio je za <a href="https://gradski.me/video-mjestani-botuna-tvrde-da-investitor-otkopava-kancerogeni-otpad-od-sjutra-najavljuju-vece-proteste/">RTV Podgorica </a>glavni inženjer nadzora postrojenja u kompaniji "Fištner", Ričard Sampson.
- Na nekim drugim dijelovima, unutar granica, pronađeni su neki manji djelovi kontaminacije, ali mi ne radimo u tim zonama tako da one ostaju netaknute. Ukoliko se ne diraju i ako ih ne iskopavamo one neće nikome naštetiti- naveo je Sampson.
On je podsjetio da su rađene dvije studije tokom kojih su vršili ispitivanjna na lokaciji – prva je bila 2015. godine, a druga 2016. godine.
- Takođe, analizirali smo i vodu i materijal. Nismo u opasnosti i ne mislim da postoji ikakav rizik uopšte, mi smo svakog dana na terenu- zaključio je Sampson.
Podsjećamo, mještani Botuna rano jutros protestovali su kod gradilišta postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda – tvrde da investitor otkopava kancerogeni otpad, od sjutra najavljuju veće proteste.
Mještani su jutros, uz poruku da je riječ o protestu upozorenja, naveli kako im je sporno što se na toj lokaciji ponovo otkopava otpad iz nekadašnje proizvodnje aluminijuma.
Gradilište u Botunu ponovo je otvoreno nakon što je Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine saopštilo da je investitor otklonio nepravilnosti koje je utvrdio građevinski inspector. Gradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda počela je krajem decembra prošle godine – rok za završetak radova je maj 2028. godine.

Tag: partizani